Poslovni broj P-132/2025

Republika Hrvatska

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku, po sucu tog suda Marijani Milković Cosmai, u pravnoj stvari tužitelja JK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Roman Bihar, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženice Republika Hrvatska, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Dubrovniku, Građansko- upravni odjel, radi utvrđenja i uknjižbe prava vlasništva, nakon održane glavne javne rasprave zaključene 17. listopada 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja i tužitelja osobno, te zakonskog zastupnika tuženika, 28. studenog 2025. javno je objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

“1. Utvrđuje se da je tužitelj JK iz [adresa] (ranije Babinog polja 20, 20225, Ropa, Ropa 14A), OIB: [osobni identifikacijski broj] na temelju ugovora o kupoprodaji sklopljenog 20. travnja 2005. godine između Općine Mljet i prednika tužitelja MK stekao valjani pravni osnov za upis prava vlasništva u zemljišne knjige Općinskog suda Dubrovnik u odnosu na 200/860 dijela prava vlasništva kčbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], te je i na temelju dosjelosti stekao 200/860 dijela prava vlasništva kčbr. [katastarska čestica] pašnjak, zk ul [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] upisano kod zemljišnoknjižnog odjela Dubrovnik.

2. Tužena Republika Hrvatska, OIB: 52634238587 dužna je priznati i dozvoliti uknjižbu 200/860 dijela prava suvlasništva tužitelja na nekretnini k. č. br. [katastarska čestica], PAŠNJAK , zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], upisano kod zemljišnoknjižnog odjela Dubrovnik, jer će u protivnom takvu ispravu zamijeniti ova presuda."

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženici trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 450,00 EUR, u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška.

