1               Poslovni broj: 11 Gž-150/2022-3

 

Poslovni broj: 11 Gž-150/2022-3

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

I

 

R J E Š E NJ E

 

 

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun kao predsjednice vijeća, Milka Samboleka kao suca izvjestitelja i člana vijeća i sutkinje Tatjane Ledinšćak-Babić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. R., OIB:..., iz K., zastupanog po punomoćnici S. R., odvjetnici iz Z., protiv tuženice R. A. d.d., OIB:..., Z., zastupane po punomoćniku B. B., odvjetniku u Odvjetničkom društvu Š. & P. d.o.o. iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljene protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-5877/19-31 od 22. listopada 2021., u sjednici vijeća 12. listopada 2023.

 

 

p r e s u d i o   i   r i j e š i o   j e

 

 

I. Žalba tuženice djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično prihvaća te se presuda i rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-5877/19-31 od 22. listopada 2021.

 

- potvrđuje toč. I izreke u dijelu kojim je utvrđeno da je ništav (ništetan) Ugovor o kreditu broj 148-50-2864202 od 1. lipnja 2005., sklopljen između tužitelja B. R. kao korisnika kredita i tuženice R. A. d.d. Z. kao kreditora te potvrđen kod javne bilježnice N. B. M. iz K. 3. lipnja 2005. pod brojem Ou-465/05, u dijelu odredbe čl. 2. koja glasi: „....u skladu s odlukom o kamatnim stopama Kreditora“, te u dijelu odredbe čl. 7. koja glasi: „...u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća...“, te u toč. II, III i IV izreke presude, kao i u dijelu donesenom u obliku rješenja,

 

- preinačuje toč. I izreke u dijelu kojim je utvrđeno da je ništava (ništetna) odredba Ugovora o kreditu broj 148-50-2864202 od 1. lipnja 2005., sklopljen između tužitelja B. R. i tuženice R. A. d.d. Z. kao kreditora te potvrđen kod javne bilježnice N. B. M. iz K. 3. lipnja 2005. pod brojem Ou-465/05, a koja u čl. 1. glasi: „Kunska protuvrijednost CHF 14,570.00 (četrnaesttisućapetstosedamdeset švicarskih franaka) po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja.“, na način da se tužbeni zahtjev tužitelja u tom dijelu odbija kao neosnovan.

 

II. Odbijaju se tužitelj i tuženica sa zahtjevom za naknadu troškova postupka iz žalbenog stadija postupka.

 

              Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom pod toč. I izreke utvrđeno je da ne proizvodi pravne učinke, odnosno da je ništetan, u Ugovoru o kreditu broj 148-50-2864202 od 1. lipnja 2005., potvrđenom 3. lipnja 2005. kod javne bilježnice N. B. M. iz K. posl.br. Ou-465/05, sklopljenom između ovdje tužitelja B. R. kao korisnika kredita i tuženice kao kreditora čl. 1. koji glasi: „Kunska protuvrijednost CHF 14,570.00 po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja.“, čl. 2. u dijelu odredbe koja glasi: „...u skladu s odlukom o kamatnim stopama Kreditora.“ i čl. 7. u dijelu odredbe koji glasi: „..u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća...“. Pod toč. II izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 6.278,34 kn sa zateznom kamatom na pojedinačne novčane iznose pobliže navedene u toj točki izreke, od dospjelosti svakog pojedinog iznosa do isplate. Pod toč. III izreke naloženo je tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 7.825,00 kn sa zateznom kamatom od 27. listopada 2021. do isplate, dok je pod toč. IV izreke odbijen zahtjev tuženice za naknadu troškova parničnog postupka. Rješenjem kao sastavnim dijelom pobijane presude prvostupanjski sud je odbio prigovor tuženice radi prebijanja, a koji prigovor je tuženica istaknula u podnesku od 8. travnja 2021.

