1

Poslovni broj: 26 Gž-1095/2021-2

 

 

 

Poslovni broj: 26 Gž-1095/2021-2

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E NJ E

 

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od suca Milka Samboleka kao predsjednika vijeća, Sanje Bađun kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Tatjane Ledinšćak-Babić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja K. S., OIB: ..., iz N. G., kojeg zastupa punomoćnik D. S., odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu I. G. i D. S. u N. G., protiv tuženice Z. b. d.d., OIB: ..., Z., koju zastupaju punomoćnici (odvjetnici) u Odvjetničkom društvu P.&P. u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljene protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Novoj Gradiški od 4. svibnja 2021. poslovni broj P-144/2019-33, u sjednici vijeća 12. listopada 2023.

 

r i j e š i o   j e

 

Djelomično se prihvaća i djelomično odbija žalba tuženice, te se presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Novoj Gradiški od 4. svibnja 2021. poslovni broj P-144/2019-33:

 

-          potvrđuje pod toč. III. izreke,

 

-          ukida pod toč. I. i II. izreke i predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom pod toč. I. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 14.315,60 kn sa zateznom kamatom na pojedinačno određene iznose, pod toč. II. izreke naloženo je tuženici naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 9.359,37 kn sa zateznom kamatom, dok je pod toč. III. izreke tužitelj oslobođen plaćanja sudskih pristojbi.

 

2. Navedenu presudu u cijelosti pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženica iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05, 2/07., 84/08, 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., u daljnjem tekstu: ZPP), koji se u ovom postupku primjenjuje temeljem čl. 107. st. 1. uz izuzetke iz st. 2., 3. i 4. iste zakonske odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 80/22.), predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu i odbiti tužbeni zahtjev, odnosno presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

 

4. Žalba tuženice je osnovana u dijelu pobijane odluke o glavnoj stvari i naknadi troškova postupka (toč. I. i II. izreke), dok nije osnovana u dijelu pobijane odluke kojom je konstatirano da je tužitelj oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi (toč. III. izreke).

 

5. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za isplatu novčanog iznosa koji je plato tuženici temeljem ništetne odredbe iz Ugovora o namjenskom kreditu broj 70/05, šifra namjene 758, kreditna partija broj 7102823708 sklopljen između stranaka 4. kolovoza 2005. (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu), kojom je ispunjenje kreditne obveze vezano uz valutnu klauzulu u CHF.

 

6. Ocjenu osnovanosti zahtjeva tužitelja prvostupanjski sud je utemeljio na sljedećem činjeničnom utvrđenju:

 

- da je temeljem Ugovora o kreditu tuženica kao kreditor stavila na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita namjenski kredit u iznosu od 41.200,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na rok otplate od 30 godina, s ugovorenom kamatnom stopom od 4,50% godišnje koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Z. b. d.d. (čl. 2. Ugovora o kreditu), te ispunjenjem kreditne obveze uz primjenu valutne klauzule u CHF (čl. 7. Ugovora o kreditu) uz početni anuitet u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 206,55 CHF;

 

- da je 25. veljače 2016. između stranaka sklopljen Dodatak ugovora o kreditu temeljem kojeg je provedena konverzija kredita sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15., u daljnjem tekstu: ZID ZPK/15.);

 

- da tužitelj ima svojstvo potrošača jer je Ugovor o kreditu sklopio s tuženicom kao fizička osoba koja nije registrirana za trgovačku, poslovnu, obrtničku ili profesionalnu djelatnost, niti je tuženica dokazala suprotno, a da je tužitelj potrošač potvrđuje činjenica što je sklopljen Dodatak ugovora o kreditu;

 

- da je ugovaranje ispunjenja obveze primjenom valutne klauzule u CHF utvrđen ništetnim presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., da je tužitelj ovlašten pozvati se u parnici povodom restitucijskog zahtjeva na pravna utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite interesa i prava, a za koja je sud vezan u parnici povodom restitucijskog zahtjeva primjenom čl. 502.c ZPP-a, dok je u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. svibnja 2020. broj Rev-18/2020-2 izraženo stajalište da ne može postojati utvrđena ništetnost pojedinih odredaba potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu a da istodobno ne postoji ništetnost takvih odredaba i u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor;

