Republika Hrvatska
Općinski sud u Varaždinu
Stalna služba u Ivancu
Ak. Mirka Maleza 3
Poslovni broj: P-294/2024-9
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu, po sutkinji toga suda Nataši Sever, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja OU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnici Andreji Fosin, odvjetnici iz Varaždina, protiv tuženika OTP banka d.d. OIB:52508873833 Split, ul. Domovinskog rata 61 (pravni sljednik Splitske banke d.d.), zastupanog po punomoćniku Miroslavu Plašćaru, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Žurić i Partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne rasprave 24. studenoga 2025., održane u nazočnosti tužitelja uz punomoćnicu te z. punomoćnika tuženika Zlatka Žulića, odvjetnika iz Ivanca, na ročištu za objavu i uručenje presude 1. prosinca 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe Ugovora o kreditu broj: 13813/06 od 14.02.2006.g. sklopljen između tužitelja SU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i tuženika OTP banka d.d. OIB:52508873833 Split, ul. Domovinskog rata 61 (pravni sljednik Splitske banke d.d.) u čl.8., a koji glasi: „naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom iznosi 1,00 % (jedan posto) od iznosa kredita, plaćanje jednokratno, prije korištenja kredita; korisnik se obvezuje platiti naknadu, neovisno o korištenju odnosno iskorištenom iznosu kredita.“
II. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d. OIB:52508873833 Split, ul. Domovinskog rata 61 (pravni sljednik Splitske banke d.d.), da tužitelju OU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos u visini od 132,72 eura (slovima:stotridesetdvaeura i sedamdesetdvacenta), sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 15.02.2006. u skladu s čl.29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećana za pet postotnih poena pa do 31.07.2015., a od 01.08.2015. pa do 30.12.2023. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 31.12.2023. do isplate uvećanje referentne stope za tri postotnih poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koju stopu je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, sve u roku 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d. OIB:52508873833 Split, ul. Domovinskog rata 61 (pravni sljednik Splitske banke d.d.), da tužitelju OU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 207,42 eura (dvijestosedameura i četrdesetdva centa), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja presude 1. prosinca 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koju stopu je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj je, po punomoćnici, protiv tuženika podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate, navodeći da je kao korisnik kredita 14. veljače 2006. sa Splitskom bankom d.d. koja je pripojena ovdje tuženiku, kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu broj: 13813/06, da je Ugovorom o kreditu tužitelju odobren i stavljen na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa 53.834,31 CHF, a tužitelj se obvezao isti vratiti tuženiku s pripadajućom redovnom kamatom koja se izračunava u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika, da je odredbom čl.8. Ugovora o kreditu broj: 13813/06 ugovorena naknada u iznosu od 1,00 % od iznosa kredita, a ista je tužitelju naplaćena u visini od 132,72 € ili tada 1.000,00 kuna, prilikom prvog korištenja kredita, da je o navedenoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom tipskom ugovoru tužitelj nije imao mogućnost pregovarati, slijedom čega je stavljen u nepovoljniji položaj od druge ugovorne strane, slijedom čega je ugovorna odredba o jednokratnim troškovima obrade u iznosu od 1,00% na iznos kredita temeljem odredbe čl.322. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje u tekstu ZOO) ništetna, dakle, iznos koji je tužitelj platio kao ulaznu naknadu u iznosu od 1.000,00 kuna, a koji iznos ovom tužbom traži vraćanje tog iznosa u protuvrijednosti od 132,72 €, zbog stjecanja iznosa od strane tuženika temeljem ništetne ugovorne odredbe, da navedena ugovorna odredbe koja sadrži obvezu tužitelja na plaćanje naknade, dakle ugovorne odredbe unaprijed sastavljene u tipskom ugovoru o kojima tužitelju nije bila dana mogućnost pregovaranja je prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između ugovornih strana i to na štetu tužitelja, što je potvrdio i Vrhovni sud RH odlukom od 13.02.2024.g. Rev 673/23., da ništetnost ugovorne odredbe proizlazi zbog protivnosti prisilnim propisima i to odredbi čl.81 Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03), da odredbom čl.81. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelo savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, a poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, da temeljem pravnog shvaćanja VSRH zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl.323. st.1. ZOO/05 (čl.104. st.1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora pa da stoga tužitelj ovim tužbenim zahtjevom pod toč.I. traži utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena ulazna i toč.II. isplatu zbog primjene ništetnih ugovornih odredaba sa zateznom kamatom od dana plaćanja, pa je slijedom svega navedenog, predlagao da sud donese presudu.