 

2. Pravovremenom, potpunom i dopuštenom žalbom tuženica pobija navedenu presudu i rješenje iz svih zakonom predviđenih razloga iz čl. 353. st. 1. primjenjivog Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05, 2/07., 84/08, 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13. i 89/14.: u daljnjem tekstu: ZPP), koji propis se u ovom postupku primjenjuje temeljem odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a (Narodne novine br. 70/19.) uz iznimke propisane st. 2-4. tog članka. Predlaže drugostupanjskom sudu preinačiti pobijanu presudu u smislu žalbenih navoda, odnosno istu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

3. U odgovoru na žalbu tužitelj je osporio žalbene navode tuženice i predložio drugostupanjskom sudu odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu prvostupanjskog suda u cijelosti.

 

4. Žalba tuženice djelomično je osnovana.

 

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništavosti (ništetnosti) čl. 1. i određenih dijelova čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu broj 148-50-2864202 koji je sklopljen između stranaka 1. lipnja 2005. (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) a koje odredbe se odnose na ugovorenu redovnu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF i zahtjev za isplatu iznosa od 6.278,34 kn sa pripadajućom zateznom kamatom.

 

6. Međutim, prije svega, a pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovdje valja navesti da se temeljem odredbe čl. 1163. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22.; dalje u tekstu: ZOO/05) u konkretnom slučaju primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01.; dalje u tekstu: ZOO/91) obzirom da je Ugovor o kreditu sklopljen između stranaka 1. lipnja 2005. Međutim, kako su primijenjene odredbe ranije važećeg ZOO/91 koji je mjerodavan u ovoj pravnoj stvari u bitnome identične odredbama važećeg ZOO/05, navedeni propust prvostupanjskog suda koji pobijanu presudu temelji na odredbama iz ZOO/05 nije imao nikakvog utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude i rješenja, jer je i uz pravilnu primjenu materijalnog prava valjalo jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu.

7. Prvostupanjski sud navodi da je između stranaka bilo sporno:

 

- da li se na ovaj spor primjenjuju pravna utvrđenja po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruge za zaštitu potrošača „Potrošač“ iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015, te presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. (prvostupanjski sud u toč. 27., 30. i 34. obrazloženja djelomično reproducira sadržaj tih odluka koje smatra bitnim u ovom sporu),

 

- da li su odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštene i ništetne,

 

- da li je osnovan prigovor zastare,

 

- da li je osnovan prigovor prijeboja,

 

dok nije bilo sporno:

 

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu broj 148-50-2864202 od 1. lipnja 2005., na temelju kojeg je tuženica kao kreditor stavila na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita namjenski kredit za kupnju vozila u iznosu od 14,570.00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, na rok otplate od 84 mjeseca, s ugovorenom kamatnom stopom od 5,85% godišnje koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora (čl. 2. Ugovora o kreditu), da je ispunjenje obveze ugovoreno u valutnoj klauzuli u CHF (čl. 7. Ugovora o kreditu), te da je tijekom otplate kredita tuženica mijenjala kamatnu stopu i da je u isto vrijeme rastao tečaj CHF.

 

7.1. Polazeći od utvrđenja iz navedenih presuda i na temelju provedenih dokaza, prvostupanjski sud zaključuje da odredba kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci tuženice (banke), predstavlja odredbu Ugovora o kreditu prema kojoj visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci tuženice i koja ne sadrži kriterije koje će tuženica pri donošenju takve odluke primijeniti, posljedično čemu je ista kao takva neodređena, pa kako je tuženica samostalno, bez suglasnosti ili konzultacije sa tužiteljem donosila odluke o promjeni kamatne stope sukladno kojima je tužitelj vršio isplate, a o istoj stranke nisu pojedinačno pregovarale prilikom sklapanja Ugovora o kreditu to je utvrdio da je ista uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, posljedično čemu ista predstavlja ništavu (ništetnu) odredbu predmetnog Ugovora o kreditu sukladno čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 86/03.; dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu. Obzirom na izneseno, a sukladno odredbi čl. 270. st. 1. ZOO/05 (čl. 103. st. 1. ZOO/91) i čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 1. i čl. 82. alineja 3. ZZP/03 prvostupanjski sud je utvrdio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji se odnosi na utvrđenje ništavosti (ništetnosti) dijela ugovorne odredbe kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukom o kamatnim stopama Kreditora sadržane u čl. 2. Ugovora o kreditu.

