REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zadru

Borelli 9, 23000 Zadar

Poslovni broj: P-882/2024-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru, po sucu toga suda Marku Baraki, u pravnoj stvari tužiteljice JUA OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupana po punomoćnicima Ivanu Šalina i Boži Vrkić, odvjetnicima iz Zadra, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877 zastupana po punomoćniku Branko Bulat, odvjetniku u odvjetničkom društvu Šavorić & partneri d.o.o. iz Zagreba, Ilica 1/A, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 25. studenog 2025. godine u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužiteljice Lucije Mišković odvjetnice u odvjetničkom uredu Bože Vrkića, odvjetnika u Zadru i zamjenika punomoćnika tuženika Marijana Peše, odvjetnika u Zadru, te nakon objave dana 28. studenog 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se kao neosnovan osnovni tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

"I.Utvrđuje se da je Ugovor o kreditu broj 236-27/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, zaključen između tužiteljice i tuženika, ništetan te kao takav ne proizvodi pravni učinak slijedom čega se nalaže tuženiku isplatiti – vratiti tužiteljici iznos od 138.469,76 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od dospijeća do isplate na svaki plaćeni iznos i to na: − iznos od 469,57 EUR sa kamatom od 03.04.2006. godine

− iznos od 469,69 EUR sa kamatom od 02.05.2006. godine

− iznos od 471,31 EUR sa kamatom od 01.06.2006. godine

− iznos od 467,06 EUR sa kamatom od 03.07.2006. godine

− iznos od 467,06 EUR sa kamatom od 01.08.2006. godine

− iznos od 470,60 EUR sa kamatom od 01.09.2006. godine

− iznos od 470,30 EUR sa kamatom od 02.10.2006. godine

− iznos od 468,58 EUR sa kamatom od 02.11.2006. godine

− iznos od 467,67 EUR sa kamatom od 01.12.2006. godine

− iznos od 462,92 EUR sa kamatom od 02.01.2007. godine

− iznos od 459,79 EUR sa kamatom od 01.02.2007. godine

− iznos od 461,10 EUR sa kamatom od 01.03.2007. godine

− iznos od 460,13 EUR sa kamatom od 02.04.2007. godine

− iznos od 452,81 EUR sa kamatom od 02.05.2007. godine

− iznos od 448,97 EUR sa kamatom od 01.06.2007. godine

− iznos od 446,34 EUR sa kamatom od 02.07.2007. godine

− iznos od 448,08 EUR sa kamatom od 03.08.2007. godine

− iznos od 447,96 EUR sa kamatom od 06.09.2007. godine

− iznos od 461,85 EUR sa kamatom od 01.10.2007. godine

− iznos od 460,44 EUR sa kamatom od 02.11.2007. godine

− iznos od 321,05 EUR sa kamatom od 30.11.2007. godine

− iznos od 144,72 EUR sa kamatom od 03.12.2007. godine

− iznos od 465,30 EUR sa kamatom od 02.01.2008. godine

− iznos od 474,10 EUR sa kamatom od 01.02.2008. godine

− iznos od 477,42 EUR sa kamatom od 29.02.2008. godine

− iznos od 531,36 EUR sa kamatom od 31.03.2008. godine

− iznos od 518,27 EUR sa kamatom od 30.04.2008. godine

− iznos od 513,10 EUR sa kamatom od 02.06.2008. godine

− iznos od 519,47 EUR sa kamatom od 30.06.2008. godine

− iznos od 510,11 EUR sa kamatom od 31.07.2008. godine

− iznos od 510,58 EUR sa kamatom od 01.09.2008. godine

− iznos od 517,59 EUR sa kamatom od 01.10.2008. godine

− iznos od 558,15 EUR sa kamatom od 31.10.2008. godine

− iznos od 536,97 EUR sa kamatom od 02.12.2008. godine

− iznos od 576,19 EUR sa kamatom od 31.12.2008. godine

− iznos od 581,79 EUR sa kamatom od 02.02.2009. godine

− iznos od 584,32 EUR sa kamatom od 02.03.2009. godine

− iznos od 577,35 EUR sa kamatom od 31.03.2009. godine

− iznos od 578,68 EUR sa kamatom od 30.04.2009. godine

− iznos od 568,02 EUR sa kamatom od 01.06.2009. godine

− iznos od 560,16 EUR sa kamatom od 30.06.2009. godine

− iznos od 562,25 EUR sa kamatom od 31.07.2009. godine

− iznos od 566,39 EUR sa kamatom od 31.08.2009. godine

− iznos od 566,03 EUR sa kamatom od 30.09.2009. godine

− iznos od 561,84 EUR sa kamatom od 02.11.2009. godine

− iznos od 569,70 EUR sa kamatom od 30.11.2009. godine

− iznos od 575,99 EUR sa kamatom od 31.12.2009. godine

− iznos od 584,95 EUR sa kamatom od 01.02.2010. godine

− iznos od 582,89 EUR sa kamatom od 01.03.2010. godine

− iznos od 595,05 EUR sa kamatom od 31.03.2010. godine

− iznos od 592,75 EUR sa kamatom od 30.04.2010. godine

− iznos od 599,09 EUR sa kamatom od 01.06.2010. godine

− iznos od 636,14 EUR sa kamatom od 30.06.2010. godine

− iznos od 628,13 EUR sa kamatom od 02.08.2010. godine

− iznos od 652,60 EUR sa kamatom od 31.08.2010. godine

− iznos od 644,14 EUR sa kamatom od 30.09.2010. godine

− iznos od 630,55 EUR sa kamatom od 02.11.2010. godine

− iznos od 659,23 EUR sa kamatom od 30.11.2010. godine

− iznos od 681,77 EUR sa kamatom od 31.12.2010. godine

− iznos od 656,45 EUR sa kamatom od 31.01.2011. godine

− iznos od 666,20 EUR sa kamatom od 28.02.2011. godine

− iznos od 654,89 EUR sa kamatom od 31.03.2011. godine

− iznos od 656,94 EUR sa kamatom od 30.04.2011. godine

− iznos od 704,80 EUR sa kamatom od 31.05.2011. godine

− iznos od 709,47 EUR sa kamatom od 30.06.2011. godine

− iznos od 746,18 EUR sa kamatom od 01.08.2011. godine

− iznos od 3,37 EUR sa kamatom od 03.08.2011. godine

− iznos od 728,91 EUR sa kamatom od 31.08.2011. godine

− iznos od 706,43 EUR sa kamatom od 30.09.2011. godine

− iznos od 676,54 EUR sa kamatom od 31.10.2011. godine

− iznos od 674,88 EUR sa kamatom od 30.11.2011. godine

− iznos od 685,18 EUR sa kamatom od 31.12.2011. godine

− iznos od 694,17 EUR sa kamatom od 31.01.2012. godine

− iznos od 695,37 EUR sa kamatom od 29.02.2012. godine

− iznos od 689,15 EUR sa kamatom od 31.03.2012. godine

− iznos od 693,35 EUR sa kamatom od 30.04.2012. godine

− iznos od 696,22 EUR sa kamatom od 31.05.2012. godine

− iznos od 691,39 EUR sa kamatom od 30.06.2012. godine

− iznos od 692,66 EUR sa kamatom od 31.07.2012. godine

− iznos od 689,04 EUR sa kamatom od 31.08.2012. godine

− iznos od 681,32 EUR sa kamatom od 01.10.2012. godine

− iznos od 689,67 EUR sa kamatom od 31.10.2012. godine

− iznos od 693,67 EUR sa kamatom od 30.11.2012. godine

− iznos od 690,75 EUR sa kamatom od 31.12.2012. godine

− iznos od 675,02 EUR sa kamatom od 31.01.2013. godine

− iznos od 688,39 EUR sa kamatom od 28.02.2013. godine

− iznos od 689,55 EUR sa kamatom od 02.04.2013. godine

− iznos od 684,31 EUR sa kamatom od 30.04.2013. godine

− iznos od 668,02 EUR sa kamatom od 31.05.2013. godine

− iznos od 667,60 EUR sa kamatom od 01.07.2013. godine

− iznos od 671,60 EUR sa kamatom od 31.07.2013. godine

− iznos od 678,02 EUR sa kamatom od 31.08.2013. godine

− iznos od 686,91 EUR sa kamatom od 30.09.2013. godine

− iznos od 682,33 EUR sa kamatom od 31.10.2013. godine

− iznos od 685,57 EUR sa kamatom od 30.11.2013. godine

− iznos od 689,25 EUR sa kamatom od 31.12.2013. godine

− iznos od 584,90 EUR sa kamatom od 31.01.2014. godine

− iznos od 588,99 EUR sa kamatom od 28.02.2014. godine

− iznos od 511,55 EUR sa kamatom od 31.03.2014. godine

− iznos od 76,10 EUR sa kamatom od 31.03.2014. godine

− iznos od 583,12 EUR sa kamatom od 30.04.2014. godine

− iznos od 581,67 EUR sa kamatom od 31.05.2014. godine

− iznos od 582,33 EUR sa kamatom od 30.06.2014. godine

− iznos od 587,47 EUR sa kamatom od 31.07.2014. godine

− iznos od 591,80 EUR sa kamatom od 01.09.2014. godine

− iznos od 590,90 EUR sa kamatom od 30.09.2014. godine

− iznos od 594,64 EUR sa kamatom od 31.10.2014. godine

− iznos od 597,18 EUR sa kamatom od 01.12.2014. godine

− iznos od 595,69 EUR sa kamatom od 31.12.2014. godine

− iznos od 597,25 EUR sa kamatom od 15.01.2015. godine

− iznos od 595,93 EUR sa kamatom od 28.02.2015. godine

− iznos od 596,10 EUR sa kamatom od 31.03.2015. godine

− iznos od 596,10 EUR sa kamatom od 30.04.2015. godine

− iznos od 596,10 EUR sa kamatom od 01.06.2015. godine

− iznos od 596,10 EUR sa kamatom od 30.06.2015. godine

− iznos od 596,10 EUR sa kamatom od 31.07.2015. godine

− iznos od 596,10 EUR sa kamatom od 31.08.2015. godine

− iznos od 596,10 EUR sa kamatom od 30.09.2015. godine

− iznos od 596,10 EUR sa kamatom od 31.10.2015. godine

− iznos od 596,10 EUR sa kamatom od 30.11.2015. godine

− iznos od 596,10 EUR sa kamatom od 31.12.2015. godine

− iznos od 596,10 EUR sa kamatom od 01.02.2016. godine

− iznos od 596,10 EUR sa kamatom od 29.02.2016. godine

− iznos od 67.585,94 EUR sa kamatom od 30.03.2016. godine po stopi od 15 % godišnje za razdoblje od 03. travnja 2006. godine pa do 31. prosinca 2007. godine, po stopi od 14 % godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine pa do 30. lipnja 2011.godine, po stopi od 12% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine pa do 31. Srpnja 2015. godine, po stopi od 8,14 % polugodišnje za razdoblje od 1.kolovoza 2015. godine pa do isplate, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku do 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."

II.Usvaja se kao osnovan podredni tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

"I. Utvrđuje se da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz čl.3 i čl.6 Ugovora o kreditu broj 236-27/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, koji su stranke zaključile dana 14.veljače 2006. godine, te da su nezakonite donesene odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa kao što je i ništetna odredba o valutnoj klauzuli slijedom čega tužiteljica nije bila dužna plaćati mjesečnu ratu po promjenama kamatnih stopa koje je tuženik izvršio od 14.veljače 2006. godine, kao i promjenjivom tečaju CHF od 14.veljače 2006.godine pa nadalje.

