1                     Poslovni broj: Kžzd-2/2022-7

 

                  

         Republika Hrvatska

     Županijski sud u Sisku

Sisak, Trg Ljudevita Posavskog 5                                          

Poslovni broj: Kžzd-2/2022-7

                                                                                                                                                         

 

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

 

PRESUDA

 

 

Županijski sud u Sisku, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca za mladež, Melite Avedić predsjednice vijeća te mr. sc. Zorislava Kaleba i Ivančice Cvitanović, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Blaženke Wolf, u kaznenom predmetu protiv optužene T. B. zbog kaznenog djela iz članka 173. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15 - ispravak, 101/17, 118/18, 126/19 i 84/21; dalje KZ/11), odlučujući o žalbi optuženice podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj 14. Kzd-14/2020-44 od 2. rujna 2022., u sjednici vijeća održanoj 12. listopada 2023.

 

 

p r e s u d i o j e

 

 

I. Prihvaća se djelomično žalba optuženice i preinačava se prvostupanjska presuda u odnosu na odluku o troškovima te se na temelju članka 148. stavak 1. u vezi s člankom 145. stavak 2. točka 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka UsRH, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17, 126/19. 130/20 - odluka UsRH i 80/22, dalje: ZKP/08) nalaže optuženoj T. B., OIB:…, s prebivalištem u … da djelomično podmiri troškove kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 132,72 (stotinu trideset dva eura i sedamdeset dva centa) eura/1.000,00 (tisuću)[1] kuna u roku 15 (petnaest) dana po pravomoćnosti presude, dok se na temelju članka 148. stavka 6. ZKP/08 optuženica T. B. djelomično oslobađa plaćanja troškova iz članka 145. stavak 2. točka 1. ZKP/08 na ime troškova vještačenja.

 

II. U ostalom dijelu žalba optuženice odbija se kao neosnovana te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu, potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj 14. Kzd-14/2020-44 od 2. rujna 2021. optužena T. B. proglašena je krivom da bi počinila kazneno djelo protiv braka, obitelji i djece – neprovođenje odluke za zaštitu dobrobiti djeteta – opisano i kažnjivo po članku 173. stavak 1. KZ/11. te je na temelju istog članka osuđena na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine.

1.1. Na temelju članka 56. KZ/11 prema optuženoj T. B. izrečena je uvjetna osuda te se kazna zatvora na koju je osuđena neće izvršiti ukoliko optuženica u roku od 2 (dvije) godine ne počini novo kazneno djelo.

1.2. Na temelju članka 148. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku (“Narodne novine” broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12., 143/12., 56/13., 147/13., 152/14., 70/17 i 126/19; dalje: ZKP/08.) optužena T. B. je dužna platiti troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točka 6. ZKP/08 od 1.000,00 kuna (132,72 eura), kao paušal, te iz članka 145. stavak 2. točka 1. ZKP/08 na ime troškova vještačenja 4.375,00 kuna (580,66 eura) u roku od 15 dana.

 

2. Protiv presude žalbu je pravodobno podnijela optužena T. B. po braniteljici M. M.-O., odvjetnici u V. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona te zbog odluke o kazni i troškovima kaznenog postupka. Predlaže da se pobijana presuda preinači i optuženicu oslobodi od optužbe, a podredno da se presuda potpuno ukine i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

2.1. Odgovor na žalbu optuženice nije podnesen.

 

3. Na temelju članka 474. stavak 1. u vezi članka 495. ZKP/08 spis je dostavljen na razgledanje Županijskom državom odvjetništvu u Sisku, koje ga je vratilo na nadležni postupak.

 

4. Žalba optuženice je djelomično osnovana.

 

5. Optuženica se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08 koju vidi u tome da je sam činjenični opis u izreci presude proturječan sam sebi i obrazloženju presude jer se optuženoj stavlja na teret da nije željela predati mldb. L. ocu navodeći kao razlog da dijete ne želi ići ili da je bolesno, iako to nije bila istina, a istovremeno i da je utjecala na dijete da ne ide na susrete i druženja s ocem. Smatra da u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama ili su ti razlozi potpuno nejasni i u znatnoj mjeri proturječni, a o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili iskaza danih u postupku i samih tih isprava ili iskaza.

5.1. Nasuprot žalbenim navodima pobijana presuda se može ispitati, a razlozi o odlučnim činjenicama nisu proturječni. Naime, radilo se o raznim životnim situacijama i raznim događajima. Nekada je optužena navodila da dijete ne želi ići ili da je bolesno, a nekada je utjecala s majkom na dijete da ne ide na susrete i druženja s ocem, a radi se o produljenom djelu koje je trajalo godinu i pet mjeseci.

