Poslovni broj: P-2026/2023-28

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb – Istok, Turinina 3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu po sucu Ivi Đuratoviću, u pravnoj stvari tužiteljice OŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Boro Savić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Toni Smrček, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene 23.10.2025., dana 28.11.2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. da tužiteljici OŽ isplati iznos 2.186,51 EUR sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos 9,32 EUR od 01.06.2006. do isplate;

- na iznos 1,21 EUR od 04.07.2006. do isplate;

- na iznos 6,38 EUR od 04.09.2006. do isplate;

- na iznos 8,97 EUR od 03.10.2006. do isplate;

- na iznos 4,66 EUR od 02.11.2006. do isplate;

- na iznos 3,11 EUR od 01.12.2006. do isplate;

- na iznos 1,39 EUR od 31.03.2008. do isplate;

- na iznos 27,90 EUR od 31.10.2008. do isplate;

- na iznos 6,94 EUR od 02.12.2008. do isplate;

- na iznos 35,75 EUR od 31.12.2008. do isplate;

- na iznos 41,24 EUR od 02.02.2009. do isplate;

- na iznos 43,72 EUR od 02.03.2009. do isplate;

- na iznos 36,89 EUR od 31.03.2009. do isplate;

- na iznos 38,19 EUR od 30.04.2009. do isplate;

- na iznos 852,99 EUR od 18.05.2009. do isplate;

- na iznos 8,51 EUR od 08.06.2009. do isplate;

- na iznos 513,11 EUR od 12.06.2009. do isplate;

- na iznos 3,36 EUR od 06.07.2009. do isplate;

- na iznos 542,87 EUR od 17.07.2009. do isplate,

i to do 31.12.2007. po stopi koja se određuje po čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate; od 01.01.2008. do 31.07.2015. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena; od 01.08.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01.01.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, u roku 15 dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev za isplatu daljnjih 17.813,49 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama (preko iznosa koji je dosuđen točkom I. izreke).

III. Odbija se tuženikov prigovor radi prebijanja za iznos 1.563,14 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama kao neosnovan.

IV. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. da tužiteljici OŽ naknadi trošak parničnog postupka u iznosu 1.600,00 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 28.11.2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužbom od 13.06.2023. tužiteljica OŽ zatražila je donošenje presude kojom bi se tuženiku Addiko Bank d.d. naložilo da joj vrati iznos 20.000,00 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama na ime onoga što je primio na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u ugovoru o kreditu.

2. U odgovoru na tužbu tuženik Addiko Bank d.d. osporio je osnovanost tužbenog zahtjeva, u bitnom ističući prigovor zastare i navodeći da se tužitelj ne može pozivati na utvrđenja iz kolektivne presude te da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i naknadu za obradu kredita nisu ništetne.

3. Tužiteljica je podneskom od 24.11.2024. (str. 336-338 spisa) snizila tužbeni zahtjev sa prvotno utuženih 20.000,00 EUR na 2.883,35 EUR, dok je nakon provedenog financijskog vještačenja podneskom od 12.06.2025. (str. 486-487 spisa) tužbeni zahtjev snizila na 2.186,51 EUR. Tuženik se podnescima od 18.12.2024. (366- 367 spisa) i od 10.07.2025. (str. 488 spisa) usprotivio navedenim smanjenima tužbenog zahtjeva.

3.1. Po pravnom shvaćanju VSRH od 26.04.2021. smanjenje tužbenog zahtjeva (iako nije preinaka tužbe) djelomično je povlačenje tužbe iz članka 193. ZPP za koje je, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, (uvijek) potreban pristanak tuženika. Budući da se u konkretnom slučaju tuženik protivio navedenim djelomičnim povlačenjima tužbe u smislu čl. 193. st. 2. ZPP, ona nisu proizvela procesni učinak, slijedom čega je sud ovom presudom odlučivao o prvotnom zahtjevu iz tužbe, dakle zahtjevu za isplatu 20.000,00 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama.