Obrazloženje

1. U tužbi koja je pred ovim sudom podnesena dana 14. veljače 2025. tužitelj navodi da se nalazi u zakonitom, istinitom i poštenom posjedu, kako sam, tako i putem svojih prednika već više od 40 godina, i to nekretnina k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], upisano kod zemljišnoknjižnog odjela Dubrovnik, upisan kao suvlasnik u 508389200/1615448625109 dijela; potom k. č. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], upisano kod zemljišnoknjižnog odjela Dubrovnik i to upisan kao suvlasnik u 153/9575 dijela te konačno čestice k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], upisano kod zemljišnoknjižnog odjela Dubrovnik, za koju je u cijelosti upisana RH kao vlasnik, a koja odgovara katastarskoj čestici [katastarska čestica], ROPE, ŠUMA, površine 860,00 m2, upisana u posjedovni list 350, k. o. [katastarska općina]. Dana 22. siječnja 2004. godine Općina Mljet – Babino Polje, Povjerenstvo za raspolaganje nekretninama, donijelo je pod brojem KLASA: 406-09/04-01/15, URBROJ: 2117-03-04-01, Odluku o prodaji izgrađenog građevinskog zemljišta u vlasništvu Općine Mljet i to čest.br. 1645/1 i 1645/2 i 1865/4 sve k. o. [katastarska općina]. Predmetnom Odlukom je utvrđeno da je MK (otac i pravni prednik ovdje tužitelja) na prethodno navedenim česticama iz Odluke sagradio građevni objekt, a površina čestica na kojima je objekt izgrađen utvrđuje se u veličini od cca 400,00 m2. Predmetnom Odlukom je određeno da će se izgrađeno građevinsko zemljište prodati po posebnim uvjetima. Dana **.**.2004. [adresa] i MK sklopili su Predugovor o kupoprodaji čest. zem. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] i to na način da MK kupuje dio predmetnih čestica i to u površini od cca 400,00 m2, a kojim ugovorom je određena i izrada parcelacijskog elaborata. Dana **.**.2005. [adresa] i MK sklopili su Ugovor o kupoprodaji kojim prodavatelj Općina Mljet prodaje, a kupac MK kupuje čest. zem. [katastarska čestica]. k. o. [katastarska općina] ukupne površine 553,00 m2. Dana **.**.2004. [adresa] i MK sklopili su I Aneks kupoprodajnog ugovora kojim su sporazumno utvrdile da je čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] dio čest. zem. [katastarska čestica], zk.ul, a čest. zem. [katastarska čestica] dio čest. zem. [katastarska čestica], zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], a za što je napravljen parcelacijski elaborat. Međutim, predmetnim Aneksom je pogrešno konstatirano da je čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] dio čest. zem. [katastarska čestica], obzirom je trebalo stajati da je nova čestica 1645/2 dio stare 1645/1 i 1645/2. Temeljem predmetnog ugovora MK je ovlašten u zemljišnim knjigama upisati pravo vlasništva 400/1271033 vlasničkog dijela čest. zem. [katastarska čestica] zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] i 153/9575 dijela čest. zem. [katastarska čestica] zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina]. Temeljem navedenih Ugovora MK je temeljem Rješenja Z-2334/05 od 26. rujna 2005. godine upisan za 153/9575 dijela prava vlasništva čest. zem. [katastarska čestica], zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] te 400/1271033 dijela prava vlasništva čest. zem. [katastarska čestica], zk. ul. [broj ZK uloška]. k. o. [katastarska općina]. Tužitelj je predmetnu nekretninu stekao temeljem rješenja o nasljeđivanju br. O- 949/11 Općinskog suda u Dubrovniku. Predmetne nekretnine predstavljale su zemljište obraslo šumom, ranijeg društvenog vlasništva, s nositeljem prava korištenja bivše općine Dubrovnik koje se vodi u šumsko - gospodarskoj osnovi i istima gospodare HRVATSKE ŠUME D.O.O. Temeljem odredbe čl. 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama odnosno danom 16. listopada 1990. godine na predmetnim nekretninama izvršena je pretvorba društvenog vlasništva i ujedno stjecanje vlasništva temeljem zakona za korist Republike Hrvatske. RH je protiv Općine Mljet pokrenula parnične postupke koji su pravomoćno okončani presudama Općinskog suda u Dubrovniku, P-1356/10 od 29. ožujka 2011. godine i Trgovačkog suda u Dubrovniku posl. broj P- 519/03 od 30. prosinca 2009. godine, na način da je Općina Mljet dužna trpjeti uknjižbu prava vlasništva Republike Hrvatske na tim nekretninama. Tužitelj je predmetnu nekretninu stekao na temelju dosjelosti obzirom da isti ima neprekinuti posjed iste nekretnine od ranih 80-ih godina prošlog stoljeća, a u što se uračunava vrijeme stjecanja i njegovih prednika. Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima iz 1996. godine je u čl. 388. st. 4. bilo propisano da se rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje na dan 08. listopada 1991. godine bile u društvenom vlasništvu računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana. Dana 17. studenoga 1999. godine, Ustavni sud je ukinuo čl. 388. stavka 4. Zakona o vlasništvu iz 1996. godine. Međutim Vrhovni sud Republike Hrvatske se o tom pravnom pitanju izjasnio u odluci br. Rev-291/14 od 17. travnja 2018. godine u kojoj je rečeno: „ Kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 08. listopada 1991. godine bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 08. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388.st.4. ZV-a." Navedeno shvaćanje doneseno je na temelju shvaćanja zauzetog u presudama Europskog suda za ljudska prava (J protiv [adresa], M protiv RH, Radomilja i dr. protiv Hrvatske i Gashi protiv Hrvatske), a to je: „U tim okolnostima, Sud smatra da podnositelj zahtjeva koji se razumno oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto kao neustavno ne bi trebao snositi posljedice greške koju je počinila sama država, donijevši takav neustavan propis. Zapravo, kao posljedica njegovog ukidanja, vlasništvo imovine koju je podnositelj zahtjeva stekao dosjelošću na temelju odredbe koja je kasnije ukinuta kao neustavna, vraćeno je državi kojoj je time pogodovala njezina vlastita greška. U svezi s tim, Sud ponavlja da rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela mora snositi država te da se greške ne smiju ispravljati na trošak pojedinca, posebice kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes.” Dakle tužitelj je ostvario temeljem dosjelosti i to kako redovne tako i izvanredne pravo vlasništva nekretnine i to u površini od 200,00 m2 k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], na kojoj je nekretnini u cijelosti upisana RH kao vlasnik, a na dijelu koje čestice se nalazi kuća tužitelja, dok je isti uknjižen na preostale dvije čestice 1645/1 i 1865/4. Tužitelj ima opravdan razlog za podnošenje ove tužbe jer zemljišnoknjižno stanje prava vlasništva na predmetnoj nekretnini ne odgovara pravnom i stvarnom stanju, te podredno ističe da je osim na valjanom pravnom temelju - ugovorima o kupoprodaji, stekao vlasništvo predmetne nekretnine i dosjelošću.

