Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europske avenije 7

31000 Osijek

Poslovni broj: P-433/2024-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji Kameliji Matijašević, u pravnoj stvari tužiteljice HJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Velimiru Galiću, odvjetniku iz Požege, protiv tuženice Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, zastupana po punomoćniku Mariju Puškaru, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Kožul & Petrinović iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 29. listopada 2025. u nazočnosti tužiteljice i zamjenika njenog punomoćnika, Branka Kobaša, odvjetnika iz Osijeka, te u odsutnosti punomoćnika tuženice, uz javnu objavu dana 28. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe članka 2. i članka 3.t.4. Ugovora o kreditu, broj 5140030250-61000066019/2006 koji je prednik tužiteljice HJ (OJ) iz [adresa], zaključio sa prednikom tuženika (Slavonska banka d.d.) dana 20.09.2006 godine, koje glase:

„Članak 2.

Banka u skladu sa propisima Republike Hrvatske, te Pravilnika o ovlastima odobrava stambeni kredit za Adaptaciju u iznosu od 17.000,00 CHF, odnosno u protuvrijednosti od HRK prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita.

Članak 3.

4.Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja.

II. Nalaže se tuženici Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, da tužiteljici HJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 1.462,84 eura (tisućučetristošezdesetdvae- uraosamdesetčetiricenta) na ime stečenog bez osnove, sa pripadajućim zakonskom zateznom kamatom koje teku od dospijeća, do 31. srpnja 2008 po stopi od 15%, a od 1. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31 srpnja 2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate, po stopi zateznih kamata koje se određuju za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 % poena, sukladno odredbi članka 29.st.2 Zakona o obveznim odnosima i sukladno članku 1. Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima i to:

- za iznos od 5,12 EUR sa z.z. kamatom počevši od 04.11.2008.

- za iznos od 7,40 EUR sa z.z. kamatom počevši od 07.01.2009.

- za iznos od 9,50 EUR sa z.z. kamatom počevši od 04.02.2009.

- za iznos od 11,47 EUR sa z.z. kamatom počevši od 06.03.2009.

- za iznos od 6,98 EUR sa z.z. kamatom počevši od 07.04.2009.

- za iznos od 7,65 EUR sa z.z. kamatom počevši od 06.05.2009

- za iznos od 5,40 EUR sa z.z. kamatom počevši od 04.06.2009

- za iznos od 4,59 EUR sa z.z. kamatom počevši od 07.07.2009.

- za iznos od 4,85 EUR sa z.z. kamatom počevši od 04.08.2009.

- za iznos od 5,99 EUR sa z.z. kamatom počevši od 04.09.2009.

- za iznos od 4,31 EUR sa z.z. kamatom počevši od 05.10.2009.

- za iznos od 3,91 EUR sa z.z. kamatom počevši od 05.11.2009.

- za iznos od 5,86 EUR sa z.z. kamatom počevši od 04.12.2009.

- za iznos od 8,30 EUR sa z.z. kamatom počevši od 05.01.2010.

- za iznos od 10,40 EUR sa z.z. kamatom počevši od 04.02.2010.

- za iznos od 10,45 EUR sa z.z. kamatom počevši od 04.03.2010.

- za iznos od 14,30 EUR sa z.z. kamatom počevši od 06.04.2010.

- za iznos od 14,17 EUR sa z.z. kamatom počevši od 05.05.2010.

- za iznos od 16,66 EUR sa z.z. kamatom počevši od 04.06.2010

- za iznos od 26,78 EUR sa z.z. kamatom počevši od 06.07.2010.

- za iznos od 21,83 EUR sa z.z. kamatom počevši od 04.08.2010.

- za iznos od 33,66 EUR sa z.z. kamatom počevši od 06.09.2010

- za iznos od 29,38 EUR sa z.z. kamatom počevši od 06.10.2010.

- za iznos od 23,98 EUR sa z.z. kamatom počevši od 05.11.2010.

- za iznos od 36,74 EUR sa z.z. kamatom počevši od 07.12.2010.

- za iznos od 43,57 EUR sa z.z. kamatom počevši od 05.01.2011.

- za iznos od 38,17 EUR sa z.z. kamatom počevši od 04.02.2011.

- za iznos od 40,96 EUR sa z.z. kamatom počevši od 04.03.2011.

- za iznos od 34,83 EUR sa z.z. kamatom počevši od 05.04.2011.

- za iznos od 39,84 EUR sa z.z. kamatom počevši od 05,05.2011.

- za iznos od 53,48 EUR sa z.z. kamatom počevši od 06.06.2011.

- za iznos od 49,00 EUR sa z.z. kamatom počevši od 05.07.2011.

- za iznos od 74,52 EUR sa z.z. kamatom počevši od 04.08.2011.

- za iznos od 76,21 EUR sa z.z. kamatom počevši od 05.09.2011.

- za iznos od 53,40 EUR sa z.z. kamatom počevši od 06.10.2011.

- za iznos od 55,28 EUR sa z.z. kamatom počevši od 04.11.2011.

- za iznos od 51,41 EUR sa z.z. kamatom počevši od 05.12.2011.

- za iznos od 55,67 EUR sa z.z. kamatom počevši od 05.01.2012.

- za iznos od 59,71 EUR sa z.z. kamatom počevši od 06.02.2012.

- za iznos od 59,15 EUR sa z.z. kamatom počevši od 05.03.2012.

- za iznos od 57,23 EUR sa z.z. kamatom počevši od 05.04.2012.

- za iznos od 57,88 EUR sa z.z. kamatom počevši od 04.05.2012.

- za iznos od 59,66 EUR sa z.z. kamatom počevši od 05.06.2012.

- za iznos od 57,95 EUR sa z.z. kamatom počevši od 05.07.2012.

- za iznos od 58,21 EUR sa z.z. kamatom počevši od 03.08.2012. –

- za iznos od 57,04 EUR sa z.z. kamatom počevši od 06.09.2012., te da naknadi parnični trošak tužiteljici u iznosu od 1.706,84 eura (tisućusedamstošesteura- osamdesetčetiricenta), sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška od 125,00 eura (stodvadeset- peteura), kao neosnovan.

i

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužiteljica djelomično povukla tužbu za iznos od 59,50 eura (pedesetdeveteurapedesetcenti).