4. U provedenom postupku pročitani su ugovor o kreditu (str. 349-364 spisa), promet po kreditu (str. 344-348 spisa), otplatni plan (str. 342-343 spisa), provedeno je financijsko vještačenje (str. 380-388 spisa) te je saslušana tužiteljica (str. 376-377 spisa).

5. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

6. Predmet parnice je povrat iznosa koje je tuženik kao banka primio od tužiteljice kao potrošača na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu od 07.04.2006.

7. U postupku nije sporno da je tuženik Addiko Bank d.d. (pod ranijom tvrtkom Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) kao kreditor sa tužiteljicom kao korisnicom kredita sklopio prethodno navedeni Ugovor o kreditu od 07.04.2006. (str. 349-355 spisa).

8. Nadalje u postupku nije sporno ni to da je tuženik tužiteljici isplatio ugovoreni iznos kredita, kojeg mu je potom ona u cijelosti otplatila u skladu sa svim ugovorenim parametrima, dakle prema valutnoj klauzuli u CHF.

9. Sporno je prije svega je li ugovorna odredba navedenog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF ništetna i je li nastupila zastara tužiteljičinog restitucijskog zahtjeva.

10. Valjanost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli (CHF) u potrošačkim ugovorima o kreditu bila predmet preispitivanja pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u parničnom postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a povodom tužbe udruge za zaštitu potrošača Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, protiv osam tuženih banaka koje su takve kredite ugovarale sa potrošačima, a među kojim bankama (tuženicima) je bio i ovopredmetni tuženik Addiko bank d.d. (raniji naziv Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.).

10.1. U tom postupku je pravomoćnom presudom posl. br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. utvrđeno da je tuženik (jednako kao i ostale tužene banke) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača (korisnika kredita) zaključujući ugovore o kreditu sa ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama, na način da je u razdoblju od 01.06.2004. do 31.12.2008. kao valutu uz koju je vezana glavnica ugovarao švicarski franak, a da prije zaključenja tih ugovora o kreditu, tijekom pregovora i u svezi zaključenja tih ugovora, banka kao trgovac nije u cijelosti informirala korisnike kredita (potrošače) o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti,što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je tuženik time postupio suprotno odredbama tada važećih Zakona o zaštiti potrošača i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

11. U navedenom postupku apstraktne zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđeno je da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u potrošačkim ugovorima o kreditu nije bila razumljiva za klijente, jer im nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po njih kao potrošače, s time da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredite (potrošače) zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, pri čemu su svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

12. Po čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22; dalje ZPP) fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava građana da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

13. Uvidom u Ugovor o kreditu od 07.04.2006. (str. 349-355 spisa) utvrđeno je da je taj ugovor bio sklopljen između tuženika (sa ranijom tvrtkom Hpo Alpe-Adria-Bank d.d.) kao kreditora i tužiteljice OŽ kao korisnika kredita te da je njime iznos kredita bio utvrđen u kunskoj protuvrijednosti iznosa 126.600,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan isplate (čl. 2.), uz rok otplate 10 godina (čl. 4.), u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju na dan plaćanja (čl. 4.), s time da se radilo o kreditu za kupnju stana (čl. 2.).

13.1. Iz sadržaja tog Ugovora proizlazi da on u niti jednom dijelu ne sadrži nikakve konkretne podatke pomoću kojih je tužiteljica mogla shvatiti okolnosti važne za ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, odnosno sve rizike i mogućnosti značajne fluktuacije tečaja CHF.

14. Iz iskaza tužiteljice OŽ (str. 376-377 spisa), kojem ovaj sud u potpunosti vjeruje jer je iskazivala na uvjerljiv način, a sam iskaz je životan i logičan, proizlazi da je predmetni kredit podigla radi kupnje stana za osobne potrebe jer se u njega uselila nakon kupnje, a u banci joj nisu nudili nikakav drugo kredit osim u CHF koji joj je prezentiran kao najpovoljniji, a nije joj ništa objašnjavano o čemu ovisi promjena tečaja. Nadalje, da nije imala mogućnost utjecaja na sadržaj ugovora o kreditu te se radilo o tipiziranom ugovoru kojeg je samo potpisala.

