Republika Hrvatska

Općinski sud u Puli-Pola

Stalna služba u Rovinju-Rovigno

Rovinj, Obala P. Budicin 4

Posl.br. P-475/2023-31

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

I

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno, po sutkinji Alessandri Gržinić-Matika, u pravnoj stvari tužitelja EJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Tei Tončić, odvjetnici u Puli, protiv tužene Addiko Banke, d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupane po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 14. listopada 2025. godine u prisutnosti punomoćnika stranaka, dana 28. studenoga 2025. godine

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe iz podneska tužitelja od 03. lipnja 2025. godine.

i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba o valutnoj klauzuli sadržana u Ugovoru o kreditu broj 346-14/2008 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 22. veljače 2008. godine, te odredbe kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, sadržane u odredbi čl. 2. Ugovora koja glasi: « … tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita... », u odredbi čl. 3. st. 2. Ugovora koja glasi:

« (Kamata se obračunava) u CHF a (naplaćuje u kunama) po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja.», u odredbi čl. 4. st. 3. Ugovora koja glasi:

« ...obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja.» pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II. O d b i j a j u s e glavni kondemnatorni tužbeni zahtjevi tužitelja iz podneska od 03. lipnja 2025. godine iz točke II. III. koji glase:

"II. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana s osnova preplaćenog CHF tečaja isplati iznos od 43.989,98 eura zajedno sa zateznom kamatom koja teče:

- na iznos od 48,84 eura od 31.03.2008 do isplate

- na iznos od 4,11 eura od 30.04.2008 do isplate

- na iznos od 8,22 eura od 30.06.2008 do isplate

- na iznos od 1,77 eura od 01.10.2008 do isplate

- na iznos od 140,42 eura od 31.10.2008 do isplate

- na iznos od 68,01 eura od 02.12.2008 do isplate

- na iznos od 168,25 eura od 31.12.2008 do isplate

- na iznos od 187,25 eura od 02.02.2009 do isplate

- na iznos od 195,83 eura od 02.03.2009 do isplate

- na iznos od 172,17 eura od 31.03.2009 do isplate

- na iznos od 176,69 eura od 30.04.2009 do isplate

- na iznos od 140,98 eura od 02.06.2009 do isplate

- na iznos od 113,88 eura od 30.06.2009 do isplate

- na iznos od 120,96 eura od 31.07.2009 do isplate

- na iznos od 138,82 eura od 03.09.2009 do isplate

- na iznos od 133,78 eura od 30.09.2009 do isplate

- na iznos od 119,58 eura od 02.11.2009 do isplate

- na iznos od 143,78 eura od 07.12.2009 do isplate

- na iznos od 167,58 eura od 31.12.2009 do isplate

- na iznos od 197,96 eura od 01.02.2010 do isplate

- na iznos od 190,99 eura od 01.03.2010 do isplate

- na iznos od 232,23 eura od 31.03.2010 do isplate

- na iznos od 224,40 eura od 30.04.2010 do isplate

- na iznos od 248,81 eura od 04.06.2010 do isplate

- na iznos od 363,77 eura od 08.07.2010 do isplate

- na iznos od 344,43 eura od 02.08.2010 do isplate

- na iznos od 427,41 eura od 31.08.2010 do isplate

- na iznos od 398,74 eura od 30.09.2010 do isplate

- na iznos od 352,62 eura od 02.11.2010 do isplate

- na iznos od 449,93 eura od 30.11.2010 do isplate

- na iznos od 568,88 eura od 31.12.2010 do isplate

- na iznos od 481,97 eura od 31.01.2011 do isplate

- na iznos od 506,47 eura od 15.03.2011 do isplate

- na iznos od 454,35 eura od 12.04.2011 do isplate

- na iznos od 483,44 eura od 03.05.2011 do isplate

- na iznos od 644,88 eura od 14.06.2011 do isplate

- na iznos od 613,10 eura od 04.07.2011 do isplate

- na iznos od 947,81 eura od 12.08.2011 do isplate

- na iznos od 691,10 eura od 15.09.2011 do isplate

- na iznos od 654,83 eura od 05.10.2011 do isplate

- na iznos od 636,73 eura od 04.11.2011 do isplate

- na iznos od 616,03 eura od 07.12.2011 do isplate

- na iznos od 665,87 eura od 02.01.2012 do isplate

- na iznos od 697,48 eura od 31.01.2012 do isplate

- na iznos od 694,80 eura od 05.03.2012 do isplate

- na iznos od 673,10 eura od 05.04.2012 do isplate

- na iznos od 682,09 eura od 08.05.2012 do isplate

- na iznos od 700,24 eura od 01.06.2012 do isplate

- na iznos od 681,10 eura od 05.07.2012 do isplate

- na iznos od 688,52 eura od 07.08.2012 do isplate

- na iznos od 667,12 eura od 10.09.2012 do isplate

- na iznos od 649,98 eura od 09.10.2012 do isplate

- na iznos od 681,50 eura od 09.11.2012 do isplate

- na iznos od 684,93 eura od 10.12.2012 do isplate

- na iznos od 684,64 eura od 11.01.2013 do isplate

- na iznos od 637,81 eura od 08.02.2013 do isplate

- na iznos od 654,28 eura od 07.03.2013 do isplate

- na iznos od 681,13 eura od 11.04.2013 do isplate

- na iznos od 663,48 eura od 02.05.2013 do isplate

- na iznos od 623,55 eura od 14.06.2013 do isplate

- na iznos od 604,49 eura od 09.07.2013 do isplate

- na iznos od 618,11 eura od 31.07.2013 do isplate

- na iznos od 633,49 eura od 09.09.2013 do isplate

- na iznos od 671,03 eura od 09.10.2013 do isplate

- na iznos od 656,26 eura od 13.11.2013 do isplate

- na iznos od 671,04 eura od 09.12.2013 do isplate

- na iznos od 659,45 eura od 13.01.2014 do isplate

- na iznos od 658,23 eura od 31.01.2014 do isplate

- na iznos od 665,07 eura od 11.03.2014 do isplate

- na iznos od 662,52 eura od 15.04.2014 do isplate

- na iznos od 639,41 eura od 20.05.2014 do isplate

- na iznos od 644,29 eura od 16.06.2014 do isplate

- na iznos od 650,67 eura od 11.07.2014 do isplate

- na iznos od 668,44 eura od 31.07.2014 do isplate

- na iznos od 685,66 eura od 01.09.2014 do isplate

- na iznos od 682,09 eura od 30.09.2014 do isplate

- na iznos od 696,97 eura od 31.10.2014 do isplate

- na iznos od 707,09 eura od 01.12.2014 do isplate

- na iznos od 701,13 eura od 31.12.2014 do isplate

- na iznos od 702,79 eura od 31.01.2015 do isplate

- na iznos od 702,79 eura od 28.02.2015 do isplate

- na iznos od 702,79 eura od 31.03.2015 do isplate

- na iznos od 702,78 eura od 15.05.2015 do isplate

- na iznos od 702,79 eura od 03.06.2015 do isplate

- na iznos od 702,79 eura od 30.06.2015 do isplate

- na iznos od 702,79 eura od 31.07.2015 do isplate

- na iznos od 702,79 eura od 31.08.2015 do isplate

- na iznos od 698,81 eura od 30.09.2015 do isplate, po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05) za period do 31. srpnja 2015. godine, od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana isplati iznos od 5.180,27 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 01. listopada 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana."

III. Usvaja se podredni tužbeni zahtjev tužitelja iz podneska od 03. lipnja 2025. godine koji glasi:

Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana isplati iznos od 32.987,70 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 01. listopada 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 10.308,00 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, sve po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Dana 12. lipnja 2023. godine pod gore označenim poslovnim brojem zaprimljena je tužba tužitelja protiv tuženika, radi utvrđenja ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog 22. veljače 2008. godine između stranaka te restitucijski zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi o ugovorenoj valutnoj klauzuli.

1.1. U tužbenoj osnovi tužbe se navodi:

- da su dana 22. veljače 2008. godine tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili su Ugovor o kreditu broj: 346-14/2008, kojim ugovorom je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 268.000,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita;

- da je Ugovorom je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa obračunatog po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-

Adria-Bank d.d. na dan plaćanja;

- da u vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženik je propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana;

- da su Ugovorne odredbe o CHF valutnoj klauzuli u suprotnosti s kogentnim odredbama čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (čl. 87.);

- da je na dan sklapanja predmetnog ugovora (22. veljače 2008. godine) srednji tečaj CHF-a prema tečajnoj listi Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. iznosio 4,488000;

- da se od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno mijenjao i to na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja;

- da je Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, pravomoćno utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača, pa su takve odredbe ugovora ništetne;

- da je navedenom odlukom pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, obzirom banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka;

- da je navedena odluka potvrđena i od strane Vrhovnog suda broj Rev-2221/2018;

- da je tužena kao financijska institucija, koja bi trebala uvažavati interese potrošača, nije ponijela kao savjestan gospodarstvenik, nego je svojim postupanjem povrijedila načelo savjesnosti i poštenja s dužnom primjenom profesionalne pažnje, načelo jednake vrijednosti činidba sa zabranom zloupotrebe prava, te načelo zabrane prouzročenja štete drugoj strani, koja su temeljna načela obveznog prava;

- da tužitelj u vrijeme kada je ugovarao predmetni kredit nije bio upoznat o valutnom riziku koji za njega predstavlja konkretna ugovorena valutna klauzula CHF, a isto tako nije bio upozoren niti na jedan od bitnih rizika koje sa sobom nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom CHF, niti da valutna klauzula u CHF nije isto što i valutna klauzula u EUR-ima, te da je daleko rizičnije ugovoriti takvu valutnu klauzulu nego valutnu klauzulu EURO;

- da ono o čemu je tužena trebala informirati tužitelja jesu specifični rizici i karakteristike upravo valutne klauzule CHF, te koje su moguće posljedice tijekom otplate koje mogu uzrokovati znatnu neravnotežu prava i obveza na štetu tužitelja;

- da Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na tečaj eura, ali ne štiti tečaj kune u odnosu na niti jednu drugu valutu, pa tako niti u odnosu na CHF;

- da HNB kupovinom odnosno prodajom EURA regulira tečaj eura u odnosu na kunu i time kunu drži stabilnom, a s druge strane tečaj CHF-a u odnosu na kunu je potpuno slobodan, te može rasti i padati neovisno o utjecaju HNB-a dakle, rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo je veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EURO;

- da poseban rizik kod kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima je u tome što ta valuta predstavlja tzv. "valutu utočišta" a to dalje znači da je ta valuta sigurna samo za ulagače (banke) jer nema rizika smanjenja njegove vrijednosti, a s druge strane postoji mogućnost povećanja vrijednosti;

- da obzirom tužitelj nije bio upozoren na specifične rizike predmetne valute, isti u trenutku sklapanja ugovora nije niti mogao raspolagati s dovoljno informacija koje se odnose na valutnu klauzulu švicarskog franka, i zbog toga što nije raspolagao svim potrebnim informacijama nije niti mogao procijeniti kakve ekonomske posljedice za njega može prouzročiti takva odredba;

- da obzirom se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, a tužitelj kao potrošač u trenutku sklapanja ugovora nije bio informiran o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, tužitelj predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute švicarskog franka;

