REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-685/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Nataše Babić kao predsjednice vijeća, Kristine Pavičić-Sirotić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Biljane Bojanić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. DT iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 2. ET iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 3. ČT iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], i 4. JT iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], protiv tužene Hrvatske poštanske banke d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB 87939104217, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P-2418/2022-43 od 2. lipnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 1. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja te se cijelosti potvrđuje presuda Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P-2418/2022-43 od 2. lipnja 2023.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom presuđeno je slijedeće:

„I Proglašava se nedopuštenim postupak izravne naplate koji se vodi pred Financijskom agencijom na temelju ovršne isprave - presude Općinskog suda u Šibeniku broj 10 P-1410/06 od 03. prosinca 2010. g., koji se odnosi na naplatu zateznih kamata na iznos glavnice od 76.974,16 kn s početkom od 05. travnja 2022.g. do isplate, u dijelu koji se odnosi na kamatu po odlukama tužene o kamatnim stopama za visinu kojom ista premašuje visinu zakonske zatezne kamate.

II Svaka stranka snosi svoj parnični trošak.“

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu presudu pobijaju tužitelji iz svih žalbenih razloga. Ističu da je donošenjem predmetne presude sud počinio bitnu povredu postupka jer je odlučivao o pravomoćno presuđenom u predmetu poslovni broj P-2265/2019 te izmijenio svoju presudu koja je postala pravomoćna u dijelu o kojem je sud ponovo odlučivao. Ostaju kod tvrdnji iznijetih tijekom postupka, posebno da iznos glavnice od 76.949,16 kn predstavlja ukamaćenu zateznu kamatu koja je pravomoćno utvrđena ništetnom, da je pogrešno zaključio da tuženica ima pravo na zakonsku zateznu kamatu jer se mora samo izuzeti ništetno, što znači da u ovršnoj ispravi više ne postoji određena naplata zatezne kamate niti sud može odrediti naplatu zatezne kamate koje nema u ovršnoj ispravi. Smatra da je sud u predmetnom slučaju trebao primijeniti pravo EU te Direktiva Vijeća 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima iz 2019.

Obzirom na navedeno, predlaže da sud drugoga stupnja njenu žalbu uvaži, te presudu preinači sukladno njenim žalbenim navodima.

3. Sa žalbom tužitelja postupljeno je na temelju odredbe članka 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. - dalje: ZPP).

3.1. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tužitelja nije osnovana.

5. Ovdje se prije svega naglašava da je tijekom trajanja ovoga postupka preminula prvotna tužiteljica CT te da su potom u ovaj predmet stupili ovdje tužitelji DT, ET i ČT, kao njeni zakonski nasljednici.

6. Predmet spora u ovoj fazi postupka je zahtjev tužitelja da se proglasi nedopuštenim postupka izravne naplate koji se vodi pred Financijskom agencijom na temelju ovršne isprave i to presude Općinskog suda u Šibeniku broj poslovni broj P- 1410/06 od 3. prosinca 2010. i to u dijelu koji se odnosi na naplatu zateznih kamata na iznos glavnice od 76.974,16 kn prema stopi određenoj u odluci o kamatnim stopama Banke, s početkom od 5. travnja 2002. do isplate.