1.1. Na ročištu od 16. rujna 2025. tužitelj je preinačio tužbu (u točki 1.) na način kako je to navedeno pod I. izreke presude. Naime, dok u tužbi traži utvrđenje da je vlasnik određenog suvlasničkog dijela čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], sada postavlja i novi zahtjev – da je stekao valjani pravni osnov za stjecanje predmetnog suvlasničkog dijela. Sud je preinaku dopustio, kao svrsishodnu, neovisno o protivljenju tuženice, u smislu odredbe članka 190. stavka 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 122/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22), rješenjem od 16. rujna 2025., s tim da je planom upravljanja tuženiku ostavljen rok za očitovanje na preinačenu tužbu.

2. U odgovoru na tužbu koji je pred ovim sudom zaprimljen dana 7. ožujka 2025. navodi se da je Republika Hrvatska vlasništvo predmetne nekretnine stekla temeljem pravomoćne presude Općinskog suda u Dubrovniku, posl. br. P-1356/2010 od 29. ožujka 2011. godine donesene u postupku protiv tužene Općine Mljet koja se u zemljišnim knjigama pogrešno uknjižila kao vlasnik temeljem Odluke Vlade Republike Hrvatske o podjeli imovine bivše Općine Dubrovnik odnosno ranijeg društvenog vlasništva premda je tu nekretninu Republika Hrvatska već ranije stekla temeljem zakona. Stoga, nije od utjecaja na stjecanje prava vlasništva činjenica da je tužitelj s Općinom Mljet 2005. sklopio Ugovor o kupoprodaji jer Općina nije bila vlasnik nekretnine koja je predmet postupka. Također, da bi se na društvenom vlasništvu moglo steći pravo vlasništva dosjelošću moraju biti ispunjene zakonske pretpostavke, a prema postojećim zakonskim propisima na društvenom zemljištu u razdoblju od 6. travnja 1941. g. do 8. listopada 1991. g. nije bilo moguće steći pravo vlasništva dosjelošću. Obzirom da tužitelj navodi da je u posjedu nekretnine koja je predmet postupka od ranih 80-tih (koja činjenica ne proizlazi iz popisa posjeda s povijesnim slijedom upisa Područnog ureda za katastar Dubrovnik) nisu ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću jer se radi o zemljištu ranijeg društvenog vlasništva. Naime, za stjecanje prava vlasništva dosjelošću poštenim posjednicima potrebno je posjedovanje u trajanju od 40 godina, a koje trajanje je moralo isteći do 17. studenog 1999. kada je Ustavni sud stavio izvan snage izvornu odredbu čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Kako iz iznesenih činjenica i isprava priloženih uz zahtjev ne proizlazi da je podnositelj zahtjeva već ranije stekao vlasništvo dosjelošću, a niti građenjem, nisu ostvarene pretpostavke za sklapanje nagodbe. Također, tužitelj u konkretnim okolnostima nije mogao gradnjom steći pravo vlasništvo jer je odredbom članka 24. tada važećeg ZOVO-a bilo propisano da građenjem steći vlasništvo može osoba koja može biti nosilac prava vlasništva, a koja izgradi zgradu ili drugu građevinu (građevinski objekt) na zemljištu na koje drugi ima pravo vlasništva. Dakle, bila je propisana mogućnost stjecanja vlasništva građenjem na zemljištu u nečijem građanskom vlasništvu, ali ne i građenjem na zemljištu u društvenom vlasništvu. Navedena se zakonska odredba ima primijeniti na temelju odredbe članka 388. stavak 2. ZV kojom je propisano da se stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu ovog Zakona prosuđuju prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene, prestanka prava i njihovih pravnih učinaka, dakle u ovom slučaju u vrijeme građenja – 80-ih godina prošlog stoljeća, svakako nakon 1981., kada je na snazi bio ZOVO, pa samo rješenje o ozakonjenju bespravne gradnje od strane tuženika nema učinka na vlasništvo jer se ozakonjenjem bespravnog objekta ne može steći pravo vlasništva na zemljištu, a kako to i proizlazi iz odredbe članak 32. Zakona o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama („Narodne novine“, broj 86/12). 3 Naime, činjenica da je tužitelj ishodio rješenje o izvedenom stanju nije od utjecaja na drugačije rješenje ove pravne stvari već tužitelj samo ima mogućnost otkupa navedenog dijela čest. zem. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] bez provedbe javnog natječaja po tržnoj cijeni. Predlaže se tužbeni zahtjev u cijelosti odbiti kao neosnovan.

