REPUBLIKA HRVATSKA
TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU
Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11
P-1490/2023-44
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Trgovački sud u Zagrebu po sucu pojedincu Tini Jakupak u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o. OIB: 25132169807, Zagreb, Lonjička ulica 2A, zastupano po punomoćniku Mladenu Dragičeviću, odvjetniku u Zagrebu u OD Dragičević i Partneri, Palmotićeva 60/II, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d. OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupano po punomoćnici Iris Šanjug, odvjetnici u OD Ćurković i Šanjug, Zagreb, Maksimirska 25, radi isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene 20. listopada 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, s objavom 28. studenoga 2025.
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 1403633877 isplatiti tužitelju DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., Lonjička ulica 2A, Zagreb, OIB: 25132169807 iznos od 17.430,90 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku
na iznos od 2,12 EUR od dana 7. rujna 2007.g. pa do isplate
na iznos od 1,72 EUR od dana 3. siječnja 2008.g. pa do isplate
na iznos od 22,88 EUR od dana 2. veljače 2008.g. pa do isplate
na iznos od 30,82 EUR od dana 1. ožujka 2008.g. pa do isplate
na iznos od 49,35 EUR od dana 12. travnja 2008.g. pa do isplate
na iznos od 22,9 EUR od dana 1. svibnja 2008.g. pa do isplate
na iznos od 10,71 EUR od dana 3. lipnja 2008.g. pa do isplate
na iznos od 26,57 EUR od dana 2. srpnja 2008.g. pa do isplate
na iznos od 3,66 EUR od dana 1. kolovoza 2008.g. pa do isplate
na iznos od 6,26 EUR od dana 10. rujna 2008.g. pa do isplate
na iznos od 24,27 EUR od dana 4. listopada 2008.g. pa do isplate
na iznos od 100,05 EUR od dana 6. studenog 2008.g. pa do isplate
na iznos od 72,94 EUR od dana 5. prosinca 2008.g. pa do isplate
na iznos od 129,11 EUR od dana 8. siječnja 2009.g. pa do isplate
na iznos od 158,56 EUR od dana 24. veljače 2009.g. pa do isplate
na iznos od 156,08 EUR od dana 3. ožujka 2009.g. pa do isplate
na iznos od 131,59 EUR od dana 25. travnja 2009.g. pa do isplate
na iznos od 126,63 EUR od dana 22. svibnja 2009.g. pa do isplate
na iznos od 98,83 EUR od dana 28. lipnja 2009.g. pa do isplate
na iznos od 110,94 EUR od dana 25. srpnja 2009.g. pa do isplate
na iznos od 115,07 EUR od dana 25. kolovoza 2009.g. pa do isplate
na iznos od 113,91 EUR od dana 1. rujna 2009.g. pa do isplate
na iznos od 113,07 EUR od dana 1. listopada 2009.g. pa do isplate
na iznos od 103,23 EUR od dana 3. studenog 2009.g. pa do isplate
na iznos od 121,69 EUR od dana 1. prosinca 2009.g. pa do isplate
na iznos od 136,49 EUR od dana 1. siječnja 2010.g. pa do isplate
na iznos od 157,54 EUR od dana 2. veljače 2010.g. pa do isplate
na iznos od 179,15 EUR od dana 31. ožujka 2010.g. pa do isplate
na iznos od 172,88 EUR od dana 29. travnja 2010.g. pa do isplate
na iznos od 189,94 EUR od dana 22. svibnja 2010.g. pa do isplate
na iznos od 211,42 EUR od dana 18. lipnja 2010.g. pa do isplate
na iznos od 242,25 EUR od dana 31. srpnja 2010.g. pa do isplate
na iznos od 259,03 EUR od dana 3. kolovoza 2010.g. pa do isplate
na iznos od 296,75 EUR od dana 24. rujna 2010.g. pa do isplate
na iznos od 284,37 EUR od dana 19. listopada 2010.g. pa do isplate
na iznos od 354,56 EUR od dana 15. prosinca 2010.g. pa do isplate
na iznos od 406,87 EUR od dana 13. siječnja 2011.g. pa do isplate
na iznos od 356,92 EUR od dana 22. siječnja 2011.g. pa do isplate
na iznos od 374,35 EUR od dana 27. veljače 2011.g. pa do isplate
na iznos od 347,66 EUR od dana 1. travnja 2011.g. pa do isplate
na iznos od 502,79 EUR od dana 13. srpnja 2011.g. pa do isplate
na iznos od 541,12 EUR od dana 17. srpnja 2011.g. pa do isplate
na iznos od 541,12 EUR od dana 17. srpnja 2011.g. pa do isplate
na iznos od 541,12 EUR od dana 17. srpnja 2011.g. pa do isplate
na iznos od 475,09 EUR od dana 5. listopada 2011.g. pa do isplate
na iznos od 475,09 EUR od dana 5. listopada 2011.g. pa do isplate
na iznos od 475,09 EUR od dana 5. listopada 2011.g. pa do isplate
na iznos od 429,81 EUR od dana 13. studenog 2011.g. pa do isplate
na iznos od 446,34 EUR od dana 2. prosinca 2011.g. pa do isplate
na iznos od 465,25 EUR od dana 10. siječnja 2012.g. pa do isplate
na iznos od 491,05 EUR od dana 1. veljače 2012.g. pa do isplate
na iznos od 474,99 EUR od dana 20. ožujka 2012.g. pa do isplate
na iznos od 491,53 EUR od dana 6. lipnja 2012.g. pa do isplate
na iznos od 491,66 EUR od dana 13. lipnja 2012.g. pa do isplate
na iznos od 491,66 EUR od dana 13. lipnja 2012.g. pa do isplate
na iznos od 478,89 EUR od dana 13. srpnja 2012.g. pa do isplate
na iznos od 487,47 EUR od dana 1. kolovoza 2012.g. pa do isplate
na iznos od 452,16 EUR od dana 11. rujna 2012.g. pa do isplate
na iznos od 462,09 EUR od dana 12. listopada 2012.g. pa do isplate
na iznos od 474,79 EUR od dana 13. siječnja 2013.g. pa do isplate
na iznos od 474,79 EUR od dana 13. siječnja 2013.g. pa do isplate
na iznos od 439,64 EUR od dana 13. kolovoza 2013.g. pa do isplate
na iznos od 518,53 EUR od dana 15. siječnja 2015.g. pa do isplate
na iznos od 485,69 EUR od dana 14. ožujka 2015.g. pa do isplate
sve po stopi koja se za razdoblje do 31.07.2015. obračunava sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 01.08.2015. do 31.12.2022. u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamate na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 1.1.2023. do 29.12.2023. u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena isplate, a za razdoblje od 30.12.2023. pa do isplate u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 5.528,30 €, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 28. studenog 2025. pa do isplate sve po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
III. Odbija se djelomično tužbeni zahtjev kao neosnovan u dijelu u kojem se potražuju zakonske zatezne kamate preko stope dodijeljene pod točkom I/ izreke ove presude.
