Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europske avenije 7

31000 Osijek

Poslovni broj: P-32/2022-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji Kameliji Matijašević, u pravnoj stvari tužiteljice KZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnici Sanji Hajnal, odvjetnici iz Osijeka, protiv tuženice Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, zastupana po punomoćniku Branku Bulatu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Šavorić & Partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 14. studenog 2025. u nazočnosti tužiteljice i njene punomoćnice, te zamjenice punomoćnika tuženice Nikoline Karpati, odvjetnice iz Osijeka, uz javnu objavu dana 28. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 4. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita, broj 5140030250-60010459713/2006, od dana 09. svibnja 2006. godine, koji glasi:

"Ugovorne strane su suglasne da je kamatna stopa promjenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu. Izmjena kamatne stope se smatra sastavnim dijelom ovog Ugovora, bez posebnog zaključivanja Aneksa ovom Ugovoru, a što stranke potvrđuju svojim potpisom na ovom Ugovoru ".

II. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 2. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita, broj 5140030250-60010459713/2006, od dana 09. svibnja 2006. godine, koji glasi:

"u iznosu od 23.000,00 CHF (slovima: dvadesettritisuće CHF) odnosno u protuvrijednosti od HRK po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita".

III. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 3. točka 2. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita, broj 5140030250-60010459713/2006, od dana 09. svibnja 2006. godine, koji glasi:

"u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23.000,00 CHF (slovima: dvadesettritisuće CHF)".

IV. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 3. točka 4. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita, broj 5140030250-60010459713/2006, od dana 09. svibnja 2006. godine, koji glasi:

"u kunama obračunanim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja".

V. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 3. točka 5. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita, broj 5140030250-60010459713/2006, od dana 09. svibnja 2006. godine, koji glasi:

"Kamate se obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja".

VI. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, tužiteljici KZ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zbog ništetne ugovorne odredbe kojom je glavnica kredita vezana uz valutu CHF, isplatiti iznos od 1.905,68 eura (tisućudevetstopeteurašezdeset- osamcenti) uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne kamatne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena te od 30. prosinca 2023. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 (tri) postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koje teku:

na iznos od 5,80 € od 01.11.2008. pa do isplate

na iznos od 4,94 € od 01.01.2009. pa do isplate

na iznos od 6,87 € od 01.02.2009. pa do isplate

na iznos od 9,08 € od 01.03.2009. pa do isplate

na iznos od 5,98 € od 01.04.2009. pa do isplate

na iznos od 6,21 € od 01.05.2009. pa do isplate

na iznos od 0,99 € od 01.09.2009. pa do isplate

na iznos od 0,53 € od 01.10.2009. pa do isplate

na iznos od 2,65 € od 01.12.2009. pa do isplate

na iznos od 5,10 € od 01.01.2010. pa do isplate

na iznos od 8,18 € od 01.02.2010. pa do isplate

na iznos od 9,17 € od 01.03.2010. pa do isplate

na iznos od 12,78 € od 01.04.2010. pa do isplate

na iznos od 12,33 € od 01.05.2010. pa do isplate

na iznos od 14,56 € od 01.06.2010. pa do isplate

na iznos od 28,77 € od 01.07.2010. pa do isplate

na iznos od 25,58 € od 01.08.2010. pa do isplate

na iznos od 37,41 € od 01.09.2010. pa do isplate

na iznos od 32,15 € od 01.10.2010. pa do isplate

na iznos od 27,49 € od 01.11.2010. pa do isplate

na iznos od 42,20 € od 01.12.2010. pa do isplate

na iznos od 51,56 € od 01.01.2011. pa do isplate

na iznos od 45,63 € od 01.02.2011. pa do isplate

na iznos od 47,98 € od 01.03.2011. pa do isplate

na iznos od 42,74 € od 01.04.2011. pa do isplate

na iznos od 44,81 € od 01.05.2011. pa do isplate

na iznos od 1.374,19 € od 23.05.2011. pa do isplate, to u roku 15 dana.

VII. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„ Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, tužiteljici KZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime razlike preplaćenih iznosa kamata isplatiti iznos od 496,88 €, uvećano za zakonske zatezne kamate po stopi iz čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine 72/02 i 153/04) koja je iznosila 15% godišnje do 31.12.2007., od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne kamatne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena te od 30. prosinca 2023. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 (tri) postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koje teku:

na iznos od 6,99 € Od 01.10.2007. pa do isplate

na iznos od 7,14 € Od 01.11.2007.pa do isplate

na iznos od 6,89 € Od 01.12.2007.pa do isplate

na iznos od 7,05 € Od 01.01.2008.pa do isplate

na iznos od 7,07 € Od 01.02.2008.pa do isplate

na iznos od 6,64 € Od 01.03.2008.pa do isplate

na iznos od 7,10 € Od 01.04.2008.pa do isplate

na iznos od 6,60 € Od 01.05.2008.pa do isplate

na iznos od 6,66 € Od 01.06.2008.pa do isplate

na iznos od 6,46 € Od 01.07.2008.pa do isplate

na iznos od 6,44 € Od 01.08.2008.pa do isplate

na iznos od 6,38 € Od 01.09.2008.pa do isplate

na iznos od 6,18 € Od 01.10.2008.pa do isplate

na iznos od 6,84 € Od 01.11.2008.pa do isplate

na iznos od 6,15 € Od 01.12.2008.pa do isplate

na iznos od 11,91 € Od 01.01.2009.pa do isplate

na iznos od 11,87 € Od 01.02.2009.pa do isplate

na iznos od 10,61 € Od 01.03.2009.pa do isplate

na iznos od 11,44 € Od 01.04.2009.pa do isplate

na iznos od 10,89 € Od 01.05.2009.pa do isplate

na iznos od 16,80 € Od 01.06.2009.pa do isplate

na iznos od 15,76 € Od 01.07.2009.pa do isplate

na iznos od 16,10 € Od 01.08.2009.pa do isplate

na iznos od 16,01 € Od 01.09.2009.pa do isplate

na iznos od 15,13 € Od 01.10.2009.pa do isplate

na iznos od 15,26 € Od 01.11.2009.pa do isplate

na iznos od 14,70 € Od 01.12.2009.pa do isplate

na iznos od 15,10 € Od 01.01.2010.pa do isplate

na iznos od 15,01 € Od 01.02.2010.pa do isplate

na iznos od 13,24 € Od 01.03.2010.pa do isplate

na iznos od 14,67 € Od 01.04.2010.pa do isplate

na iznos od 13,81 € Od 01.05.2010.pa do isplate

na iznos od 14,12 € Od 01.06.2010.pa do isplate

na iznos od 14,18 € Od 01.07.2010.pa do isplate

na iznos od 14,12 € Od 01.08.2010.pa do isplate

na iznos od 14,48 € Od 01.09.2010.pa do isplate

na iznos od 13,31 € Od 01.10.2010.pa do isplate

na iznos od 13,14 € Od 01.11.2010.pa do isplate

na iznos od 13,13 € Od 01.12.2010.pa do isplate

na iznos od 12,10 € Od 01.01.2011.pa do isplate

na iznos od 11,46 € Od 01.02.2011.pa do isplate

na iznos od 10,08 € Od 01.03.2011.pa do isplate

na iznos od 10,60 € Od 01.04.2011.pa do isplate

na iznos od 9,98 € Od 01.05.2011.pa do isplate

na iznos od 7,28 € Od 23.05.2011.pa do isplate, sve to u roku od 15 dana.“, kao neosnovan.

VIII. Nalaže se tuženici Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da tužiteljici KZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], podmiri parnični trošak u iznosu od 763,50 eura (sedamstošezdeset- trieurapedesetcenti) sa zateznom kamatom tekućom od dana 28. studenog 2025. pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 (tri) postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je kao pravna slijednica - nasljednica pok. supruga ČZ, podnijela tužbu protiv tuženice kao pravne slijednice Slavonske banke d.d. Osijek, dana 13. siječnja 2022. radi utvrđenja ništetnosti odredbi vezanih za promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu Ugovora o kreditu, te isplate po osnovi promjenjive kamatne stope od 496,12 eura (3.738,00 kn) i po osnovi valutne klauzule iznos od, 1.905,82 eura (14.359,43 kn), ukupno 2.401,94 eura.