6.1. Pritom, nije sporno da je pravomoćnom presudom prvostupanjskog suda poslovni broj P-1410/2006 od 10. prosinca 2006. - koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-1027/2012 od 11. siječnja 2016., održan na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi prvostupanjskog suda poslovni broj Ovrv-4369/2002 od 10. rujna 2002. kojim je naloženo tuženicima (ovdje tužiteljima) u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici (pravnoj prednici ovdje tuženice) iznos od 76.974,16 kn sa zateznim kamatama prema stopi određenoj u odluci o kamatnim stopama banke počev od 5. travnja 2002. do isplate, trošak protesta u iznosu od 1.575,00 kn i trošak ovrhe u iznosu od 4.075,00 kn s kamatom od 10. rujna 2002 (točka I. izreke), dok im je točkom II. izreke naloženo plaćanje parničnog troška u iznosu od 1.120,00 kn. Radi se o postupku koji je „proizišao“ iz ovršnog postupka koji se vodio pred prvostupanjskim sudom pod poslovnim brojem Ovrv-4369/2002, a koji je pokrenut od strane ovdje tuženice radi naplate potraživanja iz vjerodostojne isprave i to bjanko mjenice koja je glasila na iznos 76.974,16 kn a izdana je 20. veljače 2002. kao osiguranje vjerovniku (pravnom predniku ovdje tuženice) za isplatu tražbine po Ugovoru o gotovinskom kreditu za kupnju dionica koji je sklopljen 20. veljače 2002. između tužiteljice JT i pravnog prednika tuženice, Jadranske banke d.d. (iznos kredita je 11.219,88 DEM protuvrijednosti 40.000,00 kn). Mjenicu je izdala tužiteljica JT (postupajući na taj način sukladno članku 7. točki 1. Ugovora) kao akceptant odnosno korisnik kredita, dok je CT (pravna prednica ostalih tužitelja) istu potpisala u svojstvu jamca.

6.2. Nije sporno niti da je pravomoćnom presudom prvostupanjskog suda poslovni broj P-228/2014 od 24. ožujka 2016., koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-537/2016-2 od 3. siječnja 2019., utvrđeno da je ništetna odredba članka 3. Ugovora o gotovinskom kreditu uz kupnju dionica koji je zaključen 20. veljače 1997. između pravnog prednika ovdje tuženice, kao kreditora. i tužiteljice JT, kao korisnika kredita, a koji glasi: „Na dospjela a neplaćena potraživanja Kreditor obračunava zateznu kamatu sukladno aktima Banke“, te je istodobno naloženo tuženici naknaditi tužiteljici JT trošak postupka u iznosu od 1.737,50 kn u roku od 15 dana.

6.3. Nesporno je da je tuženica, kao ovrhovoditeljica, a radi naplate svoje novčane tražbine utemeljene na pravomoćnoj i ovršnoj presudi poslovni broj P-1410/2006 od 10. prosinca 2006., pred Financijskom agencijom pokrenula postupak izravne naplate, a nakon što su tužitelji zaprimili obavijest da je protiv njih pokrenut postupak izravne naplate, pred prvostupanjskim sudom 12. ožujka 2019. ustali s prijedlogom za proglašenjem nedopuštene pljenidbe i prijenosa, obzirom su ustvrdili da se izravna naplata neprovediva odnosno da je ovršna isprava na drugi način stavljena izvan snage odnosno da je izgubila svoju djelotvornost, pozivajući se pri tom na postojanje prethodno navedene pravomoćne presude poslovni broj P-228/2014 od 24. ožujka 2016., pa je sud prvoga stupnja rješenjem uputio ovdje tužitelje na pokretanje predmetnog parničnog postupka sve to temeljem odredbi članka 55. stavka 2. u vezi s člankom 50. stavkom 1. točkom 7. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016. i 73/2017. - dalje: OZ).

7. Obzirom da su tužitelji upućeni na pokretanje parničnog postupka, istog su i pokrenuli predmetnom tužbom, u kom su istakli zahtjev za proglašenjem nedopuštenom ovrhe koja se provodi izravnom naplatom putem Financijske agencije temeljem presude prvostupanjskog suda poslovni broj P-1410/2006 od 3. prosinca 2010. i presude Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-10127/2012 od 11. siječnja 2016. Činjeničnim navodima svoje tužbe ustvrdili su da se tražbina iz ovršne isprave u visini od 76.974,16 kn sastoji pretežno od nezakonito obračunatih zateznih kamata propisanih aktima banke, a kako su te kamate koje su utanačene odredbom članka 3. Ugovora o gotovinskom kreditu pravomoćno utvrđene ništetnim presudom prvostupanjskog suda poslovni broj P-228/2014 od 24. ožujka 2016., tvrde da je predmetna ovrha nedopuštena u dijelu koji je obuhvaćen ništetnošću, odnosno da je nedopuštena i neprovediva u cijelosti.

