1               Poslovni broj: Gž-1968/2023-3

 

Poslovni broj: Gž-1968/2023-3

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Dragice Samardžić, kao predsjednice vijeća, Vesne Kuzmičić, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Ankice Matić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. M., OIB: ... iz Z., zastupa po punomoćnici Ž. F., odvjetnici u Z., protiv tuženika R. H. d.o.o., OIB: ... iz Z., zastupan po M. K. i H. M., djelatnice tuženika, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 21Pn-2061/2021-20 od 31. ožujka 2023., u sjednici vijeća održanoj 12. listopada 2023.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 21Pn-2061/2021-20 od 31. ožujka 2023.

 

Obrazloženje

 

1.              Presudom prvostupanjskog suda suđeno je, kako slijedi:

              Odbija se tužitelj s tužbenim zahtjevom koji glasi:

 

"I. Nalaže se tuženiku R. H. d.o.o., OIB: ..., Z. da plati tužitelju D. M., OIB: ..., Z. iznos od 6.636,14 eur1/50.000,00 kn uz zakonske zatezne kamate tekuće od dana presuđenja pa do isplate, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku R. H. d.o.o., OIB: ..., Z. da naknadi tužitelju D. M., OIB: ..., Z. prouzročeni parnični trošak uz zakonske zatezne kamate tekuće od dana presuđenja pa do isplate, u roku od 15 dana.”

 

2.              Protiv navedene presude žali se tužitelj te presudu pobija u cijelosti zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 148 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22 i 114/22, u daljnjem tekstu: ZPP), predlažući pobijanu presudu preinačiti, podredno ukinuti te vratiti sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

 

3.              Na žalbu nije odgovoreno.

 

4.              Žalba nije osnovana.

 

5.              Predmet spora čini zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete nastale povredom prava osobnosti i to prava na ugled, čast i dostojanstvo uslijed objave fotografije uz članak od 21.5.2021. pokraj V. B. na kojeg se odnosi članak, odnosno na njegovu udrugu.

 

6.              U postupku među strankama nije bilo sporno:

- da je tuženik objavio dana 21.5.2021. na svom internet portalu članak pod naslovom "..." na linku: ... ispod kojeg naslova se nalazi fotografija V. B., a pokraj kojeg se na fotografiji se nalazi tužitelj;

- da se objavljena fotografija tužitelja uz tekst (članak) ne odnosi na osobu tužitelja.

7.              Po provedenom postupku sud prvog stupnja u bitnom utvrđuje, kako slijedi:

- da se tužitelj obratio tuženiku radi objavljivanja ispravka sporne informacije pa da je time tužitelj u smislu odredbe članka 22. stavak 2. Zakona o medijima („Narodne novine“, broj 59/04, 84/11, 81/12 i 114/22, dalje: ZM), ostvario pravo na podnošenje tužbe za naknadu nematerijalne štete;

- da u konkretnom slučaju nije bilo moguće objaviti ispravak već jedino ispriku, a kako je to i propisano citiranim člankom 22. ZM-a;

- da je tužitelj aktivno legitimiran za podnošenje tužbe u ovoj pravnoj stvari;

- da se tužitelj zbog objave fotografije osjećao nelagodno, kako je i sam naveo u svom iskazu;

- da se navedeni članak pa tako niti naslov, ni na koji način ne povezuje sa osobnom tužitelja, a niti se isto niti posrednim putem može dovesti u vezu s tužiteljem;

- da je i saslušana svjedokinja T. M., koja je u vrijeme objavljivanja sporne fotografije bila glavna urednica portala ....hr iskazala da je fotografija snimljena na javnom mjestu, da nije provjerila tko je osoba na toj fotografiji koja je objavljena, te joj nije poznato gdje tužitelj živi. Stoga, da volja tuženika nije išla za tim da se tuženiku nanese šteta;

- da okolnosti konkretnog slučaja, unatoč gore navedenom, ne opravdavaju dosudu naknade štete. To iz razloga što svaka povreda prava osobnosti, a objava fotografije tužitelja u članku tuženika bez da se na istog članak odnosi, je povreda prava osobnosti ali ista ne mora značiti i bezuvjetno pravo tužitelja na isplatu pravične novčane naknade. Naime, sud će dosuditi naknadu tužitelju samo ako nađe da isto opravdavaju težina povrede i okolnosti slučaja.