3. Radi donošenja odluke u ovoj pravnoj stvari, sud je pročitao cjelokupan spis predmeta, sve isprave u spisu, saslušane su parnične stranke, odnosno, tužitelj koji je pristupio na ročište radi saslušanja, kao i svjedoci EK i DK.

4. Predmet tužbenog zahtjeva je utvrđenje da je tužitelj stekao valjan pravni temelj za upis 200/860 dijela prava vlasništva čest. 1645/2 k. o. [katastarska općina], te da je i temeljem dosjelosti stekao 200/860 dijela prava vlasništva čest. 1645/2 k. o. [katastarska općina], a što je tuženica dužna priznati i dozvoliti upis, jer će u protivnom takvu ispravu zamijeniti ova presuda.

5. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

6. Među strankama u ovom postupku nije sporno da je tuženica isključiva zemljišnoknjižna vlasnica nekretnine označene kao čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], nije sporno da je pravni prednik tužitelja pok. MK sklopio s Općinom Mljet Ugovor o kupoprodaji dijela te parcele, nije sporno da tuženica upisana kao vlasnica predmetne nekretnine temeljem pravomoćne presude Općinskog suda u Dubrovniku, posl. br. P-1356/2010 od 29. ožujka 2011. godine donesene u postupku protiv tužene Općine Mljet koja se u zemljišnim knjigama pogrešno uknjižila kao vlasnik temeljem Odluke Vlade Republike Hrvatske o podjeli imovine bivše Općine Dubrovnik odnosno ranijeg društvenog vlasništva premda je tu nekretninu Republika Hrvatska već ranije stekla temeljem zakona, nesporno je (odnosno, nije posebno osporavano) da je na dijelu predmetne čestice izgrađena kuća od strane pravnog prednika tužitelja koja je ozakonjena i da je tužitelj u posjedu dijela predmetne nekretnine – 1645/2 k. o. [katastarska općina].

6.1. Sporno je, pak, predstavlja li kupoprodajni ugovor sklopljen između Općine Mljet i pravnog prednika tužitelja 20. travnja 2005. valjani pravni osnov za upis u zemljišne knjige 200/860 dijela prava vlasništva čest. 1645/2 k. o. [katastarska općina], odnosno, je li tužitelj vlasnik za 200/860 dijela prava vlasništva čest. 1645/2 k. o. [katastarska općina] temeljem zakona, kao i je li tuženica dužna trpjeti upis tužitelja kao vlasnika 200/860 dijela prava vlasništva čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina].

7. Sukladno odredbi čl. 1453. Općeg građanskog zakonika (dalje: OGZ) tko je sposoban steći, taj može dosjelošću steći vlasnost ili ina prava pri čemu odredba čl. 1460. OGZ propisuje da se kroz dosjelost steče nije dosta da je osoba sposobna steći, a stvar da se može steći; nego je još potrebno da onaj, koji ovim načinom ima steći, doista posjeduje rečenu stvar ili pravo; uz to valja da mu je posjed zakonit, pošten i istinit, i da je trajao kroz cijelo vrijeme zakonom određeno (paragrafi 309., 316., 320., i 345.).

