REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-563/2025

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu pojedincu Aleksandri Gumzej, u pravnoj stvari tužitelja SVEUČILIŠTE U ZAGREBU, PRIRODOSLOVNO - MATEMATIČKI FAKULTET, OIB: 28163265527, Zagreb, Horvatovac 102a, kojeg zastupa punomoćnica Iva Soldo, odvjetnica u Zagrebu, Lovšćenska 108, protiv tuženika REPUBLIKA HRVATSKA - MINISTARSTVO ZNANOSTI I OBRAZOVANJA, OIB: 49508397045, Zagreb, Donje Svetice 38, kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi naknade štete u iznosu od 4.440,93 EUR, nakon održane glavne rasprave zaključene 17. listopada 2025. u prisutnosti punomoćnice tužitelja i odsutnosti zastupnika po zakonu tuženika, s danom objave 28. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 4.440,93 EUR uvećan za zakonske zatezne kamate koje na navedeni iznos teku od 17. travnja 2018. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od - 1.136,29 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 28. studenog 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadom parničnog troška u iznosu od 437,50 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

IV. Odbija se u cijelosti kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadom troškova ovog parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi u bitnome navodi u bitnome da je presudom Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Pr-199/15 od 4. rujna 2015., a koja je djelomično preinačena presudom Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž R-159/15 od 6. ožujka 2017. ovdje tužitelju naloženo da u roku od osam dana isplati ČJ iz [adresa] iznos od 19.801,83 kn uvećan za zatezne kamate te daljnji iznos od 4.375,00 kn na ime troškova postupka, također uvećan za zatezne kamate. Ističe da se iznos iz presude odnosi na isplatu naknade za rad na radnom mjestu s posebnim uvjetima rada te na poslovima s izvorima opasnosti sukladno čl. 48. Kolektivnog ugovora za znanost i visoko obrazovanje sklopljenim između Vlade Republike Hrvatske i Sindikata znanosti te da je temeljem navedene presude ČJ **.**.2018. naplatila svoje potraživanje u iznosu od 33.460,17 kn. Tužitelj nadalje navodi da je Vlada Republike Hrvatske sklapanjem Kolektivnog ugovora za znanost i visoko obrazovanje obvezala tužitelja kao poslodavca da svojem djelatniku isplati naknadu za rad na radnom mjestu s posebnim uvjetima rada, odnosno na poslovima s izvorima opasnosti, a koja je sredstva tuženik temeljem odredbi čl. 5., 107. i 109. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju bio dužan osigurati u državnom proračunu i doznačiti ih tužitelju, a što tuženik nije učinio. Sukladno navedenom, tužitelj je kao tuženik u postupku pred Općinskim sudom poslovni broj Pr- 199/15 predložio da se ovdje tuženika obavijesti o započetoj parnici radi miješanja, međutim ovdje tuženik je to odbio. U tužbi se nadalje navodi da je tužiteljev djelatnik svoje pravo na isplatu naknade za rad na poslovima s posebnim uvjetima rada ostvario u sudskom postupku te prisilnom naplatom s tužiteljevog računa te stoga tužitelj smatra da mu je tuženik obvezan u smislu odredaba čl. 1045., 1046. i 1090. Zakona o obveznim odnosima naknaditi svotu koja je potrebna da se materijalna situacija tužitelja dovede u ono stanje u kojem bi se nalazila da nije bilo propuštanja od strane tuženika. Zaključno, tužitelj navodi da je sukladno odredbi čl. 186.a Zakona o parničnom postupku 15. svibnja 2020. podnio nadležnom Državnom odvjetništvu zahtjev za mirnim rješenjem spora, a koji zahtjev je nadležno Državno odvjetništvo otklonilo dopisom od 25. lipnja 2020. slijedom čega predlaže donošenje presude kao u t. I. izreke.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava u cijelosti tužbu i postavljeni tužbeni zahtjev te ističe prigovor zastare predmetnog potraživanja navodeći da je predmet ovog spora potraživanje ustanove prema Republici Hrvatskoj, odnosno da se radi o izdatku za drugog sui generis slijedom čega se primjenjuje opći zastarni rok. Budući da se tužbeni zahtjev odnosi na isplatu iznosa koji su dospjeli 2012. odnosno do zaključno 16. studenog 2012., a zahtjev za mirnim rješenjem spora podnesen je 15. svibnja 2020., smatra da je utuženo potraživanje u zastari. U prilog svojih tvrdnji tuženik se poziva i na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-284/2014- 2 ističući kako je u ovoj pravnoj stvari zastarni rok istekao 16. studenog 2017. Nadalje, tuženik stiče u bitnome kako tužiteljeva obveza isplate dodatka na plaću za rad u posebnim uvjetima proizlazi iz odredaba Kolektivnog ugovora za znanost i visoko obrazovanje (Narodne novine broj: 101/02, 81/03, 203/03, 28/06, 11/08 i 46/08), Kolektivnog ugovora za znanost i visoko obrazovanje (Narodne novine