Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Pn-70/2025-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sucu Marku Šimuniću, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB: 84397956623, zastupani po punomoćniku KŽ, dipl.iur., protiv tuženika Hrvatski ured za osiguranje, Zagreb, Martićeva 71, OIB: 38922958547, zastupani po punomoćniku Zlatku Zvonareviću, odvjetniku u Osijeku, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 7. studenog 2025., u prisutnosti punomoćnika parničnih stranaka, javno objavljene 1. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB: 84397956623, a koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Hrvatskom uredu za osiguranje Zagreb, OIB: 38922958547 isplatiti tužitelju Hrvatskom zavodu za osiguranje Zagreb, OIB: 84397956623 iznos od 5.462,61 eura zajedno sa zateznom kamatom na taj iznos koja teče počevši od 26.03.2025. pa do isplate, po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, kao i naknaditi prouzročene parnične troškove, a sve to u roku od 15 dana“.

II. Nalaže se tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje naknaditi tuženiku Hrvatski ured za osiguranje, Zagreb, Martićeva 71, OIB: 38922958547, prouzročeni parnični trošak u iznosu 500,00 EUR (petstotinaeura), u roku od 15 dana.

III. Djelomično se odbija zahtjev tuženika za naknadu troškova ovog postupka u iznosu od 250,00 EUR (dvijestopedeseteura), kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi kako se 14.12.2004. oko 2:30 sati na cesti broj D-515 između Bračevaca i Potnjana, 200 m prije Potnjana, dogodila prometna nesreća u kojoj je osiguranik tužitelja LŽ zadobio teške tjelesne ozljede, a koju je prouzročio HŽ upravljajući pod utjecajem alkohola osobnim automobilom inozemnih registarskih oznaka [registarska oznaka], broj zelenog kartona A00199012/37-006262-95. Zbog tjelesnih ozljeda zadobivenih u navedenoj prometnoj nesreći, odnosno zbog ozljede izvan rada, tužitelj je rješenjem br. 192092 od 25.04.2008. godine osiguraniku LŽ priznao pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad počevši od 07.11.2007. godine. Isplatom navedene invalidske mirovine za tužitelja nastaje šteta. Po ovom pravnom osnovu tužitelj je od tuženika više puta potraživao naknadu štete, a radi naknade štete po osnovu isplaćene invalidske mirovine za posljednje razdoblje od 01.01.2020. do 31.03.2022. godine u tijeku je postupak koji se kod Općinskog suda u Osijeku vodi pod brojem Pn-1/2024. Ovom tužbom tužitelj potražuje naknadu štete koju je pretrpio daljnjom isplatom invalidske mirovine osiguraniku LŽ putem Područne službe u Osijeku, za razdoblje 01.04.2022. do 31.12.2024. godine u iznosu od 5.462,61 eura, koji iznos je dobiven umanjenjem iznosa ukupno isplaćene invalidske mirovine u tom razdoblju od 6.828,26 eura za 20%, koliko iznosi doprinos osiguranika tužitelja nastanku štetnog događaja, a s obzirom da je za ranija razdoblja u izvansudskim postupcima sa povjerenikom tuženika Croatia osiguranje d.d. kao i u parničnim postupcima koji su se vodili protiv tuženika, utvrđen doprinos osiguranika tužitelja LŽ nastanku štetnog događaja u visini od 20%. Tuženik je temeljem odredbi čl. 161. i čl. 164. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21 i 119/22) odgovoran tužitelju za nastalu štetu u iznosu od 5.462,61 eura. Slijedom iznesenih činjenica i predloženih dokaza, tužitelj predlaže da sud nakon provedenog postupka donese presudu.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, dakle, osnovi i visini, te predlaže da sud tužbeni zahtjev odbije u cijelosti kao neosnovan. Tužitelj u tužbi navodi da se dana 14.12.2004. na cesti između Bračevaca i Potnjana dogodila prometna nesreća u kojoj je osiguranik tužitelja LŽ zadobio teške tjelesne ozlijede, a koju nezgodu je prouzročio osiguranik tuženika HŽ. Zbog tjelesnih ozljeda zadobivenih izvan rada, tužitelj je rješenjem broj: 192092 od 25.04.2008.g. osiguraniku LŽ priznao pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad počevši od 07.11.2007.g. Ovom tužbom tužitelj potražuje od tuženika naknadu štete po osnovu isplaćene invalidske mirovine za razdoblje od 01.04.2022.g. do 31.12.2024.g. u iznosu od 5.462,61 eur. 5) Tužbeni zahtjev tužitelja je neosnovan iz razloga što je tužitelj svoj izračun visine naknade štete, kao i ovu tužbu utemeljio na pogrešnoj primijeni materijalnog prava, pri čemu se pogrešno poziva na primjenu Zakona o mirovinskom osiguranju. Za odluku u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika, radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine, mjerodavan je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje u trenutku kada su izvršene isplate mirovine. Temeljem odredbe članka 27. stavak 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu propisano je da se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Imajući u vidu citiranu odredbu Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, a uzevši u obzir činjenicu da je osiguraniku tužitelja priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog ozljede izvan rada tužitelj nema pravo od tuženika potraživati utuženi iznos invalidske mirovine. Tužitelj bi eventualno imao pravo potraživati razmjeran iznos invalidske mirovine, ukoliko bi njegovom osiguraniku bilo priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog ozljede na radu, a što ovdje nije slučaj. U tom smislu, tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva tužitelja, a osobito priloženi dokument „Obračun isplaćene invalidske mirovine“ od 24.03.2025.g., te smatramo da se isti temelji na pogrešnoj metodi izračuna pri čemu nije korištena ispravna matematička formula koja se koristi radi obračuna invalidske mirovine za slučaj povrede na radu. Na tužitelju je teret dokaza u čemu se sastoji stvarna šteta koju trpi, a u skladu s odredbom članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, s time da tužitelj uz tužbu nije priložio niti je predložio takve dokaze. Tuženik se također poziva na brojnu praksu Vrhovnog suda RH u ovakvim predmetima te se pozivamo na te odluke i predlažemo da ovaj sud presudu utemelji na stajalištima Vrhovnog suda izraženim u tim odlukama, i to Rev- 5292/2019, Rev-552/2022-2, Rev-663/2022, Rev-264/2022, a koje odluke VSRH su sukladne i drugim odlukama koje sud nije citirao ali ih valja spomenuti kao npr. Rev-x- 388/2018, Rev-12/2022 i Revd1700/2024 te je istaknuo da se u pravnoj situaciji kao što je u konkretnom slučaju primjenjuje članak 27. ZOOP koji uređuje subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja te da primjenom stavka 2. i 3. citiranog članka u slučaju kad se radi o izdatcima učinjenim s osnova obiteljske mirovine obveza tuženika postoji ako postoji razlika između iznosa mirovine koji se isplaćuje i iznosa koji bi s tog osnova kada bi razlog priznavanja prava na obiteljsku mirovinu bila ozljeda na radu a ne štetni događaj za koji je odgovoran osiguranik tuženika. Slijedom svega navedenog, predlažu da sud tužitelja odbije s tužbom i tužbenim zahtjevom, te da ga obveže na naknadu troškova tuženiku.