- da su temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu dana 30. rujna 2015. godine stranke sklopile Aneks/Dodatak uz osnovni ugovor o kreditu da na 22. siječnja 2016. godine, kojim je utvrđena konverzija denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR;

- da je za korisnika kredita to značilo da se od zaključenja Aneksa/Dodatka otplata njegovog kredita veže za valutnu klauzulu u EUR;

- da u cilju da se krediti koji su bili vezani uz CHF valutu izjednače s kreditima u EUR valuti, simulacijom kroz konverziju utvrdilo se da bi korisnik kredita bio u povoljnijoj situaciji da je njegov kredit od početka bio vezan uz EUR, temeljem čega je u velikom broju kredita utvrđena „preplata“ (dakle preplaćeni iznos u konverziji predstavlja razliku između simuliranog EUR kredita i stvarno otplaćenog CHF kredita);

- da ništetnost ugovornih odredbi djeluje ex tunc, dakle od trenutaka kada je ugovor sklopljen, stoga se ima smatrati da te ništetne ugovorne odredbe nisu niti sklopljene, tj. da pravno uopće ne postoje;

- da u trenutku sklapanja aneksa/dodatka, u osnovnim ugovorima o kreditu valuta švicarskog franka više nije postojala, čime nestaje glavni razlog za sklapanja Aneksa/Dodatka - da krediti s valutnom klauzulom u CHF valuti konverzijom postanu krediti s valutnom klauzulom u EUR;

- da ništetnost odredbi osnovnog ugovora kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute švicarskog franka, povlači sa sobom i ništetnost cijelog aneksa/dodatka;

- da je u odredbi čl. 2. Aneksa navedeno da preostali iznos glavnice na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 50.954,55 EUR, što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan 30. rujna 2015. godine (7,638832) iznosi 388.889,10 kuna;

- da obzirom su ništetne ugovorne odredbe osnovnog ugovora o kreditu kojima se kamatna stopa mijenja jednostranom odlukom banke, te odredbe kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute švicarskog franka (a ništetnost djeluje ex tunc), na dan 30. rujna 2015. godine preostala neotplaćena glavnica kredita bila je znatno manja nego što je prikazano u Aneksu ugovora;

- da obzirom ništetnost ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu djeluje od trenutka kada je ugovor sklopljen, te da u trenutku sklapanja predmetnog Aneksa valuta švicarskog franka u osnovnom ugovoru o kreditu više nije postojala, u Aneksu ugovora o kreditu netočno je prikazan iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, a koji iznos predstavlja bitan sastojak Aneksa ugovora;

- kako bi tužitelj ostvario pravo na punu restituciju svih neosnovano uplaćenih iznosa i nakon zaključenja predmetnog Aneksa, isti postavlja zahtjev na utvrđenje ništetnosti cijelog Aneksa ugovora o kreditu, a koji iznos će precizirati nakon dostave podataka od tuženika;

- da odredbama ZID ZPK, a niti Aneksom ugovoru nije se razriješilo pitanje ništetnost odredbi koje se tiču fluktuacije tečaja CHF valute i jednostranog mijenjanja kamatne stope od strane banke/tuženika;

- da odlukom Vrhovnog suda posl.br. Gos-1/2019 nije se raspravilo pitanje načina i opsega obeštećenja potrošača od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu pa do dana sklapanja konverzije;

- da su Aneksom Ugovora o kreditu ugovorne strane uredile svoj odnos pro futuro, odnosno tek od sklapanja Aneksa tužitelj svoj kredit otplaćuje u EUR valuti u kunskoj protuvrijednosti, uz primjenu EURIBOR kojim se definira promjenjivost kamatne stope za ubuduće;

- da u razdoblju od zaključenja osnovnog ugovora pa do sklapanja Aneksa kojim se provela konverzija, tužitelj je svoj kredit otplaćivao u CHF valuti u kunskoj protuvrijednosti, u kojem periodu je tuženik kamatnu stopu mijenjao jednostranom odlukom i u kojem se tečaj CHF mijenjao;

- da je pitanje pravnog interesa potrošača koji su svoje CHF kredite konvertirali u kredit s EUR valutom raspravio Vrhovni sud RH u odluci broj: Rev-2868/2018 od dana 12. veljače 2019. godine kojom je utvrđeno da korisnici kredita koji su temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) zaključili dodatak ugovoru o kreditu, kojim dodatkom su obveze iz osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice, nisu izgubili pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, već upravo suprotno da korisnici kredita imaju pravni interes i mogu tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarili eventualna prava za koja smatraju da im pripada – pravo na povrat novčanog iznosa;

- da bez obzira na provedenu konverziju kredita, Vrhovni sud RH u odluci broj:

Rev-2868/2018 izričito navodi da tužitelji konvertiranih kredita imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti pravo na isplatu preplaćenih iznosa;

- da to, što su tužitelj i tužena u međuvremenu sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) sklopili Aneks predmetnom ugovoru o kreditu ne znači da je time tužitelj u potpunosti obeštećen po osnovi tečaja i kamatne stope;

- da u svakom pojedinačnom postupku treba raspraviti pitanje načina i opsega obeštećenja potrošača koji su svoje Ugovore o kreditu konvertirali iz valute CHF u valutu EUR, zbog čega je potrebno provesti dokaz financijskim vještačenjem;

- da konverzija kredita, nije zapreka da se naknadno utvrdi ništetnost pojedinih odredbi jer se pravo na isticanje ništetnosti nikada ne gasi;

- da je odredbom čl. 41. st.1. Zakona o zaštiti potrošača propisano da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju ovog Zakona ili na temelju drugih zakona koji štite prava potrošača;

- da se potrošači ne mogu odreći svojih prava na utvrđenje ništetnosti temeljem nepošteno utvrđenih ugovornih odredbi jer je ništetnost propisana kao posljedica nepoštenih ugovornih odredbi prema odredbi čl. 55. ZZP-a;

- da je iz navedenog razvidno da se potrošačima ni u kojem slučaju ne može ograničiti pravo na potpunu restituciju na koju imaju pravo uslijed nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi;

- da činjenica da je zaključen Aneks ugovora o kreditu čime je provedena konverzija nije od utjecaja na ovaj postupak niti na pravo tužitelja da potražuje preplaćene iznose temeljem ništetnih odredbi, o čemu se detaljno očitovao Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Rev-18/2018 od dana 26. svibnja 2020. godine, cit.: "Nadalje, također je pogrešno pravno shvaćanje da je sklapanje Sporazuma o konverziji sukladno ZID ZPK zapreka da bi se moglo utvrđivati ništetnim osnovni ugovor o kreditu, pa tako i utvrđivati ništetnim pojedine odredbe tog ugovora koje bi bile ujedno i nepoštene ugovorne odredbe sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 - dalje: ZZP/03), koji se primjenjuje u konkretnom slučaju.";

- sud je u odluci broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. godine jasno izrazio svoje pravno shvaćanje da sama činjenica da su stranke sklopile Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne;

- da je u navedenoj odluci ovoga suda također izraženo pravno shvaćanje da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim slučajevima kad je zabrana manjeg značaja i u cijelosti je ugovor ispunjen, a što nije u slučaju kao kod sklapanja ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom te je jasno navedeno da korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga eventualno ostvarivao svoja prava za koja smatra da mu pripadaju;

- da iako se odluka ovoga suda broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. godine odnosi na postojanje pravnog interesa za utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi osnovnog ugovora o kreditu usprkos sklopljenom Sporazumu o konverziji, iz navedenog pravnog shvaćanja jasno proizlazi da nema zapreke za utvrđenje ništetnim i nepoštenim pojedinih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, kod čega da treba uzeti u obzir da je do dana sklopljenog Sporazuma o konverziji važio osnovni ugovor (u ovom konkretnom slučaju osnovni ugovor je važio do trenutka raskida zbog neispunjenja od strane tužitelja) te je proizvodio pravne učinke, a između ostalog koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli;

- da treba uzeti u obzir da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine utvrđeno da su nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica za CHF kao i ugovorna odredba kojim je određena promjenjiva kamatna stopa i koja se mijenjala jednostranom odlukom banaka, te je ta odluka u kolektivnom sporu temeljem odredbe čl. 502.c ZPP obvezujuća za sudove u pojedinačnim postupcima, odnosno sud je vezan za utvrđenja u kolektivnom sporu i dužan ih je primijeniti;

- da činjenica da je sporni ugovor raskinut i da je sklopljen Sporazum o konverziji ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi osnovnog ugovora, a što je u ostalom i već utvrđeno u odlukama u kolektivnom sporu temeljem pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine;

- da je rješenjem Vrhovnog suda RH broj Rev-2868/2018 od dana 12. veljače 2019. godine utvrđeno je da korisnici kredita koji su temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) zaključili dodatak ugovoru o kreditu, kojim dodatkom su obveze iz osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice, ne znači da su isti izgubili pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, već upravo suprotno da korisnici kredita imaju pravni interes i mogu tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarili eventualna prava za koja smatra da joj pripadaju – pravo na povrat novčanog iznosa;

- da presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine te posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, koja je donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača a kojom se utvrđuje: ništetnost odredbe ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni kamatne stope, ništetnost odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica i anuiteti kredita veže za valutu švicarskog franka, obvezujuća u pojedinačnim sudskim postupcima koje svaki korisnik kredita pokrene protiv banke;

- da sve opisane odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli protivni su kogentnim odredbama čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača);

- da sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila;

- da prema mišljenju tužitelja u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba se primijeniti početno ugovorena kamatna stopa, te tečaj švicarskog franka koji je na dan sklapanja predmetnog ugovora (22. veljače 2008. godine) bio važeći prema tečajnoj listi Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. - 4,488000, obzirom su jedino navedeni parametri tužitelju bili poznati prilikom sklapanja ugovora;

- da obzirom zbog nepoštenog ugovaranja ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita, te mjesečni anuiteti vežu za valutu švicarskog franka kao i način promjene kamatne stope, tužitelj smatra da je predmetni kredit znatno preplatio za određeni novčani iznos, no kako mu tužena banka nije dostavila dokumentaciju potrebnu za izradu izračuna, tužitelj u ovom trenutku ne može postaviti točno određenu visinu tužbenog zahtjeva;

- da na svaki pojedino utvrđeni iznos dugovanja tužitelju pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate;

- da se tužitelj prije pokretanja ovog parničnog postupka obratio tuženiku radi pribave dokumentacije koja je potrebna radi postavljanja visine tužbenog zahtjeva, no tuženik nije udovoljio tom zahtjevu stoga, tužitelj u trenutku podnošenja tužbe nije raspolagao odgovarajućom dokumentacijom bez koje nije moguće utvrditi visinu iznosa koji mu tuženik mora vratiti, a istu zasigurno ima tužena banka u svojim poslovnim knjigama;

- da zbog navedenog tužitelj ne može postaviti određeni tužbeni zahtjev prije nego sud naloži banci da dostavi potrebnu dokumentaciju, prije nego se provede odgovarajuće vještačenje, nakon čega bo tužitelj mogao odrediti visinu novčane tražbine čiju isplatu traži ovom tužbom;

- da tužitelj uz glavnicu ima pravo i na zakonske zatezne kamate koje teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate, a počevši od 22. veljače 2008. godine, a koje će se također naknadno precizno odrediti nakon provedenog vještačenja i u roku koji odredi sud;

1.2. Slijedom prednjih navoda u tužbi se predlaže sudu da sukladno odredbi čl. 186.b st. 3. ZPP-a naloži tuženiku da dostavi taksativno navedenu dokumentaciju potrebnu da bi se provelo knjigovodstveno financijsko vještačenje, a potom tužitelj mogao urediti kondemnatorni dio zahtjeva koji je za sada u nedostatku dokumentacije u točki II. tužbe postavio u visini od 13.500,00 eura.

