Republika Hrvatska
Općinski sud u Kutini
Hrvatskih branitelja 1
44320 Kutina
Poslovni broj: P-151/2025-9
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Kutini, po sucu tog suda Lovorki Grahek, u pravnoj stvari tužiteljice UR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Nenad Horvat, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika OTP banke d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB:52508873833, kojeg zastupa punomoćnik Miroslav Plaščar, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Žurić i Partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne rasprave održane i zaključene 29. listopada 2025. u prisutnosti tužiteljice osobno, punomoćnika tužiteljice i zamjenice punomoćnika tuženika, 28. studenog 2025.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 050222301702 sklopljenog između tužitelja i prednika tuženika, od dana 22.02.2005. godine, sadržana u čl. 5. Ugovora o kreditu, a koja glasi:
“Članak 5.
TROŠKOVI KREDITA
5.1. Korisnik kredita se obvezuje platiti Banci troškove/naknadu za odobravanja kredita (troškovi obrade zahtjeva, skrbi oko osiguranja i rezerviranja sredstava, kao i administrativnih i drugih radnji po kreditu) – jednokratno 0,99 % (slovima:nulacijelihdevedesetdevetposto) od iznosa odobrenog kredita, unaprijed, a najkasnije prije korištenja odobrenog kredita.”
II. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d. isplatiti tužiteljici UR na ime stjecanja bez osnova iznos od 493,10 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23. veljače 2005. pa do isplate po stopi koja se do 31. prosinca 2007. određuje prema članku 1. Uredbe o visini stope zateznih kamata, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d. naknaditi tužiteljici UR troškove postupka u iznosu od 1.099,54 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. studenog 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je podnijela ovom sudu tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate u kojoj je navela da je dana 22.02.2005. s pravnim prednikom tuženika sklopila Ugovor o kreditu broj 050222301702 prema kojem joj je tuženik kao kreditor stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 77.000,00 CHF. Navela je da ju je odredbom čl. 5. predmetnog Ugovora prednik tuženika obvezao na plaćanje naknade za odobravanje kredita u visini od 0,99 % jednokratno od iznosa kredita, bez da joj je prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu, niti zašto je baš određena naknada u visini od 0,99 % od iznosa kredita, što navedenu obvezu tužiteljice kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima. Smatra da sporna odredba u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe čl. 81. st.1 i st.2 i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika kao jače ugovorne strane, a u kojem se položaju se tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničko društvo te da je tuženik nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. U ugovoru nije bilo navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (da li po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju), a dodatno, nije precizirano niti da li će biti relevantan tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili na neki treći dan. Navela je da joj je tuženik odobrio jedan iznos kredita, a faktički joj isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, teretivši ju prilikom isplate kredita 22.02.2005. godine za iznos od 3.715,25 kn, što predstavlja kunsku protuvrijednost iznosa od 762,30 CHF, obračunato po srednjem tečaju tuženika na dan 22.02.2005. koji je za 1 CHF iznosio 4,873743 kn. Obračunato po fiksnom tečaju konverzije koji za 1 EUR iznosi 7,53450 kn tužiteljica tužbenim zahtjevom na ime naknade za obradu kredita potražuje iznos od 493,10 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.
2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev. Naveo je da je potraživanje tužitelja u zastari, da su tvrdnje tužitelja da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu neosnovane i neutemeljene te da tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno prigovaralo i koje su suprotne načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Predložio je da sud odbije tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti.
3. Sud je u postupku izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 050222301702 od 22. veljače 2005. (str. 5-10 spisa) i potvrdu od 2. lipnja 2025. (str. 11 spisa) te je proveo saslušanje tužiteljice.
4. Tužbeni zahtjev je osnovan.
5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti odredbe članka 5. Ugovora o kreditu broj 050222301702 od 22. veljače 2005. kojom je ugovorena obveza tužiteljice kao korisnice kredita na plaćanje jednokratne naknade u visini od 0,99 % od iznosa odobrenog kredita, unaprijed, a najkasnije prije korištenja odobrenog kredita te zahtjev za isplatu iznosa od 493,10 EUR s osnova naplaćene naknade temeljem odredbe članka 5. navedenog ugovora s pripadajućim zateznim kamatama.
