Poslovni broj: P-2151/2024-10

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Zrinki Berečki kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja ŠM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Boris Anišić, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, , kojeg zastupaju punomoćnici Branko Bulat i dr., odvjetnici iz Odvjetničkog društva ŠAVORIĆ & PARTNERI d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 23. listopada 2025., u prisutnosti tužitelja osobno, zamjenika punomoćnika tužitelja VM, odvjetničkog vježbenika i zamjenika punomoćnika tuženika Marka Pavlinića, odvjetnika, dana 28. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 8. Ugovora o kreditu broj 016 1380/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 03.12.2004., sklopljenog između tužitelja ŠM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, u dijelu koji glasi:

„U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria- Bank d.d.“

II/ Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.950,38 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 25. veljače 2009. do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III/ Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.099,54 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 28. studenog 2025. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 28. ožujka 2024. navodi da je kao korisnik kredita s prednikom tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. sklopio Ugovor o kreditu broj 016- 1380/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 03.12.2004., a kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu od 122.200,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF na dan korištenja kredita. Odredbom čl. 8. predmetnog Ugovora o kreditu određeno je da u slučaju izvršene prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. U bitnom navodi da se radi o odredbi koja je sastavni dio tipskog /standardnog ugovora o kreditu, unaprijed sastavljenog od strane prednika tuženika kao trgovca, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj mogao imati utjecaj na sadržaj iste. Sadržajno ističe da se radi o odredbi koja nije transparentna, jer nije određeno na koji način i po kojim parametrima će se formirati visina takse, tako da je tužitelj stavljen u neravnopravan položaj jer je obvezan platiti naknadu za koju nije informiran na koji način će se formirati njezina visina i koja je podložna jednostranom određivanju od strane tuženika, odlukom na koju tužitelj ne može utjecati. Stoga ističe da se radi o nepoštenoj odnosno ništetnoj ugovornoj odredbi u smislu čl. 81. st.1. i čl. 87.st.1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, dalje: ZZP/03), budući je ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja kao potrošača. Navodi da je dana 13. veljače 2009. i 24. veljače 2009. u cijelosti izvršio prijevremenu otplatu predmetnog kredita te da mu je tuženik temeljem predmetne ništetne ugovorne odredbe (prethodno navedenih datuma) naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita u ukupnom iznosu o 14.695,14 kuna odnosno 1.950,38 EUR te smatra da mu pripada pravo na povrat novčanog iznosa navedene naknade koji mu je od strane tuženika, kao nepoštenog stjecatelja, naplaćen po osnovi predmetne ništetne odredbe od dana plaćanja pa do isplate. Slijedom navedenih razloga, predlaže utvrditi ništetnom odredbu čl. 8. predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu sadržaja kako je to pobliže navedeno pod točkom I/ izreke te predlaže naložiti tuženiku isplatu iznosa od 1.950,38 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 25. veljače 2009. pa do isplate, uz naknadu parničnog troška zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava osnovanost tužbenih zahtjeva te ističe prigovor zastare u odnosu na novčani tužbeni zahtjev. Ističe da je sporni dio odredbe čl.8. predmetnog Ugovora o kreditu kojim je regulirano pravo tuženika naplatiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita jasan, lako uočljiv i razumljiv te stoga smatra da poštenost predmetne ugovorne odredbe u smislu čl. 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati, pri čemu osporava da bi se radilo o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu čl. 81. st.1. ZZP/03. Navodi da odredbe čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21, 114/22, 156/2022 i 155/23, dalje ZOO) nikako ne isključuju mogućnost banke naplatiti izlaznu naknadu u slučaju prijevremenog povrata kredita, kao i da je ugovaranje iste uobičajeno u bankarskom poslovanju. Nadalje, ističe da u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete u smislu odredbe čl. 1024. st.3. ZOO-a te pri tome navodi da upravo naknada za prijevremenu otplatu kredita iz odredbe čl. 8. Ugovora predstavlja "unaprijed ugovoreni iznos naknade štete" sukladno odredbi čl. 345.st.3. ZOO-a, a da se navedena šteta sastoji od (1) troškova financiranja kredita tužitelja koje tuženik podmiruje i nakon prijevremene otplate kredita i (2) administrativnih troškova tuženika. Ističe da u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stjecanja bez osnove u smislu odredbe čl. 1111 st. 1. ZOO-a. Nadalje, ističe da u svakom slučaju tužitelj nema pravo na vraćanje utuženog novčanog iznosa, budući nije zadržao pravo na povrat istog te da nisu ispunjeni niti drugi uvjeti iz odredbe čl.1112. st.1.ZOO-a. Naknadno tijekom postupka (list 142 spisa) priznaje nespornim da je tužitelju po osnovi sporne ugovorne odredbe dana 13. veljače 2009. i 24. veljače 2009. naplaćena naknada za prijevremenu konačnu otplatu kredita u ukupnom iznosu od 14.695,14 kuna (1.950,38 EUR).Predlaže tužbene zahtjeve odbiti kao neosnovane uz naknadu parničnog troška zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate.