2. Tužena u odgovoru na tužbu od 06. prosinca 2023. godine (list 39-46) osporava navode iz tužbe i tužbeni zahtjev u cijelosti, protivi se njegovoj osnovi i visini, a sve uz sljedeće navode:

- da je tužitelj osnovni Ugovor o kreditu broj 346-14/2008 od 22. veljače 2008. godine izmijenio u dijelu valute obveze i kamatne stope, sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu koji Aneks je tuženik bio obvezan ponuditi tužitelju sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15);

- da pozivom na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 4. ožujka 2020. godine donesenom u oglednom postupku Gos 1/2019, tuženik ističe kako je Aneksom provedena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) iz kojeg razloga tužitelj nema pravni interes voditi ovaj postupak, a niti bilo kakvo pravo na dodatnu isplatu;

- da je predmetni Ugovor o kreditu sklopio tužitelj kao korisnik kredita, a kao stranka navodi se i društvo "Benčić" transport, graditeljstvo i trgovina, d.o.o. u svojstvu jamca platca koje je zastupano upravo po korisniku, ovdje tužitelju EJ;

- da prema čl. 111. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, ako se jamac obvezao kao jamac platac, odgovara vjerovniku kao glavni dužnik za cijelu obvezu i vjerovnik može zahtijevati njezino ispunjenje bilo od glavnog dužnika bilo od jamca ili od obojice u isto vrijeme;

- da je društvo "Benčić" transport, graditeljstvo i trgovina, d.o.o. prilikom sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom sklapanja ugovora o jamstvu, bilo obvezno postupati s povećanom pažnjom tj. pažnjom dobrog gospodarstvenika, a što je svakako viši stupanj pažnje od one koja se zahtjeva od ostalih sudionika u pravnom prometu, a koja pažnja je upravo predstavljena u osobi ovdje tužitelja;

- da se tužitelj ne može smatrati prosječnim potrošačem kojem je zaista u presudama iz kolektivnog spora priznata određena pravna zaštita na općenitoj razini;

- da kao direktor jamca-platca sasvim sigurno je bio upoznat s procesom sklapanja ugovora o kreditu, vođenjem pregovora te mogućim rizicima i posljedicama ugovornih odredbi;

- da je sudska praksa zauzela stav da već i činjenica što je tužitelj po struci ekonomist predstavlja okolnost zbog čega ga se ne može smatrati prosječnim potrošačem;

- da su sklapanjem Aneksa ugovorne strane suglasno izmijenila obvezu vraćanja kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, za cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa pa su tako odredbe čl. 2. i čl. 4. u cijelosti zamijenjene odredbom čl. 2. Aneksa ugovora o kreditu i to retroaktivno

- da ugovor s valutnom klauzulom u EUR valuti, ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača budući da, niti u vrijeme sklapanja ugovora, a ni danas ne postoji veliki rizik tečajnih razlika;

- da je tuženik o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužitelja pri sklapanju ugovora o kreditu, kao i upozorio na eventualne rizike valutnih klauzula, pa tako i CHF valutne klauzule;

- da je tuženik kod kredita s valutnom klauzulom proveo edukaciju djelatnika, kako u pogledu samih komercijalnih uvjeta, tako i u odnosu na prodaju tih proizvoda klijentima, pa je upravo zbog navedenog vidljivo da je tuženik vodio računa o klijentima i načinu prezentacije uvjeta kredita klijentima;

- da je Zakonom o obveznim odnosima dopuštena odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti stoga je izvjesno da je tuženik postupao u skladu sa zakonom pa tužitelj potpuno neosnovano ističe da bi ugovaranjem valutne obveze u CHF tuženik bio nepošten;

- da je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao u dobroj vjeri, slijedom čega tužitelj, čak i da je osnovan tužbeni zahtjev, nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe;

- da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidiva, niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF stoga da je nesporno da tuženik nije mogao predmetnu valutnu klauzulu koristiti radi stjecanja dobiti jer ni on sam nije znao kakve će okolnosti nastupiti u idućih 10 godina;

- da predmetnim Aneksom nije došlo do konvalidacije eventualno ništetne odredbe tj. ista nije pravno osnažena, što uostalom i nije moguće po odredbama ZOO, već je ovdje došlo do zamjene postojeće odredbe novom;

- da tu nema govora o konvalidaciji ništetne odredbe, budući da više nije riječ o istoj odredbi jer odredbe Aneksa u dijelu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u EUR treba promatrati kao nove odredbe kojima su ugovorne strane slobodno i u skladu s načelom slobode ugovaranja uredile svoje odnose s retroaktivnim učinkom i koje nisu ništetne;

- da su odredbe o valuti obveze i promjenjivoj kamatnoj stopi izmijenjene u skladu sa zakonom pa budući da je zakonodavac naložio predmetnu promjenu s retroaktivnim učinkom, tužitelj je stavljen u položaj kao da je od dana sklapanja ugovora, iznos kredita i povrat vezan za EUR valutu, tako je tužitelj nakon konverzije ispunjavao svoju obvezu iz ugovora o kreditu u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke za EUR valutu;

- da tužitelj ne može osnovano zahtijevati pravnu zaštitu kao da još uvijek ima obvezu po ugovoru o kreditu u CHF valuti jer je kolektivnom presudom utvrđeno pravo na zaštitu samo onih korisnika kredita kojima je obveza vezana za CHF valutu;

- da glede pitanja pravnog interesa za utvrđenjem ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koji su temeljem posebnog propisa konvertirani, Vrhovni sud Republike Hrvatske je iznio jasan i nedvojben stav u presudi i rješenju broj Rev-221/2018 od 03. rujna 2019. godine, da takav interes postoji kod onih ugovora koji su ostali na snazi s valutnom klauzulom u CHF, dakle ne konvertirani ugovori o kreditu stoga, kako je ovdje napravljena konverzija, i sporna odredba je zamijenjena novom, i to s retroaktivnim učinkom, tužitelj nema više interesa voditi ovaj postupak, niti ima pravo na bilo kakvo obeštećenje;

- da rješenjem VS RH od 04. ožujka 2020. godine, donesenom u oglednom postupku Gos-1/2019 je utvrđeno da je aneks o konverziji valjan i da proizvodi pravne učinke, što znači da se pravni učinci ocjenjuju u cijelosti i punom opsegu, a to se odnosi onda i na retroaktivan učinak Aneksa;

- da ukoliko to ne bi bilo tako, tada utvrđenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske da je Aneks valjan i da proizvodi pravne učinke ne bi imalo nikakvog smisla, stoga imajući u vidu valjanost Aneksa, da tužitelj nema pravo na povrat plaćenog na temelju eventualno ništetnih odredbi osnovnog ugovora;

- da se u ovom slučaju radi o retroaktivnoj primjeni Aneksa, što da je potvrdio i Ustavni sud Republike Hrvatske u spojenim predmetima U-I-3685/2015 i dr., rješenjem od 04. travnja 2017. gdje se navodi: "U konkretnom slučaju, s obzirom na prethodno izložena relevantna utvrđenja (v. točke od 28. do 29. rješenja), Ustavni sud ocjenjuje da su potrebni uvjeti retroaktivnosti u ranije izloženom smislu zadovoljeni.";

- da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom postupku Gos-1/2019, zauzeo stav da se pravni interes za podnošenje tužbe kod tzv. konvertiranih kredita odnosi na pravne situacije kada konverzija nije pravilno provedena: "U svakom slučaju ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona (stranica 6. rješenja).";

- da je očito sud odlukom u oglednom postupku pojasnio pravni stav zauzet u predmetu Rev-2868/18;

- da se logičnim tumačenjem nameće se zaključak kako tužitelj sklapanjem Aneksa, u situaciji kada je konverzija provedena u skladu sa ZIDZPK, nema više pravni interes niti pravo potraživati daljnje iznose na ime obeštećenja;

- da tužitelj zahtijeva isplatu u visini koja očigledno predstavlja razliku kao da valutna klauzula nije bila niti ugovorena te kao da konverzija nije provedena, pa bi takvim uređenjem prava i obveza stranaka sud u potpunosti dokinuo slobodno uređivanje obveznih odnosa iz čl. 2. ZOO-a i protivno volji ugovornih stranaka utvrdio ugovornu obvezu kao da valute obveze nije niti bilo;

- da je nesporno kako su stranke svojom slobodnom voljom sklopile ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, a tužitelj u tužbi nije ni na koji način obrazložio koja druga valuta obveze bi se trebala primijeniti stoga, ovako postavljenim tužbenim zahtjevom tužitelj stvara okolnosti u kojima se primjenjuje fiksni tečaj, ali pod daleko povoljnijim uvjetima nego što je tuženik nudio za ugovore bez valutne klauzule;

- da ukoliko tužitelj tvrdi da se predmetni ugovor o kreditu treba smatrati "kunskim kreditom" to tuženik ističe kako bi se u tom slučaju izračun trebao izvršiti primjenom kamatne stope primjenjive na kredite u HRK valuti u predmetnom vremenskom periodu;

- da u prilog tom stavu govori i činjenica da je Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) prilikom konverzije naložio primjenu kamatne stope jednake kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju su banke primjenjivale na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu;

- da je predmetni izračun sačinjen u skladu sa zakonom, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem ročnosti, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF;

- da je tužitelju u provedbi konverzije priznata preplata, a kojom je isti, uz umanjenje neotplaćenog dijela glavnice, u cijelosti obeštećen;

- da se prigovara i postavljenom zahtjevu za plaćanjem kamatne stope od dana svakog pojedinačnog anuiteta pa do isplate;

- da sukladno čl. 1115. ZOO-a zatezne kamate vraćaju se od dana stjecanja samo ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva, u ovom slučaju tužbe;

- da sudska praksa nepoštenje (nesavjesnost) stjecatelja veže uz to je li neosnovano osiromašeni zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove prije podnošenja tužbe;

- da s obzirom na to da u ovom postupku tužitelj nije dokazao da je prije podnošenja tužbe zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove, prema tome nije dokazao ni da je tuženik prije podnošenja tužbe postao nesavjestan stjecatelj, odnosno da nije postupao u dobroj vjeri prilikom sklapanja ugovora;

- da u svezi prigovora zastare, opreza radi, u slučaju bi tužitelj isticao pravni stav kako je podnošenjem kolektivne tužbe u predmetu P-1401/12 prekinut tijek zastarnog roka za tužitelja u ovom postupku, navodi se kako ne postoji niti jedna zakonska odredba koja bi određivala prekid zastarnog roka za pojedinačno potraživanje na temelju postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava koji se nalaze u glavi 32. ZPP-a;

- da je osnovna zadaća suda suditi na temelju Ustava, međunarodnih ugovora, zakona i drugih važećih izvora prava tumačiti zakonske odredba u slučaju kada iste postoje;

- da odredba čl. 241. ZOO-a uređuje isključivo pravnu situaciju kada tužitelj pokrene određenu pravnu radnju prema dužniku, razvidno je da se ista ne bi mogla primijeniti u ovoj konkretnoj situaciji, a posebno s obzirom na činjenicu da se ne radi o identičnom postupku jer je kolektivna tužba pokrenuta radi deklaratornog utvrđenja dok tužitelj u ovom postupku potražuje isplatu;

- da bi primjena čl. 241. ZOO u ovom kontekstu dovela u pitanje pravnu sigurnost i legitimna očekivanja tuženika kao elemenata vladavine prava, a što predstavlja jednu od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske;

- da se na eventualno potraživanje tužitelja primjenjuje zastarni rok od pet godina, računajući od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta;

- da bi usvajanjem tužbenog zahtjeva tužitelja, sud one korisnike kredita koji su sklopili ugovor o kreditu sa CHF valutnom klauzulom, neosnovano stavio u povoljniji položaj u odnosu na korisnike kredita koji su sklopili ugovore o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, s valutnom klauzulom u EUR ili bez valutne klauzule.

