Poslovni broj P.741/2023-23

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku po sutkinji tog suda Ani Poljanić, u pravnoj stvari tužitelja ĐN, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Branimir Rozić, odvjetnik u Dubrovniku, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnica Iris Šanjug, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 16. listopada 2025. u nazočnosti punomoćnika tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženika Dina Hadžiomerovića, odvjetnika u Dubrovniku, 28. listopada 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe sadržane u članku 4. Ugovora o kreditu broj: 266- 21/2007 od 29. siječnja 2007. godine, koji ugovor je solemniziran po javnom bilježniku Nikša Viđen iz Dubrovnika, pod poslovnim brojem OU-131/07-1, u dijelu koji se odnosi na otplatu kredita u kunskoj protuvrijednosti, a prema srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan plaćanja, odnosno u svim dijelovima tog Ugovora kojima se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, pa stoga ove odredbe predmetnog Ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 5. Ugovora o kreditu broj: 266-21/2007 od 29. siječnja 2007. godine, koji ugovor je solemniziran po javnom bilježniku Nikša Viđen iz Dubrovnika, pod poslovnim brojem OU-131/07-1, u dijelu koji glasi: "Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50 % (jedancijelihpedeset posto) iznosa kredita.“, pa stoga ova odredba predmetnog Ugovora ne proizvodi nikakve pravne učinke.

III. Nalaže se tuženici u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici iznos od 3.867,15 eura sa zateznom kamatom koja teče na dio tog iznosa i to

- 4,13 EUR počevši od dana koji slijedi danu 12. 3. 2008.

- 4,17 EUR počevši od dana koji slijedi danu 25. 3. 2008.

- 3,44 EUR počevši od dana koji slijedi danu 16.10.2008

- 11,52 EUR počevši od dana koji slijedi danu 4.11.2008.

- 11,79 EUR počevši od dana koji slijedi danu 12.11.2008.

- 16,99 EUR počevši od dana koji slijedi danu 30.12.2008.

- 19,22 EUR počevši od dana koji slijedi danu 31.12.2008.

- 22,60 EUR počevši od dana koji slijedi danu 17.2.2009.

- 22,04 EUR počevši od dana koji slijedi danu 2.3.2009.

- 14,45 EUR počevši od dana koji slijedi danu 1.6.2009.

- 13,67 EUR počevši od dana koji slijedi danu 17.6.2009.

- 13,65 EUR počevši od dana koji slijedi danu 17.6.2009.

- 13,31 EUR počevši od dana koji slijedi danu 31.7. 2009.

- 13,47 EUR počevši od dana koji slijedi danu 10.9.2009.

- 13,39 EUR počevši od dana koji slijedi danu 22.9.2009.

- 13,97 EUR počevši od dana koji slijedi danu 13.11.2009.

- 14,52 EUR počevši od dana koji slijedi danu 14.12.2009.

- 19,01 EUR počevši od dana koji slijedi danu 26.1.2010.

- 21,55 EUR počevši od dana koji slijedi danu 1.3.2010.

- 25,12 EUR počevši od dana koji slijedi danu 7.4.2010.

- 25,58 EUR počevši od dana koji slijedi danu 7.4.2010.

- 26,37 EUR počevši od dana koji slijedi danu 26.4.2010.

- 46,95 EUR počevši od dana koji slijedi danu 1.9.2010.

- 50,92 EUR počevši od dana koji slijedi danu 1.9.2010.

- 51,55 EUR počevši od dana koji slijedi danu 1.9.2010.

- 55,89 EUR počevši od dana koji slijedi danu 8.9.2010.

- 55,90 EUR počevši od dana koji slijedi danu 8.9.2010.

- 47,07 EUR počevši od dana koji slijedi danu 11.10.2010.

- 66,42 EUR počevši od dana koji slijedi danu 27.12.2010.

- 60,07 EUR počevši od dana koji slijedi danu 24.1.2011.

- 57,72 EUR počevši od dana koji slijedi danu 4.4.2011.

- 58,53 EUR počevši od dana koji slijedi danu 4.4.2011.

- 58,95 EUR počevši od dana koji slijedi danu 15.4.2011.

- 58,65 EUR počevši od dana koji slijedi danu 18.4.2011.

- 68,06 EUR počevši od dana koji slijedi danu 30.4.2011.

- 80,61 EUR počevši od dana koji slijedi danu 11.7.2011.

- 91,44 EUR počevši od dana koji slijedi danu 22.7.2011.

- 83,11 EUR počevši od dana koji slijedi danu 12.9.2011.

- 82,60 EUR počevši od dana koji slijedi danu 4.10.2011.

- 79,23 EUR počevši od dana koji slijedi danu 31.10.2011.

- 77,74 EUR počevši od dana koji slijedi danu 14.11.2011.

- 84,59 EUR počevši od dana koji slijedi danu 11.1.2012.

- 85,85 EUR počevši od dana koji slijedi danu 16.1.2012.

- 87,18 EUR počevši od dana koji slijedi danu 2.4.2012.

- 86,74 EUR počevši od dana koji slijedi danu 2.4.2012.

- 86,74 EUR počevši od dana koji slijedi danu 14.5.2012.

- 86,88 EUR počevši od dana koji slijedi danu 16.5.2012.

- 89,42 EUR počevši od dana koji slijedi danu 14.6.2012.

- 85,65 EUR počevši od dana koji slijedi danu 16.8.2012.

- 85,69 EUR počevši od dana koji slijedi danu 16.8.2012.