II. Odbija se tuženica sa zahtjevom za naknadu troška.

Obrazloženje

1. Tužitelj OJ, kao pravni prednik tužiteljice HJ, podnio je tužbu protiv tuženice dana 12. kolovoza 2020. radi utvrđenja ništetnosti čl. 2. Ugovora o kreditu i isplate s tužbenim zahtjevom za utvrđenje koji nakon preinake i djelomičnog povlačenja tužbe, konačno glasi kao u uzreci pod I. i II. presude, dok je na ime isplate zahtijevao nenaznačeni novčani iznos čiju će visinu odrediti nakon dostave prijepisa potrebne dokumentacije vezano za predmetni kredit od strane tužene, odnosno u podnesku od dana 30. studeno 2023. zahtijeva isplatu iznosa od 1.516,02 eura, te ništetnost i za dio odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu.

1.1. Tužitelj tužbu obrazlaže navodeći da je sa prednicom tužene Slavonskom bankom d.d. Osijek zaključio Ugovor o namjenskom kreditu uz depozit broj [broj depozita]/2006 dana 20.09.2006., a koji je solemniziran od strane javnog bilježnika Nikole Brača iz [adresa] pod brojem OU-11279/2006, temeljem kojeg je tužitelj ishodio kredit u iznosu od 17.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama, na rok otplate kredita od 6 godina. Navodi da su u čl. 2. Ugovora strane ugovorile da "Banka u skladu s propisima Republike Hrvatske, te Pravilnika o ovlastima odobrava stambeni kredit za adaptaciju u iznosu od 17.000,00 CHF, odnosno u protuvrijednosti od HRK po srednjem tečaju za devize HNB-a na dan korištenja kredita". Navodi da je sklopio predmetni Ugovor i pri tome pristao na opće akte tužene, a da se sa istima zaista nije upoznao i razumio, odnosno tuženik ga niti na jedan način nije upoznao sa svojim općim aktima kao posljedicama, tj. obvezama koje iz istih za njega proizlaze, već mu je službenik banke dao samo na potpis ugovor, a čime je tužena ovakvim postupanjem povrijedila njegove interese i prava kao potrošača, a pri tome koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je u istom ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja tog ugovora, tuženik kao trgovac, nije njega kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena kao i druge banke u RH postupala suprotno važećem ZZP/03 i to odredbama čl. 81.

82. i 90., te je također postupila protivno odredbama ZOO-a. Navedeno je potvrđeno presudom i rješenjem VSRH od 03.09.2019. pod brojem Rev 2221/2018-11 pa je u tom smislu nesporno da su stranke predmetni ugovor sklopile u spornom razdoblju od 01.04.2004. do 31.12.2008. Poziva se na presudu VSRH broj Rev 2245/2017-2 u odnosu na opći zastarni rok od 5 godina.

2. Sud je rješenjem broj P-464/2020-11 od 15. travnja 2024. utvrdio prekid postupka u odnosu na tužitelja UJ jer je isti preminuo, te je istim rješenjem odlučeno da je nasljednica istog i to supruga HJ, sadašnja tužiteljica, preuzela postupak iza tužitelja, sve sukladno odredbi čl. 212. i 215. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23).

3. U odgovoru na tužbu od dana 14. lipnja 2021. i tijekom postupka, tužena u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbe, ističe prigovor zastare i nedostatka pravnog interesa tužitelja, jer je isti sukladno čl. 5. Ugovora o kreditu, imao pravo na promjenu valutne klauzule, te je u svakom trenu mogao zahtijevati konverziju u drugu valutu koju bi tuženica provela, pa tužitelj nije snosio rizik promjene tečaja valute CHF i nije došlo do neravnoteže u pravima i obvezama stranaka. Navodi da se tužitelj neosnovano poziva na kolektivni spor budući se bez sagledavanja svih okolnosti svakog konkretnom slučaja ne može obrazloženo tvrditi da bi iz razloga što bi u kolektivnom sporu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli bile proglašene nepoštenima, sve odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli, u svim ugovorima o kreditu bile nepoštene a time i ništetne jer su se u skladu s čl. 81. ZZP/03 takve ugovorne odredbe smatrale nepoštenima ako se o njima nije pojedinačno pregovaralo, pa je on dužan dokazati da se o takvim odredbama pojedinačno pregovaralo, sukladno čl. 81 st. 4 ZZP/03. Napominje da su sporne ugovorne odredbe jasne, lako uočljive i razumljive zbog čega nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost. Napominje kako se o odredbi o valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo zbog čega se ne može govoriti o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu čl. 81 ZZP-a jer je kreditni referent (radnik tužene) prilikom sklapanja ugovora o kredit tužitelju objasnio značenje ugovaranja valutne klauzule, te ekonomske posljedice koje valutna klauzula može imati za isto, a sklapanje upravo ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF je bio izbor tužitelja jer je tužena u trenu sklapanja ugovora kreditu nudila i druge ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u EUR ili kunske kredit, na koje okolnosti predlaže saslušati svjedokinju VJ. Međutim, da bi se utvrdilo da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, potrebno je provesti test poštenja sporne ugovorne odredbe koji se sastoji od dva dijela, koja moraju kumulativno biti zadovoljena da bi se neka ugovorna odredba proglasila nepoštenom. Prvi test se sastoji od procjene uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a drugi test koji slijedi ukoliko je prvi test pozitivan se sastoji od utvrđenja uzrokuje li takva ugovorna odredba znatnu neravnotežu "suprotno načelu savjesnosti i poštenja". Napominje da tužena u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije imala kontrolu nad kretanjem tečaja CHF niti je mogla predvidjeti kretanje tečaja CHF, a nije bilo značajnih fluktuacija CHF sve do 2009. pa tužena kao ni tužitelj nije imala razumnog osnova predvidjeti značajni porast CHF-a, radi čega je tužena postupala u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, na koji okolnost dostavlja projekcije kretanja tečaja i kamatnih stopa pripremljenih na temelju istraživanja trećih strana (ING, Deutsche bank, UBS, Morgan Stanley itd.). Nije dopušteno ocjenjivati je su li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, sukladno čl. 84. ZZP, a ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva te je u skladu s odredbama ZOO-a, a što je stav VSRH, broj Revt-249/14-2 od 09.04.2015. Navedena ugovorna odredba je i razumljiva jer je tužitelju bilo potpuno jasno da će se tijekom otplate kredita glavnica obračunavati primjenom tečaja CHF u odnosu na kunu, pa predmetni ugovor o kreditu ne sadržava odredbu o valutnoj klauzuli koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a time ista odredba nije ni nepoštena niti ništetna. Ističe da bi prihvaćanjem financijskog vještačenja i usvajanjem tužbenog zahtjeva po prijedlogu tužitelja značilo zanemarivanje činjenice da je sukladno tržišnim uvjetima koji su vrijedili u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, kamatna stopa na kredite koji su odobravani u HRK bila znatno viša od one koja je vrijedila za kredi odobren u valutnoj klauzuli CHF radi čega se ima primijeniti kamatna stopa koja je vrijedila za ugovore u HRK. Predlaži da sud ukoliko odredi vještačenje uzme u obzir i tzv. negativne razlike, odnosno kada je tečaj bio niži od onog važećeg na dan isplate kredita. Neiskorištavanje mogućnosti konverzije predmetnog ugovora o kreditu prikazuje da je odredba o valutnoj klauzuli bila razumljiva i prihvatljiva tužitelju i da ne predstavlja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

4. Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, tužiteljica nema primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka, te vrši preinaku u odnosu na deklaratorni zahtjev kojim sada uz zahtjev za ništetnost ugovorne odredbe čl. 2. zahtijeva i ništetnost dijela ugovorne odredbe čl. 3., dok kondemnatorni zahtjev postavlja sukladno nalazu i mišljenju vještaka u iznosu od 1.522,34 eura s pripadajućim zateznim kamatama, kojoj se preinaci tužena protivila.

4.1. Podneskom od dana 02.12.2024. tuženica stavlja primjedbu na izračun vještaka u kojem je koristio tečaj na dan dospijeća umjesto, kako je to definirano ugovorom, tečaj na dan plaćanja, te prilaže simulaciju preplaćenih iznosa po valutnoj klauzuli koja je obračunata po osnovu dana tečaja na dan plaćanja i koja ukupno iznosi 1.462,84 eura. Ističe prigovor zastare na preinačeni iznos, te ističe prigovore pravne prirode u odnosu na nalaz i mišljenje vještaka, predlaže dopunu vještačenja na način da se iskažu negativni anuiteti, kada je tečaj valute CHF bio ispod početno ugovorenog, te da se primijeni kamatna stopa koja je vrijedila za kredite u HRK u vrijeme zaključenja spornog Ugovora o kreditu.

4.2. U odnosu na prigovore tužene financijske prirode, sud napominje da je tužiteljica djelomično povukla tužbu i konačno postavila tužbeni zahtjev za isplatu sukladno izračunu tužene koji je sačinjen u odnosu na tečaj na dan plaćanja, a ne na dan dospijeća anuiteta. Neosnovan je prijedlog tužene da se ispravi i dopuni nalaz vještaka na način da se primijeni kamatna stopa koja je vrijedila za kredite u HRK u vrijeme zaključenja spornog Ugovora o kreditu, jer je vještak sačinio nalaz i mišljenje sukladno rješenju suda u odnosu da je predmet ovoga spora ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli. Sud je odbio prijedlog tuženice za dopunu vještačenja radi iskazivanja tzv. negativne razlike nastale kada je tečaj CHF bio ispod početno ugovorenog, jer u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalno pravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK - CHF bio manji od tečaja HRK - CHF na dan isplate kredita (tako u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 549/2023 od 18.12.2023., Rev 753/2023 od 20.02.2024., Rev 457/2024 od 26.03.2024.).

4.3. Sukladno primjedbama tuženice na izračun vještaka u odnosu na tečaj na dan dospijeća umjesto tečaja na dan plaćanja, tužiteljica sukladno priloženom izračunu tužene, djelomično povlači preinačenu tužbu za iznos od 59,50 eura kako je utvrđeno u izreci rješenja pod I., te sada zahtijeva isplatu iznosa od 1.462,84 eura s pripadajućim zateznim kamatama kao u izreci presude pod II.

5. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku saslušao tužiteljicu, te izvršio uvid i pročitao Ugovor o namjenskom kreditu uz depozit broj [broj depozita]/2006 (list 5.-12. spisa), Otplatni plan (list 13.-14.), random Walk model kretanja tečaja (list 41.-43.), tendencija švicarskog franka u nepovoljnom globalnom okruženju (list 44.), kamatne stope banaka na kunske kredite bez valutne klauzule (list 45.-58. spisa), zahtjev za kredit (list 49.), proveo financijsko – knjigovodstveno vještačenje, pročitao nalaz i mišljenje vještaka od 26. kolovoza 2024. (list 78.-87.), te izračun tuženice predmetnog duga uzimajući u obzir dan plaćanja svakog anuiteta (list 105.-106. spisa).

5.1. Sud nije izveo dokaz saslušanjem u svojstvu svjedoka kreditnog referenta tuženice VJ, jer je tuženica podneskom od 7. lipnja 2024. odustala od tog dokaznog prijedloga.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o namjenskom kreditu uz depozit broj [broj depozita]/2006 od 20.09.2006. kojeg su sklopili prednik tužiteljice (njen pok. suprug OJ) kao korisnik kredita i pravna prednica tuženica (Slavonska banka d.d. Osijek) kao Banka u dijelu kojom se otplata kredita veže uz valutnu klauzulu CHF, kao i zahtjev za povrat preplaćenih iznosa toga kredita po osnovi stečenog bez osnove temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

6.1. Ovdje se napominje da tužiteljica nije potraživala u ovom postupku naknadu na ime obrade kredita, plaćenu u iznosu 1.195,43 HRK / 158,55 eura, iako je ista bila predmet vještačenja u ovom sporu.

