REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U PULI-POLA
Kranjčevićeva 8
52100 Pula
Poslovni broj P-869/2019-86
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Puli-Pola, po sutkinji Ani Brgles Keser, u pravnoj stvari tužitelja 1. UE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 2. SE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 3. ŠE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Dini Čekada, odvjetniku iz Pule, 4. GE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 5. HE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 6. AE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Biserki Radolović, odvjetnici iz Pule, 7. KE iz [adresa], 25 [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], od 1. -5. i 7. tužitelja zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Markač-Greif & Partneri, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika ARENA HOSPITALITY GROUP d.d. Pula, Smareglina ulica 3, OIB:47625429199 radi predaje u posjed te u pravnoj stvari tuženika/protutužitelja ARENA HOSPITALITY GROUP d.d. Pula, Smareglina ulica 3, OIB:47625429199 protiv protutuženika 1. UE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 2. SE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 3. ŠE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Dini Čekada, odvjetniku iz Pule, 4. GE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 5. HE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 6. AE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Biserki Radolović, odvjetnici iz Pule, 7. LICIA KE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], od 1. -5. i 7. tužitelja zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Markač-Greif & Partneri, 8. PREMANTURA RESORT d.o.o., Medulin, Šaraje 22, OIB:62782891869, kojeg zastupa punomoćnica Ivana Bilić Komparić, odvjetnica u Puli, radi utvrđenja prava vlasništva, nakon zaključene glavne javne rasprave održane 17. rujna 2025. u nazočnosti punomoćnice tužitelja Martine Mišković Aguilar, odvjetnice u Zagrebu, punomoćnika tužitelja Dina Čekade, odvjetnika u Pulu, punomoćnice tužitelja Biserke Radolović, odvjetnice u Pulu, punomoćnice tuženika ŽE, zakonskog zastupnika TE uz punomoćnicu Ivanu Bilić Komparić, odvjetnicu u Puli, 28. studenog 2025. objavio i
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je tuženik/protutužitelj vlasnik kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], površine 1959 m2 te su suvlasnici odnosno tužitelji/protutuženici i 8. protutuženik PREMANTURA RESORT d.o.o. upisani u zemljišnoj knjizi dužni to pravo priznati tuženiku/protutužitelju te se nalaže Zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Puli- Pola da izvrši upis prava vlasništva u korist tuženika/protutužitelja što su tužitelji/protutuženici dužni trpjeti.
II. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
"1. Nalaže se tuženiku Arena Hospitality Group d.d., Smareglina ulica 3, Pula, OIB 47625429199 da u roku od 15 dana preda kč. br. [katastarska čestica] upisano u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], ukupne površine 1959 m2, slobodnu od osoba i stvari u posjed svim svakodobnim suvlasnicima upisanim u zemljišnoj knjizi.
2. Nalaže se tuženiku da tužiteljima naknadi prouzročeni parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."
III. Odbija se zahtjev protutuženika PREMANTURA RESORT d.o.o. za naknadu troškova parničnog postupka.
Obrazloženje
1. Tužitelji u tužbi navode da su suvlasnici nekretnine kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], ukupne površine 1959m2 u naravi pašnjak i to zajedno sa suvlasnicima AE i KE. Tuženik bespravno koristi nekretninu tužitelja u gospodarske svrhe kampa Runke na način da je ogradio južni dio parcele na kojem se nalazi teniski teren kojeg tuženik daje na korištenje gostima kampa. Na ulasku u parcelu tužitelja, tuženik je postavio lanac kako bi onemogućio pristup vozilima, dok se ispod teniskog terena nalazi djelomično asfaltiran teren kojeg koriste zaposlenici kampa za parkiranje osobnih vozila, dok je ostatak parcele neuređen. Tuženik ima čuvara kampa i profesionalnu zaštitarsku službu s nalogom za zaštitu posjeda. Navedenim postupanjem tuženik je protupravno oduzeo posjed prednicima tužitelja te ga drži bez valjanog pravnog temelja jer tuženik nikada nije bio nositelj nikakvih prava na predmetnoj čestici. Navedeno tužitelji dokazuju povijesnim zk izvatkom iz kojeg je razvidno da su jedini vlasnici ovlašteni korisnici predmetne nekretnine bili isključivo prednici tužitelja i sada tužitelji. Tužitelji su se u kolovozu 2018. obratili tuženiku sa zahtjevom da im mirnim putem vrati posjed predmetne nekretnine, a na koji poziv se tuženik oglušio. Budući da tuženik niti nakon više poziva tužitelja da mirno preda posjed slobodan od osoba i stvari to nije učinio, tužitelji predlažu da sud donese presudu kojom će naložiti tuženiku da predmetnu nekretninu preda u posjed svim suvlasnicima te nekretnine.
1.1. Odmah nakon podnošenja tužbe, podneskom od 3. srpnja 2019. (list 22 spisa) uz dosadašnje tužitelje pristupila je kao nova tužiteljica, na temelju odredbe članka 196. stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP) KE. Tužitelji su dodatno na ročištu 11. listopada 2023. preinačili tužbu, a tu je preinaku sud, na temelju članka 190. stavka 2. i 3. ZPP-a, dopustio.
2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da osporava tužbeni zahtjev u cijelosti. Ističe prigovor preuranjenosti tužbe, predlaže sudu da tužbu odbaci odnosno podredno da donese odluku o prekidu postupka, dok se kao prethodno pitanje ne riješi pitanje prava vlasništva za predmetnu nekretninu. Naime, pred zemljišno knjižnim odjelom naslovljenog suda vodi se pojedinačni ispravni postupak pod brojem Z-1965/2019 u kojem se po prijedlogu tuženika odlučuje praktično o vlasništvu predmetne nekretnine, ali kroz ispravak zemljišno knjižnog stanja (bez parnice). Temeljem čl. 194. ZZK-a protiv odluke zemljišno knjižnog suda može se pokrenuti parnica pa u slučaju da tuženik kao predlagatelj ne uspije u prijedlogu i ne bude upisan kao vlasnik predmetne nekretnine ova parnica dobiva značaj, jer je to pravni put tužiteljima da dođu do posjeda nekretnine. Do tada, tužitelji se ne mogu reivindikacijskim zahtjevom neprikosnoveno pozivati da su vlasnici nekretnine i temeljem te "činjenice" tražiti povrat posjeda. Također, razlozi ekonomičnosti postupka idu kao argument u prilog tuženikova prigovora preuranjenosti tužbe: neekonomično je i nesvrsishodno da isti sud u dva različita odjela raspravlja o istim činjenicama i istoj nekretnini. Naime, tuženik je prisiljen opreza radi za slučaj da sud ne prihvati prigovor preuranjenosti tužbe, podnijeti protutužbu da bi zaštitio svoje pravo vlasništva. S obzirom se u pojedinačnom ispravnom postupku utvrđuje pravo vlasništva tuženika na predmetnoj nekretnini, što bi bio i predmet protutužbe, na izvjestan način se radi o litispendenciji. U svakom slučaju tuženik osporava osnovanost tužbenog zahtjeva tvrdeći da je on vlasnik stvari pa kao takav ima pravo na posjed i sukladno čl.163. ZV-a ističe prigovor prava na posjed. Tužitelji nisu u posjedu predmetne nekretnine više od 50 godina, a neki ga (nasljednici) nisu nikad ni imali. Nekretnina je izgrađeno građevinsko zemljište, a ne kako u vlasničkom listu piše pašnjak, i to objektima sportsko rekreativnog sadržaja (dva tenis terena) u funkciji kampa [adresa] u [adresa] koji u prostorno planskom i tehničkom smislu predstavlja jedinstvenu građevinu, a koje je izgradio koncem 60-ih godina tuženik, od kada je i u posjedu. Vlasništvo je stekao preko pravnog prednika temeljem zakona u režimu društvenog vlasništva kao pravo korištenja za koje (kao ni po današnjim propisima) nije bio nužan upis u zemljišne knjige, već je za stjecanje dovoljno ispunjenje pretpostavki te je pravo zato što ga nije upisao u zemljišne knjige ostvarivao u izvan knjižnom obliku. Temeljem Zakona o pretvorbi predmetna nekretnina mu je priznata u temeljni kapital.