2.1. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan uz naknadu parničnog troška.

3. Podneskom od 22. prosinca 2023. godine (list 228-240) tužitelj se očitovao na navode iz odgovora na tužbu tuženice osporavajući navode tuženika da tužitelj ne bi imao status potrošača, da tužitelj ne bi imao pravni interes za ovu tužbu nakon provedene konverzije Ugovora o kreditu te konačno osporavajući i prigovor zastare.

3.1. U odnosu na prigovor tuženika kojim se tužitelju osporava status potrošača, tužitelj ovakve navode osporava kao paušalne i neosnovane, što da je potvrđeno i po Vrhovnom sudu u svojoj odluci Rev-18/2018 gdje sud izričito navodi da je upravo na banci teret dokaza činjenice da određeni tužitelj nije potrošač. Dakle, da se status potrošača presumira, a teret pobijanja takve činjenice da je isključivo na tuženiku. U tom konkretnom slučaju da je tužitelj ugovor zaključio kao fizička osoba, a iz sadržaja ugovora da je nesporno da je ugovor odobren kao stambeni kredit za izgradnju i dovršetak stambene kuće. Stoga da je prilikom odobravanja kredita banka jasno znala namjenu kredita i znala poziciju tužitelja jer u protivnom takav kredit ne bi bio niti odobren. Konačno, tužitelj ukazuje da su upravo potrošački ugovori sukladno odredbi čl. 19.b ZIDZPK mogli biti konvertirani pa da predmetni ugovor nije potrošački ugovor tada se u pogledu istoga ne bi mogla provesti konverzija, a nesporno je da je upravo tuženik potpisao Aneks ugovoru u konkretnom slučaju čime je predmetnom ugovoru priznao svojstvo potrošačkog ugovora pa je ovakvim navodima tuženik kontradiktoran sam sebi.

3.2. U odnosu na osporeno pravo bilo kakve isplate tužitelju iz razloga što je svoj kredit konvertirao, tužitelj ističe da konverzija kredita nije zapreka da se naknadno utvrdi ništetnost cijelog Ugovora ili pojedinih odredbi jer se pravo na isticanje ništetnosti nikada ne gasi. Naime, to što su tužitelj i tužena u međuvremenu sukladno odredbama ZPK sklopili dodatak predmetnom ugovoru o kreditu da ne znači da je time tužitelj u potpunosti obeštećen po osnovi tečaja i kamatne stope. Tužitelj drži da potpisivanje Aneksa nije od značaja za tužbeni zahtjev jer se odredbama ZID ZPK, a niti Aneksom ne spominje na koji se način treba riješiti ništetnosti tih odredbi koje se tiču CHF valute i jednostranog mijenjanja kamatne stope. Isto tako da se u postupku posl.br. Gos-1/2019 nije raspravilo pitanje načina i opsega obeštećenja potrošača od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu pa do sklapanja konverzije, što znači da bi se u svakom pojedinačnom slučaju trebalo utvrditi koji je to iznos potpune restitucije koja pripada tužiteljima konvertiranih kredita. Aneksom ugovora da su ugovorne stranke uredile svoj odnos pro futuro, odnosno tek od sklapanja Aneksa da tužitelj svoj kredit otplaćuje u EUR valuti u kunskoj protuvrijednosti, uz primjenu EURLIBOR-a kojim se definira promjenjivost kamatne stope za ubuduće. U razdoblju od zaključenja osnovnog ugovora pa do sklapanja Aneksa kojim se provela konverzija da je tužitelj svoj kredit otplaćivao u CHF valuti u kunskoj protuvrijednosti, u kojem periodu je tužena kamatnu stopu mijenjala jednostranom odlukom i kojom se tečaj CHF mijenja, stoga da konverzijom kredita nije ostvarena potpuna restitucija tužitelja jer prilikom obračuna konverzije banka nije uzela u obzir ništetne odredbe, pa je u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora do sklapanja Aneksa kredit pretplaćen. Konverzijom, ništetan ugovor ili ništetna ugovorna odredba da ne može konvalidirati pa se uzgred tužitelj poziva i na revizijske odluke VS RH broj Rev-870/01, Rev-899/06, Rev-1743/11 u kojima da je nedvojbeno utvrđeno da se pravna valjanost pravnog posla cijeni prema propisima koji su bili na pravno snazi u vrijeme sklapanja ugovora, kao i da ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane. Pitanje pravnog interesa potrošača koji su svoje CHF kredite konvertirali u kredit s EUR valutom da je raspravio VS RH u odluci Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. godine kada izričito navodi da tužitelji konvertiranih kredita imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju mogli ostvariti pravo na isplatu preplaćenih iznosa. Tužitelj citira niz odredbi Vrhovnog suda upravno na okolnost zaključka da konverzija kredita nije zapreka da se naknadno utvrdi ništetnost pojedinih odredbi jer se pravo na isticanje ništetnosti nikada ne gasi.

3.3. Prilikom odlučivanja o pravu tužitelja na potpunu restituciju da treba uzeti u obzir presudu suda EU u predmetu E protiv Erste bank Hungary, broj C-117/17 od 14. ožujka 2019. godine koja se kao jedan od izvora prava ima primijeniti prilikom odlučivanja. U toj odluci da se izričito navodi da zakonska intervencija u ugovorni odnos ne može imati za učinak smanjenu zaštitu koja je zajamčena potrošačima, iz čega proizlazi da u svakom pojedinačnom slučaju sud mora voditi računa što je u interesu potrošača, te u situaciji kada su određene odredbe ugovora o kreditu ništetne, pravo na potpunu restituciju da je neminovno pravo svakog potrošača koje pravo mu se ne smije umanjiti, ograničiti niti oduzeti. Nadalje, da je za ovu materiju značajna i odluka suda EU u predmetu C-45/17 od 19. srpnja 2020. godine, imajući u vidu da u trenutku konverzije nije bila pravomoćna odluka o nepoštenosti i ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF valuti, a prilikom konverzije banka je u obračun uzela i sve promjene kamatnih stopa, a koje su bile donesene jednostrano od strane banke čime banka ponovno ne uvažava interese potrošača, ponovno ne postupa kao savjestan gospodarstvenik nego svojim postupanjem ponovno dovodi do povrede načela savjesnosti i poštenja.

3.4. Tužitelj osporava navode tuženika da bi istome bile dostupne sve informacije prije, te za vrijeme sklapanja ugovora. U pogledu valutne klauzule da je odlučna činjenica ta da su banke znale i bile svjesne koji su posebni rizici koji se odnose na kredite s valutnom klauzulom u CHF, no o tome da nisu na adekvatan način obavijestile potrošače. U pogledu kamatne stope, da tuženik nije objasnio onaj najbitniji dio kod promjenjive kamatne stope, a to su zapravo kriteriji, odnosno parametri promjenjivosti. U konkretnom slučaju da se radi o visoko rizičnom kreditu, što tužitelju uopće nije bilo prezentirano u trenutku preuzimanja kredita jer su dva bitna elementa ugovora - predmet i cijena, zapravo istovremeno promjenjivi, što bitno utječe na obvezu tužitelja. Pozicija tužitelja i tuženika u ovakvom ugovornom odnosu da nije ni jednaka ni ravnopravna, a ugovor je formularni (tipski) ugovor pripremljen od strane banke za veći broj korisnika te tužitelj nije mogao niti prigovoriti niti utjecati na sadržaj bilo koje ugovorne odredbe, već samo prihvatiti, a da se nije slagao s bilo kojom odredbom ugovora tada do njegovog sklapanja ne bi niti došlo. Stoga i pored nesporne činjenice da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno, relevantno je to da tužitelj u vrijeme kada je ugovarao predmetni kredit nije bio upoznat o valutnom riziku koji za njega predstavlja konkretna ugovorena valutna klauzula u CHF, a ono o čemu je tuženik trebao informirati tužitelja jesu specifični rizici i karakteristike upravo valutne klauzule CHF, te koje su moguće posljedice tijekom otplate koje mogu uzrokovati znatnu neravnotežu prava i obveza na štetu tužitelja. Tužitelj međutim da nije bio upozoren niti na jedan od bitnih rizika koje sa sobom nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom u CHF, odnosno da valutna klauzula u CHF nije isto što i valutna klauzula u EUR, te da je daleko rizičnije ugovoriti takvu valutnu klauzulu nego valutnu klauzulu u EUR. Navedeno imajući u vidu da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na niti jednu drugu valutu, izuzev u odnosu na tečaj EUR. Nadalje da valja imati u vidu da je poseban rizik kod kredita u CHF u tome što ta valuta predstavlja tzv. "valutu utočišta", a to znači da je ta valuta sigurna samo za ulagače (banke) jer nema rizika smanjenja njegove vrijednosti, a s druge strane postoji mogućnost povećanja vrijednosti. Tužitelj drži da valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže uz valutu CHF nikako nije valjano ugovorena i upravo je zbog nepoštenog ugovaranja odredba o valutnoj klauzuli ništetna, a neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana da je nastala u trenutku sklapanja ugovora, obzirom u tom trenutku potrošač na sebe preuzima cjelokupni rizik konkretne valutne klauzule, a da to nije niti znao.

3.5. U odnosu na prigovor zastare, tužitelj ukazuje da je isti u potpunosti neosnovan imajući u vidu da ništetnost ugovora djeluje ex tunc, a odluka suda kojom se utvrđuje ništetnost ugovora da je deklaratorne naravi. U tom slučaju odredba čl. 215. ZOO propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, što znači da od dana utvrđenja ništetnosti počinje teći vjerovnikovo pravo da zahtjeva povrat (sukladno pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela VS RH od 30. siječnja 2020. godine).

3.6. U tome podnesku, a nastavno zaprimljenoj knjigovodstvenoj dokumentaciji, tužitelj uređuje kondemnatorni zahtjev iznosom utvrđene preplate po osnovi valutne klauzule od 40.514,84 eura uz pripadajuću zateznu kamatu.