IV. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu od 1.400,00 €.
r i j e š i o j e
Utvrđuje se da je tužitelj povukao manifestacijski zahtjev od 13. lipnja 2023
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je 2. svibnja 2007. korisnik kredita, zaključio s prednikom tuženika, kao kreditorom, Ugovor o kreditu broj 066-82/2007 (dalje u tekstu: Ugovor) te Dodatak ugovora o konverziji od dana 29-12-2015. Dana 11. srpnja 2016. tuženik je promijenio naziv tvrtke sa Hypo Alpe-Adria-bank d.d. na ime Addiko Bank d.d. Korisnik kredita sklopio je s tužiteljem Ugovor o cesiji, broj: OV-3709/2023 od 07.06.2023. kojim je na tužitelja prenesena (cedirana) tražbina korisnika kredita na tužitelja, a radi se o tražbini preplaćenih iznosa nastalih kao posljedica nevaljanosti ugovornih odredbi potrošačkih ugovora o kreditu zaključenih u valuti CHF, ovo sve vezano za nevaljanost ugovorne odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tužitelj je o obavljenoj cesiji izvijestio tuženika te zatražio kompletnu dokumentaciju vezano za kreditnu partiju korisnika kredita koji je svoju tražbinu cedirao na tužitelja. Temeljem navedenog Ugovora tuženik je tužitelju stavio na raspolaganje iznos od 278.900,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita. Ovom tužbom, obzirom je tražbina prenesena na tužitelja, tužitelj potražuje preplaćene iznose po kreditnoj partiji korisnika kredita po osnovi utvrđene nevaljanosti ugovornih odredbi potrošačkih ugovora o kreditu zaključenih u valuti CHF, ovo sve vezano za nevaljanost ugovorne odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Zbog aprecijacije tečaja CHF u odnosu na HRK početni anuitet po zaključenom Ugovoru ubrzo je porastao do te mjere da je u jednom trenutku iznosio znatno viši iznos koji je u potpunoj disproporciji od početnog anuiteta. Vezano za ništetnost valutne klauzule u švicarskim francima upire se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P- 1401/2012 od 04.07.2013. g. te na presudu Visokog trgovačkog suda RH, posl. br. Pž- 6632/17-10 od 14.06.2018. Citiranom drugostupanjskom odlukom potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-1401/12 od 04.07.2013. g. u dijelu točke. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke koji glasi. „Utvrđuje se da je petotužena Hypo-Alpe- Adria-Bank d.d. u razdoblju od 1. lipnja 2005. do 31. prosinca 2008. g. .... povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača.... .“ Na str. 5. obrazloženja presude Visokog trgovačkog suda RH, posl. br. Pž-6632/2017- 10 od 14.06.2018. g. stoji: „Ukratko, sud je utvrdio da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, što proizlazi iz potvrde HNB-a od 7. lipnja 2013.), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.“ Sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača, navedene presude, budući je u istima utvrđena povreda kolektivnih interesa potrošača – korisnika kredita i od strane ovdje tuženika, obvezujuće su za naslovni sud i u predmetnom postupku, a glede utvrđenja korištenja ništetnih odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Slijedom svega navedenog tuženik je dužan tužitelju (ovo sve obzirom na zaključeni ugovor o cesiji) vratiti iznose koji je isti preplatio uslijed ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica švicarski franak, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne preplaćene iznose računajući od svake pojedine izvršene preplate pa do isplate. Tužitelj također, u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva predlaže provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja na okolnost utvrđivanja visine preplaćenog iznosa kako s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Tužba tužitelja je postavljena kao stupnjevita: prvo dostava dokumentacije, a onda nalog za isplatu sukladno pribavljenoj dokumentaciji. Od dokaza tužitelj dostavlja: preslik izreke presude Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-1401/12 od 04.07.2013., preslik izreke presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14.06.2018., obvezati tuženika po potrebi na dostavu i daljnje dokumentacije potrebite za izradu nalaza i mišljenja vještaku financijsko knjigovodstvene struke vezano za kreditne partije tužitelja, a u slučaju da tuženik predmetnom ne želi udovoljiti uvid u poslovne knjige tuženika od strane vještaka te izrada nalaza i mišljenja, po potrebi priklop spisa P-1401/12 Trgovačkog suda Zagreb, predlaže provođenje dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, saslušanje zz tužitelja, saslušanje korisnika kredita, preslika Ugovora o cesiji broj: OV-3709/2023 od 07.06.2023., preslik ugovora o kreditu broj: 066-82/2007 i Dodatak Ugovora o konverziji, preslik obavijesti i zahtjeva tužitelja upućen tuženiku, preslik izvatka iz registra Trgovačkog suda za tuženika.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor zastare, osporava sve činjenične navode tužbe, iznesena tumačenja tužitelja, protivi se svim dokaznim prijedlozima tužiteljima, ističe kako se u cijelosti protivi izračunu vrijednosti predmeta spora od strane tužitelja obzirom da smatra kako se isto treba odrediti na temelju nalaza i mišljenja nepristranog vještaka kojeg odredi sud te stoga osporava osnovanost i visinu tužbu i tužbenog zahtjeva. Tuženik ističe kako je potraživanje temeljem predmetnog ugovora o kreditu prodano 2019. godine, stoga tuženik ističe prigovor promašene pasivne legitimacije. Obzirom da je tuženik prenio potraživanje iz ugovora o kreditu na drugo društvo, tuženik predlaže odbaciti predmetnu tužbu kao neosnovanu. Tvrdi da je razvidno da korisnik kredita nije uredno podmirivao anuitete iz predmetnog Ugovora o kreditu, stoga tuženik smatra da tužitelj niti nema pravo na povrat navedenih iznosa. Tuženik ističe kako, sukladno ranije navedenom, nije osnovan zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, međutim, čak i da se uzme u obzir da bi navedene odredbe bile ništetne, posljedice ništetnosti su propisane odredbom članka 323. Zakona o