3. Tuženik je nakon podnošenja odgovora na tužbu, podneskom od 11. studenog 2019. (list 65 do 68 spisa), podnio protutužbu u kojoj navodi da je predmetna nekretnina površine 1959 m2 u naravi izgrađeno građevinsko zemljište objektima sportsko rekreativnog sadržaja (dva tenis terena od kojih je jedan nedavno renoviran) i kao takvi dio kampa Runke jer su u njegovoj u funkciji. Upisani suvlasnici nisu vlasnici predmetne nekretnine, jer su to svoje pravo izgubili. Naime, tuženik/protutužitelj je preko pravnog prednika ušao u posjed 1967. kada je osnovao kamp Runke, a dokaz tome je Rješenje Zavoda za urbanizam i komunalne poslove Općine Pula od 2. svibnja 1967. kada je dobio građevinsku dozvolu za gradnju objekta. Od tada pa do 2018. u kontinuitetu, ničim ometan, tuženik/protutužitelj u kampu obavlja ugostiteljsko turističku djelatnost-uključujući predmetnu nekretninu. Od tog vremena se spram predmetne nekretnine tuženik/protutužitelj ponaša vlasnički, mada je njegovo pravo bilo u izvanknjižnom obliku. Pravo suvlasništva tužitelja/protutuženika je prestalo na temelju zakona još 1986. Naime, stupanjem na snagu Ustava 1974. i Zakona o udruženom radu 1976. tadašnja društvena poduzeća koja su bila u posjedu i obavljala djelatnost na nekim sredstvima (uključujući nekretnine), stekla su na njima pravo korištenja, a vlasnici su imali rok za eventualno podnošenje zahtjeva za povrat. Temeljem čl.268. ZUR-a ako je nekretnina postala društveno vlasništvo bez pravne osnove, vlasnik je mogao tražiti vraćanje u roku 5 godina od dana saznanja za gubitak ,a najkasnije u roku 10 godina. Dakle, radilo se o tuženikovom/protutužiteljevom stjecanju vlasništva koje je na temelju zakona stečeno 1986. propustom tužitelja/protutuženika objektivnog roka od 10 godina da traže vraćanje nekretnine, zbog čega im je na temelju čl.44. Zakona o osnovnim vlasničko pravnim odnosima prestalo pravo suvlasništva (time i pravo nasljeđivanja). Upravo stoga što je predmetna nekretnina u posjedu kao njegovo osnovno sredstvo što je bila nesporno jer ju je izgradio s dva tenis terena, pravni prednik tuženika/protutužitelja je temeljem Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća predmetnu nekretninu prijavio u temeljni kapital i kao takvu ju je priznala Republika Hrvatska-HFP Rješenjem od 14. veljače1997. (str.21 i 22. Rješenja). Name, tuženik/protutužitelj je temeljem Zakon o pretvorbi društvenih poduzeća, a u skladu s Uputom za provedbu č1.11.Zakona o pretvorbi (NN 26/91), bio dužan prijaviti sva osnovna sredstva s kojima i na kojima je poslovao, a tu svakako spada predmetna nekretnina, koju je izgradio tenis terenima. Upravo stoga RH je predmetnu nekretninu u cijelosti priznala u temeljni kapital, ali kako je nedostajao zemljišno knjižni upis vlasništva tuženika/protutužitelja, ona je ostala u rezerviranoj vrijednosti. Pravna sudbina nekretnine je bila da upisani vlasnici izdaju tabularnu izjavu i tuženiku/protutužitelju dozvole uknjižbu vlasnika. Da je ovo pravno shvaćanje o izvanknjižnom pravu vlasništva prihvatila i sudska praksa, dokaz je presuda Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7080/2015-2 od 12. prosinca 2018. Prema citiranoj presudi društveno poduzeće je dokazalo izvanknjižno pravo korištenja nekretnina jer je pored činjenice faktičnog mirnog posjeda dokazalo da je predniku kao investitoru bila dozvoljena gradnja i upotreba autokampa (građevinska i uporabna dozvola). Sve činjenice u citiranoj presudi koincidiraju s činjenicama u ovoj pravnoj stvari, osim činjenice da u citiranoj presudi nekretnina nije priznata u temeljni kapital društva, a u slučaju tuženika/protutužitelja jeste, što znači da su činjenice u ovom sporu tim više in favorem na strani tuženika/protutužitelja jer je nekretnina priznata u temeljni kapital. U nastavnom periodu nakon pretvorbe točnije 8. kolovoza 2010. nekretnine kampa Runke su temeljem Zakon o turističkom zemljištu (ZTZ) postale suvlasništvo Republike Hrvatske i tuženika/protutužitelja, a na temelju čl.6 ZTZ-a koji glasi: "Turističko zemljište, odnosno građevine u kampovima čija vrijednost je u dijelu procijenjena u društvenom kapitalu u postupku pretvorbe, odnosno privatizacije, suvlasništvo je Republike Hrvatske i trgovačkog društva u idealnim dijelovima razmjerno veličini procijenjenog i neprocijenjenog dijela zemljišta i građevine". Veličina suvlasničkih omjera Republike Hrvatske i predlagatelja do danas nije utvrđena, ali je jasno da bi u slučaju razvrgnuća suvlasništva (čl.7.ZTZ i čl.4.Uredbe o načinu i postupku procjene vrijednosti turističkog zemljišta, odnosno građevina u kampovima), obzirom je k. č. [katastarska čestica] u cijelosti u površini od 1959 m2 priznata u temeljni kapital tužitelja- protutuženika ta nekretnina i u toj površini bila dio koji bi pripao tuženiku/protutužitelju u njegov suvlasnički omjer. Upravo stoga je tužbeni zahtjev postavljen kako slijedi. Zbog svega navedenog i to (1) da je tuženik/protutužitelj preko pravnog prednika u režimu društvenog vlasništva na predmetnoj nekretnini ostvarivao izvanknjižno pravo vlasništva (u tadašnjem obliku: pravo korištenja), jer ju je izgradio i priveo gospodarskoj manjeni od 1967., (2) da su zemljišnoknjižni vlasnici pasivnim držanjem od 1967. i propustom prekluzivnih zakonskih rokova za podnošenje zahtjeva za povrat posjeda izgubili suvlasništvo te da od tada, bez obzira na zemljišno knjižni upis, ne ostvaruju vlasnička prava (ni posjed ni uporabu ni korištenje ni raspolaganje), već, dapače više od 50 godina nisu ni tražili povrat posjeda (stjecanje na temelju zakona-dovoljno je ispunjenje pretpostavki-za stjecanje vlasništva nije potreban upis), (3) da je tuženik/protutužitelj u periodu prije pretvorbe i dosjelošću stekao vlasništvo jer je proteklo više od 20 godina u kojima je tuženik/protutužitelj samostalno posjedovao nekretninu, jer je imao pošten posjed: u uvjetima društvenog vlasništva nije imao razloga sumnjati da mu nekretnina koju gospodarski koristi ne pripada, jer nikakvih zahtjeva za povrat ili rješavanje imovinsko pravnih odnosa nije bilo, (4) da je nekretnina priznata u temeljni kapital društva na temelju činjenice da je na njoj društvo imalo izvanknjižno pravo korištenja (bila je u poslovnim knjigama upisana kao osnovno sredstvo, društvo ju je izgradilo i koristio gospodarski), a što je bilo u skladu s provedbenim propisima pretvorbe, (5) u konačnici, stupanjem na snagu Zakona o turističkom zemljištu 2010. tužitelji/protutuženici su temeljem zakona izgubili pravo vlasništva, jer na temelju čl.129 st.2. ZV-a, a u vezi s čl.173.ZOV-a, ispunjenjem zakonskih pretpostavki prestaju stvarna prava u slučaju stjecanja na temelju zakona. Dakle, tužitelji niti u kojem slučaju ne mogu biti vlasnici jer su to pravo definitivno izgubili stupanjem na snagu ZTZ. Kako se radi o nekretnini kampa na kojem vlasnička prava ostvaruje i RH, od značaja je da se RH uključi u postupak pa tuženik/protutužitelj podnosi prijedlog da se pozove ODO Pula kao umješač u ovom sporu.
3.1. Tijekom prethodnog postupka dodatno objašnjava da je tuženik u posjedu predmetne nekretnine od 1967. odnosno te je godine u posjed predmetne nekretnine stupio pravni prednik tuženika ORN Riviera i to nakon što je rješenjem odobrena gradnja Kampa Runke, bez da je tim rješenjem točno konkretizirano koje katastarske čestice kamp obuhvaća. Ističe da je predmetna nekretnina ušla u temeljni kapital tuženika u pretvorbi s obzirom da je tu česticu tuženikov pravni prednik vodio kao svoju imovinu u knjigovodstvenim knjigama. Okolnost da se predmetna nekretnina u rješenju Hrvatskog fonda za privatizaciju od 14. veljače 1997. vodi kao rezervirana imovina, znači da je Hrvatski fond za privatizaciju u postupku pretvorbe i privatizacije tuženika zadržao dionice tuženika koje su proporcionalne vrijednosti rezervirane imovine te ističe da su ta sredstva i dalje rezervirana, a Hrvatski fond za privatizaciju zamijenio je sadašnji Centar za restrukturiranje i prodaju (CERP). Dionice koje su rezervirane su u vlasništvu RH, a vlasnička ovlaštenja na istoj izvršava se CERP. Navodi da je sud prvo treba razriješiti pitanje protutužbe i to je li tuženik/protutužitelj imao vanknjižno pravo korištenja predmetne nekretnine. Ako bi sud utvrdio da je nekretnina na kojoj je postojalo vanknjižno pravo korištenja procijenjena u temelji kapital, to bi značilo da je tuženik postao vlasnik predmetne nekretnine. Ako bi sud došao do zaključka da nekretnina na kojoj je postojalo pravo korištenja unutar kampa Runke nije procijenjena u temeljni kapital, tada bi se primjenjivale odredbe Zakona o neprocijenjenom građevinskom zemljištu te bi se radilo o vlasništvu RH, što se utvrđuje u posebnom upravnom postupku koji je u tijeku.
3.2. Dodatno tuženik/protutužitelj navodi da smatra da su ispunjene sve pretpostavke za stjecanje prava vlasništva sporne nekretnine sukladno članku 390.a ZV-a. Predmetna nekretnina je samom činjenicom posjeda, korištenja i građenja od strane društvenog poduzeća pravnih prednika tuženika/protutužitelja temeljem članka 226. Zakona o udruženom radu iz 1976. prešla iz privatnog u društveno vlasništvo te je na istoj društveno poduzeće (pravni prednik tuženika/protutužitelja) steklo pravo korištenja, upravljanja i raspolaganja i to neovisno o tome kakvi su bili upisi u zemljišnim knjigama i neovisno o tome postoji li formalni akt o dodjeli nekretnine na upravljanje, korištenje i raspolaganje. Nesporno je da predmetna nekretnina može biti predmetom vlasništva obzirom da se radi o građevinskom zemljištu ugostiteljsko turističke namjere. Pri nadležnom Ministarstvu vodi se upravni postupak u odnosu na cijeli kamp Runke budući da je kamp jedinstvena funkcionalna cjelina koja obuhvaća nekretnine koje su procijenjene u temeljni kapital tuženika, ali i one koje nisu procijenjene u temeljni kapital tuženika, a koje sve predstavljaju jedinstvenu gospodarsku-funkcionalnu cjelinu. U postupku po ZNGZ-u Ministarstvo upravnim rješenjem utvrđuje vlasništvo svih dijelova kampa i to na način da dijelovi kampa koji su procijenjeni se utvrđuju kao vlasništvo društva, a dijelovi koji nisu procijenjeni kao vlasništvo RH. U tom postupku će kao stranke sudjelovati i svi nositelji zemljišnoknjižnih prava na nekretninama koje su obuhvaćene granicama kampa te sve svoje prigovore i zahtjeve će moći isticati u tom postupku, a eventualno i pokrenuti upravni spor protiv rješenja Ministarstva. Ističe da predmetna nekretnina u naravi predstavlja dijelom ograđeno tenisko igralište, a dijelom parkiralište te da je tuženik u posjedu teniskog igrališta i ima ključ za ulazak u to igralište, dok je u preostalom dijelu ta nekretnina neograđena. Protutužbeni zahtjev temelji se na više osnova i to na osnovu vezanu za pretvorbu, potom na institutu dosjelosti, ali i stjecanje prava vlasništva građenjem jer je pravni prednik tuženika Rivijera gradio predmetni teniski teren. Tuženik navodi da u svojoj arhivi nema akt o dodjeli baš predmetne čestice jer je odobrenjem za gradnju određeno da se pristupa gradnji autokampa Runke, ali u samom odobrenju nisu konkretizirane katastarske čestice koje bi obuhvaćale kamp već je to određeno faktički ulaskom u posjed društvenog poduzeća koje je vršilo gradnju. Tenisko igralište nije posebno navedeno kao objekt koji se planira graditi budući da se radi o jednostavnoj građevini za koju, prema i tada i sada važećim propisima o gradnji, nije potrebna posebna dozvola.