broj: 142/10) te iz ugovora o radu sklopljenog između radnika i poslodavca. Tuženik nadalje navodi da se temeljem odredbe čl. 297. Zakona o radu (Narodne novine broj 149/09) u konkretnom slučaju i dalje primjenjuju odredbe Zakona o radu (Narodne novine broj: 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 142/03, 30/04, 68/05- Odluka USRH, dalje: ZR), a kojima je propisano da se u kolektivnom ugovoru moraju naznačiti osobe i područje na kojem se on primjenjuje, da je odredbom čl. 2. Kolektivnog ugovora propisano da se taj Ugovor primjenjuje u javnim institutima, javnim i visokim učilištima, Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti, Leksikografskom zavodu "Miroslav Krleža", Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici i ustanovama čija djelatnost osigurava cjelovitost i potrebni standard sustava visoke naobrazbe na području Republike Hrvatske, pa da iako je Vlada Republike Hrvatske sklopila predmetni Kolektivni ugovor, nije postala poslodavcem, niti je postala osoba koju odredbe Kolektivnog ugovora obvezuju sukladno odredbi čl. 192. Zakona o radu i to na način da je obvezna ispuniti obveze iz Kolektivnog ugovora, a koje obveze je bio dužan ispuniti tužitelj kao poslodavac te da je isplata dodatka na plaću za rad u posebnim uvjetima rada obveza poslodavca. Tuženik se pri tome poziva i na odredbu čl. 83. st. 1. i 3. Zakona o radu. Ističe i da je u skladu s odredbom čl. 109. st. 3. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju (Narodne novine broj: 123/03, 105/04, 174/04, 02/07 - odluka USRH, 45/09, 63/11, 94/13, 139/13; dalje: ZZDVO) propisano da se sredstva iz državnog proračuna namijenjena sveučilištima, veleučilištima i visokim školama doznačuju u ukupnom iznosu, a korisnici ih svojim proračunom raspoređuju na pojedine namjene, sukladno statutu i drugim općim aktima te da proračun sveučilišta donosi senat na prijedlog rektora, a proračun veleučilišta i visoke škole stručno vijeće na prijedlog dekana. Tuženik nadalje pojašnjava i da osnovanost tužbenog zahtjeva ne proizlazi niti iz samog Zakona o zaštiti na radu (Narodne novine, broj: 59/96, 94/96, 114/03, 86/08, 75/09 i 143/12) koji je u predmetnom razdoblju bio na snazi, a kojim su propisana osnovna i posebna pravila zaštite na radu koja je poslodavac dužan osigurati svojim zaposlenicima. Ista obuhvaćaju pravila postupanja i način osiguranja primjerene zaštite radnika koji rade na radnim mjestima s posebnim uvjetima. Intencija toga Zakona je osiguranje sigurnih uvjeta za rad, koji predviđa i mogućnost skraćivanja radnoga vremena radi izloženosti opasnosti uz isplatu redovite plaće. Isplata dodatka na plaću zbog rada na poslovima s posebnim uvjetima rada, a da pri tome nisu ispoštivana osnovna i posebna pravila zaštite na radu predstavljaju nesavjestan i nezakonit rad poslodavca. Zaključno, tuženik ističe da se naknada za dodatak na plaću za rad u posebnim uvjetima rada, kako je bilo definirano granskim kolektivnim ugovorom, odnosila na zaposlenike koji rade s izvorima opasnosti, odnosno rade na radnim mjestima koje je utvrdio sam poslodavac. U slučaju visokih učilišta, sukladno čl. 4. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju (Narodne novine 123/03, 198/03, 105/04, 174/04, 02/07- OUSRH, 46/07, 45/09, 63/11, 94/13, 139/13, 101/14- O i RUSRH, 60/15- OUSRH) akademska samouprava obuhvaća upravljanje resursima s kojima raspolažu visoka učilišta, a autonomija sveučilišta uključuje utvrđivanje obrazovnih, znanstvenih, umjetničkih i stručnih programa. Stoga sam poslodavac, bez suglasnosti Ministarstva utvrđuje poslovni proces kojim će se ostvarivati studijski ili znanstveni program i raspodjelu radnih mjesta u odnosu na posebne uvjete rada. Tuženik ukazuje kako Ministarstvo nije niti na koji način zatražilo od visokog učilišta da izvodi određene studijske ili znanstvene programe, nego samo visoko učilište u okviru sredstava s kojima raspolaže utvrđuje broj studijskih programa, vrstu i u odnosu na to potreba radna mjesta s posebnim uvjetima rada. Citirajući odredbu čl. 107. navedenog Zakona tuženik ističe da iz svega navedenog proizlazi da je visoko učilište poslodavac koji autonomno odlučuje o poslovnom procesu ovisno o raspoloživim resursima koja između ostalih uključuju i sredstva Državnog proračuna te da je poslodavac morao uskladiti svoje programe, a u skladu s njima i radna mjesta s posebnim uvjetima rada, sukladno raspoloživim resursima te svima zajamčiti da na siguran i zdrav način bez ikakvih rizika obavljaju svoj posao pri čemu ukazuje kako Ministarstvo znanosti i obrazovanja nema utjecaja na utvrđivanje radnih mjesta s posebnim uvjetima rada, nego visokom učilištu dodjeljuje ukupna sredstva za redovnu djelatnost u skladu s mogućnostima državnog proračuna.