II. Dužan je tuženik isplatiti tužiteljici na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promijenjenih kamatnih stopa iznos od 4.989,63 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od dospijeća do isplate na svaki plaćeni iznos i to na:

- iznos od 17,39 EUR sa kamatom od 01.10.2007. godine

- iznos od 17,35 EUR sa kamatom od 02.11.2007. godine

- iznos od 17,57 EUR sa kamatom od 30.11.2007. godine

- iznos od 17,48 EUR sa kamatom od 02.01.2008. godine

- iznos od 17,80 EUR sa kamatom od 01.02.2008. godine

- iznos od 17,97 EUR sa kamatom od 29.02.2008. godine

- iznos od 64,27 EUR sa kamatom od 31.03.2008. godine

- iznos od 62,69 EUR sa kamatom od 30.04.2008. godine

- iznos od 62,06 EUR sa kamatom od 02.06.2008. godine

- iznos od 62,83 EUR sa kamatom od 30.06.2008. godine

- iznos od 61,70 EUR sa kamatom od 31.07.2008. godine

- iznos od 61,76 EUR sa kamatom od 01.09.2008. godine

- iznos od 62,43 EUR sa kamatom od 01.10.2008. godine

- iznos od 67,51 EUR sa kamatom od 31.10.2008. godine

- iznos od 64,11 EUR sa kamatom od 02.12.2008. godine

- iznos od 78,85 EUR sa kamatom od 31.12.2008. godine

- iznos od 79,61 EUR sa kamatom od 02.02.2009. godine

- iznos od 79,96 EUR sa kamatom od 02.03.2009. godine

- iznos od 79,01 EUR sa kamatom od 31.03.2009. godine

- iznos od 79,19 EUR sa kamatom od 30.04.2009. godine

- iznos od 77,73 EUR sa kamatom od 01.06.2009. godine

- iznos od 76,65 EUR sa kamatom od 30.06.2009. godine

- iznos od 76,94 EUR sa kamatom od 31.07.2009. godine

- iznos od 77,51 EUR sa kamatom od 31.08.2009. godine

- iznos od 77,46 EUR sa kamatom od 30.09.2009. godine

- iznos od 76,88 EUR sa kamatom od 02.11.2009. godine

- iznos od 77,96 EUR sa kamatom od 30.11.2009. godine

- iznos od 78,82 EUR sa kamatom od 31.12.2009. godine

- iznos od 80,05 EUR sa kamatom od 01.02.2010. godine

- iznos od 79,77 EUR sa kamatom od 01.03.2010. godine

- iznos od 81,43 EUR sa kamatom od 31.03.2010. godine

- iznos od 81,11 EUR sa kamatom od 30.04.2010. godine

- iznos od 81,73 EUR sa kamatom od 01.06.2010. godine

- iznos od 87,05 EUR sa kamatom od 30.06.2010. godine

- iznos od 85,96 EUR sa kamatom od 02.08.2010. godine

- iznos od 89,30 EUR sa kamatom od 31.08.2010. godine

- iznos od 88,15 EUR sa kamatom od 30.09.2010. godine

- iznos od 86,29 EUR sa kamatom od 02.11.2010. godine

- iznos od 90,21 EUR sa kamatom od 30.11.2010. godine

- iznos od 81,25 EUR sa kamatom od 31.12.2010. godine

- iznos od 78,23 EUR sa kamatom od 31.01.2011. godine

- iznos od 79,39 EUR sa kamatom od 28.02.2011. godine

- iznos od 78,05 EUR sa kamatom od 31.03.2011. godine

- iznos od 78,29 EUR sa kamatom od 30.04.2011. godine

- iznos od 84,00 EUR sa kamatom od 31.05.2011. godine

- iznos od 84,55 EUR sa kamatom od 30.06.2011. godine

- iznos od 89,32 EUR sa kamatom od 01.08.2011. godine

- iznos od 86,87 EUR sa kamatom od 31.08.2011. godine

- iznos od 84,19 EUR sa kamatom od 30.09.2011. godine

- iznos od 56,43 EUR sa kamatom od 31.10.2011. godine

- iznos od 56,29 EUR sa kamatom od 30.11.2011. godine

- iznos od 57,15 EUR sa kamatom od 31.12.2011. godine

- iznos od 57,90 EUR sa kamatom od 30.01.2012. godine

- iznos od 58,00 EUR sa kamatom od 29.02.2012. godine

- iznos od 57,48 EUR sa kamatom od 31.03.2012. godine

- iznos od 57,83 EUR sa kamatom od 30.04.2012. godine

- iznos od 58,07 EUR sa kamatom od 31.05.2012. godine

- iznos od 57,66 EUR sa kamatom od 30.06.2012. godine

- iznos od 57,77 EUR sa kamatom od 31.07.2012. godine

- iznos od 57,47 EUR sa kamatom od 31.08.2012. godine

- iznos od 56,83 EUR sa kamatom od 01.10.2012. godine

- iznos od 57,52 EUR sa kamatom od 31.10.2012. godine

- iznos od 57,86 EUR sa kamatom od 30.11.2012. godine

- iznos od 57,61 EUR sa kamatom od 31.12.2012. godine

- iznos od 56,30 EUR sa kamatom od 31.01.2013. godine

- iznos od 57,41 EUR sa kamatom od 28.02.2013. godine

- iznos od 57,51 EUR sa kamatom od 02.04.2013. godine

- iznos od 57,07 EUR sa kamatom od 30.04.2013. godine

- iznos od 55,71 EUR sa kamatom od 31.05.2013. godine

- iznos od 55,68 EUR sa kamatom od 01.07.2013. godine

- iznos od 56,01 EUR sa kamatom od 31.07.2013. godine

- iznos od 56,55 EUR sa kamatom od 31.08.2013. godine

- iznos od 57,29 EUR sa kamatom od 30.09.2013. godine

- iznos od 56,91 EUR sa kamatom od 31.10.2013. godine

- iznos od 57,18 EUR sa kamatom od 30.11.2013. godine

- iznos od 57,49 EUR sa kamatom od 31.12.2013. godine

te s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli odnosno promjene u tečaju CHF iznos od 10.067,69 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od plaćanja od strane tužiteljice svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate i to na

- iznos od 18,02 EUR sa kamatom od 31.10.2008. godine

- iznos od 24,72 EUR sa kamatom od 31.12.2008. godine

- iznos od 29,55 EUR sa kamatom od 02.02.2009. godine

- iznos od 31,74 EUR sa kamatom od 02.03.2009. godine

- iznos od 25,72 EUR sa kamatom od 31.03.2009. godine

- iznos od 26,87 EUR sa kamatom od 30.04.2009. godine

- iznos od 17,66 EUR sa kamatom od 01.06.2009. godine

- iznos od 10,88 EUR sa kamatom od 30.06.2009. godine

- iznos od 12,68 EUR sa kamatom od 31.07.2009. godine

- iznos od 16,26 EUR sa kamatom od 31.08.2009. godine

- iznos od 15,95 EUR sa kamatom od 30.09.2009. godine

- iznos od 12,33 EUR sa kamatom od 02.11.2009. godine

- iznos od 19,11 EUR sa kamatom od 30.11.2009. godine

- iznos od 24,55 EUR sa kamatom od 31.12.2009. godine

- iznos od 32,28 EUR sa kamatom od 01.02.2010. godine

- iznos od 30,51 EUR sa kamatom od 01.03.2010. godine

- iznos od 41,00 EUR sa kamatom od 31.03.2010. godine

- iznos od 39,01 EUR sa kamatom od 30.04.2010. godine

- iznos od 42,88 EUR sa kamatom od 01.06.2010. godine

- iznos od 76,46 EUR sa kamatom od 30.06.2010. godine

- iznos od 69,55 EUR sa kamatom od 02.08.2010. godine

- iznos od 90,67 EUR sa kamatom od 31.08.2010. godine

- iznos od 83,37 EUR sa kamatom od 30.09.2010. godine

- iznos od 71,64 EUR sa kamatom od 02.11.2010. godine

- iznos od 96,40 EUR sa kamatom od 30.11.2010. godine

- iznos od 127,90 EUR sa kamatom od 31.12.2010. godine

- iznos od 105,59 EUR sa kamatom od 31.01.2011. godine

- iznos od 114,18 EUR sa kamatom od 28.02.2011. godine

- iznos od 104,22 EUR sa kamatom od 31.03.2011. godine

- iznos od 106,03 EUR sa kamatom od 30.04.2011. godine

- iznos od 148,18 EUR sa kamatom od 31.05.2011. godine

- iznos od 152,29 EUR sa kamatom od 30.06.2011. godine

- iznos od 187,51 EUR sa kamatom od 01.08.2011. godine

- iznos od 169,42 EUR sa kamatom od 31.08.2011. godine

- iznos od 149,61 EUR sa kamatom od 30.09.2011. godine

- iznos od 147,49 EUR sa kamatom od 31.10.2011. godine

- iznos od 145,96 EUR sa kamatom od 30.11.2011. godine –

iznos od 155,41 EUR sa kamatom od 31.12.2011. godine

- iznos od 163,64 EUR sa kamatom od 30.01.2012. godine

- iznos od 164,75 EUR sa kamatom od 29.02.2012. godine

- iznos od 159,05 EUR sa kamatom od 31.03.2012. godine

- iznos od 162,90 EUR sa kamatom od 30.04.2012. godine

- iznos od 165,53 EUR sa kamatom od 31.05.2012. godine

- iznos od 161,10 EUR sa kamatom od 30.06.2012. godine

- iznos od 162,27 EUR sa kamatom od 31.07.2012. godine

- iznos od 158,95 EUR sa kamatom od 31.08.2012. godine

- iznos od 151,87 EUR sa kamatom od 01.10.2012. godine

- iznos od 159,52 EUR sa kamatom od 31.10.2012. godine

- iznos od 163,19 EUR sa kamatom od 30.11.2012. godine

- iznos od 160,52 EUR sa kamatom od 31.12.2012. godine

- iznos od 146,09 EUR sa kamatom od 31.01.2013. godine

- iznos od 158,35 EUR sa kamatom od 28.02.2013. godine

- iznos od 159,42 EUR sa kamatom od 02.04.2013. godine

- iznos od 154,62 EUR sa kamatom od 30.04.2013. godine

- iznos od 139,68 EUR sa kamatom od 31.05.2013. godine

- iznos od 139,30 EUR sa kamatom od 01.07.2013. godine

- iznos od 142,97 EUR sa kamatom od 31.07.2013. godine

- iznos od 148,85 EUR sa kamatom od 31.08.2013. godine

- iznos od 157,00 EUR sa kamatom od 30.09.2013. godine

- iznos od 152,79 EUR sa kamatom od 31.10.2013. godine

- iznos od 155,77 EUR sa kamatom od 30.11.2013. godine

- iznos od 159,14 EUR sa kamatom od 31.12.2013. godine

- iznos od 161,24 EUR sa kamatom od 31.01.2014. godine

- iznos od 165,68 EUR sa kamatom od 28.02.2014. godine

- iznos od 164,22 EUR sa kamatom od 31.03.2014. godine

- iznos od 159,32 EUR sa kamatom od 30.04.2014. godine

- iznos od 157,74 EUR sa kamatom od 31.05.2014. godine

- iznos od 158,45 EUR sa kamatom od 30.06.2014. godine

- iznos od 164,02 EUR sa kamatom od 31.07.2014. godine

- iznos od 168,71 EUR sa kamatom od 01.09.2014. godine

- iznos od 167,74 EUR sa kamatom od 30.09.2014. godine

- iznos od 171,80 EUR sa kamatom od 31.10.2014. godine

- iznos od 174,55 EUR sa kamatom od 01.12.2014. godine

- iznos od 172,93 EUR sa kamatom od 31.12.2014. godine

- iznos od 173,38 EUR sa kamatom od 15.01.2015. godine

- iznos od 173,38 EUR sa kamatom od 28.02.2015. godine

- iznos od 173,38 EUR sa kamatom od 31.03.2015. godine

- iznos od 173,38 EUR sa kamatom od 30.04.2015. godine

- iznos od 173,38 EUR sa kamatom od 01.06.2015. godine

- iznos od 173,38 EUR sa kamatom od 30.06.2015. godine

- iznos od 173,38 EUR sa kamatom od 31.07.2015. godine

- iznos od 173,38 EUR sa kamatom od 31.08.2015. godine

- iznos od 173,38 EUR sa kamatom od 30.09.2015. godine

po stopi od 15 % godišnje za razdoblje od 03. travnja 2006. godine pa do 31. prosinca 2007. godine, po stopi od 14 % godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine pa do 30. lipnja 2011.godine, po stopi od 12% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine pa do 31. srpnja 2015. godine, po stopi od 8,14 % polugodišnje za razdoblje od 1.kolovoza 2015. godine pa do isplate, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku do 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."