7. Među strankama nije sporno:

- da su prednik tužiteljice (OJ) kao korisnik kredita i pravna prednica tuženice (Slavonska banka d.d. Osijek) kao Banka dana 20.09.2008. zaključili Ugovor o namjenskom kreditu uz depozit broj [broj depozita]/2006 za adaptaciju kuće,

- da je tužiteljica HJ bila sudužnik u tom ugovornom odnosu,

- da je pravna prednica tuženice stavila predniku tužiteljice na raspolaganje iznos od 17.000,00 CHF u protuvrijednosti od HRK po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita,

- da je rok otplate kredita 6 godina,

- da je čl. 2. ugovoreno da Banka u skladu s propisima Republike Hrvatske i Pravilnikom o ovlastima odobrava stambeni kredit za adaptaciju u iznosu od 17.000,00 CHF u protuvrijednosti od HRK po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita,

- da je čl. 3. t. 4. ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima a podmiruje u kunama obračunatim po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja,

- da prvi anuitet dospijeva do 01.11.2006., a svaki slijedeći svakog prvog dana u mjesecu,

- da je člankom 5. ugovoreno da Korisni kredita može Banci podnijeti zahtjev za promjenu valutne klauzule u odnosu na početnog ugovorenu valutnu klauzulu,

- da je kredit otplaćen u cijelosti.

8. Među strankama je sporno jesu li ništetne odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka, odnosno ima li tužiteljica pravo na povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, visina tužbenog zahtjeva, te je li nastupila zastara potraživanja u konkretnom slučaju, te pravni interes tužiteljice.

9. Na okolnosti pojedinačnog pregovaranja saslušana je tužiteljica, koja je iskazala da je njen pokojni suprug OJ podigao predmetni kredit u Slavonskoj banci d.d. Osijek, dok je ona bila sudužnika u tom ugovornom odnosu pa joj je stoga poznato sve vezano za pregovaranje i realizaciju predmetnog kredita, budući je zajedno sa suprugom bila u banci. Suprug je kredit realizirao kao fizička osoba, te je kredit iskorišten za adaptaciju kuće u kojoj su zajedno živjeli sve do prije dvije godine kada je njezin suprug preminuo i to nakon što je kredit već dugi niz godina bio otplaćen, a u vrijeme realizacije kredita njen suprug nije bio vlasnik tvrtke niti obrta i kredit je podigao kao fizička osoba. Prilikom interesiranja za realizaciju predmetnog kredita, u banci su im ponudili kredit u CHF valuti kao tada najpovoljniji kredit, ali ih nitko nije upozorio da može doći do promjene tečaja CHF u odnosu na kunu, niti objasnio koji parametri utječu na tečaj, a niti da HNB ne štiti tečaj CHF u odnosu na kunu, kao što to čini u odnosu na euro. Napominje da su ih u banci tada upozorili da postoji mogućnost drastičnog rasta anuiteta zbog valute u CHF, sigurno ne bi realizirali predmetni kredit, jer je rata kredita porasla gotovo u duplom iznosu od početne. Ugovor o kreditu je bio unaprijed sačinjen u banci i dan njenom suprugu i njoj kao sudužniku na potpis po principu "uzmi ili ostavi", tako da nisu mogli pregovarati o ugovornim odredbama, a da nisu pristali na neku od tih odredbi, vjeruje da njen suprug ne bi mogao realizirati kredit.

9.1. Iz ugovora o namjenskom kreditu uz depozit broj [broj depozita]/2006 (list 5. -12. spisa) proizlazi da je isti dana 20.09.2006. zaključio kao korisnik kredita OJ sa pravnom prednicom tužene Slavonskom bankom d.d. Osijek kao Bankom te da je tužiteljica HJ bila sudužnik, koji je ovjeren po javnom bilježniku Nikoli Braču iz [adresa] pod brojem OV-11279/2006 dana 22.09.2006., s rokom otplate od 6 godina, da je čl. 2. ugovoreno da banka u skladu s propisima Republike Hrvatske i Pravilnikom o ovlastima odobrava stambeni kredit za adaptaciju u iznosu od 17.000,00 CHF u protuvrijednosti od HRK po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita, te u čl. 3. t.4. da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima a podmiruje u kunama obračunatim po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, da prvi anuitet dospijeva do 01.11.2006., a svaki slijedeći svakog prvog dana u mjesecu, te čl. 5. da Korisni kredita može Banci podnijeti zahtjev za promjenu valutne klauzule u odnosu na početno ugovorenu valutnu klauzulu.

9.2. Iz zahtjeva za kredit (list 49.) proizlazi da je isti podnio OJ dana 21.08.2006. godine, da se radi o standardnom obrascu Slavonske banke d.d. Osijek prilikom podnošenja zahtjeva građana za kredit.

9.3. Iz izračuna tuženice priloženog uz podnesak od dana 02.12.2024. (list 105.-106.) proizlazi da pretplata po osnovi valutne klauzule po predmetnom ugovoru o kreditu iznosi ukupno 1.462,84 eura, a da su manje plaćeni iznosi 169,20 eura.

9.4. Ostalu dokumentaciju vezao za predmetni Ugovor o kreditu sud nije posebno obrazlagao, jer je ista uzeta u obzir prilikom financijsko-knjigovodstvenog vještačenja.

9.5. Sud nije uzeo u obzir materijalnu dokumentaciju priloženu od strane tuženice i to random Walk model kretanja tečaja, tendenciju švicarskog franka u nepovoljnom globalnom okruženju, kamatne stope banaka na kunske kredite bez valutne klauzule (sa lista 41. -48. spisa ), jer istom ne bi utvrdile odlučne činjenice u ovom sporu u odnosu na predmetni Ugovor o kreditu u vezi pregovaranja o ugovornim odredbama.

10. Ocjenjujući svaki dokaz posebno, sve dokaze zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, temeljem odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku, a prema svom uvjerenju, sud je zaključio da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan u cijelosti.