3. U nastavku postupka stranke su dopunile početne tvrdnje iznesene u tužbi odnosno odgovoru na tužbu na način da su na teorijskoj razini izložile svoja pravna shvaćanja, otvorile pravna pitanja koja su se pokazala kao sporna u ovoj pravnoj stvari te dostavile relevantnu sudsku praksu, pri čemu je tuženik učinio nespornom visinu utuženog potraživanja.

4. Sud je rješenjem od 14. prosinca 2021. odredio prekid postupka u ovoj pravnoj stvari do okončanja postupka koji se vodi u predmetu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-3891/2021, odnosno do okončanja postupka koji se vodi u predmetu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-3824/2021, a sve imajući u vidu da su predmetni postupci vođeni povodom prijedloga za dopuštenje revizije protiv presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 4049/2020 i Pž-5161/2020 te da odluka u ovom sporu ovisi o odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske povodom prijedloga za dopuštenje revizije protiv gore navedenih presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, odnosno posljedično o odlukama povodom eventualnih revizija, a sve temeljem odredbe čl. 213. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 96/08 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08 – ispr., 57/11, 148/11 – proč. tekst, 25/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje u tekstu: ZPP).

5. Tijekom dokaznog postupka sud je pročitao: presliku izvatka s računa tužitelja od 16. travnja 2018. (list 5.-6. spisa), presudu Županijskog suda u Rijeci Gž R-159/2015- 2 (list 7.-10. spisa), (list 6.-9. spisa), presliku odgovora na zahtjev za mirno rješenje spora (list 11.-14. spisa), presliku presude Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Pr-199/15-21 (list 17.-22. spisa), presliku zahtjeva za mirno rješenje spora s povratnicom (list 23.-27. spisa), presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (list 40.-47. i 63.-72. spisa), presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1106/2020 (list 52.-59. spisa), prijedlog za dopuštenje revizije u predmetu P-50/2018 i u predmetu P- 2122/19 (list 74.-83. spisa), presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 1257/2022-2 (list 109.-112. spis) i presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 46/2022-3 (list 113.-121. spisa).

6. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a tužbeni zahtjev utvrđen je osnovanim u cijelosti.

7. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za naknadu štete u utuženom iznosu koji potražuje jer tuženik u državnom proračunu nije osigurao sredstva za naknadu za rad na poslovima s posebnim uvjetima rada za tužiteljevu djelatnicu ČJ, niti ih je doznačio tužitelju, a tužitelj je navedeni dodatak bio obvezan isplatiti svojoj djelatnici.

8. Između stranaka nije sporna sama visina utuženog potraživanja, a koja je razvidna i iz dostavljenih presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Pr-199/15 od 4. rujna 2015. (list 17.-22. spisa) i Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž R- 159/2015-2 od 6. ožujka 2017. (list 7.-10. spisa). Valja naglasiti i kako tuženik tijekom postupka nije osporio da je tužiteljeva djelatnica temeljem gore navedenih presuda 16. travnja 2018. i naplatila svoje potraživanje, a što je razvidno i iz dostavljenog izvatka s računa tužitelja od 16. travnja 2018. (list 5. – 6. spisa).

9. Između stranaka je sporno da li je utuženo potraživanje u zastari te osnova tužbenog zahtjeva odnosno radi li se u konkretnom slučaju o naknadi štete ili o izdatku za drugoga sui generis te postoje li svi elementi odgovornosti za štetu (ako se radi o šteti).

10. Vlada Republike Hrvatske zaključila je 15. lipnja 2002. s Nezavisnim sindikatom znanosti i visokog obrazovanja Kolektivni ugovor za znanost i visoko obrazovanje (Narodne novine broj: 101/2002, 81/2003, 203/2003, 28/2006, 11/2008, 46/2008, 93/08, 2/09 i 142/10) temeljem kojeg je ugovora obvezala tužitelja kao poslodavca na plaćanje naknade za rad na radnom mjestu s posebnim uvjetima rada svojim djelatnicima.

11. Prema odredbi čl. 139. Zakona o visokim učilištima (Narodne novine broj: 96/93, 34/94, 21/95, 48/95, 29/96, 54/96, 128/99, 14/00, 67/00, 94/00, 129/00, dalje: ZVU) tuženik u državnom proračunu osigurava novčanu podlogu za rad javnih visokih učilišta, a među koje podloge prema st. 2. spadaju i plaće i naknade zaposlenika te materijalni troškovi visokih učilišta.

12. Sklopivši Kolektivni ugovor za znanost i visoko obrazovanje tuženik je obvezao tužitelja kao poslodavca da svojim djelatnicima isplati naknade za rad na radnim mjestima s posebnim uvjetima rada, odnosno s izvorima opasnosti, a da pri tome za tu naknadu nije doznačio tužitelju sredstva iz državnog proračuna, niti je sredstva za tu namjenu predvidio u državnom proračunu.

13. Odredbom čl. 109. st. 1. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju (Narodne novine broj: 123/03, 105/14, 174/04, 02/07, 45/09, 63/11 i 94/13) je propisano da se javna sveučilišta financiraju iz državnog proračuna, što između ostalog znači da se i tužitelj kao visoko učilište koje kao sastavnica sveučilišta u smislu čl. 62. tog Zakona financira iz državnog proračuna. Isto tako, odredbom čl. 107. st. 1. t. 2. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju propisano je da se visoka učilišta financiraju iz državnog proračuna. Nadalje, prema odredbi čl. 109. st. 3. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju sredstva iz državnog proračuna namijenjena sveučilištima, veleučilištima i visokim školama doznačuju im se kao ukupni iznos za njihov rad, a oni ih svojim proračunom raspoređuju za pojedine namjene.

14. Imajući u vidu da je tuženik sklopio Kolektivni ugovor za znanost i visoko obrazovanje kojim je ugovoreno da radnici koji rade u posebnim uvjetima i s izvorima opasnosti imaju pravo na dodatak na plaću, tuženik je sukladno svojim zakonskim obvezama iz čl. 107. st. 1. t. 2. i čl. 109. st. 1. i st. 3. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju trebao tužitelju doznačiti potrebna novčana sredstva koja su potrebna za isplatu dodatka na plaću tužiteljevom djelatniku UJ, a što nesporno nije učinio.