15. Dovodeći u vezu sadržaj konkretnog ugovora u kreditu sa prihvaćenim iskazom tužiteljice sud utvrđuje da je tužiteljica u svojstvu potrošača (za svoje osobne potrebe) u travnju 2006. sa tuženikom sklopila predmetni ugovor o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF, bez da je pritom od strane tuženika kao banke bila obaviještena o svim mogućim posljedicama i rizicima ugovaranja kredita koji je vezan uz valutu CHF, a potpisani ugovor predstavlja tipizirani ugovor na čiji sadržaj ona nije mogla utjecati.

15.1. Neosnovano tuženik dovodi u pitanje tužiteljičin status potrošača tvrdnjama da je ona po struci diplomirani pravnik i sudac Trgovačkog suda u Zagrebu. Po čl. 3. st. 1. toč. 1. ZZP/03 potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Navedeni pojam potrošača je funkcionalan pojam i njime se odražava uobičajeno slabiji položaj druge ugovorne strane u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluga, što znači da se na temelju većeg znanja i iskustva određenog potrošača takvu osobu ne isključuje iz zaštite koja se pruža propisima potrošačkog prava. Ovo stoga što se podređeni položaj potrošača prema trgovcu odnosi kako na razinu informacija potrošača, tako i na njegovu mogućnost pregovaranja pod uvjetima koje je prethodno sastavio trgovac, a na čiji sadržaj potrošač ne može utjecati. Dakle, potrošač se nalazi u podređenom položaju u odnosu na trgovca ne samo u pogledu razine informiranost, već i u pogledu pregovaračke moći, pa se stoga status potrošača temelji već i na asimetričnosti u pregovaračkoj moći zbog koje potrošač pristaje na uvjete koje je prethodno sastavio trgovac bez da može utjecati na njihov sadržaj (odluka Suda EU u predmetu C 110/14 O). Prema tome, sve i da je tužiteljica zaista diplomirani pravnik i sudac kako to tuženik tvrdi, navedeno ne bi isključivao njen status potrošača u ugovornom odnosu sa tuženikom.

15.2. U odnosu na ovjerenu Izjavu OŽČ od 24.08.2020. koju je tuženik dostavio u spis (str. 130-133 spisa), valja istaknuti da iz njenog sadržaja proizlazi da je OŽČ u spornom periodu bila na radnom mjestu Regionalnog managera za poslovanje s građanstvom, a sadržajem dane Izjave objašnjava se poslovna politika banke u pogledu ugovaranja kredita uz valutnu klauzulu u CHF. Takvo postupanje banke je već raspravljeno u pravomoćno okončanom postupku apstraktne zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, dok se u ovoj parnici utvrđuje pojedinačno postupanje banke u odnosu na konkretnog potrošača (tužiteljicu) te je upravo u tom pogledu proveden dokazni postupak i utvrđeno da tužiteljica od strane tuženika kao banke bila obaviještena o svim mogućim posljedicama i rizicima ugovaranja kredita koji je vezan uz valutu CHF.

15.3. U odnosu na razne novinske i druge stručne članke, letke i brošure koje je tuženik dostavio u spis na okolnost da je tužiteljica bila informirana o rizicima valute CHF, valja istaknuti kako tuženik ničim nije dokazao da je tužiteljicu prije sklapanja predmetnog ugovora o kreditu konkretno upoznao sa sadržajem tih članaka i brošura.

15.4. Sud nije prihvatio dokazni prijedlog tuženika za saslušanje kao svjedoka javnog bilježnika koji je radio na solemnizaciji ugovora o kreditu, jer uloga javnog bilježnika nije objašnjavati strankama ekonomske posljedice kredita i sa tim povezane stručne pojmove, niti je javni bilježnik mogao tužiteljici omogućiti utjecaj na sadržaj ugovornih odredbi.

15.5. Sud nije prihvatio dokazni prijedlog tužiteljice sa saslušanje svjedoka BŽ (založnog dužnika) jer su odlučne činjenice utvrđene na temelju isprava u spisu i stranačkog iskaza tužiteljice, pa je saslušanje tog svjedoka bilo nepotrebno.