 

6. Povrede kaznenog zakona žaliteljica vidi u tome da ne postoje obilježja kaznenog djela neprovođenja odluke za zaštitu dobrobiti djeteta iz članka 173. stavak 1. KZ/11. Smatra da je sud propustio utvrditi da li u izreci naznačeno rješenje Općinskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Ivancu br. Ob-181/2018. od 29. svibnja 2018. kojom je odobren Plan o zajedničkoj roditeljskoj skrbi od 3. siječnja 2018. predstavlja odluku za zaštitu dobrobiti djeteta u smislu odredbe članka 173. stavak 1. KZ/11 te da li činjenični opis djela uopće predstavlja radnju počinjenja navedenog kaznenog djela. Nasuprot žalbenim navodima citirana odluka suda i Plan u svakom slučaju predstavljaju odluku za zaštitu dobrobiti djeteta kojim je određeno da će malodobna L. stanovati s majkom, te kada će se viđati s ocem jer se odnosila na viđanje razvedenih roditelja za dijete koje je u osjetljivoj formativnoj dobi te je za razvoj dijeta u takvoj situaciji svakako štetno da ne viđa oca.

6.1. Nadalje, žaliteljica smatra da u radnjama optuženice nedostaje element krivnje, jer nije moguće utvrditi niti oblik krivnje, koji je različit s obzirom na postupanje koje se optuženoj stavlja na teret, odnosno da li je postupala s izravnom namjerom na način da nije željela predati dijete (pri čemu je radnja počinjenja djela laganje da je dijete bolesno ili da dijete ne želi ići k ocu) ili je postupala nehajno, na način da je utjecala na dijete svojim negativnim emocionalnim doživljajem prema L. ocu i neadekvatnim roditeljskim pristupom, u kojem se slučaju ne bi radilo o kaznenom djelu, jer se za navedeno kazneno djelo traži dolus (namjera).

6.2. Kao što je već navedeno kod prethodnog žalbenog razloga radilo se o raznim životnim situacija i raznim događajima te modalitetima djela koje je trajalo godinu i pet mjeseci, a prvostupanjski sud je oblik krivnje jasno naveo i obrazložio u toč. 24.1. presude i to da se radilo o izravnoj namjeri jer je optuženica bila upozoravana od strane stručnih osoba na svoje ponašanje, međutim, ista takve savjete nije prihvaćala, već je i nadalje, svjesno, onemogućavala provođenje odluke za zaštitu dobrobiti djeteta.

 

7. Žaliteljica pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje vidi u tome da nema nikakvih dokaza da bi u periodu od kolovoza do 21. prosinca 2018. onemogućila ocu da s djetetom provede vikend. Optužena smatra da se iz niti jednog od provedenih dokaza ne može utvrditi da optužena nije željela predati mldb. L. ocu tvrdeći da dijete ne želi ići ili da je bolesno, a da to nije bila istina

7.1. Iz provedenih dokaza nedvojbeno je utvrđeno da mldb. L. nekada nije željela ići k ocu i da je pružala otpor te je o tome iskazivala većina saslušanih svjedoka, a što proizlazi i iz materijalne dokumentacije Centra, policijskih zapisnika, pa i iskaza voditelja nadzora D. Š..

7.2. No, iz provedenog psihijatrijsko-psihologijskog vještačenja proizlazi da se neadekvatan roditeljski pristup majke u predmetnim situacijama ogledao u stavljanju djeteta u situaciju da ono odlučuje gdje će ići, a na način da joj se s druge strane nude prihvatljive aktivnosti tipa igranja s drugom djecom, odlazak u crkvu na misu posvećenu pokojnom djedu i slično, čime se dijete dovodilo u emocionalnu poziciju koja nije primjerena djetetu odnosno stavljalo se ju u centar sukoba između njenih roditelja i zbog toga se zapravo radi o trpnji djeteta. Također su optužena i njezina majka djetetu negativno verbalizirale o ocu i izražavale negativno mišljenje o njemu te time nastojale i svojim stavom utjecati na dijete na način da ga i ono gleda u takvom negativnom kontekstu. Isto je vidljivo iz ponašanja koje je djevojčica u predmetnom periodu manifestirala u vidu otpora i odbijanja kontakta i jednog emocionalnog dezorganiziranog ponašanja. Stoga žalbeni navod optuženice da za navedeni period nema nikakvih dokaza, nije prihvatljiv.

 

8. Nadalje, prethodno ponašanje oštećenika i postupak protiv njega u tijeku ne može biti razlog da optuženica bezrazložno uskraćuje pravo ocu na viđanje djeteta prema rješenju suda i Planu Centra …. Od rujna 2020. optuženica je očito shvatila da onemogućavanjem L. da viđa oca sukladno Planu šteti djetetu, pa tako od tada u potpunosti omogućava djetetu da viđa oca i obratno, a kako to navodi i svjedokinja Z. S., što je doprinijelo boljoj međusobnoj komunikaciji s ocem djeteta.