1.1. Tužiteljica tužbu obrazlaže navodeći da je njen pok. suprug ČZ sa pravnom prednicom tuženice Slavonskom bankom d.d. Osijek, dana 9. svibnja 2006. sklopio Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita, broj 5140030250- 60010459713/2006, kojim se Ugovorom ista, kao kreditor obvezala staviti pok. korisniku kredita na raspolaganje iznos od 23.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju za devize Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita, dok se pok. korisnik kredita navedeni iznos obvezao vratiti, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Tuženik je pravni slijednik Slavonske banke d.d. Osijek budući da je Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (sada Addiko bank d.d.) pripojila Slavonsku banku d.d. Osijek. Pravni prednik tužiteljice, pok. ČZ se sukladno članku 3. predmetnog ugovora, obvezao tuženiku iznos kredita platiti u jednakim mjesečnim anuitetima, plativo u kunama, obračunatim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja anuiteta, uz redovnu kamatnu stopu koja je člankom 4. predmetnog Ugovora, određena kao promjenjiva, a koja je u trenutku ugovaranja iznosila 4,65 % godišnje. Tuženik je tijekom otplate kredita u više navrata mijenjao ugovorenu kamatnu stopu, umjesto prvotno ugovorene od 4,65 %, uslijed čega je došlo do razlike u kamatama sadržanim u mjesečnim anuitetima, koje je pok. ČZ otplatio, za razliku od onih sadržanih u početnom planu kredita, zbog čega je navedeni dio odredbe u članku 4. predmetnog Ugovora, koji se odnosi na promjenjivost kamatne stope, ništetan. Uslijed navedenih promjena tuženik je temeljem razlike u kamati po svakom mjesečnom anuitetu, neosnovano stekao ukupni iznos od 3.738,00 kn. Naime, predmetna ugovorna odredba omogućila je tuženiku promjenu ugovorne kamate činiti ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, čime je uzrokovan nepovoljan položaj pok. korisnika kredita. Osim što pok. korisnik kredita nije mogao utjecati na vrijeme i način promjene kamate, nije mogao provjeriti pravilnost i uzrok njezine promjene, jer za to nije imao nikakvih egzaktnih kriterija. Kako su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, o kojima mora postojati jasan konsenzus između stranaka, tuženik je istom odredbom izbjegao utjecaj pok. korisnika kredita na njezinu promjenu, a što je suprotno članku 247. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 1/08,125/11). Dakle, u ovom slučaju kamata je mijenjana jednostranom, odlukom tuženika, a o čemu isti nije tražio suglasnost pok. korisnika kredita, zbog čega je kamata postala promjenjiv element na koji pok. korisnik nije mogao utjecati. Navedena odredba ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, te kao takva nije razumljiva prosječnom potrošaču, i ne daje dovoljno točne kriterije, na temelju kojih bi on mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tog pravnog posla proizlaze. Osim toga, tuženik se, kao financijska institucija, koja bi trebala uvažavati interese potrošača, nije ponijela kao savjesni gospodarstvenik, nego je ugovaranjem predmetne odredbe i podizanjem kamatne stope stavila korisnika kredita u neravnopravan položaj, iz čega se da zaključiti kako je ugovorena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koje je jedno od temeljnih načela obveznog prava, sadržano u odredbi čl. 4. ZOO. Nadalje, osim što je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, prilikom sklapanja ugovora pok. korisniku kredita nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka, kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Dapače, pok. korisniku kredita je ponuđen kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF, kao najpovoljniji kredit, s najnižom kamatnom stopom. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što tuženik kao prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka, nego je pretpostavio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, koji je u ovom slučaju još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. S tim u vezi razvidna je činjenica, kako u označenom ugovoru o kreditu postoji ne samo jedan, nego čak dva promjenjiva elementa (valutna klauzula vezana za švicarski franak i promjena kamatne stope), koja sama po sebi ukazuje da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama, temeljem koje tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, pa tako ni danas, nije znao niti je mogao znati koliko će uopće iznositi glavnica, a koliko kamata, odnosno nije znao koliko će iznositi njegova kreditna obveza. Uslijed navedenih promjena tuženik je temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, po svakom mjesečnom anuitetu, neosnovano stekao ukupni iznos od 14.359,43 kn, što zajedno sa razlikom nastalom jednostranom promjenom kamatne stope iznosi ukupno 18.097,43 kn. Da je pok. korisnik kredita imao saznanja, da će mjesečni anuitet porasti u tolikoj mjeri, nikada ne bi preuzeo takvu obvezu. Osim navedenog, pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj: Pž-7129/13, od dana 13. lipnja 2014. godine, u točki II. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj P-1401/12, od dana 04. srpnja 2013. godine, u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6., i 7 izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tužena, "u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom petotužene Hypo-Alpe-Adria bank d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora petotužena Hypo-Alpe-Adria bank d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku petotužene Hypo-Alpe-Adria bank d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time petotužena Hypo-Alpe-Adria bank d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), u razdoblju od 10.09.2003. do 06.08.2007. godine, i to člancima 81, 82 i 90, a od 07.08.2007. godine pa na dalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07-133/09) i to člancima 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima". Navodi tužitelja, kao i dio presude Visokog Trgovačkog suda, koji se odnosi na ništetnost promjenjive kamatne stope, potvrđeni su i od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukom od dana 9.04.2015. broj Revt 249/14. Nadalje je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: Pž- 6632/2017, od dana 14. lipnja 2018. godine, u točki I. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: P-1401/12, od dana 04. srpnja 2013. godine, u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6., i 7 izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tužena, "u razdoblju od 01. 06. 2004. godine do 31. 12. 2008. godine, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključena i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), u razdoblju od 01.06.2004. do 06.08.2007. godine, i to člancima 81, 82 i 90, a od 07.08.2007. godine pa do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07-133/09) i to člancima 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima". Kako prema odredbi članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača (NN, br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13.) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku individualne pravne zaštite, tako se navedene presude u ovom slučaju odnose i na ugovorni odnos između tužitelja i tuženika. (sada čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača NN. br. 41/14 i 110/15). Osim navedenog, člankom 502 c. Zakona o parničnom postupku((NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14), propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje presude iz kolektivnog spora, te će se ta osoba na njih pozvati. S time u vezi tužiteljica ovom tužbom potražuje isplatu iznosa tj. restituciju kao pravnu posljedicu ništetnosti temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Taj iznos je ujedno i iznos za koji je krivnjom tuženika umanjena imovina pok. korisnika kredita, a sada tužiteljice. Sukladno odredbi članka 323. Zakona o obveznim odnosima, u slučaju ništetnosti svaka je ugovorna strana dužna drugoj vratiti sve što je temeljem takvog ugovora stekla, s općim zastarnim rokom od 5 godina, zbog čega joj je tužena dužna vratiti sve što je temeljem ništetnih odredbi stekla. Obzirom na sve navode iznesene u tužbi, kao i na pravna utvrđenja presuda proizašlih iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača, a koje pretpostavljaju ništenost ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi te valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, tužiteljica drži početni anuitet mjerodavnim, odnosno kao jedinu valjanu kamatnu stopu smatra početno ugovorenu kamatnu stopu od 4,65 % godišnje, te ugovoreni tečaj važeći na dan ralizacije kredita. Upravo je iz tog razloga tuženik dužan tužiteljici, kao nasljedniku pok. korisnika kredita, vratiti sve što je temeljem ništetnih ugovornih odredbi naplatila više od početno ugovorenih uvjeta.