obveznim odnosima prema kojem je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Dakle, u slučaju utvrđenja ništetnosti pojedine odredbe, isključivo bi korisnik kredita imao pravo potraživati povrat temeljem takvih odredbe, a ne i treće strane. Tuženik također ističe prigovor zastare: kako je tužba podnesena dana 12.06.2023. godine, tuženik ističe materijalnopravni prigovor zastare. Naime, na zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godine, što znači da za sva potraživanja s osnova stjecanja bez osnove koja su nastala prije 12.06.2018. godine nastupila je zastara potraživanja. Neprihvatljiva su tumačenja Vrhovnog suda RH kako sud može sam odrediti kada nastupa zastara, s obrazloženjem da postoji nedostatak pravne norme koja bi upućivala da zastaru prekida donošenje pravomoćne odluke suda u postupku po kolektivnoj tužbi, i to na način da sud stavlja van snage zakonski rok zastare od 5 godina koji se odnosi na stjecanje bez osnove, smatrajući da se taj rok ne može primijeniti jer je relativno kratak. Uz sve navedeno tuženik smatra da tužitelj nema pravni interes za donošenje presude o utvrđenju ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu zaključenog između stranaka. Tuženik smatra da tužba ne sadrži koje su konkretne radnje tuženika dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, pa tako ne sadrži niti onaj minimalni činjenični opis predmetnih okolnosti koje su relevantne za ovaj slučaj, slijedom čega se uopće ne može niti napraviti test da li su ugovorne odredbe ništetne ili ne. Tuženik smatra da su korisnik kredita i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, s obzirom na to da je korisnik kredita mogao birati između kredita s valutnom klauzulom u EUR, ili pak valutnom klauzulom u CHF. Korisnik kredita je donio odluku da je za njega prihvatljivija valutna klauzula CHF. Odredbe o valutnoj klauzuli su bile jasne, lako uočljive i razumljive te su sva prava korisnika kredita kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti. Imajući u vidu navedeno: 1. korisnik kredita se prije sklapanja ugovora o kreditu obratio tuženiku s kojim je, u razgovoru, pregovorima, upoznavanju sa svim mogućnostima kreditiranja, odlučio zatražiti sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF, 2. tuženik je u tim pregovorima vrlo jasno objasnio sve značajke ugovora, kako o promjenjivosti kamatne stope, tako i o valutnoj klauzuli CHF. Pri tome je tuženik, kako prije sklapanja, tako i za vrijeme trajanja ugovora o kreditu u cijelosti poštovao sve odredbe o pravima potrošača, vodeći računa da korisnik kredita jasno izrazi svoju ugovornu volju, te sukladno svom dispozitivnom pravu odluči kakav će ugovor s tuženikom zaključiti, 3. Ugovor o kreditu imao je vrlo jasan i uočljiv tekst da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi i da se radi o valutnoj klauzuli CHF, što je korisnik kredita po vlastitom izboru prihvatio, iako je imao mogućnost izbora drugih oblika, vrste, ugovora o kreditu, bilo kunski, bilo u EUR-ima, bilo s fiksnom kamatom, bilo s promjenjivom kamatom. Tuženik ističe da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope, te je opća poznata činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama, te je svakom potrošaču opće poznata činjenica da ugovori o kreditu mogu imati promjenjivu kamatnu stopu. Tuženik ukazuje kako je korisniku kredita prilikom sklapanja Ugovora o kreditu javni bilježnik kao osoba koja uživa javno povjerenje sukladno članku 33. Zakona o javnom bilježništvu dužan uskratiti službenu radnju ako je ona nespojiva s njegovom službenom dužnošću, osobito ako se njegovo sudjelovanje zahtijeva radi postizavanja očigledno nedopuštenog ili nepoštenog cilja, a sukladno članku 57. istog Zakona javni bilježnik mora prilikom sastavljanja javnobilježničkog akta ispitati da li su stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji, a izjave potpuno jasno i određeno sastaviti pismeno i onda sam pročitati strankama i neposrednim pitanjima uvjeriti se da li sadržaj javnobilježničkog akta odgovara volji stranaka. Tuženik osporava osnov i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva, protivi se tijeku zateznih kamata, te predloženom provođenju financijskog vještačenja. Od dokaza dostavlja: presuda Županijskog suda u Zadru, poslovni broj: Gž-193/2020 od 21. svibnja 2020., Presuda Županijskog suda u Zadru od 28.09.2016., posl. broj: Gž-2173/2015-2; presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 19.09.1995., posl. broj: Pž-1350/95; presuda Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj: P-1864/2015 od 20.12.2019.; presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-5847/2015 od 25.09.2018.; presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: P-3811/2018 od 22.01.2020.; Metodologija promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d; Rješenje Županijskog suda u Zagrebu, posl.br: Gž- 4736/2019; presuda VS RH, poslovni broj: Rev-895/2003; rješenje Županijskog suda u Zagrebu, posl.br: Gž-4736/2019, presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl br. Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine; presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl br. Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. godine, preslika presude Suda Europske unije C-186/16 od 20. rujna 2017.godine; Mišljenje nezavisnog odvjetnika Wahl-a u mišljenju od 27.4.2017. u predmetu Ruxandra Paula Đ i dr. protiv Banca Romaneasca SA,C-186/16, vrijednosti kamatnih stopa na HRK kredite za razdoblje od 1992. do 2014. Predlaže saslušanje zaposlenika tuženika na okolnost sklapanja Ugovora o kreditu, saslušanje javnog bilježnika Ilinke Lisonek, na okolnost razumijevanja ugovora o kreditu te prave i ozbiljne volje za sklapanjem ugovora od strane korisnika kredita; saslušanje korisnika kredita ĐO na okolnost sklapanja, otplate i uporabe sredstava isplaćenog kredita, kao i financijsko vještačenje uzimajući u obzir izračun za HRK kredite uz pripadajuću kamatnu stopu za predmetno razdoblje.