15. Slijedom svega navedenog, ispunjene su sve pretpostavke odgovornosti za štetu propisane odredbama čl. 1045. st. 1. i čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje: ZOO), a visina štete predstavlja ukupan iznos koji je tuženik izravnom naplatom isplatio svojem djelatniku na temelju gore navedene presude pa je u tom iznosu došlo do umanjenja njegove imovine zbog štetne radnje tuženika.

16. Valja naglasiti i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev 46/2022-3 od 28. rujna 2022., a koji se postupak vodio nakon što je u predmetu Revd-3891/2021 dopušteno podnošenje revizije te tijekom trajanja kojeg je određen prekid ovog postupka, na revizijsko pitanje je li odredba članka 109. st. 3. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju kojom je propisano da se sredstva iz državnog proračuna namijenjena sveučilištima, veleučilištima i visokim školama doznačuju kao ukupan iznos za njihov rad, a oni ih proračunom raspoređuju na pojedine troškovne stavke znači odgovornost države za sve isplate koje vrše poslodavci ili odgovornost poslodavca da raspodjeli sredstva sukladno mogućnostima, u odgovoru na pitanje zbog kojeg je dopuštena revizija, Vrhovni sud u cijelosti prihvatio pravno shvaćanje da je time što je tuženica sa Sindikatom sklopila KU kojom je radniku tužitelja priznala pravo na dodatak za posebne uvjete rada, koji obvezuje tužitelja kao poslodavca i koji je dužan radniku ispuniti sva prava utvrđena zakonom, drugom propisima među koje ulazi i KU, a pri tome nije tužitelju u ispunjenju obveze iz čl. 107. ZZDVO doznačila sredstva potrebna za financiranje i te obveze tužitelja tuženica je propuštajući ispuniti svoju obvezu osigurati tužitelju sredstva potrebna da bi tužitelj ispunio svoju zakonsku obvezu prema svom radniku koju je on i ispunio iz postojećih sredstva kojima raspolaže, počinila štetnu radnju kojom je tužitelju umanjena njegova imovina za isplaćeni iznos pa je tuženica stoga dužna taj iznos naknaditi tužitelju.

17. Nadalje, nakon što je rješenjem broj Revd 3824/2021-2 od 12. listopada 2021. dopustio izjavljivanje revizije protiv drugostupanjske presude zbog slijedećih pravnih pitanja: "1. Je li odredba čl. 109. st. 3. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju (Narodne novine broj 123/03, 198/03, 105/04, 174/04, 46/07, 63/11, 94/13, 139/13) kojom je propisano da se sredstva iz državnog proračuna namijenjena sveučilištima, veleučilištima i visokim školama doznačuju kao ukupan iznos za njihov rad, a oni ih proračunom raspoređuju na pojedine troškovne stavke, znači odgovornost države za sve isplate koje oni vrše kao poslodavci ili odgovornost njih kao poslodavaca za raspodjelu sredstava sukladno mogućnostima? i 2. Predstavlja li obveza Republike Hrvatske iz čl. 107. st. 1. toč. 2. i čl. 109. st. 1. i 3. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju izdatak za drugoga sui generis koji dospijeva svakog pojedinog mjeseca?", Vrhovni je sud u odluci Rev 1257/2022-2 od 16. travnja 2024. utvrdio da je revizija neosnovana. Naime, Vrhovni sud u predmetnoj odluci navodi u bitnome kako dajući odgovor na prvo revizijom postavljeno pravno pitanje, u cijelosti prihvaća pravno shvaćanje koje je u svojoj odluci iznio i sud u pobijanoj odluci. Time što je tuženica sa Sindikatom sklopila Kolektivni ugovor kojim je radniku tužitelja priznala pravo na dodatak za posebne uvjete rada, koji obvezuje tužitelja kao poslodavca koji je dužan radniku ispuniti sva prava utvrđena zakonom, drugim propisima (među koje ulazi i Kolektivni ugovor), a pri tome nije tužitelju u ispunjenju obveze iz čl. 107. ZZDVO-a doznačila sredstva potrebna za financiranje i te obveze tužitelja - tuženica je - propuštajući ispuniti svoju obvezu osigurati tužitelju sredstva potrebna da bi tužitelj ispunio svoju zakonsku obvezu prema svom radniku koju je on i ispunio iz postojećih sredstva kojima raspolaže - počinila štetnu radnju kojom je tužitelju umanjena njegova imovina za isplaćeni iznos pa je tuženica stoga dužna taj iznos naknaditi tužitelju (tako i Rev 33/2022-3 od 11. srpnja 2023.). Iz izloženog jasnog proizlazi (a u pogledu drugog revizijom postavljenog pravnog pitanja) da u predmetnoj situaciji nije riječ o izdatku za drugoga sui generis (tako i Rev 46/2022-3 od 28. rujna 2022., Rev 276/2022-2 od 13. travnja 2022., Rev 739/2022-2 od 11. listopada 2022.).