4. Radi utvrđenja relevantnih okolnosti za presuđenje ove pravne stvari, sud je proveo slijedeće dokaze:

- čitanjem Aneksa ugovora o kreditu od 22. siječnja 2016. godine (12-15);

- čitanjem Obavijesti o promjenama kamatnih stopa (list 331);

- uvidom u otplatni plan (list 332-334);

- uvidom u pregled uplata (list 335-338);

- uvidom u pregled prometa za klijenta (list 339-350);

- uvidom u izračun konverzije (list 352-354);

- uvidom u simulirani otplatni plan u EUR (list 355-357);

- uvidom u popis uplata (list 358-361);

- čitanjem otplatnog plana (list 37);

- čitanjem kreditnog prijedloga (list 375-382);

- čitanjem pisanog nalaza i mišljenja i dopune nalaza vještaka Tomislava Prpića, dipl. oec. (list 392-408, 521-526);

- saslušanjem vještaka Tomislava Prpića, dipl. oec. na ročištu od 19. rujna 2024. godine (list 514);

- saslušanjem tužitelja na ročištu od 19. rujna 2024. godine (list 515-516).

5. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

6. Predmet postupka je utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi Ugovora o kreditu broj 346-14/2008, sklopljenog 22. veljače 2008. godine, između tužitelja kao korisnika kredita i pravnog prednika tužene Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., kojim ugovornim odredbama je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, te kao glavni kondemnatorni zahtjev isplatu razlike pretplaćenih mjesečnih anuiteta po tome osnovu uz pripadajuće zatezne kamate po dospijeću svakog mjesečnog anuiteta uz isplatu razlike glavnice, a prema osnovnom nalazu vještaka.

6.1. Kao podredni kondemnatorni zahtjev (eventualna kumulacija) podneskom od 03. lipnja 2025. godine tužitelj potražuje iznos od 32.987,70 eura prema dopuni nalaza vještaka kojim je uzeo u obzir i cjelokupni efekt konverzije.

7. U ovoj pravnoj stvari među strankama nije sporno:

- da je tužitelj sa pravnim prednikom tužene Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb sklopio Ugovor o kreditu broj: 346-14/2008 dana 22. veljače 2008. godine u svrhu izgradnje i dovršetka obiteljske kuće za iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF 268.000,00 sa rokom otplate 120 mjeseci (10 godina) s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom koja je na dan sklapanja ugovora o kreditu iznosila 5,00%, a obračunavala se mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom;

- da su stranke sklopile dana 22. siječnja 2016. godine (solemniziran istoga dana) Aneks uz ugovor o kreditu broj 346-14/2008 na temelju pismenog prihvata izračuna konverzije po tužitelju kao korisniku kredita kojim Aneksom se regulira konverzija kredita denominiranog u HRK s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u HRK s valutnom klauzulom u EUR, te da je čl. 2. Ugovora utvrđeno da je sukladno izračunu konverzije stanje glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30. rujna 2015. godine (kada je konverzija provedena) iznosi 50.954,55 EUR;

- da je čl. 2. st. 2. Aneksa Ugovora utvrđena preplata na dan 30. rujna 2015. godine u iznosu od 229.873,84 kuna (30.509,50 eura);

- da se početna kamatna stopa mijenjala u više navrata.

8. Sporno je među parničnim strankama:

- da li se na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja po kolektivnoj tužbi udruge "potrošača Franak" iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine (potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-7192/2013 od 13. lipnja 2014. godine) u dijelu dogovorene valute CHF koja je postala pravomoćna 14. lipnja 2018. godine;

- da li se predmetni Ugovor o kreditu uz naknadno zaključen Aneks tom ugovoru od 22. siječnja 2016. godine primjenjuje i da li su pobijane odredbe Ugovora u tužbi nepoštene i ništetne;

- da li tužitelj ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe nakon konverzije i koji mu iznos obeštećenja pripada;

- da li tužitelj ima status potrošača;

- da li je osnovan prigovor zastare.

9. Po pitanju prigovora pomanjkanja pravnog interesa, ovaj sud smatra da činjenica što su stranke zaključile Aneks ugovora o kreditu, kojim je kredit konvertiran iz valute CHF u valutu EUR nema značaja za ocjenu pravnog interesa za pokretanje i vođenje ove parnice. O postojanju pravnog interesa za pokretanje i vođenje parnica u kojima tužitelj traži utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi Ugovora o kreditu kojima je glavnica vezana uz valutu CHF, a stranke ugovora su zaključile Aneks ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita, izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci od 12. veljače 2019. godine donesenoj u spisu predmeta Rev 2868/2018 povodom izvanredne revizije u kojoj je postavljeno pitanje - da li sklapanjem dodatka ugovora o kreditu korisnik kredita gubi pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Vrhovni sud je izrazio stav da sama činjenica, da su stranke sklopile Aneks ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/15, kojim je izvršena konverzija kredita u valuti CHF u kredit uz valutnu klauzulu u eura, a kojim su u prethodno zaključenom ugovoru o kreditu izmijenile odredbe glede valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, i kojim su postigle sporazum o raspolaganju preplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu u valuti CHF ništetne.

9.1. U odnosu na osporeni pravni interes pozivom na odluku VSRH donesenu u oglednom postupku posl.br. Gos-1/2019 za istaći je da se u tome postupku nije raspravilo pitanje načina i opsega obeštećenja potrošača od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana sklapanja konverzije, što znači da će se u svakom pojedinačnom slučaju utvrditi koji je to iznos potpune restitucije koja pripada tužiteljima konvertiranih kredita. Aneksom ugovora o kreditu ugovorne strane su uredile svoj odnos pro futuro odnosno da tek od sklapanja Aneksa tužitelj svoj kredit otplaćuje u euro valuti u kunskoj protuvrijednosti dok u razdoblju od zaključenja osnovnog ugovora pa do sklapanja aneksa kojim se provela konverzija tužitelj je svoj kredit otplaćivao u CHF valuti u kunskoj protuvrijednosti, u kojem periodu je tuženica kamatnu stopu mijenjala jednostranom odlukom.

9.2. Konačno tako ukazuje i praksa iz presuda EU suda, a poglavito u odnosu na provedenu konverziju valja istaći odluku EU broj C-567/20 u kojoj se ukazuje da je na nacionalnom sudu da utvrdi je li konverzijom uspostavljena ravnoteža potrošača, a tužiteljica smatra da je banka u konverziju stavila svako povećanje tečaja CHF valute pa da konverzijom nije ostvarena potpuna restitucija tužiteljice.

9.3. Stoga i ovaj sud izražava isto pravno stajalište, pozivom na izraženi stav Vrhovnog suda u naprijed navedenom predmetu, da tužiteljica ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe, neovisno o činjenici što je zaključen Dodatak ugovora o kreditu temeljem ZID ZPK/15, da se tužitelj kao potrošač nije odrekao utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe o vezanju glavnice uz valutu CHF iz Ugovora o kreditu od 18. srpnja 2007. godine i da sklapanje Aneksa ugovora ne može dovesti potrošače u nepovoljniji položaj od onih koji nisu sklapali Dodatke/Anekse iz razloga što su istovjetne Ugovore o kreditu prijevremeno otplatili. Konačno ovaj pravni stav potvrđuje i provedeno financijsko vještačenje.

10. Prigovor zastare nije osnovan.

10.1. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u svojim presudama broj: Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

10.2. Ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovaj konkretni slučaj u odnosu na valutnu klauzulu već u postupku kolektive zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno, kredita u HRK s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača na koji se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

10.3. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine u odnosu na utvrđenje ništetnosti valutne klauzule uz koju je glavnica vezana za CHF, pravomoćna je dana 14. lipnja 2018. godine. Stoga, kako zastara počinje teći nakon pravomoćnosti te presude, a tužitelj je tužbu podnio 09. lipnja 2023. godine (zaprimljena elektronskim putem, a zavedena 12. lipnja 2023. godine zbog štrajka) petogodišnji rok zastare propisan odredbom čl. 225. ZOO-a, još uvijek nije protekao u odnosu na zahtjev isplate preplate po osnovi ništetnosti valutne klauzule.

11. U odnosu na osporeni status potrošača tužitelju, sud cijeni da tužitelj ima status potrošača jer to proizlazi iz samog Ugovora o kreditu koji je tužitelj kao korisnik kredita i fizička osoba sklopio s tuženom pod uvjetima koje je banka predvidjela za građane kao fizičke osobe, a radi izgradnje i dovršetka obiteljske kuće.

11.1. Prema čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07) potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Trgovac je bilo koja osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u okviru svoje poslovne djelatnosti ili u okviru obavljanja djelatnosti slobodnog zanimanja.

11.2. U čl. 2. Direktive 93/13 od 05. travnja 2013. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćena ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok je prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu.

11.3. Za svojstvo potrošača potrebno je da sudionik u ugovornom odnosu bude fizička osoba, koja je slabija stranka, jer ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na prodavatelja/pružatelja usluga. Podređenost proizlazi iz neinformiranosti potrošača i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe (pružatelj usluga), a na čiji sadržaj potrošač nije mogao utjecati.

11.4. Kako je u konkretnom slučaju tužitelj predmetni ugovor sklopio kao slabija stranka i to u svojstvu fizičke osobe, a nema nikakvih naznaka da bi kredit bio zatražen i ostvaren u svrhe poslovne djelatnosti, niti je tužena kao kreditor to dovodila u pitanje za cijelo vrijeme otplate kredita, pa niti kod sklapanja Aneksa Ugovoru kada je provedena konverzija, on ima svojstvo potrošača, tim više što je teret dokaza o suprotnom bio na tuženoj, koja to nije dokazala tijekom postupka.

12. Ugovor o kreditu između stranaka zaključen je 22. veljače 2008. godine, pa se na sadržaj toga Ugovora a vezano uz primjenu meterijalnopravnog propisa, glede utvrđenja da li su neke odredbe toga Ugovora nepoštene, a vezano na činjenice koje tužitelj u tužbi iznosi imaju primijeniti odredbe ranijeg važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, dalje u tekstu: ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovoga Ugovora.

13. Odredbom čl. 96. ZZP/07 (čl. 81. ZZP/03) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nedopuštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan je to dokazati.

14. Odredbom čl. 99. ZZP/07 (čl. 84. ZZP/03) propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

15. Odredbom čl. 100. ZZP/07 (čl. 85. ZZP/03) propisano je, da ako na temelju Zakona ili sporazuma stranaka Ugovor mora biti u pisanom obliku, tada njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo i biti lako uočljive.

16. Odredbom čl. 101. ZZP/07 (čl. 86. st. 1. ZZP/03) propisano je, da dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.

17. Konačno odredbom čl. 102. ZZP/07 (čl. 87. st. 1. ZZP/03) je propisano da nepoštena ugovorna odredba ništava, a ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači za sobom i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez takve ništave odredbe.

18. Tužitelj se poziva na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine donesenu u postupku protiv ovdje tužene, a po tužbi Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, kojom presudom je utvrđeno da je tužena u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica u CHF, a da prethodno banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i interesima ugovornih strana. Time je tužena postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, i u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/2014-2 od 09. travnja 2015. godine kojom je odbijena revizija i ovdje tužene kao neosnovane, te u presudi i istog suda posl. br. Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. godine zauzeto je stajalište o ništetnosti ugovaranja valutne klauzule u slučajevima kao što je konkretni.

