Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Splitu

Gundulićeva 27

21000 Split

Poslovni broj: P-3004/2021-40

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu Josip Mrkonjić u pravnoj stvari tužitelja EV, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupanog po punomoćniku OV, protiv tuženika REPUBLIKA HRVATSKA, OIB 52634238587, Trg Sv. Marka 2, 10000 Zagreb zastupanog po punomoćniku Općinsko državno odvjetništvo u Splitu, radi Obvezno - isplata, 1. prosinca 2025.

p r e s u d i o j e

I Usvaja se tužbeni zahtjev tužitelja pod točkom 1 koji glasi:

"1. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju iznos od 49.526,72 eura sa zateznom kamatom koja teče na iznos od: 1.134,90 eura od 30.05.18.

1.134,90 eura od 30.06.18.

1.134,90 eura od 30.07.18.

1.165,31 eura od 30.08.18

1.165,31 eura od 30.09.18.

1.165,31 eura od 30.10.18.

1.179,09 eura od 30.11.18.

1.179,09 eura od 30.12.18.

1.179,09 eura od 30.01.19.

1.233,88 eura od 28.02.19.

1.233,88 eura od 30.03.19.

1.233,88 eura od 30.04.19.

1.239,92 eura od 30.05.19.

1.239,92 eura od 30.06.19.

1.239,92 eura od 30.07.19.

1.227,31 eura od 30.08.19.

1.227,31 eura od 30.09.19.

1.227,31 eura od 30.10.19.

1.251,68 eura od 30.11.19.

1.251,68 eura od 30.12.19.

1.251,68 eura od 30.01.20.

1.305,09 eura od 29.02.20.

1.305,09 eura od 30.03.20

1.305,09 eura od 30.04.20.

1.314,73 eura od 30.05.20.

1.314,73 eura od 30.06.20.

1.314,73 eura od 30.07.20.

1.321,20 eura od 30.08.20.

1.321,20 eura od 30.09.20.

1.321,20 eura od 30.10.20.

1.328,61 eura od 30.11.20.

1.328,61 eura od 30.12.20.

1.328,61 eura od 30.01.21.

1.383,61 eura od 28.02.21.

1.383,61 eura od 30.03.21.

1.383,61 eura od 30.04.21.

1.399,93 eura od 30.05.21.

1.399,93 eura od 30.06.21.

1.399,93 eura od 30.07.21.

sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena do 31.12.2022.g., a od 01.01.2023.g. sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do isplate."

II Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja pod točkom 2 koji glasi:

"2. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju iznos od 2.654,46 eura sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 17.05.2021.g., a koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena do 31.12.2022.g., a od 01.01.2023.g. sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do isplate."

3. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 20.635,70 eura sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do isplate.

Obrazloženje

Kod ovog suda zaprimljena je dana 10. 08. 2021. godine tužba tužitelja protiv tuženika radi isplate.

U tužbi se navodi da je tužitelj vlasnik 1/2 dijela nekretnine u naravi stana na I. (prvom) katu, u površini od 103,36 m2, koji se nalazi u zgradi oznake čest. zgr. [katastarska čestica], Z. U. [broj ZK uloška], broj [broj poduloška]., K. O. [katastarska općina], anagrafske oznake [adresa]. Tužitelj je stekao 1/16 dijela predmetne nekretnine temeljem Rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Trogiru, posl. br. O-97/90 od 30. srpnja 1999.g., iza smrti svog rođaka ostavitelja NV, umrlog **.**.1988. Tužitelj je stekao 4/16 dijela predmetne nekretnine temeljem Ugovora o kupoprodaji nekretnine sklopljenog sa AV (rođ. BV), a koja je prethodno stekla navedenu nekretninu temeljem Rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Trogiru, posl. br. O-97/90 od 30. srpnja 1999.g., iza smrti svog rođaka ostavitelja NV, umrlog **.**.1988.

Tužitelj je stekao 2/16 dijela predmetne nekretnine temeljem Ugovora o kupoprodaji nekretnine sklopljenog sa ĐV, a koji je prethodno stekao navedenu nekretninu temeljem Rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Trogiru, posl. br. O-97/90 od 30. srpnja 1999.g., iza smrti svog rođaka ostavitelja NV, umrlog **.**.1988.

Tužitelj je stekao 1/16 dijela predmetne nekretnine temeljem Ugovora o kupoprodaji nekretnine sklopljenog sa GV (rođ. ĐV), a koja je prethodno stekla navedenu nekretninu temeljem Rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Trogiru, posl. br. O-97/90 od 30. srpnja 1999.g., iza smrti svog rođaka ostavitelja NV, umrlog **.**.1988.

Dana 08. studenog 1988.g. kada je nastupila smrt ostavitelja NV prava i dužnosti najmodavca iz predmetnog ugovora o najmu stana u odnosu na 1/2 dijela predmetnog stana prešla su na tužitelja, kao i na AV (rođ. BV), ĐV i GV (rođ. ĐV).

AV, ĐV i GV su temeljem ovjerovljenih Izjava ustupili tužitelju sva prava koja nastanu u odnosu na njih kao bivše suvlasnike predmetnog stana u bilo kojem parničnom postupku koji se bude vodio u odnosu na isti stan, pa tako i pravo na predmetna potraživanja.

Ustupljena tražbina odnosi se na vrijeme kada tužitelj nije bio vlasnik suvlasničkih dijelova stana, već njegovi pravni prednici koji su s njim sklopili navedene Ugovore u kuprodaji.

U navedenom stanu stanuje zaštićeni najmoprimac VV temeljem Ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom iz 1999.g.

VV je status zaštićenog najmoprimca stekao kao član obiteljskog domaćinstva svoje bake ZV koja je u umrla **.**.2016., a koja je status zaštićenog najmoprimca stekla zato što je u vrijeme stupanja na snagu Zakona o najmu bio u pravnom položaju nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu.

Tužitelj na ime najma predmetnog stana umjesto tržišne i tržišne turističke najamnine prima zaštićenu najamninu u iznosu od 178,52 kn (dok preostali iznos kao vlasnici druge polovice stana primaju vlasnici KV i JV) i to u čitavom razdoblju od 01. travnja 2018.g. do danas. Zaštićeni najmoprimac se obvezao plaćati navedenu najamninu najkasnije tridesetog dana u mjesecu za prethodni mjesec.