- 83,66 EUR počevši od dana koji slijedi danu 10.10.2012.

- 86,79 EUR počevši od dana koji slijedi danu 13.11.2012.

- 89,49 EUR počevši od dana koji slijedi danu 16.11.2012.

- 87,49 EUR počevši od dana koji slijedi danu 29.12.2012.

- 82,98 EUR počevši od dana koji slijedi danu 18.2.2013.

- 84,19 EUR počevši od dana koji slijedi danu 2.3.2013.

- 85,65 EUR počevši od dana koji slijedi danu 29.3.2013.

- 79,21 EUR počevši od dana koji slijedi danu 15.5.2013.

- 80,36 EUR počevši od dana koji slijedi danu 10.6.2013.

- 80,43 EUR počevši od dana koji slijedi danu 10.6.2013.

- 79,82 EUR počevši od dana koji slijedi danu 23.8.2013.

- 82,76 EUR počevši od dana koji slijedi danu 11.10.2013.

- 83,06 EUR počevši od dana koji slijedi danu 22.10.2013.

- 83,05 EUR počevši od dana koji slijedi danu 22.10.2013.

- 85,72 EUR počevši od dana koji slijedi danu 8.5.2014.

- 86,14 EUR počevši od dana koji slijedi danu 8.5.2014.

- 86,14 EUR počevši od dana koji slijedi danu 8.5.2014.

- 86,07 EUR počevši od dana koji slijedi danu 8.5.2014.

do isplate, po stopi koja se do 31. srpnja 2015.g. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je važila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015.g. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023.g. prema stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023.g. po kamatnoj stopi koja se na ostale odnose određuje za svako polugodište primjenom referentne stope uvećane za tri posto, i u kojima se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine sve u roku od 15 dana.

te iznosa od 231,19 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na taj iznos od dana koji je slijedio danu 31.1.2007. do isplate po stopi koja se do 31. srpnja 2015.g. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je važila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015.g. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023.g. prema stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023.g. po kamatnoj stopi koja se na ostale odnose određuje za svako polugodište primjenom referentne stope uvećane za tri posto, i u kojima se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine sve u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tužene prema tužiteljici u iznosu od 79,82 EUR.

IV. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.650,00 EUR-a, sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 28. studenog 2025.g. do isplate po kamatnoj stopi koja se na ostale odnose određuje za svako polugodište primjenom referentne stope uvećane za tri posto, i u kojima se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine u roku od 15 dana, dok se sa ostatkom postavljenog zahtjeva za naknadom troška, u iznosu od 250,00 EUR tužiteljica odbija.

Obrazloženje

1.1. Tužiteljica u tužbi od 13. lipnja 2023. i tijekom postupka tvrdi da je s tuženom sklopila Ugovor o kreditu broj 266-21/2007 dana 19. siječnja 2007., a koji je ugovor solemniziran od strane javnog bilježnika Nikše Viđena iz Dubrovnika pod posl.br.OU- 131/07-1 na iznos od 25.550,00 CHF sa rokom otplate na sedam godina. Kredit je otplaćen u cijelosti. Iako je kredit odobren u valuti CHF, tužiteljica je na raspolaganje dobila iznos u kunama, a i anuitete koji su dospijevali svaki mjesec bila je obvezna uplaćivati u kunama prema srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća. Ugovaranjem takve odredbe tužena je vezana glavnicu (predmet ugovora o kreditu) uz tečaj CHF- a, a čijim nekontroliranim rastom je tužiteljica oštećena za razliku između tečaja koji je bio primjenjiv na dan dospijeća anuiteta i tečaja koji je bio na snazi na dan isplate kredita.

1.2. Odredbe ugovora o kreditu nisu bile razumljive tužiteljici kao prosječnom potrošaču, čime su nepoštene i ništetne, jer je tužena kao kreditor u vrijeme zaključenja ugovora propustila informirati tužiteljicu o riziku vezano za valutnu klauzulu i to u smislu općeg rizika ugovaranja takve klauzule, o tome da je rizik u odnosu na CHF kao valutu višestruko veći nego ako se ugovara takva klauzula u euru, da je rast tečaja CHF-a kao posljedica skorog ulaska RH u euro-zonu gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku istovremenog ugovaranja takve valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

1.3. Ustavni suda RH je stav izrazio u odluci br. U-III-2521/2015 od 13. prosinca 2016. koja jasno navodi da odredba o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, kao i ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, podliježe testu poštenosti, te da nema razloga različito pristupati tumačenju istog pravnog standarda, budući da su banke (uključujući tuženu) trebale potrošače informirati i upoznati sa ekonomskim posljedicama ugovaranja valutne klauzule. U tom smjeru ide i odluka Vrhovnog suda RH posl.br.Rev-2221/2018 kojom je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 6632/2017 kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. Uzimajući to u obzir, te dovodeći u vezu sa čl. 81. I 84. ZZP/03, odredbama čl. 96. i 99 ZZP/07, čl. 3. I 4. ZOO-a, te duhom propisa EU poglavito Direktivnom 93/13 EEZ, tužiteljica smatra da se jasno može zaključiti da je tuženik ugovaranjem ovakvih odredbi postupao nepošteno, tužiteljicu kao sudionika u obveznom odnosu doveo u neravnopravan položaj na način da je u ugovoru o kreditu ponudio nisku kamatnu stopu i inkorporirao valutnu klauzulu, istovremeno prešutjevši u potpunosti ekonomski rizik tečajnih razlika i rizik povećanja kamatne stope. Ukazuje na daljnje nezakonito postupanje u smislu ugovaranja primjene tečaja kreditora, ne HNB-a, koji tečaj kreditor jednostrano svojom odlukom određuje, čime izravno jednostrano utječe na visinu rate za otplatu kredita. Time je tražbina neodređena i neodrediva, time protivna čl. 269-272 ZOO-a. Stoga su spomenute ugovorne odredbe ništave i tužena je temeljem čl. 1111 ZOO-a dužna tužiteljici vratiti sve što je temeljem tog dijela ugovora primila.