3. U nastavku postupka tuženik je istaknuo procesno pravni prijeboj u iznosu od 1.400,00 EUR s osnova tzv. negativnih razlika u tečaju u pogledu anuiteta kada je tečaj CHF bio niži od početnog.
4. Tužitelj je tijekom postupka osporio isti prigovor prijeboja u osnovu i visini te je istaknuo prigovor zastare. Valja napomenuti kako je tužitelj postavio tužbeni zahtjev sukladno odredbi čl. 186.b Zakona o parničnom postupku (Narodne Novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 dalje: ZPP) te je postavio manifestacijski zahtjev prema tuženiku na dostavu prvog/početnog otplatnog plana, sve odluke ili obavijesti o promjenama kamatnih stopa po kreditu, knjigovodstvenu karticu kredita, pregled prometa po kreditu, sve otplatne planove koji su izrađeni kod promjene kamatne stope, specifikaciju uplata te sve vezano za predmetni Ugovor o kreditu. Kako je tužitelj povukao manifestacijski zahtjev, nakon provedenog vještačenja, sud je, u odnosu na manifestacijski zahtjev, donio odluku na temelju odredbi iz čl. 193. ZPP-a, a obzirom da se povlačenju istog tuženik nije protivio te odlučio kao pod izrekom rješenja.
5. Podneskom od 26. ožujka 2025. tužitelj je postavio konačan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 17.430,90 EUR s pripadajućim zateznim kamatama koje teku na pojedinačne preplaćene iznose od izvršene preplate do isplate. Tuženik je u podnesku od 18. travnja 2025. naveo da se protivi djelomičnom povlačenju tužbe. Uvidom u spis razvidno je da tužitelj nije djelomično povukao tužbu i da je tužbeni zahtjev određeno postavljen prvi put dana 26. ožujka 2025. slijedom čega se ne radi o djelomično povlačenju tužbe.
6. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu, obavijesti, Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine, metodologija promjene kamatnih stopa, sudska praksa, tablica kamatne stope na kunske kredite bez valutne klauzule, te druge pisane dokaze naveden u točkama 1. i 2. ovog obrazloženja, saslušao je svjedoka ĐO te je proveo financijsko vještačenje.
7. Sud nije proveo dokazni prijedlog tužitelja saslušanja javnog bilježnika na okolnost razumijevanja ugovora o kreditu te prave i ozbiljne volje za sklapanjem ugovora o strane korisnika kredita, obzirom da iste okolnosti nisu odlučne, a posebice je pri tome imao na umu da je sud dužan provesti postupak uz što manje troškova i u što kraćem roku, a saslušavanje još svjedoka bi dovelo do nepotrebnog povećanja troškova postupka, kao i nepotrebnog produžetka trajanja postupka. Tuženik je odustao od doka saslušanjem bankarskog službenika.
8. Sve izvedene dokaze sud je ocijenio primjenom odredbe čl. 8. ZPP-a te je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan dok nije osnovan tuženikov prigovor radi prijeboja.
9. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli. Ujedno, tuženik ističe procesno pravni prigovor radi prijeboja sa zateznim kamatama po osnovi potplaćenih i povlaštenih anuiteta iz predmetnog ugovora o kreditu.
10. Nije sporno da su pravni prednik tuženik (Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) i ĐO sklopili ugovor o kreditu broj 066-82/2007 dana 3. svibnja 2007.
11. Iz ugovora o kreditu proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru jer korisnik kredita nije obrtnik, niti trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost pa se radi o potrošaču sukladno odredbi čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Ugovorom o kreditu ugovoreno je da je iznos kredita kunska protuvrijednost 278.900,00 CHF po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan korištenja kredita te da je rok otplate 19 godina s mjesečnim anuitetom u iznosu od 1.777,59 CHF-a.
12. Iz iskaza svjedoka OO proizlazi da je ugovor o kreditu sklopio u svrhu dovršetka kuće i refinanciranje, kući u kojoj svjedok nije živio već je bio plan da tamo žive njegovi roditelji. Dakle, iz iskaza je jasno da je svjedok dignuo kredit te da je on utrošen radi zadovoljenja privatne svrhe odnosno odnosno radi dovršetka nekretnine u kojoj je jedno vrijeme živio, stoga je ugovor o kreditu sklopljeni izvan svake profesionalne djelatnosti ili svrhe i neovisno o njoj i s jedinim ciljem zadovoljavanja vlastitih pojedinčevih privatnih potrošačkih potreba, a to je stambeno zbrinjavanje ( odluka Suda EU C-630/17 O). Slijedom svega navedenog, sud iz provedenog dokaznog postupka utvrđuje da je ugovor o kreditu sklopljen u svrhu zadovoljenja privatne svrhe stambenog zbrinjavanja svjedoka, njegove obitelji, njezine majke i njezina oca.
13. Između stranaka je sporna je aktivna legitimacija, sporno je je li tražbina korisnika kredita, odnosno pravnog prednika tužitelja prenosiva ili je strogo osobne naravi, svojstvo potrošača korisnika kredita, osnov i visina, kao i je li potraživanje tužitelja zastarjelo. Također, sporan osnov i visina novčane tražbine tuženika prema tužitelju na ime potplaćenih i povlaštenih anuiteta, a za koji iznos je pravni prednik tužitelja manje platio po navedenom ugovoru o kreditu od početnog tečaja, kao i je li isto u zastari.
14. Uvidom u ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija), koji je sklopljen između korisnika kredita, odnosno pravnog prednika tužitelja ĐO i tužitelja od 6. lipnja 2023. vidljivo je da je korisnik kredita ĐO, kao ustupitelj, ustupio tužitelju, kao primatelju, novčanu tražbinu prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu broj: 166-82/2007 od 3. svibnja 2007.