3. U dokaznom postupku radi utvrđenja činjeničnog stanja, sud je izvršio uvid u cjelokupnu materijalnu dokumentaciju koja prileži spisu i to podatke o prometnoj nezgodi (stranice 5-6 spisa), Nalaz i mišljenje vještaka o invalidnosti (stranice 7-10 spisa), Mišljenje stručnog povjerenstva HZMO za reviziju nalaza i mišljenja o invalidnosti (stranice 11-15 spisa), izvansudsku nagodbu (stranica 16 spisa), Izjavu o namirenju Croatia osiguranja d.d. (stranica 17 spisa), presudu Trgovačkog suda u Osijeku broj P-96/2018-8 od 15. lipnja 2018. (stranice 18-22 spisa), rješenje Općinskog suda u Osijeku broj Pn-3/2020-4 od 11. ožujka 2020. (stranice 23-24 spisa), potvrda HZMO o isplaćenim sredstvima (stranica 25 spisa), obračun isplata HZMO (stranice 26-41 spisa).

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa koji se odnosi na naknadu štete koju je tužitelj pretrpio isplatom invalidske mirovine priznate po osnovi ozljede izvan rada korisniku mirovine LŽ za razdoblje od 1. travnja 2022. do 31. prosinca 2024. i to u visini 80% isplaćene mirovine umanjene za doprinos osiguranika tužitelja nastanku predmetne štete.

5. Među strankama nije sporan nastanak štetnog događaja, odnosno da je osiguranik tužitelja LŽ u prometnoj nesreći koja se dogodila 14.12.2004., u kojem je sudjelovalo vozilo reg. oznake [registarska oznaka], a koje je bilo osigurano kod tuženika, zadobio teške tjelesne povrede.

6. Tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti je neosnovan.

7. Spornom se ukazuje prije svega osnova potraživanja, odnosno primjenjuje li se na konkretan slučaj Zakon o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18., 102/19., 84/21., 119/22. – dalje u tekstu: ZMO) ili Zakon o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj 151/05., 36/09., 75/09., 76/13., 152/14. i 155/23. – dalje u tekstu: ZOOP). Sporna je i odgovornost osiguranika tuženika za predmetnu prometnu nezgodu, a time i tuženika kao osiguratelja.

7.1. Prema ocjeni ovoga suda na konkretni slučaj primjenjuje se ZOOP-a koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete tužitelju, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine. U konkretnom slučaju radi se o osiguranju u prometu, kao posebnoj materiji u odnosu na materiju mirovinskog osiguranja, te se tuženik kao osiguratelj ne nalazi u položaju u kojoj je štetnik - vozač, već je tuženikova odgovornost kao osiguratelja regulirana jedino odredbama ZOOP-a jer tuženik ima obvezu naknaditi štetu umjesto štetnika (vozača) prema Ugovoru o osiguranju u smislu članka 8. ZOOP-a, kojeg je tuženik bio dužan sklopiti, čime je reguliran i opseg njegova pokrića i rizici, pa time i navedeno načelo razmjernosti iz članka 27. ZOOP-a. S tim u svezi, iz odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje u tekstu: VSRH) poslovni broj Rev 328/2023, Rev 12/2022, Rev 159/2022, Rev 184/2022, Rev 1437/2021, Rev 635/2023 proizlazi da je za odluku o sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje (dalje u tekstu: HZMO) protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete HZMO-u, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a koje pravno shvaćanje nije napušteno, pa su neosnovani navodi tužitelja da u konkretnom slučaju valja primijeniti odredbe ZMO, te s time u vezi i pozivanje na odluke koje odstupaju od tog shvaćanja.

7.2. U odnosu na navod tužitelja da je ZMO lex posterior u odnosu na ZOOP, valja reći da navedeni zakoni nemaju isto područje primjene, odnosno ZMO propisuje kada HZMO može potraživati naknadu štete, ali prema svim osobama prema kojim može potraživati naknadu stvarne štete. ZOOP pak propisuje pitanje odgovornosti društva za osiguranje kada HZMO od njih potražuje naknadu štete. Dakle, iako je ZMO kasniji zakon, ZOOP je posebni zakon, koji uređuje užu problematiku, pa se u konkretnoj situaciji ne može primijeniti načelo lex posterior derogat lex priori. Da je bila intencija zakonodavca da donošenjem ZMO iz 2013. izmjeni odredbe ZOOP-a kojima je uređena odgovornost osiguratelja, nije bilo zapreke da se donošenjem tog zakona stave izvan snage odredbe ZOOP-a koje nisu usklađene s odredbama ZMO u pogledu odgovornosti osiguratelja. Takav stav je iznesen i u odluci VSRH broj Rev 90/2023-2 od 4. travnja 2023.

8. Odredbom članka 27. stavka 1. ZOOP-a propisano je da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Stavkom 2. propisano je da se stvarnom štetom u smislu stavka 1. smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. Stavkom 3. propisano je da se razmjeni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Stavkom 4. propisano je da se odredbe stavka 1., 2., 3. odgovarajuće primjenjuje na subrogacijske zahtjeve društva za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja.

8.1. U smislu citirane odredbe članka 27. ZOOP-a, obveza tuženika, društva za osiguranje postoji samo ako bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku HZMO-a bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog ozljede na radu. Isti stav je izražen u odluci VSRH broj Rev 553/2022-2 od 6. rujna 2022. u kojoj je navedeno da kada je riječ o izdacima učinjenim na ime invalidske mirovine, kako je to određeno stavkom 2. i 3. članka 27. ZOOP-a obveza tuženika postoji ako postoji razlika između iznosa mirovine koji se isplaćuju i iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplati bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj za koji je odgovoran tuženik na ime osiguranja. Drugim riječima, obveza tuženika ne postoji ako bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku HZMO-a bio manji ili bi bio jednak razmjernom iznosu mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog ozljede na radu.

9. Teret dokaza činjenica o postojanju razlike između iznosa mirovine koja se isplaćuje osiguraniku tužitelja na temelju rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i iznosa koji bi bili isplaćeni kad bi razlog priznavanja prava na invalidsku mirovinu bila ozljeda na radu je na tužitelju, a ovo sukladno članku 219. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22. i 114/22. – dalje u tekstu: ZPP). Tužitelj je dostavio obračun isplaćenih invalidskih mirovina, dakle, izvršenih svih isplata, a što ne dokazuje štetu koju je tuženik dužan nadoknaditi tužitelju u smislu članka 27. stavak 2. i 3. ZOOP-a. Tužitelj nije predložio provođenje vještačenja niti ikakve druge dokaze na utvrđenje visine potraživanja u smislu tog Zakona, odnosno u smislu odredbe članka 27. stavka 3. ZOOP. S tim u vezi je za istaknuti da tužiteljeva potvrda o isplatama od 24. ožujka 2025. nema značaj javne isprave (iako je u potvrdi navedeno da ima značenje javne isprave) pa je tužitelj morao dokazati visinu štete, što međutim nije dokazao, dapače nije ni predložio izvođenje dokaza na tu okolnost.