11. Stranke su dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, te je svaka stranka dužna iznijeti činjenice u predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika, sukladno odredbi čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku.

12. Naime, izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od dana 4. srpnja 2013. u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valuti CHF (potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/18 od 3. rujna 2019.) utvrđeno da je ovdje tužena u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) u razdoblju od 01. studenog 2004. do 06. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

12.1. Ovdje treba napomenuti to da s obzirom na nespornu činjenicu da je Slavonska banka d.d. Osijek pripojena tuženici (koja je tada imala naziv Hypo Alpe- Adria-Bank d.d.), presude donesene u kolektivnom sporu protiv Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (sada Addiko Bank d.d.) odnose se i na ugovore koje je prije pripajanja sklopila Slavonska banka d.d. Pritom nije pravno odlučno što nekadašnja Slavonska banka d.d. nije bila stranka u tome kolektivnom sporu, jer je tuženik pripajanjem Slavonske banke d.d. kao univerzalni pravni slijednik preuzeo sva prava i obveze te banke kao pripojenog društva.

13. Prije svega treba reći da odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu nisu utvrđene ništetnim, jer valutna klauzula ne bi bila dopuštena, već su utvrđene ništetnim iz razloga što ugovorne stranke nisu o istoj pojedinačno pregovarale.

14. Unatoč tome što je ugovaranje valutne klauzule dopušteno jer tako proizlazi iz članka 22. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima, odredba u Ugovoru o kreditu prema kojoj se visina anuiteta veže uz tečaj valute švicarski franak u vrijeme plaćanja anuiteta tako da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, ne bi se mogla izuzeti od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti, jer valutna klauzula sadržana u odredbi članka 22. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako niti ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, kako je to smatrao i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj: U-I-392/2011. od 13. prosinca 2016. Osim toga nepoštenost navedenih ugovornih odredbi utvrđena je već u kolektivnom sporu.

15. Neosnovan je prigovor tužene da pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., kojom je utvrđena ništetnost i nepoštenost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ne obvezuje stranke u ovom postupku. U smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14., 110/15., 14/19.) koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

15.1. Identično je bilo propisano i ranijim Zakonom o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.), koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. člankom 138a. kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

15.2. Subjektivne granice pravomoćnosti (intervencijski efekt) navedenih presuda donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača odnose se na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu (o čemu dijelom govore i utvrđenja u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev 3142/2018 od 19. ožujka 2019.).

15.3. Pored navedenog, valja istaći da je i odredbom čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

15.4. Naime, imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku.

15.5. Na ovakav način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe, tumači i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u svojoj presudi broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

15.6. Obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim Ugovorom o kreditu između prednika stranaka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, i to odredbom kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom, te stoga ništetnom, sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.), odnosno čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14., 110/15., 14/19.), te čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

15.7. Dakle, citirane odredbe Zakona o parničnom postupku, propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, pa su i utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na Ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tuženice.

16. Prema stajalištu Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022., u postupcima koje potrošač pokrene individualnom tužbom protiv banke, tužena ima pravo dokazivati da odredbe kojima je ugovorena valuta u CHF nisu nepoštene, jer su stranke o njima pojedinačno pregovarale.

16.1. Drugim riječima, u konkretnom slučaju, na tuženici je teret dokazivanja da je s prednikom tužiteljice pojedinačno pregovarala o spornim ugovornim odredbama, a što ista nije niti pokušala u smislu odredbe čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku i čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) koji se primjenjuje u konkretnom slučaju.

16.2. Pored navedenog, ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, onda je teret dokazivanja takve činjenice na banci kao kreditoru. Međutim, tuženica u ovom postupku nije iznosila pa ni dokazala nikakve posebne okolnost.

16.3. Stoga je po mišljenju suda prednik tužiteljice prosječan potrošač u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača, prema kojem je potrošak svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja.

16.4. Iz Ugovora o kreditu te iskaza tužiteljice koja je bila sudužnik u predmetnom ugovornom odnosu, proizlazi da je sa prednicom tužene Ugovor sklopio njen pok. suprug kao Korisnik kredita kao fizička osoba, nije bio vlasnik tvrtke, niti obrta, a kredit im je bio potreban radi adaptacije kuće u kojoj su živjeli. Stoga je prednik tužiteljice potrošač, a prednica tužene trgovac, te se radi o potrošačkom ugovoru, pa se u konkretnom slučaju radi o sporu koji je obuhvaćen kolektivnom zaštitom.

17. Nadalje, tužena, na kojoj leži teret dokaza o obaviještenosti prednika tužiteljice, odnosno da je prilikom pregovaranja prednica tužene s prednikom tužiteljice o sklapanju Ugovora o kreditu, istog informirala o rizicima tečaja švicarskog franka, tu okolnost nije ničim dokazala, te je tijekom postupka odustala od dokaznog prijedloga da se sasluša u svojstvu svjedoka kreditni referent VJ. Saslušana tužiteljica, koja je u predmetnom ugovornom odnosu bila sudužnica svom pok. suprugu-Korisniku kredita, je pak iskazala da im prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije pojašnjeno da postoje mogući rizici vezano za promjenu tečaja CHF u odnosu na kunu, a niti koji parametri utječu na promjenu tečaja i da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune u odnosu na tečaj CHF, kao što to čini u odnosu na eur, već su im samo ponuđeni kredit u CHF kao najpovoljniji. Nitko ih nije upozorio na rizičnost valute CHF, te nisu imali mogućnost stvarno utjecati na pojedine odredbe ugovora o kreditu jer je ugovor bio unaprijed pripremljen po principu „uzmi ili ostavi“.

17.1. Naime, valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, jer kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

17.2. Prema tome, kako prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog zajma, prednica tužena je trebala informirati prednika tužiteljice o tome da snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak, a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

17.3. Pritom nije dovoljno da su odredbe samo gramatički razumljive i nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

17.4. Pravna prednica tuženice prije i u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu u odnosu na ugovaranje valutne klauzule u CHF, nije informirala prednika tužiteljice o svim bitnim parametrima važnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, pa je njeno takvo postupanje imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu prednika tužiteljice kao potrošača.