1.4. Osim navedenog tužbom u ovom postupku tužiteljica potražuje i iznos naknade iz čl. 5. predmetnog ugovora koju je tuženik unio u taj ugovor, a prema kojoj je tužiteljica kao korisnik kredita dužna tuženoj kao kreditoru na temelju istog platiti naknadu za odobrenje kredita u visini 1,50 % jednokratno na iznos odobrenog kredita. Tako je tužiteljici stvarno isplaćen umanjen iznos, a za naplaćenu naknadu nije pružena nikakva protuusluga. Trošak obrade kredita ne smije pasti na teret potrošača, jer se on naplaćuje kroz ugovorenu kamatu, stoga ne postoji nikakvo zakonsko uporište za naplatu ove naknade, a ista je suprotna odredbama čl. 59. i 81. st.2. ZZP-a. O toj odredbi tužiteljica nije mogla pojedinačno pregovarati niti se pojedinačno pregovaralo, radilo se o tipskom ugovoru koji je unaprijed pripremnio tuženik, a u tekstu samog ugovora nigdje nije naznačeno od čega bi se sporna naknada trebala sastojati. Jasno je da je i ta odredba, kao i prethodne, prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu ovdje tužiteljice, čime je u smislu čl. 81. st.1. ZZP nepoštena, te sukladno čl. 87.st.1. istog zakona ništetna.

1.5. Kako ne raspolaže dokumentacijom, osim samog ugovora, u tužbi predlaže da se tuženiku temeljem čl. 186.b st.3. ZPP-a naloži dostaviti dokumentaciju vezano za sporni ugovor, te da se po provedenom postupku prihvati tužbeni zahtjev koji će biti preciziran po dostavi dokumentacije i provedenom financijsko-računovodstvenom vještačenju.

2.1. U odgovoru na tužbu tuženica najprije ističe da je predmetni ugovor otplaćen u svibnju 2014.g., te stoga s oslonom na odredbu čl. 305.st.8. Zakona o kreditnim institucijama smatra da banka nema nikakvu obvezu na dostavu dokumentacije vezano za ugovorni odnos nakon što je on završio, napominjući da je tužiteljici ranije dostavio svu dokumentaciju kao i onu vezanu za promjenu kamatne stope. Osim toga podsjeća da su odredbe o valutnoj klauzuli u CHF-u i promjenjivoj kamatnoj stopi dopuštene i redovno su u uporabi banaka u postupcima realizacije kredita. O tim se odredbama u postupcima po kolektivnoj tužbi nije raspravljalo, niti su iste bile predmet toga postupka, pa je neosnovano pozivanje tužiteljice na iste.

2.2. Tuženik ističe materijalnopravni prigovor zastare, jer se na stjecanje bez osnove primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina, što znači da je na sva potraživanja koja su s tog osnova nastala prije 13. lipnja 2018. nastupila zastara potraživanja. Protivi se tome da bi shvaćanje Vrhovnog suda RH iz odluke Rev-2245/17 imalo značaj materijalnopravne norme ili predstavljalo drugi izvor prava ne temelju kojeg bi sud trebao odlučivati o istaknutom prigovoru. Tužba radi zaštite kolektivnih interesa nije tužba vjerovnika prema dužniku već traženje deklaratorne odluke da li je došlo do povrede prava potrošača ili ne, te kako je ovo prva tužba tužiteljice prema tuženiku, nema govora o tome da bi ranije došlo do prekida zastare. Mišljenje Vrhovnog suda o tom pitanju smatra teškom povredom vladavine prava, te smatra da bi svaki sudac koji bi na temelju njega sudio počinio identičnu povredu prava na pravično suđenje tuženiku. Rok od pet godina nije kratak, i u njemu je tužiteljica mogla poduzeti radnje, a činjenica da je bila pasivna ne može ići na teret tuženika. Kako tužba nije podnesena u roku od 5 godina od donošenja odluke VTS-a u odnosu na tužiteljičin zahtjev nastupila je zastara.

2.3. u odnosu na prijedlog tužiteljice da sud temeljem čl. 186 ZPP-a naloži tuženiku da dostavi dokumentaciju vezanu za ugovor o kreditu, ističe da nisu ostvarene pretpostavke propisane citiranom zakonskom odredbom. Da bi tužiteljica mogla uspješno prenijeti teret dokaza na tuženika u vidu pribavljanja dokumentacije mora dokazati da se radi o pravnom odnosu u kojem je tuženik dužan polagati račun, dati pregled imovine ili obveza, te da se radi o utajenoj ili prikrivenoj imovini. Ovdje ništa od navedenog nije slučaj. Prema poslovnoj praksi i običajima sva dokumentacija koja se odnosi na ugovor predana je tužiteljici za vrijeme trajanja ugovornog odnosa, ona njom raspolaže, stoga se protivi ideji tužitelja da tuženik dostavlja dokaze na okolnost osnovanosti i visine tužbenog zahtjeva.