2. U odgovoru na tužbu od dana 23. srpnja 2024. tužena osporava osnovanost i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva, ističe prigovor zastare, te navodi da tužitelj pogrešno smatra da bi se na tijek i prekid zastare, te na druga pravna pitanja ili činjenična utvrđenja u ovoj parnici morala primijeniti pravna i činjenična utvrđenja iz parnice „Potrošač“, te se isti u ovoj parnici ne može pozivati na presude iz parnice „Potrošač“ niti zbog razloga propisanog čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (dalje u tekstu: ZPP), čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07), i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14). Odredbe spomenutih članaka izričito propisuju da se pojedinačne parnice, na koje mogu djelovati utvrđenja iz presuda iz kolektivnih sporova, odnose samo na naknadu štete. Dakle, nije moguće na temelju utvrđenja iz presuda iz kolektivnih sporova dolaziti do nekih drugih, dodatnih utvrđenja, niti tražiti isplate po nekim drugim osnovama osim naknade štete. Međutim, u ovoj parnici, tužitelj traži isplatu radi (navodno) stečenog bez osnove, a u svakom slučaju tužitelj nije dokazao sve pretpostavke tuženikove navodne odgovornosti za štetu. Tuženik također smatra da prvostupanjski sud nije vezan za utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu „Potrošač“ niti zato što je Ugovor o kreditu sklopljen 13. siječnja 2006. godine, prije nego što je na snagu stupio čl 138. a Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine (NN broj 79/07, dalje u tekstu: „ZZP/07“) a koji je stupio na snagu tek Zakonom o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača (NN broj 79/09), tj. 16. srpnja 2009. godine. Shodno tome, nema mjesta pozivanju od strane tužitelja na navedene presude po kolektivnoj tužbi, budući da u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu tada važeći Zakon o zaštiti potrošača nije sadržavao 4 odredbu čl. 138a ZZP 79/09 o obvezujućem učinku odluka iz postupaka za zaštitu kolektivnih interesa na ovu i druge individualne postupke. Prije svega tuženik ističe i kako odredba o valutnoj klauzuli CHF ne može biti ništetna budući da je tužitelj imao mogućnost, sukladno odredbama Ugovora o kreditu, u bilo koje vrijeme konvertirati kredit s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR. odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF ne može biti ništetna niti zbog posebnog razloga propisanog članom 5. Ugovora o kreditu. Temeljem ovog članka tužitelj je za cijelo vrijeme trajanja otplate kredita, pod uvjetom da je svoje obveze uredno ispunjavao, mogao u svakom trenutku zatražiti da se valutna klauzula promijeni iz CHF u EUR i da se shodno tome primijeni kamatna stopa na potraživanja uz valutnu klauzulu u EUR sukladno odluci o kamatnim stopama tuženika, a ni nepoštena u smislu u smislu čl. 97. ZZP budući da je tu odredbu tužitelj kao potrošač jednostrano mogao derogirati, odnosno izmijeniti izborom druge ugovorne odredbe (tj. valutne klauzule u EUR). Ističe kako je odredba Ugovora o kredit koja uređuje valutnu klauzulu lako uočljiva jer je ispisana velikim slovima u Ugovoru o kreditu. U navedenoj odredbi je na jasan i lako razumljiv način ugovoreno da tuženik odobrava tužitelju kredit u s u kunskoj prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita. odredbe Ugovora o kreditu u kojima je sadržana valutna klauzula su odredbe ugovora o predmetu ugovora i cijeni te su iste jasne, lako razumljive i lako uočljive. Slijedom navedenog, nije dopušteno ocjenjivati poštenost spornih odredbi sukladno odredbi čl. 99. ZZP. Nadalje, tuženik ističe kako je institut valutne klauzule uveden u Republici Hrvatskoj još 1994. godine i to odredbom čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 33/94). Osporava navode tužitelja kako istom od strane tuženika nisu pružene informacije i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje Ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF-u. Naime, tuženik je prije i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu poduzeo sve mjere koje su bile u njegovoj mogućnosti kako bi informirao potrošače pa tako i tužitelja o rizicima sklapanja Ugovora o kreditu u valutnoj klauzuli švicarski franak. Na te okolnosti predlaže saslušati kao svjedoka zaposlenika tužene čije će podatke naknadno dostaviti. Ukoliko sud odredi vještačenje po početnom tečaju, predlaže da se uzmu u obzir iznosi koje je tužitelj manje plaćao kada je tečaj bio niži od početnog te ih oduzme od ukupnog zbroja. U odnosu na promjenjivu kamatnu stopu ističe kako odredba Ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope nije ništetna. Nesporno je da je odredba iz o promjenjivoj kamatnoj stopi odredba koja se tiče cijene budući da je kamata cijena koju korisnik kredita plaća na ime odobrenog kredita. Prema tome, da bi odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila ništetna potrebno je da su kumulativno ispunjeni slijedeći uvjeti: (a) da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, (b) da je i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva, (c) da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (tužitelja). tuženik smatra da s tužiteljem jest pojedinačno pregovarao o spornoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, s obzirom na to da je bio upoznat s načinom određivanja kamatne stope, te je donio odluku da je za njega prihvatljiva promjenjiva kamatna stopa. Nadalje, odredba o promjenjivosti kamatne stope je jasna, lako uočljiva i lako razumljiva. Jasna, jer je naveden način promjene kamatne stope odnosno da je visina kamatne stope podložna promjenama kroz određeno vrijeme. Nadalje, ona je uočljiva jer je sastavni dio ugovora i u njemu izričito navedena velikim slovima u Ugovoru o kreditu. Na kraju, predmetna odredba je i razumljiva, iz razloga što je tužitelj potpuno poslovno sposobna osoba, koja pri tome razumije sadržaj dokumenta kojim svojom slobodnom voljom preuzima platnu obvezu na period od više godina, te je i dužan primijeniti očekivanu pažnju. Slijedom do sada navedenog, odredba Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stope ne može biti nepoštena, a prema tome niti ništetna iz razloga što se o njoj pojedinačno pregovaralo. Također, temeljem čl. 99. ZZP uopće nije niti dozvoljeno ocjenjivati da li je odredba Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena budući da je ista jasna, uočljiva i razumljiva. Dakle, čak i kada bi se za navedenu odredbu Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi utvrdilo da se o njoj nije prethodno pregovaralo te da ista nije jasna, uočljiva ili razumljiva, ista bi bila ništetna tek kada bi se utvrdilo i da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelj se poziva na odredbe ZOO koje uređuju pravni institut stjecanja bez osnove. Ipak, tužitelj pogrešno traži da sud naloži tuženiku da mu isplati i zakonske zatezne kamate koje se obračunavaju od isplate pojedinog anuiteta, dakle od početka otplate kredita. Tako postavljeni tužbeni zahtjev pretpostavlja da bi tuženik bio nepošten stjecatelj u smislu čl. 1115. ZOO. Međutim tuženik nije nepošten, niti tužitelj izlaže razloge o toj odlučnoj činjenici. Također, tuženik dostavlja Izvod iz zapisnika Građanskog odjela VSRH, posl br. Su-IV222/04 od dana 5. ožujka 2004 godine: "Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva." Prilikom donošenja odluke prvostupanjski sud bi morao pravilno primijeniti pravo EU, koje je implementirano u hrvatsko zakonodavstvo putem Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o potrošačkom kreditiranju.