17.5. Imajući u vidu da iz iskaza tužiteljice proizlazi da prednica tuženice prilikom zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu nije upozorila Korisnika kredita – pravnog prednika tužiteljice na odredbe o rizičnosti valute CHF, niti je isti imao mogućnost stvarno utjecati na pojedine odredbe Ugovora o kreditu, jer je ugovor o kreditu čekao već unaprijed pripremljen, odnosno da mu je ponuđen kredit u CHF kao najpovoljniji, a da je upravo na tuženici bio teret dokaza da je u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora dala odgovarajuće obavijesti potrošaču o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu, a koji bi bili specifični u odnosu na one utvrđene u kolektivnom sporu, te da tuženica nije ničim dokazala da se pojedinačno pregovaralo o odredbama kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, i po ocjeni ovog suda navedene ugovorne odredbe ugovora o kreditu su ništetne.

17.6. Isto tako, činjenica da je prednik tužiteljice svojevoljno pristao na kredit s valutnom klauzulom, ne znači da pojedine odredbe Ugovora o kreditu (u konkretnom slučaju ona o valutnoj klauzuli) ne mogu biti nepoštene, a posljedično tome i ništetne. Pri tome, valja reći da je pravilno određena isplata, sukladno cilju i zaštiti koja se pruža prema Direktivi 93/13 /EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, te prema načelima izraženim u odlukama Suda Europske unije, a prema kojima se potrošača dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe, a s obzirom da je cilj zaštite koja se pruža uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka te održati ugovor na snazi, tako da nepoštena odredba ima neobvezujući učinak. Tako i u predmetu C-421/14 Banco Primus, sud je protumačio odredbu čl. 6. st. 1. Direktive 93/13, na način da kada sud utvrdi nepoštenom odredbu, on ju je obavezan izuzeti iz primjene, ali nije ovlašten izmijeniti njen sadržaj, a sam ugovor mora nastaviti postojati u načelu bez ikakve izmjene, osim one koja proizlazi iz ništetnosti navedene odredbe, ako je takav kontinuitet ugovora pravno moguć prema pravilima nacionalnog prava.

17.7. Nadalje, sporna odredba čl. 2. i čl. 3. Ugovarao kreditu među strankama zaključenog ugovora nije lako razumljiva, jer ne sadrži bilo kakav kriterij, bilo kakav parametar niti bilo kakav precizan način utvrđivanja promjene tečaja CHF o kojem bi također prednik tužiteljice kao potrošač bio informiran u vrijeme i prilikom sklapanja ugovora.

17.8. Da bi sporne odredbe Ugovora o kreditu bile lako razumljive, iste su trebale sadržavati jasno naznačene i objašnjene razloge te kriterije za promjenu valutne klauzule vezane za CHF, tako da je prednik tužiteljice kao potrošač na temelju tih jasnih i razumljivih kriterija u vrijeme sklapanja ugovora mogao jasno predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a cijeneći sadržaj sporne odredbe čl. 2. i čl. 3.4. Ugovora o kreditu od 20.09.2006. isto konkretno nije slučaj, jer prednik tužiteljice na temelju sadržaja spornih odredbi ugovora po ocjeni ovoga suda, nije ni mogao, niti je bio u mogućnosti procijeniti potencijalno značenje ekonomskih posljedica koje za njega proizlaze ugovaranjem odredbe u čl. 2. i čl. 3.4. Ugovora o kreditu od 20.09.2006. obzirom da u tim ugovornim odredbama nisu na transparentan način objašnjeni razlozi i mehanizmi promjene valutne klauzule, niti su dani točni, jasni i razumljivi kriteriji vezano uz koje se veže promjena tečaja CHF, već se sve prepušta isključivo odlukama tuženice kao banke, te druge i jače ugovorne strane u odnosu na potrošača a koje su u konkretnom slučaju kao interni akti banke i donošene nakon sklapanja ugovora od 20.09.2006. u donošenju kojih prednik tužiteljice nije sudjelovao, niti je o istima imao mogućnost pregovaranja, to je nedvojbeno da su odredbe čl. 2. i dio odredbe čl. 3. ugovorne odredbe koje nisu lako razumljive te odredbe koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja stvaraju značajnu neravnotežu u odnosima između stranaka zbog čega su iste nedopuštene.

17.9. Da se radi upravo o takvim ugovornim odredbama kojima se povrjeđuju prava potrošača konačno utvrđeno je i u postupku koji se je vodio po kolektivnoj tužbi u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod pol.br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kako je obrazloženo.

17.10. Naime, odredba o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, jedne su od temeljnih ugovornih odredbi, a ista je u konkretnom slučaju cijeneći sadržaj sporne odredbe čl. 2. i dio čl. 3., među strankama zaključenog ugovora, ovisne isključivo o odluci tuženice kao druge i jače ugovorne strane, a bez da su u sadržaju ugovora istodobno precizno određeni uvjeti i kriteriji promjenjivosti ugovorne valutne klauzule te kriteriji za koje se veže promjena, pa takve ugovorne odredbe u svakom slučaju uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice. Ovo iz razloga jer takve ugovorne odredbe vjerovniku, konkretno banci kao jačoj ugovornoj strani, daje mogućnost da jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti time da pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer za to nema nikakvih egzaktnih kriterija, time da je tuženica upravo svojom metodologijom i svojim odlukama kao jednostranim i internim aktima, a bez u ugovoru jasno naznačenih i određenih kriterija jednostrano određivala način i uvjete promjene kamatne stope.

17.11. Pri tome, valja posebno naglasiti i kako je predmetni Ugovor o kreditu, dvostrani pravni posao, te se na njega primjenjuju temeljna načela obveznog prava, kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja i načelo zabrane zlouporabe prava.

17.12. Kao mjerilo ponašanja na strani potrošača, po ocjeni ovoga suda, treba biti ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača, a kao mjerilo ponašanja na strani tuženice kao banke, mora biti ponašanje urednog i savjesnog gospodarstvenika.