Izračun visine zaštićene najamnine je izrađen u skladu s Uredbom o uvjetima i mjerilima za utvrđivanje zaštićene najamnine (NN br. 40/97), Uredbom o izmjenama i dopunama Uredbe o uvjetima i mjerilima za utvrđivanje zaštićene najamnine (NN br. 117/05), te novoobjavljenog podatka o etalonskoj cijeni građenja (NN br. 100/12) za razdoblje od 01. travnja 2018.g. do danas.

Tužitelj je kao vlasnik predmetne nekretnine obvezan održavati zajedničke dijelove zgrade u mjesečnom iznosu od 150,74 kn u razdoblju od stjecanja prava vlasništva predmetnog stana do danas.

Osim toga tužitelj je kao vlasnik i najmodavac obvezan održavati predmetni stan i zajedničke dijelove nekretnine (čl. 80.,84., i 89. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima – NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09,143/12, 152/14), odnosno održavati stan u stanju podobnom za stanovanje (čl. 13. Zakona o najmu stanova – NN 91/96, 48/98, 66/98, 22/06, 68/18; čl. 553. i 554. Zakona o obveznim odnosima – NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18).

Tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na sklapanje Ugovora o najmu, niti na sadržaj njegovih odredbi, kao niti na iznos najamnine, a sve sukladno odredbama Zakona o najmu stanova.

Slijedom navedenog, razvidno je kako je zakonodavac odnosno Republika Hrvatska na gore opisani način povrijedila vlasnička prava tužitelja zajamčena odredbama čl. 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, budući ne postoji ravnoteža između interesa tužitelja kao vlasnika stana i općeg interesa zaštite prava zaštićenih najmoprimaca jer je tužitelju nametnut prekomjeran individualni teret.

Prednje navedeni stav zauzeo je i Europski sud za ljudska prava odlučujući u predmetima Statileo protiv Hrvatske Presudom od 10. srpnja 2014.g., (Zahtjev br. 12027/10), Bego i dr. protiv Hrvatske Presudom od 15. studenog 2016.g., (Zahtjevi br. 35444/12, 35576/12, 41555/12, 41558/12 i 48914/12) i Mirošević-Anzulović protiv Hrvatske Presudom od 04. listopada 2016.g. (Zahtjev br. 25815/14).

Kako je utvrđeno da je Republika Hrvatska uvođenjem instituta tzv. zaštićenog najmoprimca kroz odredbe Zakona o najmu stanova i Uredbe o uvjetima i mjerilima za utvrđivanje zaštićene najamnine propustila istim odredbama ostvariti pravednu ravnotežu općeg interesa zajednice i pojedinačnog prava tužitelja, to je tužitelj ograničen u izvršavanju svojih vlasničkih prava, zbog čega je pretrpio imovinsku štetu uslijed činjenice da je u razdoblju od 01. travnja 2018. godine do danas bio spriječen ugovoriti i naplatiti najamninu za svoj stan u visini slobodno ugovorene tržišne najamnine, kao i tržišne turističke najamnine, jer bi tužitelj bez ikakvog problema mogao koristiti predmetnu nekretninu u svrhu turističkog najma budući se ista nalazi na atraktivnoj lokaciji, u samom centru grada Splita.

Kombinacija tržišne najamnine i tržišne turističke najamnina bi iznosila u prosjeku 13.500,00 kn mjesečno za stan smješten u istom dijelu grada, iste ili slične površine i kakvoće, pa bi sukladno tome tužitelj kao i prethodno AV, ĐV i GV kao vlasnici 1/2 dijela predmetnog stana zasigurno dobivali svaki mjesec iznos od 6.750,00 kn, a sve da su bili u mogućnosti iznajmljivati predmetni stan u jednom dijelu godine po tržišnoj najamnini (siječanj-svibanj i listopad-prosinac), te u drugom dijelu godine po tržišnoj turističkoj najamnini (lipanj- rujan).

Slijedom navedenog, tužitelj u razdoblju od 01. travnja 2018.g. do danas svaki mjesec trpi štetu u iznosu od 6.750,00 kn umanjenom za mjesečni iznos zaštićene najamnine koju je primio u istom razdoblju, što sveukupno iznosi 256.287,72 kn.

Tužitelj potražuju i nematerijalnu štetu u visini od po 20.000,00 kn. Naime, logično je i životno da je tužitelj pretrpio i dalje trpi enorman stres i frustraciju kao rezultat neuspjeha da kroz tako dugačko razdoblje (više od 23 godine) naplati primjerenu naknadu za najam stana kao i da otkloni sva ostala ograničenja njegovog prava vlasništva na predmetnom stanu, tim više što je neizvjesno kada će i hoće li ikada moći ostvariti navedena prava u punom opsegu.

Tužitelj se prije podnošenja ove tužbe obratio nadležnom državnom odvjetništvu zahtjevom za mirno rješenje spora koji je zahtjev odbijen dopisom od 18. lipnja 2021.godine.

Slijedom gore iznesenog predlaže se da Općinski sud u Splitu donese slijedeću

P R E S U D U

1. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju iznos od 256.287,72 kn sa zateznom kamatom koja teče:

- na iznos od 6.571,48 kn od 30.05.2018.g.,

- na iznos od 6.571,48 kn od 30.06.2018.g.,

- na iznos od 6.571,48 kn od 30.07.2018.g.,

- na iznos od 6.571,48 kn od 30.08.2018.g.,

- na iznos od 6.571,48 kn od 30.09.2018.g.,

- na iznos od 6.571,48 kn od 30.10.2018.g.,

- na iznos od 6.571,48 kn od 30.11.2018.g.,

- na iznos od 6.571,48 kn od 30.12.2018.g.,

- na iznos od 6.571,48 kn od 30.01.2019.g.,

- na iznos od 6.571,48 kn od 28.02.2019.g.,

- na iznos od 6.571,48 kn od 30.03.2019.g.,

- na iznos od 6.571,48 kn od 30.04.2019.g.,

- na iznos od 6.571,48 kn od 30.05.2019.g.,

- na iznos od 6.571,48 kn od 30.06.2019.g.,

- na iznos od 6.571,48 kn od 30.07.2019.g.,

- na iznos od 6.571,48 kn od 30.08.2019.g.,

- na iznos od 6.571,48 kn od 30.09.2019.g.,

- na iznos od 6.571,48 kn od 30.10.2019.g.,

- na iznos od 6.571,48 kn od 30.11.2019.g.,

- na iznos od 6.571,48 kn od 30.12.2019.g.,

- na iznos od 6.571,48 kn od 30.01.2020.g.,

- na iznos od 6.571,48 kn od 28.02.2020.g.,

- na iznos od 6.571,48 kn od 30.03.2020.g.,

- na iznos od 6.571,48 kn od 30.04.2020.g.,

- na iznos od 6.571,48 kn od 30.05.2020.g.,

- na iznos od 6.571,48 kn od 30.06.2020.g.,

- na iznos od 6.571,48 kn od 30.07.2020.g.,

- na iznos od 6.571,48 kn od 30.08.2020.g.,

- na iznos od 6.571,48 kn od 30.09.2020.g.,

- na iznos od 6.571,48 kn od 30.10.2020.g.,

- na iznos od 6.571,48 kn od 30.11.2020.g.,

- na iznos od 6.571,48 kn od 30.12.2020.g.,

- na iznos od 6.571,48 kn od 30.01.2021.g.,

- na iznos od 6.571,48 kn od 28.02.2021.g.,

- na iznos od 6.571,48 kn od 30.03.2021.g.,

- na iznos od 6.571,48 kn od 30.04.2021.g.,

- na iznos od 6.571,48 kn od 30.05.2021.g.,

- na iznos od 6.571,48 kn od 30.06.2021.g.,

- na iznos od 6.571,48 kn od 30.07.2021.g.,

a koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena do isplate, zajedno sa troškovima ovog postupka koji se sastoje od sastava predmetnog zahtjeva.

2. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju iznos od 20.000,00 kn sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 17.05.2021.g., a koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena do isplate.

3. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju parnični trošak sa zateznom kamatom koja teče od presuđenja, a koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena do isplate.

U odgovoru na tužbu tuženik navodi da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, kako osnovu tako i visini te predlaže sudu tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti i obvezati tužitelja na snašanje parničnog troška.

Tužbom tužitelj potražuje za svoju ½ dijela nekretnine i to stana na prvom katu u Splitu, površine 103,36 m2, anagrafske oznake [adresa], iznos od 256.287,72 kn s pripadajućim kamatama na ime razlike između zaštićene najamnine i tržišne najamnine, kao i iznos od 20.000,00 kn s kamatom od 17. svibnja 2021. godine na ime neimovinske štete, kao i trošak postupka.

Tužbeni zahtjev je u cijelosti neosnovan.

Prvenstveno se ističe kako tužitelj nije aktivno legitimiran u predmetnoj pravnoj stvari jer je predmetnu nekretninu za 7/16 dijela stekao temeljem naplatnih pravnih poslova iz veljače 2021. temeljem kojih je postigao uknjižbu pred Općinskim sudom u Splitu, Zemljišnoknjižnim odjelom tek u ožujku 2021.

Isto tako, upućuje se na sudsku praksu na temelju koje vlasniku koji je opterećeni stan stekao na temelju pravnog posla ne pripada pravo na naknadu štete jer tom vlasniku država nije nametnula prekomjerni teret i nemogućnost izbora, već je sam imao izbor hoće li kupiti ili ne takvu nekretninu. (Županijski sud u Zagrebu Gž- 1147/2019 od 16. srpnja 2020.

Takvom vlasniku stana ne pripada pravo na naknadu štete s osnova izmakle koristi, jer je riječ o poslovnom riziku u koji je svjesno ušao i na njega pristao (kupac je pristao kupiti stan s ''teretom'', dakle, znajući da ne može stupiti u posjed niti ostvarivati tržišnu vrijednost najamnine).

Isto tako tužitelj je došao do vlasnosti predmetnog stana za 1/16 dijela nasljeđivanjem iza smrti svog rođaka NV, dakle, isti je znao da u predmetnoj nekretnini stanuju zaštićeni najmoprimci, ali je pristao na tu činjenicu, pa je na taj način pristao i na plaćanje zaštićene najamnine u skladu s odredbama Zakona o najmu stanova. Nadalje, tužitelj zahtjeva za suvlasnički dio nekretnine od ½ potražuje ukupno 236.573,28 kn za razdoblje od tri godine i tvrdi da su mu raniji vlasnici to potraživanje ustupili kao i prodali nekretninu pa bi tako stekao pravo vlasništva 7/16 dijela nekretnine (što bi odgovaralo površini oko 45,5 m2 – stana u samom centru grada Splita) kao i tražbinu od 236.573,28 kn za iznos od ukupno 42.500 EUR (približno 318.750,00 kn). Iz navedenog bi proizlazilo da je vlasništvo 7/16 dijela predmetne nekretnine stekao za 82.177,00 kn što bi bio očiti nesrazmjer u činidbama ugovornih strana.

Ističe se da iz priloženih ugovora ne proizlazi navedeni ustup, od strane prodavatelja, međutim, i da su to naveli u ugovoru, za ustup ne bi bilo osnova jer se radi o strogo osobnom pravu vezanom za fizičku osobu koja se ne može prenositi, obzirom da se radi o specifičnom pravnom odnosu reguliranom Zakonom o najmu stanova. Svakako su neosnovani navodi tužitelja o povredi prava osobnosti jer je tužitelj vlasnik nekretnina na području z.k. odjela Solin, Supetar i Split te ne postoje dokazi da bi radi nemogućnosti korištenja 1/16 dijela stana u [adresa] trpio takvu povredu prava osobnosti koja bi opravdavala novčanu naknadu.