III. Dužan je tuženik naknaditi tužiteljici prouzročeni parnični trošak u iznosu od 4.833,88 Eur-a sa zakonskom zateznom kamatom počevši od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužiteljica je podnijela tužbu Općinskom sudu u Zadru protiv tuženika, tvrdeći da su tužiteljica i tuženik zaključili Ugovor o kreditu broj 236-27/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine kojim da je tuženik odobrio tužiteljici kreditni iznos od 135.650,00 CHF. Spomenutim ugovorom da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa od 4,60% (čl.3 i čl.6.). Mjesečna otplatna rata s tom kamatnom stopom da je iznosila 761,71 CHF. Tuženik je, s obzirom na odredbe cit. Ugovora jednom obavijestio tužiteljicu o promjeni kamatne stope na što da je tužiteljica usmeno prigovorila, dok je kasnije promijene vršio bez da o tomu obavijesti tužiteljicu kao ugovornu stranku na bilo koji način, tako da tužiteljica nije ni imala mogućnost za prigovor. Tužiteljica da je, istina, kroz mjesečne rate osjetila da je došlo do promjene tako da joj je mjesečni anuitet, u odnosu na prvotni, znatno porastao, međutim kao i u odnosu na prvi prigovor i daljnji prigovori tužiteljice da su ostali bez ikakvog rezultata, dakle sa niti jednom promjenom tužiteljica se nije usuglasila. Promjene tuženika u pogledu kamatne stope da su nezakonite što da je, uostalom, i utvrđeno pred Trgovačkim sudom u Zagrebu. Naime, iste da nisu opravdane sa niti jednog stajališta, tim više što da u vrijeme povoljnih tržišnih prilika tuženik kamatnu stopu da nije promijenio na niže odnosno u korist tužitelja. Ni stanje na međunarodnom tržištu da ne ide tuženiku u prilog budući da su tamo prilike takve da kamatne stope dramatično padaju. Naime, na međunarodnom tržištu kamata na švicarske franke da se određuje u skladu sa kretanjima kamate koje banke međusobno određuju jedna prema drugoj prilikom pozajmljivanja. Od početka 2009.godine Libor da neprestano pada, tako da je kamatna stopa na CHF bila 0,53%, pa da je, dakle, jasno da stanje na tom tržištu nije ono što je utjecalo na povećanje sporne kamate. Upravo prateći stanje na međunarodnom tržištu tuženik da je tužiteljici trebao spustiti kamatu. Svakako, sporne promjene kamatne stope i sama ugovorna odredba o tome da nisu zakoniti ni zbog sljedećih razloga:-Ugovor je sastavljen u tipskom obliku i oko njegova sadržaja tužiteljica nije mogla pregovarati. Nju je tužiteljica, kao slabija ekonomska strana, morala prihvatiti i povinuti se sili jačega. Sama ta odredba o promjeni kamatne stope da unosi neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice kao potrošača, pa spada u red nepoštenih odredbi iz čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača, -sporna odredba da ne navodi razloge na temelju kojih se može promijeniti kamatna stopa. Ne navođenjem tih razloga ona da stavlja tužiteljicu u neravnopravan položaj. Njoj prilikom zaključenja ugovora da nije objašnjeno koji su to uvjeti koji da mijenjaju visinu kamatne stope. Bez tih podataka tužiteljica kao potrošač da nije mogla provjeriti na temelju čega se donose odluke o promjeni kamatne stope. Sporna odredba da omogućuje tuženiku kao jačoj ekonomskoj strani da jednostrano mijenja ugovorne odredbe što da je protivno čl.97.st.1.alineja 10 i 11 Zakona o zaštiti potrošača. Ugovorne odredbe koje da su protivne čl.96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača da su prema čl.102 tog zakona ništetne. Dakle, tuženik da je mijenjao kamatnu stopu uvijek u svoju korist i na štetu tužitelja iako da je, s obzirom na stanje na tržištu, to mogao činiti i u korist tužiteljice. Kako da tuženik to nije činio, to njegovo postupanje da je suprotno čl.296. ZOO. Odredba tuženika da je pored prednjeg suprotna i čl. 82.st.1.alineja 11. Zakona o zaštiti potrošača koji da je vrijedio u vrijeme zaključenja ugovora, pa da se takva odredba sukladno čl.87.st.1. Zakona o zaštiti potrošača ima smatrati ništavom. Odredba tuženika da je protivna čl.110.st.1.i 2. alineja 8 te čl.111.st.1 i 2 alineja 1 Zakona o zaštiti potrošača. Konačno odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi da su u suprotnosti i sa odredbom članka 4.stavka 2. Direktive 93/13 EEZ. Pored promjenjive kamatne stope i odredbe o valutnoj klauzuli ugovorena u spornom Ugovoru o kreditu da je kao nepoštena odredba ništetna. Naime, kolektivnom presudom po tužbi Potrošača pa i protiv tuženika, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koja presuda da obvezuje i ovaj sud da je utvrđeno da je valutna klauzula ništetna. Naime, s obzirom da je tužiteljica zaduživana po tečaju CHF, koji kao takav da nikada nije primila te da joj je mjesečni anuitet obračunavan po tečaju tuženika na dan isplate, to da je tužiteljica i na taj način izvršila povrat iznosa koji da kao takav nije morala. Ni o ovoj odredbi Ugovora o kreditu, kao ni o ostalim odredbama, nažalost tužiteljica kao slabija ugovorna strana da nije mogla pregovarati. Osim odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, za koje odredbe je od strane Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđeno da su ništetne, da su ništeten i ostale odredbe što da svakako čini Ugovor o kreditu ništetnim u cijelosti. Naime, bez tih odredbi Ugovor o kreditu da ne može opstati na bilo koji način što da ga opet u konačnici čini ništetnim. Upravo stoga, a polazeći od odredbi Zakona o obveznim odnosima i to konkretno čl.1111. svaka od ugovornih strana da bi bila u obvezi vratiti onoj drugoj ono što je temeljem takvog ništetnog pravnog posla primila. Međutim, za razliku od tužiteljice, tužena strana da je nepoštena, pa da je ne pripada pravo na zakonske zatezne kamate na isplaćeni iznos tužiteljici dok, s druge strane, tužiteljica da ima pravo na povrat zakonskih zateznih kamata na isplaćene iznose. Kada se učini prijeboj međusobnih uplata i to na strani tuženika iznosa glavnice bez kamata, dok na strani tužiteljice imamo mjesečne anuitete sa zakonskim zateznim kamatama ispada da je tužiteljica, u tom slučaju, isplatila i pretplatila pozamašni iznos koji da u ovom trenutku ne može odrediti budući da joj nedostaje određena dokumentacija koja da se nalazi u posjedu tužene strane koja da joj to odbija predati. Stoga da će se konačni iznos odrediti nakon što sud naloži tuženiku dostaviti sudu potrebnu dokumentaciju i nakon što se provede financijsko vještačenje odnosno vještačenje po vještaku financijsko-ekonomske struke. U svakom slučaju tužiteljica da ima pravo na povrat iznosa koji da je pretplatila s osnova nezakonitog povećanja po promjenjivoj kamatnoj stopi te po ništetnoj valutnoj klauzuli odnosno tečajnoj razlici. Tužiteljica da mora napomenuti da je i nepoštena praksa i prema čl.108. Zakona o zaštiti potrošača zabranjena. Tužiteljica da je zbog nepoštenog mijenjanja kamatne stope od strane tuženika te ništetne valutne klauzule isplatila veći iznos od onog što bi morala da su te odredbe bile valjane, međutim točan iznos, kao i u slučaju ništetnosti cjelokupnog Ugovora o kreditu, zbog nepostojanja dokumentacije koja se nalazi u posjedu tuženika, da ne može u ovom trenutku odrediti. Tužiteljica predlaže po provedenom postupku usvojiti tužbeni zahtjev.

1 0

2.Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da u cijelosti osporava tužbu i istaknute tužbene zahtjeve kao neosnovane u pogledu pravne osnove i visine, kao i razloge kojima je tužiteljica obrazložio tužbu u ovom sporu. S obzirom da je tužiteljica u ovom predmetu podnijela tzv. stupnjevitu tužbu s glavnim i eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom, tuženik će se prije svega očitovati na zahtjev tužiteljice za pribavom dokumentacije od tuženika, a potom i na istaknute tužbene zahtjeve. Tuženik prije upuštanja u raspravljanje o osnovanosti tužbenog zahtjeva, prije svega ističe kako u ovom predmetu nisu ispunjeni uvjeti za podnošenje tzv. stupnjevite tužbe iz odredbe čl. 186.b. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99,88/01, 117/03, 88/05,02/07, 84/08,96/08, 123/08, 57/11, 148/11,25/13,89/ Sukladno odredbi čl. 186. b st. 2. ZPP-a, tužiteljica u sporu u kojem ne može postaviti određeni zahtjev prije nego što dođe do podataka koji joj tuženik ne želi dati premda njima raspolaže, a koji joj je prema sadržaju građanskopravnoga odnosa dužan dati odnosno koji se mogu smatrati zajedničkima za obje stranke, može u tužbi istaknuti zahtjev kojim će zatražiti od suda da tuženika osudi na isplatu iznosa, predaju stvari ili prijenos prava čiju će visinu, količinu, odnosno istovjetnost odrediti tek nakon što joj tuženik dade potrebne podatke, odnosno tek nakon što se provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi o podacima koje tuženik izbjegava dati. Tuženik ističe kako tužiteljica raspolaže svom dokumentacijom koju traži tužbom odnosno istu je uredno dobivala od tuženika. Slijedom navedenog, tuženik predlaže da naslovni sud odbije zahtjev tužiteljice za pribavu dokumentacije od strane tuženika kao i glavni i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev te obveže tužiteljicu naknaditi tuženiku parnični trošak sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude. Nadalje, tuženik unatoč činjenici što tužiteljica nije specificirala razdoblje za koje traži isplatu iznosa, a uzevši u obzir činjenicu da je kredit u cijelosti otplaćen u travnju 2016. godine, ovdje ističe prigovor zastare svih utuženih iznosa koje tužiteljica potražuje na temelju navodne ništetnosti Ugovora o kreditu odnosno navodno nezakonitog povećanja kamatne stope te zbog porasta tečaja CHF u odnosu na kunu. Što se tiče iznosa koje tužiteljica potražuje s osnove kamatne stope i rasta tečaja CHF u odnosu na kunu, očigledno je kako tužiteljica potražuje povrat dijela mjesečnih anuiteta odnosno da se predmetnom slučaju primjenjuje zastarni rok sukladno čl. 226. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje u tekstu: „ZOO") koji navodi da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Sukladno navedenom, tužiteljica nije ovlašten tražiti povrat naprijed navedenih iznosa jer je u trenutku podnošenja tužbe dana 25. ožujka 2019. godine nastupila zastara sukladno navedenom trogodišnjem zastarnom roku za sve iznose koje tužiteljica potražuje s osnove kamatne stope i rasta tečaja CHF u odnosu na kunu. Podredno, u nastavku će tuženik obrazložiti iz kojeg razloga smatra da tužiteljici ne pripada pravo zahtijevati isplatu potraživanog iznosa i u slučaju da sud ne utvrdi da je nastupila zastara za utuženi iznos. Nesporno je da su parnične stranke sklopile Ugovor o kreditu kojim je tuženik odobrio tužiteljici stambeni kredit u iznosu kunske protuvrijednosti CHF 136.650,00 na rok otplate 25 godina. Također da nije sporno da je u čl. 4. Ugovora o kreditu ugovorena da se kredit otplaćuje u 300 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan plaćanja te da je odredbom čl. 6. Ugovora o kreditu ugovorena da je kamatna stopa iz čl. 3. Ugovora o kreditu promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama ili drugom aktu tuženika. Sporno je među parničnim strankama da li je valutna klauzula sadržana u čl. 2. i čl. 4. Ugovora o kreditu ništetna odnosno da li