16. Iz navedenih razloga sud zaključuje da je pojedinačni ugovor o kreditu koji je bio sklopljen između tužiteljice i tuženika u cijelosti u dosegu pravomoćne presude koja je protiv tuženika donesena u parničnom postupku apstraktne zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača (točka 10.1. obrazloženja), pa je sukladno čl. 502.c ZPP sud u ovoj parnici vezan utvrđenjima iz te presude, i to utvrđenjem da je ugovorna odredba o potrošačkom kreditu sa valutnom klauzulom u CHF ništetna.

17. Slijedom navedenoga, ovaj sud utvrđuje da je Ugovor o kreditu od 07.04.2006. koji je bio sklopljen između tužiteljice i tuženika ništetan u dijelu u kojem je njime ugovorena valutna klauzula u CHF po kojoj je kunski iznos kredita i posljedično mjesečnog anuiteta bio vezan uz tečaj švicarskog franka.

18. U postupku nije sporno da je tužiteljica u cijelosti otplatila navedeni kredit, odnosno da je platila sve anuitete sukladno sadržaju konkretnog ugovora o kreditu.

19. To znači da je tužiteljica prilikom otplate kredita tuženiku vršila plaćanja na temelju ništetne ugovorne odredbe, i to u dijelu u kojem se iznos anuiteta povećavao zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj CHF koji je važio u trenutku isplate kredita.

20. Po čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21; dalje: ZOO) u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora. Navedeno se odnosi i na situacije u kojima se utvrdi da je ništetna samo pojedina odredba ugovora.

21. Stoga je tuženik dužan tužiteljici vratiti novčane iznose koje je primio na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.

22. Na okolnost utvrđivanja iznosa koje je prednica tužiteljica isplatila tuženiku na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, odnosno uslijed povećanja tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je važio u trenutku korištenja kredita (za kojeg se jedino može smatrati da je bio poznat prednici tužiteljice kao potrošaču prilikom ugovaranja kredita, pa se samo taj tečaj može smatrati mjerodavnim prilikom razrješenja spornog odnosa između stranaka), provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačenja d.o.o., a iz nalaza i mišljenja tog vještaka od 05.05.2025. (str. 380-383 spisa) proizlazi da je tužiteljica tuženiku isplatila 2.186,51 EUR više od onog što bi mu bila dužna platiti da se nije primjenjivala ništetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF, već da se kroz čitavo razdoblje kredita primjenjivao onaj tečaj koji je važio u trenutku korištenja kredita (1 CHF=4,608000 HRK).

23. Sud navedeno mišljenje vještaka u cijelosti prihvaća kao pravilno jer je jasno, obrazloženo i neproturječno, sačinjeno je po pravilima struke, bez ikakvih nedostataka, a ni stranke na njega nisu imale primjedbi u računskom dijelu.

24. Slijedom navedenoga sud utvrđuje da je prilikom otplate kredita tužiteljica tuženiku na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli isplatila 2.186,51 EUR, pa je tuženik tužiteljici na temelju čl. 323. ZOO taj iznos dužan vratiti.

25. Na navedeni iznos tužiteljici u skladu sa čl. 1115. ZOO pripadaju zatezne kamate od dana preplate svakog pojedinačnog anuiteta, jer se u okolnostima konkretnog slučaja tuženik kao banka smatra nesavjesnim stjecateljem.

26. Tuženikov prigovor zastare nije osnovan. Naime, sukladno pravnom shvaćanju VSRH od 30.01.2020. kada se radi o ništetnosti ugovora zastara restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga se u konkretnom slučaju opći zastarni rok od 5 godina (čl. 225. ZOO) računa tek od 14.06.2018., kao datuma pravomoćnosti presude iz kolektivnog spora kojom je ustanovljena ništetnost valutne klauzule u CHF u potrošačkim ugovorima o kreditu. Budući da je tužiteljica tužbu u ovom predmetu podnijela 13.06.2023., to znači da utuženo potraživanje nije zastarjelo.

27. Stoga je tužbeni zahtjev za isplatu 2.186,51 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama valjalo prihvatiti i odlučiti kao pod točkom I. izreke.