15. Zbog navedenog, a kako je tražbina, koja je predmet spora u ovoj pravnoj stvari, prenesena na tužitelja, to je tužitelj aktivno legitimiran nastupati u ovoj parnici, odnosno podnijeti tužbu protiv tuženika, suprotno neosnovano istaknutom prigovoru nedostataka aktivne legitimacije.
16. Prema odredbi iz čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022 i 155/2023 – dalje u tekstu: ZOO) vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Znači, ne mogu se prenijeti tražbine: a) čiji je prijenos zabranjen zakonom, b) strogo osobne naravi i c) koje po svojoj naravi se protive prenošenju na drugoga.
17. U ovom postupku tuženik neosnovano tvrdi da je tražbina pravnog prednika tužitelja ĐO strogo osobe naravi. Naime, ovdje se radi o tražbini ustupitelja ĐO, koji je potrošač, sukladno odredbi iz čl. 3. st. 1. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/03., dalje u tekstu: ZZP), a koji je bio važeći u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, dok je primatelj (ovdje tužitelj) pravna osoba (dakle, nije potrošač). Pritom je tražbina koje je predmet ustupa novčana tražbina, odnosno imovinsko-pravno potraživanje, koje nije strogo osobne naravi, neovisno o svojstvu ustupitelja, kao potrošača, a niti se narav takve tražbine protivi ustupu. Zbog navedenog, a kako se radi o novčanoj tražbini koja se može ustupi, suprotno svim osporavanjima tuženika, to valja zaključiti da je ugovorom o ustupu tražbine od 6. lipnja 2023. bilo dopušteno novčanu tražbinu pravnog prednika tužitelja prenijeti na tužitelja, a zbog čega je neosnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Nadalje, valja navesti da promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet same tražbine, pa nije odlučno to što je ustupitelj bio potrošač, a primatelj (ovdje tužitelj) to nije. Naime, identitet tražbine ustupom nije promijenjen, a što proizlazi iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO- a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku (ovdje tuženiku) ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Zaključno, novčana tražbina potrošača (ĐO) na temelju potrošačkog ugovora (ugovora o kreditu) zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu na tužitelja, kao primatelja, te tražbine i tuženika, kao dužnika, primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača, pa tako i pravomoćne presude u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača, suprotno osporavanjima tuženika.
18. Pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12, vođen je parnični postupak između tužitelja Potrošača – Hrvatske udruge za zaštitu potrošača i tuženika Zagrebačke banke d.d. (ovdje tuženika), Privredne banke d.d., Erste & Steiermärkische Bank d.d., Raiffeisenbank Austria d.d., Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., OTP banka Hrvatska d.d., Societe Generale – Splitska banka d.d. i Sberbank d.d., radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Presudom posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je, među ostalim u tom predmetu da je petotužena Hypo Alpe-Adria- Ban d.d. (pravni prednik ovdje tuženik) u razdoblju od 01.06.2004. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora petotužena Hypo Alpe-Adria-Ban d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti , a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time petotužena Hypo Alpe-Adria-Ban d.d. postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) u razdoblju od 1. lipnja 2006. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81.,82. i 90., a od 07.08.2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom petotužena Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora petotužena Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku petotužena Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time petotužena Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82., 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 , 133/09) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. odbijene su žalbe tuženika u tom postupku i potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu kao što je prethodno naveden. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019., u navedenim dijelovima, potvrđena je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018.
19. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Stoga, pogrešno tuženik smatra da se odredba čl. 502.c ne primjenjuje u ovom postupku. Navedena je odredba stupila na snagu 1. srpnja 2013., sukladno odredbi čl. 54. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 57/11), dok je tužba u kolektivnom sporu podnesena 2012. Međutim, prema odredbi čl. 53. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 57/11) odredbe tog Zakona, pa prema tome i odredba čl. 502.c ZPP-a, primjenjuje se na sve postupke koji budu u tijeku na dan njegova stupanja na snagu.
29. Također, i odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
20. Pogrešno tuženik smatra da se pravomoćna presuda P-1401/12 ne primjenjuje u smislu odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača jer ovaj parnični postupak nije pokrenuo osobno potrošač, već tužitelj. Kako što je već obrazloženo, ustupom tražbine nije došlo do promjene identiteta tražbine i tužitelj ima sva prava prema tuženika koja je imao i njegov pravni prednik vjerovnik ĐO. Stoga se na odnos tužitelja i tuženika primjenjuju i svi propisi o zaštiti potrošača, kao i pravomoćna presuda donesena u kolektivnom sporu, suprotno svim upiranjima tuženika.
21. Pojam naknade štete iz odredbe čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača obuhvaća sve postupke pokrenute radi isplate novčanog iznosa kao posljedice povrede zaštićenih kolektivnih interesa i prava, a ne samo naknadu štete kako je definirana odredbom čl. 1046. ZOO-a, jer tako uskim tumačenjem odredba čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača onda ne bi imala smisla. Prema tome, ovaj sud je vezan za utvrđenja i odluku suda u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, a koja presuda je pravomoćna. Zauzeta pravna stajališta u pravomoćnoj presudi u kolektivnom sporu o ništetnosti odredaba ugovora o kreditu o vezivanju glavnice uz valutu švicarski franak odnose se i na predmetni ugovor o kreditu koji su sklopili pravni prednik tužitelja ĐO i pravni prednik tuženik.
22. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je 3. svibnja 2007., dakle, u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude iz navedenog pravomoćno okončanog potrošačkog spora i sadrži identične odredbe o valutnoj klauzuli koja je navedenom presudom iz potrošačkog spora utvrđena ništetnom jer potrošači nisu dobili sve informacije koje su im bile potrebne da shvate što navedena odredba podrazumijeva i koje rizike nosi, a što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su te odredbe ocijenjene kao nepoštene i ništetne.