 

7.2. Nadalje, na temelju Ugovora o kreditu, saslušanja tužitelja i druge dokumentacije koje su stranke dostavile u spis, prvostupanjski sud je utvrdio da je ugovorna odredba iz Ugovora o kreditu kojim se glavnica veže za valutu švicarski franak sadržana u odredbi čl. 7. Ugovora o kreditu, prosječnom potrošaču nerazumljiva, nepoštena pa prema tome i ništava (ništetna) jer je tuženica kao banka prije i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu propustila informirati tužitelja kao potrošača o važnim činjenicama u tom pravcu. Ocjenjujući ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu, prvostupanjski sud zaključuje da je takva odredba za tužitelja kao prosječnog klijenta banke nerazumljiva jer mu nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takve ugovorne odredbe kao potrošaču, dok su banke kao trgovci bile svjesne rizika po tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF. Stoga prvostupanjski sud zaključuje da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF sadržana u čl. 7. Ugovora o kreditu ništava (ništetna) temeljem odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03.

 

7.3. Osnovanost visine tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud je utvrdio nakon provedenog financijskog vještačenja po ovlaštenom sudskom vještaku D. P. iz D. d.o.o. koji je sačinio nalaz i mišljenje, te dopunu istog i dao iskaz na ročištu kojim je precizno i detaljno odgovorio na pitanja i primjedbe tuženice, te ih na taj način otklonio kao neosnovane, a koje financijsko vještačenje je prvostupanjski sud u cijelosti prihvatio jer je stalni sudski vještak D. P. svoj nalaz i mišljenje izradio savjesno, stručno i objektivno. Utvrdivši dakle da je Ugovor o kreditu ništav (ništetan) u dijelu čl. 2. kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci o kamatnim stopama tuženice i čl. 7. kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF, da je tužitelj tuženici temeljem tih ništavih (ništetnih) odredbi Ugovora o kreditu tuženici vršio isplate, a iznos koji je tužitelj preplatio temeljem te ništave (ništetne) odredbe utvrđen je temeljem provedenog financijskog vještačenja po sudskom vještaku D. P., prvostupanjski sud je temeljem odredbi čl. 1115. ZOO/05 (čl. 210. ZOO/91), čl. 2. st. 1. i čl. 502.c ZPP naložio tuženici isplatiti tužitelju razliku s osnove promjene kamatne stope između anuiteta prema obračunu tuženice primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na anuitet prema početnom otplatnom platnu primjenom redovno ugovorene kamatne stope od 5,85 % i razliku između anuiteta s osnove valutne klauzule prema početnom otplatnom planu (primjenom kamatne stope od 5,85%) po srednjem tečaju tuženice važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema početnom otplatnom planu po srednjem tečaju tuženice važećem na dan isplate kredita za sve anuitete koji su dospjeli u utuženom razdoblju, ukupni iznos od 6.278,34 kn sa pripadajućom zateznom kamatom, a koji iznos je tužitelj potraživao konačno preciziranim tužbenim zahtjevom od 8. lipnja 2021.

 

7.4. Prvostupanjski sud je otklonio prigovor zastare istaknut po tuženici, navodeći da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, pa kako je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske svojom odlukom poslovni broj: Pž-7129/13 pravomoćno odlučio u postupku žalbe protiv odluke Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012, pravomoćno odlučio o nedopuštenosti odredbi o promjenjivim kamatnim stopama dana 13. lipnja 2014., dok je valutna klauzula u CHF o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo pravomoćno utvrđena ništetnom 14. lipnja 2018., dok je tužitelj tužbu podnio prvostupanjskom sudu 10. lipnja 2019., to je utvrdio da je tužba podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka za tražbine s naslova stečenog bez osnove iz čl. 225. ZOO/05 (čl. 371. ZOO/91).

 

7.5. Konačno, odbijen je kao neosnovan i prigovor radi prebijanja istaknut u podnesku tuženice od 8. travnja 2021., iz razloga što je isti podnijet nakon što je zaključen prethodni postupak (24. lipnja 2020.), odnosno izvan roka propisanog odredbom čl. 288.a st. 6. ZPP, time da je prvostupanjski sud naveo da tužitelj plaćajući anuitete tuženici po manjem tečaju CHF u odnosu na početni nije ništa stekao, jer od tuženika nije ništa primio, posljedično čemu da nema mjesta primjeni odredbe čl. 195. ZOO/05 (Čl. 427. ZOO/91) u korist tuženice, a na teret tužitelja.