19. Predmetnoj parnici prethodila je parnica u kolektivnom sporu vođena u skladu s odredbama članka 31. do članka 141.b ZZP/07, koja je pokrenuta u skladu sa odredbom članka 140. ZPP/07 (odnosno članka 120. sada važećeg Zakona o zaštiti potrošača - NN 41/14, 110/15 - dalje: ZZP/14), kojom odredbom je propisano da pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog temeljem članka 131. navedenog zakona ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama toga zakona i drugih propisa navedenih u članku 131. toga zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđenje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima.

20. S obzirom da predmetnu parnicu tužitelj pokreće kao pojedini potrošač u smislu navedene odredbe članka 140. ZZP/07 (koji sadržajno odgovara članku 120. ZZP/14) i to nakon prethodno pravomoćno okončanog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača, tada u skladu s izloženim razlozima tužitelj je ovlašten temeljem odredbe članka 502.c ZPP-a, pozvati na pravno utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora, kao što je i ovaj sud u predmetnoj parnici vezan tim pravnim utvrđenjem iz pravomoćne presude kojom je u kolektivnom sporu utvrđena povreda prava i interesa potrošača, iako to ne znači automatsku primjenu odluka iz tog spora u predmetnoj parnici.

21. Ocjenjujući dijelove ugovornih odredbi (čl. 2., čl. 3. st. 2., čl. 4. st. 3. Ugovora o kreditu) u kojima se glavnica veže za valutu CHF i ugovara obračun kamate u CHF sud zaključuje, da takva odredba za tužitelja kao prosječnog klijenta banka je također nepoštena i nerazumljiva jer mu nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takve ugovorne odredbe kao potrošaču, dok su banke kao trgovci bile svjesne rizika za tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF. Naime, banka je i prije i u vrijeme zaključivanja Ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama, odnosno o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzulu vezanoj uz EUR (jer se tečajna politika HNB-a temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema EUR-u, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na HRK nije pod kontrolom HNB-a), da je rast tečaja CHF-a u kontekstu skorog uvođenja Euro zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF-u je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja CHF- a, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju CHF-a, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u CHF-u, što znači da su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.

22. Stoga, u odnosu na deklaratorni zahtjev koji se odnosi na ništetnu odredbu iz čl. 2., čl. 3. st. 2. i čl. 4. st. 3. Ugovora kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu CHF-a, a uvažavajući sve prethodno navedeno te primjenjujući materijalno pravo odnosno, odredbe:

- članka 96. ZZP/07 važećeg u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.), i da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.),

- članka 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (stavak 1.), i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (stavak 2.), te od pravnog stava suda EU izraženog u presudi donesenoj u predmetu C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe članak 4. Direktive 93/13/EEZ, prema kojem ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva,

- članka 4., članka 322. i članka 323. stavak 1. ZOO, kojima je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja; da je ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva ništetan; i da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila temeljem takvog ugovora, ovaj drugostupanjski sud, prihvaća kao pravilan zaključak prvostupanjskog suda da sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, jesu jasne i lako uočljive, ali nisu razumljive, jer u njim nisu precizno određeni parametri koji utječu na promjenu tečaja valute CHF prema valuti kuna i mogući rizici otplate kredita vezanog uz tečaj CHF, niti je prilikom sklapanja ugovora tužitelju kao potrošaču navedeno na transparentan i razumljiv način objašnjeno kako bi tužitelj kao potrošač na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje bi iz toga mogle proizaći, što je imalo za posljedicu uzrokovanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama jedne ugovorne strane (tužitelja) kao korisnika kredita i potrošača u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženicu) kao davatelja kredita i trgovca, slijedom čega su navedene ugovorne odredbe nepoštene ugovorne odredbe, a time su i ništetne.

23. Tužitelj se u predmetnoj parnici s pravom poziva na pravna utvrđenja i stavove iz tzv. kolektivnog spora, što nikako ne znači apriori automatsku primjenu tih stavova u predmetnoj parnici, već je na tuženici, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženu vođen kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, bio teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni Ugovor o kreditu. U skladu s time, na tuženici je bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni Ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenična utvrđenja na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u tzv. "kolektivnom sporu", da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje ima u vidu sud u kolektivnom sporu, bilo da su odredbe predmetnog Ugovora razumljive za potrošača, bilo da se je o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovor pregovaralo, slijedom čega se takve odredbe ne bi mogle smatrati nepoštenim.

23.1. Međutim, tuženica primjenom pravila o teretu dokazivanja, kako je teret dokaza na tuženoj (čl. 7. i 219. st. 1. ZPP-a), takve tvrdnje ničim nije dokazala, pa niti dostavljenom pisanom izjavom EJT (list 108-111 spisa) imajući u vidu da ista općenito opisuje svoja saznanja o rizičnosti ugovaranja kredita s valutnom klauzulom CHF koji ugovor je i sama sklopila kao zaposlenica prednice tužene negirajući da bi kreditni referenti imali uputu da prvenstveno nude ugovaranje kredita s valutnom klauzulom u CHF kao niti da valutu CHF prezentiraju kao sigurnu ili stabilnu.

23.2. Ovaj sud smatra da ono što je relevantno za predmet postupka nisu općenite upute koje bi eventualno osobni bankari dobili ili vjerovanje da nisu davali upute o prednostima ugovaranja kredita s valutnom klauzulom u CHF, već je relevantno ono konkretno i doista predočeno i ponuđeno tužitelju u obradi spornog kredita i konkretnih mogućnosti ili nemogućnosti pojedinačnog pregovaranja.

24. Tužitelj je u svom stranačkom iskazu navodi da je kredit sklopljen u poslovnici tadašnje Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. u [adresa] kao namjenski stambeni kredit koji je njemu služio za izgradnju i dovršetak obiteljske kuće u [adresa] gdje i danas stanuje sa svojom obitelji. Navodi, da se ovoj banci obratio jer je bio njihov klijent od ranije, a kredit u CHF ponudila upravo banka kao najpovoljniji s obzirom na njegovu visinu plaće. U odnosu na valutu CHF tvrdi da je rečeno da je to stabilna valuta, a to i osobno utvrdio prema praćenju tečaja, pa znajući da ugovara kredit s valutnom klauzulom prihvatio ponudu banke koja ništa nije govorila o rizičnosti te valute CHF, već upravo suprotno da se prezentirala kao stabilna valuta i prešutjelo da HNB ne štiti valutu CHF u odnosu na kunu. Konverziju da je prihvatio isključivo da smanji mjesečni anuitet s obzirom da je s vremenom početni anuitet od 12.800,00 kuna porastao na 18.000,00 kuna. Tužitelj navodi da u konverziji nije ulazio u nikakve detalje jer je bio sretan da je pretplatom koja je utvrđena u konverziji zatvorio taj kredit. U pogledu osporenog statusa potrošača tužitelj navodi da nije sporno da bi trgovačko društvo Benčić bilo jamac-platac međutim, da ono nikada nije obavljalo nikakvu djelatnost na adresi obiteljske kuće koju je dovršio tim kreditom jer je riječ o građevinskoj firmi koja se bavi iskopima i takvoj vrsti djelatnosti.

25. Činjenica, što je ugovor prošao postupak solemnizacije kod javnog bilježnika u odnosu na predmetni spor nema nikakvog utjecaja, jer prije svega javni bilježnik nije bio stranka predmetnog ugovora o kreditu niti je mogao stoga pojedinačno pregovarati s tužiteljem o pojedinim ugovornim odredbama, a niti potvrđivanje privatne isprave (solemnizacija) ima pravni učinak pojedinačnog pregovaranja. Javni bilježnik je prilikom potvrđivanja predmetnog Ugovora o kreditu samo utvrdio da su stranke sposobne i voljne sklopiti predmetni ugovor i objasnio im pravne učinke i posljedice potvrđivanja ugovora, dok nije objasnio egzaktne, jasne i određene parametre koji su utjecali na promjenu tečaja CHF prema valuti HRK u razdoblju otplate kredita. Nije njegov zadatak, a niti je on ovlašten da daje informacije o bilo kakvim očekivanim ili neočekivanim rizicima koje eventualno donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope uvažavajući da je riječ o rizičnom tečaju CHF.

26. Konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sklapanjem Aneksa uz ugovor izvršena je temeljem Zakon o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje ZID ZPK). Radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to: valuta kredita, kamatna stopa i iznose ostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19c. toč. 6. ZID ZPK na način kako to nalaže zakon. Glavni motiv navedenog Zakona bio je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Aneksom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima valute CHF kroz ovdje utuženo razdoblje, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz Ugovora o kreditu, niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge izvanugovorne odnose među strankama.

26.1. Osim toga, pojednostavljeno rečeno, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK/15. Međutim, zakonodavac to nije učinio, tako da ne postoji pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na popunu restituciju. Pritom je potrebno i napomenuti da je predmet reguliranja ZID ZPK/15 konverzija, a ne restitucija. Stoga i nije iznenađujuće da ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno.

27. Stoga, djelomična ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF ne povlači za sobom i ništetnost Aneksa toga ugovora jer ono može opstati neovisno o utvrđenju djelomične ništetnosti pojedinih odredbi osnovnog ugovora. Dakle konverzija, odnosno potpisivanje Aneksa ugovora o kreditu između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev jer se niti odredbama ZID ZPK, a niti navedenim Aneksom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama tj. nepošteno, mijenjala kamatnu stopu u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Aneks uz ugovor od 22. siječnja 2016. godine kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, samu za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku promjene tečaja CHF i pored utvrđene preplate u konverziji.

28. Polazeći od takva pravna stava, a kako korisnik kredita smatra da provedbom konverzije nije obeštećen glede posljedica koje su proizvele ništetne odredbe i to one koje je sud utvrdio ništetnima ovom presudom, pristupilo se odlučivanju o kondemnatornom zahtjevu.

29. Radi utvrđenja koliko je tužitelj "preplatio" na ime ništetnih ugovorenih odredbi iz ugovora o kreditu koji se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu u švicarskim francima, a uvažavajući priznatu preplatu iz Aneksa ugovora, provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću, dipl. oec.

29.1. Vještaku je naložen zadatak da utvrdi koliko iznosi preplata svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa koji je tužitelj platio u odnosu na anuitet koji je trebao platiti, kada je isti izračunat primjenom tečaja CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita, a preplatu je potrebno utvrditi u razdoblju od početka otplate kredita do dana provedbe konverzije 30. rujna 2015. godine. Nadalje, utvrditi koliko iznosi preostala neotplaćena glavnica na dan provedbe konverzije, odnosno utvrditi da Aneksom kojim je provedena konverzija dana 30. rujna 2015. godine preostala neotplaćena glavnica odgovara iznosu neotplaćene glavnice utvrđene u planu otplate izrađenom primjenom tečaja CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita i početno ugovorene kamatne stope, pa ako je tome tako da utvrdi da li je s obzirom na navedeno konverzijom kredita tužitelju izvršena restitucija u cijelosti.