3.3. Tuženik/protutužitelj protutužbenim zahtjevom predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi da je tuženik/protutužitelj vlasnik predmetne nekretnine. Tuženik je protutužbu preinačio u dva navrata i to prvi puta na ročištu 11. listopada 2023. (list 192 spisa) i drugi put na ročištu 9. veljače 2024. (list 290 spisa). Tuženik je izvršio i subjektivnu preinaku protutužbe proširivši protutužbu na novog protutuženika Premantura Resort d.o.o. (ranijeg Grota Gradnja d.o.o., list 192 spisa). Predmetne je preinake sud, sukladno odredbama članka 190. stavka 2. i 3. ZPP-a, dopustio ocijenivši da su iste svrsishodne za konačno rješenje odnosa među strankama, a dopuštena je i subjektivna preinaka protutužbe uz pristanak novog protutuženika, na temelju odredbe članka 196. stavka 2. ZPP-a.
4. U odgovoru na protutužbu tužitelj/protutuženik AE navodi da u cijelosti osporava navode tuženika/protutužitelja iznijete u protutužbi. Predmetna nekretnina, suprotno navodima tuženika/protutužitelja, u naravi nije građevinsko zemljište izgrađeno objektima sportsko rekreativnog sadržaja, već zemljište na kojem se nalazi jedan ograđen teniski teren površine oko 260 m2, dok je preostali dio zemljišta neizgrađen. Točno je da navedenu parcelu tuženik/protutužitelj kao nepošteni i nezakoniti posjednik bespravno koristi za parkiranje tijekom ljeta. Tuženik/protutužitelj nije stekao, niti je mogao steći, pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini niti na jedan zakonom mogući način, a niti iz navoda protutužbe i dokaza na koji se isti poziva postoji i jedan valjani pravni temelje stjecanja prava vlasništva. Prvenstveno se ukazuje da se stjecanje izvanknjižnog vlasništva nekretnine mora dokazati odgovarajućim ispravama i pravnim slijedom vlasnika, a koje dokaze tuženik/protutužitelj ne navodi niti prilaže dokaze. S druge strane, za originalno stjecanje prava vlasništva dosjelošću moraju biti kumulativno ispunjene zakonske pretpostavke, a u konkretnom slučaju nije ispunjena niti jedna pretpostavka. Odredbom čl.159. ZV-a propisana je, između ostalog, određena kakvoća posjeda s time da posjed uvijek mora biti pošten. Sukladno odredbi čl.18. ZV-a posjed je pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada. Budući da je tuženik pravna osoba s pravnom službom koja razumije sadržaj i značenja upisa u zemljišne knjige, logično je zaključiti da je znao da nema pravo na posjed, a pored toga je odavno imao razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed što znači da je tuženik/protutužitelj nepošten posjednik, koji stoga nije mogao steći pravo vlasništva na nekretnini dosjelošću. Osim toga, iz Rješenja Hrvatskog fonda za privatizaciju (HFP) od 14. veljače 1997. na koji se tuženik/protutužitelj poziva proizlazi da je znao da nisu riješeni imovinsko pravni odnosi posljedično čemu se ni ne može govoriti o poštenju. Evidentiranjem predmetne nekretnine u svojim knjigama razvidno je da je tuženik znao da evidentira nekretninu koja nije njegovo vlasništvo jer je prethodno morao izvršiti uvid u kopije plana i vlasnički list. Zakon o turističkom i ostalom građevinskom zemljištu iz 2010. ne odnosi se na zemljišta koja su u vrijeme pretvorbe bila privatno vlasništvo fizičkih osoba i koja zemljišta su u 2010. u vrijeme donošenja tog propisa bila privatno vlasništvo fizičkih osoba, posljedično čemu ni po toj osnovi tuženik/protutužitelj nije mogao steći pravo vlasništva predmetne nekretnine, a niti je vođen bilo koji postupak izvlaštenja uz sudjelovanja vlasnika nekretnine. Navodi tuženika/protutužitelja da su tužitelji izgubili svoje pravo vlasništva, neovisno o činjenici da je vlasništvo nezastarivo pravo, jeste protivno Ustavu RH i važećim hrvatskim pozitivnim propisima obzirom je gubitak prava vlasništva moguć samo iznimno i isključivo uz naknadu. Ističe se da tužitelji/protutuženici nikada nisu primili nikakvu naknadu za izvlaštenje predmetnog zemljišta. Temeljno je pravilo da je zabranjeno zadiranje u pravo vlasništva bilo oduzimanjem bilo ograničavanjem ovlasti koje predstavljaju sadržaj ovoga prava i to neovisno radi li se o javnoj vlasti ili drugim osobama. Iz navedenih odredaba jasno je da tužitelji/protutuženici nisu mogli samo tako izgubiti pravo vlasništva, a pogotovo nisu mogli izgubiti pravo vlasništva u korist tuženika/protutužitelja čiji je posjed nezakonit i nepošten jer su Ustavom i Zakonom zabranjene takve intervencije u vlasništvo. Tuženik/protutužitelj se poziva na građevinsku dozvolu od 2. svibnja 1967. kojom dozvolom se ne odobrava gradnja na čestici tužitelja/protutuženika niti se predmetna nekretnina igdje uopće spominje. Upravo suprotno, iz dostavljene građevinske dozvole proizlazi da je predniku tuženika/protutužitelja odobrena gradnja recepcije, sanitarnog čvora i jednog trgovačkog kioska u kampu Runke, a niti jedan od navedenih objekata nije izgrađen na predmetnoj čestici niti je odobrena izgradnja na istoj. Dakle, građevinska dozvola dokazuje da tuženik/protutužitelj nije imao nikakvo odobrenje tj. osnovu za gradnju na nekretnini tužitelja/protutuženika niti pravo na posjed, a najmanje osnovu za stjecanje vlasništva na tom zemljištu. Rješenje Hrvatskog fonda za privatizaciju (HFP) od 14. veljače 1997. ne dokazuje titulus stjecanja prava vlasništva, čak i kada bi imao klauzulu pravomoćnosti, a u konkretnom slučaju je nema. Naime, čak i da je Rješenje pravomoćno predmetna nekretnina nije u cijelosti priznata u temeljni kapital društva, već se na str. 30 i 31 napominje da je u HFP izvršena rezervacija dionica u protuvrijednosti nekretnine k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] zbog neriješenih imovinsko pravnih odnosa. Notorna je činjenica da zemljište u privatnom vlasništvu fizičkih osoba nije moglo biti predmet pretvorbe društvenog poduzeća. Navod tuženika/protutužitelja da je sam upisao predmetnu nekretninu kao svoje osnovno sredstvo u svoje poslovne knjige nije ni dovoljan, a kamoli osnovan osnov za stjecanje prava vlasništva na nekretnini. Neosnovano je pozivanje tuženika/protutužitelja na presudu Visokog trgovačkog suda Pž-7080/2015 obzirom činjenice iz te presude nisu ni približne činjenicama u ovoj pravnoj stvari. Naime, stranke postupka Pž-1080/2015 su različite kategorije od stranka u ovom postupku te se u dostavljenoj presudi ne raspravlja o nekretninama u vlasništvu fizičkih osoba već o sudbini općenarodne imovine i o tome da li će takva imovina postati državno vlasništvo ili vlasništvo općine stoga nema apsolutno nikakvih dodirnih točaka s ovim slučajem. U konkretnom slučaju ne dolazi ni do primjene Zakona o turističkom i ostalom građevinskom zemljištu (dalje u tekstu: ZTZ) na koji se poziva tuženik/protutužitelj jer se njime pravno regulira status onih zemljišta na kojima su pravo korištenja, upravljanja i raspolaganja imala društvena poduzeća. Da je tome tako razvidno je iz odredbe čl.2 ZTZ-a kojom se definira turističko zemljište kao građevinsko zemljište koje nije procijenjeno u vrijednosti društvenog kapitala društvenog poduzeća u postupku pretvorbe, odnosno koje nije uneseno u temeljni kapital trgovačkog društva u postupku privatizacije, a za koje je na dan stupanja na snagu ovoga Zakona dokumentima prostornog uređenja određena ugostiteljsko-turistička namjena i zemljište na kojemu su izgrađene građevine turističko ugostiteljske namjene (kampovi, hoteli i turistička naselja) i na kojem su pravo korištenja, upravljanja i raspolaganja imala društvena poduzeća. Nije sporno, a isto proizlazi i iz povijesnog zk izvatka za kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], da niti u jednom trenutku društveno poduzeće Arenaturist, prednik tuženika/protutužitelja, nije imalo nikakvih prava na predmetnoj parceli bilo na temelju prava koje je predviđalo društveno vlasništvo za poduzeća bilo po kojoj drugoj pravnoj osnovi stjecanja prava vlasništva, kao što su pravni posao, pravomoćna sudska odluka i sl., niti je tuženik/protutužitelj, niti njegov prednik, ikada bio ovlašteni korisnik nekretnine, a što bi mogao dokazati upisom u zk izvadak ili posjedovnim listom. Ovdje se također ističe da iz dostavljenog povijesnog zemljišnoknjižnog izvatka nedvojbeno proizlazi da je predmetna čestica bila oduzeta prednicima tužitelja/protutuženika i postala društveno vlasništvo 1986. (upis pod red.br.2. C-list), kada su njihovi prednici prebačeni u C-list kao korisnici predmetne parcele. Također je razvidno i nesporno da je predmetna čestica vraćena prednicima tužitelja/protutuženika odlukom grada Pule 1990. (upis pod red.br.7 C-list). Slijedom navedenog, jasno proizlazi da prednici tužitelja/protutuženika nisu trebali upućivati nikakav zahtjev za povrat oduzete nekretnine jer im je nekretnina bila vraćena 1990. odlukom upisanom u zk knjige, a što dokazuju upravo povijesnim ZK izvatkom gdje je to jasno, nedvosmisleno i izričito napisano. Dakle, očito je da predmetna nekretnina u privatnom vlasništvu fizičkih osoba nije mogla biti obuhvaćena u postupku pretvorbe 1997. Stoga je nerazumljivo pozivanje tuženika/protutužitelja u protutužbi na nevažeće propise (Ustav iz 1974.), kao i na prekluzivne rokove za povrat vlasništva iz nevažećeg Zakona o udruženom radu iz 1976. jer je restitucija prava vlasništva prednicima tužitelja/protutuženika razvidna upravo iz povijesnog zk izvatka. Proturječni su navodi iz historijata protutužbe i postavljenog protutužbenog zahtjeva. Naime, tuženik tvrdi da predmetna nekretnina zapravo djelomično pripada Republici Hrvatskoj i djelomično tuženiku/protutužitelju i to u nepoznatim, neodređenim i neodredivim omjerima, a protutužbenim zahtjevom zahtjeva utvrđenje prava vlasništva isključivo u svoju korist. Navedeno najbolje ukazuje na neosnovanost i nelogičnost navoda tuženika/protutužitelja. Slijedom navedenog, tuženik/protutužitelj ničime nije dokazao svoje pravo korištenja niti može dokazati da je njegov prednik imao pravo na posjed ili bilo kakvo pravo na predmetnoj čestici, nije dokazao da isti ima bilo koji pravni temelj stjecanja prava vlasništva. Upravo suprotno, iz svih provedenih dokaza proizlazi da je tuženik/protutužitelj nepošten, nezakonit posjednik nekretnine u vlasništvu tužitelja/protutuženika te se predlaže da sud odbije protutužbeni zahtjev tuženika/protutužitelja, da usvoji tužbeni zahtjev tužitelja/protutuženika te da naloži tuženiku/protutužitelju da tužitelju/protutuženiku naknadu trošak parničnog postupka.