23. Međutim, osnovano navodi tuženik da je u kolektivnom potrošačkom sporu pružena apstraktna pravna zaštita, stoga je u pojedinačnim parnicama radi naknade štete ili isplate (stečenog bez pravne osnove) uslijed povrede potrošačkih prava i interesa tuženiku dopušteno dokazivati da je u konkretnom slučaju tuženik postupio sukladno ZZP-u/03, dakle, da je konkretna odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila razumljiva pravnom predniku tužitelja ĐO, odnosno da je pravni prednik tuženika ĐO dao sve informacije koje su bile potrebne da razumije što navedena odredba podrazumijeva i koje sve rizike nosi, kao i je li se o navedenoj odredbi pojedinačno pregovaralo. Dakle, valja zaključiti da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu, koje je pravni prednik tuženika sklapao u razdoblju od 01.06.2004. do 31. prosinca 2008., u pogledu valutne klauzule vezane uz švicarski franaka utvrđene nepoštenim i ništetnim pravomoćnom presudom u kolektivnom sporu, ali na apstraktnoj razini.
24. Nadalje, prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81. st. 2. ZZP-a/03). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81. st. 4 ZZP-a/03). Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84. ZZP-a/03). Nepoštena ugovorna odredba je ništava (čl. 87. ZZP-a/03).
25. Valja navesti da je već u kolektivnom potrošačkom sporu ugovorna odredba o ugovaranju kredita u CHF, s obvezom otplate u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja, obračunato po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja (čl. 1. i čl. 2. st. 1. Ugovora o kreditu), jest jasna i lako uočljiva, ali je sporno je li pravnom predniku tužitelja ĐO navedena odredba bila razumljiva, odnosno je li ĐO bio od strane pravnog prednika tuženika obaviješten o rizicima i pravnim posljedicama ugovaranja valutne klauzule u CHF, kao i je li navedena odredba bila predmet pojedinačnog pregovaranja. U slučaju da sud utvrdi da ĐO valutna klauzula u CHF nije bila razumljiva i da se o toj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo, tada vrijedi utvrđenje iz pravomoćne presude donesene u kolektivnom potrošačkom sporu da takva odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te je zbog toga nepoštena i time ništava. Tuženik, među ostalim, u ovom predmetu ističe kako je pravnom predniku tužitelja u razgovoru sa službenicima banke bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak te je u spis dostavio metodologija promjene kamatnih stopa iz koje razvidno da je HypoGroup Alpe Adria donijela Metodologija u kojoj su definirani parametri za formiranje kamatne stope. Nadalje, dostavljene su tablica kamatne stope na kunske kredite bez valutne klauzule iz koje je razvidno kretanje kamatne stope na kunske kredite bez valutne klauzule. Ovdje valja napomenuti kako predmetni kredit nije bio konvertiran.
26. Iz dostavljene dokumentacije i saslušanjem svjedoka sud nije utvrdio da je doista pravni prednik tužitelja prilikom pregovaranja i bio upozoren na rizike sklapanja ugovora o kreditu u CHF. Naime, iz iskaza svjedoka sud je utvrdio da je da on nije bila upoznat s time da tečaj CHF može divljati, da su mu pri podizanju kredita ponudili samo kredit u CHF jer je to tada bio najpovoljniji kredit, da joj nisu nudili kredite u drugim valutama, da je ugovor bio već napisan i da nije pregovarala o pojedinačnim odredbama tog ugovora i da nije postojala mogućnost pregovaranja o pojedinačnim odredbama. Prilikom potpisivanja ugovora nije mu bila u potpunosti jasna odredba o valutnoj klauzuli, odnosno nije bio upoznat sa značenjem valutne klauzule. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz svjedoka kao istinit, jer je svjedok prema ocjeni ovog suda iskazivao životno, logično te suglasno svim ispravama u spisu. Stoga je sud zaključio da sporna odredba o valutnoj klauzuli u CHF nije bila razumljiva korisniku kredita, kao razumno dobro informiranom, razumno pažljivom i opreznom potrošaču, zbog čega je i u ovom konkretnom pravnom sporu valjalo primijeniti utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u predmetu potrošačkog kolektivnog spora - dakle, valutna klauzula u CHF potrošaču nije bila razumljiva te se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo što je uzrokovalo očitu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a slijedom čega je navedena odredba nepoštena te i time ništava. Naime, zbog nedostatka dokaza sud nije ni mogao utvrditi suprotno (čl. 219. st. 1. u vezi s čl. 221.a ZPP-a).
27. Ovdje valja navesti da je prema odredbi iz čl. 7. st. 1. ZPP-a stranka dužna iznijeti činjenice na kojima temelji svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Pritom je prema čl. 219. st. 1. ZPP-a svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika. Ako sud na temelji izvedenih dokaza (čl. 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će se primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP-a). S navedenim u vezi, tuženik tijekom ovog postupka nije pružio niti jedan dokaz iz kojeg bi se moglo utvrdi da se o valutnoj klauzuli u CHF između pravnog prednika tužitelja i pravnog prednika tuženika moglo pregovarati (čl. 219. st. 1. ZPP-a), a zbog čega je sud primjenom odredbe o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP-a) zaključio da se o spornoj odredbi u konkretnom predmetu nije pregovaralo, čime je navedena odredba ništetna, kao što je to i utvrđeno u kolektivnom sporu. Slijedom iznesenog, sud je zaključio da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu koji su sklopili pravni prednik tužitelja ĐO, kao korisnik kredita i tuženik, kao davatelj kredita, a u kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF, odnosno u kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF, ništetne.
28. Prema odredbi iz čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Dakle, posljedica ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju tih odredbi, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala. Korisnik kredita je na temelju ugovora o kreditu plaćao pojedine mjesečne anuitete primjenom valutne klauzule. Iznos svakog anuiteta bio je određen u otplatnom planu uz primjenu valutne klauzule te je korisnik kredita platio anuitete u tom iznosu. U onom dijelu u kojem je korisnik kredita platio anuitet u većem iznosu nego što je trebao biti plaćen bez valutne klauzule radi se o činidbi korisnika kredita na temelju ništetne odredbe ugovora, tj. u tom dijelu tuženik je primio ispunjenje na temelju ništetne odredbe. Stoga je tuženik sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u vezi s odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a, dužan vratiti za svaki anuitet iznos koji je korisnik kredita preplatio na temelju odredbe o valutnoj klauzuli. Stoga je sve preplaćene iznose po pojedinim anuitetima tuženik dužan vratiti tužitelju sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a.
29. Sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem. Zadatak vještačenja je bio utvrditi razliku iznosa po osnovi valutne klauzule ugovora o kreditu sklopljenog 3. svibnja 2007. između HYPO ALPE ADRIA BANK d.d. i ĐO (i eventualnih aneksa), na način da se za svaku pojedinu ratu izračuna koji iznos kredita bi korisnik kredita bio dužan vratiti polazeći od toga da je iznos kredita onaj iznos u kunama koji je banka na temelju ugovora o kreditu stvarno isplatila korisniku kredita, u odnosu prema tome koji iznos kredita je korisnik kredita vratio banci uz primjenu valutne klauzule iz ugovora o kreditu. Na temelju stanja u spisu i raspoložive dokumentacije vještak daje mišljenje na postavljene zadatke. Pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate do dana otkaza kredita nije mogao mijenjati tečaj: 1. Ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do dana otkaza kredita iznose 17.430,90 EUR, 2. Ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 19,49 EUR. Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita do dana otkaza kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 17.411,41 EUR
30. Na nalaz i mišljenje tužitelj nije imao prigovor te je tužitelj postavio svoj tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju.
31. Tuženik je u odnosu na nalaz i mišljenje vještaka istaknuo da je vještačenje trebalo provesti na način da se za izračun koristi promjenjiva kamatna stopa koju je tuženik koristio za kunske kredite. Tuženik ne priznaje izračun vještaka i postojanje pretplate.
32. Prilikom usmenog iznošenja mišljenja vještak je navela kako je datume i iznose plaćanja preuzela iz dokumenta "pregled prometa za klijenta" a što je izvod iz poslovnih knjiga samog tuženika. Slijedom navedenog, koristila je iste datume i iste iznose plaćanja kako je to evidentirao u svojim poslovnim knjigama i sam tuženik. S obzirom na to da je nalaz i mišljenje sačinjen stručno, detaljno i obrazloženo, to sud je cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje.
33. Slijedom navedenog, sud je iz nalaza i mišljenja utvrdio da je obveza tuženika po osnovi ništetnih odredbe o valutnoj klauzuli, sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO- a, vratiti ukupno preplaćeni iznos od 17.430,90 €, sve po tablično prikazanim pojedinim iznosima preplate i danom preplate iz nalaza i mišljenja odnosno dopune nalaza i mišljenja, a sa zateznim kamatama od svake pojedine preplate (čl. 323. st. 1. u vezi s čl. 1115. ZOO-a). Stoga je tužbeni zahtjev osnovan te je odlučno kao pod točkom I/ izreke ove presude.
34. Naime, prema odredbi iz čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove (kao u konkretnom slučaju), moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. S obzirom na to da je tuženik banka, odnosno da se davanjem kredita bavi u svojoj profesionalnoj djelatnosti, to je kao sudioniku u obveznom odnosu bio dužan postupati s pažnjom dobrog stručnjaka (čl. 10. st. 2. ZOO-a), zbog čega sud zaključuje da je tuženik nepošten od dana kada su mu preplaćeni svaki pojedini iznosi.
35. Nadalje, neosnovan je tuženikov prigovor zastare. Tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok. Zastara počinje teći od prvog dana od dana izvršene uplate svakog pojedinog davanja sukladno odredbi čl. 215. st. 1. ZOO-a jer je vjerovnik od tada bio ovlašten tražiti povrat tih iznosa. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018.). Tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača podnesena je 4. travnja 2012. i time je zastara prekinuta sukladno odredbi čl. 241. ZOO-a. Zastara počinje ponovno teći od pravomoćnosti presude, što znači da je u pogledu restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje ponovno teći 14. lipnja 2018. kada je presuda u tom dijelu postala pravomoćna. Tužba u ovom parničnom predmetu je podnesena 13. lipnja 2023., dakle prije proteka općeg zastarnog roka od pet godina računajući od pravomoćnosti presude (14. lipnja 2018.) u kolektivnom sporu (kao ponovnog tijeka zastare). Takav pravni stav zauzet je na 1. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske: „Od kada počinje teći zastarijevanje u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kredita u CHF, tj. da li od pravomoćnosti presude(a) povodom kolektivne tužbe (sukladno Rev-2245/17) ili od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u svakom pojedinom slučaju (sukladno pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020.“ U odgovoru su doneseni slijedeći zaključci: Pravna shvaćanja izražena u presudi br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i sjednici Građanskog odjela br. Su-IV-47/2020- 2 od 30. siječnja 2020., nisu uzajamno proturječna, naprotiv, međusobno se podupiru i dopunjavaju. Presuda u predmetu Rev-2245/2017-2 donesena je povodom izvanredne revizije i daje odgovor na pravno pitanje: „Predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena sukladno čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (NN, br. 79/2007, kako je izmijenjen - ZZP/07) tužbu definiranu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (NN, br. 35/05, kako je izmijenjen - ZOO) odnosno radnju vjerovnika kojoj ZOO daje učinak prekida zastarnog roka?“ Odgovor na ovo pitanje glasi: „Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe“. Pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. doneseno je povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017-2). Pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“ Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“ Pritom valja navesti da odredba iz čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe, kao i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Zbog navedenog, ovaj je sud zaključio da je zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, sve primjenom odredbe iz čl. 241. ZOO-a, a suprotno navodima tuženika. Pritom je sud zauzeo stav da je zastara prekinuta podnošenjem tužbe, a ne u trenutku kada je tužitelj postavio određen tužbeni zahtjev. Ujedno valja navesti da jest točno da se u konkretnom predmetu radi o stupnjevitoj tužbi, odnosno da je postavljen, prilikom podnošenja tužbe, manifestacijski zahtjev te time i neodređeni tužbeni zahtjev, odnosno da je tužitelj u tužbi naveo da će tužbeni zahtjev odrediti tek po dostavi zatražene dokumentacije od tuženika. Međutim, podnesena tužba je dopuštena na temelju odredbe iz čl. 186.b ZPP-a, suprotno osporavanjima tuženika. Sud nije odlučivao o manifestacijskom zahtjevu jer je u konačnici tužitelj sam uredio tužbeni zahtjev na način da je postavio određen tužbeni zahtjev, sukladno nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka izradio nalaz i mišljenje na temelju spisu priležećih isprava, čemu tuženik nije prigovarao. Stav je suda da tužitelj ne raspolaže s dovoljno znanja koje su sve isprave dovoljne, odnosno potrebne za izradu stručnog vještačenja, dok bi nametanje obveze tužitelju, da prije podnošenja tužbe, privatno izrađuje nalaz i mišljenje po financijskim vještacima dodatno opteretilo tužitelja te mu time onemogućilo pristup sudu. Činjenica što sud nije odmah, po primitku tužbe, pristupio odlučivanju o manifestacijom zahtjevu, dovela bi do istih posljedica pa se navedeni, eventualni propust suda, ne može uzeti na štetu tužitelja.
