Baza je ažurirana 22.08.2025.
zaključno sa NN 85/25
EU 2024/2679
1
Poslovni broj: 64 Gž Ovr-1125/2023-2
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: 64 Gž Ovr-1125/2023-2
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji toga suda Vesni Žulj, sucu pojedincu, u ovršnom predmetu prvoovrhovoditelja R. K. – R. u. R., r. G.m.b.H., K., A., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik M. P., odvjetnik u Odvjetničkom društvu "B. & P." d.o.o. iz Z., drugoovrhovoditeljice Republike Hrvatske, ministarstvo, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u S.1, Građansko-upravni odjel, protiv prvoovršenika I. T. iz K. S., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik M. Š., odvjetnik u S.1, drugoovršenice M. T.1 iz K. S., OIB: …, koju zastupa punomoćnik D. B., odvjetnik u K. S., trećeovršenice T. T., K. S., OIB: …, četvrtoovršenice A. C., K. S., OIB: … i petoovršenika M. T.2, K. S., OIB: …, trećeovršenika, četvrtoovršenicu i petoovršenicu zastupa punomoćnica J. D., odvjetnica u K. S., radi ovrhe, odlučujući o žalbi drugoovršenice M. T.1 protiv rješenja Općinskog suda u Splitu, poslovni broj OVR-2178/11 od 25. siječnja 2023., dana 12. listopada 2023.,
r i j e š i o j e
Odbija se kao neosnovana žalba drugoovršenice M. T.1, i u odnosu na drugoovršenicu M. T.1, potvrđuje rješenje Općinskog suda u Splitu, poslovni broj OVR-2178/11 od 25. siječnja 2023.
Obrazloženje
1. Rješenjem suda prvog stupnja odbijen je kao neosnovan prijedlog drugoovršenice M. T.1, OIB: …, zaprimljen kod tog suda dana 21. prosinca 2021. za odgodu ovrhe određene rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Splitu, poslovni broj OVR-2178/11 od 05. svibnja 2011. do pravomoćnog okončanja parničnog postupka koji se kod Općinskog suda u Splitu vodi pod poslovnim brojem P-217/20 po tužbi ovršenice M. T.1, kao tužiteljice, radi utvrđenja ništetnosti ovršne isprave i brisanja upisanog prava zaloga (točka I. izreke). Odbijen je prijedlog drugoovršenice M. T.1, OIB: … za prekidom ovog ovršnog postupka (točka II. izreke).
2. Rješenje suda prvog stupnja pobija žalbom drugoovršenica M. T.1 zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbama čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 - dalje: ZPP) u vezi s odredbom čl. 19. st. 1. Ovršnog zakona (Narodne novine, br. 57/96, 29/99, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05 i 67/08, dalje: OZ). Predlaže uvažiti žalbu, predmetno rješenje preinačiti i usvojiti zahtjeve drugoovršenice, podredno ukinuti pobijano rješenje, i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno rješavanje.
3. Žalba je neosnovana.