U predmetnoj pravnoj stvari zastarjelo je i sami pravo potraživati naknadu štete sukladno 373. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005, dalje u tekstu: ZOO/91) odnosno čl. 227. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, dalje u tekstu: ZOO/05). U odnosu na početak tijeka roka zastare napominje se kako su vlasnici stanova zahtjev za naknadu štete mogli podnijeti od dana kada je Republika Hrvatska ratificirala Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda 5. studenog 1997. U prilog tome govori da su i drugi vlasnici stanova pred Europskim sudom za ljudska prava podnijeli zahtjeve protiv Republike Hrvatske i to prije nego što je donesena odluka Statileo protiv Republike Hrvatske, npr. Bego i dr. 2012. godine (zahtjevi br. 35444/12, 35576/12, 41555/12, 41558/12 i 48914/12), Mirošević – Anzulović 2014. godine (zahtjev br. 25815/14) E 2013. godine (zahtjev br. 37006/13). Životno je i logično da su vlasnici stanova, u kojima su zaštićeni najmoprimci, znali od samog početka, dakle od stupanja na snagu Zakona o najmu stanova odnosno od sklapanja ugovora o najmu stana da trpe štetu.

Dakle, vlasnici stanova u kojima su zaštićeni najmoprimci mogli su znati da im je konvencijsko pravo povrijeđeno, a povrijeđeno im je danom ratifikacije Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda jer je od toga dana njihovo pravo vlasništva pretjerano ograničeno budući da nacionalni sudovi istu Konvenciju kao izvor prava mogu od tada primijeniti (sukladno čl.115. Ustava Republike Hrvatske sudovi sude i na temelju međunarodnih ugovora). Isti ti vlasnici odmah sljedećega dana, pod uvjetom da su ispunjene sve pretpostavke za pristupanje ESLJP, mogli su podnijeti svoje zahtjeve. Međutim, propustili su navedeno.

Dodatno, tužitelj nije pokrenuo postupak protiv zaštićenih najmoprimaca kako bi ostvario punu najamninu za 1/16 dijela za sporno razdoblje iako bi za to bio aktivno legitimiran uslijed imovnog stanja istih. Tužitelj je najamninu u visini tržišne moglo ostvariti upravo od najmoprimca, a što je propustio učiniti pa nema osnove za naknadu štete od tužene Republike Hrvatske.

Navedeno je u skladu sa stajalištem Europskog suda za ljudska prava i to baš u predmetu O protiv Republike Hrvatske u kojem je navedeno da čak i ako najmoprimac nije vlasnik odgovarajućeg stana u istoj općini, ali članovi njegovog obiteljskog domaćinstva imaju odgovarajuću useljivu kuću ili stan, vlasniku pripada pravo na raskid ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom i zahtjev za predaju u posjed istog.

Istaknuto stajalište zauzeo je i Ustavni sud RH u odluci U-III-604/2016 od 4. listopada 2017., kao i u odluci U-III-3849/2011 od 30. siječnja 2018., a sve nadovezujući se na stajalište Vrhovnog suda RH izraženo u odluci Rev-448/12-2 od 29. lipnja 2016., kao i gore istaknutu praksu Europskog suda (isto i u rješenju VSRH Rev-x 751/2017 od 29. siječnja 2019.). Dakle, vlasnik stana ne može odgovornost za štetu koju navodno trpi prebacivati na Republiku Hrvatsku, odnosno ne može Republika Hrvatska snositi odgovornost iz razloga što vlasnik stana nije koristio sva dopuštena pravna sredstva, isticanjem odgovarajućih prigovora, a sve u pravcu utvrđenja platnih mogućnosti obiteljskog domaćinstva najmoprimca u cijelosti (prihodi od plaće, zakupnina, prihodi od autorskih djela, vrijednost pokretnina, vlasništvo nekretnina, neovisno o njihovoj namjeni, izgrađenosti i pogodnosti za život).

Iz priloženog Ugovora o najmu stana razvidno je da je isti sklopljen 1999. godine (bez navođenja datuma, bez ovjere) između KV, ŽV i NV (prednika tužitelja) sa pok. ZV, dok nema dokaza da bi Ugovor o najmu bio sklopljen između tužitelja i zaštićenog najmoprimca, a što je osnov za podnošenje tužbe. Tužitelj navodi da u stanu stanuje zaštićeni najmoprimac temeljem Ugovora o najmu stana iz 1999. godine, a iz istog je razvidno da se radi o osobama koje su preminule (NV **.**.1988.) a preminula je i ZV, kao i njezina kći (2012. godine) i zet (2005. godine), a s njima nije nikada sklopljen Ugovor o najmu.

Podredno, u odnosu na visinu zahtjeva ističe se da je isti previsoko postavljen te da na okolnost visine nisu dostavljeni nikakvi dokazi. Isto tako tužitelj potražuje turističku najamninu i za razdoblje 2020. godine za koju je općepoznato da istu radi epidemije SARS-CoV-2 virusa nije mogao ostvariti.

U odnosu na visinu ističe se i da najamnina kao prihod potpada pod odredbe Zakona o porezu na dohodak (NN 115/16, 106/18 i 121/19) te predstavljao dohodak od imovine koji, sukladno navedenom Zakonu, predstavlja razliku između ostvarene najamnine i izdataka koje je tužitelj imao po osnovi održavanja predmetne nekretnine. Kod dohotka od imovine na temelju najma i zakupa priznaju se izdaci u visini od 30% od ostvarene najamnine ili zakupine. Stoga, sukladno navedenim odredbama,dohodak od imovine u biti predstavlja razliku između najamnine i izdataka u visini od 30% te bi zatim na ovaj iznos valjalo platiti porez na dohodak sukladno odredbi čl. 50. Zakona o porezu na dohodak iz 2004., odnosno čl. 62. Zakona o porezu na dohodak iz 2016. i to po stopi od 12% godišnje. Isti stav je zauzet u presudi Općinskog suda u Zagrebu br. P-1583/19-18 od 28. veljače 2020. Radi navedenog predlaže se kao u uvodu ovog odgovora na tužbu.

Podneskom od 18. Listopada 2024. tužitelj navodi slijedeće:

"Tužitelj se ovim putem očituje na nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za graditeljstvo i procjenu nekretnina dipl. ing. građ. Ivice Vuke iz kolovoza 2024.g. kako slijedi;

Tužitelj nema primjedbi na nalaz i mišljenje imenovanog vještaka, obzirom da je brižljivo razmotrio predmet vještačenja, točno naveo sve što je opazio i našao, te svoje mišljenje iznio savjesno i u skladu s pravilima znanosti i vještine.