 

8.              Temeljem ovih odlučnih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje da u objavi utuženog članka, odnosno fotografije, a koji se smatra štetnom radnjom, nema protupravnosti, odnosno namjere za uzrokovanje štete tužitelja. U konkretnom slučaju teret dokaza da je na tužitelju.

 

9.              Naime, teret dokazivanja da je dužnost određenog procesnog subjekta pružiti sudu obavještenja o dokaznim sredstvima pomoću kojih se sud može uvjeriti u istinitost određene tvrdnje. To nadalje znači da su tužitelji trebali dokazati sve pretpostavke odgovornosti za štetu te kako nisu dostavili odnosno iznijeli činjenična i dokazna sredstva prikladna da sud uvjere u istinitost tvrdnji od kojih zavisi osnovanost zahtjeva ista obvezuje sud da se navedena tvrdnja uzme kao nedokazana. Isto tako da tužitelj nije naveo u čemu se sastoji njihova šteta, uzročnu posljedičnu vezu između objavljenog članka i nastupa eventualne štete.

 

10.              Dakle da tužitelj nije dokazao štetu, a niti je naveo u čemu se ista ogleda i sastoji, protupravnost objavljene informacije, odnosno njihovu podobnost povrijediti zaštićeno pravo tužitelja kao ni eventualno uzročno posljedičnu vezu između objavljenih informacija, konkretno fotografije i navodne štete za koju tvrdi da je pretrpio. Sama činjenica objave fotografije uz članka koji je negativne konotacije, ali se ne odnosi na tužitelja da ne znači bezuvjetan nastup štete za iste. Namjera autora članka da je bila, informiranje javnosti, a ne nanošenje štete tužiteljima.

 

11.              Također sud naglašava da naknada nematerijalne štete zbog povrede prava osobnosti - povrede časti i ugleda se samo iznimno priznaje i to onda kada je ta povreda izuzetno teška, tako da je kod povrijeđenog opravdano mogla izazvati osobito intenzivnu duševnu bol. Naknada neimovinske štete ni inače nije naknada u punom smislu, već samo mogući način da se djelomično umanje nastale posljedice, pa je novčanu naknadu zbog povrede časti i ugleda potrebno ograničiti samo na takve izuzetno jake napade koji prema svom intenzitetu, trajanju i prilikama sredine uzrokuju jasno manifestiranu povredu časti i ugleda čovjekove ličnosti. Naime, dostojanstvo čovjeka je vrijednost koja ulazi u krug temeljnih osobnih prava, a sastavni elementi te vrijednosti su svakako čast, kao vlastiti osjećaj vrijednosti i ugled, kao uvažavanje od drugih u društvu, a na tužitelju je da dokaže da su postojale takve reakcije okoline da je kod njega došlo do poimanja osjećaja manje vrijednosti, koji se barem s izvjesnošću mogu ocijeniti da su posljedica sporne informacije.

 

12.              Radi iznesenog, prvostupanjski sud zaključuje kako je tuženik ukazao postojanje pretpostavke iz članka 21. stavak 4. ZM-a, uz primjenu odredbe članka 221. ZPP te je tužbeni zahtjev tužitelja odbijen.

 

13.              Odluku o troškovima postupka sud je utemeljio na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a.

 

14.              Gore navedena činjenična utvrđenja, odnosno pravni zaključak prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj žalbeni sud te se žalitelj sa svojom žalbom u cijelosti upućuje na navode pobijane prvostupanjske presude.

 

15.              Naime, i po stavu ovog žalbenog suda, nedvojbeno je zaključiti da se sporni članak nije odnosio na tužitelja već na predsjednika udruge V. V. B., odnosno na njegove, po tuženiku, kontroverzne stavove, koji se ni na koji način nisu dovodili u vezu s tužiteljem. Sporna fotografija, koja se nalazi uz ovaj članak je snimljena na javnom mjestu, slijedom čega ne postoji odgovornost tuženika za eventualno nastalu štetu. Naime, u članku 21. stavak 4. ZM-a je propisano da nakladnik ne odgovora za štetu ako je informacija kojom je ista učinjena – fotografija oštećenika snimljena na javnom mjestu.