 

8. Ispitujući pobijanu presudu u pravcu istaknutog žalbenog razloga bitne povrede odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP ovaj sud je utvrdio da u prvostupanjskom postupku nije počinjena navedena bitna povreda odredba parničnog postupka jer prvostupanjska presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koje su obrazložene jasno i dostatno, a ista nije opterećena bilo kakvim nedostacima koji bi ovome sudu onemogućili da u žalbenom stadiju postupka ispita njenu pravilnost i zakonitost. Nije počinjena niti bilo koja druga bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje se u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

 

9. Žalbenim navodima tuženice nije dovedeno u sumnju niti činjenično stanje utvrđeno po sudu prvog stupnja a niti primjena materijalnog prava u dijelu kojim je utvrđeno da je ništava (ništetna) odredba Ugovora o kreditu, a koja u čl. 2. glasi: „...u skladu s odlukom o kamatnim stopama Kreditora.“, a u čl. 7. glasi: „...u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća...“,  u dijelu kojim je naloženo tuženici platiti tužitelju iznos od 6.278,34 kn sa zateznom kamatom, te u dijelu kojim je rješenjem koje je sastavni dio prvostupanjske presude odbijen prigovor radi prebijanja istaknut u podnesku tuženice od 8. travnja 2021.

 

10. Protivno žalbi tuženice prvostupanjski sud je utvrdio sve pravno relevantne činjenice i razmotrio sve navode tuženice o pravnim pitanjima, te je izveo dokaze koje je smatrao potrebnima, posljedično čemu je potpuno promašena konstatacija tuženice da je prvostupanjski sud „preskočio“ utvrđivanje relevantnih činjenica i samostalno donošenje odluka u ovom predmetu navodom da je vezan za utvrđenja iz presuda donesenih povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u parničnom postupku pokrenutom od Udruge „Potrošač“.

 

11. Tuženica u žalbi ističe da time što je u Ugovor o kreditu unijela odredbe o načinu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli, da isto samo po sebi ne znači da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama jer je u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu ugovaranje promjenjive kamatne stope bilo dopušteno čl. 26. ZOO/05 (čl. 399. ZOO/91), odnosno čl. 11. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/09.). Navodi da je i ugovaranje valutne klauzule dopušteno u Republici Hrvatskoj od 1994. odredbom čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 33/94, čl. 395. ZOO/91), što znači da za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova. Pravilno tuženica u žalbi ističe da je valutna klauzula dopuštena zakonom. Međutim, u konkretnom slučaju, ta činjenica nije odlučna, jer ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF nije odraz dispozitivne ni kogentne zakonske odredbe, već je odlučno da se predmetni pravni posao ima prosuđivati kroz odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03.; dalje u tekstu: ZZP/03). U skladu s čl. 81. st. 5. ZZP/03 odredbe glave 10. II. dijela tog Zakona („Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima“) ne primjenjuje se na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne naravi, a nedvojbeno je da odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ZOO/91 ne predstavlja prisilnu zakonsku odredbu.

 

12. Odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03.), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1.), time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Identične odredbe sadrži i čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14,. 110/15. i 14/19.), koji je na snazi u vrijeme donošenja prvostupanjske odluke, a ovaj Zakon usklađen je s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (nastavno: Direktiva).

 

12.1. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14., 110/15. i 14/19.; dalje u tekstu: ZZP/14) koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, pa je pravilno prvostupanjski sud utvrdio da je riječ o nepoštenim ugovornim odredbama jer iste stvaraju znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

 