             

9. Suprotno žalbenim navodima optuženice prvostupanjski sud je pravilno utvrdio činjenično stanje i u obrazloženju presude naveo razloge o odlučnim činjenicama te je iste u potpunosti i jasno obrazložio te dao valjane razloge zbog kojih je pojedine dokaze ocijenio vjerodostojnim što prihvaća i ovo vijeće, dovodeći ih u vezu s drugim dokazima u spisu i jasno naveo zbog čega smatra nedvojbeno utvrđenim da je optuženica počinila terećeno kazneno djelo ocijenivši iskaze svjedoka te nalaze vještaka.

 

10. Optuženica se žali i na odluku o kazni te smatra da sud nije mogao kao otegotne okolnosti uzeti u obzir da se radi o djetetu u izrazito osjetljivoj životnoj dobi, jer se radi o samom obilježju kaznenog djela, baš kao ni duži vremenski period. Smatra da sud uopće nije uzeo u obzir dodatne olakotne okolnosti, da je bila izložena nasilničkom ponašanju bivšeg supruga, kao i njegovom neprimjerenom komuniciranju, da je sam otac djeteta pridonio otporu djeteta.

10.1. Nasuprot žalbenim navodima prilikom izbora vrste i mjere kazne sud je optuženici pravilno cijenio kao olakotno da je neosuđivana, da je majka malodobnog djeteta, te da je od rujna 2020. shvatila da onemogućavanjem L. da viđa oca sukladno Planu šteti djetetu. Kao otegotnu okolnost pravilno je utvrđeno počinjenje djela spram djeteta u izrazito osjetljivoj životnoj dobi, u dužem vremenskom periodu od jedne godine i pet mjeseci, dok okolnosti koje navodi optuženica nisu od utjecaja na izrečenu vrstu i visinu kazne. Stoga je prvostupanjski sud optuženicu pravilno osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, uvjetno na dvije godine, te i ovo vijeće smatra da je izrečena uvjetna osuda dužinom kazne i rokom kušnje primjerena kaznenoj odgovornosti optuženice, a čime će doći do izražaja načelo opće i posebne prevencije te princip individualizacije u kažnjavanju te pozitivno utjecati na optuženicu da shvati štetnost svog djela i preispita svoje dosadašnje ponašanje, a i druge da se ubuduće suzdrže izvršenja takvih i sličnih kaznenih djela.

 

11. Žaliteljica se žali i na troškove kaznenog postupka te smatra da ju je sud trebao osloboditi od optužbe, čime bi ujedno i došlo do oslobađanja od obveze naknade troškova kaznenog postupka. Razmatrajući odluku o troškovima vijeće je utvrdilo da kod donošenja odluke o troškovima nije uzeo u obzir činjenicu da je optužena lošeg imovinskog stanja, s plaćom dvostruko nižom od prosjeka RH i da bi se njihovim plaćanjem ugrozila egzistencija optuženice i djeteta. Iz podataka u spisu je vidljivo da je optuženica u vrijeme suđenja bila zaposlena, no primala je plaću od svega 3.000,00 kuna (sada 398,17 eura) i da je bez imovine. Živi s majkom i skrbi o kćeri koja je u dobi od 7 godina.

11.1. U pravu je optuženica kada navodi da ju je sud trebao osloboditi plaćanja troškova kaznenog postupka jer ne može podmiriti troškove postupka s obzirom da bi plaćanjem bilo dovedeno u pitanje njezino uzdržavanje, a i osoba koju je po zakonu dužna uzdržavati, jer bi dva mjeseca bila bez sredstava za život. Stoga je prvostupanjsku presudu valjalo preinačiti u odluci o troškovima te optuženicu temeljem članka 148. stavka 6. ZKP/08 djelomično osloboditi plaćanja troškova postupka iz članka 145. stavak 2. točka 1. i 3. ZKP/08 na ime troškova vještačenja, dok joj je naloženo da djelomično podmiri troškove kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 132,72 eura /1.000,00 kuna[2].

 

12. S obzirom kako nije utvrđeno postojanje povreda kaznenog postupka niti su nađene druge materijalno pravne povrede koje drugostupanjski sud povodom žalbe na temelju članka 476. stavka 1. točke 1. i 2. ZKP/08 ispituje po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju članka 486. stavka 1. ZKP/08, prihvatiti djelomično žalbu optuženice i preinačiti prvostupanjsku presudu u odluci o troškovima kaznenog postupka, dok je temeljem članka 482. ZKP/08 u ostalom dijelu žalba optuženice odbijena kao neosnovana te je u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđena prvostupanjska presuda.

 

U Sisku 12. listopada 2023.