 

16.              Nadalje, tužitelj nije dokazao da mu je objavom sporne fotografije nastala šteta, time da je za utvrđenje štete potrebno dokazati postojanje svih pretpostavki za istu, sukladno zakonu o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje : ZOO), jer sama činjenica da je tuženik objavio članak o nekoj drugoj osobi, koja nije tužitelj, u kojem se nalazi fotografija na kojoj se nalazi tužitelj, čije se ime nigdje ne spominje ne predstavlja izrazito tešku povredu prava osobnosti, kako to tvrdi tužitelj.

 

17.              Odredbom čl. 35. Ustava propisano je kako se svakomu se jamči štovanje i pravna zaštita njegova osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti.

 

18.              Odredbom čl. 38. Ustava jamči se sloboda mišljenja i izražavanja misli. Sloboda izražavanja misli obuhvaća osobito slobodu tiska i drugih sredstava priopćavanja, slobodu govora i javnog nastupa …Zabranjuje se cenzura. Novinari imaju pravo na slobodu izvještavanja i pristupa informaciji…"

 

19.              Člankom 8. Konvencije - Pravo na poštivanje privatnog i obiteljskog života, propisano je kako" (1) Svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, ...(2) Javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi … zaštite prava i sloboda drugih."

 

20.              Člankom 10. Konvencije – Sloboda izražavanja, propisano je "(1) Svatko ima pravo na slobodu izražavanja. To pravo obuhvaća slobodu mišljenja i slobodu primanja i širenja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. (...) (2) Kako ostvarivanje tih sloboda obuhvaća dužnosti i odgovornosti, ono može biti podvrgnuto formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom, koji su u demokratskom društvu nužni ..radi zaštite ugleda ili prava drugih”.

 

21.              Člankom 21. st. 2. i 3. ZM propisano je da je šteta među ostalim i nanošenje drugome duševnog bola i / ili straha, a da se na utvrđivanje odgovornosti za naknadu štete primjenjuju propisi o obveznim odnosima, ako tim zakonom nije drugačije propisano.

 

22.              Člankom 1046. ZOO-a je propisano da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta). Člankom 19. st. 2. ZOO propisano je da se pod pravima osobnosti u smislu toga zakona razumijevaju prava na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr. Člankom 1100. st. 1. ZOO propisano je da će u slučaju povrede prava osobnosti, sud, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema.

 

23.              Odredbom čl. 21. st. 1. ZM-a propisano je da nakladnik koji informacijom objavljenom u mediju prouzroči drugom štetu dužan ju je naknaditi. U stavku 4. istog članka, između ostalog, propisano je da nakladnik ne odgovara za štetu ako je informacija kojom je šteta učinjena utemeljena na točnim činjenicama ili na činjenicama za koje je autor imao osnovani razlog povjerovati da su točne i poduzeo je sve potrebne mjere za provjeru njihove točnosti, a postojalo je opravdano zanimanje javnosti za objavu te informacije i ako je postupano u dobroj vjeri. U odredbi čl. 22. st. 1. istog Zakona je pak propisano da se nematerijalna šteta u pravilu naknađuje objavljivanjem ispravka informacije i isprikom nakladnika, te isplatom naknade sukladno općim propisima obveznog prava.

 

24.              Nadalje, odredbom čl. 1100. st. 1. ZOO-a propisano je da u slučaju povrede prava osobnosti sud će, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema.

 