12.2. Nije osnovan niti prigovor pogrešne pravne osnove iz čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača i čl. 502.c ZPP. Protivno navodima žalbe, pravilno je prvostupanjski sud primijenio odredbu čl. 502.c ZPP jer je predmet ovog spora povrat neosnovano plaćenih iznosa po osnovi ništavih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženice, zbog čega je presuda donesena po kolektivnoj tužbi, protivno žalbi tuženice, primjenjiva u ovom konkretnom slučaju. Tuženica naime neosnovano smatra da presuda donesena po kolektivnoj tužbi nije primjenjiva u ovom slučaju iz razloga što čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača, koji je dodan u taj Zakon – Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/09.) nije bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu. Naime, taj Zakon stupio je na snagu 16. srpnja 2009., što znači da se primjenjuje na sve odluke donesene u kolektivnim sporovima nakon tog datuma, pa kako je konkretna presuda u kolektivnom sporu donesena 2013., to se isti primjenjuje i na tu presudu. Tuženica se nadalje neosnovano žali da bi se tužitelj u smislu čl. 502.c ZPP imao pravo pozivati na pravna utvrđenja iz kolektivnog spora samo u slučaju da je takvu isplatu tražio temeljem instituta naknade štete, a takve činjenice nije iznio niti dokazao. Prema izmijenjenoj odredbi čl. 502.c ZPP (Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku – Narodne novine br. 70/19.; dalje: ZID ZPP) fizičke i pravne osobe mogu se u parnicama za naknadu štete ili isplatu pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Iako je prvobitna odredba tog članka dopunjena tek ZID ZPP/19 na način da se tužitelji i u parnicama za isplatu mogu pozivati na pravna utvrđenja iz kolektivnih parnica, ovaj sud ocjenjuje da se pravni učinci izmijenjene odredbe tog članka odnose i na ranije pokrenute parnice za isplatu u kojima tužitelji kao potrošači traže povrat preplaćenih iznosa zbog ništavosti odredbi ugovora o kreditima glede valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, jer bi suprotno tumačenje bilo protivno svrsi vođenja kolektivnog spora i zaštite interesa potrošača (tako i Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici Gž-676/2021-2).

 

12.3. Stoga je neosnovan žalbeni navod tuženice kojim ukazuje na zabranu retroaktivne primjene odredbe članka 502.c ZPP koja da se prije izmjena ZID ZPP/19 odnosila samo na postupke naknade štete, odnosno da je u ovom individualnom konkretnom pravnom odnosu sud prvog stupnja trebao prethodno utvrditi da li su utvrđenja iz kolektivnog spora primjenjiva na ovaj pojedinačan slučaj jer u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništavosti odredbi ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom u CHF na temelju čl. 502.c ZPP i u vrijeme tužbe važećeg čl. 118. ZZP/14 postoji vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14. Posljedično tome, kao što je gore navedeno, pravilan je stav prvostupanjskog suda da prethodno navedene pravomoćne odluke donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, obvezuju sud u ovom parničnom postupku glede ništavosti valutne klauzule i ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na što ukazuje i stajalište VSRH prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu ZID ZPP/19, temeljem članka 502.c ZPP vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022).

 

13. U žalbi je nadalje navedeno da je prvostupanjski sud neosnovano proizveo učinak fiksne kamatne stope na Ugovor o kreditu, jer ni u kolektivnom sporu nije traženo da se promjenjiva kamatna stopa u ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom u CHF zamijeni fiksnom kamatnom stopom, već se inzistiralo na promjenjivoj kamatnoj stopi za koju se tražilo da se definiraju parametri i njihova metoda izračuna. Takvi žalbeni navodi također nisu osnovani. Naime, sud nije ovlašten revidirati ugovor na način da izmijeni sadržaj nepoštene ugovorne odredbe, niti na način da ju svede na pravičnu mjeru niti na način da se primjene dispozitivne odredbe nacionalnog prava, već nepoštenu odredbe samo može izuzeti iz primjene (utvrditi ništavom). Revizija nepoštenih odredbi značila bi njihovo djelomično ostavljanje na snazi, a takvu mogućnost odredbe o ništavosti ne predviđaju, pa je zbog toga prvostupanjski sud mogao kao mjerodavnu visinu redovne kamate uzeti u obzir jedino početno ugovorenu kamatnu stopu.