4. U postupku koji je prethodio žalbi utvrđeno je sljedeće:
- da je rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Splitu, poslovni broj OVR-2178/11 od 5. svibnja 2011., određena ovrha na temelju ovršne isprave - Sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, sklopljenog 23. svibnja 2006. pred javnim bilježnikom B. J. iz S.2, pod poslovnim brojem OU-213/06 i Dodatka tom Sporazumu od 7. kolovoza 2009., poslovni broj OU-106/09, a radi naplate novčane tražbine ovrhovoditelja u iznosu od 676.434,32 EUR, plativo u kunama po prodajnom tečaju HNB-a na dan isplate, zajedno sa zateznom kamatom na iznos od 600.000,00 EUR, po stopi od 5% godišnje, tekućom od 1. ožujka 2011. pa do ovrhovoditeljeva namirenja te troškova ovršnog postupka, na nekretninama pravnog prednika II. - V. ovršenika, sada pokojnog A. T., označenim kao kč. br. 1557, zk.ul.br. 3299, k.o. K. N. i kč. br. 89/2, Z.U. 4136, K.O. K. S.;
- da su ovršenici 13. rujna 2017. podnijeli prijedlog za odgodu ovrhe, na temelju odredbe čl. 6. Zakona o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenih u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom (Narodne novine, br. 72/17. – dalje: Zakon o ništetnosti) da su uz prijedlog dostavili presliku tužbe koju su podnijeli radi utvrđenja ništetnim Sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, sklopljenog dana 23. svibnja 2006. pred javnim bilježnikom B. J. iz S.2, pod poslovnim brojem OU-213/06 i Dodatka tom Sporazumu od dana 7. kolovoza 2009. poslovni broj OU-106/09, na temelju kojih isprava je ovrha određena te da su u tom smislu predložili odgodu ovrhe do okončanja parničnog postupka koji se vodi pred Općinskim sudom u Splitu pod poslovnim brojem P-4209/17., kao i da je nepravomoćnim rješenjem od 19. prosinca 2019. odbijen prijedlog ovršenika za odgodu ovrhe do okončanja parničnog postupka pod poslovnim brojem P-4209/17;
- da je 21. prosinca 2021. ovršenica M. T.1 obavijestila sud da je 23. siječnja 2020. pokrenula drugi parnični postupak pod poslovnim brojem P-217/20, također radi utvrđenja ništetnosti Sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, sklopljenog 23. svibnja 2006. pred javnim bilježnikom B. J. iz S.2, pod poslovnim brojem OU-213/06 i Dodatka tom Sporazumu od 7. kolovoza 2009., da ništetnost temelji na činjenici da predmetna nekretnina predstavlja bračnu stečevinu stečenu za vrijeme trajanja njezina braka sa sada pokojnim A. T., a da je navedeni Sporazum bio zaključen bez njezina znanja te da je zatražila brisanje upisanog prava zaloga u zemljišnim knjigama te da ako bi se na predmetnoj nekretnini provela ovrha da bi bilo povrijeđeno njezino pravo na dom, s obzirom na to da je to jedina njezina nekretnina u Republici Hrvatskoj, radi čega je predložila odgoditi ovrhu do okončanja parničnog postupka pod poslovnim brojem P-217/20;
- da se prvoovrhovoditelj usprotivio prijedlogu drugoovršenice za odgodu ovrhe, jer smatra da nisu kumulativno ispunjene pretpostavke za odgodu ovrhe propisane Ovršnim zakonom, a uz to se poziva na primjenu načela povjerenja u zemljišne knjige prema kojemu ovrhovoditelj kao savjesna treća osoba ne bi trebao trpjeti posljedice toga što nositelj vanknjižnog prava nije svoje vlasništvo blagovremeno upisao u zemljišnu knjigu, već da je iz nekih razloga tolerirao upis bračnog druga kao jedinog vlasnika, da je takav upis jedini relevantan za ovrhovoditelja i prema njemu proizvodi sve pravne posljedice koje zakon veže za upis u zemljišnim knjigama;
- da je 12. rujna 2022. utvrđen prekid postupka zbog brisanja iz Sudskog registra Trgovačkog suda u Splitu u tom predmetu trećetuženika „S.“ d.o.o. u stečaju, (parnični postupak pod poslovnim brojem P-217/20 nije pravomoćno okončan).
5. Polazeći od utvrđenja da je u konkretnom slučaju ovrha na nekretnini ovršenika određena na temelju ugovora o hipotekarnom kreditu sklopljenom u obliku neposredno izvršivog javnobilježničkog akta, Sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, od 23. svibnja 2006., pred javnim bilježnikom B. J. iz S.2, pod poslovnim brojem OU-213/06 i Dodatka tom Sporazumu od 7. kolovoza 2009. poslovni broj OU-106/09, između prvoovrhovoditelja kao davatelja kredita i trgovačkog društva „S.“ d.o.o., K. S., kao korisnika kredita, sud prvog stupnja je zaključio kako se u konkretnom slučaju ne radi o potrošačkom ugovoru u smislu odredbe čl. čl. 399. a st. 1. toč. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22, dalje ZOO) budući da je u ovom slučaju korisnik kredita bila pravna, a ne fizička osoba, slijedom čega je prigovore drugoovrešenice M. T.1, koje u tom dijelu ističe, ocijenio neosnovanim.