3. Tužiteljica u podnesku od 14. svibnja 2025. osporava navode tužene iz odgovora na tužbu, ističući da je u kolektivnom postupku, presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: Pž-6632/2017, od dana 14. lipnja 2018. godine, u točki I. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: P-1401/12, od dana 04. srpnja 2013. godine, u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6., i 7 izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tužena, pri tome navodeći: (Hypo-Alpe-Adria bank d.d.), "u razdoblju od 01. 06. 2004. godine do 31. 12. 2008. godine, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak". Kako je ovdje tužena, Addiko bank d.d., s ranijim nazivom Hypo-Alpe-Adria bank d.d pravni slijednik, Slavonske banke d.d., sukladno odredbi Zakona o trgovačkim društvima, upisom pripajanja u sudski registar u kojemu je upisano društvo preuzimatelj, imovina pripojenog društva i njegove obveze prelaze na društvo preuzimatelja, a društvo preuzimatelj je sveopći pravni slijednik pripojenoga društva te time stupa u sve pravne odnose pripojenoga društva. S tim u vezi tužitelj drži potpuno bespredmetnim navode tuženika, gdje isti tvrdi kako se u parnici Potrošač nije odlučivalo o nepoštenosti ugovornih odredaba koje je s potrošačima sklapala Slavonska banka d.d. već njezin pravni slijednik. Tuženik pogrešno navodi da je tužitelj utemeljio tužbeni zahtjev navodeći kako je promjenjiva kamatna stopa nezakonita, nasuprot tome, tvrdnje tužitelja usmjerene su na spornu ugovornu odredbu u dijelu u kojem banka mijenja kamatnu stopu sukladno svojoj jednostranoj odluci. Tužba kao i tužbeni zahtjev tužitelja nisu usmjereni ka fiksiranju kamatne stope, kako to pogrešno navodi tuženik, nego se radi o činjenici da je banka je do sada sve promjene vršila nezakonito iz kojeg razloga tužitelj smatra, a u skladu sa odgovarajućim odredbama Zakona o obveznim odnosima, kako je u tom slučaju u Ugovoru o kreditu ostala samo početna kamatna stopa, kao jedina zakonita i određena. Tuženik je i u kolektivnom postupku bezuspješno isticao “kako u vrijeme kada je sklapao ugovor s tužiteljem nije postojao propis koji je bankama nalagao određivanje “referentne stope” odnosno egzaktnih parametara prilikom promjene kamatnih stopa niti je to tada bio standard svjesnog postupanja”, a kao što i navodi da su banke možda postupale savjesno, a možda nesavjesno. Ovakvi navodi uspješno su otklonjene presudom VTS-a gdje je kao jedino relevantno utvrđeno kako je sporna odredba ugovora ništetna. Konkretno, u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu sukladno odluci tuženika potrebno je naglasiti da je presudom Visokog trgovačkog suda RH utvrđeno je, kako se o odredbi prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu sa odlukom banke, nesporno nije pojedinačno pregovaralo, a tuženici pa tako i ovdje tuženik niti nisu tvrdili da su potrošači na nju mogli utjecati. Naime, tuženik je svojim aktima sam sebi pridržao pravo da mijenja kamatnu stopu i to prvotno bez navođenja bilo kakvih kriterija, a naknadno navodeći nekoliko kriterija za promjenu iste, a koji kriteriji i njihovo značenje, kao i uopće značenje velike većine klauzula i faktora sadržanih u aktima tuženika, ne mogu biti jasni niti razumljivi niti uočljivi samom zaposleniku tuženika, pa je uopće bespredmetno govoriti o tome koliko je prosječnom potrošaču značenje takvih odredaba nerazumljivo. Naime, obzirom je tuženik ugovorio promjenjivu kamatnu stopu, isti je bio dužan u ugovoru o kreditu ugovoriti i jasne parametre po kojima se kamatna stopa mijenjala na način da je bio dužan jasno navesti i definirati u samom tekstu ugovora fiksnu kamatnu maržu kao i referentni promjenjivi dio, te jasne parametre o kojima ovisi promjena tog dijela. Ugovornim odredbama potrebno je definirati uz koju referentnu kamatnu stopu se veže obračunska osnovica kao i visinu kamatne marže za koju se uvećava referenta kamatna stopa. Kako u konkretnom slučaju u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije bio ugovoren niti jedan parametar, to je u potpunosti irelevantno i navođenje parametara po kojima je tuženik vršio promjenu kamatne stope. Kamatna stopa i njezina promjena nisu bili definirani jasnim i egzaktnim parametrima, slijedom čega je svaka promjena kamatne stope i pozivanje tuženika na parametre po kojima je vršena promjena kamatne stope promašeno. Koje je parametre tuženik koristio za izračun anuiteta, odnosno dijela anuiteta koji se odnosi na kamatnu stopu na kredit tuženika, nije poznato niti je isto ugovoreno, slijedom čega tužitelj ima pravo na povrat svih preplaćenih iznosa na temelju takove ništetne odredbe ugovora o kreditu. Obzirom sve prednje navedeno, tužitelj nije, a kao što to neosnovano tvrdi tuženik, fiksirao kamatnu stopu, već je izračun visine tužbenog zahtjeva utemeljio na početo ugovorenoj kamatnoj stopi, odnosno jedinoj kamatnoj stopi koja je u ugovoru o kreditu ugovorena i određena. Iz navedenoga jasno proizlazi da je tuženik jednostranim donošenjem odluka o promjeni kamatne stope, a koje promjene nisu bile definirane nikakvim parametrima, neprekidno i to kako za vrijeme sklapanja ugovora, tako i za vrijeme njegova trajanja, postupao protivno odredbi članka 269. ZOO-a, kao i načelu savjesnosti i poštenja. Glede utvrđenja ništetnosti odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF, tužitelj ističe kako prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužitelju od strane djelatnika tuženika nisu bili prezentirani rizici rasta švicarskog franka, niti je isti uopće bio upozoren na bilo kakav rizik od rasta tečaja švicarskog franka, nego je suprotno od navedenog, tužitelju kredit vezan uz valutu CHF, bio prezentiran kao najpovoljniji i najsigurniji kredit. Tuženik je to sve u trenutku sklapanja ugovora kao stručna osoba znao ili morao znati dok tužitelj kao prosječni potrošač to nije znao. Ako tužitelj kao prosječni potrošač o potencijalnim rizicima kreditiranja nije u razumnoj mjeri bio dobro obaviješten, za pretpostaviti je da ni uz razumnu pažnju i oprez, nije mogao razumjeti sporne ugovorne odredbe i donijeti informiranu odluku o tome hoće li sklopiti ugovor koji sadrži te odredbe ili neće. U vrijeme kada su sklapani ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora tužitelj nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten. Zbog toga prosječnom potrošaču odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, iako mu je pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive. Sve u skladu s odredbom članka 81. stavka 1. ZZP/03 i članka 96. stavka 1. ZZP/07. U ovom je slučaju tuženik kao jača ugovorna strana, svjesno i namjerno usmjerio tužitelja na sklapanje ugovora vezanog uz valutu CHF s manjom kamatnom stopom, upravo iz razloga jer je znao da će rastom tečaja te povećanjem kamatne stope, u budućnosti za sebe ostvariti značajnu imovinsku korist, a na štetu tužitelja. Dakle, tuženik se, kao financijska institucija, koja bi trebala uvažavati interese potrošača, nije ponijela kao savjesni gospodarstvenik, nego je ugovaranjem predmetnih odredbi stavila tužitelja u neravnopravan položaj, iz čega se da zaključiti kako ugovorni odnos između tužitelj i tuženika uvelike odstupa od načela savjesnosti i poštenja, a koje je jedno od temeljnih načela obveznog prava, sadržano u odredbi članka 4. Zakona o obveznim odnosima. Ako bi sud ipak utvrdio da tuženik ima pravo na prijeboj, onda je to potraživanje tuženika u zastari, pa tužitelj daje prigovor zastare toga potraživanja. Naime, dospjeli anuitet koji je trebao biti naplaćen u većem iznosu nego što je bio stvarno naplaćen zastarijeva u roku od tri godine. Budući da je prošlo više od tri godine od dospijeća svih anuiteta koji su naplaćeni po nižem tečaju od početnog tečaja, onda su sve te razlike koje nisu naplaćene u zastari. One su u zastari i po općem zastarnom roku od 5 godina, i na ta potraživanja ne primjenjuje se zastarni rok potraživanja na temelju ništetnosti, jer tuženik nema pravo na potraživanja na temelju ništetnosti, (jer se u kolektivnom postupku odlučivalo o ništetnosti koju je tužitelju prouzročio tuženik, a ne obrnuto), nego na temelju djelomično nenaplaćenih dospjelih anuiteta koji su evidentno u zastari. Isti pravni stav zauzeo je i Vrhovni sud RH, u svojoj odluci posl. br: Rev 549/2023-4, od dana 18. prosinca 2023.

4. Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, tužiteljica nema primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka, te vrši preinaku na način da kondemnatorni zahtjev postavlja sukladno nalazu i mišljenju vještaka u iznosu od ukupno 2.402,56 eura, odnosno 496,88 eura s osnova promjenjive kamatne stope, te s osnova valutne klauzule iznos od 1.905,68 eura, sve sa pripadajućim zateznim kamatama, a kojoj se preinaci tužena protivila u podnesku od dana 12. studenog 2025., te je istakla prigovor zastare na preinačeni tužbeni zahtjev.

5. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku saslušao tužiteljicu, te izvršio uvid i pročitao rješenje o nasljeđivanju Općinskog suda u Osijeku broj O-314/13 od 27.02.2013. i rješenje o raspodjeli naknadno pronađene imovine od 13.08.2021. (list 11.-14. spisa), Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2006 (list 15.-20. spisa), Otplatni plan (list 21.-25. i 30.- 32.), Specifikaciju uplata (list 26.-27.), Obavijest o primijeni kamatnih stopa (list 28.), Obavijest banke (list 29.), dokument tužene pod nazivom „Tendencija švicarskog franka u nepovoljnom globalnom okruženju (list 63.), mjere za ublažavanje položaja korisnika stambenih kredita (list 64.), pregled kamatnih stopa banaka na kunske kredite bez valutne klauzule (list 65. -68.), random Walk model kretanja tečaja (eSpis prilog broj 5 uz odgovor na tužbu), Osvrt na kredite stanovništva od 25.04.2013. (prilog broj 11 uz odgovor na tužbu u eSpisu), Bilten o bankama 2006. (prilog broj 12 uz odgovor na tužbu u eSpisu), metodologija promjene kamatne stope (prilog broj 13 uz odgovor na tužbu u eSpisu), mišljenje K (prilog broj 14 uz odgovor na tužbu u eSpisu), proveo financijsko – knjigovodstveno vještačenje, te pročitao nalaz i mišljenje vještaka od 21.07.2025. (list 95.-110. spisa).

5.1. Sud nije izvršio uvid u ovjerenu Izjavu svjedoka KZC od 24.08.2020. na koju se tužena u odgovoru na tužbu poziva, jer ta Izjava nije priložena spisu.

5.2. Sud nije proveo dokaz saslušanjem u svojstvu svjedoka zaposlenika tuženice - kreditnog referenta, jer je od tog prijedloga tuženica odustala u podnesku od 12.05.2025.

6. Svi izvedeni dokazi ocijenjeni su sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023.).

7. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj CHF, kao i zahtjev tužiteljice za povrat preplaćenih iznosa toga kredita po osnovi stečenog bez osnove temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli po Ugovoru o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2006 od dana 9.05.2006. koji je s pravnom prednicom tuženice Slavonskom bankom d.d. Osijek sklopio pravni prednik tužiteljice, njen sada pok. suprug ČZ, kao Korisnik kredita.

9. Među strankama nije sporno:

- pasivna i aktivna legitimacija, odnosno da su pravni prednik tužiteljice (ČZ) kao Korisnik kredita i pravna prednica tuženice (Slavonska banka d.d. Osijek) kao Banka dana 9.05.2006. zaključili Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2006, za adaptaciju kuće,

- da je pravna prednica tuženice stavila predniku tužiteljice na raspolaganje iznos od 23.000,00 CHF u protuvrijednosti od HRK po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita,

- da je rok otplate kredita 7 godina,

- da je čl. 4. ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu, te da izmjena kamatne stope se smatra sastavnim dijelom ovog Ugovora, bez posebnog zaključivanja Aneksa ovom Ugovoru, a što stranke potvrđuju svojim potpisom na Ugovoru;

- da je čl. 2. ugovoreno da banka odobrava stambeni kredit u iznosu od 23.000,00 CHF u protuvrijednosti od HRK po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita;

- da je čl. 3. točka 2. ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23.000,00 CHF,

- da je čl. 3. točka 4. ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje u kunama obračunanim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja,

- da je čl. 3. točka 5. ugovoreno da se kamate obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja,

- da anuiteti dospijevaju na naplatu svakog prvog dana u mjesecu,

- da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, koja je u trenutku ugovaranja iznosila 4,65% godišnje,

- da se za trajanja otplate kredita mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu,

- da je donesena pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valutu CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/18 od 3. rujna 2019.,

- da je donesena pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 249/14 od 9. travnja 2015.,

- da je izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno i ista glasi da je ovdje tužena u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je ovdje tužena u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time ovdje tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. od 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

10. Među strankama je sporna osnova i visina zahtjeva, valjanost (poštenost) odredbe Ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz tečaj švicarski franak (CHF), vezuje li ovaj sud u ovom postupku utvrđenja o povredi kolektivnih prava i interesa iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., te je li potraživanje u zastari.

