REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-424/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Rakića kao predsjednika vijeća, Marije Sošić kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Helene Poropat kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. EH, OIB; 09113265111 iz [adresa], zastupanoga po odvjetnicima iz odvjetničkog društva Owens, Houška i parneri d.o.o. iz Zagreba i po Zvonimiru Raiću, odvjetniku iz Zagreba i 2. GH, OIB; 47844051512, iz [adresa], zastupane po odvjetnicima iz odvjetničkog društva Owens, Houška i parneri d.o.o. iz Zagreba, protiv tuženice Republike Hrvatske zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu Građansko upravnom odjelu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P -257/2025-59 od 16. siječnja 2025., u sjednici održanoj 1. prosinca 2025.,

r i j e š i o  j e

Ukida se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P- 257/2025-59 od 16. siječnja 2025. i predmet vraća istome sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje ali pred drugim sucem pojedincem prvostupanjskog suda, a u konačnoj će se odluci odlučiti i o troškovima žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom je suda prvoga stupnja odbijen tužbeni zahtjev tužitelja TH i GH protiv tuženice Republike Hrvatske radi vraćanja iznosa od 71.110,00 eura, 5.680,00 USD, 795 GBP, 4.520 CHF, 3.605,00 CAD, 700 CZK, 26.067,00 USD, 12.930 CHF, 20 GBP, 6.220,00 AUD, 1.155 CAD, 20 SEK, 10 PLN, 12.060 BAM, 44.600 USD i 11.960 CHF te 41.255,28 kuna sa zateznim kamatama od 3. siječnja 2013. do isplate pa potom i zahtjev da je tuženica Republika Hrvatska tužitelju Fran- kuna d.o.o. Zagreb dužna vratiti iznos od 389.974,72 kune sa zateznim kamatama od 3. siječnja 2013. do isplate u roku od 15 dana.

1.1. Odbijen je i zahtjev tužitelja EH, GH te Fran-Kuna d.o.o. Zagreb za naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama pa je potom odbijen i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužitelja EH i GH da im tuženica Republika Hrvatska isplati na ime naknade štete svakome iznos od 729.600,15 kuna sa zateznim kamatama te tužitelju Fran-Kuna d.o.o. iznosa od 389.974,72 kune sa zateznim kamatama te radi naknade troškova postupka, a o troškovima je postupka odlučeno tako što je tužitelju naloženo platiti tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 14.400,00 eura sa zateznim kamatama od 16. siječnja 2025. do isplate.

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom ovu presudu pobijaju tužitelji EH i GH zbog svih zakonom propisanih žalbenih razloga navodeći kako je predmet postupka zahtjev svih tužitelja za povrat novca oduzetog od strane policijskih službenika u pretrazi obiteljske kuće u siječnju 2013. a podredno naknada štete, sve sa zateznim kamatama, ističući kako je novac u različitim apoenima bio pohranjen u sefovima obiteljske kuće tužitelja EH i GH kao supružnika a koja je bila predmet pretrage u postupku protiv njihova sina sada pok. RH, i predstavljao je njihovu životnu ušteđevinu u iznosu od 1.459.200,30 kuna te blagajnički promet tužitelja Fran-Kuna d.o.o. u iznosu od 389.975,002 kune odnosno mjenjačnice u njihovu vlasništvu čiji se poslovni prostor nalazio u dijelu prizemlja obiteljske kuće.

2.1. Tužitelji smatraju kako je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka jer nije primijenio članak 215.b. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje: ZPP) a što je utjecalo na donošenje zakonite i pravilne presude s obzirom na to što je taj tužitelj brisan iz sudskog registra pa je zbog toga prvostupanjski sud rješenjem od 16. travnja 2019. prekinuo postupak koji potom u odnosu na tog tužitelja nije nastavljen, a prvostupanjski je sud neosnovano bio utvrdio prekid postupka i u odnosu na ostale tužitelje, te nije u zakonskom roku donio rješenje o obustavi postupka za tužitelja Fran- Kuna d.o.o. jer da je to učinio imao bi prilike jasno raspraviti ključna pitanja u odnosu na ostale tužitelje, a na ovaj je način zbog dugotrajnosti postupka bio primoran u roku od samo godinu dana dovršiti postupak i donijeti presudu koja nije obrazložena odnosno tužbeni je zahtjev protiv njih odbijen samo iz razloga što je prvostupanjski sud zaključio kako je sav novac koji je pronađen u sefovima i oduzet od strane policije bio vlasništvo tuženika Fran-Kuna d.o.o.