5.1. Nadalje, sud je ocijenio kako nisu kumulativno ispunjene dvije pozitivne pretpostavke iz odredbe čl. 61. st. 1. OZ, za odgodu ovrhe. Sud prvog stupnja pritom je vodio računa o vrednovanju interesa svih subjekata involviranih u ovršnom postupku, vjerojatnost nastupanja, kvalitetu i kvantitetu štete koju bi uslijed (ne)odgode pretrpjeli, slijedom čega je cijenio navode drugoovršenice M. T.1, da je podnijela tužbu radi utvrđenja ništetnosti ovršne isprave temeljem koje je određena ovrha, 23. siječnja 2020. kod Općinskog suda u Splitu, pod poslovnim P-217/20, dok je ovršna isprava sačinjena 2006., to jest četrnaest (14) godina ranije, čime je prema ocjeni suda na njezinoj strani bila ispunjena objektivna pretpostavka koja je uvjet za odgodu ovrhe (čl. 61. st. 1. toč. 4. OZ), dok u odnosu na vjerojatnost nastanka nenadoknadive ili teško nadoknadive štete ili potrebe sprječavanja nasilja, na te okolnosti drugoovršenica M. T.1 nije priložila niti jedan dokaz.
5.2. Sud prvog stupnja je obrazložio kako je ovaj ovršni postupak tegoban za drugoovršenicu M. T.1, koja se nalazi u posjedu predmetne nekretnine, ali je nužan s obzirom na prava ovrhovoditelja koja proizlaze iz ovršne isprave, budući da ovršenici, niti korisnik kredita „S.“ d.o.o., čiji je založni dužnik bio pravni prednik drugoovršenice A. T., nije postupio po ovršnoj ispravi, niti zalogom osiguranu tražbinu ovrhovoditelja ispunio po dospijeću, u kojem slučaju kao založni dužnik i svi koji su kasnije stekli bilo koje pravo na toj nekretnini, pa time i drugoovršenica, mora trpjeti namirenje zalogom osigurane tražbine iz vrijednosti založene stvari, nekretnine upisane u zk.ul.br. 4136, k.č.br. 89/2, u naravi oranica površine 775 m2, dvorište površine 60 m2 i kuća površine 174 m2, ukupne površine 1009 m2, sve k.o. K. S., s uporištem na odredbe čl. 297. st. 1. i 336. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 48/09, 153/09, 143/12 i 152/14, 81/15 i 94/17, dalje ZV). Stoga je ocijenio kako se prijedlog za odgodu ovrhe protivi pravu ovrhovoditelja da na brz i zakonit način ostvari svoju tražbinu utvrđenu ovršnom ispravom, prema odredbi čl. 336. st. 2. ZV. Sud je također utvrdio kako je pravni prednik drugoovršenice, založni dužnik A. T. preminuo 2012., dakle osam (8) godina prije no što je drugoovršenica podnijela tužbu radi utvrđenja ništetnosti ovršne isprave na temelju koje je određena ovrha.
5.3. Također, sud prvog stupnja je prigovor prava na dom ocijenio neosnovanim, polazeći od utvrđenja da drugoovršenica ne prebiva u predmetnoj nekretnini u K. S., nema prijavljeno ni prebivalište niti boravište u Republici Hrvatskoj (što je razvidno ne samo iz tužbe koju je podnijela radi utvrđenja ništetnosti ovršne isprave dana 23. siječnja 2020., nego je sud pretragom osoba iz evidencije MUP-a utvrdio da drugoovršenica M. T.1 od 2015. ima prebivalište u Nj. (sada u B., na adresi …).