- da tužitelj nije izgubio pravni interes za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o načinu ispunjenja kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF nakon što je sklopio Dodatak ugovora o kreditu jer ima prema tuženici novčano potraživanje koje je predmetom tužbenog zahtjeva, a da potrošači u toj situaciji imaju pravni interes za utvrđenje ništetnosti izrazio je pravno shvaćanje Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju od 12. veljače 2019. broj Rev-2868/2018-2;

 

- da je u presudi Suda Europske unije broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. izraženo stajalište da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona proglašene ništetnim i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača, dok je u presudi broj C-452/18 od 9. srpnja 2020. izraženo shvaćanje da se potrošač sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom može odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 samo ako je dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i ako je znao čega se odriče;

 

- da se u Dodatku ugovora o kreditu tužitelj nije odrekao prava na zaštitu koja mu pripada temeljem ništetne ugovorne odredbe o ispunjenju kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF temeljem Ugovora o kreditu, niti je na isto pristao, a da je i dao pristanak da se ne bi radilo o slobodnom i informiranom pristanku iz razloga što u vrijeme sklapanja Dodatka ugovora o kreditu način ispunjenja kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF nije utvrđen ništetnim u kolektivnom sporu za zaštitu interesa i prava, pa tužitelj nije bio informiran o toj činjenici i nije se mogao odreći prava za koje nije znao da mu pripadaju;

 

-  da nije osnovan prigovor zastare za potraživanje plaćenih iznosa s osnova promjene tečaja CHF, obzirom u konkretnom slučaju zastarni rok za restitucijski zahtjev počinje teći od pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa, ukazujući na pravno shvaćanje koje je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske donio na sjednici od 30. siječnja 2020.;

 

- da je nalazom financijsko knjigovodstvenog vještaka B. B. i usmenom dopunom nalaza utvrđeno da je tužitelj isplatio tuženici radi promjene tečaja CHF, obračunavajući anuitete kreditne obveze prema tečaju po kojem je tužitelju kredit isplaćen, za razdoblje od studenog 2008. do siječnja 2015. iznos od 14.315,06 kn, iz kojeg iznosa je isključen utjecaj razlike koja je plaćena radi promjene kamatne stope, te da je sud prihvatio nalaz i mišljenje vještaka kao stručan i objektivan,

 

na temelju čega prvostupanjski sud zaključuje da je odredba Ugovora o kreditu kojim je otplata anuiteta vezana uz valutu CHF ništetna jer se radi o ugovornoj odredbi koju je sastavila tuženica i o kojoj se nije pregovaralo i da tužitelj nije informiran o riziku promjene tečaja koji je bio vezan uz valutu CHF, što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja, radi čega ima pravo na restitucijski zahtjev primjenom čl. 323. st. 1. i 2. u vezi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima u visini isplaćenog iznosa temeljem ništetne odredbe u iznosu od 14.315,60 kn sa zateznom kamatom primjenom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, kako je odlučeno pod toč. I. izreke. O troškovima postupka pod toč. II. izreke prvostupanjski sud je odlučio primjenom čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a, dok je primjenom čl. 11. st. 1. toč. 5. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine br. 118/18., u daljnjem tekstu: ZSP) konstatirano da je tužitelj oslobođen plaćanja sudskih pristojbi pod toč. III. izreke.

 