U navedenom vještvu na stranici br. 20. pod tablicom „IZRAČUN SVEUKUPNOG NAJMA ZA ZADANI PERIOD (01. travnja 2018.g. – 30. lipnja 2021.g.)“ označeni su prosječni mjesečni iznosi tržišno-turističke najamnine koje je tužitelj gubio zbog ograničenja prava vlasništva.

Obzirom da je tužitelj vlasnik 1/2 dijela predmetnog stana to mu pripada polovica iznosa od 100.759,11 eura umanjenog za ukupno primljenu zaštićenu najamninu. Radi lakše orijentacije tužitelj dostavlja formulu izračuna za jedan mjesec (travanj 2018.g.) kao ogledni primjer za izračun preostalih iznosa, a sve kako slijedi:

2.317,17 eura:2=1.158,59 eura (1/2 dijela stana)–23,69 eura (zaštićena najamnina)=1.134,90 eura

Slijedom navedenog, tužitelj uređuje tužbeni zahtjev tako da isti sada glasi:

1. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju iznos od 49.526,72 eura sa zateznom kamatom koja teče na iznos od:

1.134,90 eura od 30.05.18.

1.134,90 eura od 30.06.18.

1.134,90 eura od 30.07.18.

1.165,31 eura od 30.08.18

1.165,31 eura od 30.09.18.

1.165,31 eura od 30.10.18.

1.179,09 eura od 30.11.18.

1.179,09 eura od 30.12.18.

1.179,09 eura od 30.01.19.

1.233,88 eura od 28.02.19.

1.233,88 eura od 30.03.19.

1.233,88 eura od 30.04.19.

1.239,92 eura od 30.05.19.

1.239,92 eura od 30.06.19.

1.239,92 eura od 30.07.19.

1.227,31 eura od 30.08.19.

1.227,31 eura od 30.09.19.

1.227,31 eura od 30.10.19.

1.251,68 eura od 30.11.19.

1.251,68 eura od 30.12.19.

1.251,68 eura od 30.01.20.

1.305,09 eura od 29.02.20.

1.305,09 eura od 30.03.20

1.305,09 eura od 30.04.20.

1.314,73 eura od 30.05.20.

1.314,73 eura od 30.06.20.

1.314,73 eura od 30.07.20.

1.321,20 eura od 30.08.20.

1.321,20 eura od 30.09.20.

1.321,20 eura od 30.10.20.

1.328,61 eura od 30.11.20.

1.328,61 eura od 30.12.20.

1.328,61 eura od 30.01.21.

1.383,61 eura od 28.02.21.

1.383,61 eura od 30.03.21.

1.383,61 eura od 30.04.21.

1.399,93 eura od 30.05.21.

1.399,93 eura od 30.06.21.

1.399,93 eura od 30.07.21.

2. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju iznos od 2.654,46 eura sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 17.05.2021.g., a koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena do 31.12.2022.g., a od 01.01.2023.g. sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do isplate.

3. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju parnični trošak sa sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do isplate.

U dokaznom postupku sud je pregledao zk izvadak ZU 9287 K. O. [katastarska općina] od 3.

8.21., Ugovor o kupoprodaji nekretnine ovjeren dana 19.2.21., 18.2.21., 11.2.21., ugovora o najmu stana, rješenje od 30.7.1999., izjavu od 30.3.21., 9.4.21., 16.4.21., izračun mjesečne zaštićene najamnine na dan 23.3.2009., uplatnice za dug od 31.2.21., zahtjev za mirno rješenje spora od 17.5.21., dopis ODO-a u Splitu 18.06.21., prijepis posjedovnog lista od 11.10.21., dopis Porezne uprave od 9.3.21., podatke od Porezne uprave u Splitu o cijenama najma, usporedivih stanova za utuženo razdoblje u Splitu (anagrafske oznake [adresa]) za period od 30.5.2018. do 30.7.21., Procjenbenog elaborata sudskog vještaka Ivice Vuke od kolovoza 2004. Godine, nalaza dr. CV od 28. Studenoga 2024. Godine, Potvrde i privremenog rješenja Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine od 14. veljače 2025. Godine, Vještva sudskog vještaka dr. Nikole Sikirice, te saslušao tužitelja kao panične stranke.

Punomoćnici stranaka popisali su parnični trošak.

Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadom štete na ime izgubljene zarade kao razlike između visine zaštićene najamnine i turističko - tržišne najamnine u razdoblju od 1. svibnja 2018. pa do 30. srpnja 2021. God. stoga u iznosu od 49.526,72 eura, te iznos od 2.654,46 eura s osnove nematerijalne štete zbog povrede prava osobnosti.

Pregledom zemljišno-knjižnog izvatka Z. U. [broj ZK uloška] K. O. [katastarska općina] od 3. kolovoza 2021. godine sud je utvrdio da je na čest. Zgr. [katastarska čestica] u naravi stojna kuća površine 110 m² upisan jedan trosoban stan na prvom katu sa zapadne strane zgrade na ime KV za 2/6 dijela, EV za 4/16 dijela, TV za 1/16 dijela JV za 1/16 djela, EV za 1/16 dijela i EV za 2/16 dijela cjeline odnosno da je tužitelj aktivno legitimiran kao nositelj prava suvlasništva za 1/2 dijela navedene nekretnine.

Pregledom Rješenja Općinskog suda u Trogiru broj O-97/90–12 od 30 srpnja 1999. godine sud je utvrdio da su iz smrti pok. NV nasljednici temeljem zakona proglašeni BV za 4/8 dijela, RV za 2/8 dijela, EV za 1/8 dijela i TV za 1/8 dijela na jednoj polovici stana u [adresa], upisan u ZU 9287 K. O. [katastarska općina] koju je polovicu ostavitelj za cijelo naslijedio iza smrti svoje majke MV.

Pregledom Ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom iz 1999. godine sud je utvrdio da su KV, ŽV i NV, kao vlasnici stana zaključili s ZV, kao najmoprimcem Ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom stana u [adresa], na prvom katu, a stan se sastoji od 3 sobe, sobice, kuhinje, kupatila, hodnika, WC-a i 2 balkona ukupne površine 103,36 m² za zaštićenu najamninu od 158,14 kn. S najmoprimcem stan koriste N, A, B i VV.

Iz citiranog ugovora vidljivo je da je pravni prednik tužitelja sada pok. NV zaključio s ZV Ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom pa je prigovor tuženika da tužitelj nije zaključio sa zaštićenim najmoprimcem zaključio Ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom neosnovan.