25.              U konkretnom slučaju valjalo je ispitati pravičnu ravnotežu koja se mora uspostaviti između prava tuženika na slobodu izražavanja zajamčenog člankom 38. Ustava te člankom 10. Konvencije i prava tužitelja na poštovanje privatnog života zajamčenog člankom 35. Ustava i člankom 8. Konvencije. Sloboda izražavanja predstavlja jedno od temeljnih načela demokratskog društva i jedan od osnovnih uvjeta za njegov napredak i za ispunjenje svakog pojedinca. Pravo na slobodu izražavanja ne odnosi se samo na "informacije" ili "ideje" koje su blagonaklono prihvaćene ili se ne smatraju uvredljivima ili ne izazivaju nikakvu reakciju, nego i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiruju. To zahtijevaju pluralizam, tolerancija i slobodoumlje bez kojih nema "demokratskog društva". Kako ostvarivanje tih sloboda obuhvaća dužnosti i odgovornosti, ono može biti podvrgnuto formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanima zakonom, koji su u demokratskom društvu nužni. Ta ograničenja moraju biti strogo tumačena, a potreba za njima mora biti uvjerljivo utvrđena (predmeti Europskog suda za ljudska prava /u daljnjem tekstu: ESLJP/ Guja protiv Moldavije [Vv], br. 14277/04, § 69., presuda od 12. veljače 2008.; i Bédat protiv Švicarske [Vv], br. 56925/08, § 48., presuda od 29. ožujka 2016.). Ta su načela od posebne važnosti što se tiče tiska, s obzirom na njegovu ulogu u demokratskom društvu. Iako tisak ne smije prelaziti određene granice, osobito u pogledu zaštite ugleda i prava drugih, njegova je dužnost ipak - na način u skladu sa svojim obvezama i odgovornostima - prenositi informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa. Ne samo da tisak ima zadatak prenijeti takve informacije i ideje, već ih javnost također ima pravo primiti (predmeti ESLJP-a Axel Springer AG protiv Njemačke, [Vv] br. 39954/08, presuda od 7. veljače 2012., § 79., Von Hannover protiv Njemačke, (br. 2) [Vv] br. 40660/08 i 60641/08, presuda od 7. veljače 2012.; § 102.).

 

26.              Pravo na slobodu izražavanja nije apsolutno pravo. Članak 10. Konvencije, kao ni članak 38. Ustava, ne jamče neograničenu slobodu izražavanja. Sloboda izražavanja može biti ograničena ako je to nužno u demokratskom društvu. Test nužnosti u demokratskom društvu zahtjeva da sud pred kojim se nađe "zahtjev" za ograničenje nečije slobode izražavanja utvrdi je li ograničenje slobode izražavanja prijeko društveno potrebno i je li ono razmjerno legitimnom cilju, te da za to ograničenje navede relevantne i dostatne razloge (usporedi s Satakunnan Markkinapörssi Oy i Satamedia Oy protiv Finske [Vv], br. 931/13, presuda od 27. lipnja 2017.). Ograničenje prava na slobodu izražavanja mora se razmotriti u kontekstu slučaja u cjelini, uključujući sadržaj izjava i kontekst u kojem su one dane (usporedi s Europapress holding d.o.o. protiv Hrvatske, br. 25333/06, § 54., presuda od 22. listopada 2009.).

 

27.              U odnosu na žalbu tužitelja posebno je istaći da u pretežitom dijelu žalitelj komentira postupanje tuženika i prije i nakon objave članka, smatrajući da u istom izostaje bilo kakvo objektivno i istinito informiranje javnosti te posebno apostrofira činjenicu da je tužitelj stavljen u direktnu vezu s objavljenim člankom, iako s objavljenom informacijom nema nikakve veze.

 

28.              U odnosu na navedeno istaknuti je da je točno da prosječni čitatelj prilikom čitanja naslova i podnaslova, pogleda i fotografiju te ne razdvaja članak od fotografije i temeljem istog može donijeti nekakav zaključak, što se negativno može odraziti na tužitelja koji je odvjetnik i koji komunicira sa strankama. Dakle i ovaj sud temeljem izvedenih dokaza zaključuje da se zbog objave fotografije tužitelj osjećao nelagodno, što je sve naveo i u svom iskazu.

 

29.              Međutim, naknada nematerijalne štete, temeljem gore citiranih odredbi, se priznaje kada je ta povreda izuzetno teška tako da je kod povrijeđenog opravdano mogla izazvati osobitu intenzivnu duševnu bol, a tuženik je, i po mišljenju ovog žalbenog suda, dokazao postojanje pretpostavki iz članka 21. stavak 4. ZM-a, uz primjenu članka 221.a ZPP-a.

 

30.              Ni ostalim žalbenim navodima nije dovedena u sumnju zakonitost i pravilnost pobijane presude.

 

31.              Radi svega iznesenog, kako nisu ostvareni žalbeni razlozi, a sud prvog stupnja pri tom nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka, na koje ovaj žalbeni sud pazi  po službenoj dužnosti, sukladno odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a, valjalo je odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi presudu prvostupanjskog suda, sukladno odredbi članka 368. stavak 1. ZPP-a, kao i odluku o troškovima postupka (članka 380. točka 2. ZPP-a).

 

Split, 12. listopada 2023.