30. Dana 14. kolovoza 2024. godine vještak Tomislav Prpić, dipl. oec. dostavio je pisani nalaz i mišljenje (list 395-408) to utvrdio:

- da je tužitelj na ime tečajnih razlika, pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita (4,496000 HRK za 1 CHF) više uplatio iznos od 43.989,98 eura, kako je to prikazano u pregledu iz tablice

5 njegova osnovnog nalaza (list 401-402);

- da je negativna tečajna razlika (manje uplaćeno) pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita do konverzije tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita (4,496000 HRK za 1 CHF) iznosi 61,64 eura, kako je to prikazano u pregledu iz tablice 6 njegova osnovnog nalaza (list 402);

- da neto više plaćenog na ime tečajnih razlika (uvažavajući pozitivne i negativne razlike - prijeboj) iznosi 43.928,32 eura kako je to prikazano u pregledu tablice 7 osnovnog nalaza vještaka (list 403);

- da nepriznat iznos umanjenja glavnice u provedenoj konverziji (razlika glavnice) na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 5.180,27 eura, odnosno da je tužena za navedeni iznos manje umanjila glavnicu prilikom konverzije, a izračun navedene glavnice prikazan u tablici 8 osnovnog nalaza vještaka (list 405);

- da je tužena provela konverziju tužiteljevog kredita iz CHF u EUR na dan 30. rujna 2015. godine sukladno odredbama ZID ZPK (NN 102/15), uzevši u obzir sve uplate tužitelja, pa tako i one iznose koji su ovdje iskazani kao njegova preplata po valuti u odnosu na ništetnost valutne klauzule CHF, te na taj način matematički izjednačila tužitelja sa jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR, ali ne i sa CHF kreditom sa ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli, za kakvo je obeštećenje tužitelj još dugovao iznose utvrđene u prethodnim stavkama iz nalaza vještaka.

31. Podneskom od 02. rujna 2024. godine (list 413-418) tužitelj se očitovao na nalaz vještaka u bitnome analizirajući sve prednje navedena utvrđenja iz pisanog nalaza vještaka (točka 30. obrazloženja) pri čemu ukazuje da tzv. negativne iznose, i to konkretno utvrđen iznos od 61,64 eura, se ne bi smio uzeti u obzir. Naime, tužitelj navodi da je nesporno kako je kod određenih anuiteta tečaj CHF bio manji od početnog tečaja no, u izračunu da ne treba uzeti u obzir i razdoblje negativnih tečajnih razlika, već samo pozitivne mjesečne preplate na način da se zbrajaju samo pozitivni mjesečni iznosi prikazani u nalazu vještaka u tablici broj 5. No, da i pored pravnog stanovišta da je u konkretnom slučaju zbog nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi samo na strani tužitelja nastupila povreda, kako je tužitelj uslijed ništetnih odredbi svoj kredit znatno preplatio, a to financijsko vještačenje i potvrdilo, tužitelj ističe da u pogledu negativnih iznosa tužena nije istaknula nikakav prigovor ni zahtjev, da bi se oni stavili u prijeboj. Stoga, da sud treba zanemariti iz nalaza vještaka pregled neto više plaćenog iz tablice 7 kojem dijelu se tužitelj i protivi kao primjenjivim i ne prihvaća ovako prikazan iznos preplate s obzirom da je predmet tužbenog zahtjeva preplata po kreditu pa potraživanje tužitelja može obuhvaćati samo pozitivne mjesečne razlike. Ukoliko bi sud i prihvatio ovaj dio nalaza vještaka, a takav prijeboj tuženik nije isticao, da bi se radilo o prekoračenju zahtjeva jer ne postoji ikakva tražbina tuženika prema tužitelju da bi se mogla staviti i uzeti u izračun. No, ukoliko bi sud i utvrdio da postoji tražbina tuženika prema tužitelju takva tražbina je po tužiteljevom stavu u zastari temeljem odredbi čl. 226. ZOO, pa nije ni moguće uzeti u obzir mjesečne iznose nastale uslijed smanjenja tečaja. Tužitelj prihvaća dio nalaza koji se tiče utvrđene glavnice na dan 30. rujna 2015. godine i metodologije izračuna iste, te konačno glede učinaka provedene konverzije predlaže da se u analizu efekta provedene konverzije uzme u obzir i preplata iz Aneksa ugovora pri čemu da se mora voditi računa o odredbama ZOO-a koje se odnose na uračunavanje (čl. 171. i čl. 172. ZOO), pa obzirom na to, da je iznos preplate koji je naveden u Aneksu o konverziji eventualno može biti oduzet od sume zakonskih zateznih kamata, što bi značilo da vještak najprije treba izračunati zateznu kamatu na svaki utvrđeni preplaćeni iznos iz tablice 5 nalaza vještaka, te od dobivenog izračuna zateznih kamata oduzeti iznos preplate iz konverzije.

32. Podneskom od 10. rujna 2024. godine (list 459-5464) tuženica se očitovala na pisani nalaz vještaka osporavajući metodologiju koju koristi prilikom izračuna budući da je isti izvršen na način kao da su stranke ugovorile kunski kredit. Stoga, ustraje na prijedlogu da vještak izračun izvrši primjenom kamatne stope primjenjive na HRK kredite u predmetnom vremenskom periodu, a prema podacima iz tablice HNB-a te dobiven iznos razlike da treba umanjiti za priznatu preplatu u Aneksu ugovora. Tužena se protivi tužiteljevom prijedlogu da bi isto trebalo oduzeti od zatezne kamate budući da osporava ne samo pravo na zateznu kamatu već i tijek iste. Tužena ustraje na obračunu u kojem se imaju uzeti u obzir i negativne razlike ako se utvrdi da bi predmetne promjene tečaja bile ništetne. U drugom dijelu podneska tužena se opetovano poziva na odluke Europske unije ponavljajući svoj pravni stav da ne postoji pravna osnova za isplatu nakon provedbe konverzije i da je konverzija rađena na način da je tužitelj od prvog dana imao sklopljen Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR kako su i odredbe čl. 19. ZID ZPK to nalagale. Stoga primjena fiksnog tečaja u CHF (početni tečaj) na temelju čega bi pretplata bila viša, ovdje da nije primjenjivo i suprotno je odredbama ZID ZPK. Konačno, a što je vještak i potvrdio, da ne bi trebalo biti sporno da je Aneks koji su sklopile stranke u cijelosti odraz ZID ZPK koji obvezuje ugovorne strane, pa kako je utvrđeno da je ono i sklopljeno u skladu s uvjetima iz ZID ZPK da se radi o valjanom sporazumu o konverziji koji proizvodi pravne učinke, te kojim je uspostavljena nova pravna osnova u pogledu prava i obveza ugovornih strana. Nadalje, da je iz otplatnog plana uz Aneks te izračuna konverzije očito da se ugovorne odredbe Aneksa primjenjuju retroaktivno, a ta retroaktivnost određena na temelju ZID ZPK, jer se u suprotnom ne bi moglo staviti tužitelja u isti položaj kao da je sklopio ugovor o kreditu u EUR valuti.

33. O pisanom osnovnom nalazu vještaka raspravljalo se na ročištu od 19. rujna 2024. godine, kada je vještak ukratko potvrdivši svoja utvrđenja iz pisanog nalaza ukazao da mu zadatkom suda nije bilo naloženo izračunati zateznu kamatu na svaku pojedinu razliku utvrđenu u tablici broj 5 do dana provedbe konverzije, kakav prijedlog tužitelj daje tek u pisanom podnesku, a potom da bi se od tako dobivenih zateznih kamata oduzela preplata iz konverzije, dok glede tuženikova prigovora ukazuje da se zapravo sve svodi na pravna pitanja. Po dovršenom raspravljanju na tom ročištu raspravnim rješenjem je naloženo vještaku da dopuni nalaz izračunom zateznih kamata na svaki utvrđeni preplaćenih iznos iz tablice 5 osnovna nalaza i iskaže preplatu u kojoj će uzeti u obzir i efekt provedene konverzije odnosno preplate utvrđene u postupku konverzije, a sve primjenom odredbi čl. 171. i čl. 172. ZOO koje se odnose na redoslijed uračunavanja.

34. Vještak je dopunio nalaz i mišljenje pisanom dopunom dostavljenom 16. svibnja 2025. godine (list 524-526) pa je upravo postupajući po zadatku suda nadopunio nalaz na način da je uzeo u obzir sve efekte provedene konverzije. Prema rekapitulaciji stanja na dan 30. rujna 2015. godine nakon obračunate preplate po tečaju u odnosu na početni tečaj i početni otplatni plan, kao i nakon uračunavanja efekta konverzije (utvrđene preplate i razlike glavnice) utvrđeno je preostalo dospjelo potraživanje u iznosu od 32.987,70 eura (preplata po valuti i razlike glavnice) na koji teče zakonska zatezna kamata od 01. listopada 2015. godine. Izračun vještaka obuhvaća utvrđenu preplatu po svakomjesečnom iznosu iz prikaza tablice 5 osnovnoga nalaza od 43.989,98 eura (samo pozitivna razlika) kojemu je iznosu pribrojao razliku glavnice na dan konverzije od 5.180,27 eura pa bi time potraživanje glavnice na dan konverzije iznosilo 49.170,25 eura. Na pojedinačne iznose preplate iz tablice 5 osnovnog nalaza izračunao je i zatezne kamate na svaku pojedinu utvrđenu razliku i dobio iznos 14.326,95 eura koji je umanjen od utvrđene preplate u konverziji iznosa 30.509,50 eura čime je ostao neiskorišteni dio preplate utvrđene u konverziji od 16.182,55 eura. Iznos glavnice od 49.170,25 eura umanjen je za ostatak neiskorištene preplate pa je time glavnica umanjena do visine od 32.987,70 eura.

35. Podneskom od 03. lipnja 2025. godine (list 535-544) tužitelj je uskladio glavni kondemnatorni zahtjev tražbinom iznosa od 43.989,98 eura prema pregledu pozitivnih tečajnih razlika iz tablice 5 nalaza vještaka uz pripadajuću zateznu kamatu od svakog pojedinačnog iznosa preplate do isplate i razliku nepriznate glavnice u konverziji u iznosu 5.180,27 eura.

35.1. Podredni zahtjev usklađuje sa dopunom nalaza vještaka u visini iznosa 32.987,70 eura ukoliko sud ocijeni da treba uzeti u obzir cjelokupni efekt konverzije odnosno uvažavajući utvrđenu preplatu u konverziji to izračun izvršiti obračunom zateznih kamata prema redoslijedu uračunavanja primjenom čl. 171. i čl. 172. ZOO-a.

36. Podneskom od 14. kolovoza 2025. godine (list 626-629) tužena se očitovala na dopunu nalaza vještaka i podnesak tužitelja protiveći se preinaci iz toga podneska, to u bitnome nema primjedbi na matematički izračun vještaka pa ostaje kod primjedba metodologije i neuračunavanja tzv. negativnih razlika, to smatrajući da u izračun treba uzeti svakako Aneksom priznata preplata, pri čemu osporava da bi tužitelj imao pravo na tzv. razliku u glavnici, a sve pored svoga uvjerenja da tužitelj nema pravo na nikakvo obeštećenje s obzirom da je svojevoljno prihvatio konverziju.