1 1

je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz čl. 6. Ugovora o kreditu te da li iste povlače ništetnost cijelog Ugovora o kreditu. Tuženik prije svega ističe kako tužiteljica osnovanost tužbenog zahtjeva temelji na paušalnim nepovezanim navodima te na utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P1401/12 (dalje u tekstu: ,,Presuda TS-a"), a koja je donesena u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača „Potrošač". Tužiteljica u tužbi navodi kako je Presudom TS-a utvrđena ništetnost odredbi Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi kao i odredbi o valutnoj klauzuli. Tužiteljica pozivajući se na utvrđenja iz Presude TS-a očigledno smatra da se u navedenom predmetu treba primijeniti odredba čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje u tekstu: ,,ZZP/07") odnosno odredba čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14 i 110/15, dalje u tekstu: „ZZP/14") odnosno da je naslovni sud vezan za utvrđenja iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i na primjenu odredbe čl. 502.c ZZP-a. Tuženik ističe da je tužiteljica prije podnošenja tužbe pristala na konverziju kredita ugovorenog s tuženikom s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15, dalje u tekstu: ,,ZID ZPK) te je dana 7.siječnja 2016.g. sklopila Aneks uz Ugovor o kreditu broj:236- 27/200 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine kojima je izvršena konverzija predmetnog kredita u CHF u kredit u EUR (dalje u tekstu: ,,Aneks"). Iz navedenog proizlazi, a suprotno navodima iz tužbe, da tužiteljica nema pravni interes za vođenje ovog postupka. Podredno, kada bi se i utvrdilo da tužiteljica ima pravni interes za vođenje postupka, ističe se da se ni u tom slučaju naslovni sud ne bio vezan utvrđenjima iz kolektivnog spora. Naime, u vrijeme kada je sklopljen predmetni Ugovor o kreditu, tj. 14. veljače 2006. godine, na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, dalje u tekstu: ,,ZZP/03") koji za razliku od novog zakona, ZZP/07 koji je stupio na snagu tek 7. kolovoza 2007. godine uopće nije poznavao ovakvu vrstu tužbe niti davao pravo pojedinačnim potrošačima da, pozivom na utvrđenja iz kolektivnog spora, pokreću parnice. štoviše, taj je zakon jedino predviđao mogućnost da osobe s pravnim interesom zatraže da trgovci prestanu s određenim nepoštenim postupanjem. Nadalje, tuženik ističe kako se u navedenom predmetu ne mogu primijeniti odredbe čl. 138. a ZZP/07 odnosno čl. 118. ZZP/14 te čl. 502. c ZPP-a jer tužiteljica u tužbi ne traži naknadu štete već povrat stečenog bez osnove. Sukladno odredbi čl. 138. a ZZP/07 odnosno čl. 118. ZZP/14, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Istovrsna odredba postoji i u odredbi čl. 502.c ZPP-a, gdje se učinci presude također ograničavaju samo na posebne (individualne) parnice za naknadu štete. Međutim tužiteljica usprkos naprijed navedenom u tužbi traži povrat stečenog bez osnove, a ne naknadu štete. Stoga, čak i kada bi se uzelo da bi se odredbe čl. 502.c ZPP-a, čl. 138. a ZZP/07 odnosno čl. 118. ZZP/1.4 mogle primijeniti u ovom predmetu, tuženik ističe da je u predmetnom slučaju pogrešno postavljen tužbeni zahtjev pa stoga isti predlaže odbiti. Tužiteljica u tužbi osporava valjanost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbe o valutnoj klauzuli u CHF navodeći posebno kako odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi CHF kredita ne sadrži odrednice na temelju kojih se kamatna stopa mijenja (odnosno da je neodređena i neodrediva), te navodeći kako je odredba o valutnoj klauzuli u CHF ništetna pozivom na primjenu Presuda donesenih u tzv. kolektivnom sporu. Naime, ZID ZPK/15 propisuje obvezu tuženika da omogući potrošaču s kreditom

1 2

denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF (dalje u tekstu: ,,CHF kredit") konverziju takvog kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je kredit denominiran, na način da se položaj potrošača s CHF kreditom izjednači s položajem u kojem Kao što je već naprijed navedeno tužiteljica ništetnost valutne klauzule iz čl. 2. i čl. 4. Ugovora o kreditu temelji na utvrđenju iz Presude TS-a iako naslovni sud nije vezan za utvrđenja iz navedene presude (vidi toč. 13. -20. tog podneska) te samo šturo navodi kako je zaduživana po tečaju CHF koji, kao takav, nikada nije primila te joj je mjesečni anuitet obračunavan po tečaju tuženika na dan isplate koji kao takav nije trebala plaćati. Tuženik ističe kako su naprijed navedene tvrdnje tužiteljice u potpunosti promašene odnosno odredbe o valutnoj klauzuli Ugovora o kreditu nisu ništetne. Osim toga i svi ostali navodi o ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli Ugovora o kreditu su u potpunosti promašeni. Materijalni propis koji određuje koje su odredbe u potrošačkim ugovorima ništetne, jest ZZP/03 osobito čl. 81.., 84. i 87. Međutim, sukladno odredbi čl. 84. ZZP/03 nije dopušteno se uopće upuštati u ocjenjivanje poštenja odnosno valjanosti odredbi o predmetu i cijenu kao što su odredbe o valutnoj klauzuli Ugovora o kreditu ako su takve odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Naprijed navedeno je potvrdio i Sud Europske unije u presudi posl. br. C-186/16 od 20. rujna 2017. godine na sljedeći način: ,,Uzimajući u obzir sva ta razmatranja, na treće pitanje valja odgovoriti da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da pojam „glavni predmet ugovora" u smislu te odredbe obuhvaća ugovornu odredbu, poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, sadržanu u ugovoru o zajmu u stranoj valuti, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i u skladu s kojom se zajam mora vratiti u istoj stranoj valuti kao u onoj u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen s obzirom na to da se tom odredbom utvrđuje bitna obveza koja određuje taj ugovor. Slijedom toga, ta odredba ne može se smatrati nepoštenom ako je jasno i razumljivo sastavljena."- Presuda suda Europske unije posl.br. C-186/16 od 20. rujna 2017. godine; Nadalje, tuženik ističe kako je institut valutne klauzule uvedenu Republici Hrvatskoj još 1994. godine i to odredbom čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 33/94). Otada pa sve do danas institut valutne klauzule je u svakodnevnoj primjeni te je općeprihvaćen od svih subjekata u društvu te je uobičajena praksa da se kod sklapanja pravnih poslova (ugovori o kupoprodaji nekretnina, o zakupu, o najmu, o zajmu, o kreditu, o leasingu itd.) ugovorena cijena izračunava upravo na temelju tečaja kune u odnosu na određenu stranu valutu, dakle uz primjenu valutne klauzule. Institut valutne klauzule se posebno primjenjuje i na pravne poslove kao što su ugovori o kreditu koje fizičke sobe sklapaju sa bankama. Slijedom navedenog, neprihvatljiva je argumentacija da korisnicima kredita kao potrošačima, koji su sklapali ugovore o kreditu sa valutnom klauzulom sa bankama i/ kao trgovcima, nije bio razumljiv njezin sadržaj i posljedice koje iz nje proizlaze za potrošača. Naprotiv potrošačima je ova ugovorna odredba bila jako dobro poznata, uključujući i sve pravne posljedice koje ona proizvodi. Pritom, tuženik ističe kako je tužiteljica po zanimanju diplomirana ekonomistica pa je svakako istoj u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu trebalo biti poznato značenje odredbe o valutnoj klauzuli i posljedice koje iz iste proizlaze. Nadalje, predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorena je založno pravo na nekretninama u korist tuženika radi osiguranja tražbina po Ugovora o kreditu, kao i drugi instrumenti osiguranja pa je stoga za očekivati da je tužiteljica pri sklapanju ugovora uložila viši stupanj pažnje od uobičajenog (svakako je to bio dužna učiniti), pogotovo imajući u vidu da je Ugovor o kreditu ujedno solemniziran i strankama rastumačen kod javnog bilježnika. Nadalje, tuženik je prije i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu poduzeo sve mjere koje su bile u njegovoj