18. Slijedom navedenog, u ovom postupku je utvrđeno da se o predmetnim ugovornim odredbama koje se odnose na valutnu klauzulu, nije pojedinačno pregovaralo, te su one bila unaprijed formulirana od strane prednice tužene, zbog čega se radi o nepoštenim ugovornim odredbama u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača, jer prednik tužiteljice nije imao utjecaj na njezin sadržaj.

18.1. Stoga je i ovaj sud utvrdio da su ugovorne odredbe čl. 2., te čl. 3.4. Ugovora o kreditu koji se odnosi na valutnu klauzulu, sukladno odredbi 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača, nepoštene, te ništave u smislu čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača. Nije utvrđeno postojanje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženice u konkretnom slučaju prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, bilo drugačije od utvrđenja u navedenim sudskim postupcima.

18.2. Pri tome, pozivom na odredbu čl. 324. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine"“ broj 35/2005.) ništetnost spornih odredbi Ugovora ne povlači ništetnost čitavog ugovora, jer on može opstati i bez takvih odredbi.

18.4. Prema odredbi čl. 326. Zakona o obveznim odnosima, ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (stavak 1.); ali ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost se ne može isticati (stavak 2.), a koji posebni uvjeti u ovom slučaju nisu ispunjeni.

19. Stoga je osnovan zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnim odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, te je odlučeno kao u izreci presude pod I.

20. Nije osnovan prigovor tužene da tužiteljica nema pravni interes u konkretnom slučaju, jer korisnik kredita može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga eventualno ostvarivao svoja prava za koja smatra da mu pripadaju, bez obzira što je sukladno čl. 5. Ugovora o kreditu, prednik tužiteljice mogao zahtijevati promjenu valutne klauzule u odnosu na početnu ugovorenu valutnu klauzulu, odnosno zahtijevati konverziju koju bi tuženica vjerojatno provela. Naime, čak i da je u konkretnom slučaju provedena konverzija, sklapanjem sporazuma o konverziji korisnik kredita u CHF ne bi izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu u CHF do dana sklapanja ugovora o konverziji. Treba naglasiti da ništetnost nastupa po samom zakonu i to od trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana manjeg značaja, a što u ovom predmetu nije slučaj.

21. Na okolnost utvrđenja visine zahtjeva, sukladno čl. 258.-260. Zakona o parničnom postupku, provedeno je financijsko – knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Financije LB d.o.o. za usluge, Bilje a zadatak vještaka je bio očitovati se na okolnost više isplaćenih iznosa radi valutne klauzule, te svih plaćenih naknada i ulaznih i izlaznih za Ugovor o kreditu.

21.1. Vještak u svom nalazu i mišljenju od dana 26. kolovoza 2024. . (list 78. - 87. spisa) navodi da ukoliko se u obzir uzme samo pozitivna tečajna razlika, odnosno kada je tečaj CHF na dan dospijeća anuiteta u odnosu na tečaj CHF na dan isplate kredita bio viši, tečajna razlika tijekom otplate kredita ukupno iznosi 11.470,08 HRK / 1.522,34 eura, te da je plaćena tzv. ulazna naknada u iznosu od 1.195,43 HRK / 158,55 eura, a pri obračunu je vještak uzeo u obzir tečaj na dan dospijeća anuiteta, a ne dan plaćanja anuiteta.

21.2. Na nalaz i mišljenje vještaka, tužitelj nije imao primjedbu, dok je tužena imala primjedbe pravne naravi i primjedbu u odnosu na izračun vještaka koja je prilikom obračuna tečajne razlike uzela u obzir tečaj na dan dospijeća umjesto na dan plaćanja kako je ugovoreno, a u prilog svom prigovoru, tužena je priložila izračun uz podnesak od dana 02.12.2024. koji je napravljen na način da je uzet u obzir tečaj na dan plaćanja.

21.3. Tužitelj je nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, usklađujući svoj zahtjev sa nalazom vještaka, a podneskom od dana 2. studenog 2024. sukladno odredbi čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku, preinačio tužbu, kojom na ime povrata preplaćenih iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, zahtijeva isplatu iznosa od 1.522,34 eura sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate, kao i ništetnost odredbe čl. 3.4. Ugovora o kreditu, koja se odnosi na valutnu klauzulu.

21.4. Kako se tuženica protivila preinaci tužbe, sud je rješenjem na ročištu održanom dana 29. listopada 2025. dopustio preinaku tužbe sukladno čl. 190. st. 3. Zakona o parničnom postupku, smatrajući da je preinaka svrsishodna za konačno rješenje odnosa između stranaka.

21.5. Ovdje treba napomenuti to da je tužitelj već u tužbi naznačio vrijednost predmeta spora od 1.327,23 eura, te naveo da će zahtijevani iznos konačno postaviti nakon izračuna financijsko-knjigovodstvenog vještaka, a što je i učinio podneskom od 2.11.2024. povećavši iznos na 1.522,34 eura, te uz zahtjev za utvrđenje ništetnosti vezano za valutnu klauzulu u čl. 2. Ugovora, dodao i dio čl. 3. Ugovora, a imajući u vidu da se tako preinačeni tužbeni zahtjev zasniva na istom činjeničnom stanju, time nije došlo do promjene činjeničnih navoda u tužbi, već je tužba preinačena nakon provedenog vještačenja, to se tužena takvoj preinaci (neprava preinaka) u smislu odredbe čl. 191. st. 2. Zakona o parničnom postupku ne može protiviti. Ali i pored navedenog, sud je, kako je navedeno, donio rješenje kojim dopušta preinaku tužbe u ovoj pravnoj stvari.

21.6. Tuženica također ističe prigovor zastare na preinačeni iznos, dok su ostali prigovori pravne prirode u odnosu na nalaz i mišljenje vještaka, te predlaže dopunu vještačenja na način da se iskažu negativni anuiteti, kada je tečaj valute CHF bio ispod početno ugovorenog, te da se primijeni kamatna stopa koja je vrijedila za kredite u HRK u vrijeme zaključenja spornog Ugovora o kreditu.