 

14. U odnosu na žalbu tuženice da tužitelj nije dostavio potvrdu da je podmirio sve anuitete iz Ugovora o kreditu, zbog čega smatra da tužitelj nije dokazao da ima bilo kakvo potraživanje prema tuženici, valja navesti da je tužitelj, protivno žalbi tuženice, uz tužbu dostavio prijepis knjigovodstvene kartice tuženice na dan 6. svibnja 2019., iz kojeg je razvidno da je pod statusom kredita napisano: „P-PRIJEVREMENO OTPLAĆEN“, kao i da je tužitelj podmirio u cijelosti tražbinu koju je tuženica imala prema njemu temeljem Ugovora o kreditu, pa imajući u vidu da takav žalbeni navod tuženica iznosi tek u žalbi, to ne samo da je takav žalbeni navod tuženice proturječan sa stanjem spisa već je tuženica prekludirana sa isticanjem istog.

 

15. Pozivajući se na pravilo o teretu dokazivanja tuženica ističe da je prvostupanjski sud propustio utvrditi da li su tužitelj i tuženica pojedinačno pregovarali o odredbama Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, da li su te odredbe jasne, razumljive i lako uočljive te da li su iste suprotne načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja. Smatra da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli lako uočljiva jer je ispisana velikim slovima u Ugovoru o kreditu, te da je u toj odredbi na jasan i lako razumljiv način ugovoreno da tuženica odobrava tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF tuženice važećem na dan korištenja kredita. Ujedno smatra da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da tužitelju od strane tuženice nisu bile pružene informacije i obavijesti o rizicima vezanim uz sklapanje Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, jer je prije i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu tuženica poduzela sve mjere koje su bile u njezinoj mogućnosti kako bi informirala potrošače, pa tako i tužitelja o svim rizicima sklapanja Ugovora o kreditu u valuti CHF, tim više što je tuženica pažljivo educirala sve svoje zaposlene o načinu ugovaranja kredita u CHF i dala upute o prodaji tih proizvoda, analizirajući pri tome stabilnost odnosno nestabilnost CHF od ožujka 1996. pa nadalje.

Vezano uz žalbene tvrdnje kojima tuženica ističe da su sporne ugovorne odredbe jasne, uočljive i razumljive radi čega ne podliježu testu poštenosti i da prvostupanjski sud nije utvrdio jesu li u konkretnom slučaju sporne odredbe tužitelju bile razumljive i jesu li stranke u konkretnom slučaju o njima pregovarale, sve uzimajući u obzir da je tužitelj imao mogućnost odabrati fiksnu kamatu i drugu valutu uz koju će vezati glavnicu kredita, valja istaći slijedeće:

 

- u kolektivnom sporu na temelju tamo izvedenih dokaza pravomoćno je utvrđena nerazumljivost osporenih ugovornih odredaba prosječnom potrošaču zbog izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su kroz opće ili tržišne komunikacije davale banke; nemogućnost pojedinačnog pregovaranja o njihovom sadržaju; te posljedično tome postojanje znatne neravnoteže u međusobnim pravima i obvezama,

 

- kada se odluka o nepoštenosti (ništavosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, tada su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, pa je u toj situaciji na redovnim sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/4372/2021 od 30. lipnja 2022.).

 

15.1. U konkretnom sporu tuženica nije predlagala izvođenje dokaza (npr. saslušanje osobe koja je sudjelovala u sklapanju Ugovora o kreditu s tužiteljem) na okolnosti da je tužitelj u okviru pojedinačnih pregovora informiran o parametrima promjene kamatne stope te o rizicima fluktuacije tečaja, te ukoliko su dane obavijesti te vrste jesu li bile odgovarajuće da bi se pristanak tužitelja u konkretnom slučaju na sklapanje Ugovora o kreditu mogao smatrati „informiranim“. Pritom treba napomenuti da tuženica tijekom postupka, a kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud, nije iznosila činjenice niti pružila dokaze da je postojao informirani pristanak tužitelja na sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu na način da bi mu prilikom sklapanja istoga bile dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi. Naime, iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da je tuženica tijekom postupka predložila samo saslušanje svjedoka – javnu bilježnicu A. H., koja je ovjerila potpise na punomoći kojom su izvršni direktor tuženice I. V. i njegova zamjenica V. P. opunomoćili djelatnike tuženice A. K. i M. K. na potpisivanje ugovora o kreditu u ime tuženice, a u kojem pravnom poslu tužitelj nije sudjelovao, dok je sporni Ugovor o kreditu solemniziran kod javne bilježnice N. B. M. iz K., zbog čega je prvostupanjski sud pravilno zaključio da predložena svjedokinja nema saznanja o predmetnom ugovoru. S tim u vezi, valja navesti da tuženica nije predložila saslušanje svojih djelatnika na okolnost da je tužitelj bio informiran o rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu iako je teret dokaza u vezi navedenog bio upravo na tuženici. Uzimajući stoga u obzir da je teret dokazivanja da su vođeni pojedinačni pregovori i da je tužitelj bio obaviješten u smislu potpune informiranosti (koja bi isključivala presumpciju) na tuženici, to su u konkretnom slučaju (kada tuženica nije predlagala dokaze) neosnovani žalbeni navodi kojima tuženica u žalbi stavlja na teret prvostupanjskom sudu činjenicu da „nije utvrdio“ da su stranke u konkretnom slučaju pregovarale o spornim odredbama.