1 3

mogućnosti kako bi informirao potrošače pa tako i tužiteljicu o rizicima sklapanja Ugovora o kreditu u valutnoj klauzuli švicarski franak. Prije svega, tuženik je pažljivo educirao sve svoje zaposlenike o načinu ugovaranja kredita u valuti švicarski franak te dao upute o prodaji navedenih proizvoda. Također, i zaposlenik tuženika koji je sudjelovao na obradi kredita je tužiteljici prilikom sklapanja Ugovora o kreditu priopćio moguće rizike ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom švicarski franak. Nadalje, u plaćenom oglasu u dnevnim novinama 24 sata od dana 6. rujna 2005. godine tuženik je izričito naveo sljedeće: Korisnik kredita mora sam donijeti odluku je li rizik rasta tečaja franka prema kuni veći od pogodnosti niže kamate u odnosu na rizik koji preuzima vežući svoj kredit uz EUR-o. Prije nego što odlučite uz koju ćete valutu vezati kredit mora se uzeti u obzir ne samo pogodnosti niže kamate već i mogućnosti nestabilnog tečaja. Pritom, tuženik ističe kako su naprijed navedena upozorenja dana s obzirom na općeniti rizik koji nosi ugovaranje klauzule u valuti švicarskog franka odnosno da postoji mogućnost da tečaj švicarskog franka u budućnosti raste, ali nitko nije mogao predvidjeti kretanje tečaja švicarskog franka u budućnosti pogotovo u razdoblju od 30 godina na koje razdoblje je sklopljen Ugovor o kreditu. Također, tuženik dostavlja dokumentaciju sastavljenu 2011. godine i 2013. godine dakle nakon drastičnog rasta tečaja švicarskog franka 2010. godine iz koje je vidljivo kako niti tada tuženik nije mogao predvidjeti kretanje tečaja. Naprijed navedena dokumentacija odnosno interne projekcije tuženika o kretanju tečaja su sastavljene na temelju istraživanja trećih strana kao što su ING, Deutsche Bank, UBS, Morgan Stanley itd. Također, na okolnost da tuženik nije mogao u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu procijeniti kretanje tečaja švicarskog franka odnosno da je bio u dobroj vjeri, tuženik predlaže izvesti dokaz saslušanjem svjedoka JU, izvršnog direktora Ekonomskih istraživanje tuženika Švicarski franak je dugo godina bio stabilna valuta s malim oscilacijama u kretanju, npr. u razdoblju od ožujka 1996. godine do ožujka 2006. godine porastao je za samo 1,1 posto što je očigledno i utjecalo na odluku tužiteljice da sklopi Ugovor o kreditu u navedenoj valuti. Dakle, tužiteljica je u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu usprkos svim informacijama kojima je raspolagala o valuti švicarski franak slobodnom voljom pristala da joj se glavnica veže za valutu švicarski franak. Dakle, iz svega naprijed navedenog proizlazi kako tuženik nije postupao nepošteno prilikom sklapanja Ugovora o kreditu na što aludira tužiteljica u tužbi odnosno isti je postupio savjesno i pružio sve informacije tužiteljici kojima je u tom trenutku raspolagao vezano za tečaj švicarskog franka. S tim u vezi tuženik ističe kako čak i da je tuženik propustio pružiti tužiteljici sve informacije vezane za rizik sklapanja Ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom švicarski franak, naprijed navedena činjenica ne bi utjecala na samu razumljivost i poštenje odredbi o valutnoj klauzuli Ugovora o kreditu sukladno odredbi čl. 81. i čl. 84. ZZP/03 već bi ista pod određenim uvjetima propisanim čl. 284. ZOO upućivala da je postojala mana volje (zabluda) na strane jedne ugovorne strane u kojem slučaju bi tužiteljica mogla tražiti poništaj ugovora, ali samo u roku od tri godine od sklapanja Ugovora o kreditu. Međutim, tužiteljica nakon sklapanja Ugovora o kreditu i usprkos činjenici što je u razdoblju od tri godine nakon sklapanja Ugovora o kreditu tečaj švicarskog franka rastao nikada nije ukazivala na činjenicu da je u zabludi izazvanoj od strane tuženika sklopila Ugovor o kreditu niti je zbog toga tražila poništaj Ugovora o kreditu. Notorno je da se valutna klauzula ugovara kao dvostrana klauzula, koja prati kretanje tečaja švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu u oba smjera, prema tome ni na koji način ne uzrokuje značajnu neravnotežu na štetu potrošača, ovdje tužiteljice. Odredba o valutnoj klauzuli može dovesti do toga da novčana obveza u hrvatskoj kuni bude veća ili manja za potrošača ovdje tužiteljicu, ovisno o kretanju tečaja

1 4

hrvatske kune u odnosu na stranu valutu; podjednako je moguće da tečaj kune u odnosu na švicarski franak poraste ili padne što znači da je postojala jednaka mogućnost da ukupna obveza tužiteljice u hrvatskim kunama bude veća ili manja od inicijalna predviđene obveze u kunama. Također, tuženik ističe kako se postojanje znatnije neravnoteže između ugovornih strana u smislu odredbe čl. 81. ZPP/03 treba ocijeniti u odnosu na promjene kojih je prodavatelj robe ili pružatelj usluga kao vjerovnik odnosno u ovom slučaju tuženik bio svjestan ili ih je mogao predvidjeti u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu. Uzevši u obzir sve naprijed navedeno odnosno da tuženik, HNB-a pa i nitko drugi nije mogao predvidjeti kretanje tečaja švicarskog franka, jasno je kako u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nije postojala značajna neravnoteža na štetu potrošača odnosno tužiteljice. S tim u vezi tuženik ističe kako drastičan porast tečaja švicarskog franka nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može utjecati na poštenje odredbe o valutnoj klauzuli. Zaključno, tuženik ističe kako i je nakon sklapanja Ugovora o kreditu, a upravo zbog neočekivanog rasta tečaja švicarskog franka, poduzeo niz mjera kako bi pomogao potrošačima da što lakše otplate kredit što samo potvrđuje činjenicu da tuženik u svom poslovanju djeluje savjesno, u skladu sa dobrim trgovačkim običajima, pravilima morala i poštenom poslovnom praksom. U nastavku kronologija mjera koje je poduzeo tuženik: "2010. godine - lipanj 2010. godine - klijentima je omogućeno da reprogramiraju svoje kredite, a uz reprogram im je ponuđena i mogućnost moratorija te produženja roka otplate kredita za 10 godina (ovo je omogućeno i za klijente s kreditima uz valutnu klauzulu EUR); - listopad 2010. - smanjena je kamatna stopa na stambene kredite u otplati uz valutnu klauzulu u CHF za 0,25 postotna boda.; - ukinuta je naknadu za promjenu valute kredita uz koju se veže valutna klauzula iz CHF u EUR u razdoblju od 15. kolovoza 2010. godine do 15. kolovoza 2011. godine; 2011. godine - kolovoz 2011. godine - ponovo je smanjena kamatna stopa na stambene kredite u otplati uz valutnu klauzulu u CHF: - za 0,20 postotna boda za klijente bez primanja na račun otvoren kod tuženika; - za 0,50 postotna boda za klijente s primanjima na računu otvorenom kod tuženika; - kolovoz/rujan 2011. godine - tuženik je (uz druge banke) kao supotpisnica Memoranduma o mjerama za ublažavanje položaja korisnika stambenih kredita koji su ugovoreni s valutnom klauzulom CHF s Vladom Republike Hrvatske donijela i sljedeće mjere: - produljenje roka otplate stambenog kredita bez naknade do 40 godina, odnosno do 75. godine života dužnika; - omogućila konverziju stambenog kredita iz CHF u EUR bez naknade - (za tuženika je to zapravo bio samo produžetak te mjere jer je navedena naknada ukinuta već u 2010. godine na razdoblje od godinu dana); - odgoda plaćanja obveze, odnosno moratorij (za tuženika je to također predstavljalo samo nastavak već započete mjere iz 2010. godine); - promjena načina otplate stambenog kredita koji je vezan uz CHF - tečaj CHF se fiksira na 5,80 kuna za l CHF na rok do 5 godina te se iz razlike anuiteta između navedenog tečaja i stvarnog tečaja formira potraživanje s odgođenom otplatom (tzv. odgođena potraživanje). Nadalje, tuženik ističe kako tužiteljica svoje tvrdnje o ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz čl. 6. Ugovora o kreditu odnosno odluka tuženika o promjenama kamatnih stopa također temelji na šturim tvrdnjama odnosno ništetnost navedene odredbe temelji isključivo na Presudi TS-a koja nije primjenjiva u ovom predmetu (vidi toč. 13-20. ovog podneska). Odredba čl. 6. Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi nije ništetna niti su nezakonite odluke o promjenama kamatnih stopa po Ugovoru o kreditu. Naime, kao i kod valutne klauzule, ništetnost odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu se procjenjuje sukladno ZZP/03 odnosno čl. 81., 84. i 87. Sukladno čl. 87. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništava. Sukladno čl. 81. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno

1 5

pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, sukladno čl. 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Nesporna je da je odredba iz čl. 6. Ugovora o kreditu odredba koja se tiče cijene budući da je kamata cijena koju korisnik kredita plaća na ime odobrenog kredita. Prema tome, da bi odredba iz čl. 6. Ugovora o kreditu bila ništetna potrebno je da su kumulativne ispunjeni slijedeći uvjeti: (a) da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, (b) da je i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva, (c) da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (tužiteljice). Tužiteljica paušalnim navodima nastoji utvrditi da je odredba čl. 6. Ugovora o kreditu ništetna, jer osim pozivanjem na sudsku praksu ne obrazlaže zašto smatra da su u konkretnom slučaju gore navedeni potrebni uvjeti ispunjeni. U tom smislu, tuženik smatra da s tužiteljicom jest pojedinačno pregovarao o spornoj odredbi čl. 6. Ugovora o kreditu, s obzirom na to da je bio upoznata s načinom određivanja kamatne stope, te je donijela odluku da je za nju prihvatljiva promjenjiva kamatna stopa. Nadalje, u čl. 18. Ugovora o kreditu stoji da je tužiteljica izričito prihvatio odredbe Općih poslovnih uvjeta tuženika, a _nc1ročito odredbe Odluke o kamatnim stopama i Odluke o naknadama za usluge tuženika, kao i sve njihove kasnije izmjene i dopune. Spomenuti opći akti tuženika služe kao dopuna posebnih pogodbi iz ugovora te obvezuju kao i posebne pogodbe. Slijedom navedenog pravna osnova za promjenu kamatnih stopa predstavljaju odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope i navedeni opći akti tuženika. Dakle o odredbi o kamatnoj stopi se prethodno pojedinačno pregovaralo, što proizlazi iz činjenice da su ugovorne strane suglasno ugovorile primjenu odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i da su izričito ugovorile primjenu općih akata tuženika. Nadalje, odredba o promjenjivosti kamatne stope je jasna, lako uočljiva i lako razumljiva. Jasna, jer je naveden način promjene kamatne stope odnosno da je visina kamatne stope podložna promjenama kroz određeno vrijeme. Nadalje, ona je uočljiva jer je sastavni dio ugovora i u njemu izričito navedena. Na kraju, predmetna odredba je i razumljiva, iz razloga što je tužiteljica potpuno poslovno sposobna osoba koja je uz to po zanimanju diplomirana ekonomistica te bi trebala razumjeti sadržaj dokumenta kojim svojom slobodnom voljom preuzima platnu obvezu na period od više godina, te je i dužna primijeniti očekivanu pažnju. U konkretnom sporu radi se upravo o ponašanju koje je u citiranoj presudi prepoznao Visoki trgovački sud Republike Hrvatske - izmjena kamatne stope je bila zakonom dopuštena, kamate su bile tržišno primjerene (jer su pratile tržišne parametre) i najvažnije, ponašanje tuženika u cijelosti je bilo usklađeno s važećim propisima. Slijedom toga, tuženik opet tvrdi da odredba čl. 6. Ugovora o kreditu nije protivna načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da nije ni uzrokovala znatnu neravnotežu ugovornih strana. Tuženik ističe da kod ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom ugovorne strane pristaju na eventualnu promjenu kamatne stope u skladu s ugovorom. S obzirom na navedeno, tuženik ponovno ističe da iz historijata tužbe proizlazi kako tužiteljica smatra da kamatna stopa zapravo mora ostati fiksna za cijelo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Naime, čak i kad bi sud ustanovio da je odredba Ugovora o kreditu o načinu promjene kamatne stope ništetna, učinci takve ništetnosti ne bi bili da se ima primjenjivati ona redovna kamatna stopa koja je ugovorena (jer bi isto značilo da je sama odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, odnosno da je kamatna stopa fiksna, što nedvojbeno nije tako) nego bi bilo potrebno odrediti početnu referentnu kamatnu