2.4. Smatra da tužiteljica nema pravni interes za podnošenje ovakve tužbe jer se na praksu na koju se ona poziva dopušteno pozivati samo u parnicama radi naknade štete, a ovdje tužiteljica potražuje stečeno bez osnove, te je pozivanje na obvezatnost navedenih presuda u ovoj situaciji potpuno bespredmetno. Sudovi su u citiranim odlukama ocijenili ništetnim ugovorne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi iz razloga što su suprotne načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i odnosima stranaka na štetu potrošača. Međutim tuženik drži da je potrebno sagledati okolnosti svakog konkretnog slučaja, jer to što su u kolektivnom sporu odredbe o valutnoj klauzuli proglašene nepoštenima, ne znači automatski da je svaka odredba o valutnoj klauzuli, u svakom ugovoru, odmah automatski nepoštena, a time i ništetna.

2.5. Sukladno odredbama ZZP-a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora takve odredbe bi bile nepoštene ako se o njima nije pojedinačno pregovaralo. Tuženik ima pravo dokazivati da se o tim odredbama pregovaralo i da iste nisu ništetne. U tom pogledu tuženik ističe da su ugovorne odredbe jasne, lako uočljive i razumljive, zbog čega nije dopušteno ocjenjivanje njihove nepoštenosti. Smatra da tužba ne sadrži minimalni činjenični opis okolnosti koje su bitne za odluku, pa sud ne može ni napraviti test da li su ugovorne odredbe ništetne. Nadalje smatra da se o pojedinačnim ugovornim odredbama pregovaralo, s obzirom da je tužitelj mogao birati između kredita sa valutnom klauzulom u EUR-u ili u CHF-u, gdje je on sam donio odluku da je njemu prihvatljivija opcija u CHF-u. Te odredbe su bile jasne, lako uočljive i razumljive, te su prilikom ugovaranja sva prava tužiteljice kao potrošača bila poštovana. Tužiteljica se obratila tuženiku, s kojim je nakon pregovora, razgovora o kreditiranju i upoznavanja sa uvjetima kreditiranja zatražila sklapanje ugovora, a u tim pregovorima tuženik je objasnio sve značajke ugovora uključujući one o valutnoj klauzuli. U samom ugovoru jasno je naznačeno da se radi o onom sa valutnom klauzulom u CHF-u, a tužiteljica je imala izbor ugovoriti kunski kredit ili onaj sa valutnom klauzulom u EUR-u, te je tuženik tužiteljici kao potrošaču predočio i učinio dostupnim sve bitne uvjete ugovora iz kojih su vidljiva prava i obveze stranaka.

2.6. Tuženik ističe da ugovor koji su stranke potpisane javnobilježnički akt koji ima snagu javne isprave, istinit je i stoga predstavlja pravu volju stranka. Potpisivanjem te isprave tužiteljica je iskazala svoju pravu volju i podnošenjem tužbe dovodi u pitanje osnovni smisao i sigurnost u pravnom prometu. Javni bilježnik, kao osoba koja uživa javno povjerenje je prilikom sastavljanja akta dužna ispitati da li su stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje pravnih poslova, pojasniti im i smisao i posljedice posla i uvjeriti se da se radi o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji, te uvjeriti se da je sadržaj akta istovjetan volji stranaka. Očigledno je, smatra tuženik, da je tužiteljica dobrovoljno pristala na sklapanje navedenog ugovora, na sve kasnije izmjene kamatne stope i otplatnog plana, obzirom da nijednom trenutku nije zatražila izmjenu ni jedne ugovorna odredbe, refinanciranje kredita, raskid ugovora, niti je prigovorila obavijestima o promjeni kamatne stope koje joj je dostavljao tuženik.

2.7. Da bi se utvrdilo da li se radi o poštenoj odnosno nepoštenoj ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli potrebno je utvrditi da li ta ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača i kumulativno uzrokuje li ista odredba znatnu neravnotežu suprotno načelu savjesnosti i poštenja sukladno čl. 3. st.1. Direktive 93/13 EEZ, odnosno radi li se o uvjetu dobre vjere. U konkretnom slučaju ne radi se o nepoštenoj odredbi jer je ugovaranje valutne klauzule dopušteno, te takva odredba sama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice, jer tuženik nije imao kontrolu nad kretanjem tečaja CHF-a, a sama obaveza prema kretanju tečaja mogla je biti i niža za tužiteljicu tj. podjednake su bile šanse da tečaj CHF-a u odnosu na kunu pada. Tuženik je aktivno radio na edukaciji i upozoravanju potrošača na rizike vezane uz rast tečaja CHF-a, te predlaže da se na tu okolnost izvrši uvid u izjavu ĐNZ, djelatnice tuženika o tome da li su potrošači upozoravani na te rizike, a i napominje da je tuženik u svom glasilu 2005. upozoravao potrošače na rizik rasta tečaja. Porast tečaja nakon zaključenja ugovora ne može biti od utjecaja na valjanost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli jer je za ocjenu savjesnosti mjerodavan trenutak sklapanja ugovora i samo tako je moguća objektivna analiza. Nitko nije mogao predvidjeti rast tečaja CHF-a na način kako se to dogodilo, te odredba kojom se ugovorila valutna klauzula ne može biti nepoštena jer nije razumno očekivati od tuženika da je on to mogao predvidjeti niti je razumno očekivati da će tuženik isključivo snositi valutni rizik.