Pregledom ugovora o kupoprodaji nekretnine ovjerenog dana 18. Veljače 2021. godine sud je utvrdio da je EV kupio od Darinka Benkovića 4/16 dijela nekretnine opisane opisane kao 2. Etaže čest. zgr. [katastarska čestica], Z. U. [broj ZK uloška], [broj poduloška]., K. O. [katastarska općina], anagrafske oznake [adresa]. u naravi trosobni stan 104 m².

Pregledom ugovora o kupoprodaji nekretnine ovjerenog dana 19. Veljače 2021. godine sud je utvrdio da je EV kupio od Marina Kraljevića 1/16 dijela nekretnine opisane opisane kao 2. Etaže čest. zgr. [katastarska čestica], Z. U. [broj ZK uloška], [broj poduloška]., K. O. [katastarska općina], anagrafske oznake [adresa]. u naravi trosobni stan 104 m².

Pregledom ugovora o kupoprodaji nekretnine ovjerenog dana 11. Veljače 2021. godine sud je utvrdio da je EV kupio od Zdravka Grubića 2/16 dijela nekretnine opisane opisane kao 2. Etaže čest. zgr. [katastarska čestica], Z. U. [broj ZK uloška], [broj poduloška]., K. O. [katastarska općina], anagrafske oznake [adresa]. u naravi trosobni stan 104 m².

Pregledom Izjave SV od 30. ožujka 2021. godine sud je utvrdio da je dana 11. Veljače 2021. godine u svojstvu prodavatelja sklopila s kupcem EV Ugovor o kupoprodaji nekretnine i to baš idealnog dijela od 2/16 stana u [adresa]., u naravi trosoban stan u površini od 104 m², smješten na prvom katu sa zapadne strane zgrade sagrađene na čestici zgrade [katastarska čestica], Z. U. [broj ZK uloška] K. O. [katastarska općina]. Ovom izjavom ustupa EV sva svoja prava i obveze koje u odnosu na njega, kao bivšeg suvlasnika, nastanu u bilo kojem parničnom postupku koji se bude vodio u odnosu na navedeni stan, odnosno ustupa EV sva svoja materijalna potraživanja vezana za idealni dio od 2/16 predmetnog stana i to za razdoblje kada je on bio suvlasnik tog stana.

Pregledom Izjave AV od 9. 04. 2021. godine sud je utvrdio da je dana 18. 02. 2021. godine u svojstvu prodavatelja sklopila s kupcem EV Ugovor o kupoprodaji nekretnine i to baš idealnog dijela od 4/16 stana u [adresa]., u naravi trosoban stan u površini od 104 m², smješten na prvom katu sa zapadne strane zgrade sagrađene na čestici zgrade [katastarska čestica], Z. U. [broj ZK uloška] K. O. [katastarska općina]. Ovom izjavom ustupa EV sva svoja prava i obveze koje u odnosu na njega, kao bivšeg suvlasnika, nastanu u bilo kojem parničnom postupku koji se bude vodio u odnosu na navedeni stan, odnosno ustupa EV sva svoja materijalna potraživanja vezana za idealni dio od 4/16 predmetnog stana i to za razdoblje kada je ona bila suvlasnik tog stana.

Pregledom Izjave GV od 16. 04. 2021. godine sud je utvrdio da je dana 19. 02. 2021. godine u svojstvu prodavatelja sklopila s kupcem EV Ugovor o kupoprodaji nekretnine i to baš idealnog dijela od 1/16 stana u [adresa]., u naravi trosoban stan u površini od 104 m², smješten na prvom katu sa zapadne strane zgrade sagrađene na čestici zgrade [katastarska čestica], Z. U. [broj ZK uloška] K. O. [katastarska općina]. Ovom izjavom ustupa EV sva svoja prava i obveze koje u odnosu na njega, kao bivšeg suvlasnika, nastanu u bilo kojem parničnom postupku koji se bude vodio u odnosu na navedeni stan, odnosno ustupa EV sva svoja materijalna potraživanja vezana za idealni dio od 1/16 predmetnog stana i to za razdoblje kada je ona bila suvlasnik tog stana.

Iz citiranih ugovora vidljivo je da je tužitelj predmetnu nekretninu za 7/16 dijela cjeline stekao temeljem naplatnih pravnih poslova u veljači 2001. god, međutim, iz izjava je vidljivo da su prodavatelji tužitelju ustupili svoje tražbine koje se odnose na vrijeme dok tužitelj nije bio vlasnik tih suvlasničkih dijelova stana.

Stoga je neosnovan prigovor tuženika da tužitelj ne bi imao pravo na naknadu štete s obzirom da je dio stana kupio naplatnim pravnim poslom.

Što se tiče nasljeđivanja 1/16 djela iza smrti svog rođaka pok. NV sud smatra da tužitelj prilikom nasljeđivanja nije imao izbora jer je predmetni stan odranije bio opterećen stanarskim pravom, a kasnije zaštićenim najmom. Uostalom sud smatra da način stjecanja prava vlasništva na stanu ne može osloboditi tuženicu od odgovornosti za ograničenja vlasničkih ovlasti koja su im nametnuta.

Tuženik nije dokazao da bi zaštićeni najmoprimac bio vlasnikom useljive nekretnine niti je na te okolnosti predložio provođenje dokaza kako bi sud utvrdio da zaštićeni najmoprimac ne bi imao pravo na zaštićenu najamninu.