8. Odlučujući o tako postavljenom tužbenom zahtjevu, sada već pravomoćno je odlučeno presudom prvostupanjskog suda poslovni broj P-2265/2019-18 od 12. rujna 2022. (koja je u tom dijelu potvrđena presudom ovog suda poslovni broj Gž- 1205/2022-2 od 21. studenoga 2022.), na način da je odbijen zahtjev tužitelja radi proglašenja nedopuštenim postupaka izravne naplate koji se vodi pred Financijskom agencijom na temelju ovršne isprave - presude Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P-1410/2006 od 3. prosinca 2010. u dijelu koji se odnosi na naplatu glavnice u iznosu od 76.974,16 kn, naplate naknade troška protesta u iznosu od 1.575,00 kn, naplete troškova ovršnog postupka u iznosu od 4.075,00 kn, te naplate zakonskih zateznih kamata na troškove ovršnog postupka od dana donošenja rješenja o ovrsi 10. rujna 2022.g. do isplate, dok je u preostalom dijelu, onom kojim tužitelji zahtijevaju proglašenje nedopuštenim postupka izravne naplate u dijelu koji se odnosi na naplatu zateznih kamata na iznos glavnice od 76.974,16 kn prema stopi određenoj u Odluci o kamatnim stopama banke, s početkom od 5. travnja 2002. do isplate, zahtjev tužitelja prihvaćen kao osnovan.

8.1. Kako je u tom dijelu presuda prvostupanjskog suda ukinuta rješenjem ovog suda poslovni broj Gž-1205/2022-2 od 21. studenoga 2022. te je u tom dijelu predmet vraćen sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje, novom presudom koja je predmet ovoga žalbenog postupka, odlučeno je na način da se proglašava nedopuštenim postupak izravne naplate koji se vodi pred Financijskom agencijom na temelju ovršne isprave - presude Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P- 1410/2006 od 3. prosinca 2010. koji se odnosi na naplatu zateznih kamata na iznos glavnice od 76.974,16 kn s početkom od 5. travnja 2022.g. do isplate, u dijelu koji se odnosi na kamatu po odlukama tužene o kamatnim stopama za visinu kojom ista premašuje visinu zakonske zatezne kamate.

8.2. Tu svoju odluku sud obrazlaže na način da u situaciji kao što je predmetna, kada je pravomoćno utvrđeno da postoji obveza tužiteljica na isplatu glavnice u iznosu od 76.974,16 kn, ali ne i zateznih kamata koje na taj iznos teku sukladno Odluci o kamatnim stopama banke, takve kamate ne mogu se s uspjehom naplaćivati u ovršnom postupku, jer se radi o kamatama koje su naknadno (nakon donošenja kondemnatorne odluke) deklaratornom pravomoćnom sudskom odlukom utvrđene ništetnim. Međutim, ta okolnost ne isključuje pravo tuženice da na dospjele a neplaćene obveze po kreditu naplaćuje zateznu kamatu po stopi utvrđenoj zakonom, a to je ona kamata koja je propisana člankom 29. stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022. i 156/2022. - dalje: ZOO) ili zakonska zatezna kamata.

9. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda tužitelja, a pazeći pri tome dodatno, po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredbi parničnog postupka (članak 365. ZPP), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijana presuda pravilna i zakonita. Činjenice bitne za odluku o zahtjevu tužitelja pravilno su utvrđene a na tako utvrđeno činjenično stanje materijalno pravo pravilno je primijenjeno.

10. Nije počinjena bitna povreda postupka iz članka 354. stavka 2. točke 9. ZPP na koju sadržajem svoje žalbe ukazuju tužitelji, jer predmetnom presudom nije odlučivano o zahtjevu tužitelja koji je pravomoćno presuđen presudom suda prvoga stupnja poslovni broj P-2265/2019-18 od 12. rujna 2022. Naime, kako je to prethodno rečeno, tom presudom odlučeno je neosnovanosti zahtjeva tužitelja za proglašenjem nedopuštenom predmetne izvansudske ovrhe u odnosu na naplatu glavnice u iznosu od 76.974,16 kn, naplatu troška protesta u iznosu od 1.575,00 kn, napletu troškova ovršnog postupka u iznosu od 4.075,00 kn, te naplatu zakonskih zateznih kamata na troškove ovršnog postupka od dana donošenja rješenja o ovrsi, 10. rujna 2022., pa do isplate. Dakle, tom presudom nije odlučeno o zahtjevu koji je sada predmetni.

11. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, prvostupanjski je sud pravilno postupio kada je donio predmetu presudu, jer i po pravnom shvaćanju ovog suda tuženica nema pravo na dospjela a neplaćena potraživanja obračunavati zateznu kamatu sukladno Odluci o kamatnim stopama banke, jer se radi o kamati koja je u tom dijelu pravomoćno utvrđena ništetnom, ali ima pravo naplaćivati zakonsku zateznu kamatu.

11.1. Dakle, u predmetnom ovršnom postupku na iznos glavnice ne može se obračunavati i posljedično naplaćivati zatezna kamata čija visina premašuje visinu zakonske zatezne kamate koja je propisana odredbom članka 29. stavak 1. ZOO (ranije članak 277. stavak 1. Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/1991., 73/1991., 111/1993., 3/1994., 7/1996., 91/1996., 112/1999. i 88/2001.)), pa je postupak izravne naplate koji se u predmetnom slučaju vodi temeljem ovršne isprave i to pravomoćne presude koja je u dijelu kojom je utvrđena obveza naplate kamatne stope sukladno odlukama banke, nedopušten, ali samo u visini koji premašuje visinu zakonske zatezne kamate.

11.2. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, ništetnost ugovorne odredbe kojom se na dospjela a nenaplaćene potraživanja obračunava zatezna kamata sukladno „aktima banke“ ne znači da na iznos glavnice ne teku nikakve kamate, jer sukladno odredbi članka 29. ZOO, dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje pored glavnice i zatezne kamate, čija stopa, dakle visina, se određuje zakonom.

11.3. U predmetnom slučaju ovršna isprava sadrži obvezu plaćanja zatezne kamate na iznos glavnice, ali ne u visini koja je utvrđena ništetnom, što znači da iz tih razloga predmetna ovršna isprava nije nepodobna za ovrhu u cijelosti, već samo u dijelu koji premašuje visinu zakonske zatezne kamate. Dakle, obveza plaćanje zatezne kamate u predmetnoj ovršnoj ispravi i nadalje je postoji, ali ne u visini koja je utvrđena ništetnom, već u onoj koja je propisana zakonom, pa se stoga se ne može prihvatiti žalbeni navod tužitelja da donošenjem odluke poslovni broj P-228/2014, u ovršnoj ispravi na osnovu koje se provodi predmetni postupak izravne naplate, više ne postoji obveza plaćanja zateznih kamata. Stoga se tužitelji ne mogu s uspjehom pozivati na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-3836/2018, jer se radi o odluci koja u predmetnom slučaju nije primjenjiva.

12. Ovdje se posebno naglašava, da tužitelji više ne mogu s uspjehom osporavati svoju obvezu na plaćanje glavnice u odnosu na koju tvrde da obuhvaća i uglavičenu kamatu, jer se radi o obvezi koja je utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom.

13. Predmetna presuda nije u suprotnosti sa Smjernicama za tumačenje i primjenu Direktive vijeća 93/13 EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL. C 323, 27. rujna 2019. stranica 4-92).

14. U odnosu na žalbene navode tužitelja, valja navesti da jamac uvijek slijedi sudbinu i odgovara za obveze glavnog dužnika, pa ono što je ništetno u odnosu na glavnog dužnika ništeno je i za jamce pravne slijednike CT.

15. Iz svega gore navedenog proizlazi kako nije utvrđeno postojanje žalbenih razloga na koje se pazi po službenoj dužnosti a ni onih određenih u žalbi tužitelja, pa je njihovu žalbu valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u cijelosti, uključujući i odluku o troškovima parničnog postupka koju tužitelji nisu niti izričito pobijali, sve na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP.

U Puli-Pola 1. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća:

Nataša Babić