27.1. Posljedično je za daljnjih 17.813,49 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama tužbeni zahtjev valjalo odbiti kao previsoko postavljen (radi se o iznosu za kojeg je tužiteljica povukla tužbu, no tuženik se protivio povlačenju – točke 3 3. i 3.1. ovog obrazloženja).

28. Tuženikov prigovor radi prebijanja u iznosu 1.563,14 EUR nije osnovan. Naime tuženik taj prigovor temelji na tvrdnji da je tužiteljica u pojedinim (početnim) mjesecima otplate kredita platila manje anuitete u odnosu na one koji bi trebala platiti po početnom tečaju CHF, jer u početku tečaj CHF nije rastao nego padao, a tuženik je taj prigovor specificirao podneskom od 02.06.2025. (str. 402-403 spisa).

28.1. Financijski vještak je u nalazu od 05.05..2025. izračunao da bi potraživanje tuženika po ovoj osnovi iznosilo 1.563,14 EUR, jer je tužiteljica za srpanj i prosinac 2006., za svaki mjesec 2007. te za siječanj, veljaču, travanj, svibanj, lipanj, kolovoz i rujan 2008. platila ukupno 1.563,14 EUR manje anuiteta od onog što bi trebala platiti da se anuitet računao po tečaju CHF koji je važio u trenutku isplate kredita.

28.2. Međutim, tužiteljica je u podnesku od 19.01.2025. (str. 368 spisa) u odnosu na ovo potraživanje tuženika istaknula prigovor zastare. Taj prigovor zastare je osnovan, jer je od dospijeća svakog pojedinog anuiteta kojeg je tužiteljica platila manje (tijekom 2006., 2007. i 2008. godine) pa do isticanja prigovora radi prebijanja u odgovoru na tužbu u ovom predmetu (13.06.2024.) protekao trogodišnji zastarni rok koji se sukladno čl. 226. ZOO primjenjuje na anuitete. Pritom valja napomenuti da se u konkretnom slučaju radi o procesnom prigovoru radi prebijanja, pa u svakom slučaju nema mjesta eventualnoj primjeni pravila iz čl. 198. ZOO (Rev-x 966/2015 od 23.09.2020.).

28.3. Podredno se ističe i da uopće ne postoji tuženikovo potraživanje prema tužiteljici po osnovi tzv. negativnih tečajnih razlika. Naime, ništetnost odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF proizlazi iz njezine nepoštenosti prema potrošaču, a ne prema trgovcu. S obzirom na to da je riječ o odredbama koje je bez pregovaranja i suprotno načelu dobre vjere u ugovor unio sam trgovac, to se prirodi, sadržaju i smislu zakonske zaštite potrošača protivi tumačenje po kojem bi trgovac imao koristi od nepoštenosti ugovornih odredbi koje je sam, bez pregovaranja, unio u ugovor. Te je ugovorne odredbe diktirao sam tuženik pa je na njemu da snosi posljedice uključivo i onda kad se te odredbe pozitivno odražavaju na potrošača jer potrošač u njihovu kreiranju nije sudjelovao. Kod tzv. negativnih tečajnih razlika potrošač je platio anuitet po onom tečaju kojeg je u njegovu korist promijenila sama banka. Stoga po toj osnovi tuženik kao trgovac ne može imati nikakvo potraživanje prema tužiteljici kao potrošaču (ŽS Varaždin Gž-1127/2025 od 08.10.2025.).

29. Slijedom navedenog tuženikov prigovor radi prebijanja u pogledu iznosa 1.563,14 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama valjalo odbiti i odlučiti kao pod točkom III. izreke ove presude.

30. Iako je tužiteljica djelomično odbijena sa tužbenim zahtjevom (za 17.813,49 EUR), valja istaknuti da je tužiteljica u tom dijelu bila povukla tužbu (smanjenjem tužbenog zahtjeva), no tuženik se tom povlačenju protivio, zbog čega je sud u skladu sa odredbama ZPP ovom presudom odlučio o prvotnom zahtjevu tužiteljice, ne uzimajući u obzir djelomična povlačenja tužbe (točke 3. i 3.1. ovog obrazloženja), što je rezultiralo djelomičnim odbijanjem tužbenog zahtjeva tužiteljice.