18. Nadalje, obveza naknade štete smatra se dospjelom od trenutka nastanka štete (čl. 1086. ZOO-a), a šteta je nastala onda kada je imovina tužitelja umanjena, a što znači u trenutku kada je izravnom naplatom ustegnut iznos s tužiteljevog poslovnog računa, dakle 16. travnja 2018. pa stoga zakonske zatezne kamate teku od 17. travnja 2018. odnosno prvi dan nakon dospjelosti.

19. Sud je ocijenio neosnovanim i prigovor zastare. Naime, s obzirom da je obveza naknade štete dospjela trenutkom nastanka štete sukladno odredbi čl. 1086. ZOO-a, od . 16. travnja 2018. odnosno od dana kada je tužiteljeva imovina umanjena isplatom svojem djelatniku, do dana kada je podnesen zahtjev za mirno rješenje spora odnosno do 15. svibnja 2020. nije protekao zastarni rok propisan odredbom čl. 230. st. 1. ZOO- a.

20. Valja naglasiti i da prema ocjeni ovog suda tužiteljeva tražbina po svojoj pravnoj prirodi ne predstavlja izdatak za drugoga te da zastara ne počinje teći od dana kada je tužitelj bio dužan svojem djelatniku isplatiti dodatak. Naime, izdatak za drugog uređen je odredbom čl. 1119. ZOO-a prema kojoj odredbi tko za drugog učini kakav izdatak ili što drugo što je ovaj po zakonu bio dužan učiniti, ima pravo zahtijevati naknadu od njega. Međutim, tuženik nije imao obvezu prema tužiteljevom djelatniku pa kada mu je tužitelj isplatio dodatak time nije ispunio tuženikovu zakonsku obvezu spram istog, već je ispunio svoju obvezu koja proizlazi iz radnog odnosa kojeg je s djelatnikom zasnovao. Tuženik je imao obvezu osigurati sredstva tužitelju za isplatu dodataka za radna mjesta s posebnim uvjetima rada, što nije učinio, čime je počinio štetnu radnju i iz toga proizlazi njegova odgovornost prema tužitelju, a ne iz instituta izdatka za drugoga. Također, valja istaknuti da čak i u slučaju da se ne radi o odnosu naknade štete već o odnosu o izdatku za drugog sui generis, i tada bi zastara počela teći od onog trenutka kada je takav izdatak za drugog učinjen odnosno od onog trenutka kada je tužitelj taj izdatak učinio plativši sporni iznos svom djelatniku jer bi tek od tog trenutka bio ovlašten tražiti povrat od tuženika.

21. Dakle, podmirenjem naknade svojem djelatniku za rad na radnom mjestu s posebnim uvjetima rada od strane tužitelja, tuženik je prema ocjeni ovog suda dužan tužitelju naknaditi štetu koja mu je time nastala odnosno isplatiti mu utuženo potraživanje jer je na gore opisani način došlo do umanjenja tužiteljeve imovine pa tužitelj u smislu odredbe čl. 1045., čl. 1046. i čl. 1090. ZOO-a ima pravo na naknadu štete u iznosu koji je potreban da se njegova materijalna situacija dovede u ono stanje u kojem bi se nalazila da nije bilo propuštanja u ispunjenju obveze od strane tuženika.