2. U opsežnom odgovoru na tužbu (list 45-52 spisa), po punomoćniku, tuženik je u cijelosti osporavao kako osnovu tako i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja te istaknuo da je tužba u cijelosti neosnovana, istaknuo je da nije sporno da je tužitelj sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 13813/06 (dalje: „Ugovor o kreditu“ ili „Ugovor“), međutim, sporno je jesu li u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne, da tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na tome da je Ugovor u navodnoj suprotnosti sa određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača, da se tuženik takvim tvrdnjama izričito protivi te će u nastavku obrazložiti temelj za svoje protivljenje, da je u bitnome, tužba i tužbeni zahtjev neosnovani su zbog sljedećih razloga: potraživanje tužitelja je u zastari; o naknadi za administraciju kredita, tvrdnje tužitelja da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu su neosnovane i neutemeljene; o visini tužbenog zahtjeva. Tuženik će u nastavku obrazložiti svaki od navedenih razloga-potraživanje tužitelja je u zastari, a prije upuštanja u raspravljanje o osnovi tužbenog zahtjeva, tuženik stavlja prigovor zastare, tuženik napominje i da je Visoki trgovački sud u recentnoj presudi posl. br. Pž-2637/2023 od 9. 4. 2024. zauzeo novo stajalište koje definitivno dovodi u pitanje doseg zastare restitucijskih zahtjeva temeljem ništetnih odredbi, da je u ovoj presudi VTS istaknuo da iako ima u vidu presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojem zastara restitucijskog zahtjeva teče od pravomoćnosti presude kojom je ništetnost utvrđena, zastara restitucijskog zahtjeva ima teći od trenutka kada je došlo do stjecanja na temelju takve odredbe, da je tako presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 2637/2023 od 9. 4. 2024. utvrđeno slijedeće: „Upravo zbog navedenog, mišljenje je ovog suda da stranka koja je dio svoje imovine predala drugoj stranci po ništetnom ugovoru, ukoliko želi restitucijskim zahtjevom potraživati povrat te imovine, mora u općem zastarnom roku a) postaviti kondemnatorni tužbeni zahtjev za povratom te imovine ili b) u tom roku podnijeti deklaratornu tužbu za utvrđenjem ništetnosti ugovora/pojedine ugovorne odredbe kako bi u smislu članka 241. Zakona o obveznim odnosima tom tužbom prekinula tijek zastarijevanja svog potraživanja iz članka 323. stavka 1. tog Zakona. Ako ona u tom roku ne učini ništa od navedenog, nego nakon proteka tog roka podnese kondemnatorni tužbeni zahtjev, a protivna stranka se pozove na zastaru (članak 214. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima), tada bi sud taj tužbeni zahtjev zbog zastare potraživanja trebao odbiti kao neosnovan.“ Isto tako iznosi i jedan praktičan problem „neograničenog“ sagledavanja instituta zastare pa na str.11. iste presude stoji: Jednako tako, kada bi stranka koja je nešto predala drugoj stranci po ništetnom ugovoru tužbenim zahtjevom podnesenim sudu na primjer, 50 godina nakon prestanka ugovora ispunjenjem obveze, zatražila utvrđenje ništetnosti ugovora te ishodila pravomoćnu sudsku odluku (kojom bi bila utvrđena ništetnost), ona bi u daljnjem roku od pet godina kondemnatornim tužbenim zahtjevom mogla zatražiti povrat onoga što je dala po tom ugovoru. Time bi se dezavuirala sama svrha instituta zastare restitucijskog potraživanja jer zastara tog potraživanja de facto (gotovo) nikada ne bi nastupila, a što je protivno i pravnoj sigurnosti jer bi dužnik uvijek bio u neizvjesnosti upravo zbog vjerovnikova prava da vječno potražuje povrat po članku 323. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima, stoga se postavlja pitanje, je li tužitelj zaista mogao čekati još 50 godina da ustane s tužbom i tražiti utvrđenje ništetnosti i povrat plaćenog zajedno sa zakonskom zateznom kamatom i da takav zahtjev bude usvojen od strane suda? U predmetu u kojem je VTS odlučio ovom presudom tužbeni zahtjev preinačen te je odbijen tužitelj s tužbenim zahtjevom upravljenom na isplatu stečenog bez osnove na ime uplata izvršenih temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ugovora o kreditu koji nije obuhvaćen utvrđenjima iz kolektivne parnice pa da je stoga razvidno da se radi o stajalištu koje je neposredno primjenjivo i na predmetni slučaj u kojem se traži utvrđenje ništetnosti odredbe o naknadi za