2.8. Ugovaranje naknade za obradu kredita je također bilo zakonom dopušteno, takva praksa je godinama prisutna i uvriježena. Tužiteljica je sa navedenom odredbom bila upoznata prije sklapanja ugovora. Smatra da su te ugovorne odredbe dovoljno jasne i da je nejasno što je tužiteljici oko te ugovorne odredbe moglo biti upitno. Smatra da se i na ovu ugovornu odredbu odnose svi gornji navodi o javnobilježničkoj provjeri i potvrdi, kao i uvjetima koji bi trebali biti zadovoljeni da bi se odredba smatrala nepoštenom.

2.9. Osim osnova, tuženik osporava i visinu tužbenog zahtjeva, te u tom smislu se protivi provođenju financijskog vještačenja, kao i tijeku zateznih kamata koje je naznačila tužiteljica. Kako tužiteljica nije navela niti uz tužbu dostavila dokaze u čemu bi se sastojala njena tražbina prema tuženoj, pa bi primjenom čl. 219. ZPP-a sud tužbu trebao odbiti. Smatra da nisu ispunjeni zakonom određeni uvjeti u kojima se može određivati vještačenje, a osobito se protivi određivanju vještačenja na način da se vještaku daje zadatak da računa razlike temeljem fiksne kamatne stope i fiksnog tečaja na dan sklapanja ugovora. Drži da je posve neprihvatljivo tumačenje da su stranke ugovorile valutnu klauzulu sa fiksnim tečajem valute, pa se pravna praznina ne može upotpuniti na takav način. Što se zateznih kamata tiče osporava zahtjev, osobito u dijelu u kojem se traži određivanje kamata za vrijeme prije podnošenja tužbenog zahtjeva, jer tuženik nije pao u zakašnjenje, niti mu je obveza koju bi trebao ispuniti uopće izvjesna i poznata. Tužena je cijelo vrijeme trajanja ugovora postupala u skladu sa pozitivnim propisima i dobrom poslovnom praksom, savjesno i pošteno, pa nema govora da bi trebao snositi sankciju u vidu plaćanja kamata. Predlaže tužiteljicu odbiti sa njenim zahtjevom i obvezati na podmirenje troška postupka.

3. Na pripremnom ročištu održanom dana 2. listopada 2024. tuženik ističe prigovor prebijanja za iznos od 300,00 EUR-a na ime tzv. „negativnih razlika“ odnosno u pogledu razlika za anuitete kada je tečaj CHF-a bio niži od početnog. Na navedenom ročištu tuženik je odustao od predloženih dokaza saslušanjem djelatnika banke i javnog bilježnika.

4.1 U tijeku postupka sud je pročitao sve isprave koje prileže spisu, i to Ugovor o kreditu broj 266-21/2007 od 29. siječnja 2007. (stranica 9-14 spisa), otplatni plan (stranica 276-278, 284-285, 288-290 spisa), specifikaciju uplata (stranica 279-281 spisa), obavijesti o parametrima kamatne stope (stranica 282-283, 286 spisa), obavijest o promijeni kamatne stope (stranica 287 spisa), pregled prometa za klijenta (stranica 291-304 spisa), dostavljenu sudsku praksu, vjenčani list za tužiteljicu (stranica 308 spisa).

4.2. Sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Stefani Gardašanić (nalaz i mišljenje stranica 312-325 spisa). Na ročištu dana 20. svibnja 2025. saslušana vještakinja (zapisnik stranica 339-340) ostala je pri danom nalazu i mišljenju, te dopunila isto na način da je navela da jednokratni troškovi obrade kredita iznose 231,39 EUR i naplaćeni su prilikom korištenja kredita tj. 31. siječnja 2007. Tužiteljica nije imala primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, te je u skladu sa navedenim i dopunom danom na ročištu, uredila tužbeni zahtjev podneskom od dana 21. svibnja 2025.g. Tuženica je u podnesku od dana 24. veljače 2025.g. navela da nema primjedbi na matematičku točnost nalaza i mišljenja vještaka, ali i dalje spori osnovu tužbenog zahtjeva. Tužena je ranije, dana 29. siječnja 2025. sudu dostavila podnesak u kojem je navela da ostaje pri istaknutom prigovoru radi prebijanja, a sukladno nalazu i mišljenju vještaka korigira iznos na onaj od 79,82 EUR, te smatra da taj iznos treba uzeti u obzir jer se tužiteljici ne može dosuditi više nego je stvarno preplatila.

4.3. Sud je proveo dokaz saslušanjem tužiteljice ĐN (iskaz stranica 340 spisa) koja navodi da je 2007. bila samohrana majka i obrtnik, te je svakodnevno putovala na relaciji Trsteno – Dubrovnik, te joj je za osobne potrebe prijevoza bio nužan automobil. Obratila se tuženoj jer je to banka u kojoj je inače imala otvoren račun, a kako je obrtnik i sva primanja je dobivala preko tog računa samo u toj banci je smatrana kreditno sposobnom. Ponuđen joj je isključivo kredit u CHF-u, a kako je ranije navela njene mogućnosti su bile limitirane, te zapravo nije imala izbora. Razgovarala je sa gospođom AN koja je bila njen osobni bankar, rečeno joj je kako je gore navela i sama procedura je trajala kratko, desetak dana od početka do realizacije, a novac je isplaćen direktno auto-kući. Ugovor je bio unaprijed pripremljen od strane banke i ona nije mogla tražiti izmjenu pojedinih uglavaka. Pročitala ga je, znala je otprilike što znači valutna klauzula, ali nije znala niti joj je pojašnjeno koliki ona može imati utjecaj na visinu njih rata kredita, odnosno znala je da može utjecati, ali ne toliko. Valuta CHF je bila nešto novo na tržištu i reklamirano kao najpovoljnije rješenje, ali ona zapravo ništa o toj valuti nije znala niti je upozorena da se nalazi na rekordno niskoj razini tečaja. Rata na početku otplate joj je odgovarala, a kako je vrijeme prolazilo i ona se na kraju udvostručila, to joj je uzrokovalo dosta stresa i doživjela je taj odnos kao omču oko vrata. Da je znala što sada zna, pogotovo imajući u vidu životne okolnosti o kojima je ranije iskazivala, ne bi nikada sklopila takav ugovor. Nitko joj nije spominjao niti pojasnio na što bi se odnosila naknada za obradu kredita. U vrijeme sklapanja ugovora imala je otvorenu firmu, tada je otvoren frizerski salon u kojem je sama radila.