 

16. Nadalje, ovdje valja naglasiti, da činjenica što je tužitelj odabrao vrstu kredita s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom u CHF, iako je imao mogućnost izabrati kredit s fiksnom kamatnom stopom i u drugim valutama, samo po sebi ne znači da su stranke pregovarale u smislu tužiteljeve informiranosti o spornim odredbama Ugovora o kreditu, kako to tuženica očito smatra iznoseći žalbene navode u smjeru tog zaključka.

 

17. Stoga, imajući u vidu da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđeno da je tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o načinu promjenjivosti kamatne stope i ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica CHF što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a da je Ugovorom o kreditu redovna kamata kao i valutna klauzula uz koju je vezana glavnica sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je pravomoćnom presudom u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da su ništavi dijelovi odredaba Ugovora o kreditu opisani u toč. 9. ovog obrazloženja.

 

18. Prema odredbi čl. 104. st. 1. ZOO/91 u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništave ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 210. ZOO/91. U postupku je utvrđeno da je tužitelj temeljem ništavih odredaba preplatio tuženici zbog promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatu i zbog tečajne razlike iznos od 6.278,34 kn, kojeg je tužitelj potraživao preciziranim tužbenim zahtjevom, pa je i pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo obvezati tuženicu isplatiti tužitelju taj iznos sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose navedene u izreci presude od izvršenih uplata do isplate primjenom čl. 214. ZOO/91, obzirom se tuženica koja je stekla naznačene novčane iznose temeljem ništavih odredaba koje je ugovorila mora smatrati nepoštenom stjecateljicom.

 

19. Neosnovano tuženica prigovora dosuđenom tijeku zatezne kamate. Naime, imajući u vidu da je razlog ništavosti predmetnih ugovornih odredbi koje je unaprijed sastavila tuženica i o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj na bilo koji način mogao na njih utjecati, to se tuženica, na čijoj su strani utvrđeni razlozi nepoštenosti ugovornih odredbi smatra nepoštenom stjecateljicom iznosa koji su joj plaćeni temeljem ništavih ugovornih odredbi, posljedično čemu je prvostupanjski sud pravilno dosudio tužitelju zatezne kamate temeljem odredbe čl. 1115. ZOO/05 (čl. 214. ZOO/91) na pojedine iznose koji su plaćeni na ime ispunjenja  nepoštenih ugovornih odredbi od dana kada su isti plaćeni (dan neosnovanog stjecanja na strani tuženice).

 

20. U odnosu na žalbu tuženice kojom osporava stajalište prvostupanjskog suda u odnosu na neosnovanost istaknutog prigovora zastare, uzimajući u obzir i prihvaćajući Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništavosti (ništetnosti) ugovornih odredbi u CHF Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., prema kojem zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, što znači da je za potraživanje u konkretnom slučaju zastara počela teći pravomoćnošću presude kojom je utvrđena ništetnost načina postupanja tuženice prilikom ugovaranja načina promjene ugovorne kamate tj. dana 13. lipnja 2014., kada je donesena pravomoćna presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-7129/13, odnosno kada je utvrđena ništetnost valutne klauzule kojima je glavnica vezana uz CHF tj. dana 14. lipnja 2018., kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-6632/17, pa u trenutku podnošenja tužbe u ovoj parnici (10. lipnja 2019.) zastara restitucijskog zahtjeva tužitelja po oba osnova nije nastupila jer nije protekao opći zastarni rok iz čl. 371. ZOO/91, pa žalbeni prigovori tuženice nisu osnovani niti u tom dijelu.