administraciju kredita, dakle, prema najrecentnijoj praksi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske utvrđeno je da je u zastari kondemnatorni tužbeni zahtjev koji je upravljen na povrat stečenog bez osnove ako tužba nije podnesena u općem zastarom roku ili ako zastara prethodno nije prekinuta deklaratornim tužbenim zahtjevom unutar tog istog roka, da je primjenom iznesenog shvaćanja, tužbeni zahtjev tužitelja u ovom predmetu je potrebno odbiti kao neosnovan zbog nastupa zastare, a opreza radi, napomenuo je da je tužitelj predmetni parnični postupak pokrenuo tek 2024. pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa i to s nekoliko različitih osnova sukladno Zakonu o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05-126/21, dalje kao: „ZOO“), ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja. (i) Naknada štete-ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjiv je zastarni rok iz odredbe čl.230. ZOO-a, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala. Iako tužitelj nije dokazao osnovu tužbenog zahtjeva, a uzevši u obzir činjenicu da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen između tužitelja i tuženika 14. veljače 2006. na iznos od 53.834,31 CHF, za očekivati je da je i subjektivni i objektivni rok za isplaćene naknade protekao. (ii) Povrat mjesečnih anuiteta-ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz odredbe čl.226. ZOO-a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da sukladno čl.226. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja pa slijedom navedenog, bilo bi nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužitelju zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku. (iii) Stjecanje bez osnove-ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se pak radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla. Takvo je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011 kako slijedi: „Prema prihvaćenoj praksi ovog suda, a suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO, a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla što u konkretnom slučaju znači 30. lipnja 1993. Obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 2001. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl.371. ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe čl.361. st.1. ZOO uzima da je zastarijevanje počelo teći.“ Dosljednom primjenom ovog shvaćanja, a uzevši u obzir da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 2006., za potraživanje iz tužbe je zastara protekla budući da petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu. Zaključno, o kojoj god pravnoj kvalifikaciji bi se u predmetnom slučaju radilo, zastara je svakako nastupila za tužiteljeva potraživanja. Unatoč tome, tuženik će se u nastavku opreza radi očitovati i na ostale navode tužitelja. O naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, tuženik prije svega ističe da odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 1,00% na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe, da za utvrđivanje nepoštenosti pojedine odredbe sukladno čl.81. ZZP-a tužitelj je dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva, a da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku, da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja), da je čl.6. Ugovora jasno propisano da se tužitelj tuženiku obvezuje platiti temeljem Ugovora naknadu za obradu kredita (čl.8.1.) uz pri čemu je iznos te naknade jasno i razumljivo izražen u postotku od 1,00% od iznosa kredita, da je apsurdno tvrditi da bi ovakva odredba, naznačena na prvoj stranici ugovora o kreditu bila nerazumljiva ili teško uočljiva tužitelju, da se već samim pregledom Ugovora moguće zaključiti da su ispunjene dvije pretpostavke-jasna i lako uočljiva odredba, da navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivom mjestu, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora, da se očito stoga da se o naknadi za administraciju i obradu kredita moglo pregovarati, prvenstveno s obzirom na to da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu, nadalje, odredbe o naknadi za administraciju i obradu kredita iz Ugovora su jasne, uočljive i lako razumljive, da su odredbe jasne i uočljive nije i ne može biti dvojbeno, budući da su iste sastavni dio Ugovora i u njemu su izričito navedene, da postojanje i naplaćivanje naknade za obradu