5.4. Naposljetku, sud prvog stupnja je, kao neosnovan, odbio prijedlog drugoovršenice M. T.1 da se prekine predmetni ovršni postupak do okončanja parnice pod poslovnim brojem P-217/20 u smislu odredbe čl. 213. ZPP, a polazeći od odredbe čl. 9. OZ koja upućuje kako je u ovršnom postupku predviđen prekid samo radi okolnosti vezane za legitimaciju stranaka i to na način da propisuje postupanje uz prisutnost privremenog zastupnika stranke kako bi se spriječilo ometanje provedbe ovrhe, kao i činjenicu specifičnosti ovršnog postupka u smislu ostvarivanja tražbine iz ovršne isprave. Stoga je ocijenio kako se u ovršnom postupku ne može odrediti prekid iz razloga za prekid propisan odredbom čl. 213. st. 1. toč. 1. ZPP, radi čega je prijedlog za prekid postupka odbio kao neosnovan.
6. Ispitujući pobijano rješenje utvrđeno je da sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka propisanu odredbom čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju povredu sadržajno upire žaliteljica u žalbi. Pobijano rješenje sadrži jasne i dostatne razloge o svim odlučnim činjenicama, ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima rješenja navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava i rješenje nema nedostataka zbog kojih se ne bi moglo ispitati.
6.1. Jednako tako, nisu ostvarene niti bitne povrede odredaba postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP u vezi s odredbom čl. 19. st.1. ZPP).
7. Suprotno žalbenim navodima, u interpretativnoj presudi od 18. veljače 2016., Finanmadrid EFC SA, C‑49/14, EU:C:2016:98, Sud Europske unije je povodom zahtjeva za prethodnu odluku tumačio Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL L 95, str. 29.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 12., str. 24. - dalje Direktiva: 93/13), u kontekstu nadležnosti nacionalnog ovršnog suda da po službenoj dužnosti ispituje ništetnost nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima (par. 34., 45., 46. i dr.), a što ovdje nije slučaj, jer predmetni ugovor o kreditu nije sklopljen s potrošačem, budući da korisnik kredita „S.“ d.o.o., nema svojstvo potrošača u smislu odredbe čl. 3. st. 1. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03, 46/07, 79/07), odnosno u smislu čl. 2. st. 1., toč. b. Direktive 93/13, zbog čega predmetni ugovor o kreditu ne ulazi u područje primjene Direktive br. 93/13. Naime, kako bi ugovor bio obuhvaćen Direktivom 93/13, potrebno je utvrditi da je jedna ugovorna strana prodavatelj robe ili pružatelj usluga u smislu članka 2. točke (c), a druga strana potrošač u smislu članka 2. točke (b), a što ovdje, kako je prethodno navedeno, nije slučaj (sudska praksa Suda Europske unije u predmetima: C-590/17 Pouvin Dijoux, toč. 25.–28. s upućivanjima na predmet C-110/14 Costea, toč. 21./ u pogledu pojma „potrošač”/; predmet C-74/15 Tarcău, toč. 27.; C-534/15 Dumitraş, toč. 36. C-535/16 Bachman, toč. 36.), i utoliko su žalbeni navodi žaliteljice u tom dijelu, neosnovani.
8. Neosnovano je (i) isticanje prigovora prava na poštovanje doma u smislu odredbe čl. 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine – Međunarodni ugovor, br. 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05 i 1/06 – dalje; Konvencija).
8.1. Sud prvog stupnja pravilno je utvrdio kako drugoovršenica u predmetnoj nekretnini u K. S., nema prijavljeno ni prebivalište niti boravište u Republici Hrvatskoj, već da od 2015. ima prebivalište u SR Nj. (sada u B., na adresi ...).