2.2. I dalje ističu kako se ovdje radilo o oduzimanju njihove privatne imovine, novca, u kaznenom postupku koje nema veze s njima jer nisu okrivljeni u tom postupku niti imaju bilo kakav status stranke u tom postupku te nemaju nikakvo sredstvo za osporavanje oduzimanja odnosno za vraćanje oduzetog novca, slijedom čega je cjelokupno dokazivanje usmjereno upravo na dokazivanje činjenica kako novac nije stečen kaznenim djelom. Ističu i kako se sud nije vodio načelom otvorenog pravosuđenja tako da tužitelji nisu mogli primjereno reagirati na tezu prvostupanjskog suda da se radilo o novcu tužitelja Fran-Kuna d.o.o., uzimajući u obzir kako tuženica to nikada nije tvrdila, već je tvrdila da se radi o novcu sina stranaka sada pok. FH.

2.3. Dodaju i kako je sud tijekom ispitivanja tužitelja EH prekidao njegovo svjedočenje, skratio iskazivanje i daljnja pitanja pokazujući žurbu koja je uslijedila odbijanjem financijskog vještačenja iz razloga "kako je sud, sukladno odluci predsjednice suda od 24. prosinca 2021. pod poslovnim brojem Su-Gzp-I-202/2021, dužan donijeti odluku do 16. siječnja 2025. (a kada je nastavljen postupak) nije ni imao mogućnosti izvesti predloženi dokaz i prijedlog" pa se pitaju je li to zakonita i pravilna presuda. Ističu i kako se radi o značajnim novčanim iznosima pa je nejasno iz kojeg bi razloga tužitelji riskirali gubitak spora te zašto ne bi podnijeli tužbu radi povrata novca isključivo u ime tužitelja Fran-Kuna d.o.o. čiji su bili osnivači odnosno direktor, da je to doista bio novac isključivo tog tužitelja.

2.4. Što se tiče "neobičnih" apoena u manjim iznosima u vlasništvu tužitelja odnosno odgovor na pitanje kako su ti apoeni pronašli svoje mjesto u sefovima nalaze u činjenici baš kako ju je sud i objasnio - da su s obzirom na poslovno iskustvo tužitelji znali da mjenjačnica ne smije završiti tekuću godinu u stranim valutama te su od trećeg tužitelja na posljednji radni dan u godini otkupili navedene iznose i prije odlaska te iznose, kao i vlastitu ušteđevinu, pohranili u sef, jer je obiteljska kuća bila meta preko 20 krađa samo u prethodne dvije godine, a kako je nesporno da mjenjačnica nije radila idućih sedam dana zbog odlaska tužitelja na put, oni su bili primorani sakriti novac u sefove i time "pomiješati vlastiti novac s blagajničkim iznosom trećeg tužitelja".

2.5. Pozivaju se i na pravna shvaćanja Ustavnog suda Republike Hrvatske izražena u odlukama u – III-1348/2006 od 2. prosinca 2006. i u III-2646/2007 od 18. lipnja 2008. u kojima je navedeno da se sudski postupci moraju provesti sukladno ustavnom načelu vladavine prava kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske te da se njihovo provođenje ne smije izjednačiti samo sa zahtjevom za zakonitošću postupanja suda, već mora uključiti i zahtjev da zakonske posljedice moraju biti primjerene legitimnim očekivanjima stranaka u svakom konkretnom slučaju a Ustavni sud u odluci poslovni broj: U-III-2551/2015 od 7. srpnja 2015. kao i Europski sud za ljudska prava u praksi istakli su sljedeći postulat: "Objektivni pravni poredak u demokratskom društvu utemeljenom na vladavini prava ne može se graditi, a zaštita ustavnih i konvencijskih prava pojedinca ne može se zasnivati na razlozima koji ne počivaju na argumentu zdravog razuma".