5. Ocjenom provedenih dokaza kako svakog zasebno tako i u njihovoj ukupnosti, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, zaključak je suda da je tužbeni zahtjev, na način kako je uređen podneskom od dana 21. svibnja 2025.g. osnovan.

6.1. Kako je ranije navedeno, tužiteljica je tijekom postupka, i to nakon primitka nalaza i mišljenja vještakinje (kao i dopune istog na ročištu) odredila visinu zahtjeva u pogledu zahtjeva za isplatu, a tuženica se protivila ovoj radnji tužiteljice smatrajući da prvotno istaknuti manifestacijski zahtjev nije bio osnovan, a da točno određen zahtjev za isplatu predstavlja preinaku tužbe.

6.2. Ocjena je ovog suda da je tužiteljica podneskom od 21. svibnja 2025. dopunila tužbu, a ne preinačila istu, obzirom da je odredila zahtjev, a ne istaknula novi ili povećala postojeći, te da se stoga tuženica ne može protiviti ovoj radnji tužiteljice, dapače, isto je njena obveza temeljem čl. 186.st.1. Zakona o parničnom postupku (Zakonom o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 57/11, 25/13, 70/19; dalje u tekstu ZPP).

7.1. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike više plaćenih anuiteta po kreditu u vezi sa povećanjem tečaja CHF-a u odnosu na kunu tijekom otplate kredita, te iznosa koji je plaćen na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita.

7.2. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da su stranke sklopile Ugovor o kreditu broj 266-21/2007 od 29. siječnja 2007. A koji je solemniziran po javnom bilježniku Nikši Viđenu iz Dubrovnika pod brojem OU-131/07-1, temeljem kojeg je isplaćen ugovoreni iznos od 25.550,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita ( u tekstu: Ugovor o kreditu), da se Ugovorom o kreditu otplata kredita vezala uz tečaj CHF, da je ugovorena otplata kredita u razdoblju od 7 godina, odnosno u 84 mjesečna anuiteta, da je tužiteljica u cijelosti otplatio kredit, da prilikom odobrenja kredita tužiteljici naplaćena jednokratna naknada troškova obrade u visini 1,5 % iznosa kredita, da su anuiteti tijekom otplate kredita rasli zbog rasta tečaja te nije sporna visina tužbenog zahtjeva.

7.3. Sporno je da li je osnovan prigovor prekluzije, primjenjivost odluka u postupku kolektivne zaštite potrošača na odnos stranaka, ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli i odredbe o plaćanju naknade za obradu kredita, da te da li je osnovan prigovor zastare.

8. U odnosu na prigovor tužene o prekluziji prava jer je predmetni ugovor prestao isplatom 2014., treba reći da odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje ZOO nisu propisana ograničenja za postavljanje restitucijskog zahtjeva u slučaju da je ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen (izvršen), pa to nije relevantno za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari. Naime, ispunjenjem ugovora ne nestaje uzrok ništetnosti (Vrhovni sud Republike Hrvatske, Revt-150/07 od 30. siječnja 2008.). Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

9. U pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula):

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. djelomično preinačio prvostupanjsku presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. i odbio dio tužbenog zahtjeva,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt-249/14- 2 od 09. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva,

- Ustavni sud Republike Hrvatske odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U- III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016.g. ukinuo je presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017.g. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.g. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je dana 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.g,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž- 6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

10. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 01. studenog 2004.g. do 31. prosinca 2008.g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (pa tako i ovdje tužiteljice) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tužena, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.

11. Iz sadržaja ugovora o kreditu, vremena sklapanja i nesporne činjenice da je isti ugovoren uz valutnu klauzulu CHF, jasno proizlazi da se zahtjev tužiteljice kao potrošača u ovom postupku temelji na istovjetnom interesu koji je bio predmet postupka po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odnosu na, između ostalog, i ovdje tuženika, te da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. pravomoćno odlučeno da su odredbe ovakvih ugovora ništetne u dijelu u kojem su obveze ugovornih strana vezane za tečaj kune u odnosu na tečaj CHF, pa se tužitelj sukladno čl. 502 c ZPP-a ima pravo pozvati se na utvrđenje suda u ovom postupku u kojem je utvrđeno da su nepoštene, time i ništetne, odredbe ugovora o kreditu primjeni na ovaj način ugovorenu valutnu klauzulu u CHF-a.