4.1. Preostali tužitelji/protutuženici u svom odgovoru na protutužbu (list 129 spisa) ističu prigovor dvostruke litispendencije te sukladno čl.194.st.3. Zakona o parničnom postupku predlažu da sud rješenjem odbaci protutužbu. Budući da je tuženik/ protutužitelj postavio identičan zahtjev protiv tužitelja/protutuženika u izvanparničnom zemljišnoknjižnom pojedinačnom ispravnom postupku i obzirom na činjenicu da o tuženikovom identičnom zahtjevu zemljišnoknjižnom postupku nije bilo odlučeno do 14. studenog 2019. jer litispendencija u nekom drugom postupku sprječava pokretanje parnice o identičnom zahtjevu. U svom odgovoru tužitelji iznose navode istovjetne onima koje je iznio tužitelj/protutuženik EE i to da predmetna nekretnina u naravi nije građevinsko zemljište izgrađeno objektima sportsko rekreativnog sadržaja, već zemljište na kojem se nalazi jedan ograđen teniski teren površine oko 260 m2, dok je preostali dio zemljišta neizgrađen; da navedenu parcelu tuženik/protutužitelj drži u posjedu kao nepošteni i nezakoniti posjednik te je bespravno koristi u gospodarske svrhe za potrebe kampa Runke te se djelatnici kampa na donjem dijelu parcele ljeti parkiraju; da tuženik/protutužitelj nije stekao niti je mogao steći pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini na niti jedan od načina koje nasumično i neosnovano navodi u svojoj protutužbi; da tuženiku/protutužitelju nedostaje valjani pravni temelj stjecanja vlasništva te da on ne ispunjava zakonske pretpostavke propisane važećim Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, kako za originalno tako i za derivativno stjecanje prava vlasništva na nekretnini. Suprotno mišljenju tuženika/protutužitelja, stjecanje izvanknjižnog vlasništva nekretnine se mora dokazati odgovarajućim ispravama i pravnim slijedom vlasnika, a koje dokaze tuženik- protutužitelj ne prilaže uz protutužbu; da tuženik/protutužitelj nije mogao originarno steći pravo vlasništva nekretnine na temelju Zakona o turističkom i ostalom građevinskom zemljištu iz 2010. godine, jer se taj zakon ne odnosi na zemljišta koja su u vrijeme pretvorbe bila ,privatno vlasništvo fizičkih osoba i koja zemljišta su u 2010. u vrijeme donošenja tog propisa bila privatno vlasništvo fizičkih osoba; da tuženik/protutužitelj zanemaruje pravo o tome da je vlasništvo nezastarivo pravo te da je odredbom čl.3. Ustava RH određena nepovredivost vlasništva kao najviša vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava. Odredbom čl.48. Ustava RH jamči se pravo vlasništva dok je odredbom čl.50. Ustava RH propisano da je Zakonom moguće u interesu RH ograničiti ili oduzeti pravo vlasništva, uz naknadu tržišne vrijednosti. Dakle, Ustav RH dopušta gubitak prava samo iznimno i isključivo uz naknadu, a tužitelji/protutuženici nikada nisu primili nikakvu naknadu za izvlaštenje predmetnog zemljišta; da iz građevinske dozvole od 2. svibnja1967. ne proizlazi da se odobrava gradnja na čestici tužitelja/protutuženika niti se igdje uopće spominje čestica 198/1 k. o. [katastarska općina]; da je prednik tuženika/protutužitelja bespravno asfaltirao dio predmetnog zemljišta za teniski teren pa nije jasno kako bi izlijevanje asfalta na tuđe zemljište i samovoljno ograđivanje istog moglo predstavljati osnovu za stjecanje vlasništva nekog poduzeća na privatnoj parceli (pašnjaku); da Rješenje Hrvatskog fonda za privatizaciju (HFP) od 14. veljače1997. ne predstavlja titulus stjecanja niti ima klauzulu pravomoćnosti, a time niti dokaznu snagu javne isprave na koju aludira tuženik/protutužitelj. Predmetna nekretnina nije u cijelosti priznata u temeljni kapital društva, obzirom da se u istom na str. 30 i 31 napominje da je u HFP izvršena rezervacija dionica u protuvrijednosti nekretnine k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] zbog neriješenih imovinsko pravnih odnosa. Notorna je činjenica da zemljište u privatnom vlasništvu fizičkih osoba nije moglo biti predmet pretvorbe društvenog poduzeća; da je neosnovan navod tuženika o tome da je on vlasnik nekretnine jer tu parcelu u svojim poslovnim knjigama vodi kao vlastitu; da presuda Visokog trgovačkog suda Pž- 7080/2015 nije primjenjiva u ovom slučaju. Ističe se da je protiv predmetne presude izjavljena revizija i da se o istoj trenutno raspravlja pred Vrhovnim sudom RH, a osim toga time tuženik/protutužitelj nastoji obmanuti sud pogrešno navodeći da činjenice iz te presude koincidiraju s činjenicama u ovoj pravnoj stvari jer se ne raspravlja o nekretninama u vlasništvu fizičkih osoba već o sudbini općenarodne imovine i o tome da li će takva imovina postati državno vlasništvo ili vlasništvo općine; da se Zakona o turističkom i ostalom građevinskom zemljištu (dalje u tekstu: ZTZ) ne može primijeniti u ovom slučaju jer se njime pravno regulira status onih zemljišta na kojima su pravo korištenja, upravljanja i raspolaganja imala društvena poduzeća, što proizlazi iz čl.2. ZTZ-a kojom se definira turističko zemljište kao građevinsko zemljište koje nije procijenjeno u vrijednosti društvenog kapitala društvenog poduzeća u postupku pretvorbe, odnosno koje nije uneseno u temeljni kapital trgovačkog društva u postupku privatizacije, a za koje je na dan stupanja na snagu ovoga Zakona dokumentima prostornog uređenja određena ugostiteljsko-turistička namjena i zemljište na kojemu su izgrađene građevine turističko ugostiteljske namjene (kampovi, hoteli i turistička naselja), na kojem su pravo korištenja, upravljanija i raspolaganja imala društvena poduzeća. Iz povijesnog zk izvatka za k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] jasno proizlazi da niti u jednom trenutku društveno poduzeće Arenaturist, prednik tuženika/protutužitelja, nije imalo nikakvih prava na predmetnoj parceli bilo na temelju prava koje je predviđalo društveno vlasništvo za poduzeća bilo po kojoj drugoj pravnoj osnovi stjecanja prava vlasništva, kao što su pravni posao, pravomoćna sudska odluka i sl. niti je tuženik/protutužitelj niti njegov prednik ikada bio ovlašteni korisnik nekretnine, a što bi mogao dokazati upisom u zk izvadak ili posjedovnim listom. Dodatno navode da su tužitelji kao suvlasnici predmetne nekretnine sudjelovali u postupku djelomičnog izvlaštenja i dobili naknadu za djelomično izvlaštenje, a koje je izvlaštenje obavljeno po prijedlogu društva Albanež d.o.o. radi polaganja kanalizacijskih cijevi te je u tom upravnom postupku identificirana predmetna nekretnina. Predlaže protutužbu odbaciti, a podredno protutužbeni zahtjev odbiti.
4.2. Protutuženik PREMANTURA RESORT d.o.o. (ranije GROTA GRADNJA d.o.o.) u odgovoru na protutužbu navodi da je tek zaprimanjem poziva na podnošenje odgovora na protutužbu saznao o postojanju spora između stranka u odnosu na predmetnu nekretninu jer je postupao s povjerenjem da su podaci iz zemljišne knjige potpuni i točni pa smatra da glede svog stjecanja suvlasničkog dijela predmetne nekretnine uživa takvu zaštitu. Navodi da je odmah nakon kupnje suvlasničkog udjela dotadašnjeg suvlasnika AE ušao u suposjed predmetne nekretnine na način da je sa svoje nekretnine koja graniči s predmetnom sazidao stepenice, dogradio uređaj za ispušne plinove iz kuhinje restorana koji se nalazi na susjednoj nekretnini te dogradio pomoćnu prostoriju kao spremište i osposobio parkiralište sve uz suglasnost ostalih suvlasnika. Ističe da je predmetnu nekretninu stekao u dobroj vjeri te da nije znao niti mogao znati da na nekretnini postoje neupisana izvanknjižna prava pa smatra da je njegovo pravo stečeno bezuvjetno. Dodatno osporava navod tuženika da se predmetna nekretnina nalazi u obuhvatu kampa jer granice kampa još uvijek nisu utvrđene, a nekretnina nije funkcionalno povezana sa samim kampom, ista je dislocirana, nekretnine koje je okružuju nisu dio niti su u funkciji kampa te se čak i rampa na ulaz u kamp odnosno ulaz u kamp nalazi nakon predmetne nekretnine gledano u smjeru mora. Ukazuje da članak 390 a. Zakona o vlasništvu nije primjenjiv s obzirom da nije ispunjena prva pretpostavka i to "društveno vlasništvo s pravom korištenja, upravljanja i raspolaganja" jer se nije radilo o čestici u društvenom vlasništvu, a niti je protutužitelj imao navedena prava. Vezano uz pitanje rezervacije iz rješenja Hrvatskog fonda za privatizaciju ukazuje se da je rezervacija po svojoj definiciji i svrsi privremenog karaktera, dakle ako je u vrijeme donošenja rješenja i došlo do rezervacije tada je protutužitelj bio u obvezi pitanje navedenih nekretnina imovinsko pravno riješiti, slijedom čega se smatra da navedena okolnost ne može biti od utjecaja u ovom postupku.