7. U žalbi tuženica navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio čl. 19.a, b, c, d i e ZID ZPK/15 kada je zaključio da tužitelj ima pravo na otplatu kredita prema uvjetima koji su ugovoreni Dodatkom ugovora o kreditu i povrh toga da ima pravo na preplatu u dosuđenom iznosu od 14.315,60 kn kao da je „ostao u kunskom kreditu u protuvrijednosti CHF“, a što je protivno citiranim odredbama ZID ZPK/15 i rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske Gos 1/2019. Isto tužitelja stavlja u privilegirani položaj u odnosu na potrošače koji su sklopili ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u EUR, iako je cilj ZID ZPK/15 bio izjednačavanje s tim potrošačima, te je u javnosti propagirano kao zakonsko rješenje „radi trajnog eliminiranja neravnopravnog položaja dužnika u CHF s ciljem otklanjanja posljedica velikih tečajnih neravnoteža u odnosu nacionalne hrvatske valute i CHF“ i radi rasterećenja sudova, po kojem zakonskom rješenju su banke (tuženica) bile dužne postupiti, dok je tužitelj prihvatio konverziju nakon što je od tuženice dobio zakonom propisane podatke za donošenje informirane odluke o tome hoće li ili neće prihvatiti konverziju. Dodatkom ugovora o kreditu stranke su u skladu sa ZID ZPK/15 uredile pravni odnos u pogledu svih ranije izvršenih preplata po Ugovoru o kreditu, na način da je tužitelj stavljen u položaj kao da je cijelo vrijeme koristio kredit denominiran u EUR, te su svi plaćeni iznosi (pa i oni koje potražuje u ovom postupku) iskorišteni za namirenje kreditne obveze u kunskoj protuvrijednosti EUR-a. Ukazuje da je u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos 1/2019 izraženo stajalište da je pravna osnova za konverziju ZID ZPK/15, da je korisnik kredita po ZID ZPK/15 mogao birati konverziju ili rješenje iz čl. 19.e tog Zakona po kojem ostaje pri sklopljenom ugovoru koji je vezan uz CHF, da je dodatak ugovora o kreditu koji je sklopljen primjenom ZID ZPK/15 valjan pravni posao, te da je sporazumom o konverziji voljom potrošača nastala nova pravna osnova koja je supstituirala ranije ugovorne uvjete iz osnovnog ugovora o kreditu, a da obrazloženje iz navedenog rješenja isključuje pravo potrošača koji su izvršili konverziju na preplatu po osnovnom ugovoru o kreditu (osim ukoliko konverzija nije računski točno provedena ili ako postoje okolnosti nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, npr. poslovna nesposobnost). Smatra da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a iz razloga što pojedinačni iznosi na koje teče kamata ne odgovaraju zbroju skupnog iznosa, iz razloga što sud u obrazloženju presude govori o promjeni kamatne stope iz Ugovora o kreditu iako tužitelj zahtijeva isplatu samo temeljem ništetne odredbe o ispunjenju obveze uz valutnu klauzulu, iz razloga što prikazujući da citira odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2233/19 iznosi sadržaj koji je objavljen na mrežnim stranicama U. F., te da nije iznio razloge na temelju kojih smatra da tužitelj ima svojstvo „prosječnog potrošača“. Smatra da je sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP-a iz razloga što nije odlučio o preinaci tužbe kada je tužitelj podneskom od 22. listopada 2020. preinačio tužbu, kojim podneskom su iako je u zbroju smanjen zahtjev, povišeni mjesečni iznosi za razdoblje od veljače 2014. do siječnja 2015. Nastavno osporava stajalište prvostupanjskog suda kojim je odbijen prigovor zastare i tužitelju dosuđena zatezna kamata na pojedinačne iznose kao da je tuženica nepoštena stjecateljica, te u vezi svega navedenog osporava utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava.

 

8. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda tuženice i po službenoj dužnosti, ovaj sud utvrđuje da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuje tuženica. To iz razloga što je izreka presude nerazumljiva u dijelu dosuđenog iznosa (toč. I. izreke), te su razlozi navedeni u obrazloženju presude koji se odnose na opseg ugovornih odredaba koje sud nalazi ništetnim i s osnova kojih tužitelj postavlja restitucijski zahtjev proturječni činjeničnim navodima iz tužbe i provedenim dokazima, dok obrazloženje presude uopće ne sadrži razloge o tvrdnjama tuženice da je provedenom konverzijom tužitelj doveden u činjeničnu i pravnu situaciju kao da nepoštene ugovorne odredbe nije ni bilo.

 

9. Tužitelju je pod toč. I. izreke dosuđen ukupni iznos od 14.315,60 kn, dok zbroj pojedinačnih iznosa na koje je dosuđena zatezna kamata iznosi 14.985,43 kn, pa tuženica osnovano ističe da je izreka presude u tom dijelu nerazumljiva i proturječna sama sebi.

 

10. Točni su i žalbeni navodi kojima tuženica ukazuje da prvostupanjski sud u obrazloženju presude (pod toč. 24., 29., 30., 33., 40., 41. i 45.) opisuje razloge na temelju kojih nalazi da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu o načinu promjene kamatne stope.

 

10.1. Naime, iz cjelokupnog stanja u spisu počevši od činjeničnih navoda iz tužbe (i svih provedenih dokaza) proizlazi da tužitelj zahtijeva isplatu novčanog iznosa koji je platio tuženici temeljem ništetne ugovorne odredbe kojom je ispunjenje kreditne obveze vezano uz valutnu klauzulu u CHF. Kako tužitelj ne potražuje isplatu s osnova stečenog temeljem ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope, to su nejasni i proturječni cjelokupnom stanju u spisu razlozi kojima prvostupanjski sud u obrazloženju presude opisuje ništetnost ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope i isto povezuje s pravom tužitelja na restitucijski zahtjev temeljem nepoštene ugovorne obveze o valutnoj klauzuli u CHF.