7.1. Nadalje, odredba članka 28. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ 6/80, 36/90, „Narodne novine“ br. 53/91, 91/96, dalje: ZOVO), koji je stupio na snagu 01. rujna 1980. godine, propisuje da savjesni i zakoniti posjednik nepokretne stvari, na koju drugi ima pravo vlasništva, stječe pravo vlasništva na tu stvar dosjelošću protekom deset godina, dok savjesni posjednik nepokretne stvari, na koju drugi ima pravo vlasništva, stječe pravo vlasništva na tu stvar dosjelošću protekom 20 godina. Pri tome, odredba čl. 29. ZOVO je izrijekom propisivala da se na stvarima u društvenom vlasništvu pravo vlasništva ne može steći dosjelošću.

7.2. Konačno, članak 159. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ br. 91/96, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, dalje: ZV) propisuje da se dosjelošću stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban biti vlasnikom te stvari. Pri tome, odredba čl. 159. st. 2. ZV određuje da samostalni posjednik čiji je posjed nekretnine zakonit, istinit i pošten, stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom deset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja, odredba čl. 159. st. 3. ZV određuje da samostalni posjednik nekretnine kojemu je posjed barem pošten stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom dvadeset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja, dok odredba čl. 159. st. 4. ZV propisuje da će samostalni posjednik stvari u vlasništvu Republike Hrvatske, županija i jedinica lokalne samouprave i jedinica područne (regionalne) samouprave i s njima izjednačenih pravnih osoba, kao i stvari u vlasništvu crkve ili drugih pravnih osoba koje ne traže za sebe dobitak nego služe za dobrotvorne ili druge općekorisne svrhe, steći dosjelošću vlasništvo tih stvari tek pošto je njegov zakonit, istinit i pošten, ili barem pošten, samostalni posjed neprekidno trajao dvostruko vrijeme od onoga iz stavaka 2. i 3. ovoga članka.

8. Iz dokaznog postupka, a naročito saslušanja samog tužitelja (list spisa 51), proizlazi da je njegov otac MK 60ih godina prošlog stoljeća iskrčio nekretninu koju mu je mjesna zajednica, radi razvoja i proširenja sela, dala za izgradnju kuće. Njegov otac je započeo graditi kuću 1971., a istu završio i uselio 1975. Zemljišnoknjižno stanje nije rješavano sve do 2002. ili 2003. godine kada je Općina Mljet ljudima koji su tu rođeni i koji su izgradili kuće prodavala dio zemljišta potreban za utvrđenje građevne čestice. Njegovom je ocu prodano 500tinjak kvadrata i to točno određenih kvadrata, a sukladno prethodno sačinjenom parcelacijskom elaboratu. Kuća je legalizirana. U preostale dvije nekretnine na kojima se kuća nalazi upisan je u nekom suvlasničkom dijelu pa je ostalo "riješiti" samo ovu nekretninu. Ističe da je njegov otac sve platio Općini Mljet koja je u to vrijeme bila vlasnik i nikada nije novac dobio nazad.

8.1. Iz Odluke o prodaji izgrađenog građevinskog zemljišta u vlasništvu Općine Mljet pod posebnim uvjetima od 22. siječnja 2004. (list spisa 18-20) razvidno je da je MK izgradio objekt na 3 čestice – 1645/1, 1645/2 i 1865/4 sve k. o. [katastarska općina], pa da će mu Općina Mljet prodati po posebnim uvjetima izgrađeno građevinsko zemljište u površini od cca 400 m2.

8.2. Iz Predugovora o prodaji od 22. siječnja 2004. (list spisa 24-25) ugovara se da će Općina Mljet prodati, a MK kupiti dio čestica zemlje [katastarska čestica] sve k. o. [katastarska općina] koji dio u naravi čini izgrađenu građevnu parcelu površine 400m2. Tim je Predugovorom uglavljeno da će se kupoprodajni ugovor sklopiti nakon što kupac isplati dio kupoprodajne cijene i nakon što izradi parcelacijski elaborat kojim će definirati granice i površinu izgrađene građevne parcele.