12. Tvrdnja tužene da tužiteljica nema pravo na izravnu primjenu utvrđenja iz kolektivnog spora nije utemeljena, jer je smisao kolektivne zaštite kao i utvrđenja ništetnosti odredbe u obeštećenju oštećene strane ugovora, dok zakonski termin ¨parnicama radi naknade štete¨, kako to propisuje čl. 502c ZPP-a, treba tumačiti ekstenzivno i teološki kao parnica u kojima se oštećenom potrošaču nadoknađuje štete koja mu je nastala povredom prava i interesa, a što je biti ove parnice u kojoj tužiteljica zahtjeva da se za konkretni ugovor utvrdi ništetnost istovjetne odredbe ugovora o kreditu u vezi valutne klauzule i da mu se isplati šteta koja joj je nastala temeljem ništetne odredbe u vidu preplaćenih iznosa anuiteta kredita nastalih primjenom ništetne valutne klauzule.

13. Sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli. U tom pravcu nije potrebno provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate.

14. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a.

15. Sudovi su u navedenim presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača, proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti, te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženice, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da potrošača nisu informirali o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci trgovca), da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

16. Slijedom navedenog, sud smatra da tužiteljica kao potrošač u konkretnim okolnostima nije bila upoznata s načinom promjene tečaja, te da bi se ponašala drukčije, da je njena situacija prilikom sklapanja ugovora o kreditu s tuženikom drukčija od onoga što je utvrđeno u kolektivnom sporu. Ovaj sud drži da je odredba Ugovora o kreditu kojima je otplata glavnice odnosno anuiteta vezana uz valutu švicarskog franka tužiteljici kao prosječnom potrošaču bila nerazumljiva, a da je tužena propustila prilikom sklapanja Ugovora o kreditu informirati tužiteljicu o rizicima vezanim uz odabranu valutnu klauzulu odnosno da tužiteljici nije prilikom sklapanja Ugovora o kreditu transparentno izložila konkretna djelovanja i učinak svih faktora koji utječu na njezinu kreditnu zaduženost uz predočenje točnih i razumljivih kriterija na temelju kojih je tužiteljica mogla procijeniti ekonomske posljedice koje će za nju potencijalno nastati odabirom kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima (tužena tijekom postupka niti tvrdi niti dokazuje da je postupila na opisani način). Takvo je postupanje sud ocijenio protivnim načelu savjesnosti i poštenja i koje je uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, te sud kao nedvojbeno utvrđuje da je odredba Ugovora o kreditu kojima je glavnica kredita odnosno otplata anuiteta vezana za valutu švicarskog franka nepoštena i stoga ništetna te da je obvezu tužiteljice za utuženo razdoblje trebalo obračunavati primjenom srednjeg tečaja CHF tečajne liste HNB važeće na dan korištenja kredita kao jedinog tečaja švicarskog franka koji je u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu tužitelju bio poznat i određen.

17. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe, pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Stoga, kako se radi o ništetnosti spornih odredbi (o valutnoj klauzuli), navedeno mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da su ugovorne odredbe ništetne. Stoga je tuženik u obvezi vratiti stečeno bez osnove temeljem odredbe čl. 1111. ZOO sa zateznom kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO jer je tuženik nepošteni stjecatelj s obzirom da je postupao protivno ZZP/03 i ZOO.

18.1. U odnosu na zahtjev da se odredbe ugovora kojima je ugovorena naknada za obradu kredita utvrde ništetnima sud smatra zahtjev tužitelja osnovanim.

18.2. Tuženica u ni jednom trenutku nije osporavala da bi se u ovom konkretnom slučaju pri sklapanju ugovora koristio standardizirani obrazac ugovora o kreditu, dakle onaj unaprijed formuliran od strane tuženice. Sukladno čl. 81.st.2. ZZP-a tuženica je bila dužna dokazati da je tužitelju bilo omogućeno pregovarati o naknadi za prijevremenu otplatu i njezinoj visini.

18.3. Sud smatra da je tužiteljica dovedena u poziciju da mora platiti naknadu za obradu kredita na čiju visinu ne može utjecati i koja je sama po sebi uvjet za odobravanje kredita i preduvjet za njegovu isplatu, a prema spornoj odredbi se i ne može zaključiti kako se formira ni od čega ovisi. Razvidno je također da u ugovoru nije pojašnjeno koja je to točno usluga pružena tužiteljici pa za istu plaća navedenu cijenu, dok iz činjenice da je cijena ugovorena u postotku od iznosa kredita proizlazi da sama cijena nije vezana za konkretne radnje po kreditu već isključivo za vrijednost samog kredita.

18.4. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2., smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

18.5. Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno je:

„1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“ 18.2. Iako se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u pravnom sustavu Republike Hrvatske već je iste potrebno implementirati, te iako u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice, a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

18.6. Navedena Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u zakonodavstvo Republike Hrvatske stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12), a zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

18.7. Tužiteljica u konkretnom slučaju nije bila u mogućnosti niti pregovarati o ovoj odredbi, a kako je pristanak na istu tuženica evidentno uvjetovala odobravanjem samog kredita kao glavnog interesa potrošača, zaključak je ovog suda da tuženica nije postupala u dobroj vjeri jer je tužiteljici nametnula plaćanje te dodatne cijene kredita za nepoznatu, odnosno neodređenu i neodredivu vrstu usluge, odnosno troška, čime je postupila suprotno načelu savjesnosti i poštenja koje se beziznimno zahtjeva u ugovornim odnosima te je time dovela tužiteljicu kao potrošača u neravnopravan položaj koji je uzrokovao neravnotežu u pravima i obvezama, obzirom je sama tuženica odredila cijenu nepoznatog troška/usluge i sama je naplatila prije isplate kredita tužiteljici, kao jednog od uvjeta isplate kredita tužitelja. Slijedom navedenog, utvrđeno je da se radi o nepoštenoj, time ništetnoj odredbi ovog potrošačkog ugovora.