3. Tijekom postupka izvođenja dokaza izvršen je uvid u Ugovor o kreditu broj 016-1380/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 30. studenog 2004. (listovi 6-14 spisa), Elektronički zapis o prebivalištu (list 15 spisa), izvadak iz sudskog registra (listovi 16-37 spisa), Potvrdu o stanju duga po kreditu od 4. veljače 2009. (list 90 i 93 spisa), Obavijest o privremenom zatvaranju od 20. veljače 2009. (list 91 spisa), ispis tečajne liste (list 92 spisa), Specifikaciju uplata (listovi 94-95 spisa), Izjavu UM (listovi 131- 133 spisa) te je saslušan tužitelj (listovi 195- 196 spisa).

4. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza, u skladu s čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 70/22,114/22 i 153/23, dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

5.1. Nije sporno da je između prednika tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., kao kreditora i tužitelja, kao korisnika kredita, ŠMĆ i IM, kao sudužnika te ZM, kao založnog dužnika, zaključen Ugovor o kreditu broj 016-1380/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 30. studenog 2004., solemniziran po javnom bilježniku Ilonki Lisonek iz Zagreba dana 03. prosinca 2004. pod brojem OU- 2726/2004, temeljem kojeg je tužitelju odobren i stavljen na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 122.200,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita u svrhu kupovine stana…(čl.1.); da se na iznos kredita obračunavaju kamate od 5,25 % dekurzivno godišnje (čl.3. st.1. ); da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 982,34 CHF obračunatih po srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.na dan plaćanja…;da se kamate obračunavaju mjesečno te su uključene u anuitete (čl. 3. st.1., 2. i 3.); da je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 0,63 % jednokratno (čl.5.st.1.); da je ugovoreno da je Banka u slučaju promjene situacije na tržištu ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria- Bank d.d te da korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da primjenu Odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune (čl.6.); da je ugovoreno da je u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita Banka ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (čl.8.st.3.); da su ugovorne strane suglasne da se radi osiguranja tražbina iz ovog Ugovora zasniva založno pravo na nekretnini u vlasništvu založnog dužnika pobliže opisanoj u čl. 10. Ugovora; da potpisom na ovom Ugovoru Korisnik kredita, Založni dužnik i Sudužnici u cijelosti prihvaćaju odredbe Općih poslovnih uvjeta Banke, kao i odredbe i tarife Odluke o naknadama Banke sa svim izmjenama i dopunama istih koje budu donesene za vrijeme postojanja tražbina Banke iz ovog Ugovora (čl.21.st.3 ).

5.2. Nije sporno da je tuženik trgovac u smislu odredbe čl. 3. toč. 2. ZZP/03, a tužitelj potrošač u smislu odredbe čl. 3. toč. 1. ZZP/03.

5.3. Također, u ovom stadiju postupka nije sporno da je tužitelj predmetni kredit u cijelosti prijevremeno otplatio u veljači 2009., kao i da mu je dana 13. veljače i 24. veljače 2009. tuženik naplatio naknadu za prijevremenu konačnu otplatu predmetnog kredita u iznosu od 14.695,14 kuna (1.950,38 EUR).