8.3. Kupoprodajnim ugovorom od 20. travnja 2005., kao i aneksom tog ugovora (list spisa 26-29) utvrđeno je da kupac MK kupuje dijelove čestica zemlje [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] ukupne površine 553 m2, te da se kupac već nalazi u posjedu kupljenih dijelova nekretnina.

8.4. Na skici mjerenja od 15. svibnja 2004. (list spisa 12-13) vidljivo je da je kuća tužitelja izgrađena na tri čestice zemlje u k. o. [katastarska općina], te je vidljiv točno određeni dio koji je pravnom predniku tužitelja prodan od strane Općine Mljet.

8.5. Saslušani svjedoci EK i DK (list spisa 50) u bitnome suglasno iskazuju navodeći da je pravni prednik tužitelja, pokojni MK krajem 60-ih, odnosno početkom 70-ih izgradio kuću, te da je nakon njegove smrti isključivi posjednik iste njegov sin JK, a ovdje tužitelj.

9. Iz stanja spisa proizlazi da je u trenutku sklapanja pravnog posla – kupoprodaje, između Općine Mljet i pravnog prednika tužitelja Vida Radulja 2005. godine, Općina Mljet bila uknjižena kao vlasnik predmetnih nekretnina temeljem Odluke Vlade Republike Hrvatske o podjeli imovine bivše Općine Dubrovnik. Međutim, takav je upis bio pogrešan jer je tuženica predmetnu nekretninu već ranije stekla temeljem zakona (šumsko zemljište). Republika Hrvatska je upis u zemljišne knjige ishodila temeljem pravomoćne presude Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj P-1356/2010 od 29. ožujka 2011.

10. Tužitelj u ovom postupku tvrdi da je predmetni kupoprodajni ugovor sklopljen između Općine Mljet i njegovog prednika MK valjani pravni temelj za stjecanje 200/860 dijela prava vlasništva čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Tužitelj, stoga, prvenstveno tvrdi da je vlasništvo predmetnog suvlasničkog dijela sporne nekretnine stekao na temelju valjanog pravnog posla.

10.1. Stjecanje prava vlasništva pravnim poslom spada među derivativne načine stjecanja prava vlasništva pa vlasništvo prelazi s dotadašnjeg vlasnika na novog stjecatelja, a stječe se zakonom predviđenim načinom odnosno upisom stjecateljevog vlasništva nekretnine u zemljišnoj knjizi. Dakle, da bismo govorili o valjanom pravnom temelju za stjecanje prava vlasništva (titulus) mora se raditi o valjanom pravnom poslu sklopljenom s vlasnikom. Na temelju pravnog posla vlasništvo nekretnine se može steći samo ako je onaj koji je otuđuje ujedno i vlasnik te stvari, a i onda se stječe samo u granicama otuđivateljeve ovlasti da sa stvari raspolaže. Kako se prijenos vlasništva zbiva tek upisom stjecateljeva prava u zemljišnu knjigu (modus), tako se taj upis može dopustiti samo protiv osobe koja je upisana kao vlasnik zemljišta (knjižni prednik) što znači da upravo otuđivatelj mora biti upisan u zemljišnu knjigu kao vlasnik nekretnine. U ovom konkretnom slučaju tužitelj, odnosno njegov pravni prednik, nije se uspio upisati protiv otuđivatelja, Općine Mljet. Općina Mljet u trenutku prodaje nije bila stvarni vlasnik, već je to bila tuženica koja je naknadno i ishodila upis u zemljišnu knjigu, pa tužitelj sada nema nikakvog temelja ni ovlasti tražiti od tuženice trpljenje svog upisa u zemljišnu knjigu, jer s tuženicom nema zaključen ugovor koji bi ga na to ovlašćivao, niti između tužitelja i tuženice postoji obveznopravni osnov temeljem kojeg bi tuženica bila dužna trpjeti upis tužitelja u zemljišne knjige za sporni suvlasnički dio. Zaključno, ovdje se radi o tome da je raspolaganje nekretninom u korist pravnog prednika tužitelja učinio nevlasnik – Općina Mljet, pa se, stoga, ne radi o valjanom pravnom temelju osnovom kojeg bi tužitelj bio ovlašten tražiti upis u zemljišne knjige protiv sada upisanog vlasnika – Republike Hrvatske (dio točke 1.) niti je tuženica takvo što dužna priznati i trpjeti (točka 2.).