21.7. U odnosu na prigovore tužene financijske prirode, sud napominje da je tužiteljica sukladno prigovoru tužene i priloženom izračunu tužene, podneskom od dana 22. svibnja 2025. djelomično povukla tužbu i konačno postavila tužbeni zahtjev za isplatu na iznos od 1.462,84 eura sa zateznim kamatama na svaki anuitet od plaćanja pa do isplate, te nije zahtijevala tzv. negativne anuitete, a sukladno izračunu tužene, koji zahtjev glasi kao pod II. izreke presude.

21.8. Neosnovan je prijedlog tužene za dopunu vještačenja radi iskazivanja tzv. negativnih razlika, nastalih kada je tečaj CHF bio ispod početno ugovorenog. Naime, u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalno pravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK - CHF bio manji od tečaja HRK - CHF na dan isplate kredita (tako u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 549/2023 od 18.12.2023., Rev 753/2023 od 20.02.2024., Rev 457/2024 od 26.03.2024.).

21.9. Stoga je sud prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, osim u dijelu izračuna u odnosu na tečaj na dan dospijeća, ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, jasnim i preciznim, te je nalaz i mišljenje izradio sukladno zadatku suda, s time da je tužiteljica uskladila svoj konačni zahtjev upravo sukladno izračunu tuženice.

22. Nije osnovan prigovor zastare. Prema obvezujućem pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice Građanskog odjela broj Su-IV- 33/2022-2 od 31. siječnja 2022., a vezano uz shvaćanje broj Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite (tako u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2245/17-2 od 20.03.2018., Rev 3142/2018-2 od 19.03.2019. i Rev 1404/2018-3 od 17.04.2019.).

22.1. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je utvrđena ništetnom odredba ugovora o valutnoj klauzuli, pa zastarni rok za isplatu novčanog iznosa s tog osnova počinje teći 14. lipnja 2018., a nastupa dana 15. lipnja 2023. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena dana 12. kolovoza 2020., ista je podnesena unutar općeg zastarnog roka od pet godina iz odredbe članka 225. Zakona o obveznim odnosima, za isplatu novčanog iznosa s osnova valutne klauzule.

23. Prigovor tužene da je nastupila zastara na preinačeni dio zahtjeva s obzirom da je za računanje zastare, odlučan dan kada je tužba preinačena, a ne dan podnošenja tužbe, nije osnovan.

23.1. Naime, u slučaju zahtjeva za isplatu po osnovi stjecanja bez osnove zbog ništetne odredbe iz ugovora o kreditu sklopljenog sa CHF valutnom klauzulom kada je tužitelj podnio tužbu prije isteka zastarnog roka, ali je tijekom postupka, nakon provedenog vještačenja preinačio tužbeni zahtjev na način da je isti povisio zbog nalaza vještaka, za preinačeni dio tužbenog zahtjeva nije nastupila zastara, iako je do preinačenja došlo nakon isteka zastarnog roka (tako u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1036/2023-2 od 04.12.2024., Rev 1038/2023-2 od 5.06.2024., Rev 844/2024-2 od 12.06.2024.).

24. Na temelju odredbe čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. Zakona o obveznim odnosima. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Odredbom članka 1115. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tužena je nepoštena od dana stjecanja svakog obroka, jer to proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu, pa tužitelj osnovano potražuje zatezne kamate počev od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa pa do isplate.

25. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci presude pod I. i II.

26. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, prema kojoj stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.

26.1. Tužiteljica je podnijela zahtjev za naknadu parničnog troška od 1.831,84 eura.

26.2. Zahtjev tužiteljice je osnovan do iznosa od 1.706,81 eura i sastoji se od zastupanja po punomoćniku odvjetniku na ime sastava tužbe od 200,00 eura (Tbr. 7.t.1.), obrazloženog podneska od 4.11.2024. i 22.05.2025. u iznosima od po od 200,00 eura (Tbr. 8.t.1.), zastupanja na ročištu od 11.06.2024. i 29.10.2025. u iznosima od po 200,00 eura (Tbr. 9.t.1.), te na ročištu za objavu presude od 28.11.2025. u izniosu od 100,00 eura (Tbr. 9.t.3.), a što sa obračunatim PDV-om od 275,00 eura (Tbr. 46.) i troškom vještačenja od 331,84 eura, ukupno iznosi 1.706,81 eura i u skladu je s navedenim tarifnim brojevima, u vezi s Tbr. 52. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023.), te čl. 151., čl. 155. i čl. 164. st. 1. – 4. Zakona o parničnom postupku, radi čega je odlučeno kao pod II. izreke u odnosu na trošak parničnog postupka.

26.3. Preostali zahtjev tužiteljice za naknadu troška od 125,00 eura nije osnovan, jer se odnosi na pristup na ročište za objavu presude koji je zatražen u dvostrukom iznosu, radi čega je odlučeno kao pod III. izreke presude.

27. Kako je tužiteljica udovoljila prigovoru tuženice u odnosu na zahtijevani iznos isplate, te je sukladno izračunu tuženice djelomično povukla tužbu za iznos od 59,50 eura i zatezne kamate potraživala od dana plaćanja, a ne dospijeća, a na koje je povlačenje tuženica pristala, to je temeljem odredbe čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku, odlučeno kao u izreci rješenja pod I.

27.1. Obzirom da se radi o neznatnom dijelu u kojem je tužba povučena, a čime nisu nastali novi troškovi za tuženicu, niti se postupak odugovlačio zbog toga, to je temeljem odredbe čl. 158. st. 2. Zakona o parničnom postupku, sud odbio zahtjev tuženice za naknadu troška zbog djelomičnog povlačenja, kao pod II. izreke rješenja.

U Osijeku, 28. studenog 2025.

Sutkinja

Kamelija Matijašević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda nadležnom županijskom sudu. Stranci koja nije uredno obaviještena o datumu objave presude, rok za izjavljivanje žalbe teče od dana primitka presude.

Dostaviti:

1.Punomoćniku tužitelja

2.Punomoćniku tuženice