4.3. Tužitelj/protutuženik ŠE dodatno navodi da osobito osporava dio protutužbenog zahtjeva kojim se zahtijeva izdavanje tabularne izjave te uzimajući u obzir da je taj dio zahtjeva obvezno-pravnog karaktera ističe i prigovor zastare. Ističe da je tuženik već izgubio spor istovjetan ovom koji se vodio u ovosudnom predmetu posl.br.P-1593/08 u kojem je Županijski sud u Puli-Pola u odluci poslovni broj Gž- 2642/10 od 4. rujna 2012. zauzeo vrlo jasan pravni stav o tome da je okolnost da sporna nekretnina nije unesena u društveni kapital tuženika prilikom njegove pretvorbe, dovoljno za zaključak da tužbeni zahtjev tuženika za stjecanje prava vlasništva nije osnovan jer trgovačko društvo nastalo pretvorbom može steći vlasništvo samo na onim nekretninama koje su procijenjene u vrijednost društvenog kapitala poduzeća u društvenom vlasništvu. Ističe da se protivi tuženikovu prijedlogu za prekid postupka i to iz razloga što su svi upravni postupci na koje se tuženik poziva u prekidu do okončanja upravnog postupka utvrđivanja granica pomorskog dobra, a o čemu odlučuje Županijsko povjerenstvo Istarske županije koje izrađuje prijedlog granica, a potom rješenje donosi Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture. Uvidom u dokumentaciju Ministarstva prostornog uređenja vidljivo je da tuženik nije podnio nikakav zahtjev za utvrđenje prava vlasništva u tim upravnim postupcima što niti ne može jer upravna tijela ne mogu odlučivati o vlasništvu, već je podnio samo zahtjev za usklađivanje geodetskog elaborata, a u kojem geodetskog elaboratu je sam tuženik odnosno geodetski ured GEOBIRO naveo tužitelje kao suvlasnike predmetne nekretnine.
5. Sud je, primjenom odredaba članka 189. ZPP-a, odlučio o protutužbi tuženika/protutužitelja raspravljati i odlučivati u ovom postupku s obzirom da je riječ o prejudicijelnoj protutužbi pa o osnovanosti protutužbenog zahtjeva ovisi osnovnost tužbenog zahtjeva.
6. Napominje se da je sud rješenjem od 30. travnja 2024. odbio zahtjev Republike Hrvatske za miješanje na strani tuženika (samo po tužbi tužitelja) u ovoj pravnoj stvari te je predmetno rješenje potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Karlovcu posl.br.
Gž-623/2024-2 od 12. srpnja 2024.
7. Ukazuje se i na to da je tuženikov prijedlog za prekid ovog postupka do pravomoćnog okončanja pojedinačnog ispravnog postupka, koji se pred ovim sudom vodio pod posl.br. Z-1965/2019, postao bespredmetan s obzirom da je za vrijeme trajanja ovog postupka predmetni ispravni postupak okončan donošenjem rješenja broj Z-3603/20 od 5. ožujka 2020. kojim je odbijena prijava predlagatelja ovdje tuženika za ispravak zemljišnoknjižnog upisa (list 149-153 spisa). Time proizlazi i da nije bio osnovan prigovor tuženika o preuranjenosti tužbe, a niti prigovor tužitelja/protutuženika o dvostrukoj litispendenciji.
7.1. Nije osnovan niti prijedlog tuženika za određivanje prekida ovog postupka do okončanja upravnog postupka koji se vodi pri Ministarstvu prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine na temelju Zakona o neprocijenjenom građevinskom zemljištu. Uvidom u predmetni spis nadležnog ministarstva utvrđeno je da je samo zaprimljen zahtjev ovdje tuženika za provjeru i potvrdu usklađenosti geodetskog elaborata za Kamp Runke. U popratnom dopisu nadležno Ministarstvo izvijestilo je sud (list 223 spisa) da je prije potvrđivanja usklađenosti predmetnog elaborata potrebno kao prethodno pitanje utvrditi granicu pomorskog dobra koja za to područje nije utvrđena. Ujedno navode da je ovdje tuženik pokrenuo i upravni postupak radi donošenja rješenje o obuhvatu kampa, procijenjenih i neprocijenjenih dijelova kampa koji je također prekinut do pravomoćnosti rješenja o utvrđenju granica pomorskog dobra za područje Kampa Runke. Uzimajući navedeno u obzir, ovaj je sud stava da način okončanja predmetnog upravnog postupka nije od neposrednog utjecaja na donošenje odluke u ovom sudskom postupku.
8. U dokaznom postupku pročitani su aktualni i povijesni izvatci zemljišne knjige dostavljeni uz tužbu, prijepis posjedovnog lista, dopis za mirno rješenje spora, opomena pred tužbu, rješenje Hrvatskog fonda za privatizaciju od 14. veljače 1997., rješenje o odobrenju za izgradnju od 2. svibnja 1967., rješenje o upotrebi investicionog objekta, izvadak iz sudskog registra, potvrda Trgovačkog suda u Pazinu, dopis Ministarstva graditeljstva, prijedlog zk odjela, rješenje Z-3603/20, zahtjev tuženika upućen CERP-u, povijesni posjedovni i vlasnički listovi, iskaz saslušanih svjedoka CE, ZE i VE, iskaz zakonskog zastupnika protutuženika TE, zapisnik o uviđaju, nalaz i mišljenje vještaka mjernične struke ME sa skicom lica mjesta, spis Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine MP-26091/2021 te sva druga dokumentacija priležeća spisu.
9. Protutužbeni zahtjev tuženika/protutužitelja je osnovan, dok tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan. Valja reći da je u ovom postupku, s obzirom da je riječ o prejudicijelnoj protutužbi, prvotno valjalo riješiti pitanje osnovanosti protutužbenog zahtjeva dakle pitanje vlasništva, a potom predmet tužbenog zahtjeva kojim se zahtijeva predaja u posjed.
10. Među strankama ovog postupka nije sporno:
- da su tužitelji upisani u zemljišnoj knjizi kao suvlasnici kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina],
- da je tijekom ovog parničnog postupka tužitelj AE prodao svoj suvlasnički udio te da se kao novi vlasnik uknjižilo društvo Grota Gradnja d.o.o., a potom je podjelom tog društva predmetna nekretnina upisana kao suvlasništvo društva protutuženika Premantura Resort d.o.o. Medulin,
- da tuženik upravlja kampom Runke koji je kamp osnovao pravni prednik tuženika 1967.,
- da tuženik, a niti njegovi pravni prednici nisu nikada bili upisani u zemljišnoj knjizi kao nositelji ijednog prava na predmetnoj nekretnini,
- da je u postupku pretvorbe pravnog prednika tuženika u temeljni kapital toga društva unesena vrijednost predmetne nekretnine te su u toj vrijednosti rezervirana sredstva,
- da je na predmetnoj nekretnini pravni prednik tuženika sagradio tenisko igralište koje se koristi za potrebe kampa Runke.
10.1. Osim što predmetne činjenice između stranaka nisu sporne, iste proizlaze i iz dostavljene dokumentacije i to osobito izvatka iz zemljišne knjige, povijesnog stanja zemljišnoknjižnog uloška [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], Ugovora o kupoprodaji sklopljenog 6. listopada 2003. između AE i Grota Gradnja d.o.o. Medulin te rješenja Hrvatskog fonda za privatizaciju od 14. veljače 1997.
11. Međutim, sporno je je li osnovan tužbeni zahtjev tužitelja za predaju predmetne nekretnine u posjed njenim svakodobnim suvlasnicima s obzirom da tuženik tvrdi da je stekao pravo vlasništva predmetne nekretnine u pretvorbi i privatizaciji prednika tuženika, ali i dosjelošću te građenjem.
12. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je saslušao svjedoke CE, ZE i VE, zakonskog zastupnika protutuženika Premantura Resort d.o.o. TE, obavio je uviđaj na licu mjesta uz sudjelovanje mjerničnog vještaka te izvršio uvid u dokumentaciju priležeću spisu.
13. Sud je službenim putem od Centra za restrukturiranje i prodaju pribavio rješenje Hrvatskog fonda za privatizaciju (dalje: HFP) Klasa: 943-01/95-01/1896, Urbroj: 563- 04-401/97-5 od 14. veljače 1997. Uvidom u predmetno rješenje utvrđeno je da je na zahtjev Arena turist d.o.o. [adresa], na temelju članka 42. Zakona o privatizaciji, tadašnji Hrvatski fond za privatizaciju u postupku pretvorbe društvenog poduzeća Arena turist s.p.o. [adresa], temeljem Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća određene nekretnine procijenio u vrijednost temeljnog kapitala to društva i to, između ostalih, u točki XXIV. a) (list 438 spisa) i predmetnu nekretninu kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] s površinom od 1959 m2. U točki XXIV. b (list 439 spis) utvrđeno je da su na toj nekretnini i na drugim spomenutim nekretninama sagrađeni određeni objekti, između ostalog, i asfaltno igralište. Pri kraju predmetnog rješenja u točki 22. Napomena (list 447 spisa) određeno je da je u Hrvatskom fondu za privatizaciju izvršena rezervacija dionica u protuvrijednosti, između ostalih, i nekretnine kampa Runke i to konkretno kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], zbog neriješenih imovinsko pravnih odnosa. Iz obrazloženja tog rješenja proizlazi da je Hrvatski fond za privatizaciju dao suglasnost na provedbu pretvorbe društvenog poduzeća Arena turist s.p.o. [adresa] rješenjem od 5. siječnja 1994. pa da je ovim rješenjem udovoljeno zahtjevu pravnog slijednika tog društvenog poduzeća i to Arena turist d.d. [adresa] o izdavanju iskaza o nekretninama koje su procijenjene u postupku pretvorbe, a riječ je upravo o nekretninama navedenim u tom rješenju.
13.1. Dakle, analizirajući sadržaj predmetnog rješenja proizlazi da je vrijednost cijele nekretnine kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] procijenjena u temeljni kapital pravnog prednika tuženika. Dodatno se ukazuje da, a s obzirom na prigovore tužitelja, predmetno rješenje predstavlja svojevrsnu potvrdu koju je tadašnji Hrvatski fond za privatizaciju izdavao na zahtjev stranaka na temelju odredbe članka 42. Zakona o privatizaciji, uzimajući u obzir da je prije toga i to rješenjem od 5. siječnja 1994. (proizlazi iz obrazloženja rješenja HFP-a) već odlučeno o pretvorbi tog društva. Navedeno znači da je predmetnim rješenjem zapravo samo potvrđeno koje su nekretnine procijenjene svojom vrijednošću u temeljni kapital društva, stoga isto ima pravnu snagu uvjerenja iz članka 171. tadašnjem Zakona o općem upravnom postupku kojim se potvrđuju činjenice o kojim je Hrvatski fond za privatizaciju vodio službenu evidenciju (tako i Centar za restrukturiranje i prodaju u svom dopisu list 417 spisa).