10. Nadalje, tužitelj tvrdi (osim da je stekao valjani pravni temelj) i da je vlasnik 200/860 dijela prava vlasništva čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] temeljem zakona, odnosno temeljem dosjelosti - kvalificiranim posjedom kroz razdoblje od preko 40 godina. Međutim, kraj činjeničnog supstrata kojeg tužitelj iznosi i na kojem temelji svoj tužbeni zahtjev, a kojim je činjeničnim navodima ovaj sud vezan, proizlazi da tužitelj nije stekao idealni suvlasnički dio sporne nekretnine temeljem zakona. To iz razloga što iz spisa kao nedvojbeno proizlazi da je pravni prednik tužitelja MK još 60-ih godina prošlog stoljeća ''iskrčio'' i ušao u posjed točno određenog dijela predmetne nekretnine na kojem je dijelu i sagradio kuću (odnosno dio kuće jer je ista sagrađena na tri čestice). Da je to zaista tako, proizlazi i iz kupoprodajnog ugovora koji je MK sklopio s nevlasnikom – Općinom Mljet, a u kojem je konstatirano da mu se prodaju točno 553 m2 predmetnih parcela temeljem parcelacijskog elaborata, i to točno ona 553 kvadrata koja su mu potrebna za utvrđenje građevne čestice izgrađene kuće (Odluka Općine Mljet od 22. siječnja 2004). U ugovoru se deklarira da je kupac već u posjedu. Isto proizlazi i iz iskaza samog tužitelja koji tvrdi da je njegov otac kupio točno određenih 500tinjak kvadrata, prikazanih u parcelacijskom elaboratu. U tužbi se jasno navodi da je tužitelj vlasnik 200 m2 predmetne nekretnine (sukladno parcelacijskom elaboratu). Osoba koja je vlasnik (ili koja sebe smatra vlasnikom) točno određenog dijela nekretnine, ne može ujedno biti i suvlasnik idealnog dijela te nekretnine.

10.1. Suvlasništvo postoji kada više osoba ima neku stvar u svom vlasništvu tako da svakoj pripada dio tog prava vlasništva računski određen prema cijelom pravu vlasništva na stvari. Dijelovi prava vlasništva koji pripadaju suvlasnicima su njihovi suvlasnički dijelovi. Prema tome, ako je jedna osoba vlasnik točno određenog dijela nekretnine, tada je očito da ona ne može biti (su)vlasnik idealnog dijela, jer je tom suvlasniku na ime njegovog idealnog dijela pripao realni, točno određeni dio pa suvlasništvo na cijeloj nekretnini ne postoji, a u kom smislu tužitelj ne postavlja svoj tužbeni zahtjev. Tužitelj ne tvrdi (niti to iz spisa proizlazi) da je ikada bio u posjedu ijednog drugog dijela čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], osim onog dijela te čestice od 200 m2 (koji ulazi u točno određena 553 m2 kupljenog zemljišta - na sveukupno 3 čestice zemlje), a koja čestica prema tužbenim navodima ima ukupnu površinu od 860 m2. Tužitelj, dakle, na preostalom dijelu nekretnine doista nije mogao steći pravo vlasništva, odnosno, nije mogao steći suvlasništvo cijele nekretnine (idealni dio) dosjelošću pa je tužbeni zahtjev postavljen suprotno svim činjeničnim utvrđenjima u ovom postupku i svim činjeničnim tvrdnjama tužitelja. Iz činjenica iznijetih tijekom postupka proizlazilo bi da je tužitelj mogao steći pravo vlasništva, isključivo realnog, točno određenog dijela nekretnine označene kao čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], potpuno neovisno o tome što je u ugovoru s nevlasnikom – Općinom Mljet navedno da može ishoditi upis suvlasničkog dijela (iako mu se prodaje upravo određeni dio po parcelacijskom elaboratu). Drugim riječima, posjed u traženoj kvaliteti (makar poštenje) i kroz zakonom određeni period tužitelj bi i teoretski mogao imati samo na točno određenom dijelu ove nekretnine, a nikako na suvlasničkom dijelu cijele nekretnine. Kako sud odlučuje samo u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva, te kako tužitelj nije postavio zahtjev za utvrđenje prava vlasništva na realnom dijelu, tako je tužbeni zahtjev (na utvrđenje prava vlasništva, dio točke 1.) odbijen.