30.1. Međutim obveza suda da odluči o cjelokupnom tužbenom zahtjevu, dakle bez uzimanja u obzir djelomičnog povlačenja tužbe (uslijed tuženikovog protivljenja povlačenju), ne znači da se prilikom odlučivanja o naknadi troška postupka – u ovakvoj vrsti parnice – ne mogu uzeti u obzir navedene procesne okolnosti koje su dovele do djelomičnog odbijanja tužbenog zahtjeva.

30.2. Naime, u konkretnom slučaju radi se o sporu između potrošača i banke zbog ništetnih ugovornih odredbi koje je banka nametnula potrošaču. Iako je tužiteljica tužbom zatražila isplatu 20.000,00 EUR, u tužbi je izričito navela da ne može precizno izračunati svoje potraživanje prema tuženiku, predložila je da joj tuženik dostavi potrebnu dokumentaciju te je navela da će tužbeni zahtjev precizirati nakon provedbe financijskog vještačenja, sve pozivajući se na čl. 186.b ZPP. S obzirom da je tužiteljica smanjila tužbeni zahtjev nakon što joj je tuženik (izvansudski i nakon podnošenja tužbe – str. 9, 339, 342-348 spisa) dostavio potrebnu dokumentaciju (podnesak od 24.11.2024. – str. 336-338 spisa), a potom dodatno i nakon financijskog vještačenja (podnesak od 12.06.2025. – str. 486-487 spisa), no sud je unatoč tome meritorno odlučivao i o povučenom dijelu zahtjeva (njegovim odbijanjem) isključivo zbog tuženikovog protivljenja povlačenju, u takvoj situaciji u prema ocjeni ovog suda prilikom odlučivanja o naknadi troška postupka ne treba uzimati u obzir formalni neuspjeh tužiteljice kao potrošača sa onim dijelom tužbenog zahtjeva kojeg je prethodno povukla (tj. pokušala povući) nakon što joj je tuženik dostavio potrebne isprave i nakon financijskog vještačenja. Suprotnim postupanjem bi se narušila pravična ravnoteža između interesa stranaka jer bi donesena odluka bila prekomjeran i nerazuman teret za stranku koja svojim držanjem (potrošač) nije dala povoda za parnicu. Odluka o trošku koja bi uzimala u obzir takav (samo formalni) neuspjeh potrošača rezultirala bi ograničenjem koje umanjuje samu bit potrošačevog prava na pristup sudu te bi ga mogla odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredaba (presuda VSRH Rev-1014/2018 od 20.10.2021.; odluka Suda EU C-224/19 i C-259/19).

30.3. Stoga prilikom odlučivanja o naknadi troška postupka u ovoj parnici sud nije uzimao u obzir da je tužbeni zahtjev odbijen za 17.813,49 EUR, već je uzimao u obzir samo onaj tužbeni zahtjev sa kojim je tužiteljica uspjela (za 2.186,51 EUR).

30.4. Imajući u vidu navedeno, tužiteljici koju je zastupao punomoćnik odvjetnik sukladno čl. 155. ZPP i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023; dalje: Tarifa) priznati su troškovi za:

- sastav tužbe – 200,00 EUR (Tbr. 7/1);

- sastav podnesaka od 24.11.2024. i 12.06.2025. – 200,00 EUR (Tbr. 8/1);

- zastupanje na ročištima od 28.01.2025., 12.03.2025. i 23.10.2025. – po 200,00 EUR (Tbr. 9/1);

- financijsko vještačenje – 400,00 EUR,

što ukupno iznosi 1.600,00 EUR, pri čemu tužiteljici u skladu sa čl. 155. st. 1. ZPP nije priznat trošak sastava podneska od 19.01.2025. jer je njegove navode mogla iznijeti na ročištu od 28.01.2025. Stoga je odlučeno kao pod točkom III. izreke.

U Zagrebu 28. studenoga 2025.

Sudac:

Ivo Đuratović

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se podnijeti žalba u roku 15 dana, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. odvjetnik Boro Savić;

2. odvjetnik Toni Smrček.