13.2. O značaju okolnosti da je vrijednost nekretnine kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] procijenjena u temeljni kapital društva pravnog prednika tuženika, a za što su i rezervirana sredstva, bit će više govora u nastavku obrazloženja.
14. Uvidom u rješenje Skupštine Općine Pula od 2. svibnja 1967., broj: 06-II/2-1359/1- 1967 (list 69-70 spisa) utvrđeno je da je Zavod za urbanizam i komunalne poslove Skupštine Općine Pula na zahtjev ugostiteljsko turističkog poduzeća iz Pule Riviera odobrilo izgradnju autokampa Runke i to recepciju, sanitarni čvor od 22 uporabna mjesta sa septičkom jamom i jedan trgovački kiosk za prodaju trgovačke robe. Rješenjem od 12. prosinca 1968. utvrđeno je da se investicijski turistički objekti u autokampu Runke mogu upotrebljavati odnosno staviti u pogon (list 71 spisa).
15. Iz Potvrde Trgovačkog suda u Pazinu, posl.br. R3-4253/16 od 14. rujna 2016. utvrđeno je da je tuženik pravni slijednik OOUR Riviera, iz čega proizlazi pasivna odnosno aktivna legitimacija tuženika/protutužitelja.
16. Uvidom u zemljišnoknjižni izvadak i povijesni prikaz promjene na kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u zemljišnoj knjizi utvrđeno je da je predmetna nekretnina oduvijek bila upisana kao vlasništvo odnosno suvlasništvo fizičkih osoba. Iz povijesti promjena Područnog ureda za katastar Pula-Pola od 25. listopada 2023. (list 226 do 228 spisa) proizlazi da su kao posjednici predmetne nekretnine k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] od osnutka katastarskog operata 1951. bili upisani suvlasnici fizičke osobe, a promjene upisa osoba posjednika vršene su na temelju rješenja o nasljeđivanju. Dakle, tuženik odnosno njegovi pravni prednici nikada nisu bili upisani kao vlasnici odnosno nositelji određenih prava, a niti kao posjednici predmetne nekretnine, što u ovom postupku nije niti sporno.
17. Uvidom u Lokacijsku informaciju koju je izdao Upravni odjel za prostorno planiranje i zaštitu okoliša Općine Medulin, Istarske županije 12. prosinca 2023. utvrđeno je da se predmetna nekretnina k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] nalazi unutar granica ugostiteljsko-turističke namjene u sklopu građevinskog područja naselja.
18. Sud je neposrednim opažanjem na uviđaju na licu mjesta utvrdio da se predmetna kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] nalazi neposredno prije mjesta na kojem je postavljena rampa koja označava ulazak u Kamp Runke, a koja je postavljena na asfaltnoj cesti. Stranke su suglasno navele da su dolaskom na lice mjesta, a prije pristupa suda, zatekle lanac s lokotom i zastavicama s oznakom "stop" kao i da su željezna vrata za ulaz u teniski teren bile pod lokotom te da je potom tuženik maknuo lanac i otključao željezna vrata. Također je utvrđeno da se na predmetnoj nekretnini nalazi ograđeno tenisko igralište, potom dio koji se koristi kao parkiralište na kojem se nalaze i kante za smeće. Vozilima se na parkiralište pristupa po asfaltnoj cesti na kč. br. [katastarska čestica] prolaskom kroz ulaznu rampu Kampa Runke te potom nastavno po makadam putu koji prolazi po kč. br. [katastarska čestica] i dovodi do kč. br. [katastarska čestica], sve k. o. [katastarska općina]. Navedeno je prikazano i u skici lica mjesta vještaka mjernične struke Veting d.o.o. [adresa] koji je identificirao predmetnu nekretninu, pristupni put do iste i položaj rampe. Stav je ovog suda da je vještak nalaz i mišljenje izradio po pravilima struke, da je isti objektivan pa ga sud, uzimajući u obzir da niti stranke nisu imale primjedbe na isti, prihvaća u cijelosti.
19. U svom iskazu svjedok CE navodi da je od 2020. pa nadalje zaposlen kod tuženika kao direktor kamp Runke u [adresa]. Kada je došao na to mjesto, šef recepcije ukazao mu je da se na recepciji nalazi ključ teniskog igrališta kojeg koriste gosti kampa bez naplate. Nije imao saznanja da je ta parcela na kojoj je tenisko igralište u suvlasništvu drugih osoba. Ne zna tko je vlasnik te parcele. Nitko mu se nije obratio navodeći da je ta nekretnina njegova. Navodi da se ispod tenis igrališta nalazi asfaltirana površina kojoj se pristupa prolaskom kroz kamp putem u obliku slova "U" i po njemu se dolazi do donjeg dijela ispod tenis igrališta. Poznaje TE, on je vlasnik hotela Premantura Resort koji se nalazi u blizini, a on mu nikada nije rekao da bi ta nekretnina bila njegova. Ne zna koristi li DE predmetnu nekretninu, ali zna da se na dijelu nekretnine koja se nalazi ispod teniskih igrališta parkiraju automobili, ne zna čiji su. Poznato mu je da su nekretnine koje su omeđene putem oblika slova "U" privatne pa su oni kroz rampu propuštali ljude koji bi rekli da idu na svoje parcele ili u hotel Premantura Resort. Na toj površini parkiraju se i gosti kampa. Podno tenis igrališta nalaze se kante za smeće, misli da pripadaju hotelu Premantura Resort. Misli da je riječ o tri čestice u vlasništvu nekih U i zna da su se na njima i njihovi gosti parkirali, a te su parcele i kosili. Osim kanti za smeće poznato mu je da se ispod teniskog igrališta nalazi cijev za ventilaciju koja izlazi iz hotela Premantura Resort i neka nadstrešnica. Poznato mu je da tamo postoje stepenice koje vode s terase hotela Premantura Resort na tu česticu. Kada je preuzeo dužnost direktora kampa Runke, te su stepenice bile metalne, a sada su zidane.
20. Svjedok ĐE u svom iskazu navodi da je u Arena Hospitality bio zaposlen od 1984. do umirovljena 16. svibnja 2025. Isprva je radio kao šef recepcije kampa Stupice, a od 2010. do 2020. bio je direktor kampa Stupice i Runke. Na njegovo je mjesto 2020. kao direktor kampa Runke došao CE. Otkad se zaposlio pamti dva teniska igrališta, navodeći da su isprva bila dva igrališta koja je izgradila firma General Invest 1967., misli da se ta firma tako zvala, koja je potom preuzela Medulin Rivijera i onda se ona integrirala u SOUR Arenaturist. Kada je postao direktor kampa Runke, igrališta su bila u lošem, derutnom stanju i s obzirom da su se vodila kao imovina kampa u knjigama i kroz inventuru, bio ih je dužan održavati tako da je 2011. krenuo u njihovu sanaciju. Sanirano je gornje tenis igralište, oko kojeg je stavljena nova ograda, sazidan je potporni zid visine 4 metara zbog denivelacije terena, a donji dio parcele očišćen je od raslinja kako bi se koristio kao parkiralište za čamce njihovih gostiju. Tako da od tada više nije bilo dva tenis igrališta, nego jedno i parking. Navodi da je u kampu bio ključ teniskog terena, a s ceste je bio postavljen lanac da se dolje ne može proći bez odobrenja recepcije, a ključ terena dali bi svojim gostima. Nije niti posumnjao da ta parcela nije njihova, nikada se nije poteglo pitanje vlasništva te parcele, a nije imao potrebe to provjeravati jer se vodila u njihovim internim knjigama. Nitko mu se nije obratio vezano za tu parcelu. Sjećam se da je parcelu koja je označena kao kč. br. [katastarska čestica] na skici lica mjesta s lista 479 spisa, koja mu se predočava, koristio neki U. Raniji direktor rekao mu je da se taj U javio i rekao da je to njegovo i onda je i dolazio na tu parcelu svako toliko, a prije no što se on javio ta se parcela koristila kao sastavni dio kampa i služila je kao parkiralište, tako je bila i napravljena pa pretpostavlja da je U postao poslije vlasnikom te parcele i onda je oni više nisu koristili od kada se on javio. Ta parcela kč. br. [katastarska čestica] nije se u knjigama vodila kao sastavni dio kampa, koliko se ja sjećam. Dok je on bio direktor kampa Runke, koliko mu je poznato, hotel Premantura Resort nije koristio donji dio ove parcele ispod tenis igrališta, jedino je imao kante za smeće, ali skroz uz zid hotela. On osobno je s PE išao da mu PE pokaže gdje će držati kante, a on mu je rekao da ne smeta. Ta se površina tada nije koristila kao parkiralište gostiju hotela Premantura Resort, misli da se tada hotel još gradio. Ne sjeća se je li g. DE sagradio nadstrešnicu za te kante za smeće.
21. Svjedokinja VE u svom iskazu navodi je u Arena Hospitality bila zaposlena od 1986. do odlaska u mirovinu 2020. Od 1986. do 1992. bila je rukovodilac Službe planiranja, organizacije, ekonomike i informatike, a nakon toga zamjenica generalnog direktora i potom nakon pretvorbe član uprave s posebnim zadatkom financija. Poznato joj je da je pozvana kao svjedok u sporu oko parcele na kojoj se nalazi tenisko igralište, za koju navodi da je oduvijek u uporabi kampa Runke. Misli da se to igralište nalazi na početku kampa Runke, lijevo od ceste koja vodi u kamp. Arenaturist je udruživanjem s Medulin Rivijerom preuzeo taj kamp. S obzirom da je to igralište prema njenim saznanjima bilo u sveobuhvatu kampa, isto su koristili gosti kampa, ali drugo detaljnije ne zna. Nije joj poznato kada je to tenis igralište izgrađeno, vjerojatno prije nego je ona došla jer ga pamtim oduvijek, a zna da je ulaganje u izgradnju tog igrališta bilo prikazano u poslovnim knjigama i 31. prosinca 1991. ušlo u pretvorbu. To igralište procijenjeno je u postupku pretvorbe, bilo je zavedeno u popisu nekretnina i iskazano, ali joj konkretnije pitanje vlasništva nije poznato. Ne zna koja je površina te parcele niti tko su vlasnici. Sudjelovala je u postupku pretvorbe i privatizacije kao dio povjerenstva koje je pripremalo za to sve potrebne materijale i to program, elaborat o procjeni vrijednosti imovine te prijedlog privatizacije, a sve u suradnji i pod kontrolom Agencije za privatizaciju koja je misli 1993. postala Fond za privatizaciju. Tehnička služba Arenaturista pripremala je podlogu i to popis imovine u uporabu i korištenju te procjenu na temelju uputa Agencije. Oni su Agenciji za privatizaciju podnijeli prijedlog pretvorbe, a onda je ta Agencija mijenjala njihov prijedlog i prekrajala u skladu s tadašnjim provedbenim propisima. Sjeća se da se za kampove smatralo da u pretvorbu mogu ući samo objekti i zemlja ispod objekata, a nisu mogla ući neizgrađena zemljišta neovisno o uporabi. Ne sjeća se točno kako je tretirana ova nekretnina na kojoj je tenis igralište. Agenciji pitanje vlasništva i upisa u zemljišnim knjigama i katastru nije bilo toliko važno. Prilikom sačinjavanja prijedloga pretvorbe pribavljali su vlasničke listove za parcele koje su bile u obuhvatu kampova i sjeća se da su kao vlasnici bile upisane i fizičke osobe, bilo je svega. Ideja Agencije bila je zaštiti djelatnost kampova, a vlasnike obeštetiti kroz rezervirane dionice, međutim to se na žalost nije ostvarilo ni prema fizičkim osobama, a ni primjerice prema Općini Pula.