2.6. Smatraju stoga da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka a činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno te je pogrešno primijenjeno materijalno pravo odnosno prvostupanjski je sud propustio primijeniti materijalno pravo kao bit povrede prava na mirno uživanje vlasništva tužitelja EH i GH pa predlažu da drugostupanjski sud ukine prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovo suđenje pred novim sucem pojedincem, a podredno preinači tu presudu, obustavi postupak u odnosu na trećeg tužitelja i odbije tužbeni zahtjev u odnosu na njega te u preostalom dijelu prihvati tužbeni zahtjev kao osnovan, sve uz naknadu troškova postupka tužiteljima EH i GH sukladno priloženom troškovniku. Postavili su i zahtjev za naknadu troškova žalbe u iznosu od 8.386,19 eura.

3. Tuženica nije podnijela odgovor na žalbu.

4. Žalba je osnovana.

5. Predmet su spora zahtjevi tužitelja EH i GH protiv tuženice Republike Hrvatske za vraćanje oduzetog novca u postupku provođenja istrage protiv njihova sada pok. sina FH, koji je novac nađen u trima sefovima od kojih su dva bila u prostoru njihove kuće u [adresa] jedan u prostoru mjenjačnice Fran-kuna d.o.o. koja je poslovala u istoj kući.

5.1. Tužitelji tvrde da je i novac koji je nađen u sefu smještenom u prostoru mjenjačnice bio njihov osim iznosa od 389.974,72 kune koji je vlasništvo mjenjačnice pa traže vraćanje tog novca koji nije bio ni u kakvoj vezi s kaznenim postupkom koji se vodio protiv njihova sina zbog kaznenog djela krivotvorenja novca i sklapanja lihvarskih ugovora i to u iznosima: 71.100,00 eura; 5.680,00 američkih dolara; 795 britanskih funti; 4.520,00 švicarskih franaka; 3.605,00 kanadskih dolara; 700 čeških kruna; 26.067,00 američkih dolara; 12.930,00 švicarskih franaka; 20,00 britanskih funta; 6.220 austrijskih dolara, 1.555 kanadskih dolara, 20 švedskih kruna; 10 poljskih zlota; 12.060 bosanskohercegovačkih konvertibilnih maraka; 44.600,00 američkih dolara; 11.960,00 švicarskih franaka i 41.255,28 kuna ili ukupno u protuvrijednosti u kunama- 1.459,200,30 kuna pa svaki tužitelj postavlja i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od po 729.600,15 kuna sve sa zateznim kamatama.

6. Prvostupanjskom su presudom odbijeni u cijelosti tužbeni zahtjevi navedenih tužitelja a odbijen je i tužbeni zahtjev za isplatu društvu Fran-kuna d.o.o. iznosa od 389.974,72 kune.

6.1. Tužbeni su zahtjevi tužitelja EH i GH odbijeni iz razloga što je prvostupanjski sud ocijenio kako tužitelji nisu dokazali da je oduzeti novac njihov pa tako ni onaj koji je oduzet iz dvaju sefova u njihovoj kući, već da je sav novac pripadao društvu Fran-Kuna d.o.o. koje se bavilo mjenjačkim poslovima a nije životno ni logično da bi tužitelji EH i GH svoju ušteđevinu držali u manjim apoenima u različitim stranim valutama od kojih su neki i neobični za štednju (20 švedskih kruna, 10 poljskih zlota) pa da slijedom toga nemaju pravo na povrat tog novca od tuženice jer njezinom radnjom nije povrijeđeno ni njihovo pravo na mirno uživanje vlasništva.

6.2. Tuženičin je prijedlog za provođenje dokaza financijskim vještačenjem prvostupanjski sud odbio kao neosnovan ocijenivši kako se tim vještačenjem ne bi ni moglo utvrditi komu je novac oduzet odnosno u kojem postupku a da je sam razlučio koji je iznos obuhvaćen prekršajnim postupkom odnosno rješenjem Ministarstva financija od 17. lipnja 2013. te da nije uzeo u obzir dokaze koje je tuženica dostavila nakon zaključenja prethodnog postupka jer se radi o dokumentaciji koja datira iz 2014. godine pa da zbog toga nije udovoljeno uvjetima iz članka 299. stavka 2. ZPP.