6. Među strankama je sporno da li je odredba članka 5. predmetnog ugovora o kreditu ništetna i da li je tuženik dužan vratiti ono što je po predmetnoj odredbi ugovora primio na ime naknade, kao i da li je nastupila zastara takvog potraživanja tužiteljice.
7. Čitanjem predmetnog ugovora o kreditu utvrđeno je da su isti sklopili prednik tuženika NOVA BANKA d.d. kao kreditor i tužiteljica kao korisnica kredita, da je kao namjena kredita navedena kupnja stambenog prostora, adaptacija, gradnja ili dovršenje stambenog objekta i sredstva osiguranja (članak 1. ugovora) te da je ugovorena obveza korisnika kredita na plaćanje jednokratne naknade za odobravanje kredita (troškovi obrade zahtjeva, skrbi oko osiguranja i rezerviranja sredstva, kao i administrativnih i drugih radnji po kreditu) u visini od 0,99 % od iznosa odobrenog kredita, a koja se obračunava i naplaćuje unaprijed, a najkasnije prije korištenja kredita (članak 5. ugovora).
8. Na pravni odnos stranaka koji je proizašao iz predmetnog ugovora o kreditu primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03., dalje: ZZP/03). Odredbama članka 81. stavak 1., 2., 3. i 4. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom članka 87. stavak 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Nadalje, odredbom članka 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO) propisano je kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je odredbom članka 4. ZOO propisano kao su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Prema odredbi članka 7. ZOO sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je odredbom članka 8. stavak 1. ZOO propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta.
9. Na okolnost pregovaranja prilikom sklapanja predmetnog ugovora i davanja bitnih informacija vezanih za spornu odredbu iz tog ugovora te samog svojstva potrošača u postupku provedeno je saslušanje tužiteljice koja je u iskazu navela da je predmetni ugovor o kreditu sklopila 2005. godine sa Novom Bankom. Kredit joj je trebao radi kupnje stana u kojem je živjela sa svojom obitelji. Nije bila vlasnik obrta niti poduzeća. Kada je bila u banci ponudili su joj kredit u švicarskim francima za koji su joj rekli da je stabilna valuta, govorili su joj o visini kredita, broju rata, visini rate, ali joj ništa nisu spominjali da bi trebala platiti još neke troškove odnosno naknade. Navela je da nije mogla pregovarati o odredbama ugovora o kreditu, da kada ju je službenica banke nazvala i rekla joj da dođe po ugovor radi ovjere kod javnog bilježnika, da je prije ovjere pročitala ugovor koji su joj dali u banci te da je tek tada vidjela da je u istom naveden i trošak iskazan u postotku od iznosa kredita i to 0,99%. Navela je da nije ništa tada platila. Pitala je službenicu u banci na što se odnosi taj trošak, na što joj je ista rekla da se radi o trošku obrade kredita, ali joj nije rekla koji su to točno troškovi. Rekla joj je da ne mora ništa platiti jer će joj se taj iznos skinuti sa kredita.
10. Iz iskaza tužiteljice koji je ovaj sud u cijelosti prihvatio kao istinit jer je u skladu s drugim provedenim dokazima u postupku (ugovorom o kreditu i potvrdom), a tuženik nije dokazao suprotno, sud je utvrdio da je tužiteljica potrošač u smislu odredbe članka 3. t. 1. ZZP/03 jer je ugovor o kreditu sklopila radi kupnje stana u kojem je živjela s obitelji i to isključivo kao fizička osoba (a ne u svrhu poslovne djelatnosti, niti je takva djelatnost tužiteljice dokazana), dok je tuženik, odnosno njegov prednik trgovac u smislu odredbe članka 3. t. 2 ZZP/03 budući je kao bankarska institucija nudio kredite koja je jedna od njegovih osnovnih djelatnosti.
11. Iz navoda tužiteljice da joj u banci ništa nisu rekli da bi trebala platiti još neke troškove odnosno naknade te da su joj u banci su dali gotov ugovor i rekli joj da ga ovjeri kod javnog bilježnika, proizlazi da tužiteljica nije mogla pregovarati o odredbama ugovora te da nije bila od strane tuženika informirana o visini naknade vezane uz sklapanje ugovora niti na što se ta naknada točno odnosi, a tuženik nije predložio niti jedan dokaz kojim bi dokazao suprotno.