22. Iz iskaza zakonskog zastupnika protutuženika Premantura Resort d.o.o. TE proizlazi da je on direktor firme Premantura Resort d.o.o. te da je ta firma vlasnik i zemljišta koje graniči s ovom spornom parcelom. Prije je to bila firma Grota gradnja koja je vlasnik te susjedne parcele od 2012. ili 2013. S gradnjom hotela započeo je 2016., a dovršio 2017. Prije početka gradnje hotela dobro se upoznao s vlasničkim stanjem nekretnina oko njegove, morao je znati tko su mu susjedi i radi dobivanja građevinske dozvole, sjeća se da mu je to vodio odvjetnik Nadan Perić tako da zna da mu je jedan susjed bila slovenska firma, drugi susjed talijanska firama, a na ovoj spornoj parceli gdje je teniski teren upisano je više suvlasnika. Isprva je dolazio tamo rjeđe, a nakon početka gradnje češće. Vidio je da se na toj parceli nalazi teniski teren, ali to nije teren koji se stalno koristi, nitko tu ne trenira, nije to nešto dobro izgledao. Njegovi gosti pitali su ga mogu li koristiti taj teren i on im je rekao da mogu jer se tada to igralište nije zaključavalo i tako je bilo nekih dvije godine. Poslije je stavljeno pod ključ, to je odlučio kamp kako ne bi dolazili gosti iz obližnjih apartmana i kuća za odmor. Kada su stavili lokot njemu je netko s recepcije kampa donio primjerak ključeva. On je i održavao taj teren i za svoje goste kupio i rekete. Prostor ispod teniskog terena koristili su gosti njegovog hotela za parkiranje, a do njega bi pristupili prolaskom kroz rampu kampa. CE mu je rekao da njegovi gosti mogu prolaziti samo da na rampi kažu da su gosti hotela. To mu je rekao i ĐE dok je bio direktor jer je hotel gradio dok je on bio direktor pa su kroz rampu kampa isprva prolazili i kamioni i strojevi jer je to bilo potrebno za gradnju. Na donjem dijelu parcele ispod teniskog terena ima obzidanu kućicu za alat, to je napravio nakon što je kupio dio ove sporne parcele i tamo drži kontejnere. Tamo se nalazi i cijev za ventilaciju, napravljena je naknadno prije godinu, dvije. On je svoj udio na ovoj spornoj parceli kupio od AE i u tom trenutku nije znao da se vodi ovaj postupak niti mu je AE to rekao. Njemu je odvjetnik Nadan Perić provjerio sve papire i sve je bilo uredno. Nikada mi nitko od Arenaturista nije rekao da je to njihovo niti tražio da išta sa sporne nekretnine makne. Udjele sporne parcele kupio je u dva navrata i to prvi dio prije 3,4 godine, a drugi dio godinu dana poslije. Njegovi gosti su teniski teren koristili i prije nego što je kupio udjele na toj parceli. Nije mu bilo čudno da Arena Hospitality postavlja lokot s ključem na terenski teren iako su kao vlasnici bili upisani drugi i to zato što im je svima išlo u korist da se stavi ključ. Nije tražio od Arenaturista da makne lokot za ulaz u terenski teren jer su imali dobre odnose i nje to smatrao potrebnim.
23. Ocjenom svih provedenih i opisanih dokaza zajedno i svakog dokaza zasebno, ovaj je sud utvrdio da je tuženik, sam i putem svojih pravnih prednika, u neometanom posjedu predmetne nekretnine od početka izgradnje Kampa Runke 1967. Naime, iako gradnja teniskog igrališta nije bila predviđena u rješenju tadašnje Skupštine Općine Pula koja je odobrila gradnju tog kampa, iz iskaza svjedoka ZE i VE utvrđeno je da pamte predmetno tenisko igralište od početka njihova rada kod prednika tuženika, dakle zasigurno je postojalo i prije 1984. Zapravo protutuženici niti ne osporavaju da je tuženik od 1967. u posjedu predmetne nekretnine već inzistiraju na tvrdnji da je posjed tuženika nepošten. Iz iskaza svjedoka CE, ZE i VE utvrđeno je da se predmetna nekretnina uvijek vodila kao imenovana tuženika, kao dio kampa Runke, da su o njoj brinuli, održavali je i koristili te da nikada nisu posumnjali da bi bilo sporno pitanje vlasništva niti im se ikada itko obratio s nekakvim zahtjevom vezano za tu nekretninu. Tako da je utvrđeno da tužitelji od 1967. pa do 2018. (neposredno prije podnošenja tužbe u ovom predmetu) nisu dokazali da bi niti na koji način pokušali zaštiti svoja prava. Također je iz iskaza svjedoka ZE utvrđeno da su isprva postojala dva teniska igrališta te da je 2011. kao direktor toga kampa odlučio pristupiti sanaciji tako da je obnovljeno jedno igralište, a ostatak nekretnine osposobljen je za parkiranje plovila za goste kampa. Iz iskaza VE
23.1. Iz iskaza TE utvrđeno je da je protutuženik Premantura Resort d.o.o. vlasnik nekretnine susjedne predmetnoj na kojoj je 2017. izgrađen hotel te da su za potrebe gradnje tog hotela kamioni i bageri pristupali na predmetnu nekretninu po putu koji vodi kroz kamp. Također je utvrđeno da protutuženik Premantura Resort d.o.o. koristi predmetnu nekretninu i to na način da tenisko igralište koriste gosti tog hotela, da gosti tog hotela parkiraju na donjem dijelu nekretnine prolazeći kroz kamp te da na tom donjem dijelu drži kante za smeće, ventilacijski odvod i kućicu za alat. Analizirajući iskaze TE, CE i ZE koji u svojim iskazima potvrđuju da nekretninu koja je predmet postupka koriste i gosti susjednog hotela protutuženika Premantura Resort d.o.o., ovaj je sud utvrdio da je ĐE zapravo TE dopustio korištenje predmetne nekretnine njegujući tako dobrosusjedske odnose. Naime, svjedok ĐE navodi da je s OE išao pregledati mjesto na kojem je TE namjeravao staviti kante za smeće i to puno prije no što je firma TE postala suvlasnikom predmetne nekretnine. Iz navedenog se zaključuje da Premantura Resort d.o.o., iako koristi predmetnu parcelu, nema svojstvo samostalnog posjednika. Uz to, dodatno se zaključuje o nevjerodostojnosti navoda TE i neosnovanosti tvrdnji protutuženika Premantura Resort d.o.o. koji se odnose na to da nisu imali saznanja da netko drugi polaže pravo na toj nekretnini. Nesumnjivo je da je TE znao da predmetnu nekretnina koristi Kamp Runke s obzirom da je od direktora toga kampa dobio i nove ključeve teniskog igrališta.
23.2. Svjedoci CE, ĐE i VE iskazivali su uvjerljivo, sigurno, koncizno i jasno, ne upadajući u kontradikcije, njihovi su iskazi sukladni materijalnim dokazima i time vjerodostojni. Iskaz TE nije vjerodostojan u pogledu navoda da nije znao da tuženik polaže prava na predmetnu nekretninu, vezano za to je iskazivao subjektivno i životno nelogično kako je prethodno obrazloženo, jer je osobno zainteresiran za uspjeh društva kojeg zastupa u ovom postupku. Međutim, u preostalom dijelu njegov je iskaz sukladan iskazima svjedoka i zatečenom na uviđaju.
24. Tuženik/protutužitelj svoj protutužbeni zahtjev, prije svega, temelji na navodima da je predmetnu nekretninu stekao u postupku pretvorbe i privatizacije tvrdeći da je riječ o nekretnini koja je kao postala društveno vlasništvo (iako je formalno upisana kao vlasništvo fizičkih osoba) i to iz razloga jer je ista postala društveno sredstvo rada dano na korištenje, upravljanje i građenje društvenom poduzeću. Tuženik se u tom smislu poziva na odredbe Zakona o udruženom radu.
25. Sukladno odredbi članka 388. stavka 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, dalje ZVDSP) stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu ovoga Zakona prosuđuju se prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka. U vrijeme oduzimanja nekretnine 1967. bio je na snazi Zakon o izmjenama i dopunama Osnovnog Zakona o iskorištavanju poljoprivrednog zemljišta (raniji Službeni list broj 12/1967), a potom je (dok još nije istekao propisani rok za zaštitu od oduzimanja nekretnine) stupio na snagu 11. prosinca 1976. Zakon o udruženom radu („Službeni list SFRJ“ br. 53/1976, dalje ZUR) kojim je institut prisilnog prelaska zemljišta u društveno vlasništvo bio proširen na način da se odnosi na sve vrste i kategorije zemljišta. U situaciji kada je u vrijeme važenja ZUR-a društvenopravna osoba posjedovala nekretnine u privatnom vlasništvu kroz zakonom određeno vrijeme na stjecanje prava vlasništva primjenjuju se odredbe toga Zakona (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev 415/2023-2 5. rujna 2023.).
25.1. Tako je odredbom članka 266. ZUR-a propisano da stvar, novčana sredstva i materijalno pravo mogu postati društveno sredstvo u društvenoj pravnoj osobi na temelju samoupravnog sporazuma, ugovora ili drugoga pravnog posla, a u slučajevima predviđenim ustavom — i na temelju odluke državnog organa ili po sili zakona.