19.1. Prigovor zastare nije osnovan.

19.2. Po pitanju zastare se izričito izjasnio Vrhovni sud u presudi Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. Prema shvaćanju Vrhovnog suda RH izraženom u toj odluci pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13. lipnja 2014. glede zahtjeva za povrat preplaćenih iznosa s osnova promjene kamatne stope jednostranom odlukom Banke, odnosno od 14. lipnja 2018. glede zahtjeva za povratom onog novčanog iznosa preplaćenog temeljem odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak. Valja ukazati i na zauzeto pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. godine prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

19.3.. U skladu s navedenim, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od 14. lipnja 2018. glede zahtjeva za povratom onog novčanog iznosa preplaćenog temeljem odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak.

19.4. S obzirom da je tužba podnesena dana 13. lipnja 2023. od pravomoćnosti odluke u kolektivnom sporu koja se odnosi na promjenu valute Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/17 kojom je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018. do podnošenja tužbe nije protekao opći zastarni rok pa prigovor zastare tuženika nije osnovan.

19.5. U odnosu na prigovor zastare vezano za zahtjev za isplatu stečenog temeljem naplate troškova obrade kredita, ukazuje se na shvaćanje koje je Vrhovni sud RH zauzeo na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. godine, a prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. S obzirom da je tek u ovom parničnom postupku utvrđeno da je odredba članka 5. ugovora o kreditu koji su stranke sklopile ništetna, što znači da rok za restitucijski zahtjev tužitelja niti nije počeo teći, odnosno počinje teći od dana donošenja ove odluke, a sukladno odredbi članka 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Stoga je sud utvrdio da je prigovor zastare potraživanja neosnovan.

20. Slijedom navedenog proizlazi da je tuženik u obvezi vratiti tužitelju onaj novčani iznos preplaćenih iznosa anuiteta i to u visini razlike između iznosa anuiteta koji su plaćeni primjenom tečaja CHF na dan plaćanja u odnosu na iznos anuiteta primjenom tečaja CHF na dan isplate kredita, kao i iznos naknade koji je tužiteljica platila na ime troška obrade kredita. Na okolnost visine zahtjeva, sud poklanja vjeru izračunu koji je u svom nalazu i mišljenju prikazala sudska vještakinja, i na koji izračun nije bilo prigovora. Stoga je utvrđeno da je tužena temeljem odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a u obvezi isplatiti tužiteljici na ime preplaćenih iznosa temeljem tečajne razlike iznos od 3.867,15 EUR i plaćene naknade za obradu kredita iznos od 231,39 EUR. Na svaki preplaćeni mjesečni iznos, kao i na iznos plaćene naknade, tužitelju pripadaju zakonske zatezne kamate sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a i to od dana kada su izvršene pojedine uplate. Odluka o visini stope zatezne kamate temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

21.1.Prigovor tužene radi prebijanja za iznos od 79,82 EUR nije osnovan.

21.2. Iako je vještakinja u nalazu i mišljenju izračunala tzv. negativne tečajne razlike od 79,82 EUR kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja CHF, te je za taj iznos tužena i istaknuo prigovor radi prebijanja, sud nalazi da se potraživanje tužiteljice ne može prebiti za taj iznos. Naime, tužena nema pravo na naplatu svoje tražbine na temelju ništetne ugovorne odredbe, sve sukladno utvrđenjima iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača jer kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora (odredbe o valutnoj klauzuli) nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu koju je pretrpio zbog djelomične ništetnosti ugovora obzirom da takvo pravo, a sve u smislu odredbe čl. 323. st. 2. ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora.

21.3. Stoga, nije utvrđeno postojanje tražbine radi prebijanja od 79,82 EUR na strani tuženika, pa je odlučeno temeljem čl. 288.a ZPP-a i čl.333. st.3. ZPP-a, kao u toč. III izreke presude.

22.1.. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154 st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

22.2. Tužiteljici je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku, u skladu s dostavljenim i zatraženim troškovnikom, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora, te odredbe važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023 dalje u tekstu: Tarifa), i to za sastav tužbe 100 bodova (Tbr.7/1), zastupanje na ročištima od 2. listopada 2024., 20. svibnja 2025. I 16. listopada 2025. u iznosu od po 100 bodova (Tbr. 9.t.1.), za sastav podneska od 21. svibnja 2025.. u iznosu od 100 bodova (Tbr. 8.t.1.), dakle ukupno 500 bodova, što u skladu s vrijednošću boda iz Tbr. 54. Tarife iznosi 1.000,00 EUR, uvećano za PDV od 25 % iznosi 1.250,00 EUR-a. Tužiteljici nije priznat trošak podneska od 13. studenog 2024. (navedeno od 14.11.24.) s obzirom da se nije radilo o podnesku, već o dostavi vjenčanog lista, a zatražen je trošak obrazloženog podneska od 100 bodova i pripadajući PDV. Tužiteljici je priznat i trošak od 400,00 EUR koji je uplaćen kao predujam za trošak sudskog vještaka. Stoga je tužiteljici ukupno priznat iznos od 1.650,00 EUR-a te je naloženo tuženiku naknaditi isti, u roku od 15 dana.

U Dubrovniku 28. studenog 2025.

Sutkinja

Ana Poljanić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu, pismeno, u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

PRESUDA SE DOSTAVLJA:

1. punomoćnik tužitelja

2. punomoćnik tuženika