 

11. Tuženica osnovano ukazuje da su u obrazloženju presude u potpunosti izostali razlozi o njezinim tvrdnjama da je sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu tužitelj doveden u činjeničnu i pravnu situaciju kao da nepoštene ugovorne odredbe nije bilo.

 

11.1. S tim u vezi tuženica je tvrdila:

 

-          da tužitelja ne obvezuje ispunjenje kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF iz čl. 7. Ugovora o kreditu, obzirom je ta ugovorna odredba izmijenjena na način da je za cjelokupno ugovorno razdoblje ispunjenje kreditne obveze ugovoreno s valutnom klauzulom u EUR, pa je time ostvaren prvi od neobvezujućih učinaka ništetne ugovorne odredbe,

 

-          da su sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu svi iznosi koji su plaćeni na ime otplate Ugovora o kreditu iskorišteni za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene Dodatkom ugovora o kreditu, čime je ostvaren restitucijski učinak unatoč tome što ZID ZPK/15 ne propisuje (izričito) da se iznosi koji su plaćeni na temelju ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu vraćaju tužitelju ili da za njega imaju restitucijski učinak,

 

ukazujući na intenciju zakonodavca prilikom donošenja ZID ZPK/15, kao i na stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske o pitanju pravne valjanosti sporazuma o konverziji koji je sklopljen u skladu sa ZID ZPK/15 koje je izraženo u predmetu Gos-1/2019.

 

12. Prvostupanjski sud nije utvrdio (niti je iznio ikakve razloge) da li ništetna ugovorna odredba iz čl. 7. Ugovora o kreditu nakon što je sklopljen Dodatak ugovora o kreditu proizvodi ikakav pravni učinak na tužitelja kao potrošača, iako je tuženica tijekom postupka tvrdila navedeno pod toč. 11.1. ovog obrazloženja (što ponavlja sada u žalbi), pa tuženica osnovano ukazuje da su u pogledu te činjenice u obrazloženju presude u potpunosti izostali razlozi, a radi se i po ocjeni ovoga suda o odlučnim činjenicama za ocjenu osnovanosti zahtjeva.

 

13. Stoga je ovaj sud prihvatio žalbu tuženice i primjenom čl. 369. st. 1. i čl. 370. ZPP-a ukinuo presudu pod toč. I. izreke, te posljedično tome ukinuo i toč. II. izreke primjenom čl. 166. st. 3. ZPP-a, te je predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

14. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud je dužan otkloniti navedenu bitnu povredu, te nakon ocjene provedenih dokaza kako to nalaže čl. 8. ZPP-a u novoj odluci ocijeniti osnovanost zahtjeva tužitelja, vodeći računa da obrazloženje presude mora sadržavati sve što propisuje čl. 338. st. 4. ZPP-a, između ostalog i stajalište prvostupanjskog suda o tvrdnjama tuženice da je tužitelj konzumirao pravo na restitucijski zahtjev i da se novčani iznosi koje potražuje u ovom postupku nalaze u imovini tuženice temeljem valjane pravne osnove. Ujedno će novom odlukom odlučiti o cjelokupnim troškovima postupka.

 

15. Pod toč. III. izreke prvostupanjski sud je konstatirao da je tužitelj oslobođen plaćanja sudskih pristojbi temeljem čl. 11. st. 1. toč. 5. ZSP-a. Kako tuženica pobija presudu i u tom dijelu, iako sadržajno ne iznosi žalbene razloge, ovaj sud je ispitao presudu po službenoj dužnosti i utvrdio da je donesena pravilnom primjenom materijalnog prava. Tužitelj je kao invalid Domovinskog rata (utvrđeno rješenjem s lista 5 spisa) oslobođen plaćanja sudskih pristojbi po sili zakona (čl. 11. st. 1. toč. 5. ZSP-a), pa je sud isto konstatirao pod toč. III. izreke, radi čega je ovaj sud djelomično odbio žalbu tuženice i primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP-a potvrdio presudu pod toč. III. izreke (koja se u tom dijelu smatra rješenjem).

 

U Varaždinu 12. listopada 2023.