REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

P-3087/2023-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Dini Jellin, u pravnoj stvari tužitelja GOTOVAC COMPANY d.o.o., Solin, Drniška ulica 27, OIB: 74588047850, kojeg zastupaju odvjetnici Vatroslav Šego i Marko Gracin, odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Marko Gracin & Vatroslav Šego, iz Zagreba, Kačićeva ulica 12, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Toni Smrček, odvjetnik u Zagrebu, Savska cesta 32, radi isplate, nakon javne, glavne rasprave zaključene 13. studenoga 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, s danom objave 28. studenoga 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba iz čl. 7. st. 2. Ugovora o kreditu br. 213- 51031323 sklopljenoga u Splitu 10. studenoga 2022. između tužitelja GOTOVAC COMPANY d.o.o., OIB 74588047850, Solin, Drniška ulica 27, kao korisnika kredita, i tuženika ADDIKO BANK d.d., OIB 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, kao banke, na kojemu je potpis ovlaštene osobe tužitelja ovjeren od strane Maje Radovani, javnog bilježnika u Solinu, pod brojem OV-7218/2022 dana 11. studenoga 2022., a koja glasi: U slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate Kredita, Banka je ovlaštena zaračunati i naknadu od preostalog iznosa Kredita odnosno od uplaćenog iznosa (kod djelomične otplate) u visini od 3,00 %, ali ne manje od minimalnog iznosa iznosa utvrđenog važećom Odlukom o naknadama za usluge Addiko Bank d.d.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, u roku od 15 dana isplatiti tužitelju GOTOVAC COMPANY d.o.o., OIB 74588047850, Solin, Drniška ulica 27, iznos od 2.527,84 EUR uvećan za iznos zakonskih zateznih kamata koje teku od 6. srpnja 2023. do isplate, po stopi koja se do 29. prosinca 2023. određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referente stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a u slučaju promjene po čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima.

III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, u roku od 15 dana isplatiti tužitelju GOTOVAC COMPANY d.o.o., OIB 74588047850, Solin, Drniška ulica 27, troškove parničnog postupka u iznosu od 1.803,10 EUR sa zateznim kamatama počev od 28. studenoga 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu br. 213-51031323 od 10. studenoga 2022., na kojemu je potpis ovlaštene osobe tužitelja 11. studenoga 2022. ovjeren od strane Maje Radovani, javne bilježnice u Solinu, pod br. ovjere OV-7218/2022. Radilo se o kreditu za obrtna sredstva u iznosu od 108.000,00 EUR prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. U lipnju 2023. tužitelj je, a nakon do tada uredne otplate kredita, odlučio prijevremeno potpuno otplatiti kredit. Tuženik je tužitelju dostavio obračun od 30. lipnja 2023. – obavijest o prijevremenom zatvaranju kredita, s izraženim ukupnim dugovanjem na dan 5. srpnja 2023. u iznosu od 87.799,41 EUR. Ovaj iznos obračuna obuhvaćao je i naknadu za prijevremeni povrat kredita od 3,00 % u iznosu od 2.527,84 EUR. 5. srpnja 2023. tužitelj je u skladu s obavijesti o prijevremenom zatvaranju kredita na račun tuženika izvršio uplatu iznosa od 87.799,41 EUR, što znači da je platio i naknadu za prijevremeni povrat kredita u iznosu od 2.527,84 EUR. Odredbom iz čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu određeno je da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita prema obračunu banke, dok je odredbom istog članka stavka 2. određeno da je banka ovlaštena zaračunati naknadu od preostalog iznosa kredita u visini od 3,00 %, ali ne manje od minimalnog iznosa utvrđenoga važećom Odlukom o naknadama za usluge Addiko bank d.d. Predmetna odredba iz čl. 7. st. 2. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu je ništetna. Tuženik nije imao pravo naplatiti naknadu za prijevremenu konačnu otplatu kredita. Odredbom iz čl. 1024. st. 4. Zakona o obveznim odnosima propisano je da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. Ovom kogentnom odredbom tuženiku je zabranjeno nadoknađivanje iznosa kamata koje je prema ugovoru trebao dobiti do kraja njegova trajanja, dakle, zabranjeno mu je naplatiti naknadu neostvarenih kamata – izmaklu dobit, odnosno dio te naknade. U konkretnom slučaju unaprijed određena naknada za prijevremenu otplatu kredita ne predstavlja ništa drugo nego upravo nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja ugovornoga odnosa. Radi se ustvari o penaliziranju korisnika kredita za prijevremeno ispunjenje obveze. Kako je citirana odredba suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi i nepoštena to se u skladu s odredbom iz čl. 322. st. 1. ZOO-a radi o ništetnoj odredbi te je tuženik temeljem čl. 323. st. 1. ZOO-a dužan vratiti tužitelju iznos naplaćen na ime naknade za prijevremenu otplatu uvećan za zatezne kamate koje teku od dana naplate naknade temeljem odredbe iz čl. 1115. ZOO-a. Notorno je da je tuženik nepošten, jer je unaprijed ugovorio ništetnu ugovornu odredbu na štetu tužitelja kao korisnika kredita odnosno svjesno je, a u svrhu zaobilaženja izričite zakonske odredbe, postupao protivno kogentnoj odredbi zakona. Stoga predlaže utvrditi ništenom odredbu čl. 7. st. 2. ugovora o kreditu. Ujedno predlaže da sud naloži tuženiku naknaditi tužitelju iznos od 2.527,84 EUR sa zateznim kamatama.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da tužitelj nema svojstvo potrošača. Razina pravne zaštite koja se osigurava potrošačima ne može biti identična za poslovne subjekta profesionalce. Takvi subjekti imaju dužnost postupati s povećanjem stupnjem pažnje. Odredba čl. 7. ugovora o kreditu nije ništetna. Navedena odredba nije nepoštena u smislu Zakona o zaštiti potrošača. O navedenoj odredbi pojedinačno se pregovaralo, jasna je, lako uočljiva i razumna te nije protivna načelu savjesnosti i poštenja i ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Odredba je u skladu s čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima. Čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima ne isključuje pravo banka na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita. Takvo pravo tuženika izrijekom je prepoznato u čl. 16. Zakona o potrošačkom kreditiranju. Naknada za prijevremenu otplatu može se naplatiti u svim slučajevima koji nisu izričito zabranjeni zakonom. Niti jedan prisilni propis ne zabranjuje ugovaranje takve naknade. Navedeno nije protivno Ustavu ili moralu društva. Naknada za prijevremenu otplatu kredita odgovarali bi iznosu štete koju tuženik trpi zbog prijevremene otplate po čl. 1024. st. 3. ZOO-a. Tuženik prijevremenom otplatom kredita trpi štetu u vidu administrativnih troškova obrade dokumentacije, troškova osoblja i sl., odnosno negativnih kamata. Stoga predlaže provesti financijsko vještačenje radi utvrđenja okolnosti visine štete koja je nastala tuženiku zbog prijevremene otplate kredita. Navedena naknada predstavlja unaprijed ugovoreni iznos naknade štete u smislu čl. 345. st. 3. ZOO-a. Poziva se na čl. 2. ZOO- a te navodi da stranke slobodno uređuju ugovorne odnose. Poziva se na načelo dispozitivnosti iz čl. 12. ZOO-a. Navodi da je volja stranaka iznad odredbi ZOO-a. Čl. 1024. st. 2. i 3. ZOO-a ne sadrži zabranu ugovaranja naknade za prijevremenu otplatu kredita. Ugovor o kreditu u cijelosti je ispunjen. Radi se o zabrani manjeg značenja. Naplata naknade za prijevremenu otplatu kredita sukladna je s europskom pravnom stečevinom. U t. 39. Preambule Direktive 2008/48/EEZ stoji da treba utvrditi gornju granicu kompenzacije u smislu paušalnog iznosa. U pravu EU pravo naplate za prijevremenu otplatu kredita nije sporna. Naplata naknade za prijevremenu otplatu kredita uobičajena je praksa i u RH i u zemljama EU. Čak i i udruge potrošača ne spore naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Ističe da tuženik nije bio nepošten stjecatelj. Poziva se na prvu sjednicu Građanskog odjela Vrhovnog suda RH br. Su-IV-222/04 od 5. ožujka 2004. Tužitelj se nije prije podnošenja tužbe obratio tuženiku sa zahtjevom da mu se vrati stečen novac zbog čega tužitelj nema pravo na kamate od dana stjecanja. Odredba čl. 326. st. 2. ZOO-a propisuje mogućost naknadnog osnaženja ugovora. Stoga predlaže odbiti tužbeni zahtjev, kao neosnovan.