 

21. Isto tako, pravilno je prvostupanjski sud pobijanim rješenjem kao sastavnim dijelom pobijane presude pravilno odbio prigovor prijeboja istaknut po tuženici podneskom od 8. travnja 2021. jer je tuženica neosnovana prigovarala da su za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva odlučne tzv. negativne tečajne razlike. Predmet spora je povrat uplata za koje se tuženica neosnovano obogatila kada je dio imovine tužitelja prešao u njezinu imovinu na temelju ugovornih odredbi koje su utvrđene ništavim jer uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. S obzirom da zakonska pravila vraćanja stečenog bez osnove ne predviđaju nikakva uzajamna vraćanja niti je to po prirodi stvari moguće pored činjenice da nikakva imovina tuženice nije bez pravne osnove prešla u imovinu tužitelja, prilikom ocjene osnovanosti kondikcijskog zahtjeva, i prema stajalištu ovoga suda prvostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava nije uzeo u obzir tzv. negativne tečajne razlike, posljedično čemu je pravilno odbio prigovor prijeboja istaknut po tužiteljici u podnesku od 8. travnja 2021., pa je u tom dijelu valjalo odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i temeljem odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP potvrditi pobijano rješenje koje predstavlja sastavni dio prvostupanjske presude.

 

22. Međutim, utvrđenjem ništetnim (ništavim) čl. 1. čl. 1. Ugovora o kreditu koji glasi: "Kunska protuvrijednost CHF 14,570.00 (četrnaesttisućapetstosedamdeset švicarskih franaka) po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja.“, prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo, a na taj žalbeni razlog ovaj sud pazi (i) po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP. Navedenom ugovornom odredbom definirana je visina iznosa kredita u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan korištenja kredita, koji je tuženica isplatila tužitelju. Ista ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača obzirom definira obvezu tuženice (a ne tužitelja), a  kako je iznos visine kredita bitan sastojak ugovora o kreditu to bez naznačene visine kredita taj pravni posao ne može postojati. Tužitelj ne navodi razloge na temelju kojih bi upravo čl. 1. Ugovora o kreditu bio ništetan, a takvo utvrđenje ne proizlazi niti iz presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa. Valja dodati da je ovaj sud na sjednici Građanskog odjela od 1. ožujka 2023. o tom pravnom pitanju zauzeo stajalište koje glasi: "Ugovorna odredba kojom je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja nije ništetna".

 

23. Obzirom na izneseno, valjalo je djelomično odbiti kao neosnovanu, a djelomično prihvatiti žalbu tuženice i primjenom čl. 368. st. 1. i 2. i čl. 373. toč. 3. ZPP djelomično potvrditi i djelomično preinačiti presudu pod toč. I izreke, dok je primjenom čl. 368. st. 1. ZPP valjalo potvrditi prvostupanjsku presudu u toč. II izreke.

 

24. Kako je ovaj sud djelomično preinačio prvostupanjsku presudu, to je o troškovima postupka dužan odlučiti primjenom čl. 166. st. 2. ZPP. Obzirom na neznatan neuspjeh tužitelja radi kojeg nisu nastali posebni troškovi, tužitelj ima pravo na cjelokupni trošak primjenom čl. 154. st. 5. ZPP, pa kako je prvostupanjski sud pravilno utvrdio troškove postupka koji su bili potrebni za vođenje parnice te ih je odmjerio u visini, kako to nalaže čl. 155. ZPP, to je ovaj sud odbio žalbu tuženice i primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP potvrdio odluku o troškovima postupka sadržanu u toč. III i IV izreke presude.

 

25. Zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka ovaj sud je odbio primjenom čl. 154. st. 5. ZPP, obzirom je uspjeh tuženice neznatan u odnosu na cjelokupan tužbeni zahtjev, dok je zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka valjalo odbiti jer sastav odgovora na žalbu u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a nije bio potreban za odlučivanje o žalbi tuženice.

 

U Varaždinu 12. listopada 2023.

 

                                                                                                                      Sanja Bađun v.r.