11. Tužena se u podnesku od dana 12. studenog 2025. protivila preinaci tužbe, koju je tužiteljica učinila povisivši tužbeni zahtjev nakon provedenog financijsko- knjigovodstvenog vještačenja u odnosu na ukupan zahtjev za isplatu po osnovi valutne klauzule i promijenjive kamatne stope, te je tužena istakla prigovor zastare na preinačeni tužbeni zahtjev.

11.1. Naime, tužiteljica je sukladno nalazu i mišljenju financijsko- knjigovodstvenog vještaka postavila kondemnatorni zahtjev na iznos od 496,88 eura s osnova promjenjive kamatne stope, te s osnova valutne klauzule iznos od 1.905,68 eura, odnosno ukupan iznos od 2.402,56 eura, dok je u tužbi potraživala ukupan iznos od 2.401,94 eura.

11.2. Kako se tuženica protivila preinaci tužbe, sud je rješenjem na ročištu održanom dana 14. studenog 2025. dopustio preinaku tužbe sukladno čl. 190. st. 3. Zakona o parničnom postupku, iz razloga svrsishodnosti za konačno rješenje odnosa između stranaka.

11.3. Ovdje treba napomenuti da je tužiteljica već u tužbi na ime restitucije zahtijevala iznos od 2.401,94 eura, a taj iznos je konačno postavljenim tužbenim zahtjevom, nakon izračuna financijsko-knjigovodstvenog vještaka, povećala na 2.402,56 eura, a imajući u vidu da se tako preinačeni tužbeni zahtjev zasniva na istom činjeničnom stanju, time nije došlo do promjene činjeničnih navoda u tužbi, već je tužba preinačena nakon provedenog vještačenja, to se tužena takvoj preinaci (neprava preinaka) u smislu odredbe čl. 191. st. 2. Zakona o parničnom postupku ne može protiviti. Ali i pored navedenog, sud je, kako je navedeno, donio rješenje kojim dopušta preinaku tužbe u ovoj pravnoj stvari.

12. Čitanjem Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2006, utvrđeno je da su Ugovor zaključili pravni prednik tužiteljice (ČZ) kao Korisnik kredita i pravna prednica tuženice (Slavonska banka d.d. Osijek) kao Banka dana 9.05.2006. radi adaptacije kuće, da je pravna prednica tuženice Slavonska banka d.d. Osijek, stavila predniku tužiteljice ČZ na raspolaganje iznos od 23.000,00 CHF u protuvrijednosti od HRK po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita na rok otplate 7 godina, da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, da anuiteti dospijevaju na naplatu svakog prvog dana u mjesecu. Iz Ugovora nije vidljivo koji parametri utječu na promjenu kamatne stope i tečaja švicarski franak (CHF).

12.1. Iz rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Osijeku broj O-314/13 od 27.02.2013. (list 11.-12. spisa) proizlazi da je tužiteljica proglašena nasljednicom svog pok. supruga ČZ (preminuo **.**.2013.).

12.2. Ostalu dokumentaciju vezano za predmetni Ugovor o kreditu sud nije posebno obrazlagao, jer je ista uzeta u obzir prilikom financijsko-knjigovodstvenog vještačenja.

12.3. Sud nije cijenio kao vjerodostojan dokaz materijalnu dokumentaciju priloženu od strane tuženice (dokument pod nazivom „Tendencija švicarskog franka u nepovoljnom globalnom okruženju, mjere za ublažavanje položaja korisnika stambenih kredita, pregled kamatnih stopa banaka na kunske kredite bez valutne klauzule, random Walk model kretanja tečaja, Osvrt na kredite stanovništva od 25.04.2013., Bilten o bankama 2006., metodologija promjene kamatne stope, mišljenje K), jer se ista ne odnosi na predmetni ugovorni odnos i istom se ne bi utvrdile sporne činjenice u ovom sporu.

13. Na okolnosti pojedinačnog pregovaranja saslušana je tužiteljica, koja je iskazala da je njen pokojni suprug ČZ bio Korisnik predmetnog kredita kojeg je zaključio sa Slavonskom bankom d.d. Osijek u 2006. godini radi adaptacije obiteljske kuće u kojoj su živjeli i u kojoj ona sada živi. Bila je sa suprugom u Banci prilikom interesiranja o kreditnim uvjetima i kod sklapanja Ugovora o kreditu, tako da joj je poznato sve vezano za okolnosti tog kreditnog odnosa. Suprug je sklopio Ugovor kao fizička osoba, nije bio vlasnik tvrtke, niti obrta. Nitko ga u Banci nije upozorio na rizik, odnosno da kod ugovora o kredita u valuti CHF može doći do drastičnog rasta tečaja, a ni koji parametri utječu na promjenu tečaja CHF u odnosu na kunu, niti da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na tečaj CHF, kao što to čini u odnosu na euro, a niti koji parametri utječu na promjenu kamatne stope. Napominje da su oni tražili kredit u eurima, ali im je rečeno u Banci da njen suprug za taj kredit nije kreditno sposoban i ponudili su mu kao jedinu mogućnost kredit u CHF valuti. Kako je rata drastično rasla, morali su podići kredit u drugoj banci u eurima, kako bi zatvorili predmetni kredit. Da su znali i bili upozoreni na to koliko će rata porasti, njen suprug sigurno ne bi realizirao taj kredit. Početna rata je bila 1.500,00 kn, da bi na kraju porasla na malo više od 2.000,00 kn. Kredit se otplaćivao putem obustava na plaći njenog supruga. Prije potpisivanja Ugovora o kreditu, njen suprug i ona su Ugovor pročitali i nisu mogli shvatiti sve ugovorne odredbe, te nisu shvaćali što znači pojam valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, a Ugovor je uručen njenom suprugu na potpis po principu "uzmi ili ostavi", jer je Ugovor već bio unaprijed sačinjen od strane Banke. Napominje da su u Banci ponudili jedini mogući kredit u CHF valuti za koji je njen suprug bio kreditno sposoban, te joj je bilo jasno da se Ugovor sklapa u valuti CHF, odnosno htjeli su podići kredit u protuvrijednosti 15.000,00 eura, a nisu se raspitivali o kreditnim uvjetima u drugim bankama, jer su oboje bili klijenti Slavonske banke d.d. Osijek.

14. Prije svega, nisu osnovani navodi tužene da pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđena ništetnost i nepoštenost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, ne obvezuje stranke u obvom postupku. Odnosno da tužiteljica nema pravni interes i da se tužiteljica neosnovano poziva na primjenu Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13, odredbu čl. 502.c Zakona o parničnom postupku i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača, jer se u odnosu na navedeno dopušteno pozivati samo u parnicama za naknadu štete, a ne i u odnosu na stečeno bez osnove kao u konkretnom slučaju.

14.1. Naime, odredbom čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravna utvrđenja iz kolektivnog spora, ali navedenu odredbu je potrebno tumačiti teleološki, a ne strogo gramatički. Uzimajući u obzir svrhu unošenja u Zakon o parničnom postupku, čitave glave 32. (Tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) te vodeći računa o tome da su "stjecanje bez osnove“ i "naknada štete" kategorije materijalnog prava (obje predstavljaju izvanugovorne obveze i pravne osnove za isplatu), kao i činjenicu da je u glavi 32., zakonskom izmjenom izmijenjena samo odredba čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, dodavanjem iza riječi "naknada štete" riječi "ili isplata", ovaj sud smatra da bi strogo formalističko tumačenje navedene odredbe bilo neprihvatljivo (ni u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 3142/18, a ni odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2233/19, koje se također tiču primjene ove zakonske odredbe, nisu zauzeti stavovi koji bi dovodili u pitanje ovakav stav).

14.2. Nadalje, temeljem odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14., 110/15., 14/19.) koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

14.3. Identično je bilo propisano i ranijim Zakonom o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. člankom 138a. kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. st. 1. ovoga Zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

14.4. Dakle, subjektivne granice pravomoćnosti (intervencijski efekt) navedenih presuda donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača odnose se na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu (o čemu dijelom govore i utvrđenja u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 3142/2018 od 19. ožujka 2019.).

14.5. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

14.6. Obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim Ugovorom o kreditu između prednika stranaka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, i to odredbom kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom, te stoga ništetnom, sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.), odnosno čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14., 110/15., 14/19.), te čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

14.7. Dakle, citirane odredbe Zakona o parničnom postupku, propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, pa su i utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na Ugovor o kreditu zaključen između prednika ugovornih stranaka u konkretnom slučaju.

14.8. Pored navedenog, ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, onda je teret dokazivanja takve činjenice na banci kao kreditoru u smislu odredbe čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku. Međutim, tuženica u ovom postupku nije iznosila, pa ni dokazala nikakve posebne okolnost.