22. Slijedom svega navedenog, na temelju gore navedenih zakonskih odredaba te na temelju odredaba čl. 1045., 1046. i 1090. ZOO-a tužbeni je zahtjev ocijenjen osnovanim te je odlučeno kao u t. I. izreke presude.

23. Odluka o zateznoj kamati iz t. I. izreke presude temelji se na odredbi čl. 29. st. 1. ZOO-a jer dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, osim glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj zakonom, i to po stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2., za ostale odnose.

24. Odluka o troškovima postupka iz t. II., III. i IV. izreke presude temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i 154., 155. i 164. ZPP-a. Tužitelju je priznat kao potreban za vođenje postupka zatraženi trošak zastupanja po odvjetniku koji trošak je odmjeren sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/2023 i 107/25,; dalje: OT) i to: za sastav zahtjeva za mirno rješenje spora u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7.1. OT-a) ) uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) što ukupno iznosi 250,00 EUR, za sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7.t.1. OT-a ) uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) što ukupno iznosi 250,00 EUR, za sastav podneska od 4. studenog 2020. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. OT-a) uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) što ukupno iznosi 250,00 EUR te za zastupanje na ročištu 17. listopada 2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. OT-a) uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) što ukupno iznosi 250,00 EUR.

25. Tužitelju je kao potreban (čl. 155. st. 1. ZPP-a) priznat i zatraženi trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 45,43 EUR (Tar. br. 1. st. 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi -Narodne novine broj 37/23; dalje: Tarifa) u svezi s čl. 1. st. 2. Zakona o sudskim pristojbama -Narodne novine br. 118/18 i 51/23; dalje: ZSP) te trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 90,86 EUR (Tar. br. 2. st. 1. Tarifa u svezi s odredbom čl. 1. st. 2. ZSP-a).

26. Dakle, tužitelju je priznat ukupan parnični trošak u iznosu od 1.136,29 EUR pa je slijedom navedenog odlučeno kao u t. II. izreke presude s time da se odluka o zatraženoj zateznoj kamati na dosuđeni iznos troška temelji se na odredbi članka 151. ZPP-a, a visina stope određena je prema odredbi članka 29. stavak 2. ZOO-a.

27. Tužitelju nije priznat trošak za sastav podnesaka od 19. srpnja 2021. i 17. listopada 2025. jer navedeni trošak prema ocjeni ovog suda nije bio potreban za vođenje ove parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a. Naime, tužitelj je na ročištu održanom 19. srpnja 2021. predao sudsku praksu, dakle ne samo da mu je za zastupanje na navedenom ročištu priznat zatraženi trošak, već se čak niti ne radi o podnesku već o samoj dostavi sudske prakse. U odnosu na podnesak od 17. listopada 2025., tužitelj je predmetni podnesak mogao predati i na ročištu održanom istoga dana, a za zastupanje na kojem mu je priznat zatraženi trošak pa stoga premetni trošak također nije bio potreban u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a. Zaključno, tužitelju nije priznat zatraženi trošak za pristup na ročište za objavu presude s obzirom da isti nije bio potreban za vođenje parnice jer su se stekli uvjeti za isticanjem presude na e- oglasnoj ploči suda. Slijedom navedenog odlučeno je kao u t. III. izreke presude.

28. Odluku o parničnom trošku iz točke IV. izreke rješenja sud je donio primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a s obzirom da je tuženik u cijelosti izgubio parnicu.

Zagreb, 28. studenog 2025.

SUDAC :

Aleksandra Gumzej

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka pisanog otpravka presude, odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu, i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske. U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka. U sporu male vrijednosti (do 50.000,00 kn) presuda se ne može pobijati žalbom zbog nepotpuno ili pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Odluka se može pobijati samo zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 1.,2.,4.,5.,6.,8.,9.,10. i 11. Zakona o parničnom postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.