36. U odnosu na zatezne kamate prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, P-1401/12 utvrđeno je da je tuženik sklapao ugovore o kreditima s potrošačima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz čega proizlazi nesavjesnost tuženika jer je morao znati da su takve odredbe nepoštene. Stopa zateznih kamata suđena je na temelju odredbe iz čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se primjenjuje u tzv. ostalim odnosima jer tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora. Ujedno, valja navesti da se tuženik neosnovano poziva na čl. 326. st. 2. ZOO-a jer se u konkretnom predmetu ne radi o zabrani manjeg značenja. Dapače, u kolektivnom sporu već je pravomoćna presuda u odnosu na valutnu klauzulu vezanu uz CHF kojom su takove odredbe potrošačkih ugovora o kreditu utvrđene ništetnim, zbog čega nema mjesta tuženikom pozivanju na čl. 326. st. 2. ZOO-a. Slijedom iznesenog, a kako je sud iz nalaza i mišljenja utvrdio da je ukupan iznos preplata po ništetnim odredbama ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule 17.430,09 €, to je za taj iznos valjalo prihvatiti konačno postavljeni tužbeni zahtjev, zajedno sa zateznim kamatama na svoji pojedini iznos pretplate sukladno nalazu i mišljenju do isplate po stopi zatezne kamate za ostale odnose zbog čega je odlučeno je kao pod točkom I/ izreke presude.
37. Obzirom da je tužitelj potraživao zateznu kamatu po stopi za trgovačke odnose, a kako se ovdje radi o povratu stečenog bez osnove, tako je sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja u tom dijelu za previsoko zatraženu stopu zatezne kamate te je stoga odlučeno kao pod točkom III/ izreke ove presude.
38. U odnosu na procesno pravni prigovor prijeboja, valja navesti da je tuženik po osnovi predmetnog ugovora o kreditu bio u ugovornom odnosu s korisnikom kredita ĐO, odnosno pravnim prednikom tužitelja, a ne s tužiteljem, pa time tužitelj nije ni pasivno legitimiran za podnošenje takvog prigovora. Naime, tuženik bi takav prigovor mogao eventualno isticati samo prema korisniku kredita. Također, valja navesti da je potraživanje tuženika prema (pravilno) korisniku kredita i zastarjelo. Ovo stoga jer iz tabličnog prikaza nalaz i mišljenja kao i dopune nalaza i mišljenja proizlazi da je u vremenskom period od 03.05.2007. do 31.08.2008. bilo izvršeno plaćanje u manjem iznosu, zbog čega je od tada pa do isticanja prigovora radi prijeboja na ročištu 25. travnja 2024. prošlo više od pet godina. Stoga je takvo potraživanje tuženika prema (pravilno) korisniku kredita zastarjelo, sve primjenom odredbe iz čl. 225. ZOO-a. Zbog navedenog, sud je odlučio da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu od 1.400,00 € po osnovi potplaćenih i povlaštenih anuiteta. Stoga je odlučeno kao pod točkom IV/ izreke presude.
39. O troškovima postupka je odlučeno na temelju odredbi iz čl. 151. st. 1., čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, kao i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine“, broj 138/2023 - dalje u tekstu: Tarife), a sukladno vrijednosti predmeta spora po konačno postavljenom tužbenom zahtjevu (17.430,90 €) te imajući na umu da tužitelj uspio u sporu.
40. Stoga, je sud priznao tužitelju troškove i to: za sastav tužbe iznos od 500,00 € na temelju Tbr. 7. i Tbr. 54. Tarife, za sastav podnesaka od 19.04.2024., 25.07.2024., 26.03.2025. za svaki iznos od 500,00 € na temelju Tbr. 8/1 i Tbr. 54. Tarife te za zastupanja na ročištima 25.04.2024., 3.10.2024., 26.11.2024., 20.10.2025. za svako iznos od 500,00 €, na temelju Tbr. 9/1 i Tbr. 54. Tarife, što ukupno iznosi 4.000,00 €, a što uvećano za PDV sukladno Tbr. 46. Tarife iznosi 5.000,00 €. Tužitelju je valjalo dosuditi i troškove vještačenja u iznosu od 300,00 €, kao i zatražene troškove sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 114,15 € i zatražene sudske pristojbe na presudu u iznosu od 114,15 € sukladno odredbama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 118/18, 51/23) i Uredba o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine br. 37/23). Stoga je tužitelju valjalo ukupno dosuditi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.528,30 €, a na troškove postupka dosuditi zatezne kamate na temelju čl. 151. st. 3. ZPP-a, sve po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se primjenjuje u ostalim odnosima (tako i u odluci VSRH Rev-1114/23 od 04.06.2024.). Slijedom iznesenog valjalo je odlučiti kao pod točkom II/ izreke presude
41. Tužitelj je odbijen za trošak podneska od 13. svibnja 2025. u iznosu od 500,00 EUR uvećano za PDV budući isti nije bio potreban za dovršetak ovog postupka.
Zagreb, 28. studenoga 2025.
Sudac
Tina Jakupak
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada se smatra da je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), koja se podnosi putem ovog suda u dva primjerka za sud i u jednom primjerku za svaku protivnu stranku.
DNA:
1. tužitelju po pun – sp na presudu
2. tuženiku po pun
3. kal pravomoćnosti – 30 dana