15. Treba napomenuti i to da unatoč tome što je ugovaranje valutne klauzule dopušteno, jer tako proizlazi iz članka 22. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05.), odredba u Ugovoru o kreditu prema kojoj se visina anuiteta veže uz tečaj valute švicarski franak u vrijeme plaćanja anuiteta tako da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, ne bi se mogla izuzeti od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti, jer valutna klauzula sadržana u odredbi članka 22. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako niti ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, kako je to smatrao i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj: U-I-392/2011. od 13. prosinca 2016. Osim toga nepoštenost navedenih ugovornih odredbi utvrđena je već u kolektivnom sporu.

16. Treba napomenuti to da s obzirom na nespornu činjenicu da je Slavonska banka d.d. Osijek pripojena tuženici (koja je tada imala naziv Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.), presude donesene u kolektivnom sporu protiv Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (sada Addiko Bank d.d.) odnose se i na ugovore koje je prije pripajanja sklopila Slavonska banka d.d. Pritom nije pravno odlučno što nekadašnja Slavonska banka d.d. nije bila stranka u tome kolektivnom sporu, jer je tuženik pripajanjem Slavonske banke d.d. kao univerzalni pravni slijednik preuzeo sva prava i obveze te banke kao pripojenog društva.

17. Odredbom članka 3. st. 1. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.) koji se ima primijeniti u konkretnom slučaju, je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nadalje, trgovac je svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti, kako je to propisano čl. 3. st. 1. točka 2. istog Zakona.

17.1. Iz Ugovora o kreditu, te iskaza tužiteljice-pravne slijednice korisnika kredita, njenog supruga, proizlazi da je sklopljen Ugovor o namjenskom kreditu u svrhu adaptacije obiteljske kuće u kojoj ona i danas živi, da u trenutku podizanja kredita njen suprug nije bio vlasnik tvrtke, ni obrta. Dakle, pravni prednik tužiteljice je prosječan potrošač, a pravna prednica tužene trgovac, te se radi o potrošačkom ugovoru, pa se u konkretnom slučaju radi o sporu koji je obuhvaćen kolektivnom zaštitom.

18. Prema stajalištu Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj U-III/4372/2021 od 30. lipnja 2022., u postupcima koje potrošač pokrene individualnom tužbom protiv banke, tužena ima pravo dokazivati da odredbe kojima je ugovorena valuta u CHF nisu nepoštene, jer su stranke o njima pojedinačno pregovarale.

18.1. Drugim riječima, u konkretnom slučaju, na tuženici je teret dokazivanja da se s prednikom tužiteljice pojedinačno pregovarala o spornim ugovornim odredbama, odnosno da je prilikom pregovaranja prednica tužene s prednikom tužiteljice o sklapanju Ugovora o kreditu, istog informirala o rizicima kredita, a što ista nije dokazala u smislu odredbe čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku i čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača, te je tijekom postupka odustala od dokaznog prijedloga da se sasluša u svojstvu svjedoka kreditni referent. Saslušana tužiteljica je pak iskazala da njenom pok. suprugu prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije pojašnjeno da postoje mogući rizici vezano za promjenu tečaja CHF u odnosu na kunu, a niti koji parametri utječu na promjenu kamatne stope i tečaja vezanog za CHF, a niti da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune u odnosu na tečaj CHF, kao što to čini u odnosu na eur, već mu je samo ponuđen kredit u CHF kao jedini za koji je bio kreditno sposoban, iako je želio dići iznos od 15.000,00 eura. Dakle, nitko ga nije upozorio na rizičnost valute CHF, te što utječe na promjenu kamatne stope, a nije imao mogućnost stvarno utjecati na pojedine odredbe Ugovora o kreditu, jer je Ugovor bio unaprijed pripremljen po principu „uzmi ili ostavi“. Kredit je njen suprug realizirao kod prednice tužene jer su oboje bili klijenti te banke, a njen suprug je otplaćivao kredit putem obustava na njegovoj plaći. Tada nisu niti shvatili što znači pojam valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, a da su znali i bili upozoreni na rizik rasta rate kredita i to sa početnih 1.500,00 kn, na 2.000,00 kn, njen suprug ne bi dizao taj kredit, koji su zbog rasta anuiteta morali zatvoriti kreditom koji su digli u drugoj banci u eurima.

18.2. U konkretnom slučaju, uzimajući u obzir iskaz tužiteljice, Ugovor o kreditu je očito bio unaprijed formuliran od strane prednice tuženice, pa se u smislu odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača, smatra da se o prijepornim odredbama Ugovora o kreditu, nije pojedinačno pregovaralo, radi čega su iste nepoštene. Pri tom nije od utjecaja to što je predniku tužiteljice očito bilo poznato kako je ugovorena valutna klauzula i promjenljiva kamatna stopa, jer se radi zapravo o neodređenoj formulaciji vezanoj za Odluku tuženice. Naime, predniku tužiteljice je na temelju takve ugovorne odredbe bila poznata obveza, no nije bio i upoznat s osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje iznosa u budućem razdoblju, tako da predmetna obveza u Ugovoru nije bila određena, niti odrediva.

18.3. S obzirom da prednik tužiteljice kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s prednicom tuženice, a prednica tuženice predniku tužiteljice nije na valjan i razumljiv način objasnila promjene kamatne stope, te postupak formiranja vrijednosti tečaja CHF u odnosu na kunu, odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi on kao potrošač mogao spoznati učinke koji će za njega u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi, a prednik tužiteljice prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, kao potrošač, nije raspolagao osnovnim parametrima o kojima je ovisila promjena kamatne stope ili kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu, to je očito u pitanju ništetna ugovorna odredba u smislu odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača. Prednica tuženice je predniku tužiteljice trebala na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti sporne odredbe Ugovora, kako bi on mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetne odredbe Ugovora o kojima prednik tužiteljice zasigurno nije bio u poziciji pregovaranja. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu prednika tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači kako su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pritom računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

18.4. Naime sporna odredba čl. 4. o promjenjivoj kamatnoj stopi, među strankama zaključenog Ugovora nije lako razumljiva, jer u odnosu, na u vrijeme sklapanje ugovora, ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu od 4,65% ne sadrži bilo kakav kriterij, bilo kakav parametar, niti bilo kakav precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope o kojem bi prednik tužiteljice kao potrošač bio informiran u vrijeme i prilikom sklapanja ugovora. Tom ugovornom odredbom nisu definirani niti ugovoreni bilo kakvi parametri, te uvjeti koji prate promjenu prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope od 4,65%, a o kojima bi prednik tužiteljice kao potrošač prilikom sklapanja ugovora na jasan i transparentan način bio informiran, već se takvom odredbom ugovora tuženici kao drugoj, jačoj ugovornoj strani, ostavlja mogućnost da ugovornu promjenjivu kamatnu stopu određuje svojim jednostranim odlukama, a da se pritom ne ostavlja mogućnost predniku tužiteljice kao drugoj i slabijoj ugovornoj strani, potrošaču da utječe te u sporazumu s tuženicom utvrđuje uvjete, način i kriterije promjene prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope. Također, sporni dio odredbe čl. 2., čl. 3.2., čl. 3.4. i čl. 3.5. u odnosu na vrijeme sklapanje ugovora, te valutnu klauzulu vezanu za CHF, ne sadrži bilo kakav kriterij, bilo kakav parametar niti bilo kakav precizan način utvrđivanja promjene tečaja CHF o kojem bi također prednik tužiteljice kao potrošač bio informiran u vrijeme i prilikom sklapanja ugovora.

18.5. Da bi sporne odredbe Ugovora o kreditu bile lako razumljive, iste su trebale sadržavati jasno naznačene i objašnjene razloge te kriterije za promjenu ugovorene kamatne stope kao i valutne klauzule vezane za CHF, tako da je prednik tužiteljice kao potrošač na temelju tih jasnih i razumljivih kriterija u vrijeme sklapanja ugovora, mogao jasno predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a cijeneći sadržaj sporne odredbe čl. 4., čl. 2., čl. 3.2., čl. 3.4. i čl. 3.5. Ugovora o kreditu od 9. svibnja 2006. isto konkretno nije slučaj, jer prednik tužiteljice na temelju sadržaja spornih odredbi Ugovora, po ocjeni ovoga suda, nije ni mogao, niti je bio u mogućnosti procijeniti potencijalno značenje ekonomskih posljedica koje za njega proizlaze ugovaranjem navedenih odredbi Ugovora o kreditu od 9. svibnja 2006. obzirom da u tim ugovornim odredbama nisu na transparentan način objašnjeni razlozi i mehanizmi promjene kamatne stope i valutne klauzule, niti su dani točni, jasni i razumljivi kriteriji vezano uz koje se veže promjena ugovorne kamatne stope, te promjena tečaja CHF, već se sve prepušta isključivo odlukama tuženice kao banke, te druge i jače ugovorne strane u odnosu na potrošača a koje su u konkretnom slučaju kao interni akti banke i donošene nakon sklapanja ugovora od 9. svibnja 2006. u donošenju kojih prednik tužiteljice nije sudjelovao, niti je o istima imao mogućnost pregovaranja, to je nedvojbeno da su te odredbe, ugovorne odredbe koje nisu lako razumljive, te odredbe koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja stvaraju značajnu neravnotežu u odnosima između stranaka zbog čega su iste nedopuštene.