1 6

stopu s kojom bi se mogla usporediti kamatna stopa mijenjana od strane tuženika. Pritom, tuženik ističe da bi takva početna kamatna stopa (sukladno općim načelima obveznog prava) trebala biti kamatna stopa koju su vjerovnici redovito naplaćivali u sličnim ugovornim odnosima, odnosno razumna kamatna stopa. Primjerice, tuženik smatra da bi se kao takva početna kamatna stopa mogla primijeniti prosječna kamatna stopa banaka na kunske kredite s valutnom klauzulom sukladno javno dostupnim podacima objavljivanim u biltenima Hrvatske narodne banke. U tom slučaju, tužiteljica bi imala pravo samo na razliku između takve početne kamatne stope i kamatne stope kako je tijekom trajanja up;ovora o kreditu mijenjana odlukama tuženika - ako bi takva razlika uopće postojala! Svako suprotno tumačenje, tuženik ponavlja, bilo bi suprotno nespornoj činjenici da je promjenjiva kamatna stopa valjano ugovorena između tuženika i tužiteljice ugovorom o kreditu. Tuženik je tijekom ugovornog odnosa s tužiteljicom mijenjao kamatnu stopu sve sukladno Ugovoru o kreditu. Nije sporno da je voljo ugovornih strana bila da kamatna stopa bude promjenjiva. Navedeno tužiteljica nije osporavala, odnosno nijednom nije prigovorila pojedinačnoj promjeni stope ugovorne kamate, a nije ni raskinula ugovor. Tužiteljica se naknadno i pravno neosnovano protivi načinu promjenjivosti. Ako tužiteljica sada želi da početna kamata bude fiksna, tuženik ističe kako navedeno naprosto nije opcija koja bi se mogla uklopiti u iskazanu volju stranaka, čak ni u pretpostavci da sud nepravilno primijeni materijalno pravo, i ocijeni da tuženik nije mogao mijenjati ugovorenu kamatu. Tužiteljica u tužbi ističe kako je Ugovor o kreditu ništetan navodeći kako navodno ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope i odredbe o valutnoj klauzuli povlače ništetnost cijelog Ugovora o kreditu. Tuženik prije svega ističe kako odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivosti kamatne stope nisu ništetne kao što je već naprijed navedeno. Podredno, tuženik ističe čak i kad bi se utvrdilo da su odredba o promjenjivosti kamatne stope i odredba o valutnoj klauzuli ništetne iste ne bi dovele do ništetnosti cijelog Ugovora o kreditu jer navedene odredbe ne predstavljaju bitne sastojke Ugovora o kreditu sukladno odredbi čl. 1021. ZOO-a što je utvrdio i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u Presudi pasi. br. Pž-6632/17 (str. 51. Presude VTS-a) kojom je potvrđena Presuda TS-a na koju se tužiteljica poziva u tužbi. Naime, bitni sastojci Ugovora o kreditu su obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca uz obvezu plaćanja ugovorenih kamata, u vrijeme i na način kako je to utvrđeno ugovorom. Slijedom navedenog Ugovor o kreditu definitivno nije ništetan kao što paušalna navodi tužiteljica. Tužiteljica kao osnovu tužbenog zahtjeva za isplatu navodi stjecanje bez osnove. Međutim, tuženik ističe da u ovom slučaju uopće nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stjecanja bez osnove. Sukladno čl. 1111., st. 1. ZOO-a, isti dolazi u obzir isključivo kada prijelaz imovine neke osobe u imovinu druge osobe nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu. Nadalje, sukladno čl. 1112., st. 1. ZOO-·a, tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta. S obzirom na to da nije utvrđena ništetnost Ugovora o kreditu odnosno odredbi Ugovora o kreditu koje tužiteljica u tužbi navodi, a da se tužitelj u predmetnoj parnici radi vraćanja stečenog bez osnove sukladno članku 502.c ZPP-a nije ovlašten pozivati na utvrđenja iz kolektivne tužbe, tuženik ističe kako tužiteljica nije dokazala zašto bi se trebalo smatrati da pravne osnove nema ili da je otpala. Nadalje, tužiteljica u konkretnom slučaju uopće nije dokazala da je tražene iznose tuženiku ona osobno platio odnosno da je došlo do prijelaza njezine imovine u imovinu tuženika. Nadalje, ako je tužiteljica smatrala da određene iznose po Ugovoru o

1 7

kreditu nije dužna platiti, postavlja se pitanje zašto isti zahtjev nije istaknula ranije. Sukladno navedenom čl. 1112. ZOO-a, tužitelj nema pravo zahtijevati vraćanje s obzirom na to da nije zadržao pravo na povrat navodno preplaćenog iznosa. Također, nesporna je da ni ostali uvjeti iz čl. 1112. ZOO-a nisu ispunjeni, tj. tužiteljica nije navodno platilo da bi izbjegla prisilu, a isplata nije zavisila od ispunjenja uvjeta. Tuženik opreza radi osporava visinu tužbenog zahtjeva iako ista nije u cijelosti određena i to prvenstveno iz razloga što je nastupila zastara za cjelokupni iznos koji tužiteljica potražuje u tužbi sve kako je objašnjeno u toč. 7.-10. ovog odgovora na tužbu. Pored navedenog, tuženik osporava i metodu kojim tužiteljica postavlja zahtjev na isplatu iako ista nije u potpunosti jasna. Naime, iz historijata tužbe bi se zapravo dalo zaključiti da tužiteljica potražuje iznos koji predstavlja preplaćeni iznos na ime nezakonito podignute redovne kamatne stope, na ime rasta tečaja CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta naspram tečaja za CHF na dan korištenja kredita kao i iznos navodno nezakonito naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita. Prema ovome, tužiteljica, koja je svjesno, slobodno i izričito ugovorila promjenjivu kamatnu stopu, odredbu o valutnoj klauzuli u CHF i odredbu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, smatra da kamatna stopa zapravo mora ostati fiksna za cijelo vrijeme trajanja Ugovora o kreditu te da je zapravo ugovorila kunski kredit bez ikakve obveze plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita, čime se gubi smisao ugovaranja promjenjive kamatne stope, valutne klauzule i naknade za prijevremenu otplatu kredita, a koje je potpuno zakonito. Zaključno, tuženik ističe kako tužiteljica nije pružila nijedan dokaz da je iznose koje potražuje u tužbi ona osobno plaćala tuženiku. Slijedom svega gore navedenog, tuženik predlaže da naslovni sud odbije zahtjev tužiteljice za pribavu dokumentacije od tuženika te odbaci glavni i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev u cijelosti zbog nedostatka pravnog interesa za vođenjem ovoga postupka. Podredno,tuženik predlaže da sud odbije glavni i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev.

3.U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u isprave priložene spisu i to u: Ugovor o kreditu broj 236-27/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljen između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. i tužiteljice kao korisnika kredita sklopljen 14.02.2006.g potvrđen po javnoj bilježnici u [adresa] Alkici Kolega Zubčić pod brojem OU-128/06-1 16.veljače 2006.g. (l.s.5-12), aneks uz ugovor o kreditu broj:236- 27/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 07.01.2016.g. potvrđen po javnoj bilježnici u [adresa] Suzani Hrabra pod brojem OV-1693/16 08.03.2016.g.(l.s.39-45), izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u švicarskom franku Hypo Alpe Adria za tužiteljicu od 05.11.2015.g. (l.s.57-59), simulirani otplatni plan u Eur Hypo Alpe Adria Bank d.d. za tužiteljicu (l.s.60-65), popis uplata za namirenje obveza po kreditu izvršenih u razdoblju od ugovaranja kredita do 30.09.2015. Hypo Alpe Adria za tužiteljicu JUA (l.s.66-68), nacrt aneksa uz ugovor o kreditu broj:236-27/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (l.s.69-75,),bitne informacije o konverziji kredita vezanih uz švicarski franak Hypo Alpe Adria (l.s.74-75), članak Hypo Times d.d. (l.s.105-116), metodologija promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo Alpe Adria Bank d.d. (l.s.136-138), metodologija promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s potrošačima Hypo Alpe Adria bank d.d. (l.s.140-148), kamatne stope banaka na kunske kredite bez valutne klauzule (l.s.178-182), obavijest o provedenoj konverziji uz otplatni plan (l.s.183-188), izjavu svjedokinje SUA od 24.kolovoza 2020.g. ovjerena po javnoj bilježnici u Zagrebu Ilinki Lisonek pod brojem OV-

1 8

5477/2020 24.08.2020.g. (l.s.224-228), proveo financijsko vještačenje po vještaku mag.oec. SU (l.s.231,232,236-252), izveo dokaz stranačkog saslušanja tužiteljice JUA (l.s.287-288), saslušao vještaka SU mag.oec. (l.s.293-294), proveo dopunsko vještačenje po vještaku SU mag.oec. (l.s.449-467), izvršio uvid u odgovor na podnesak tuženika SU mag.oec. od 02.11.2025.g. (l.s.535).

4.Podredni tužbeni zahtjev tužiteljice je osnovan.

5.Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužiteljice radi isplate iznosa od 138.469,76 Eur-a, te podrednog zahtjeva manje vrijednosti od 4.989,63 Eur-a i 10.067,69 Eur-a, utemeljen na odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 8/15 i 29/18 - dalje ZOO), kojom su regulirana pitanja stjecanja bez osnova, i tvrdnji da joj tužena navedeni iznos duguje iz osnova razlike preplaćenih mjesečnih anuiteta i povećanja glavnice, nastale upravo zbog povećanja redovne kamate i promjena uzrokovanih valutnom klauzulom u razdoblju otplate kredita u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu od 4,60% po Ugovoru o kreditu broj 236-27/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljenom između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. i tužiteljice kao korisnika kredita sklopljen 14.02.2006.g. potvrđenom po javnoj bilježnici u [adresa] Alkici Kolega Zubčić pod brojem OU-128/06-1 16.veljače 2006.g.

6.Naime, tužiteljica tvrdi da je tužena u spornom razdoblju, koristeći se ovlaštenjem iz čl.3. i čl.6. predmetnog Ugovora o kreditu (prema kojoj je bila ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno svojim internim Odlukama o kamatnim stopama), svojim (jednostranim) Odlukama mijenjala/povisivala kamatnu stopu bez ugovorenih parametara, te joj obračunavala i naplaćivala tako obračunate rate kredita. Međutim, navedeno da nije bila ovlaštena učiniti, jer da je tako ugovorena kamatna stopa nepoštena odnosno ništetna, a s time i svaka tako izvršena promjena kamatne stope nedopuštena. Navedeni pravni stav da je zauzet i u obvezujućoj odluci Visokog trgovačkog suda RH od 13. lipnja 2014. godine, pod br. Pž– 7129/13.

7.Prema odredbi čl. 1111. ZOO, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

8.Između stranaka u ovoj pravnoj stvari nije sporno da su sklopile Ugovor o kreditu broj 236-27/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine između Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. i tužiteljice kao korisnika kredita 14.02.2006.g. potvrđen po javnoj bilježnici u [adresa] Alkici Kolega Zubčić pod brojem OU-128/06-1 16.veljače 2006.g., prema kojem je tužena kao kreditor odobrila tužiteljici kao korisniku kredita, kredit u kunskoj protuvrijednosti od 135.650,00 CHF, obračunat prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita, uz rok otplate od 25 godina, te početnu kamatnu stopu od 4,60%, te da je čl. 6. tog Ugovora bila ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama ili drugim aktom Kreditora.