i administraciju kredita u vrijeme sklapanja Ugovora bila je uvriježena u praksi banaka te je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan pregovarati s tuženikom oko plaćanje spomenute naknade, a glede tvrdnje tužitelja da se o predmetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, kao što je već više puta navedeno, tužitelj ovu tvrdnju nije potkrijepio niti jednim dokazom, da tuženik nije niti pokušao dokazati da se radilo o formularnom ili tipskom ugovoru na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja, da svaki ugovor o potrošačkom kreditu što ga tuženik sklapa ili je sklapao s potrošačem prilagođen je potrošača s kojim se ugovor sklapa pa da se tako ugovori o kreditu između više potrošača razlikuju u bitnim sastojcima ugovora kao što su kamatna stopa, iznos glavnice, vrijeme otplate i drugim, da iz navedenog proizlazi ono što je već više puta navedeno, a to je da je tužitelj samo paušalno naveo svoje tvrdnje bez ikakvih dokaza, da je direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo je odredbom čl.4. st. 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Dakle, Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe pa da osim toga, ovdje valja ukazati i na odredbu čl.83. Zakona o zaštiti potrošača, a kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, dakle i Direktiva i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje da li je određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu, a prvenstveno što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita. Zbog činjenice da je tužitelji bio upoznat s obvezom plaćanja ulazne naknade te da je bio i upoznat s točno određenim iznosom koji mora podmiriti za ulaznu naknadu, Županijski sud u Zagrebu u presudi poslovnog broja Gž-2101/2022-4 od 11. listopada 2022. godine preinačuje prvostupanjsku presudu kojom je usvojen tužbeni zahtjev te odbija u cijelosti tužbeni zahtjev s obrazloženjem: „8. Nije sporno da je tužiteljica bila upoznata sa visinom naknade za obradu kredita prije sklapanja Ugovora o kreditu u vezi sa čim je detaljno informirana o visini naknade koju plaća korisnik sa statusom klijenta odnosno bez statusa klijenta banke (sve prema Ponudi-list 18 spisa, dostavljene po tuženiku u kojoj se između ostalog određeno navodi: "ISKORISTITE JOŠ POVOLJNIJE UVJETE ERSTE KREDITA-ostvarite status klijenta Erste banke otvaranjem tekućeg računa-prebacivanjem redovnih mjesečnih primanja", a nastavno su određeno navedeni svi uvjeti kredita za one koji imaju status klijenta i one koji nemaju taj status, tako da je uz ostalo jasno navedeno da prvi sa statusom klijenta plaćaju naknadu za obradu kredita u visini od 2%, a ostali bez tog statusa u visini od 3% od iznosa kredita). Ovo potvrđuje iskaz svjedokinje EU prema kojem su klijenti dolazili s ponudom u kojom je, između ostalog, bila ponuđena po visini različita naknada za obradu kredita ovisno o tome je li klijent prebacuje svoj računu banku. U opisanim okolnostima, tuženik je dokazao svoje tvrdnje da se je pojedinačno pregovaralo o navedenoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru (članak81. stavak 4. ZZP/03), zbog čega tužbeni zahtjev nije osnovan.“ Tužitelj je naveo da tvrdnje tužitelja da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu su neosnovane i neutemeljene-troškovi obrade su opravdani, tužitelj u tužbi više puta ističe kako se tuženik koristio nepoštenom poslovnom praksom ugovarajući naknadu za odobrenje kredita tzv. ulaznu klauzulu, da je time navodno tuženik doveo tužitelja u neravnopravni položaj jer tužitelj nije imao mogućnosti pregovaranja s tuženikom oko spomenute odredbe, da tuženik prije svega ističe kako nema nikakvog zakonskog uporišta u tada primjenjivim propisima, a niti uporišta u sudskoj praksi, da je nedopuštena ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo na naknadu za obradu ugovora o kreditu, da naknada za obradu odgovara stvarno pruženim uslugama i stvarno nastalim troškovima prilikom obrade kredita. Naime, notorno je da su prilikom obrade službenici banke dužni provesti niz radnji prije izdavanja kredita. Samo su neke od tih radnji primjerice: analiza prikupljene dokumentacije (potvrda o zaposlenju, potvrda o visini prihoda, jamstvo i sl.), prikupljanje dodatne dokumentacije ako je potrebno, ocjenu prihoda i rashoda klijenta, ocjenu kreditne sposobnosti, ocjenu vjerojatnosti