37. Podneskom od 04. rujna 2025. godine tužitelj se očitovao na tuženikove navode, prije svega njegovom protivljenju preinaci tužbe, pa ukazuje da je tek po primitku nalaza i mišljenja vještaka tužitelj mogao urediti svoj tužbeni zahtjev, a kako se u konkretnom slučaju ne radi o promjeni istovjetnosti zahtjeva, a potječe iz iste činjenične i pravne osnove, da je njegovo protivljenje neosnovano. Tužitelj se i dalje protivi navodu tužene da bi se u izračun trebala uzeti u obzir i negativna razlika kao i navodima da ne bi imao pravo na razliku glavnice, ponavljajući u bitnome u čemu se ona sastoji, kako je nastala i da priznatom preplatom u konverziji nije sanirana posljedica ništetnosti jer razlika u glavnici predstavlja preplaćeni iznos zbog ništetnog CHF tečaja što je utvrđeno i financijskim vještačenjem. Konačno, da iz provedenog vještačenja nepobitno proizlazi da unatoč provedenoj konverziji i dalje postoji znatna preplata po kreditu, koja pretplata je posljedica ništetnih ugovornih odredbi, a ništetne ugovorne odredbe nisu bile predmetom konverzije.

38. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka kao stručno i objektivno budući je dano na jasan i određeni način, a izrađen u skladu sa dokumentacijom priležećoj spisu i po mišljenju suda valjano i logično obrazloženim. Konačno, glede matematičkog izračuna stranke nisu imale nikakve primjedbe ni prigovore već se spornim pojavljuje metodologija obračuna o kojoj se u nastavku obrazlaže.

39. Tužitelj je uskladio glavni kondemnatorni zahtjev prema izračunu vještaka iz osnovnog nalaza, a potom po dopuni nalaza postavio eventualno kumulirani zahtjev koji predstavlja preinaku tužbenog zahtjeva.

39.1. Sud je dopustio preinaku tužbenog zahtjeva iz podneska od 03. lipnja 2025. godine s obzirom je uslijedila nakon provedenog vještačenja, kako u pogledu glavnog zahtjeva njegovim neznatnim povišenjem ali i u pogledu isticanja drugog zahtjeva iz iste činjenične i pravne osnove u vidu eventualne kumulacije (čl. 188. ZPP). Sukladno odredbi čl. 190. ZPP propisano je da je preinaka tužbe dopuštena do zaključenja glavne rasprave ako tužitelj zbog opravdanih razloga nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka. Kako je tužitelj uskladio tužbeni zahtjev glede visine za isplatu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, kako glede glavnog zahtjeva, a isto isticanjem drugog kao podrednog, to ih bez svoje krivnje nije mogao postaviti do zaključenja prethodnog postupka, a za postavljanje zahtjeva u njegovoj visini za oba zahtjeva bilo je potrebno stručno znanje vještaka financijske struke to je sud preinaku dopustio i glede tražbine razlike glavnice jer je i pored potrebnog stručnog znanja za postojanje takvog matematičkog rezultata uzeta u obzir i činjenica da se u vrijeme konverzije još nije znalo za pravomoćnu presudu vezanu za utvrđenje ništetnosti valutne klauzule od dana 14. lipnja 2018. godine, a koja je ništetnost upravo ove odredbe izazvala veći dio iznosa utvrđenih pretplata po pitanju kondemnatornih zahtjeva ove vrste spora. Navedena pravomoćna presuda vezana za ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli nije uzeta u obzir kod donošenja ZID ZPK kojim je utvrđena metodologija za konverziju, pa je ostalo upravo za pojedinačne sudske sporove da se učinjena nepravda potrošačima koji su svoje kredite konvertirali.

39.2. S time u svezi, a glede prigovora zastare na preinačeni dio ističe se pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 27. svibnja 2024. godine, po kojemu u slučaju kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (čl. 190. i čl. 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. Dakle i taj je prigovor zastare tuženika neosnovan.

40. U odnosu na negativne tečajne razlike i prigovor tužene da se imaju uzeti u obzir kod izračuna, prigovarajući na taj način nalazu vještaka, ukazuje se na recentan stav proširenog vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u presudi posl.br. Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023. godine glede odgovora na pitanje zbog kojeg je dopuštena revizija u tome predmetu, koje glasi: U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijedloga ili protutužbenog zahtjeva, postupcima u kojima tužitelji potražuju preplatu mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razdobljima koji se odnese na razdoblje kada je tečaj HRK-CHF bio manji od tečaja HRK-CHF na dan isplate kredita.

40.1. U tom smislu kako u ovom postupku tužena do zaključenja prethodnog postupka nije istakla protutužbu i procesnopravni prigovor radi prebijanja, odnosno materijalnopravni prigovor prijeboja do zaključenja glavne rasprave tada, nema ni postupovnih pretpostavki za umanjenje tužiteljeve tražbine tužene za one iznose za koje je tužitelj platio manji anuitet zbog toga što je tečaj CHF bio manji od onoga na dan isplate. Dakle, nema pravilno postavljenog tuženikova zahtjeva o kojem bi sud odlučivao jer jedino tada sud može odlučivati o potraživanju tuženice na ime restitucije temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu.

41. Sud prihvaća metodologiju izračuna preplate po osnovi valutne klauzule, a isto tako uračunavanje primjenom odredbe čl. 171. i čl. 172. ZOO na koji način je tužitelj kroz podredni zahtjev zatražio isplatu preplate koja je dobivena dopunom vještačenja u kojoj je vještak prebio preplatu utvrđenu u konverziji dijelom od izračunate zatezne kamate na prethodno utvrđene preplate iz tablice 5 osnovnog nalaza, a onda razliku neiskorištene preplate (one priznate u konverziji) od 30.509,50 eura dalje prebijao od glavnice dobivši tako tražbinu iz podrednog zahtjeva tužitelja.

41.1. Sud cijeni ispravnim izračun razlike glavnice iz nalaza vještaka kod kojega je uzeta u obzir izračunata preplata po osnovi valutne klauzule kakav zahtjev ovdje tužitelj i postavlja, uzevši u obzir uplate po početnom tečaju do konverzije i stanje razlike glavnice prema Aneksu o konverziji što rezultira iznosom od 5.180,27 eura. Stav je suda da sklapanjem Aneksa i prihvaćanja konverzije tužitelj nije odustao ne samo od nepriznatih preplata na osnovu tečajne razlike od plaćenih anuiteta po početnom tečaju, već i razlike koja je nastala kod pristupa konverziji rukovodeći se istim principima i istoj ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli kakvu tužena nije uzela u obzir u konverziji.

41.2. Stoga, uvažavajući ispravnu metodologiju uračunavanja primjenom čl. 171. i čl. 172. ZOO sud je odlučio odbiti glavni kondemnatorni zahtjev iz točke II. i III. tužbe kojim je tužitelj prvotno zahtijevao utvrđene mjesečne preplate s pripadajućom kamatom od uplate do isplate i razliku glavnice zanemarujući utvrđenu preplatu u konverziji, pa po ocjeni suda tek ispravno postupio tražbinom iz podrednog zahtjeva. Podredni kondemnatorni zahtjev (točka III. presude) sud usvojio na temelju utvrđenih iznosa preplata iz dopune nalaza vještaka uvažavajući sve efekte konverzije, a time prije svega znatnu preplatu koja je tužitelju priznata u konverziji iako ne u cijelosti, na što ukazuje dopuna nalaza vještaka uvažavajući pripadajuće zatezne kamate i razliku glavnice koju ovaj sud smatra da treba uzeti u obzir jer je ista u vrijeme sastava konverzije bila nepoznanica kraj utvrđene ništetnosti valutne klauzule koja je uslijedila po odluci Vrhovnog suda tek nakon sklopljenog Aneksa i provedene konverzije.

42. Nedvojbeno je, da je zahtjev tužiteljice za isplatu-restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica CHF-a, a isto tako da je točno, da naprijed citirane odredbe čl. 502.c Zakona o parničnom postupku i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača govore o postupcima naknade štete, pa je s time u svezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima i umanjenje nečije imovine.

43. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenom i dopunama Zakona o zaštiti potrošača i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje i uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjenu od 2005. godine.

44. U presudi spojenih predmeta C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena idu u pravu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima prava na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

45. Kada se navedena pravila primjene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi dakle, bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF-a obračunatih po srednjem tečaju obračunatih za CHF tuženice.

46. Provedenim financijskim vještačenjem utvrđen je iznos plaćenih anuiteta kroz ugovoreni rok otplate i razlika između tih plaćenih anuiteta i onih koje bi tužitelj bio dužan platiti bez djelomično ništetnih odredbi iz Ugovora o kreditu uz prikaz razlike glavnice uvažavajući i efekte provedene konverzije iz čega se izvodi zaključak da tužitelj nije u cijelosti obeštećen provedenom konverzijom.

47. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tužene kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF-u nepoštene, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tužena (pravni prednik) sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, proizlazi logičnim i zaključak da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega da u smislu čl. 323., 1111. i 1115. ZOO mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja odnosno, isto i prema odredbi čl. 1086. ZOO-a, gdje je određeno da se obveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete.

48. Odredbom čl. 102. st. 1. ZZP/07 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a identično i kasnije u čl. 55. ZZP/14, određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Kako je svrha proglašenja ugovorne odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom i u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba, te da tuženica kao potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovanom isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora i to neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena, jasnim proizlazi zaključak da tužiteljičino pravo na isplatu nije zastarjelo.

49. Sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.

50. Slijedom navedenog ocijenivši da je tužitelj u cijelosti uspio u parnici uvažavajući usvojeni podredno kondemnatorni tužbeni zahtjev u cijelosti, tužena je dužna naknaditi troškove postupka primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP.

51. Tužitelj je podnio zahtjev za naknadu parničnog troška u ukupnom iznosu od 10.308,00 eura sastojeći od troškova zastupanja na ime: sastava tužbe (500 bodova), zastupanja na ročišta od 29. veljače 2024. godine, 19. rujna 2024. godine i 14. listopada 2025. godine (svako po 500 bodova), sastava tri obrazložena podneska po Tar.br. 8.1. - od 22. prosinca 2023. godine, 02. rujna 2024. godine i 03. lipnja 2025. godine (svako po 500 bodova), za podnesak od 04. rujna 2025. godine po Tar.br. 8.3. (100 bodova) i za podnesak od 13. prosinca 2023. godine po Tar.br. 8.4. (25 bodova), uz trošak izbivanja iz pisarnice na tri održana ročišta, svako po 2 sata ili svako po 50 bodova (ukupno 150 bodova), pripadajući iznos PDV-a 25% - 1.887,50 eura (25% od 7.550,00 eura), uz trošak vještačenja 765,50 eura i materijalni trošak korištenja osobnog automobila za putovanje radi pristupa na ročišta (relacija [adresa], 3x70 km= 210 kmx0,5 eura) u iznosu od 105,00 eura.

52. Sud je ocijenio osnovanim i potrebnim za vođenje ove parnice sve nastale troškove te usvojio tužiteljev zahtjev za naknadu parničnog troška primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te primjenjive Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Tbr. 7., 8., 9., 46. i 54.) i iste je dosudio u cijelosti kao u točki IV. izreke ove presude.

U Rovinju, 28. studenoga 2025. godine.

Sutkinja :

Alessandra Gržinić-Matika

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri istovjetna primjera, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.