25.2. Potom je člankom 268. ZUR-a normirana situacija pod kojim uvjetima stvar postaje društveno vlasništvo bez pravne osnove. Određeno je da se, ako je nekretnina postala društveno sredstvo bez pravne osnove, njezino vraćanje može zahtijevati u roku od pet godina počev od dana saznanja, a najkasnije u roku od deset godina.
26. Uzimajući u obzir citirane zakonske odredbe i činjenicu da je predmetna nekretnina oduzeta 1967. te da je za vrijednost predmetne nekretnine povećan temeljni kapital prednika tuženika prilikom pretvorbe i privatizacije, ovaj sud dijeli argumentaciju tuženika/protutužitelja vezano za pitanje vlasništva na predmetnoj nekretnini.
27. Slijedom navedenog, sud je utvrdio da je predmetna nekretnina postala društveno sredstvo rada društvenog poduzeća (prednika tuženika) i kao takva društveno vlasništvo na kojem je prednik tuženika imao izvanknjižno pravo korištenja. Upravo je način prelaska nekretnine iz privatnog u društveno vlasništvo bez pravne osnove uređen citiranim odredbama ZUR-a jer je taj propis u to vrijeme predviđao takav način stjecanja (uzurpacijom) u korist društvenog vlasništva. Privatnici vlasnici su mogli svoja vlasnička prava zaštititi u roku od pet godina od saznanja da je nekretnina prešla u sredstvo društvenopravne osobe, odnosno najkasnije u roku od deset godina od njenog prelaska (članak 268. ZUR). Dakle, riječ je o originarnoj osnovi stjecanja u korist društvenog vlasništva protekom vremena samo zato što su nekretnine bile u posjedu društvenopravne osobe odnosno zato što su postale društveno sredstvo rada, a vlasnik nije zahtijevao vraćanje posjeda u spomenutom subjektivnom odnosno objektivnom roku. Tako je i predmetna nekretnina po sili samog zakona prešla u društveno vlasništvo, neovisno o tome što nije došlo do upisa u zemljišnoj knjizi jer je značaj upisa u konkretnom slučaju deklaratorne naravi (tako i VSRH u odlukama broj Rev 1530/2016-2 od 6. srpnja 2021. i Rev 782/2009-2 od 20. siječnja 2015.).
28. Valja istaknuti da se odredba članka 268. ZUR-a bitno razlikuje od instituta dosjelosti propisanog odredbama ZVDSP-a, ne samo po kratkim rokovima već i po tome što prema ZUR-u nekretnina prelazi iz privatnog u društveno vlasništvo bez pravne osnove i na temelju bilo kakvog pa i nesavjesnog posjeda, što znači da poštenje posjeda nije jedan od uvjeta za stjecanje vlasništva (tako i Županijski sud u Puli-Pola u odluci poslovni broj Gž-1106/2023-2 od 22. listopada 2024.).
29. U postupku pretvorbe poduzeća – pravnog prednika tuženika koji je proveden na temelju odredaba Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća (Narodne novine br. 19/1991, 26/1991, 45/1992, 83/1992, 84/1992, 18/1993, 94/1993, 2/1994,) doneseno je rješenje HFP-a kojim je iskazano koja je sva imovina procijenjena u temeljni kapital društva pa je tako pravnom predniku tuženika priznato da je bio ovlaštenik prava korištenja predmetne nekretnine, a potom i pravo vlasništva na istoj time što je vrijednost predmetne nekretnine u cijelosti procijenjena u temeljni kapital prednika tuženika. Ovdje se valja osvrnuti na značaj okolnosti rezerviranih dionica u vrijednosti procijenjene nekretnine zbog neriješenih imovinskopravnih pitanja, s obzirom da na navedeno upiru tužiteljici odnosno protutuženici. U ovom je predmetu od odlučujućeg značaja okolnost da je vrijednost cijele nekretnine procijenjena u temeljni kapital pravnog prednika tuženika, a ne samo primjerice vrijednost građevine ili vrijednost ulaganja (tako i S u odluci broj Rev x 1182/2013-2 od 28. rujna 2016.). Posve je jasno da je rezervacija dionica posljedica "neriješenih" imovinskopravnih odnosa i to konkretno činjenice da su fizičke osobe bile upisane kao suvlasnici predmetne nekretnine. Međutim, potvrđuje ono bitno, a to je da je vrijednost nekretnine "ušla" u temeljni kapital prednika tuženika, a da je na tuženiku da poduzme odgovarajuće pravne radnje za upis prava vlasništva u svoju korist. Upravo to je tuženik pokušao ostvariti isprva u pojedinačnom ispravnom postupku, a potom, nakon neuspjeha u tom postupku, podnošenje protutužbe u ovom kao odgovor na vlasničku tužbu tužitelja.
30. Dakle, svi navodi tužitelja odnosno protutuženika o tome da je pravni prednik tuženika imao saznanja da je predmetna nekretnina upisana kao suvlasništvo privatnih osoba, potom navodi o tome da je pravni prednik tuženika nepošten, da nekretnina nije lokacijski gledano u sveobuhvatu kampa nisu relevantni za opisani način stjecanja u korist društvenog vlasništva u to vrijeme. Okolnost da tadašnji upisani suvlasnici nisu zahtijevali povrat nekretnine govori u prilog o tome da ili nisu znali tko i za što predmetnu nekretninu koristi ili su na navedeno prešutno pristali. Valja reći i to da su u ovakvoj pravnoj situaciji tužitelji kao prijašnji vlasnici bili ovlašteni postaviti imovinskopravni zahtjev prema odredbama Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (Narodne novine broj 92/96 i 80/02).
31. Uzimajući u obzir sve navedeno, ovaj je sud utvrdio da su na strani tuženika kao protutužitelja ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva predmetne nekretnine propisane odredbom članka 390.a ZVDSP-a kojom je određeno da je trgovačko društvo kao pravni slijednik društvenog poduzeća po završenoj pretvorbi društvenoga vlasništva, vlasnik nekretnina koje su na dan procjene vrijednosti temeljnog kapitala u postupku pretvorbe ili privatizacije bile društveno vlasništvo s pravom upravljanja, korištenja i raspolaganja društvenog poduzeća i koje su mogle biti predmet stjecanja prava vlasništva, a čija je vrijednost procijenjena u kapital društva i koje su po nadležnom tijelu iskazane u kapitalu društva. Dakle, utvrđeno je da je predmetna nekretnina na dan procjene bila u društvenom vlasništvu, potom da je mogla biti predmetom stjecanja prava vlasništva, a zasigurno je utvrđeno da je vrijednost nekretnine procijenjena u temeljni kapital društva te je po nadležnom tijelu iskazana u kapitalu društva.
32. Ukazuje se da u ovom predmetu nisu primjenjivi zaključci iz presude Županijskog suda u Puli-Pola posl.br.Gž-2642/10-2 od 4. rujna 2012. na koju se pozivaju tužitelji, jer je činjenični supstrat u odnosu na ovaj predmet u bitnome različit predmetu i to iz razloga što je u ovom slučaju utvrđeno da je predmetna nekretnina procijenjena u temeljni kapital društva, dok u spomenutom predmetu to nije bilo slučaj, a upravo je ta okolnost jedan od zakonom propisanih uvjeta iz članka 390.a ZVDSP-a.
33. Nije osnovano prigovor zastare tužitelja/protutuženika s obzirom da preinačeni protutužbeni zahtjev tuženika/protutužitelja nije obveznopravnog već deklaratornog karaktera i kao takav ne zastarijeva.
34. Navodi protutuženika Premantura Resort d.o.o. o tome da uživa zaštitu povjerenja u točnost i potpunost zemljišne knjige nisu od značaja. Naime, predmetna okolnost naknadnog stjecanja suvlasništva ne utječe na pravo protutužitelja da dokazuje svoje pravo vlasništva iste nekretnine. Osim toga, ovaj sud smatra da je iskaz zakonskog zastupnika TE o navedeno nevjerodostojan, što je elaborirano u točki 23.1. obrazloženja.
35. Slijedom svega navedenog, ovaj je sud utvrdio da je protutužbeni zahtjev tuženika/protutužitelja osnovan i to na temelju prvo istaknute pravne osnove stoga je odlučeno kao u točki I izreke presude te je prihvaćen protutužbeni zahtjev tuženika/protutužitelja u cijelosti.
36. Prihvaćanjem protutužbenog zahtjeva tuženika/protutužitelja kojim se utvrđuje da je tuženik/protutužitelj vlasnik predmetne nekretnine, tuženik je dokazao da, sukladno odredbi članka 163. stavka 1. ZVDSP-a, ima pravo odbiti predaju stvari jer ima pravo koje ga ovlašćuje na posjedovanje te stvari. Kako je protekom rokova za povrat nekretnine prestalo pravo vlasništva tužitelja u odnosu na istu, nema mjesta primjene odredbe članka 161. stavka 1. ZVDSP-a s obzirom da predmetna odredba pruža zaštitu samo vlasniku nekretnine, a tužitelji to nisu. Stoga proizlazi da je neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim tužitelji zahtijevaju predaju predmetne nekretnine u posjed te je u točki II izreke presude tužbeni zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan.
37. Uslijed predmetne odluke nije bilo potrebno posebno cijeniti druge dokaze i to osobito dokumentaciju o provođenju postupka djelomičnog izvlaštenja jer okolnost da su tužitelji, kao upisani zemljišnoknjižni vlasnici, primili naknadu nije odlučujuća okolnost u ovom predmetu. Preostali dokazni prijedlozi stranaka odbijeni su kao nepotrebni.
38. S obzirom da je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev tužitelja sud je, na temelju članka 154. stavka 1. ZPP-a, odbio zahtjeve tužitelja za naknadu troškova ovog postupka (u sklopu točke II.2.), a tuženik/protutužitelj nije potraživao troškove postupka.
39. Uzimajući u obzir da je tuženik kao protutužitelj u cijelosti uspio u ovoj parnici, odbijen je zahtjev protutuženika Premantura Resort d.o.o. za naknadu troškova ovog postupka.
U Puli 28. studenog 2025.
Sutkinja
Ana Brgles Keser
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri istovjetna primjera, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
Dna:
1. I., II., IV., V. i VII. tužiteljima po pun. Martini Mišković Aguilar uz R/ pristojba na presudu
2. III. tužitelju po pun. IE
3. VI. tužitelju po pun. Biserki Radolović
4. Tuženiku-protutužitelju uz R/ pristojba na presudu
5. VIII. protutuženiku PREMANTURA RESORT d.o.o. po pun. UEI