vraćanja kredita te napokon proces odobrenja ili odbijanja kreditnog zahtjeva, a prema tome, tužitelj pogrešno tvrdi da se radi o odredbi koja izaziva “neravnotežu u pravima i obvezama“ između stranaka predmetnog ugovora, da je trenutna praksa i potvrđuje ovdje iznesene navode tuženika, da u presudi Županijskog suda u Splitu broj Gž-1215/2020, sud potvrđuje prvostupanjsku presudu kojom se odbija tužbeni zahtjev postavljen na utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o obradi kredita i prijevremenoj otplati, da drugostupanjski sud navodi da ispravno ocjenjuje prvostupanjski sud da su odredbe ugovora koje se tiču naknade za obradu kredita i prijevremene otplate dovoljno jasne i razumljive odnosno uobičajene za Ugovor o kreditu iz citiranog razdoblja u bilo kojoj valuti te da su ih korisnici kredita mogli očekivati i to prema samoj formulaciji teksta te da nije jasno što bi iz teksta ugovora korisniku kredita moglo biti upitno, a zaključno, ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske, a tužitelj nije predložio niti jedan dokaz kojim bi dokazao suprotno, da sve navedeno može biti sankcionirano jedino odlukom kojom sud odbija tužbeni zahtjev tužitelja, da je o visini tužbenog zahtjeva i vrijednosti predmeta spora-u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik ističe da, iako osporava osnovu tužbenog zahtjeva, samu visinu tužbenog zahtjeva tuženik ne osporava. Slijedom navedenog, tuženik je predlagao sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže tužitelja da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka.
3. U dokaznom postupku, sud je izvršio uvid u priležeću dokumentaciju u spisu: knjigovodstvenu karticu (list 7-21 spisa), Ugovor o kreditu broj: 13813/06 (list 22-23 spisa) te je saslušao tužitelja, kao stranku u svrhu dokazivanja.
4. Nesporno je da su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita i prednik tuženika Splitska banka d.d., kao kreditor 14. 02. 2006. zaključile Ugovor o kreditu broj 13813/06 (list 22-33 spisa).
5. Tužitelj je tražio da se utvrdi da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe Ugovora o kreditu broj: 13813/06 od 14.02.2006.g. sklopljen između tužitelja SU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i tuženika OTP banka d.d. OIB:52508873833 Split, ul. Domovinskog rata 61 (pravni sljednik Splitske banke d.d.) u čl.8., a koji glasi: „naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom iznosi 1,00 % (jedan posto) od iznosa kredita, plaćanje jednokratno, prije korištenja kredita; korisnik se obvezuje platiti naknadu, neovisno o korištenju odnosno iskorištenom iznosu kredita.“
6. Tužitelj je iskazao da su svi uvjeti dogovoreni u banci, pojasnio je da da je od banke dobio ponuđeni obrazac ugovora, nije se posebno pregovaralo oko odredbi jer je ugovor već bio sastavljen unaprijed na obrascu, sjećao se da mu je kod javnog bilježnika gđa. Metlikovec pročitala ugovor, ali mu nitko ni u banci, a ni kod javnog bilježnika nije posebno pojašnjavao bilo koju odredbu ugovora pa tako ni naknadu za obradu kredita, da nije obraćao pažnju na tu ugovornu odredbu, zapravo ju nije "registrirao" jer mu je bilo bitan iznos kredita koji mogu dobiti, rata, odnosno visina pojedine rate i rok do kojeg mora kredit otplatiti, vidio je da je naplaćena naknada, ali na to nije obraćao posebnu pozornost, zapravo je kasnije primijetio da je skinut iznos za koji nisam bio siguran na što se odnosi. Istaknuo je da nikakvih pregovora nije bilo oko ugovorne odredbe, niti mu je tko pojasnio visinu i za što se ista naplaćuje. Na posebno pitanje njegove punomoćnice je li djelatnik banke razgovarao sa tužiteljem i rekao mu da može tužitelj pregovarati o pojedinoj ugovornoj odredbi i u suglasnosti sa tuženikom (djelatnikom banke) isti promijeniti, tužitelj je odgovorio da mu to nitko nije rekao, a također na posebno pitanje, odgovorio je da se radilo o stambenom kreditu za uređenje stana u kojem stanuje sa obitelji, tj. suprugom i dvoje djece, a na daljnje pitanje, odgovorio je da u tom prostoru nije i ne obavlja nikakvu djelatnost jer u stanu stanuje sa obitelji. Na posebno pitanje zamjenika punomoćnika tuženika, tužitelj je odgovorio da u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu sa prednikom tuženika nije obavljao obrtničku ili drugu gospodarsku djelatnost jer je bio zaposlen u Droga Kolinska.