8.2. Nadalje, na žalbene navode valja odgovoriti kako je točno da se svakoj stranci u postupku koja je istaknula prigovor prava na poštovanje doma mora omogućiti da sud
ocijeni razmjernost i razumnost takve predložene mjere. Drugim riječima, na sudovima je, da ispitaju razmjernost i nužnost miješanja te polazeći od okolnosti konkretnog slučaja, ocijene može li se miješanje u pravo na dom opravdati razlozima javnog interesa odnosno postoji li za njega prijeka društvena potreba (Ustavni sud Republike Hrvatske, primjerice u odlukama: broj U-III-2073/2010 od 4. ožujka 2014. i U-III-5917/2013 od 23. svibnja 2014.) Međutim, navedena stajališta nisu apsolutno primjenjiva u slučajevima u kojima je druga stranka u ovršnom postupku privatna fizička ili pravna osoba. Ovo zato jer su u takvim slučajevima mehanizmi vaganja suprotstavljenih privatnih interesa stranaka u pravilu već utjelovljeni u domaćem zakonodavstvu koje propisuje odgovarajuće pravne lijekove i postupke koje je privatna osoba dužna poduzeti odnosno pokrenuti radi zaštite prava na dom (predmeti Europskog suda za ljudska prava, u daljnjem tekstu: ESLJP, Vrzić protiv Hrvatske, br. 43777/13, § 67., presuda od 12. srpnja 2016. i F.J.M. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 76202/16, §§ 37. - 40., odluka od 6. studenoga 2018.). Stoga u takvom postupku nije nužno da sud važe te interese.
8.3. U ovom slučaju, prvoovrhovoditeljica je banka, dakle privatna pravna osoba, dok je pravni prednik drugoovršenice M. T.1 založio predmetnu nekretninu kao instrument osiguranja predmetnog kredita i na taj način pristao da banka svoju tražbinu može namiriti prodajom založene nekretnine te je stoga bio svjestan mogućnosti pokretanja ovršnog postupka ako taj kredit ne otplati (predmeti ESLJP: Vrzić protiv Hrvatske, §§ 68. i Frlan protiv Hrvatske, br. 2545/14, § 32. i 33., odluka od 20. rujna 2016.).
8.4. Slijedom prethodno izloženog, sud prvog stupnja pravilno je prijedlog za odgodu ovrhe odbio kao neosnovan i za svoju je odluku dao valjane razloge koje prihvaća i ovaj sud, a koja žalbenim navodima, iz prethodno izloženih razloga, nije dovedena u pitanje.
8.5. Pravilno je sud prvog stupnja odbio prijedlog da se predmetni ovršni postupak prekine do pravomoćnog okončanja parničnog postupka radi utvrđenja ništetnosti ovršne isprave, jer suprotno žalbenim navodima, nisu ispunjeni uvjeti propisani odredbom čl. 213. ZPP, u vezi s odredbom čl. 19. st. 1. OZ.
8.6. Na žalbene navode valja još odgovoriti i to kako je sud prvog stupnja pravilno ocijenio da je, s jedne strane, ovršni postupak tegoban za žaliteljicu, no s druge strane, s obzirom na prava ovrhovoditelja koja proizlaze iz ovršne isprave, budući da ovršenici, niti korisnik kredita „S.“ d.o.o., čiji je založni dužnik bio pravni prednik drugoovršenice A. T., nisu postupili u skladu s ovršnom ispravom, niti zalogom osiguranu tražbinu ovrhovoditelja ispunili po dospijeću, u kojem slučaju, založni dužnik, odnosno svi koji su kasnije stekli bilo koje pravo na toj nekretnini, uključujući dakle i žaliteljicu moraju trpjeti namirenje zalogom osigurane tražbine iz vrijednosti založene stvari – predmetne nekretnine upisane (čl. 297. st. 1. i 336. st. 1. ZV).
9. Zbog izloženog, a kako je na pravilno utvrđene činjenice materijalno pravo pravilno primijenjeno, valjalo je na temelju odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP, u vezi s odredbom čl. 19. st. 1. OZ, žalbu drugoovršenice M. T.1, odbiti kao neosnovanu, i potvrditi pobijano rješenje suda prvog stupnja.
U Zagrebu 12. listiopada 2023.
Sutkinja
Vesna Žulj, v.r.
Pogledajte npr. Zakon o radu
Zahvaljujemo na odazivu :) Sav prihod ide u održavanje i razvoj.