Pravni položaj vlasnika stana u kojem živi zaštićeni najmoprimac propisan je u domaćem zakonodavstvu prije svega odredbama ZNS-a, ali i odredbama ZVDSP-a, a postoji čitav niz zaštitnih mjera u korist tzv. zaštićenog najmoprimca pa tako primjerice:

- vlasnik stana je obvezan sklopiti ugovor o najmu sa zaštićenim najmoprimcem na neodređeno vrijeme,

- vlasnik stana nema nikakav utjecaj na izbor najmoprimca,

- vlasnik stana je obvezan primiti samo tzv. zaštićenu najamninu koja je znatno niža od tržišne sukladno Uredbi o uvjetima i mjerilima za utvrđivanje zaštićene najamnine,

- vlasnik stana nema nikakav ili vrlo mali utjecaj na sadržaj ugovora o najmu i njegove bitne sastojke,

- vlasnik stana je dužan plaćati pričuvu i održavati stan,

- vlasnik stana je dužan plaćati porez na dohodak od najamnine,

- otežani su i strogi kriteriji za otkaz ugovora o najmu što daje tek neznatnu vjerojatnost da će najmoprimac dobrovoljno napustiti stan,

- ne postoji bilo kakvo vremensko ograničenje trajanja sustava zaštićenim najma i dr. Kako je pravo vlasništva sukladno odredbi čl. 30. ZVDSP-a, stvarno pravo na određenoj stvari koje ovlašćuje svojeg nositelja da s tom stvari i koristima od nje čini što ga je volja te da svakoga drugoga od toga isključi, ako to nije protivno tuđim pravima ni zakonskim ograničenjima (pa tako i dati stan u najam po tržišnim cijenama), slijedi da je uvođenjem brojnih ograničenja za vlasnike stanova sa zaštićenim najmoprimcima, prije svega odredbama ZNS-a došlo, do miješanja u njihovo pravo na mirno uživanje vlasništva zajamčeno čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i protokola ("Narodne novine - međunarodni ugovori" broj 18/97 i 6/99 – pročišćeni tekst, dalje Konvencija).

Obzirom na raniji, Zakonom o stambenim odnosima predviđeni, institut nositelja stanarskog prava, ovo miješanje tuženika u pravo vlasništva tužitelja i drugih vlasnika takvih stanova je u skladu s općim interesom zajednice (tj. gospodarskom dobrobiti države i zaštitom prava drugih-zaštićenih najmoprimaca).

Međutim, takvim miješanjem tuženika je vlasnicima nekretnina u kojima žive zaštićeni najmoprimci nametnut nerazmjeran i prekomjeran individualni teret. U zakonodavstvu ne postoje nikakva procesna jamstva koja bi omogućila postizanje pravedne ravnoteže između interesa vlasnika takvog stana i zaštićenog najmoprimca pri čemu se ističe da prema shvaćanju ovoga suda takva ravnoteža nije osigurana niti Zakonom o izmjenom i dopunama o najmu stanova koji je stupio na snagu 1. rujna 2018.

Slijedom navedenog proizlazi da pozitivni pravni propisi u RH za područje zaštićenih najamnina ne ostvaruju pravednu raspodjelu socijalnog i financijskog tereta, jer je taj teret stambenog zbrinjavanja zaštićenih najmoprimaca neopravdano prebačen na samo jednu društvenu skupinu, najmodavce. Najmodavac, odnosno vlasnik stana (pa tako i tužitelj u predmetnoj stvari), mora sam snositi većinu socijalnih i financijskih obveza stambenog zbrinjavana zaštićenig najmoprimca zbog čega je povrijeđeno pravo tužitelja na mirno uživanje vlasništva, a koje pravo mu je zajamčeno Ustavom RH i odredbom čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (presuda Europskog suda za ljudska prava u predmetu Statileo protiv Hrvatske od 10. srpnja 2014.).

Stoga tuženik odgovara za štetu koja je nastala tužitelju povredom njegovog Ustavom RH i Konvencijom zajamčenog prava na mirno uživanje vlasništva odnosno propuštanjem ostvarenja pravedne ravnoteže između zaštite općeg interesa zajednice i zaštite pojedinačnog prava tužitelja na mirno uživanje vlasništva, sve na štetu prava tužitelja (test razmjernosti).

Kako je utvrđeno da je tuženik uvođenjem instituta tzv. zaštićenog najmoprimca kroz odredbe ZNS-a i Uredbe o uvjetima i mjerilima za utvrđivanje zaštićene najamnine, propustio istim odredbama ostvariti pravednu ravnotežu općeg interesa zajednice i pojedinačnog prava tužitelja, to je tužitelj pretrpio imovinsku štetu uslijed činjenice da je bio spriječen naplatiti najamninu za svoj stan u visini slobodno ugovorene, tržišne vrijednosti najamnine.

Prilikom donošenja odluke u ovom predmetu sud je cijenio i presude Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu i to Statileo protiv RH. Odluke Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu kojima je utvrđena povreda Konvencije i pridružujućih Protokola obvezatna je za sve sudove u RH i ona djeluje prema svima. Kako je presudom Statileo protiv RH Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu zauzeo jasno pravno stajalište da je odredbama Zakona o najmu stanova izvršeno miješanje države u pravo vlasništva vlasnika stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci i da je to miješanje bilo pretjerano odnosno da time nije postignuta potrebna ravnoteža između općih interesa zajednice i zaštite vlasničkih prava vlasnika stanova, proizlazi da je tim odlukama utvrđeno pravo vlasnika stanova da od RH potražuju naknadu imovinske štete koja se sastoji iz razlike u visini zaštićene najamnine, koju su primali kroz određeno razdoblje i tržišne najamnine koju bi ostvarili iznajmljivanjem tih stanova na tržištu.

Ratifikacijom Konvencije tuženik se obvezao primjenjivati je, a to znači i postojeće propise uskladiti s preuzetim međunarodnim obvezama, što, kada su u pitanju status i prava zaštićenog najmoprimca s jedne strane, te obveze i prava vlasnika stanova opterećenih pravima zaštićenih najmoprimaca s druge strane, u utuženom razdoblju nije učinjeno.

U okolnostima konkretnog slučaja prema kojima tužitelj nije imao ni najmanje utjecaja na visinu neprimjereno niske zaštićene najamnine s obzirom na odredbe ZNS-a, koje su tužitelja kao vlasnika stana u tom pogledu stavili u nepovoljan položaj kao i u pogledu (ne) mogućnosti otkaza ugovora o najmu sklopljenog sa zaštićenim najmoprimcem na neodređeno tako da je tužitelju godinama uskraćeno uživanje vlasništva čime mu je nametnut prekomjeran individualan teret, a ostavljene su mu obveze kao što su plaćanje pričuve i snošenje određenih troškova popravka odnosno održavanja, a da nije nađeno optimalno zakonsko rješenje kojim bi se ostvarila raspodjela socijalnog i financijskog tereta koji je nepravedno prebačen na tužitelja u kakvim okolnostima postoji neravnoteža između interesa tužitelja kao vlasnika stana i zaštićenog najmoprimca, pa je tužitelju povrijeđeno pravo vlasništva zajamčeno citiranim odredbama članka 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju, kao i odredbama članka 48. stavka 1. uz ograničenja prema članku 50. stavku 1. Ustava RH, iz čega proizlazi osnovanost tužbenog zahtjeva istaknutog na naknadu štete.