6. Sud je prihvatio kao neposredno uvjerljiv i iskren iskaz tužitelja (listovi 195- 196 spisa), iz kojeg proizlazi da je predmetni Ugovor o kreditu zaključio u svrhu financiranja kupnje stana na adresi u [adresa] (pobliže opisan u čl.10. Ugovora), u koji je po realizaciji kredita uselio krajem 2004. ili početkom 2005. te u istom stanu od tada neprekidno stanu zajedno sa svojom obitelji. Prije zaključenja Ugovora imao je kontakte sa zaposlenicima banke tuženika u Poslovnici u Koturaškoj ulici u Zagrebu. Bio mu je ponuđen samo kredit s valutnom klauzulom u CHF, koji mu je prezentiran kao najpovoljniji. Od strane zaposlenika tuženika nije bio informiran o postojanju bilo kakvih većih rizika ugovaranja kredita s valutnom klauzulom u CHF u odnosu na kredit s valutnom klauzulom u EUR. O pojedinim ugovornim odredbama, osim o iznosu kredita i roku otplate, nije mogao pregovarati, pa tako niti o spornoj ugovornoj odredbi iz čl. 8. Ugovora. Od strane zaposlenika tuženika nije bio informiran na koje točno troškove ili usluge tuženika se odnosi plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita niti o visini navedene naknade. Odlučio se za prijevremenu otplatu predmetnog kredita budući je tijekom otplate zbog rasta tečaja CHF i povećanja početno ugovorene kamatne stope došlo do značajnog porasta mjesečnog anuiteta Također nije mogao pregovarati niti o odredbama predmetnog Ugovora kojima je propisana jednostrana promjenjivost kamatne stope, pri čemu od strane zaposlenika tuženika nije bio informiran o kriterijima i parametrima o kojima ovisi promjena početno ugovorene kamatne stope.

7. Odredbom čl. 59. ZZP/03 propisano je da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nadalje, prema odredbama čl. 81. st. 1. i st. 2. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba ništetna.

8. Pri tome zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

9. Iz stipulacije sporne odredbe čl. 8. Ugovora, temeljem koje je tužitelju naplaćena predmetna naknada za prijevremenu otplatu kredita, proizlazi da se radi unaprijed formuliranoj ugovornoj odredbi standardnog ugovora kojom je određeno da je "u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria- Bank d.d.“ Iako naizgled razumljiva, navedena odredbe prema ocjeni ovog suda ne zadovoljava zahtjev transparentnosti budući je ista neodređena, kako u pogledu visine navedene obveze, tako i u pogledu vrste usluga i troškova na koje se ista obveza odnosi. Pri tome valja istaknuti da iz sadržaja ostalih odredbi Ugovora ne proizlazi da bi tužitelj prilikom sklapanja predmetnog Ugovora bio upoznat s odredbama općeg akta Kreditora (tuženika) kojima je regulirano plaćanje navedene naknade, odnosno Odlukom o naknadama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Navedeno ne proizlazi nedvojbeno niti iz iskaza tužitelja.

10. Također, valja ukazati da tuženik tijekom postupka nije dostavio opći akt odnosno prethodno navedenu Odluku o naknadama, koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, pa se nije se moglo utvrditi da li je tuženik u istom općem aktu odredio parametre za utvrđenje visine naknade zbog prijevremene otplate kredita niti troškove i usluge na koju se ista naknada odnosi. Ovdje posebno valja napomenuti da prema stajalištu ovog suda nije postojala zapreka da se u čl. 8. Ugovora o kreditu konkretno navede iznos naknade ili u postotku, slijedom čega se u odnosu na spornu odredbu radi o odredbi koja nije bila određena, odnosno odredbi koja je dala ovlaštenje tuženiku da sam, bez sudjelovanja tužitelja, odluči o visini naknade za prijevremenu otplatu kredita. Pri tome valja dodati da je prema odredbi čl. 1068. ZOO-a dopušteno ugovaranje naknade štete, no za primjenu navedene odredbe moraju biti jasno ugovoreni parametri, a što tuženik nije dokazao, niti je dokazao da mu je zbog prijevremene otplate kredita nastala šteta.

11. Prema presudi Suda EU od 30. travnja 2014. u predmetu poslovni broj C- 26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma prijevremene otplate kredita tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Stajališta Suda EU u tumačenju i primjeni Direktive 93/13/EEZ, jasno naglašavaju važnost (informiranog, upućenog) obavještavanja potrošača prije sklapanja ugovora o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama. Takvo obavještavanje od bitne je važnosti za potrošača jer će samo na temelju prethodne, potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje za njega može imati sklapanje ugovora s takvim ugovornim odredbama.

12. Također, valja ukazati da je donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 101/2017.), koji Zakon je stupio na snagu nakon sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, a kojim se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine, potvrđeno shvaćanje da se potrošaču ne smije naplatiti naknada za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu, kojim Zakonom bi banke (u tom slučaju) imale pravo na naknadu samo onih troškova koji su izravno povezani s prijevremenom otplatom kredita, kao što su administrativni troškovi vezani za potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., ali ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

13. Vezano za zahtjev transparentnosti valja reći da nije nužno da se u ugovoru o kreditu, specificirano navedu sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za prijevremenu otplatu kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev-266/2024-2 od 9. listopada 2024.). Kako iz prethodno navedenog proizlazi da tužitelj nije bio informiran o načinu utvrđivanja predmetne naknade niti o razlozima koji opravdavaju plaćanje navedene naknade te da mu bez sporne ugovorne odredbe, o kojoj nije imao mogućnost pregovarati, kredit izvjesno ne bi bio odobren, tako tužitelj, iako je prije sklapanja Ugovora o kreditu imao informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade, nije imao saznanja o njezinoj krajnjoj svrsi.

14. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio spornu ugovornu odredbe da se o istoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da sporna ugovorna odredba ne sadrže jasno određeno visinu navedene obveze plaćanja naknade u slučaju prijevremene otplate kredita te nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi (koji troškovi i usluge prema stajalištu ovog suda nisu samorazumljivi), ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na istu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

15. Budući da se u konkretnom slučaju radi o netransparentnoj odredbi koja je u predmetni Ugovor o kreditu unesena bez pojedinačnog pregovaranja, a pri čemu tuženik tijekom postupka nije dokazao koje je to pravedne i objektivno nastale troškove pretrpio prijevremenom otplatom kredita, to iz navedenog proizlazi da je u konkretnom slučaju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju kao potrošaču nametnuta obveza koju on u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu pri čemu je tužitelj bio u ovisnom položaju u odnosu na tuženika koji je sklapanje Ugovora o kreditu uvjetovao odredbama koje je sam formulirao, bez utjecaja druge ugovorne strane, na koji način je ta ugovorna odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, pa se takva odredba ukazuje nepoštenom. Ovdje još kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere) valja reći da tuženik, po ocjeni ovog suda, prilikom zaključenja Ugovora o kreditu nije uzeo u obzir zakonite interese potrošača jer se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru i jer se o spornoj odredbi nije pregovaralo. Pri tome valja dodati da se ocjena uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, određuje ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade, već i ocjenom ograničenosti potrošača u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit, sadržaja ugovora o kreditu, nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade) u slučaju neprihvaćanja te odredbe. Imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, po ocjeni ovog suda tuženik nije postupao u dobroj vjeri, jer tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, niti oko njenog ne/prihvaćanja, niti je u vrijeme prijevremene otplate predmetnog kredita mogao pregovarati o visini iste naknade, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Rev-266/2024-2 od 9. listopada 2024., Rev-673/2023-3 od 13. veljače 2024., Rev-1051/2023-2 od 3. travnja 2024. i Rev-715/2024 od 22. svibnja 2024.).

16. Također, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03 uzeo u obzir da i ostale odredbe predmetnog Ugovora, odnosno činjenicu da se radi o potrošačkom stambenom kreditu uz ugovoreni rok otplate od 15 godina, s ugovorenom primjenom valutne klauzule u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koja se mijenja sukladno jednostranoj odluci tuženika te da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., utvrđeno da je, između ostalih banaka, tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, a u razdoblju u kojem je zaključen i predmetni Ugovor, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti te koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem redovne kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze po tim ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i njegovim drugim internim aktima, a bez da su prije i u vrijeme sklapanja tih ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači pojedinačno o tome pregovarali i utvrdili parametre koji utječu na odluku o promjenjivoj stopi ugovorne kamate, sve suprotno odredbi članka 81., 82. i 90. ZZP/03.

17. Slijedom navedenog, proizlazi da se radi o netransparentnoj odredbi koja je od strane tuženika unesene u predmetni Ugovor bez pojedinačnog pregovaranja, pri čemu tuženik tijekom postupka dokazao da bi tužitelja prije ili u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora obavijestio o razlozima plaćanja naknade u slučaju prijevremene otplate kredita niti je dokazao koje je to pravedne i objektivno nastale troškove pretrpio prijevremenom otplatom predmetnog kredita, pa stoga slijedi da je u konkretnom slučaju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju kao potrošaču nametnuta obveza koju on u vrijeme sklapanja Ugovora objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu te da je tužitelj bio u ovisnom položaju u odnosu na tuženika koji je sklapanje Ugovora uvjetovao odredbama koje je sam formulirao, bez utjecaja druge ugovorne strane, na koji način je ta ugovorna odredba, a imajući u vidu i utvrđenje o nepoštenosti drugih ugovornih odredbi predmetnog Ugovora (o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF) prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, čime se takva odredba ukazuje nepoštenom u smislu čl. 81. st.1 ZZP/03 18. Slijedom svih prethodno navedenih razloga utvrđeno je da je predmetna ugovorna odredba čl. 8. predmetnog Ugovora o kreditu nepoštena odnosno ništetna te je stoga odlučeno kao pod točkom I/ izreke ove presude, temeljem čl. 87. st. 1. ZZP/03.

19. Imajući u vidu prethodno navedene razloge, sud nalazi da je tuženik u obvezi tužitelju vratiti ono što stekao temeljem navedene ništetne ugovorne odredbe, dakle, bez osnove i to sa zateznom kamatom od dana stjecanja jer se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem, pa kako je među strankama nesporno da je tužitelju na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita tuženik do dana 24. veljače 2009. naplatio iznos od 14.695,14 kuna, što uz primjenu fiksnog tečaja konverzije od 7,53450 i sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", broj 57/2022) predstavlja iznos od 1.950,38 EUR, to je tužitelju u cijelosti dosuđen zatraženi iznos od 1.950,38 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 25. veljače 2009. pa do isplate, temeljem čl.323.st.1., čl.1111.st.1., čl.1115. i čl.29. st.1. ZOO-a, slijedom čega je odlučeno kao pod točkom II/ izreke ove presude.

20. Odluka o kamatnoj stopi za razdoblje do 31. srpnja 2015. temelji se na odredbi čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" broj 35/05, 41/08 i 125/11), za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. na odredbi čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18), za razdoblje od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. na odredbi 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21, 114/22 i 156/2022), a za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa do isplate na odredbi Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21, 114/22, 156/2022 i 155/23).

21. Prigovor zastare nije osnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući na umu da odluka iz točke I/ izreke ove presude još nije pravomoćna pa nije počeo niti teći petogodišnji zastarni rok, neosnovano tuženik tvrdi da je zahtjev za isplatu utuženog novčanog iznosa zastario.

22. 1. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155 st. 1. ZPP-a.

22.2. Tužitelju su u svezi zastupanja po ovlaštenom punomoćniku odvjetniku, primjenom važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23), kao osnovano zatraženi priznati sljedeći troškovi postupka: za sastav tužbe, prema Tbr 7/1-100 bodova, za sastav podneska od 2. srpnja 2024., prema Tbr. 8/1 –100 bodova te za zastupanje na 2 ročišta (od 03. travnja 2025. i 23. listopada 2025.), prema Tbr 9/1-po 100 bodova. Ukupno je tužitelju priznato 400 bodova, što uzimajući u obzir vrijednost jednog boda od 2,00 EUR (Tbr.54) i priznati PDV od 25% (Tbr. 46) iznosi 1.000,00 EUR. Navedenom iznosu valjalo je pribrojiti i trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 33,18 EUR te trošak sudske pristojbe za prvostupanjsku presudu u iznosu od 66,36 EUR, tako da ukupno dosuđeni parnični trošak tužitelju iznosi 1.099,54 EUR, slijedom čega je odlučeno kao pod toč. III/ izreke.

22.3. Odluka o zateznim kamatama, koje su tužitelju na dosuđeni iznos parničnog troška priznate od dana presuđenja pa do isplate, temelji se na odredbama čl. 151.st.3. ZPP-a i čl. 29. st. 2. ZOO-a.

U Zagrebu, 28. studenog 2025.

Sutkinja:

Zrinka Berečki

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu.

DNA:

1. pun. tužitelja uz rješenje o pristojbi za presudu (66,36 EUR)

2. pun. tuženika