9.Između stranaka također nije sporno da se tijekom trajanja navedenog ugovornog odnosa Odlukama tužene o kamatnim stopama početno ugovorena kamatna stopa

1 9

mijenjala/povisivala, te da je tako ista iznosila iznad ugovorene 4,60%, i to 5,00%, 5,99%, 6,20%, 5,95%, 5/45%.

10.Sporno je, međutim, bilo i ostalo pitanje osnova i visine utužene tražbine, jer tužena tvrdi da je u konkretnom slučaju do promjene kamatne stope došlo iz valjanog razloga predviđenog Ugovorom o kreditu, te da se ne radi o samovoljnoj jednostranoj promjenjivosti kamatne stope, radi čega da je za ovaj postupak i irelevantno pravno stajalište zauzeto u citiranoj odluci Visokog trgovačkog suda RH, a kasnije i u odluci Vrhovnog suda RH od 9. travnja 2015. godine, pod br. Revt – 249/14.

11.Međutim, nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud smatra i utvrđuje da je odredba članka 3. i 6. Ugovora o kreditu, prema kojoj je ugovorena mogućnost promjene redovne kamatne stope bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, a da o promjeni nije pojedinačno pregovarano, ništetna sukladno članku 322., u vezi s člankom 324. stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima, te člankom 81. stavkom 1. i člankom 84. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 - dalje: ZZP/03) i člankom 96. stavkom 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/08, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13).

12.Prvostupanjski sud odredbu članka 3. i 6. Ugovora o kreditu utvrđuje nepoštenom u smislu navedenih zakonskih odredbi jer je tuženica iskoristila svoj položaj i protivno načelu savjesnosti i poštenja nametnula ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi po kojoj odluka o promjeni ovisi isključivo o volji banke, obzirom da pozitivni propisi koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nisu propisivali obvezu ugovaranja kriterija za primjenu promjenjive kamatne stope, pa prvostupanjski sud prihvaća stav Visokog trgovačkog suda u presudi od 13. lipnja 2014., poslovni broj Pž-7129/2013-4, da iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom, jer u vrijeme sklapanja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača - kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja. Slijedom navedenog ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi je nepoštena, a time i ništetna, pa su sve jednostrane promjene kamatne stope što ih je tuženica poduzimala bile nezakonite.

13.Suprotno navodima tužene, prvostupanjski sud, imajući u vidu navedene odluke Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, u kojima je po kolektivnoj tužbi hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača ''Potrošač'', podnesenoj Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. godine pod br. P–1401/12, protiv osam najvećih hrvatskih banaka, među kojima je i tužena, a utemeljenoj na odredbama čl. 502. a do 502.h ZPP, pravomoćno utvrđeno da su odredbe ugovora o kreditima, u kojima su

2 0

banke bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom mijenjale početno ugovorene kamatne stope, nepoštene i stoga ništave, utvrđuje da je iz navedenih razloga ništava i odredba čl.3. i 6. predmetnog Ugovora o kreditu, slijedom čega na sporni pravni odnos treba primijeniti institut stjecanja bez osnove iz čl. 1111. ZOO, te bi tužiteljicu pripadala razlika anuiteta prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke mag.oec. SU, prema kojem bi iz izračuna proizlazilo da ukoliko se uzme u obzir samo pozitivna razlika anuiteta, tužiteljica je od početka otplate kredita do konverzije kredita iz CHF u EUR (30.09.2015. god.) tuženiku preplatila ukupno 113.449,37 HRK, odnosno 15.057,32 EUR (po tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 HRK), od čega se: - iznos od 37.594,39 HRK, odnosno 4,989,63 EUR (po tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450), odnosi na razliku anuiteta uslijed promjene kamatne stope, a - iznos od 75.854,98 HRK, odnosno 10,067,69 EUR (po tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450), odnosi se na razliku anuiteta uslijed promjene tečaja za CHF, koji nalaz i mišljenje prvostupanjski sud prihvaća kao objektivan i valjan.

14.Prvostupanjski sud smatra da nije osnovan prigovor zastare istaknut po tuženoj, jer je podnošenjem spomenute kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu (zavedene pod br. P–1401/12) za zaštitu kolektivnih prava bio prekinut tijek zastare. Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci pod br. Rev – 2245/17 od 20. ožujka 2018. godine, koje pravno stajalište prihvaća i ovaj prvostupanjski sud, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (tužba Udruge '' Potrošač '', podnesena Trgovačkom sudu u Zagrebu pod br. P – 1401/12 dana 4. travnja 2012. godine) došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (Revt – 249/14), a to je 13. lipnja 2014. godine.

15.Dakle, kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 25.ožujka 2019. godine, a tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača 4. travnja 2012. godine, te kako je presuda pred Visokim trgovačkim sudom RH donesena 13. lipnja 2014. godine, a zastarni rok predmetne tražbine prema odredbi čl. 225. ZOO iznosi 5 godina, to se ima smatrati da je predmetna tužba podnesena unutar navedenog zastarnog roka, što istaknuti prigovor zastare čini neosnovanim, također neosnovan je prigovor tuženika da tužiteljica ne bi imala status potrošača, jer iz njezinog stranačkog iskaza slijedi da je ovaj kredit korišten za kupnju stana, gdje i danas živi, dakle kao prve nekretnine u cilju rješavanja stambenog pitanja, a na za poslovne svrhe, također očito je riječ o osobi koja nije imala posebna znanja da bi razumjela bankarsku terminologiju iz ugovora o kreditu, odnosno riječ je po svemu o običnom, prosječnom građaninu, odnosno potrošaču.

16.Terminologija korištena u citiranim odlukama tuženika je visoko stručna i kao takva razumljiva isključivo osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu i bave se bankarskim poslovanjem, dok je za prosječnog potrošača apsolutno nerazumljiva. Ugovorna kamata u ugovoru o kreditu sadržajno je naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, u vrijeme i na način predviđen ugovorom. Ugovorna kamata kao takva zato mora biti određena, odnosno odrediva.

2 1

17.U presudi Suda EU - presuda broj: C-26/13 od 30. travnja 2014. u odnosu na tumačenje i primjenu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ istaknuto je, da se ta odredba Direktive 93/13/EEZ ne smije tumačiti u smislu njezine gramatičke razumljivosti, već tako da potrošaču moraju biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora, odnosno općih uvjeta poslovanja kako bi on na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Sud EU polazio je od svog ustaljenog stajališta da je potrošač uvijek u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banke) kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poduzetnik (banka) prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Prvostupanjski sud smatra, da u situaciji, kada su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenljivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu, unaprijed sastavljenog od banke, o kojima se s tužiteljicom nije pojedinačno pregovaralo, niti je ona mogla utjecati na njihov sadržaj, a niti sagledati svoju obvezu kao cjelinu, takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, što jasno slijedi iz stranačkog iskaza tužiteljice da nije mogla posebno pregovarati sa bankom o uvjetima ugovora i da je bilo riječ o unaprijed pripremljenom gotovom ugovoru.

18.U pogledu ništetnosti valutne klauzule u CHF, prvostupanjski sud prihvaća pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt- 575/16 od 03.listopada 2017.godine i odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14.lipnja 2018.g., donesene u povodu te odluke revizijskog suda u istom postupku vođenom povodom kolektivne tužbe Udruge potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv više banaka u Republici Hrvatskoj pa tako i tuženice, a predmet koje kolektivne tužbe je, između ostaloga, bilo i utvrđenje ništetnosti ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, a kako je ugovoreno člankom 4. spornog ugovora zaključenog između stranaka.

19.Prema odredbi čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku – ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 dalje ZPP) udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

2 2

20.Dakle, citirane odredbe ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP.

21.Vrhovni sud Republike Hrvatske kao revizijski sud je, u rješenju Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017., a kojim je ukinuta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., u odnosu na i dalje sporan dio zahtjeva tužitelja koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule u švicarskim francima, ukinuo drugostupanjski presudu te je predmet u tom dijelu vraćen Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske na ponovno odlučivanje, izrazio svoje shvaćanje o tome na temelju kojih kriterija i činjenica je moguće ocijeniti podliježe li sporna ugovorna odredba iz ugovora o kreditu testu poštenosti ili ne, a time i odlučiti o osnovanost zahtjeva tužitelja, a koji se odnose na postupanje tuženih banaka u postupku pregovaranja te sklapanja ugovora o kreditima sa korisnicima kredita, sve u pravcu davanja relevantnih informacija vezano za ugovorne odredbe u tim ugovorima.

22.Povodom tog ukidnog rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je ponovno odlučio o žalbama tuženih banaka protiv prvostupanjske presude u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja vezano za povredu kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak. U svojoj presudi poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., potvrdio je prvostupanjsku presudu utvrdivši da su takve ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile lako uočljive i jasne, a prihvatio je ocjenu prvostupanjskog suda da nisu bile razumljive te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, zbog čega ih je ocijenio nepoštenim te ništetnim. Uz to se napominje da je, povodu revizija tuženih banaka, Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. prihvatio navedeno pravno shvaćanje i u tom dijelu odbio reviziju protiv spomenute presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

23.Kako je u odgovoru na pitanje povrede interesa i prava potrošača - korisnika kredita, vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak, sud u pojedinačnom postupku vezan za shvaćanje izraženo u pravomoćnoj presudi donesenoj u postupku u povodu kolektivne tužbe, dakle konkretno za navedeno shvaćanje izraženo u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. to je prvostupanjski sud i u ovom sporu primijenio konkretno pravno shvaćanje vezano za povredu interesa i prava potrošača korisnika kredita vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak, te je takvu ugovornu odredbu utvrdio ništetnom i primijenio fiksni tečaj CHF na dan 22. veljače 2006.godine u iznosu 1 CHF = 4,675000 HRK, pa bi slijedom navedenog tužiteljicu pripadalo utuženo potraživanje i po tom osnovu u iznosu od 10.067,69 Eur-a.

24.Prvostupanjski sud ne nalazi da bi cjelokupni Ugovor o kreditu broj 236-27/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljen između Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. i tužiteljice kao korisnika kredita sklopljen 14.02.2006.g. potvrđen po javnoj

2 3

bilježnici u [adresa] Alkici Kolega Zubčić pod brojem OU-128/06-1 16.veljače 2006.g. bio ništetan, pa je stoga odbijen osnovni tužbeni zahtjev.

25.Prema direktivi 93/13 EEZ od 15. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, kao i prema načelima izraženima u odlukama suda Europske unije, potrošač se dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora kao da nije bilo nepoštene odredbe. To je sukladno cilju zaštite koja se pruža, a to je uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka, ali i održati ugovor na snazi tako da nepoštena odredba ima neobvezujući učinak. Dakle, sud neće primijeniti nepoštenu odredbu jer ona ne obvezuje potrošača, ali će ispitati može li se održati ugovor na snazi. Pri tome kriterij ne može biti je li povoljnije za potrošača održati ga na snazi ili ne, već su kriteriji, primjerice, može li se bez nepoštene odredbe ostvariti svrha ugovora, ili se pravna priroda ugovora mijenja ili ne, mogu li se ispuniti obveze iz ugovora i je li znatno otežano ispunjenje. Za tu ocjenu odlučne su odredbe ugovora i s njim eventualno povezani ugovori te norme materijalnog prava koje reguliraju relevantne ugovorne odnose.