7. Analizirajući iskaz tužitelja, sud je utvrdio da je tužitelj potvrdio činjenicu da kao potrošač nije pregovarao s tuženikom u svezi predmetne naknade za obradu kredita, niti mu je djelatnik banke objasnio na što se ta naknada odnosi i koje troškove pokriva, a niti mu je na temelju jasnih i razumljivih kriterija objašnjena ova odredba ugovora. Dakle, sud zaključuje da se radi o standardnoj ugovornoj odredbi koju je unaprijed formulirao tuženik i na koju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, a što je dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao i u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.
8. Plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1% od iznosa kredita očito uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer se radi o iznosu koji, iako je ugovoren u okviru ukupnog iznosa kredita (53.834,31 CHF), tužitelju zapravo nije isplaćen, već mu je za taj iznos umanjena isplata ugovorenog iznosa. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade prednik tuženika, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Tuženik je prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita nedvojbeno imao određene troškove, koji se „pokrivaju“ tom naknadom. Međutim sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Stoga se u konkretnom slučaju radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu čl.81. st.1. ZZP/03, koja je time sukladno članku 87. stavku 3. ZZP/03 i ništetna (tako i primjerice u odluci Županijskog suda u Zagrebu broj: Gž- 3849/2022-2 od 29. studenoga 2022., odluci Županijskog suda u Varaždinu broj: Gž- 914/2023-2 od 21. ožujka 2024.).
9. Slijedom navedenog, osnovan je tužbeni zahtjev tužitelja kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnosti dijela sporne ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu.
10. Prema čl.323. st.1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23-dalje:ZOO-a), u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl.1111. ZOO-a.
11. Što se tiče visine tužbenog zahtjeva, tuženik je već u odgovoru na tužbu naveo da iako osporava osnov, visinu tužbenog zahtjeva ne osporava pa je tuženik dužan isplatiti tužitelju utuženi iznos sa pripadajućim zateznim kamatama od izvršene uplate do isplate, primjenom čl.1115. ZOO-a jer se tuženik koji je stekao navedene novčane iznose temeljem dijela ništetne odredbe koju je unio u sadržaj ugovora smatra nepoštenim stjecateljem.
12. Tuženik je istaknuo prigovor zastare, a koji je neosnovan.
13. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio Zaključak da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima /"Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/11 – dalje ZOO/ (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga zastara restitucijskog zahtjeva s osnova nepoštene odredbe teče od pravomoćnosti ove presude kojom je utvrđena ništetnost, uzimajući pritom u obzir i Objedinjeno pravno shvaćanje VSRH od 31. siječnja 2022. broj: Su-IV-33/2022-2 (tako i u odluci Županijskog suda u Varaždinu broj: Gž-914/2023-2 od 21. ožujka 2024.)
14. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.
15. Odluku o troškovima ovog postupka, sud je donio temeljem čl.154. st.1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23-dalje:ZPP-a), primjenjujući važeću Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 138/23-dalje:Tarifa).
15.1. Sud je tužitelju, kao trošak koji je bio potreban za vođenje ovog postupka, priznao trošak sastava tužbe prema Tbr.7.1. Tarife i to u iznosu od 62,50 eura, trošak zastupanja prema Tbr. 9.1. Tarife na ročištu 16. 10. 2025. i 24. 11. 2025., svaki u iznosu od 62,50 eura, u koje iznose je uračunat PDV 25% prema Tbr. 46. Tarife, dalje, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 6,64 eura i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 13,28 eura, a što čini ukupni trošak u iznosu od 207,42 eura, koji je, primjenom čl.151. st.3. ZPP-a, uz zatezne kamate od donošenja presude do isplate, tužitelju dosuđen i platež naložen tuženiku.
Ivanec, 01. prosinca 2025.
Sutkinja
Nataša Sever
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude, dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi ovom sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.
Dostaviti:
1. Andreja Fosin, odvjetnica iz Varaždina
2. Miroslav Plašćar, odvjetnik iz OD Žurić i Partneri iz Zagreba