7. Ispitavši prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnog prava prema članku 365. stavku 2. ZPP, ovaj je drugostupanjski sud ocijenio da je prvostupanjska presuda utemeljena na nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i nedostatno obrazložena pa ju je zbog toga valjalo ukinuti i vratiti predmet istome sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje.

8. Prvostupanjski je sud naime odbio tužbene zahtjeve tužitelja EH i GH isključivo iz razloga što smatra da su sva oduzeta novčana sredstva bila u vlaništvu Fran-kuna d.o.o., iako tuženica doista to nikada nije isticala, već je najprije isticala i kako je dio novca koji je predmet tužbenog zahtjeva pravomoćno oduzet pravnoj osobi "Fran-Kuna" d.o.o. ali i kako su novčana sredstva oduzeta sinu tužitelja ĆH a kasnije je isticala i kako su tužitelju BH vraćena određena prethodno oduzeta sredstva i da bi to trebalo točno utvrditi vještačenjem.

8.1. Tuženica je stoga zapravo učinila nespornim da je dio oduzetog novca bio vlasništvo tužitelja EH, tvrdeći da mu je dio novca vraćen pa je trebalo utvrditi i koji su točno iznosi smatrani njegovim vlasništvom.

9. U ovom se slučaju naime radi o tome da je dio novčanih sredstava pronađen u sefu smještenom u prostoru mjenjačnice društva Fran-Kuna d.o.o. pa vrijedi presumpcija da su ta sredstva pripadala navedenom društvu, što znači da bi tužitelji trebali dokazati drugačije, a dio je pronađen u dvama sefovima u kući tužitelja pa i tu vrijedi presumpcija da su ta sredstva vlasništvo tužitelja a tuženica mora dokazati drugačije.

9.1. Prvostupanjski je sud stoga pogriješio kada je sav teret dokazivanja stavio na tužitelje pa je i zbog toga činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno.

10. Pobijana se presuda pak ne može ispitati u dijelu kojim je odlučeno o zahtjevu za isplatu iznosa od 389.974,72 kune sa zateznim kamatama "tužitelju Fran-Kuna d.o.o." s obzirom na to da je u odnosu na tog tužitelja utvrđen prekid postupka jer je brisan iz sudskog registra a postupak nije nastavljen niti je u uvodu prvostupanjske presude naznačen taj tužitelj a nema naznake ni da su tužitelji EH i GH zahtijevali isplatu u korist trećega.

11. Prvostupanjsku je presudu stoga valjalo ukinuti u cijelosti te predmet vratiti istome sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje u kojemu će prvostupanjski sud ponovno i detaljno saslušati parnične stranke, a pod pretpostavkama iz članka 7. ZPP utvrditi i jesu li tužiteljima, na koji način i u kojemu iznosu, eventualno vraćena oduzeta novčana sredstva, kao i jesu li tužitelji sudjelovali u prekršajnom postupku protiv okrivljene pravne osobe Fran-Kuna d.o.o. i kakav je točno rezultat toga postupka te je li to od kakva utjecaja na ovaj parnični postupak, nakon čega će prvostupanjski sud donijeti novu valjano obrazloženu odluku te ujedno odlučiti i o troškovima žalbe a prvostupanjski sud treba donijeti odgovarajuću odluku i u pogledu tužitelja Fran-Kuna d.o.o. koji je kao pravna osoba prestao postojati pa je utvrđen prekid postupka.

12. Zbog načina na koji je do sada vođen ovaj postupak (osobito neopravdanog ustrajavanja na tome da se prekid postupka odnosi i na tužitelje EH i GH) naređeno je da se nova glavna rasprava održi pred drugim sucem pojedincem prvostupanjskog suda.

13. Iz svih je navedenih razloga, a na temelju članaka 370. i 371. te 369. stavka 1. i 166. stavka 3. ZPP, odlučeno kao u izreci.

U Puli 1. prosinca 2025.

Predsjednik vijeća

Igor Rakić