26.Naime, utvrđenje ugovorne odredbe nepoštenom nema za posljedicu ništetnost cijelog ugovora i ZZP određuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna te da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe (članak 55. stavci 1. i 2. ZZP-a). Dakle, preostali dio ugovora i dalje je obvezujući za stranke, jedino u slučaju ako ugovor ne može opstati bez nepoštene odredbe, on će biti u cijelosti ništetan, a kod ocjene može li ugovor opstati bez nepoštene odredbe, kriterij je, kao što je rečeno, je li kontinuitet ugovora pravno moguć. U tom smislu treba ispitati je li zbog izuzimanja primjene te neobvezujuće odredbe došlo do promjena u samoj svrsi ugovora, a jednako tako potrebno je ispitati je li bez nepoštene odredbe postoji ravnoteža između prava i obveza stranaka. Pri tome kriterij nije ono što je povoljnije za stranke ili za pojedinu stranku, jer je doseg zaštite koji se pruža neobvezujući učinak nepoštene odredbe. To načelo proizlazi iz odluka Suda, posebice točke 71. predmeta C-421/14 Banco Primus. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud smatra da ovaj sporni ugovor može opstati bez ništetne ugovorne odredbe i da se svrha ugovora može ostvariti, uz zadržavanje ravnoteže prava i obveza stranaka, nakon uklanjanja ništetne odredbe.

27. U svezi zahtjeva tužiteljice za utvrđenje ništetnim predmetnog ugovora o kreditu za navesti je da je odredbom čl. 87. ZZP-a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava (st.1.), te da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe (st.2.). Kako je naprijed navedeno, odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a je propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez te ništetne odredbe.

28.Za navesti je da sukladno utvrđenjima iz kolektivnog spora, a kako je naprijed citirano, tj. utvrđenjem ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi uspostavlja se ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na način da je potrošač doveden u poziciju kao da je ugovor sklopio bez ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, dakle kao da je isti sklopio po početno ugovorenoj kamatnoj stopi i primjenom tečaja važećeg u vrijeme zaključenja ugovora.

2 4

29.Stoga s obzirom na sve naprijed izloženo, te da je u konkretnom slučaju predmet spora tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim predmetnog ugovora o kreditu u cijelosti, prvenstveno utemeljen na tvrdnji da su ništetne odredbe ugovora o kreditu koje se u bitnome odnosi na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, prema mišljenju prvostupanjskog suda predmetni ugovor o kreditu može opstati i bez navedenih ništetnih odredbi u dijelu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a s obzirom navedenu djelomičnu ništetnost moguće je pod pretpostavkama predviđenim zakonom potraživati preplaćene iznose (VSRH Rev -1172/2018-2- od 19.ožujka 2019.godine).

30.Da se predmetni ugovor o kreditu može održati na snazi, unatoč tome što su pojedine odredbe toga ugovora ništetne, ne protivi se čl. 6. Direktive Vijeća EEZ/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima od 5.travnja 1993. čije su odredbe implementirane u naš pravni sustav Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 78/2012). Navedena Direktiva u stavku 1. propisuje da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba, a u stavku 2. propisuje da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač ne izgubi zaštitu koja mu se pruža ovom Direktivom, na temelju odabira prava države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice.

31.Za napomenuti je i to da Sud Europske unije u predmetima C-118/2017 i C- 260/2018 zauzevši stajalište da tečajni rizik predstavlja glavni predmet ugovora o zajmu u primjeni čl.6. Direktive Vijeća EEZ/13 polazi od načelnog stajališta da je objektivna mogućnost održavanja na snazi takvog ugovora upitna (predmet C- 260/2018), no da navedeni članak ima intenciju uspostavljanja ravnoteže između ugovornih strana, a ne poništenje svih ugovora koji sadržavaju nepoštene odredbe te da takvi ugovori načelno moraju nastaviti vrijediti bez nepoštenih odredbi ako to proizlazi iz odredbi nacionalnog prava (C-118/2018), s napomenom da je upravo odredbom čl. 324 ZOO-a propisana mogućnost održavanja na snazi ugovora koji u sebi sadrži ništetne ugovorne odredbe.

32.S obzirom na izloženo predmetni ugovor o kreditu nije ništetan u cijelosti, dok bi bile ništetne odredbe u dijelu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ništetnost kojih odredbi ne dovodi do ništetnosti cijelog pravnog posla, jer on sadrži sve elemente nužne za njegovu održivost i pravnu valjanost.

33.Zaključno treba kazati i da sklapanjem aneksa uz ugovor o kreditu broj:236- 27/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 07.01.2016.g. potvrđen po javnoj bilježnici u [adresa] Suzani Hrabra pod brojem OV-1693/16 08.03.2016.g. nije otklonjena posljedica ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu u pogledu kamatne stope.

34.Konverzija kredita sa valutnom klauzulom u CHF u kredit sa valutnom klauzulom u EUR sklapanjem aneksa ugovora o kreditu izvršena je temeljem Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ 102/2015.: dalje-ZIDZOPK), a radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže

2 5

bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz članka 19. c točka 6. ZIDZOPK – a na način kako to nalaže zakon. Po ocjeni prvostupanjskog suda tzv. konverzija, odnosno potpisivanje aneksa ugovora o kreditu između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev jer se odredbama ZIDZOPK-a, a niti navedenim aneksima, izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita same, tj. nepošteno, mijenjale kamatne stope u ugovorima o kreditima s valutnom klauzulom u CHF, kako to je to riječ u konkretnom slučaju.

35.Glavni motiv navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR-u. Aneksima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Stoga nisu osnovane tvrdnje o nedostatku pravnog interesa tužiteljice za podnošenjem predmetne tužbe.

36.Aneks ugovora o kreditima i konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR izvršen je temeljem ZID ZPK, a radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum o raspolaganju preplatom/podmirenja manje uplaćenog iznosa, sve na način kako to nalaže zakon.

37.Osim toga, konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge

- izvanugovorne odnose među strankama. Nadalje, kako je način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata bio predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, a koja tužba je usvojena i takav način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata utvrđen nepoštenim, tada sud prilikom odlučivanja o pojedinačnom tužbenom zahtjevu kao osnovu zahtjeva tužitelja utvrđuje odluku iz presude kojom je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a identična je situacija i sa valutnom klauzulom.

38.U odnosu na navode tuženika od kakvog je značaja za razrješenje spora to što su parnične stranke sklopile aneks - dodatak uz ugovor o kreditu, temeljem kojega je prevedena konverzija kredita, valja istaći da je prvostupanjski sud utvrdio temeljem provedenog financijskog vještačenja da tužiteljica nije u potpunosti obeštećen glede štetnih posljedica koje su nastale primjenom ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivosti stope ugovorne kamate i o valutnoj klauzuli. Slijedom toga sud prvog stupnja zauzima i stav da tužiteljica ima i pravni interes za pokretanje i vođenje predmetne restitucijske parnice, odnosno da se može pozivati na ništetnost spornih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, te temeljem toga zahtijevati uklanjanje svih štetnih posljedica koje su one proizvele tijekom njihove primjene.

2 6

Potrošač mora imati pravo na ostvarenje potpune pravne zaštite koju ne može smanjiti niti provedena konverzija, što znači da čin konverzije kredita sam po sebi ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti konvertiranih ugovornih odredbi, već naprotiv zahtjeva u svakom konkretnom slučaju provjeru da li je provedenom konverzijom u cijelosti uspostavljena pravična ravnoteža narušena ništetnim ugovornim odredbama .

39.Da u slučaju konverzije nisu u potpunosti uklonjene štetne posljedice koje su proizvele ništetne konvertirane odredbe osnovnog ugovora, ukazuje i pravno shvaćanje izraženo u odluci Europskog suda donesenoj u predmetu C-452/18 od 9. srpnja 2020., prema kojem bi se potrošač sklapanjem sporazuma, kojim se zamjenjuju ništetne ugovorne odredbe novim odredbama, mogao odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13, ali samo i isključivo da je dao slobodan i informiran pristanak na to odricanje i da je znao čega se takvim pristankom odriče (uvjet transparentnosti), odnosno da je prilikom tog odricanja bio svjestan neobvezujuće naravi nepoštenih ugovornih odredbi, i da je bio upoznat sa iznosom koji bi mu pripadao temeljem tih nepoštenih ugovornih odredbi.

40.Međutim, prema ocjeni prvostupanjskog suda u konkretnom slučaju navedenom uvjetu transparentnosti nije bilo udovoljeno. Naime, u aneksu - dodatku ugovora se ne govori o ništetnosti niti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, niti ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate, niti on sadrži odredbu u kojoj bi tužiteljica izjavila da se, nakon njegova sklapanja, odriče prema tuženoj bilo kakve tražbine s osnova nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu iz 2006. godine.

41.Tužiteljici je dosuđen parnični trošak za zastupanje po punomoćniku iz reda odvjetnika temeljem odredbe čl. 154. st.1. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23) i to za sastav tužbe u iznosu od 100 bodova (Tbr. 7.1.),za zastupanje na ročištu od 3. rujna 2019. godine u iznosu od 50 bodova (Tbr.9.2.),za sastav obrazloženog podneska od 03. rujna 2019.godine u iznosu od 100 bodova (Tbr.8.1.),za sastav obrazloženog podneska od 5. lipnja 2020.godine u iznosu od 100 bodova (Tbr.8.1.),za sastav obrazloženog podneska od 8. lipnja 2022.godine u iznosu od 100 bodova (Tbr.8.1.),za zastupanje na ročištu od 9. lipnja 2022.godine u iznosu od 100 bodova (Tbr.9.1.),za zastupanje na ročištu od 1. ožujka 2023.godine u iznosu od 100 bodova (Tbr.9.1.),za sastav obrazloženog podneska od 21. travnja 2023.godine u iznosu od 100 bodova (Tbr.8.1.),za zastupanje na ročištu od 28. rujna 2023.godine u iznosu od 100 bodova (Tbr.9.1.),za zastupanje na ročištu od 24. listopada 2023.godine u iznosu od 100 bodova (Tbr.9.1.),za sastav žalbe od 07.veljače 2024.g. u iznosu od 125 bodova (Tbr.10.1.),za zastupanje na ročištu od 11. studeni 2024.godine u iznosu od 100 bodova (Tbr.9.1.),za zastupanje na ročištu od 7. travnja 2025.godine u iznosu od 100 bodova (Tbr.9.1.),za sastav obrazloženog podneska od 05.rujna 2025.g. u iznos u od 100 bodova (Tbr.8.1.),za zastupanje na ročištu od 30. listopada 2025.godine u iznosu od 100 bodova (Tbr.9.1.),za zastupanje na ročištu od 25. studenog 2025.godine u iznosu od 100 bodova (Tbr.9.1.), ukupno 1.575 bodova, uz vrijednost boda po ovoj Tarifi koja iznosi 2,00 Eur-a (Tbr.54.) – 3.150,00 Eur-a, uz pdv - 3.937,50 Eur-a, uvećano za trošak financijskog vještačenja u iznosu od 400,00 Eur-a i 318,53 Eur-a i sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 1.340,00 kuna ili 177,85 Eur-a

- ukupno 4.833,88 Eur-a.

2 7

42.Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zadru, 28. studenog 2025. godine

S u d a c

Marko Baraka

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda na nadležni Županijski sud, pismeno u tri istovjetna primjerka za sud i protivnu stranku.

DNA:

1.Tužiteljici po punomoćnicima

2.Tuženiku po punomoćnicima