10.2. Pritom, uzgredno, valja reći i da je stjecanje temeljem zakona originarno, izvorno stjecanje, pravo tužitelja je neovisno o pravu prethodnog vlasnika jer tužitelj svoje pravo ne izvodi iz prava prednika. Iz tog razloga, kod takvog stjecanja (čak i da je tužbeni zahtjev na utvrđenje prava vlasništva pod točkom 1. osnovan, a nije) tuženik ne može biti dužan tužitelju izdati ispravu podobnu za upis prava vlasništva u zemljišne knjige, niti tužitelj ima ikakvu osnovu takvo što od tuženika tražiti u slučajevima stjecanja temeljem zakona (točka 2.).

10.3. Ističe se i da je Vrhovni sud u odluci Rev-528/2024-2 od 22. srpnja 2025. reafirmirao svoje pravno shvaćanje, prethodno izraženo u nizu revizijskih odluka (Rev-1079/13 od 27. rujna 2017., Revx-995/13 od 29. siječnja 2014., Revx-485/14 od 11. veljače 2015.) prema kojem, u slučaju kada su ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dijela nekretnine dosjelošću, ne može se tražiti utvrđenje prava suvlasništva u odnosu na cijelu nekretninu, već samo na realnom dijelu nekretnine na kojem je stečeno vlasništvo (ili za koje tužitelj tvrdi da je stečeno) i kojeg faktično posjeduje, a što je i ovdje slučaj.

10.4. Uz sve gore izneseno, za navesti je i to da iz stanja spisa proizlazi da je predmetna kuća tužitelja građena i završena na društvenom zemljištu još prije stupanja na snagu Zakona o osnovnim vlasničkim odnosima, no, sud se nije bavio niti je raspravljao o mogućnosti stjecanja prava vlasništva građenjem, jer kraj ovako postavljenog tužbenog zahtjeva (na utvrđenje prava vlasništva na suvlasničkom dijelu cijele nekretnine), to svakako ne bi bilo odlučno niti bi moglo utjecati na drugačiji ishod ovog spora.

11. Slijedom iznesenog, tužbeni je zahtjev odbijen kao neosnovan, kako pod točkom 1., tako i pod točkom 2., iz svih iznesenih razloga, pa je odlučeno kao pod I. izreke ove presude.

12. Odluka o parničnom trošku donesena je temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPPa koji propisuje da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka. Sud je kao osnovan tuženici priznao trošak odgovora na tužbu temeljem Tbr. 8. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23), trošak zastupanja na dva ročišta od 16. rujna 2025. i 17. listopada 2025. temeljem Tbr. 9 toč. 1. Tarife, svaka radnja u iznosu od 150,00 eura (naznačena vrijednost predmeta spora, kojoj nije prigovoreno, iznosi 1.000,00 EUR), sveukupno, dakle, 450,00 eura. Slijedom iznesenog, tužitelj je dužan tuženici naknaditi parnični trošak pa je odlučeno kao pod II. i III. izreke ove presude.

Dubrovnik, 28. studenog 2025.

S u d a c

Marijana Milković Cosmai

Uputa o pravnom lijeku:

1. Stranci koja je pristupila na ročište za objavu, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke ovom sudu za sud drugog stupnja.

2. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu je uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke ovom sudu za sud drugog stupnja.

3. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu nije uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke ovom sudu za sud drugog stupnja.