Iz navedenog je sud utvrdio da je neosnovanim prigovor promašene pasivne legitimacije tuženika te je utvrđen osnov potraživanja tužitelja.

Dakle, tužena je dužna tužitelju kao suvlasniku stana u kojem živi zaštićeni najmoprimac naknaditi imovinsku štetu koju je tužitelj pretrpio uslijed činjenice da je u utuženom razdoblju bio spriječen naplatiti najamninu za svoj stan u visini slobodno ugovorene, tržišne vrijednosti najamnine u tom razdoblju, pri čemu tužitelj nije dužan dokazati da bi predmetnu nekretninu iznajmio, jer bi se na taj način tražilo od vlasnika da dokaže nemoguće s obzirom na to da vlasnik zbog nametnutih ograničenja prava vlasništva nije ni mogao iznajmljivati predmetu nekretninu (tako i VSRH u Rev 2364/16 od 18. siječnja 2018.).

Tužitelj stoga ima pravo na naknadu imovinske štete u visini razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine (tako i VSRH u Rev 2364/16 od 19. prosinca 2018.).

Radi utvrđenja visine tržišne najamnine za predmetni stan za utuženo razdoblje izveden je dokaz građevinskim vještačenjem po sudskom vještaku ing. Ivice Vuke.

Vještvo odnosno Procjenbeni elaborata sudskog vještaka ing. Ivice Vuke od kolovoza 2004. Godine sud prihvaća kao stručan i objektivan. U vještvu na stranici br. 20. pod tablicom Izračun sveukupnog najma po godinama za period od 01. travnja 2018.g. do 30. lipnja 2021.g. označeni su prosječni mjesečni iznosi tržišno-turističke najamnine. Budući da je tužitelj vlasnik 1/2 dijela predmetnog stana pripada mu polovica iznosa od 100.759,11 eura umanjenog za ukupno primljenu zaštićenu najamninu. Tužitelj je sukladno navedenom vještvu uredio tužbeni zahtjev.

Slijedom navedenog, valjalo je tuženika temeljem odredbe čl. 1089 u vezi odredbe čl. 1086 sve Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 dalje u tekstu ZOO), obvezati da tužitelju naknadi štetu na ime izgubljene zarade kao razlike između pretpostavljene tržišno-turističke najamnine i ugovorene zaštićene najamnine.

Odluka o kamatama temelji se na odredbi članka 29. stavak 1. ZOO-a. Istim je propisano da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice i zatezne kamate.

U odnosu na prigovor tuženika kako je utvrđenu razliku između zaštićene i tržišne cijene najma, valjalo umanjiti za iznos poreza i prireza, ukazuje se na neosnovanost istog u smislu odredbe čl. 8 st. 2 toč. 5 Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“ br. 115/16, 106/18, 121/19, 32/20, 138/20). Naime, obzirom da se u konkretnom slučaju radi o postupku naknade štete na ime izgubljene zarade koja odgovara razlici između tržišne i zaštićene najamnine, a ne o dohotku, to prema mišljenju ovog suda nema mjesta primjeni odredaba Zakona o porezu na dohodak jer se porez na dohodak ne plaća na odštete koje nisu u vezi s gospodarskom djelatnošću (tako i Županijski sud u Zagrebu u Presudi od 10.09.2024. posl.br. G- 2521/23, Županijski sud u Splitu u Presudi od 15.01.2025. posl.br. Gž-1401/2024).

U odnosu na prigovor zastare, ističe se kako je isti neosnovan u smislu odredbe čl. 215 u vezi odredbe čl. 230 st. 1 sve ZOO-a, budući da se tužitelj za zahtjevom za mirno rješenje spora u smislu odredbe čl. 186 a ZPP-a, obratio 17. 05. 2021. Godine dok je najstarije utuženo potraživanje dospjelo dana 30. 05. 2018. godine.

Po ocjeni ovog suda tužitelj nije imalo enorman stres i frustracije kako to navodi o tužbi pa mu sud nije dosudio traženi iznos za povredu prava osobnosti. Da tužitelj nije imalo duševnih patnji ili su oni bili beznačajni govori i sama činjenica da je nakon naslijeđene jedne šestine dijela predmetne nekretnine od drugih suvlasnika kupovao dijelove nekretnine kako bi postao suvlasnik što većeg dijela.

Slijedom svega navedenog valjalo je odlučiti kao u izreci.

Tužitelju je temeljem odredbe čl. 154. St. 5. ZPP-a i važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika trebalo obistiniti opravdani trošak sastava odštetnog zahtjeva 1.000,00 eura (Tbr.32.t.1.OT), sastava tužbe 1.000,00 eura (Tbr.7.t.1.OT), za sastav 3 podneska po 50,00 eura (Tbr.8.t.4.OT), za sastav 7 podneska po 1.000,00 eura (Tbr.8.t.1.OT), za zastupanje po punomoćniku na 6 ročišta po 1.000,00 eura (Tbr.9.t.1.OT), za pristup na 1 ročišta po 1.00,00 eura (Tbr.9.t.3.OT), ukupno 15.250,00 eura.

Utvrđenom iznosu potrebno je pridodati trošak PDV-a od 25 % 3.812,50 eura, te trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 206,58 eura i presudu u iznosu od 541,77 eura, te za vještačenje 824,85 eura, ukupno 20.635,70 eura.

U Splitu, 1. prosinca 2025.

Sudac

Josip Mrkonjić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude, putem ovog suda na Županijski sud u

.._.._.._.._.._.._.._.., pisanim podneskom u 3 primjerka.

DNA:

1. EV, [adresa] zastupanog po punomoćniku OV

2. REPUBLIKA HRVATSKA, Trg Sv. Marka 2, [adresa] Zagreb zastupanog po punomoćniku Općinsko državno odvjetništvo u Splitu

U Splitu, 1. prosinca 2025..godine.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte