REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Zlataru
Stalna služba u Zaboku
Zabok, Matije Gupca 22
Poslovni broj: P-947/2023-30
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, po sucu Nadi Mohač, u pravnoj stvari tužiteljice IŠ, prije NŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], koju zastupaju odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Ana Smolčić i Ivana Marković Palaić iz Siska, S. i A. Radića 32, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732 iz Zagreba, Radnička cesta 50, kojeg zastupa punomoćnica Petra Vatavuk, odvjetnica u Zagrebu, Ulica grada Vukovara 274, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon 12. studenoga 2025. održane i zaključene javne glavne rasprave, u nazočnosti zamjenice punomoćnice tužiteljice Nataše Bratković, odvjetnice u Zaboku te punomoćnice tuženika , 28. studenoga 2025.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe ugovora o kreditu broj: 9012445327, koji su dana 25. travnja 2007. sklopili tužiteljica IŠ, ranije NŠ , kao korisnik kredita i tuženik Privredna banka Zagreb d.d. kao kreditor, koji ugovor je potvrđen kod javnog bilježnika Željke Maroslavac u Zagrebu 27. travnja 2007. pod brojem OV - 19281/2007, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.
II. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. isplatiti tužiteljici IŠ iznos od 4.806,63 eura, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena , od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koje teku:
- na iznos od 0,78 eur od 15.02.2008. godine pa do isplate;
- na iznos od 6,06 eur od 12.03.2008. godine pa do isplate;
- na iznos od 5,38 eur od 12.04.2008. godine pa do isplate;
- na iznos od 0,45 eur od 12.06.2008. godine pa do isplate;
- na iznos od 10,42 eur od 14.10.2008. godine pa do isplate;
- na iznos od 13,30 eur od 15.11.2008. godine pa do isplate;
- na iznos od 4,55 eur od 19.12.2008. godine pa do isplate;
- na iznos od 20,22 eur od 24.01.2009. godine pa do isplate;
- na iznos od 22,67 eur od 25.02.2009. godine pa do isplate;
- na iznos od 15,88 eur od 19.03.2009. godine pa do isplate;
- na iznos od 16,08 eur od 21.04.2009. godine pa do isplate;
- na iznos od 15,00 eur od 23.05.2009. godine pa do isplate;
- na iznos od 13,29 eur od 17.06.2009. godine pa do isplate;
- na iznos od 14,90 eur od 22.07.2009. godine pa do isplate;
- na iznos od 14,83 eur od 25.08.2009. godine pa do isplate;
- na iznos od 14,21 eur od 22.09.2009. godine pa do isplate;
- na iznos od 12,29 eur od 20.10.2009. godine pa do isplate;
- na iznos od 15,69 eur od 26.11.2009. godine pa do isplate;
- na iznos od 21,82 eur od 06.02.2010. godine pa do isplate;
- na iznos od 21,82 eur od 06.02.2010. godine pa do isplate
- na iznos od 21,51 eur od 16.03.2010. godine pa do isplate;
- na iznos od 28,03 eur od 22.05.2010. godine pa do isplate;
- na iznos od 40,52 eur od 06.07.2010. godine pa do isplate;
- na iznos od 46,10 eur od 26.08.2010. godine pa do isplate;
- na iznos od 46,10 eur od 26.08.2010. godine pa do isplate;
- na iznos od 46,10 eur od 26.08.2010. godine pa do isplate
- na iznos od 39,47 eur od 03.11.2010. godine pa do isplate;
- na iznos od 47,70 eur od 27,11.2010. godine pa do isplate;
- na iznos od 51,80 eur od 14.04.2011. godine pa do isplate;
- na iznos od 60,22 eur od 17.05.2011. godine pa do isplate;
- na iznos od 70,35 eur od 12.06.2011. godine pa do isplate;
- na iznos od 70,35 eur od 12.06.2011. godine pa do isplate
- na iznos od 95,89 eur od 18.08.2011. godine pa do isplate;
- na iznos od 60,98 eur od 05.04.2012. godine pa do isplate;
- na iznos od 36,50 eur od 13,04.2012. godine pa do isplate;
- na iznos od 36,87 eur od 04.05.2012. godine pa do isplate;
- na iznos od 95,01 eur od 22.05.2012. godine pa do isplate;
- na iznos od 18,38 eur od 01.09.2012. godine pa do isplate;
- na iznos od 30,36 eur od 19.10.2012. godina pa do isplate;
- na iznos od 11,39 eur od 18.10.2013. godine pa do isplate;
- na iznos od 53,42 eur od 20.11.2013. godine pa do isplate;
- na iznos od 102,41 eur od 29.01.2014. godine pa do isplate;
- na iznos od 54,78 eur od 19.02.2014. godine pa do isplate;
- na iznos od 54,76 eur od 12.03.2014. godine pa do isplate;
- na iznos od 59,52 eur od 09.04.2014. godine pa do isplate;
- na iznos od 60,45 eur od 13.05.2014. godine pa do isplate;
- na iznos od 60,22 eur od 08.10.2015. godine pa do isplate;
- na iznos od 9,41 eur od 07.11.2015. godine pa do isplate;
- na iznos od 64,70 eur od 08.12.2015. godine pa do isplate;
- na iznos od 63,85 eur od 12.01.2016. godine pa do isplate;
- na iznos od 60,66 eur od 06.02.2016. godine pa do isplate;
- na iznos od 61,71 eur od 08.03.2016. godine pa do isplate;
- na iznos od 57,97 eur od 08.04.2016. godine pa do isplate;
- na iznos od 55,96 eur od 07.05.2016. godine pa do isplate;
- na iznos od 61,41 eur od 18.06.2016. godine pa do isplate;
- na iznos od 59,99 eur od 08.07.2016. godine pa do isplate;
- na iznos od 2.681,69 eur od 23.07.2016. godine pa do isplate, sve u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. naknaditi tužiteljici IŠ troškove parničnog postupka u iznosu od 2.800,00 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom prema stopi određenoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23.), koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućima od 28. studenoga 2025. do isplate, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. 1. Tužiteljica je u tužbi navela da je s tuženikom 25. travnja 2007. sklopila ugovor o kreditu broj 9012445327, koji je potvrđen od strane javnog bilježnika Željke Maroslavac iz Zagreba, pod brojem OV-19281/2007 i temeljem kojega joj je tuženik isplatio iznos kredita u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 23.788,97 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Tužiteljica je navela da je pod točkom 6. ugovora navedeno da korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan plaćanja, a prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora te da anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno, svakog 10. -og u kalendarskom mjesecu počev od dana dospijeća prvog anuiteta.
1. 2. Tužiteljica je navela da je ništetna ugovorna odredba kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak jer ju tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije upozorio na valutni rizik navedene valute, pri čemu se pozvala na pravna utvrđena iz odluka donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača. Tužiteljica tvrdi da joj je tuženik dužan vratiti iznos kojeg je primio temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli prema pravilima o stjecanju bez osnove, sa zakonskim zateznim kamatama od trenutka stjecanja svakog pojedinog iznosa, pa do isplate.
1. 3. Tužiteljica je tužbenim zahtjevom zatražila da se utvrdi da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz CHF te da se tuženiku naloži isplata iznosa od 3.681,41 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od dana plaćanja svakog preplaćenog iznosa mjesečnog anuiteta, pa do isplate.
2. 1. U odgovoru na tužbu tuženik je prije svega istaknuo prigovor zastare tužiteljičine tražbine, a također je osporio da povreda interesa pojedinog potrošača proizlazi neposredno iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u kolektivnom sporu te je naveo da ugovorne odredbe u predmetnom ugovoru nisu istovjetne sa sadržajem odredbi koje su bile predmet kolektivnog spora, a pogotovo stoga što se u konkretnom slučaju radi o kreditu za kupnju vozila, na koji ugovor se ne mogu primijeniti pravna utvrđenja iz kolektivnog spora.
2. 2. Tuženik je također istaknuo da je predmetni kredit, odnosno tuženikova tražbina prema tužiteljici s osnova predmetnog ugovora o kreditu, naplaćena od osiguravajućeg društva, zbog čega tuženik smatra da je tužba neosnovana. Tuženik je naveo da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila jasna, lako uočljiva i razumljiva, da je ista bila zakonom dopuštena te da ocjena poštenosti iste nije dopuštena. Konačno, tuženik je naveo da je tužiteljicu informirao o svim okolnostima vezanima uz kretanje tečaja CHF-a o kojima je imao saznanja, ali da niti on nije mogao znati i predvidjeti iznimno nagli i visok rast tečaja CHF-a, pa da se takva vrsta neravnoteže ne može sanirati kroz propise o nepoštenim ugovornim odredbama, već kroz druge pravne institute, kao što su to npr. pravila o izmjenama ugovora zbog izvanrednih okolnosti.
2. 3. Tuženik je zaključno predložio da sud odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan.
3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u dokumentaciju na stranicama br. 9-36, 50 i 91-119 spisa, izvršio je uvid u nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Vlatka Panjkovića iz Siska na stranicama br. 129-132 spisa te je saslušao tužiteljicu u svrhu dokazivanja.
4. Tužbeni zahtjev je osnovan.
5. 1. Među strankama je bilo nesporno da su sklopile predmetni ugovor o kreditu i anekse tom ugovoru, kao i činjenica da je osiguravajuće društvo Croatia osiguranje d.d. Zagreb s danom 1. rujna 2011. preuzelo otplatu kredita tužiteljice prema tuženiku.
5. 2. Među strankama je bilo sporno je li tužiteljica aktivno legitimirana za podnošenje tužbe s obzirom da je kreditnu obvezu prema tuženiku u jednom dijelu ispunilo osiguravajuće društvo, činjenica jesu li ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF-u ništetne, mogu li se u ovom predmetu primijeniti pravna utvrđenja iz kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača, je li nastupila zastara tužiteljičine tražbine, visina tražbine, trebaju li se u tužiteljičinu tražbinu uračunati i tzv. negativne tečajne razlike i tijek zakonskih zateznih kamata.
6. Uvidom u ugovor o kreditu na str. 9-13 spisa utvrđeno je da se tuženik predmetnim ugovorom obvezao tužiteljici staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 23.788,97 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita. Kredit je tužiteljici odobren za kupnju vozila. Otplata kredita ugovorena je na vrijeme od 84 mjeseca i u 84 jednaka mjesečna anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora.
7. Uvidom u ugovor o osiguranju potraživanja br. 53-232110-008467 na str. 107- 114 spisa utvrđeno je da je isti sklopljen između Croatia osiguranja d.d. Zagreb i tuženika 31. siječnja 2001., a osiguravajuće društvo obvezalo se tuženiku nadoknaditi iznos koji on potražuje od dužnika, odnosno korisnika kredita na ime odobrenog kredita za kupnju motornog vozila koji nije uspio naplatiti iako je poduzeo sve radnje navedene u ugovoru. Tim ugovorom osigurani su krediti s rokom otplate do 60 mjeseci, odobreni u maksimalnom iznosu od 13.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita po jednom korisniku i čija godišnja kamatna stopa redovne kamate nije veća od 20%. Uz taj ugovor o osiguranju, sklopljena su dva aneksa i to aneks br. 1 od 31. siječnja 2001. i aneks br. 2. od 31. siječnja 2001., koji se nalaze na str. 115-118 spisa.
8. Na str. 98-101 spisa nalazi se rješenje o ovrsi javnog bilježnika Branka Jakića iz Zagreba, poslovni broj Ovrv-2998/13 od 14. kolovoza 2013., koje je donijeto povodom ovršnog prijedloga ovrhovoditelja Croatia osiguranja d.d. Zagreb, protiv ovršenice NŠ (ovdje tužiteljice), radi naplate tražbine u iznosu od 70.910,34 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 7. ožujka 2012., a temeljem ovdje predmetnog ugovora o kreditu, kojeg je tuženiku otplatilo navedeno osiguravajuće društvo sukladno ugovoru o osiguranju sklopljenom s tuženikom.
9. Na str. 94-95 nalazi se regresni zahtjev Croatia osiguranja d.d. Zagreb, koji je upućen tuženici, radi naplate tražbine u iznosu od 80.041,34 kn.
10. Tužiteljica je iskazala da je odlučila kupiti auto za vlastite potrebe te je otišla u auto-kuću i odabrala je auto te je od strane djelatnika auto -kuće upućena u poslovnicu tuženika na Zagrebačkom velesajmu, radi dobivanja kredita. U banci joj je rečeno da će ugovor o kreditu biti s valutnom klauzulom u CHF-u, ali joj nije objašnjeno zašto, dok joj kredit s valutnom klauzulom u EUR uopće nije bio ponuđen. U banci joj je rečeno da je u tom trenutku najpovoljnije kreditiranje građana s valutnom klauzulom u CHF-u. Ugovor o kreditu dočekao ju je u banci, isti je bio unaprijed sastavljen od strane djelatnika banke te je s istim otišla kod javnog bilježnika radi ovjere te se potom s ovjerenim ugovorom vratila u banku. Tužiteljica je iskazala da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora bila zaposlena kod privatnog poslodavca. U jednom trenutku njezin je poslodavac došao u financijske probleme te joj je prestao isplaćivati plaću, da bi potom njegova firma bila zatvorena te ona od poslodavca nikad nije uspjela naplatiti tražbinu s osnova neisplaćenih plaća. Kako je ostala bez posla i bez plaće, negdje 2011. godine došlo je do problema s otplatom kredita jer kredit nije mogla plaćati kad za to nije imala sredstava. Godine 2013. ponovno se zaposlila i tada je započe la prisilna naplata tražbine banke na njezinim novčanim sredstvima. Dakle, do 2011. je više-manje redovito otplaćivala kredit, s time da je tada plaću počela primati neredovito, pa je zbog toga kasnila i s uplatama rata kredita. Otprilike godinu dana nakon sklapanja ugovora počela je dobivati obavijesti o povećanju kamatne stope, a ujedno je došlo do značajnog rasta tečaja CHF-a u odnosu na kunu, tako da su mjesečni anuiteti bili sve veći, sjeća se da je kamatna stopa s 4,5% godišnje porasla na 7% godišnje, a tečaj je od 4,00 kn za 1 CHF porastao na iznos od preko 7,00 kn za 1 CHF. Tužiteljica se nije mogla točno izjasniti je li od nje tražbina prisilno naplaćivana od strane tuženika, ili od osiguravajućeg društva. Ono što je osiguravajuće društvo od nje naplatilo po regresnom zahtjevu bio je iznos od oko 63.000,00 kn, s time da je prvotno od nje tražena isplata iznosa od oko 80.000,00 kn i to je bio iznos u trenutku kad je osiguravajuće društvo preuzelo tražbinu od banke, a kasnije je zbog nekog razloga taj iznos smanjen na oko 63.000,00 kn. Osobni automobil kupila je po cijeni od 103.150,00 kn. Mjesečna rata kredita je u početku otplate iznosila oko 1.300,00 kn, da bi s vremenom narasla preko 1.700,00 kn, pa čak i do 1.800,00 kn. Tužiteljica je izjavila da nije bila u mogućnosti pregovarati o bilo kojoj ugovornoj odredbi, nikad ju nitko nije upozorio na rizik valutne klauzule u CHF-u, naprotiv, ta joj je valuta prezentirana kao sigurna i stabilna. Tužiteljica je izjavila da je Croatia osiguranju d.d. dug otplatila u srpnju 2015. novcem kojeg je pozajmila od prijatelja. Ugovor o kreditu je pročitala i u tom joj je trenutku isti bio relativno jasan u okviru njezinih mogućnosti razumijevanja takve vrste pravnog posla.
11. Sud je, prije svega, ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor nedostatak aktivne legitimacije tužiteljice, kojeg tuženik temelji na činjenici da je tražbinu temeljem predmetnog ugovora o kreditu jednim dijelom naplatio od Croatia osiguranja d.d. Zagreb temeljem sklopljenog ugovora o osiguranju s navedenim osiguravajućim društvom jer tužiteljica nije redovito ispunjavala svoju kreditnu obvezu . Naime, pravo na ispunjenje obveze ne ovisi o identitetu stranaka, već o svojstvu ugovornih strana, a ugovorne strane u predmetnom ugovoru o kreditu su tužiteljica i tuženik. Tužiteljica kao korisnica kredita ima pravni interes i aktivnu legitimaciju za vođenje postupka radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi i za povrat preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti istih, neovisno o tome je li ona osobno podmirila kreditnu obvezu ili je to za njezin račun učinila treća osoba, u ovom slučaju osiguravajuće društvo. Konačno, osiguravajuće društvo vodilo je postupak protiv tužiteljice radi prisilne naplate regresne tražbine te je tužiteljica tu tražbinu ispunila osiguravajućem društvu u visini kako to proizlazi iz dokumentacije u spisu i iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka.
12. 1. Ocjenjujući je li tužiteljica predmetni ugovor o kreditu sklopila u svojstvu potrošača i je li svrha ugovora bila potrošačka, sud je primijenio odredbu o definiciji potrošača, sadržanu u odredbi čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03. – u daljnjem tekstu: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, prema kojoj je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U interpretativnoj presudi od **.**.2015., I, C-110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam „potrošač“ u smislu čl. 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredbi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između „prodavatelja robe ili pružatelja usluga“ i „potrošača“, pri čemu su ti pojmovi definirani u čl. 2., t. (b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama „potrošač“ je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“ je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.
12. 2. Iz predmetnog ugovora o kreditu utvrđeno je da je tužiteljica sklopila ugovor o kreditu kao fizička osoba i u potrošačku svrhu radi kupnje vozila za vlastite potrebe, što proizlazi i iz njezinog iskaza. Iz iskaza tužiteljice također je utvrđeno da nije obavljala nikakvu samostalnu poslovnu ili profesionalnu djelatnost, već je bila zaposlena kod privatnog poslodavca.
12. 3. Iz navedenog proizlazi da je tužiteljica predmetni ugovor o kreditu sklopila kao potrošač s tuženikom kao trgovcem i da je svrha kredita bila potrošačka, slijedom čega se na predmetni slučaj primjenjuju odredbe ZZP/03 te utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.
13. 1. Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača podnio je Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. tužbu protiv više banaka, uključujući i tuženika, radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a postupak je vođen pod poslovnim brojem P-1401/2012.
13. 2. Presudom od 4. srpnja 2013. utvrđeno je kako su tužene banke, a među njima i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, kao i ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo. Navedena presuda je djelomično potvrđena i to u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu te je preinačena u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.
13. 3. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj U-III-
2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III- 2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je prihvaćena ustavna tužba u dijelu valutne klauzule u CHF te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak. Odlučujući ponovno o reviziji, odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. Vrhovni sud Republike Hrvatske djelomično je ukinuo dio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u odnosu na valutnu klauzulu u CHF te je predmet vraćen na ponovno suđenje. Presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske odbio je žalbu tuženih banaka i potvrdio je odluku Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF, koja je presuda potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke, uključujući i tuženik, u predmetnom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarskog franka.
13. 4. Zaključno, u sporu za zaštitu interesa potrošača pravomoćno je utvrđeno da je i tuženik u predmetnom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik je time povrijedio i prava tužiteljice kao korisnika kredita kad je u predmetnom ugovoru o kreditu unio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.
14. 1. Odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07 i 79/09), propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014.. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i Rev-221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.
14. 2. Odredbom čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. – u daljnjem tekstu: ZPP) propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. toga zakona.
14. 3. Temeljem navedenih zakonskih odredbi, sud u ovom postupku obvezuju pravna shvaćanja iz odluke donijete u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i navedene odluke imaju neposredni učinak na ovaj postupak.
14. 4. Odredbe predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF-u sadržajno su jednake kao i u pravomoćnim odlukama u spomenutoj parnici radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača te je neosnovana tvrdnja tuženika da su odredbe predmetnog ugovora sadržajno različite od odredbi koje su bile predmet kolektivnog spora.
14. 5. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je 25. travnja 2007., a solemniziran kod javnog bilježnika 27. travnja 2007., dakle u razdoblju za koje je pravomoćnim sudskim odlukama utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača odredbama ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu u valuti CHF. Stoga bi na tuženiku, a ne na tužiteljici bio teret dokaza da predmetni ugovor o kreditu ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su sklopljeni u razdoblju od 10. ru jna 2003. do 31. prosinca 2008. Iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da predmetni ugovor o kreditu sklopljen na standardnom obrascu i na unaprijed sastavljenom ugovoru od strane banke, pa bi na tuženiku bio teret dokaza da je prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu tužiteljici bilo omogućeno pojedinačno pregovarati o valutnoj klauzuli i da je bila valjano informirana o riziku tako ugovorene valutne klauzule, što tuženik nije dokazao. Naprotiv, iz iskaza tužiteljice je utvrđeno da joj je u banci rečeno da će ugovor o kreditu biti s valutnom klauzulom u CHF-u, ali joj nije objašnjeno zbog čega, a kredit s valutnom klauzulom u eurima uopće joj nije ponuđen. Jedino što joj je rečeno da je u tom trenutku najpovoljnije kreditiranje građana s valutnom klauzulom u CHF-u.
15. 1. Neosnovane su stoga tvrdnje tuženika da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u predmetnom ugovoru pravno valjana, odnosno poštena, da je ista bila jasna, lako uočljiva i razumljiva, da je tužiteljici pružio sve potrebne informacije o istoj koje su mu bile poznate, a da niti on nije mogao znati i predvidjeti iznimno nagli i visoki rast tečaja CHF-a. Tuženik nije tužiteljicu informirao o tome da Hrvatska narodna banka nije štitila tečaj domaće valute u odnosu na tečaj CHF-a, a što je tuženik kao bankarska institucija svakako znao, dok prosječni potrošač ne može znati koje mehanizme ima središnja banka za kontroliranje tečaja domaće valute u odnosu na strane valute, a upravo je ta okolnost u najvećoj mjeri ukazivala na rizik od nekontroliranog rasta tečaja CHF-a.
15. 2. Iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da je zbog rasta tečaja CHF-a tijekom razdoblja otplate predmetnog kredita došlo do znatnog rasta iznosa mjesečnih anuiteta, a istovremeno joj je poslodavac počeo neredovito isplaćivati plaće, da bi potom nad njim bio otvoren stečajni postupak te je isplata plaća tužiteljici potpuno izostala, zbog čega nije mogla ispunjavati kreditne obveze te je posljedično tome tuženik svoju tražbinu namirio od osiguravajućeg društva . Navedene okolnosti potvrđuju tvrdnju tužiteljice da je ugovaranjem predmetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF-u došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana i to na njezinu štetu.
16. 1. Za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog interesa i za pokretanje postupka radi zaštite kolektivnog interesa po Zakonu o zaštiti potrošača nisu ovlašteni pojedinci, a s druge strane, osobe koje su zakonom ovlaštene za pokretanje takvog postupka nisu ovlaštene tražiti naknadu štete koju su zbog određene nedopuštene prakse pretrpjeli pojedini potrošači, niti su ovlaštene pokretati parnice radi poništenja svih ugovora koje su pojedini potrošači sklopili.
16. 2. Kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite radi naknade štete ili izmjene ugovora mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, a osuđujuća presuda iz postupka kolektivne zaštite obvezuje sudove u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene pojedini potrošač, pa tako obvezuje i ovaj sud.
16. 3. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.
16. 4. Slijedom navedenog, sud je utvrdio neosnovanom tvrdnju tuženika da se na ovaj predmet ne mogu primijeniti utvrđenja iz odluka u spomenutom kolektivnom sporu te je temeljem tih utvrđenja i temeljem provedenih dokaza utvrdio da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF. Primjenu utvrđenja iz spomenutog kolektivnog spora ne isključuje niti činjenica da se u konkretnom slučaju radilo o kreditu za kupnju vozila, a ne o stambenom kreditu, kakvi krediti su razmatrani u kolektivnom sporu, jer se radi o istovjetnim potrošačkim ugovorima s istim nepoštenim ugovornim odredbama, neovisno o svrsi sklapanja ugovora.
17. 1. Tužiteljičin kondemnatorni zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa mjesečnih anuiteta uslijed povećanja tečaja CHF-a tijekom razdoblja otplate kredita je restitucijski zahtjev kao posljedica ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Tužiteljici je plaćanjem anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja tijekom trajanja ugovora nastala šteta u smislu umanjenja imovine, dok je tuženik stekao nepripadnu korist temeljem ništetnih odredbi i to jednim dijelom od tužiteljice, a drugim dijelom od osiguravajućeg društva tako da se njegova imovina neosnovano povećala u oba slučaja, odnosno uplatama tužiteljice i uplatama Croatia osiguranja d.d., koje se pak regresiralo od tužiteljice.
17. 2. Što se posljedica ništetnosti tiče, iako odredbe ZPP-a spominju samo postupke radi naknade štete, logično je da se odnose i na ostale postupke radi ostvarivanja prava u vezi s povredama propisa o zaštiti potrošača pa i, kao u ovom slučaju, parnice radi povrata stečenog bez osnove zbog ništetnosti ugovornih odredbi.
17. 3. Prema odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05 – u daljnjem tekstu: ZOO), u slučaju ništetnosti ugovora svaka strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.
17. 4. Prema čl. 324. st. 1. ZOO-a, ništetnost neke odredbe ne povlači ništenost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.
18. 1. Što se tiče spornog pitanja ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je plaćanje mjesečnih iznosa vezano uz tečaj CHF na dan dospijeća, odnosno plaćanja, sud je ocijenio da je tužiteljica prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu mogla biti valjano upozorena jedino na tečaj CHF-a koji je bio na snazi na dan isplate kredita te je za cijelo vrijeme trajanja ugovorne obveze trebalo primijeniti upravo taj tečaj.
18. 2. Sud nije prihvatio prijedlog tuženika da se financijsko vještačenje provede primjenom kamatne stope koja je vrijedila za ugovore o kreditu u kunama na dan sklapanja predmetnog ugovora, jer između ugovornih strana u ovom predmetu nije ugovoren kunski kredit, niti je tuženik dokazao da je tužiteljici ponudio takvu vrstu kredita, naprotiv, iz iskaza tužiteljice proizlazi da je ponuđen jedino kredit s valutnom klauzulom u CHF-u.
19. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka financijske i računovodstvene struke Vlatka Panjkovića iz Siska utvrđeno je da razlika između iznosa koji je tužiteljica stvarno plaćala temeljem valutne klauzule u CHF i iznosa koji bi platila po tečaju CHF- a na dan korištenja kredita iznosi 36.215,52 kn, odnosno 4.806,63 EUR. Od navedenog iznosa od tužiteljice je naplaćen iznos od 6.737,63 kn ili 894,24 EUR, dok je putem regresnog zahtjeva naplaćen iznos od 29.477,89 kn ili 3.912,39 EUR.
20. 1. Tuženik je iznio prigovore pravne naravi na nalaz i mišljenje financijskog vještaka, navodeći da posebno osporava izračun vještaka u odnosu na razdoblje nakon otkaza kredita. Također je osporio nalaz i mišljenje uz obrazloženje da je izračun napravljen na način da pretpostavlja da su stranke ugovorile kunski kredit, a ne kredit vezan uz valutu CHF, da je vještak trebao izračunati i eventualnu preplatu anuiteta po predmetnom ugovoru o kreditu na način da isti usporedi s drugim ugovorom i s drugom valutnom klauzulom, odnosno da primijeni uvjete koji su važili za kunske kredite u utuženom razdoblju. Tuženik je prigovorio izračunu vještaka i iz razloga što su u istome prikazani samo iznosi anuiteta za razdoblje otplate u kojima je tečaj CHF-a bio veći od tečaja na dan isplate kredita. Zaključno, tuženik smatra da nije bilo potrebe za provođenjem predmetnog vještačenja, odnosno da isti nije primjenjiv za donošenje odluke o tužbenom zahtjevu. Tuženik, međutim, nije predlagao saslušanje vještaka na glavnoj raspravi.
20. 2. Sud je ocijenio da su prigovori tuženika na nalaz i mišljenje financijskog vještaka pravne naravi, koje je sud ocijenio na način kako je to navedeno u gornjem dijelu obrazloženja na način da su isti neosnovani i zbog čega nije prihvatio prijedlog tuženika za provođenje vještačenja na način da se prilikom izračuna koristi kamatna stopa na kunske kredite. Također je neosnovana tvrdnja da je financijski vještak trebao usporediti iznose anuiteta s kreditom koji bi sadržavao valutnu klauzulu u nekoj drugo j valuti, jer nikakav drugačiji kredit tužiteljici nije ponuđen, niti je tuženik dokazao da je u ponudi imao kakve druge kredite, kakvi bi bili uvjeti kod druge vrste kredita te bi li tužiteljica imala kreditnu sposobnost za bilo kakav drugi kredit. Neosnovan je prigovor tuženika da vještačenjem nisu utvrđene negativne tečajne razlike, jer suprotno proizlazi iz tablice u okviru nalaza i mišljenja vještaka, u kojoj su prikazani i manje plaćeni iznosi anuiteta za razdoblje u kojem je tečaj CHF-a bio niži od onog koji je važio na dan isplate kredita. Vezano uz osporavanje nalaza i mišljenja vještaka za razdoblje nakon otkaza kredita, ističe se da je vještak uzeo u obzir iznose koje je tuženik naplatio od tužiteljice, kao i iznos kojeg je tuženik naplatio od osiguravajućeg društva i iznos koji je od tužiteljice naplatilo to osiguravajuće društvo u okviru regresnog zahtjeva te je na taj način izračunata tražbina tužiteljice u visini u kojoj je preplatila svoju kreditnu obvezu temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, bilo neposredno tuženiku, bilo osiguravajućem društvu u okviru njegovog regresnog zahtjeva, nakon otkaza kredita. Pored toga, ističe se da je tuženik u cijelosti primio isplatu preplaćenih iznosa anuiteta temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i to jednim dijelom od tužiteljice, a drugim dijelom od osiguravajućeg društva. Financijski vještak je nalaz i mišljenje izradio u skladu sa zadatkom suda te temeljem cjelokupne dokumentacije u spisu, nalaz i mišljenje su jasni i razumljivi, te su izrađeni u skladu s pravilima struke, a na matematički izračun vještaka stranke nisu imale konkretnih primjedbi, ni prigovora. Slijedom navedenog sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka.
21. Sukladno nalazu i mišljenju vještaka tužiteljica je podneskom od 10. rujna 2025. postavila svoj tužbeni zahtjev.
22. 1. Vezano uz negativne tečajne razlike, ističe se da sud iste nije uzimao u obzir kod utvrđivanja visine tužiteljičine tražbine jer to nije bio dužan, niti ovlašten učiniti, s obzirom da tuženik nije istaknuo protutužbeni zahtjev, procesno -pravni prigovor radi prebijanja, niti materijalno-pravni prigovor prijeboja. Osim toga, a u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a ističe se da u razdoblju kada je tečaj CHF-a bio niži od tečaja u trenutku isplate kredita imovina tuženika nije prešla u imovinu tužitelj ice te ona time nije stekla nikakvu imovinu tuženika zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF-u, da bi se ista trebala uračunati u preplaćene iznose mjesečnih anuiteta. Nadalje, prema odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tuženik nije pregovarao s tužiteljicom, niti ju je informirao o odlučnim okolnostima vezanim za rizičnost valutne klauzule u CHF, tako da je krivnja za ništetnost ugovornih odredbi na tuženikovoj strani. Tužiteljica kao ugovorna strana nije odgovorna za ništetnost navedenih odredbi već je za to odgovoran tuženik kao kreditor, koji je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi.
22. 2. Nadalje, iz odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03 ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu odredbe čl. 1111., 1115. i čl. 323. ZOO-a, jer se članak 81. stavak 1. ZZP/03 odnosi samo na potrošače. Tuženik je banka, tj. financijska institucija čija je osnovna djelatnost pružati usluge u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Dakle, obračun po nižem tečaju CHF-a je poslovni rizik koji je tuženiku kao financijskoj instituciji bio poznat. Osim navedenog, tuženik nije potrošač, pa nema pretpostavki da se zaštita pružena korisnicima kredita u kolektivnom sporu primjenjuje i na njega.
23. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se platiti i zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Imajuću u vidu da je razlog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli upravo nepoštenost tih odredbi, tužiteljica kao korisnik kredita, ima pravo na zakonsku zateznu kamatu upravo od dana kada je platila pojedine iznose, a kako je to navedeno u tabeli iz nalaza i mišljenja vještaka i u skladu sa čime je tužiteljica precizirala tužbeni zahtjev.
24. 1. Neosnovan je tuženikov prigovor zastare tužiteljeve tražbine. Zakon o zaštiti potrošača ne sadrži odredbe o zastari te se primjenjuju opće odredbe ZOO -a. Tražbine zbog povrata stečenog bez osnove zastarijevaju u općem zastarnom roku od pet godina prema odredbi čl. 225. ZOO-a. Prema odredbi čl. 241. ZOO-a, zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Prema odredbi čl. 140. ZZP/09, pokretanje ili vođenje postupka pokrenutom na temelju članka 131. toga Zakona ne sprečava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama toga zakona ili drugim propisima koji su navedeni u članku 131. Zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe kojoj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen po utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokretne bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarivanje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima. O pitanju zastare tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene u skladu s čl. 131. ZPP- a o prekidu zastarnog roka izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju broj Rev-2245/17-2. od 20. ožujka 2018. Pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u navedenoj odluci jest da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, u konkretnom slučaju od pravomoćnosti presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P - 1402/12, koja je u odnosu na valutnu klauzulu postala pravomoćna 14. lipnja 2018. Povodom ustavne tužbe podnesene protiv navedene presude Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-2922/2018 od 20. 2. 2020. zaključuje da „ovdje spornom pitanju prekida roka zastare Vrhovni sud pristupio imajući u vidu svrhu instituta zastare s jedne strane, te svrhu sustava kolektivne zaštite potrošača s druge strane, uravnotežujući suprotstavljene interese s jedne strane potrošača kao vjerovnika te s druge strane podnositeljice kao dužnika. Stoga Ustavni sud ne nalazi ništa očito nerazumno ili proizvoljno u pravnom shvaćanju Vrhovnog suda iznesenom u ovdje osporenoj presudi.“
24. 2. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/2012. podnesena je 4. travnja 2012., čime je došlo do prekida zastare. Prema odredbi čl. 245. st. 3. ZOO-a, kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju, zastara za zahtjev zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli je ponovno počela teći od 15. lipnja 2018. zbog presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017, pa bi zastarni rok istekao 15. lipnja 2023. godine. Tužba u ovom predmetu podnesena je 12. lipnja 2023., dakle prije isteka zastarnog roka, tako da zastara tužiteljičine tražbine nije nastupila.
25. Sud je stoga u cijelosti prihvatio tužbene zahtjeve.
26. 1. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a te je tuženiku, koji je u cijelosti izgubio parnicu, naloženo da tužiteljici naknadi troškove koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka. Tužiteljici su odmjereni troškovi postupka prema visini konačno postavljenog tužbenog zahtjeva, odnosno prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 4.806,63 EUR.
26. 2. Sud je tužiteljici odmjerio troškove zastupanja po punomoćniku prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, prema kojoj vrijednost jednog boda iznosi 2,00 EUR.
26. 3. Tužiteljici su odmjereni troškovi zastupanja po punomoćniku, kako slijedi:
- za sastav tužbe po tbr. 7. t. 1. u visini od 100 bodova,
- za sastav podnesaka od 26. veljače 2024., 18. listopada 2024., 10. rujna 2025. i 3. studenoga 2025. po tbr. 8./1. u visini od 100 bodova za svaki podnesak,
- za sastav podnesaka od 12. svibnja 2025. i 16. svibnja 2025. po tbr. 8./4. u visini od 25 bodova za svaki podnesak,
- za zastupanje na ročištima 14. listopada 2024., 13. ožujka 2025., 20. svibnja 2025. i 12. studenoga 2025. po tbr. 9./1. u visini od 100 bodova za svako ročište,
- za zastupanje na ročištu za objavu i uručenje odluke od 28. studenoga 2025., po tbr. 9./3. u visini od 50 bodova,
- što ukupno iznosi 1.000 bodova ili 2.000,00 EUR, kojem iznosu je dodan PDV po stopi od 25% ili 500,00 EUR.
26. 4. Tužiteljici su dosuđeni troškovi s osnova uplaćenog predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 300,00 EUR, pa njezini sveukupni troškovi iznose 2.800,00 EUR.
26. 5. Sud tužiteljici nije dosudio troškove s osnova sudskih pristojbi na tužbu i presudu jer je tužiteljica oslobođena obveze plaćanja istih temeljem čl. 11. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", br. 118/18. i 51/23.).
26. 6. Na trošak je dosuđena i zakonska zatezna kamata od donošenja presude, temeljem odredbe čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17. i 131/20., 114/22. i 6/24).
27. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.
U Zaboku 28. studenoga 2025.
Sudac
Nada Mohač
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana, putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.
Dostaviti:
1. Odvjetnica Ivana Marković Palaić, Sisak, S. i A. Radića 32
2. Odvjetnica Petra Vatavuk, Zagreb, Ulica grada Vukovara 274