3. Tužitelj u podnesku od 24. siječnja 2024. ukazuje na primjenu odredbi 1021. – 1024. ZOO-a. Navodi da nema mjesta primjeni Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o potrošačkom kreditiranju. Odredba iz čl. 1024. ne govori o pravu banke na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita. Tuženik nema pravo na naplatu nikakve imaginarne štete koja bi se ogledala u izgubljenoj dobiti – neostvarenih kamata – zbog prijevremene otplate kredita. Poziva se na pravno shvaćanje iz odluke Vrhovnog suda RH, posl. br. Rev-112/18 od 9. ožujka 2022. i Ustavnog suda RH u zbirnoj odluci br. U-III-3231/22 od 13. srpnja 2023. Načelo dispozitivnosti je potpuno neodlučno jer se ništetna odredba ne može ugovarati. Poslovi kreditiranja redovni su poslovi tuženika za koje zaposlenici tuženika dobivaju plaću u okviru redovnih zaduženja. Osporava da je tuženiku nastala šteta. Osporava uzročno-posljedičnu vezu. Osporava da bi se radilo o zabrani manjeg značenja jer se radi o povredi pravnog poretka s ciljem zaštite velikog broja sudionika u pravnom prometu. Ističe da je tuženik bio nesavjestan.

4. U podnesku od 22. ožujka 2024. tuženik navodi da je naknada za prijevremenu otplatu kredita propisana čak i Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite. Poziva se na presudu Visokog trgovačkog suda RH, posl. br. Pž-1558/17 od 10. lipnja 2020., Pž-5301/18 od 16. listopada 2020. i Pž-4595/21 od 26. travnja 2020. Utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi trebalo bi doći samo u situacijama kada sud utvrdi iznimnu grubu povredu ugovora.

5. Tijekom postupka sud je pročitao ugovor o kreditu (listovi 7. - 17. spisa), obavijest o prijevremenom zatvaranju (list 18. spisa), potvrdu o zatvaranju računa (list 20. spisa), pravilnik o naknadama za potrošačke kredite (list 205. spisa), pisanu izjavu izjavu svjedokinje BČ (listovi 224. – 227. spisa), saslušao zakonskog zastupnika tužitelja VČ (listovi 779. – 781. spisa), pročitao nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje Petre Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. od 22. srpnja 2025. (listovi 791. – 795. spisa) te usmeno iznošenje nalaza i mišljenja (listovi 814. i 815. spisa).

6. Sud je, također, pročitao i sudsku praksu, koja djeluje snagom svoje pravne argumentacije, pa tako izvadak iz Zelena knjiga: hipotekarni krediti u EU-u“ (COM(2005) 327 final) (2006/C 65/21) (listovi 45. – 50. spisa), presuda Suda EU C- 621/17 (listovi 51. – 60. spisa), rješenje Županijskog suda u Bjelovaru, posl. br. Gž- 93/2022-3 od 30. lipnja 2022. (listovi 61. – 66. spisa), rješenje Županijskog suda u Osijeku, posl. br. Gž-2551/2021-2 od 19. svibnja 2022. (listovi 67. – 72. spisa), presudu Općinskog suda u Rijeci, posl. br. P-1434/2020-15 od 16. studenoga 2021. (listovi 73.- 119. spisa), ovjereni prijevod s engleskog jezika Aneksa br. 3. uz Bijelu knjigu o integraciji tržišta hipotekarnih kredita EU-a (listovi 120. – 150. spisa), izvadak iz zapisnik s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. ožujka 2004. (list 151. spis), presude Općinskog suda u Splitu, posl. br. P-3811/2017 od 22. siječnja 2020. (listovi 152. – 163. spisa), br. P-2563/18 od 23. listopada 2020. (listovi 164. – 174. spisa), br. P-1798/19 od 23. travnja 2021. (listovi 175. – 184. spisa), presude Vrhovnog sud RH, posl. br. Rev-2781/2011-2 od 16. lipnja 2015. (listovi 185. – 187. spisa), br. Rev-1147/2002-2 od 21. rujna 2004. (listovi 188. – 190. spisa), br. Rev-2288/2000-2 od 9. lipnja 2004. (listovi 191. – 193. spisa), presudu i rješenje Visokog trgovačkog sud RH, posl. br. Pž-4595/2021-5 od 26. travnja 2022. (listovi 206. – 209. spisa), br. Pž-1558/2017-4 od 10. lipnja 2020. (listovi 214. – 223. spisa), presudu Visokog trgovačkog suda RH, posl. br. Pž-5301/2018-2 od 16. listopada 2020.

(listovi 210. – 213. spisa),

7. Raspravnim rješenjem od 13. studenoga 2025. (list 815. spisa) sud je odbio daljnje predložene, a neizvedene dokazne prijedloge, kao nevažne, radi utvrđenja odlučnih činjenica. Ovo stoga i jer je činjenično stanje u trenutku zaključenja glavne rasprave bilo u dovoljnoj mjeri razjašnjeno za donošenje meritorne odluke, što će biti još dodatno obrazloženo. Tako sud nije prihvatio dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem javne bilježnice pred kojom je solemniziran ugovor o kreditu iz ovoga predmeta. Naime, spor se vodi između korisnika kredita, kao tužitelja i davatelja kredita, kao tuženika, dok javna bilježnica nije stranka u ovome postupku. Dužnost javne bilježnice jest postupati po odredbama zakona ali na nikoji način ne isključuje odgovornost tuženika u slučaju ugovaranja ništetnih odredbi ugovora o kreditu. Sud nije saslušavao djelatnika banke jer je tuženik takav dokazni prijedlog povukao na ročištu 18. travnja 2024. (list 725. spisa).

8. Cijeneći rezultate dokaznog postupka, kako svaki dokaz zasebno, tako i sve dokaze zajedno, a na osnovi odredbe iz čl. 8. Zakon o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. - dalje u tekstu: ZPP), ovaj sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan.

9. Predmet ovog spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe iz čl. 7. st. 2. ugovora o kreditu br. 213-51031323 od 10. studenoga 2022., koji su sklopili tužitelj, kao korisnik kredita te tuženik, kao davatelj kredita, a kojom je između stranaka tog ugovora ugovoreno plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita. Ujedno je predmet ovog spora zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 2.527,84 EUR na ime stečenog bez osnove, a koji iznos je tuženik primio od tužitelja po osnovi ništetne odredbe ugovora o kreditu iz čl. 7. st. 2.

10. Između stranaka nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao davatelj kredita sklopili ugovor o kreditu br. 213-51031323 od 10. studenoga 2022. Nije sporno da su stranke ugovora o kreditu trgovačka društva. Nije sporno da tužitelj, kao primatelj kredita, nije potrošač. Nije sporno da je kredit podignut za obrtna sredstva u iznosu od 108.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke za EUR važećem na dan korištenja kredita. Nije sporan sadržaj odredbe iz čl. 7. st. 2. ugovora o kreditu. Nije sporno da je kredit otplaćen u cijelosti.

11. Međutim, između stranaka je sporno je li odredbe iz čl. 7. st. 2. ugovora o kreditu ništetna. S navedenim u vezi, sporno je treba li tuženik vratiti tužitelju iznos od 2.527,84 EUR, koji iznos je primio na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita. Između stranaka je sporno je li tuženiku prijevremenom otplatom kredita iz ovoga predmeta nastala šteta u utuženom iznosu od 2.527,84 EUR. Sporno je je li tuženik savjestan ili nesavjestan stjecatelj. Sporan je tijek kamata. Sporno je je li potraživanje tužitelja zastarjelo.

12. Prvenstveno valja navesti da u ovom predmetu nema mjesta primjeni odredbi Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 19/22), kao i odredbi Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, 52/16 i 128/22). Navedeno stoga jer korisnik kredita, ovdje tužitelj, nije potrošač, već trgovačko društvo.

13. Odredba čl. 7. st. 1. ugovora o kreditu br. 213-51031323 od 10. studenoga 2022. (listovi 7. – 17. spisa) glasi, kako slijedi:

"Prijevremena otplata kredita

Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita ukoliko o toj namjeri obavijesti banku najmanje 30 (trideset) dana unaprijed. Korisnik kredita se obvezuje izvršiti uplatu prema obračunu banke.

U slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita, banka je ovlaštena zaračunati i naknadu od preostalog iznosa kredita odnosno od uplaćenog iznosa (kod djelomične otplate) u visini od 3,00 %, ali ne manjoj od minimalnog iznosa utvrđenog važećom Odlukom o naknadama za usluge Addiko bank d.d."

14. Iz dopisa tuženika od 30. lipnja 2023. (list 18. spisa) proizlazi da se radi o obavijesti tužitelju o prijevremenom zatvaranju kredita s specifikacijom nedospjelog dugovanja i to iznosa glavnice od 25.222,33 EUR, redovne kamate do 5. srpnja 2023. u iznosu od 49,24 EUR i naknade za prijevremeni povrat od 3 % sukladno Odluci o naknadama za usluge Addiko bank d.d. u iznosu od 2.527,84 EUR, odnosno o sveukupnom nedospjelom dugovanju od 87.799,41 EUR, koje je potom iskazano kao dospjelo dugovanje u jednakom iznosu.

15. Iz naloga br. 2023319845615 Privredne banke Zagreb d.d. od 5. srpnja 2023. (list 19. spisa) vidljivo je da je Privredna banka Zagreb d.d. izvršila uplatu tuženiku s opisom plaćanja "korištenje kredita za Gotovac company d.o.o." u iznosu od 87.799,41 EUR.

16. Usporedbom obavijesti o prijevremenom zatvaranju kredita tuženika od 30. lipnja 2023. i naloga za plaćanje od 5. srpnja 2023. sud je zaključio da se radi o identičnom iznosu koji je tuženik potraživao od tužitelja, a koji je tuženiku potom i plaćen od 87.799,41 EUR.

17. Dopis tuženika od 10. kolovoza 2023. (list 20. spisa) potvrđuje tužitelju da je kredit iz ovog predmeta prijevremeno otplaćen 5. srpnja 2023. te da tuženik nema nikakvih potraživanja.

18. S obzirom na to da iz dopisa tuženika od 30. lipnja 2023. proizlazi da je unutar ukupnog iznosa od 87.799,41 EUR i iznos naknade za prijevremeni povrat od 3 % u iznosu od 2.527,84 EUR, to je sud zaključio da je plaćanjem sveukupnog iznosa od 87.799,41 EUR tužitelj tuženiku 5. srpnja 2023. podmirio i naknadu za prijevremeni povrat kredita od 2.527,84 EUR. Navedeno potvrđuje i sam tuženik u dopisu od 10. kolovoza 2023.

19. Prema odredbi iz čl. 1. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite ("Narodne novine", br. 15/14 – dalje u tekstu: Pravilnik) tim Pravilnikom propisuje se vrste naknada koje vjerovnik zaračunava za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača.

20. S obzirom na to da korisnik kredita iz ovog predmeta nije potrošač, to nema mjesta primjeni odredbi Pravilnika. Ujedno valja navesti da pravilnik treba biti sukladan višim pravnim aktima, pa tako zakonima, Ustavu Republike Hrvatske i međunarodnim ugovorima. Kako tužitelj, kao korisnik kredita, iz ovog predmeta nije potrošač, to sud nije primjenjivao, niti cijenio odredbe Pravilnika.

21. Nadalje, iz pisane izjave svjedokinje BČ od 12. prosinca 2023. (listovi 224. – 227. spisa) proizlazi da je svjedokinja navela da je kod tuženika zaposlena od 2020. pa do davanja izjave te da radi na radnom mjestu direktora transakcijskog bankarstva i operativnih poslova, pa je time zadužena za knjigovodstvenu evidenciju kredita, izdavanje potvrda, obavještavanje klijenata i poslove vezane uz povrat, odnosno poništenja sredstva osiguranja nakon otplate kredita. Svjedokinja je navela da nije sudjelovala u sklapanjima pojedinih ugovora o kreditu. Istakla je da joj je poznato da su ugovori o kreditu tuženika do stupanja na snagu Zakona o potrošačkom kreditiranju imali ugovornu odredbu o pravu banke da naplati naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Takva odredba stajala je zbog troškova koji nastanu banci zbog prijevremene otplate kredita. Odredba je sadržavala i visinu naknada iskazanu u postotku. Zbog prijevremene otplate, tuženiku nastanu troškovi vezani uz dodatne aktivnosti banke koje banka mora obaviti, a koje je inače potrebno obaviti prilikom redovne otplate kredita, a radi se o troškovima povezanim s administracijom kredita. Za razliku od redovne otplate, kod prijevremene otplate kredita, korisniku kredita pristupa se individualno. Postupak se inicira zahtjevom za prijevremenu otplatu. Navela je da je svaki korisnik kredita ovlašten tražiti smanjenje naknade. Poznato joj je da takvo smanjenje se može dobiti i da je odobreno pojedinim klijentima. Zahtjev se dostavlja u službu administracije kredita, koja vrši izračun ukupne otplate sa željenim datumom otplate. Korisniku se dostavlja ukupna visina naknade. Banka nadzire uplatu u potpunom iznosu, radnici banke knjigovodstveno evidentiraju uplatu na partiji kredita. Kod prijevremene otplate moguće je skratiti rok ili smanjiti ratu, a tada je potrebno ručno podesiti plan otplate kredita. Nakon otplate, banka izdaje obavijest o zatvorenom kreditu. Ne radi se o automatiziranom postupku banke već se zahtijeva ljudski angažman koji inače nije potreban kod redovne otplate kredita i koji nije moguće unaprijed predvidjeti. Izjava svjedokinje BČ ovjerena je pred javnim bilježnikom.

22. Sud nije pozivao svjedokinju BČ na glavnu raspravu radi usmenog saslušanja jer takav dokazni prijedlog tuženik tijekom postupka nije stavio dok tužitelj nije osporavao pisanu izjavu, ovjerenu pred javnim bilježnikom. Sud je prihvatio pisanu izjavu svjedokinje BČ ali svi navodi iz izjave dani su općenito i generalno dok je sud ovom predmetu pristupio na individualnoj razini. Odlučnu činjenicu je li tuženiku nastala šteta te ukoliko jest nastala šteta, u kojem je iznosu nastala, sud je utvrdio stručnim dokaznom i to provođenjem financijsko-knjigovodstvenog vještačenja. Takvu odlučnu činjenicu sud nije mogao utvrditi samo iz općenitog, paušalnog navoda svjedokinje BČ, koja je obavljala funkciju jednog od direktora tuženika te sama ističe da nije sudjelovala prilikom sklapanja pojedinih ugovora o kreditu, pa čak i ugovora o kreditu iz ovoga predmeta.

23. Na glavnoj raspravi 24. listopada 2024. sud je saslušao zastupnika po zakonu tužitelja VČ (listovi 779. – 781. spisa) koji je naveo da je podigao kredit kod tuženika za obrtna sredstava u iznosu od 108.000,00 EUR. Ugovor je pročitao površno. Nije mu sve bilo jasno. Nitko mu nije rekao da ugovor sadržava klauzulu o plaćanju naknade za privremenu otplatu kredita. Nije mu objašnjeno što to znači te od čega se ta naknada sastoji. Kada je stekao mogućnost otplatiti kredit to je i učinio. Platio je naknadu u iznosu od oko 3.000,00 EUR. Nije mogao s tuženikom pregovarati oko pojedinih odredbu ugovora. Radilo se o tipiziranom ugovoru. Nakon prijevremene otplate, zvali su ga iz banke i rekli da plati još naknadu u iznosu od oko 3.000,00 EUR. Nije bilo moguće s bankom razgovarati o eventualno manjem iznosu. Rečeno mu je da taj iznos mora platiti pa je tako i učinio. To je bio jedini kredit koji je prijevremeno otplatio. Uz kredit iz ovog predmeta, podigao je još samo jedan kredit, koji nije prijevremeno otplatio.

24. Sud je prihvatio iskaz zakonskog zastupnika tužitelja VČ, kao istinit, jer je iskazivao dosljedno, životno te posebice stoga jer je iskazivao sukladno ispravama u spisu.

25. Prihvaćajući prijedlog tuženika za provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja sud je odredio stalnoj sudskoj vještakinji Petri Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. zadatak vještačenja rješenjem od 30. listopada 2024. (listovi 783. – 785. spisa) te joj naložio da utvrdi je li tuženiku nastala šteta, odnosno ukoliko je tuženiku nastala šteta, u kojem iznosu mu je nastala šteta zbog prijevremen otplate kredita i to u vidu negativnih kamata koje je tuženik morao platiti drugim bankama.

26. Vještakinja Petra Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. sačinila je nalaz i mišljenje od 22. srpnja 2025. (listovi 791. – 793. spisa). Iz nalaza i mišljenja vidljivo je da je vještakinja proučila sudski spis i pregledala dostupnu, poslovnu dokumentaciju te je analizirala da prileže izvaci o stanju na računu tuženika i kamatnoj stopi kod stranih banaka kod kojih je tuženik držao svoja sredstava za razdoblje počev od 2011. do 2020. Vještakinja je zaključila da se dostavljeni podaci odnose na razdoblje od 2011. do 2020., a da je kredit prijevremeno otplaćen 5. srpnja 2023. Na temelju stanja spisa i raspoložive dokumentacije vještakinja je utvrdila da nije razvidno da je tuženiku nastala šteta uslijed prijevremene otplate kredita br. 213-51031323 u pogledu negativnih kamata koje je tuženik platio drugim bankama.

27. Rješenjem od 9. rujna 2025. sud je primio na znanje izrađeni nalaz i mišljenja od 22. srpnja 2025. te naložio strankama očitovati se na nalaz i mišljenje u roku od 8 dana (list 798. spisa). Navedeno rješenje tužitelj je, po punomoćniku, primio 12. rujna 2025., a tuženik, po punomoćniku, 9. rujna 2025. (potvrde o otpravku između listova 798. i 799. spisa).

28. Tužitelj se na nalaz i mišljenje očitovao u podnesku od 12. rujna 2025. u kojem nije stavio prigovore (listovi 803. i 804. spisa).

29. Tuženik se na nalaz i mišljenje očitovao u podnesku od 17. rujna 2025. u kojem je paušalno osporio izrađeni nalaz i mišljenje. Tuženik je naveo da to što vještak nije imao dokumentaciju na temelju koje bi izradio izračun ne znači automatski da tuženiku nije nastala šteta. Tuženik se usprotivio takvom zaključku vještakinje. U preostalom dijelu podneska tuženik je osporavao nagradu za izrađeni nalaz i mišljenje. I u podnesku od 23. rujna 2025. (list 810. spisa) tuženik je osporavao nagradu za izrađeni nalaz i mišljenje te potraživao povrat cjelokupnog iznosa od 1.000,00 EUR plaćenog na ime troškova predujma za provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja.

30. Zbog paušalnih i neobrazloženih prigovora tuženika, a sve u cilju potpunog razjašnjenja odlučnih činjenica konkretnog predmeta, sud je pozvao vještakinju Petru Blašković na glavnu raspravu 13. studenoga 2025. radi usmenog iznošenja nalaza i mišljenja. Vještakinja Blašković se očitovala na način da je ostala kod pisano izrađenog nalaza i mišljenja. Objasnila je da negativna kamata znači da banka ima trošak iz razloga što drži sredstva na računu drugih banaka. Ponovila je da iz dokumentacije koja je dostavljena i koja se nalazi u spisu je moguće da je banka plaćala negativnu kamatu ali za razdoblje koje prethodi utuženom razdoblju. Stoga je vještakinja ponovila da stoji kod mišljenja da zaista nije nastala šteta tuženiku ili da se takva šteta ne može utvrditi iz dokumentacije koja je dostavljena (listovi 814. i 815. spisa).

31. Nakon usmeno iznesenog nalaza i mišljenja, tuženik nije ustrajao kod prigovora. Tuženik nije predložio provođenje novog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja (list 815. spisa). Posebice valja navesti da tuženik nije vještakinji dostavio nikakvu drugu dokumentaciju, van dokumentacije koju je vještakinja iznijela u nalazu i mišljenju, pa čak ni nakon pisano izrađenog nalaza i mišljenja pa sve do usmenog iznošenja nalaza i mišljenja, a ni nakon usmeno iznesenog nalaza i mišljenja.

32. Prema odredbi čl. 7. st. 1. ZPP stranke su dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

33. Svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika (čl. 219. st. 1. ZPP-a).

34. Ako sud na temelju izvedenih dokaza (čl. 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP-a).

35. Ugovor o kreditu uređen je odredba čl. 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023. – dalje u tekstu: ZOO).

36. Prema odredbi iz čl. 1021. ZOO-a ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

37. Znači, odredba iz čl. 1021. ZOO-a ne govori ništa o naknadi za prijevremenu otplatu kredita (ne propisuje ju, a niti ju zabranjuje).

38. Prema odredbi iz čl. 1024. ZOO-a korisnik kredita može raskinuti ugovor prije nego što je počeo koristiti kredit. Korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku (st. 2.). U oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio (st. 3.). U slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti (st. 4.).

39. Odredba iz čl. 1024. ZOO-a govori o mogućnosti prijevremene otplate kredita ali i o dužnosti korisnika kredita da plati naknadu štete ali samo u slučaju ako ju je banka pretrpjela (zato je sud i provodio financijsko-knjigovodstveno vještačenje).

40. Navedena odredba govori i o tome da banka ne smije naplatiti kamate od dana prijevremene otplate do ugovorenog roka.

41. Stoga, valja zaključiti da je prisilnim propisom i to odredbom iz čl. 1024. st. 4. ZOO-a propisano da banka ne smije naplatiti kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. Time naknada za prijevremenu otplatu kredita ne smije biti uglavničena kamata od prijevremene otplate do prvotno ugovorenog roka.

42. Prijevremena naknade smije (jedino) biti naknada štete – ali samo ako je šteta stvarno i nastala banci.

43. Pravo na popravljanje štete iz ugovora uređeno je odredbama čl. 342. do 349. ZOO-a.

44. Ako navedenim odredbama toga odsjeka nije drugačije propisano, na naknadu ugovorne štete na odgovarajući se način primjenjuju odredbe toga Zakona o naknadi izvanugovorne štete (čl. 349. ZOO-a).

45. Prema odredbi iz čl. 1045. ZOO-a tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

46. Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprečavanje njezina povećanja (izmaka korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta) – čl. 1046. ZOO-a.

47. Iz provedenih dokaza, a posebice financijsko-knjigovodstvenog vještačenja sud je zaključio da šteta nije nastala tuženiku, suprotno paušalno, a nedokazanom osporavanju tuženika. Tuženiku valja ukazati da odredbe o teretu dokazivanja iz ZPP- a, pa tako čl. 7., čl. 219. st. 1. i čl. 221.a ZPP, propisuju da ako nešto nije dokazano, to pravno ne postoji – znači, ako nije dostavljena dokumentacije iz koje je može izvještačiti da šteta stvarno i jest nastala tuženiku i njena visina – to pravno znači da šteta nije nastala, sve primjenom odredbe o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPPa.

48. S obzirom na to da je sud utvrdio da šteta u vidu tzv. negativnih kamata nije nastala tuženiku, to ju tuženik ne može osnovano potraživati u vidu naknade za prijevremenu otplatu kredita, suprotno upiranjima tuženika.

49. Tuženik tijekom postupka upire na dispozitivnost odredbi ZOO, slobodu ugovaranja između stranaka, a posebice slobodu ugovoranja, praćenu povećanom pozornosti gospodarstvenika u pravnom prometu pa primjenu načela „pacta sunt senvanda“. Sud potvrđuje ispravnost ovakvih navoda tuženika ali unutar granica pravnog poretka, pa nastavno dalje obrazlaže, kako slijedi:

50. Prema odredbi iz čl. 3. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, br. 56/1990, 135/1997, 113/2000, 28/2001, 76/2010, 5/2014 – dalje u tekstu: Ustava) sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekova okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav najviše su vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava.

51. Prema odredbi iz čl. 49. st. 1. Ustava poduzetnička i tržišna sloboda temelj su gospodarskog ustroja Republike Hrvatske. Država osigurava svim poduzetnicima jednak pravni položaj na tržištu. Zabranjena je zlouporaba monopolskog položaja određenog zakonom (st. 2.).

52. Prema odredbi iz čl. 2. ZOO-a sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva.

53. Prema odredbi iz čl. 3. ZOO-a sudionici u obveznom odnosu ravnopravni su.

54. Prema odredbi iz čl. 7. st. 1. ZOO-a pri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba.

55. Prema odredbi iz čl. 11. ZOO-a sudionici mogu svoj obvezni odnos urediti drukčije nego što je ovim Zakonom određeno, ako iz pojedine odredbe ovoga Zakona ili iz njezina smisla ne proizlazi što drugo.

56. Prema odredbi iz čl. 322. ZOO-a ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

57. Stoga, sud zaključuje da jest dopušteno ugovarati i slobodno uređivati obvezne odnose ali pritom sudionici obveznih odnosa moraju polaziti od temelja za tumačenje Ustava, kao i općih načela obveznih odnosa. Time sudionici obveznih odnosa ne mogu uređivati svoje obveze odnose suprotno Ustavu, prisilnim propisima ili moralu društva, odnosno ne mogu ugovarati odredbe koje su ništetne. Ako pak postupke na način da ugovore nešto što je protivno Ustavu, prisilnim propisima ili moralu društva, navedeno za posljedicu ima ništetnost te zakonom propisanu restituciju.

58. U konkretnom predmetu sud je zaključio da je tužitelj, kao korisnik kredita, tijekom otplate anuiteta došao u financijsku situaciju da otplati kredit tuženiku, kao davatelju kredita te je tako i postupio. Tuženik je od njega tražio plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 2.527,84 EUR te je tužitelj navedenu naknadu i platio tuženiku i to 5. srpnja 2023.

59. Prema stavu ovog suda ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita u ovom sporu suprotno je temeljima Ustava (čl. 3. Ustava - suprotno vladavini prava, jednakosti i nepovredivosti vlasništva), kao i tržišnoj slobodi (suprotno jednakom položaju poduzetnika – čl. 49. st. 1. Ustava).

60. Ujedno je, prema stavu ovog suda, ugovaranje takve naknade u ovom sporu suprotno je osnovnim načelima obveznog prava, pa tako načelu jednakosti (čl. 3. ZOO- a) te načelu jednake vrijednosti činidaba (čl. 7. st. 1. ZOO-a).

61. Tim je ovaj sud zaključio da ugovaranja naknade za prijevremenu otplatu kredita ima za posljedicu ništetnost odredbe iz čl. 7. st. 2. ugovora o kreditu (čl. 322. ZOO-a).

62. Prema odredbi iz čl. 328. ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se. Stoga, nije u pravo tuženik u navodima da je kredit otplaćene, pa da korisnik kredita više nema pravni interes za utvrđivanje ništetnosti. Suprotnim zaključivanjem, došlo bi do ozakonjenja ništetnih odredbi.

63. Tuženik se tijekom postupka poziva na odredbu iz čl. 326. st. 2. ZOO-a kojom je propisano da ali ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost se ne može isticati.

64. Sud ne može uzeti u konkretnom predmetu da se radi o zabrani manjeg značenja u smislu odredbe iz čl. 326. st. 2. ZOO-a. Naime, ne može se uzeti kao zabranu manjeg značenja nešto što vrijeđa temelje za tumačenje Ustava, kao i osnovana načela obveznog prava, dok cijelo vrijeme banka iskorištava svoj “jači“ položaj na tržištu u odnosu prema korisnicima kredita. Ovdje valja uzeti u obzir da se radi o tipiziranom ugovoru, koji je sastavila banka te da korisnik kredita nije bio u mogućnosti sa bankom pregovarati oko pojedine odredbe ugovora, pa čak niti oko odredbe iz čl. 7. st. 2. ugovora o kreditu. Ujedno je sud stava da se ne može uzeti i da je sam iznos od 2.527,84 EUR, po svojoj visini, manji iznos, suprotno upiranju tuženika. Ovo posebice stoga kada već tuženik tvrdi (a ne dokazuje – čl. 219. st. 1. u vezi s čl. 221.a ZPP-a) da mu nastala šteta u navedenom iznosu, pa se čak i bori da se vrati predujam od 1.000,00 EUR, a ne samo 700,00 EUR. Time sud zaključuje da čak ni sam tuženik ne drži da je iznos od 700,00, što je manje o plaćanje ništetne naknade, malen iznos, nebitne vrijednosti.

65. Nadalje, tuženik jest tijekom postupka navodio da mu je šteta nastala i u vidu troškova oko administracije kredita i troškova osoba, no, nije ni jednim navodom pokušao objasniti koja bi to šteta bila te dokazati njen nastanak i visinu. Stoga i po toj osnovi tuženik ne može osnovano potraživati štetu od tužitelja.

66. Valja navesti da je sud pročitao sudsku praksu na koju su ukazivale strane te koju su dostavljali u spis. Tako je sud pročitao i presudu Visokog trgovačkog suda RH, posl. br. Pž-4595/21-5 od 26. travnja 2022., ispravljenu rješenjima od 13. lipnja 2022. i 1. rujna 2022. Uvažavajući stav drugostupanjskog suda, sud je utvrdio da je protiv navedene presude dopuštena revizija rješenjem Vrhovnog suda RH, posl. br. Revd- 1067/24-2 od 12. lipnja 2024. U nastavku, odlučujući o reviziji, Vrhovni sud RH donio je rješenje, posl. br.Rev-1276/24-2 od 20. studenoga 2024. kojim je ukinuo prethodno navedenu drugostupanjsku presudu te da je predmet vratio na ponovno suđenje. U odluci Vrhovnog suda RH, posl. br. Rev-1276/24-2 od 20. studenoga 2024. zauzet je sličan pravni stav kao što je zauzeo i sud u ovoj presudi. U navedenom rješenju stoji: "Odredba ugovora o kreditu kojom se za slučaj prijevremene ili konačne otplate kredita ugovara naknada ili taksa (pristojba) od preostalog ili uplaćenog iznosa, koju korisnik kredita plaća banci sukladno odlukama banke o visini naknade, odnosno njezinoj poslovnoj politici, ništetna je ako je suprotna načelu ravnopravnosti iz čl. 3. ZOO te načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO te nije dopušteno ugovarati takvu naknadu tj. pristojbu ako je suprotna navedenom načelu ravnopravnosti iz čl. 3. ZOO te načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO."

67. Kako je sud zaključio da je ništetna odredba iz čl. 7. st. 2. ugovora o kreditu, to je odlučio kao u t. I. izreke.

68. Prema odredbi iz čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

69. Prema odredbi iz čl. 1111. st. 1 ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

70. Prema odredbi iz čl. 1111. st. 3. ZOO-a obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

71. Prema odredbi iz čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

72. S obzirom na to da je tuženik, kao stjecatelj, kao banka profesionalac u svojoj djelatnosti (čl. 10. st. 2. ZOO-a), to sud zaključuje da je bio nepošten od dana stjecanja iznosa stečenog na temelju ništetne odredbe o obvezi plaćanja naknade prijevremenu otplatu kredita.

73. Kako je tužitelj po ništetnoj odredbi platio iznos od 2.527,84 EUR, to je tuženik dužan vratiti navedeni neosnovano stečeni iznos.

74. Nadalje, tužitelju pripadaju zatezne kamate na iznos od 2.527,84 EUR počev od traženog dana 6. srpnja 2023., odnosno od dana stjecanja do isplate, sve na temelju odredbe iz čl. 1115. u vezi s čl. 29. st. 1. ZOO-a, sve po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se primjenjuje u trgovačkim ugovorima.

8. Neosnovan je prigovor zastare jer zastara počinje teći od trenutka donošenja ove presude kojom se utvrđuje ništetnom ugovorna odredba iz čl. 5. ugovora o kreditu, odnosno od pravomoćnosti ove presude, suprotno upiranju tuženika, sve primjenom odredbe iz čl. 215. st. 1. ZOO-a.

75. Slijedom iznesenog, valjalo je odlučiti kao u t. II. izreke.

76. O troškovima parničnog postupka sud je odlučivao na temelju odredbi iz čl. 151. st. 1., čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/2023. - dalje u tekstu: Tarife).

77. Stoga je, kao potrebne za vođenje parnice, u smislu odredbe iz čl. 155. st. 1. ZPP-a, tužitelju valjalo priznati trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR na temelju Tbr. 7.1. Tarife, trošak sastava podnesaka od 24. siječnja 2024. i 12. rujna 2025., za svaki iznos od 200,00 EUR na temelju Tbr. 8.1. Tarife, kao i troškove zastupanja, po punomoćniku, na ročištima 18. travnja 2024., 24. svibnja 2024., 24. listopada 2024. i 13. studenog 2025., za svako iznos od 200,00 EUR na temelju Tbr. 9.1. Tarife, sve uvećano za PDV (25 %). Tužitelju pripadaju i troškovi sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 26,55 EUR i sudske pristojbe na presudu u jednakom iznosu. Stoga je tužitelju valjalo ukupno dosuditi troškova parničnog postupka u iznosu od 1.803,10 EUR sa zateznim kamatama počev od presuđenja do isplate po odredbi iz čl. 151. st. 3. ZPP-a, a po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se primjenjuje u trgovačkim ugovorima. Stoga je odlučeno kao u t. III. izreke.

78. U odnosu na traženja tuženika na povrat cjelokupnog plaćenog predujma za provedeno financijsko-knjigovodstveno vještačenje, valja navesti da je sud rješenjem, posl. br. P-3087/2023-9 od 30. listopada 2024. pozvao tuženika u roku od 8 dana platiti troškove predujma za provođenje vještačenja (listovi 783. – 785. spisa). Protiv t. III. izreke navedenog rješenja od 30. listopada 2024. tuženik je bio u mogućnosti podnositi žalbu. Tuženik nije podnio žalbu protiv navedenog rješenja zbog čega je rješenje o predujmu i iznosu predujma postalo pravomoćno. Vještakinja je sačinila nalaz i mišljenje. Vještakinja je i usmeno na glavnoj raspravi iznijela nalaz i mišljenje. To što se nalaz i mišljenje ne sviđa i/ili ne odgovara tuženiku nije od utjecaja na njegovu obvezu plaćanja troškova provođenja stručnog dokaza vještačenja. Pritom posebice valja uzeti u obzir da je upravo tuženik bio dužan u sudski spis i vještakinji dostaviti potrebnu dokumentaciju iz koje bi se moglo izvještačiti, odnosno utvrditi da je tuženiku nastala šteta te da mu je nastala šteta u iznosu od 2.527,84 EUR, a što tuženik nije učinio. Vještakinja je u konačnici za izradu nalaza i mišljenja tražila iznos od 300,00 EUR (list 796. spisa), a sud je rješenjem, posl. br. P-3087/2023-17 od 9. rujna 2025. (listovi 800. – 802. spisa) naložio računovodstvu da isplati predujam u ukupnom iznosu od 300,00 EUR. Protiv navedenog rješenja od 9. rujna 2025. nije dopuštena žalba. Ostatak predujma od 700,00 EUR vraćen je tuženiku.

U Zagrebu 28. studenoga 2025.

Sutkinja:

Dina Jellin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke su ovlaštene izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

DNA:

1. tužitelju, po pun., uz nalog za sudsku pristojbu na presudu 71,73 EUR

2. tuženiku, po pun.

3. kal. 30 dana