9.1. Kako tužitelj nije dokazao da je invalidska mirovina, koja se isplaćuje osiguraniku tužitelja veća od one koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, odnosno nije dokazao da je sukladno odredbi članka 27. stavka 3. ZOOP-a tužitelju nastala stvarna šteta za koju jedino odgovara tuženik, osiguravajuće društvo, to je primjenom pravila o teretu dokazivanja iz članka 221.a ZPP-a, ovaj sud utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan.

10. Tijekom postupka, tužitelj je da bi dokazao visinu tužbenog zahtjeva, sudu dostavio Izračun isplaćenog dijela invalidske mirovine za razdoblje od 1.4.2022. do 31.12.2024. (stranica 25 spisa) iz kojeg proizlazi da iznos isplaćene invalidske mirovine 6.828,26 EUR, odnosno 80% od tog iznosa je 5.462,61 EUR.

11. Dakle, iz navedenog izračuna proizlazi da tužitelj nije izračunao razmjerni iznos isplaćene invalidske mirovine iz odredbe članka 27. stavka 3. ZOOP-a, već navedeni obračun čini ukupan iznos isplaćene mirovine. Također tužitelj je priložio ovom sudu izračun razmjernog dijela isplaćene mirovine (list 25 spisa), sukladno članku 161. stavku 4. ZMO, a koja se odnose na razmjerno isplaćenu svotu po osnovi priznatoga prava na mirovinu (članak 161. stavak 2. točka 1. ZMO), a ne na razliku između invalidske mirovine i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (članak 27. stavak 3. ZOOP).

12. Slijedom navedenog, tužitelj, na kojemu je teret dokaza sudu je dostavio obračun isplaćene invalidske mirovine za razdoblje od 1.4.2022. do 31.12.2024. Navedeni obračun nije izračunat na temelju odredbe članka 27. ZOOP-a. Isto tako, tužitelj nije predlagao niti dokaze kojima bi dokazao da je iznos invalidske mirovine koji je tužitelj isplatio u utuženom razdoblju veći od iznosa starosne mirovine koju bi tužitelj bio u obvezi isplatiti svom osiguraniku u istom razdoblju, i to samo za razliku ta dva iznosa. Nadalje, potrebno je reći da tužitelj tijekom postupka nije predložio dokaz financijskim vještačenjem. Slijedom svega navedenog, tužitelj, na kome je teret dokaza, sukladno članku 219. stavka 1. ZPP nije dokazao visinu tužbenog zahtjeva, pa je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

13. Odluka suda o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a i članka 155. ZPP, te su tuženiku priznati i dosuđeni troškovi sukladno Tarifi o naknadama i nagradama za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23. – dalje u tekstu: Tarifa). Tuženiku je priznat trošak zastupanja po punomoćniku, i to za: sastav odgovora na tužbu u visini od 100 bodova, sukladno Tbr. 8. točka 1. Tarife, te zastupanje na ročištu 7. studenog 2025. u visini od 100 bodova, sukladno Tbr. 9. točka 1. Tarife, odnosno s obzirom na vrijednost boda i uvećano za PDV, ukupno iznosi 500,00 eura, pa je stoga odlučeno kao u točci II. ove presude.

14. Tuženik je djelomično odbijen za zatražen parnični trošak koji se odnosi na sastav podneska od 26.9.2025. u iznosu od 250,00 EUR, budući da isti nije bio potreban za vođenje ovog postupka (članak 155. ZPP-a), kao i da se u istom poziva na jednake prigovore kao i u odnosu na odgovor na tužbu, a također dostavlja i sudsku praksu koju je navodio također u odgovoru na tužbu, pa je ovaj sud mišljenja kako navedeni podnesak nije bio potreban za vođenje ovoga postupka. Stoga je odlučeno kao u točci III. izreke ove presude.

15. Slijedom svega navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

Osijek, 1. prosinac 2025.

Sudac

Marko Šimunić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka ove presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP). Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11. ZPP). O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelju

2. Punomoćniku tuženika