18.6. Da se radi upravo o takvim ugovornim odredbama kojima se povrjeđuju prava potrošača konačno utvrđeno je i u postupku koji se je vodio po kolektivnoj tužbi u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kako je obrazloženo.

18.7. Naime, odredba o promjeni ugovorene kamatne stope, te odredba o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, jedne su od temeljnih ugovornih odredbi, a iste su u konkretnom slučaju cijeneći sadržaj spornih odredbi, među strankama zaključenog ugovora, ovisne isključivo o odluci tuženice kao druge i jače ugovorne strane, a bez da su u sadržaju ugovora istodobno precizno određeni uvjeti i kriteriji promjenjivosti ugovorne kamatne stope i valutne klauzule te kriteriji za koje se veže promjena, pa takve ugovorne odredbe u svakom slučaju uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu prednika tužiteljice. Ovo iz razloga jer takve ugovorne odredbe vjerovniku, konkretno banci, kao jačoj ugovornoj strani, daju mogućnost da jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti time da pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer za to nema nikakvih egzaktnih kriterija, time da je tuženica upravo svojom metodologijom i svojim odlukama kao jednostranim i internim aktima, a bez u Ugovoru jasno naznačenih i određenih kriterija jednostrano određivala način i uvjete promjene kamatne stope.

18.8. Kao mjerilo ponašanja na strani potrošača, po ocjeni ovoga suda, treba biti ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača, a kao mjerilo ponašanja na strani tuženice kao banke, mora biti ponašanje urednog i savjesnog gospodarstvenika.

18.9. Ugovorne odredbe kakve su odredbe čl. 4., čl. 2., čl. 3.2., čl. 3.4. i čl. 3.5. Ugovora o kreditu od 9. svibnja 2006. su ugovorne odredbe koje u svakom slučaju stvaraju neravnotežu u odnosima između stranaka, te neravnopravnost sudionika u obvezno pravnom odnosu, jer takve ugovorne obveze daju mogućnost drugoj ugovornoj strani, konkretno banci, da jednostrano mijenja prvotnu ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu svojom jednostranom odlukom i na takav način potpuno izbjegne utjecaj druge ugovorne strane na kriterije i način promjene prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope.

18.10. Stoga su odredbe čl. 4., čl. 2., čl. 3.2., čl. 3.4. i čl. 3.5. Ugovora o kreditu od 9. svibnja 2006. u odnosu na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, sukladno odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, nepoštene, te ništetne u smislu čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača. Nije utvrđeno postojanje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženice u konkretnom slučaju prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, bilo drugačije od utvrđenja u navedenim sudskim postupcima.

19. Pri tome, pozivom na odredbu čl. 324. Zakona o obveznim odnosima, ništetnost spornih odredbi Ugovora ne povlači ništetnost čitavog ugovora, jer on može opstati i bez takvih odredbi.

19.1. Prema odredbi čl. 326. Zakona o obveznim odnosima, ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (stavak 1.); ali ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost se ne može isticati (stavak 2.), a koji posebni uvjeti u ovom slučaju nisu ispunjeni

20. Slijedom navedenog, osnovan je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnima odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, te je odlučeno kao u izreci presude pod I. -V.

21. Na okolnost utvrđenja visine zahtjeva, sukladno čl. 258.-260. Zakona o parničnom postupku, provedeno je financijsko – knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Matiji Balogu, dipl. oec. iz Bilja, a zadatak vještaka je bio utvrditi koliko je prednik tužiteljice preplatio obvezu po kreditu po osnovi promjenjive kamatne stope na način da u anuitetima u kojima postoji razlika utvrdi svakomjesečnu razliku između početno ugovorene kamatne stope i svake naknadno povećane kamatne stope mijenjane odlukom tužene za razdoblje od 10/2007. – 6/2011., te koliko je kredit preplaćen po osnovi tečajne razlike, na način da izračuna razliku između tečaja važećeg na dan puštanja kredita i svakog naknadno povećanog tečaja za razdoblje od 4/2007 – 7/2011. u protuvrijednosti valute eur.

21.1. Vještak u svom nalazu i mišljenju od dana 21. srpnja 2025. (list 95.-110. spisa) navodi da ukoliko se izdvoje samo preplate nastale radi promjene kamatnih stopa i samo preplate nastale radi promijene tečaja preplate na kamatnu stopu u razdoblju od 10./2007.- 6/2011. ukupno iznose 3.473,76 HRK / 496,88 eura, a preplata nastala radi promjene tečaja u razdoblju od 4/2007. -7/2011. ukupno iznosi 14.358,32 HRK / 1.905,68 eura, a što je vještak iskazao u tabelama, pojedinačno i zbirno.

21.2. Na nalaz i mišljenje vještaka, tužiteljica nije imala primjedbi, te nije predlagala da se vještak pozove na ročište radi iznošenja nalaza i mišljenja.

21.3. Podneskom od dana 10.09.2025. tuženica nema primjedbi na matematički izračun vještaka, te stavlja primjedbe pravne naravi, odnosno prigovara metodi kojom je izvršen izračun sporne razlike i provedenom izračunu, te ističe da bi sud trebao umanjiti ukupan iznos za tzv. negativne razlike, da je svrha vještačenja promašena i nema osnovu u činjenicama, da je vještak sačinio nalaz kao da je kamatna stopa iz Ugovora o kreditu fiksna ili da bi trebala biti, da je preračunao mjesečne anuitete primjenom istog tečaja koji je bio važeći na dan isplate kredita, a ne na dan dospijeća svakog anuiteta, niti je primijenio prosječni tečaj CHF.

21.4. U odnosu na prigovore tuženice pravne naravi, sud napominje da je vještak sačinio nalaz i mišljenje sukladno rješenju suda, prema pravnoj ocjeni koju je dao ovaj sud i koji mu je odredio zadatak vještačenja. Neosnovan je prijedlog tuženice da sud umanji ukupan iznos za tzv. negativne tečajne razlike. Naime, u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalno pravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK - CHF bio manji od tečaja HRK - CHF na dan isplate kredita (tako u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 549/2023 od 18.12.2023., Rev 753/2023 od 20.02.2024., Rev 457/2024 od 26.03.2024.).

21.5. Vezano za prigovor tuženice da je vještak pri vještačenju uzeo u obzir početnu kamatnu stopu kao da su stranke ugovorile fiksnu kamatnu stopu, isti se ukazuju neosnovanim, jer tužitelj svojim zahtjevom ne ide u smjeru namjere ugovaranja fiksne kamatne stope i fiksnog tečaja, već se promjenjiva kamatna stopa koja mora biti jasno određena vezuje za navod "promjenjiva" samo u odnosu na odluku Banke, ali ne i time da se radi o ugovorenoj fiksnoj kamatnoj stopi, dok je jedino početni tečaj bio poznat tužitelju u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu.

21.6. Ovdje treba napomenuti i to da je neosnovan prijedlog tužene iz podneska od 12.05.2025. da sud odredi dopunu vještačenja u odnosu na odredbu o prijevremenoj otplati kredita na okolnost štete koju je time tuženica pretrpjela i visinu administrativnih troškova, jer predmet ovoga postupka nije utvrđenje ništetnosti, a ni restitucija na ime tzv. izlazne naknade, odnosno naknade za prijevremenu otplatu kredita. Također nije osnovan prijedlog da se pri vještačenju uzme u obzir kamatna stopa koja je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu vrijedila za kunske kredite, jer takva kamatna stopa nije ugovoreno između stranaka.

21.7. Tužena se na ročištu od dana 14. studenog 2025. izjasnila da ne predlaže da se vještak poziva na ročište, stoga sud istog nije pozvao na iznošenje nalaza i mišljenja na ročištu pred sudom.

22. Kao što je navedeno, tužiteljica je nakon provedenog financijsko- knjigovodstvenog vještačenja, usklađujući svoj zahtjev sa nalazom vještaka, a podneskom od dana 4. studenog 2025. preinačila tužbu, kojom na ime povrata preplate po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule konačno zahtijeva ukupan iznos od 2.402,56 eura sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate, koju je preinaku sud dopustio rješenjem na ročištu održanom dana 14. studenog 2025. budući se tuženica protivila preinaci.

23. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka od 21. srpnja 2025., ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, jasnim i preciznim, te je nalaz i mišljenje izradio sukladno zadatku suda, s time da je tužiteljica uskladila svoj konačni zahtjev upravo sukladno izračunu vještaka.

24. Nije osnovan prigovor zastare u odnosu na potraživanje s osnova valutne klauzule. Prema obvezujućem pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice Građanskog odjela broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., a vezano uz shvaćanje broj Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite (tako u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2245/17-2 od 20.03.2018., Rev 3142/2018-2 od 19.03.2019. i Rev 1404/2018-3 od 17.04.2019.).

24.1. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je utvrđena ništetnom odredba ugovora o valutnoj klauzuli, pa zastarni rok za isplatu novčanog iznosa s tog osnova počinje teći 15. lipnja 2018., a nastupa 15. lipnja 2023. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 13. siječnja 2022., ista je podnesena unutar općeg zastarnog roka od pet godina iz odredbe članka 225. Zakona o obveznim odnosima, za isplatu novčanog iznosa s osnova valutne klauzule.

25. Nije osnovan prigovor tužene da je nastupila zastara na preinačeni dio zahtjeva.

25.1. Naime, u slučaju zahtjeva za isplatu po osnovi stjecanja bez osnove zbog ništetne odredbe iz ugovora o kreditu sklopljenog sa CHF valutnom klauzulom kada je tužitelj podnio tužbu prije isteka zastarnog roka, ali je tijekom postupka, nakon provedenog vještačenja preinačio tužbeni zahtjev na način da je isti povisio zbog nalaza vještaka, za preinačeni dio tužbenog zahtjeva nije nastupila zastara, iako je do preinačenja došlo nakon isteka zastarnog roka (tako u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1036/2023-2 od 04.12.2024., Rev 1038/2023-2 od 5.06.2024., Rev 844/2024-2 od 12.06.2024.).

26. Nije osnovano pozivanje tuženice na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. ožujka 2004., prema kojem „Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima, treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva“, jer se ono odnosi na drugu kategoriju ugovora o zajmu, kod kojih je ništetnost posljedica nezakonito ugovorene valute obveze.

27. Na temelju odredbe čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. Zakona o obveznim odnosima. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Odredbom članka 1115. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tužena je nepoštena od dana stjecanja svakog obroka, jer to proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu, pa tužiteljica osnovano potražuje zatezne kamate počev od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, u visini stope zatezne kamate propisane čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima.

28. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci presude pod VI.

29. Prigovor zastare u odnosu na potraživanje s osnova promjenjive kamatne stope je osnovan.

29.1. Naime, odredbom čl. 215. st. 1. Zakona o obveznim odnosima je propisano da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.

29.2. Budući je presuda za kolektivnu zaštitu u odnosu na ništetnost promjenjive kamatne stope Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna dana 13. lipnja 2014. (potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-7129/2013 od 13.06.2014.), to je rok zastare počeo teći 14. lipnja 2014., a zbog čega je sukladno odredbi čl. 112. st. 3. Zakona o parničnom postupku, posljednji dan roka za podnošenje tužbe bio 14. lipnja 2019. (jednako stajalište je izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 1046/24-2 od 17.09.2024. i Revd-124/2025-2 od 28.01.2025.).

29.3. Kako je tužba u ovoj parnici podnesena dana 13. siječnja 2022., a posljednji dan roka za podnošenje tužbe za isplatu – povrata s osnove ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj je bio 14. lipnja 2019., to je potraživanje po navedenoj osnovi zastarjelo, pa je stoga u tom dijelu prigovor zastare tuženice osnovan, radi čega je odlučeno kao pod VII. izreke.

30. Nadalje, deklaratorni zahtjevi u točki I. do V. tužbe, a postavljeni su uz činidbu, ne uzimaju se u obzir prilikom obračuna vrijednosti predmeta spora (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 412/2021 od 28.03.2023., Revr 475/08 od 27.10.2008., Revr 774/05 od 13.12.2005.) pa time i kod obračuna troškova postupka.

30.1. Prije daljnjeg obrazlaganja ovdje je potrebno napomenuti da je zbog osnovanog prigovora zastare, tužiteljica odbijena s tužbenim zahtjevom radi isplate iznosa na ime promjenjive kamatne stope. Prigovor zastare potraživanja je materijalno pravni prigovor, a usvajanje tog prigovora u materijalnopravnom smislu znači da je vjerovnik zbog proteka određenog zakonom previđenog vremena (zastarni rok) izgubio pravo zahtijevati ispunjenje obveze (nakon proteka zastarnog roka potraživanje postaje neutuživo). Stoga usvajanje prigovora zastare u procesnopravnom smislu rezultira zaključkom o neosnovanosti osnove tužbenog zahtjeva (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 1826/1991 od 14.11.1991.). U prilog ovom shvaćanju ide i činjenica da je tužiteljica tijekom postupka visinu (na ime povrata s osnove ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi) dokazala vještačenjem, a neovisno o tome sud je ocijenio isti zahtjev u tom dijelu neosnovanim zbog istaknutog prigovora zastare.

31. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku.

31.1. Troškovi postupka određuju se sukladno vrijednosti predmeta spora koja je vrijedila u trenutku poduzimanja pojedine parnične radnje, a uspjeh stranaka u postupku utvrđuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu.

31.2. Tužiteljica je konačno postavila zahtjev na iznos od ukupno 2.402,56 eura.

31.3. Sud je tužiteljici ukupno dosudio iznos od 1.905,68 eura.

31.4. Dakle, prema konačnom postavljenom tužbenom zahtjevu o kojem je sud odlučivao, tužiteljica je u postupku s osnovom uspjela 50% (uspjela je s valutnom klauzulom, dok s promjenjivom kamatnom stopom nije), a s visinom je uspjela 79,32% (od ukupno traženih 2.402,56 eura uspjela je s 1.905,68 eura), odnosno u smislu čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku, ukupni omjer uspjeha tužiteljice u parnici ocijenjen je sa 64,66% (79,32% + 50% = 129,32% : 2 = 64,66%) a tuženice sa 35,34%, pa kad se jedno s drugim oduzme, dobije se konačni uspjeh tužiteljice od 29,32%, u kojem postotku je odmjerena naknada priznatih troškova tužiteljici, sukladno odredbi čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine'' broj 138/2023. i 107/2025.).

31.5. Sud smatra da se ovdje ne može primijeniti shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 1014/18 od 20. listopada 2021., ni odluke suda EU C-224/19 i C-259/19, prema kojima bi potrošač imao pravo na puni trošak čak i ako potrošač dobije parnicu djelomično. Naime, u trenutku podnošenja tužbe 13. siječnja 2022. domaća sudska praksa u pogledu pitanja početka računanja roka zastare za zahtjeve za povrat preplaćenih iznosa zbog nepoštene/ništetne promjenjive kamatne stope, već je bila ustaljena. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018. jasno izrazio to shvaćanje. U predmetima kao što je ovaj, ako je predmetno pravno sredstvo rezultat tumačenja od strane sudova, u pravilu je potrebno šest mjeseci da takav razvoj sudske prakse dosegne dovoljan stupanj pravne sigurnosti prije nego što se može smatrati da je javnost zaista postala svjesna domaće odluke kojom je utvrđeno to pravno sredstvo i prije nego što dotične osobe imaju mogućnost i obvezu iskoristiti ga (primjerice, Kirinčić i drugi protiv Hrvatske, br. 31386/17, stavak 115., 30. srpnja 2020. i odluka USRH U-III-3482/2021 od 3. listopada 2023.).

31.6. Prema tome, četiri godine prije podnošenja tužbe, tužiteljica je mogla/trebala biti svjesna da potražuje iznos koji je zastario, te očito po prigovoru tuženice da bi bio ocijenjen kao neosnovan. Dakle, tužiteljica se vlastitom dispozicijom u postupku dovela u situaciju da joj se prizna manji trošak postupka. Propust tužiteljice da pravovremeno pokrene parnični postupak ne može ići na teret i štetu tuženice, jer bi time tuženici bio nametnut prekomjerni teret.

31.7. Tužiteljica je podnijela zahtjev za naknadu parničnog troška u ukupnom iznosu od 1.760,23 eura, koji je osnovan i sastoji se od troška zastupanja po punomoćnici odvjetnici na ime sastava tužbe od 200,00 eura (Tbr. 7.t.1.), obrazloženog podneska od dana 14.05.2025. i 4.11.2025. u iznosima od po 200,00 eura (Tbr. 8.t.1.), zastupanja na ročištu od 15.05.2025. i 14.11.2025. u iznosima od po 200,00 eura (Tbr. 9.t.1.), te na ročištu za objavu presude od 28.11.2025. u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9.t.3.), obračunatog PDV-a na te iznose od 275,00 eura (Tbr. 46.), a što je u skladu s navedenim tarifnim brojevima, u vezi s Tbr. 52. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, te čl. 151., čl. 155. i čl. 164. st. 1. – 4. Zakona o parničnom postupku, a što od priznatog troška prema uspjehu tužiteljice od 29,32% iznosi 413,50 eura, te uvećan za trošak plaćenog predujma za knjigovodstveno vještačenje od 350,00 eura, koji je kao nužan trošak priznat tužiteljici u cijelosti sukladno čl. 155. Zakona o parničnom postupku, dakle ukupno iznosi 763,50 eura, sukladno čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku i koji iznos pripada tužiteljici sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate, sukladno čl. 151. st. 3. Zakona o parničnom postupku, u visini stope zatezne kamate sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, kako je odlučeno kao pod VIII. izreke.

31.8. Sukladno čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku, tuženica nema pravo na naknadu troškova.

32. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Osijeku, 28. studenog 2025.

Sutkinja

Kamelija Matijašević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda nadležnom županijskom sudu. Stranci koja nije uredno obaviještena o datumu objave presude, rok za izjavljivanje žalbe teče od dana primitka presude.

Dostaviti:

1.Punomoćnici tužiteljice

2.Punomoćniku tuženice