12. Stoga, sud je utvrdio da je stavljanjem ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita tuženik, odnosno njegov prednik koristio nepoštenu poslovnu praksu pri čemu je tužiteljica dovedena u neravnopravni položaj jer nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora (tipski ugovor). Naime, prednik tuženika prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora sa tužiteljicom nije pojedinačno pregovarao o odredbama ugovora, pa tako niti o odredbi o naknadi iz članka 5. ugovora, već je tužiteljica bila stavljena u poziciju „uzmi ili ostavi”. Prednik tuženika tužiteljici nije prezentirao koje ona to točno ima troškove u vezi postupka odobravanja kredita, pa da bi tužiteljica iste morala naknaditi, niti joj je objasnio strukturu tih troškova i zašto je iznos te naknade u izravnoj korelaciji sa iznosom kredita koji se traži (0,99 % od iznosa kredita). Pri tome sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.
13. U odnosu na navode tuženika da je odredba Ugovora koja se odnosi na ugovaranje sporne naknade bila jasna, lako razumljiva i uočljiva pa stoga nije dopušteno ocjenjivati poštenost takve odredbe, valja navesti da određeni troškovi na koje se odnosi ugovorena naknada (troškovi obrade zahtjeva, skrbi oko osiguranja i rezerviranja sredstava, kao i administrativnih i drugih radnji) kao parametri nisu jasni niti omogućuju procjenu da li konkretno ugovoreni postotak i na temelju njega isplaćeni iznos predstavlja stvarni ekvivalent radnjama i troškovima na koje se odnosi. Naime, odredbe ugovora o kreditu moraju biti takve da potrošaču omogućuju, ne samo gramatičku i jezičnu razumljivost određenog pojma, već i razumijevanje funkcioniranja onog pojma ili instituta na koji se jezični izričaj odnosi. Stoga, odredba članka 5. ugovora, po mišljenju ovoga suda, ne ispunjava uvjet jasne i lako razumljive odredbe.
14. Slijedom navedenog, a imajući u vidu da se o spornoj odredbi ugovora o kreditu o naplati naknade nije unaprijed pregovaralo, da tužiteljica kao korisnik kredita nije imala mogućnost utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe, kao i da je ugovor o kreditu bio unaprijed pripremljen od strane prednika tuženika te da tužiteljica nije mogla unaprijed znati na koji će se način formirati visina naknade, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, sud je utvrdio da je sporna odredba predmetnog ugovora o kreditu koja se odnosi na naplatu naknade (članak 5. ugovora) nepoštena, a posljedično i ništetna u smislu odredbe članka 87. stavak 1. ZZP/03.
15. Odredbama članka 323. stavak 1. i 2. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj strani sve ono što je primila na temelju takva ugovora.
16. Iz potvrde tuženika od 2. lipnja 2025. proizlazi da je tužiteljica realizirala predmetni stambeni kredit dana 22. veljače 2005. te da joj je prilikom knjižena predmetnog kredita naplaćena naknada 0,99% iznosa kredita, odnosno 3.715,25 HRK/762,30 CHF. Valja dodati da je na pripremnom ročištu za glavnu raspravu tuženik naveo da ne osporava visinu tužbenog zahtjeva.
17. Stoga je tužiteljici dosuđen traženi iznos naplaćene naknade za obradu kredita u iznosu od 493,10 EUR (iznos u eurima izračunat je uz primjenu fiksnog tečaja konverzije od 7,53450 sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, "Narodne novine", broj 57/2022.) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana koji slijedu danu naplate naknade, odnosno od 23. veljače 2005. do isplate primjenom odredbe članka 1115. ZOO kojom je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Prema ocjeni ovog suda tuženik, odnosno njegov prednik bio je nepošten jer je već prilikom sklapanja samoga ugovora kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti morao znati da je sporna odredba ugovora o kreditu protivna prisilnim propisima i to s obzirom na način njezinog ugovaranja (izostanak mogućnosti pregovaranja od strane potrošača o pojedinačnim odredbama) te s obzirom na moguće posljedice (znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice) te da je time ta odredba ugovora i ništetna zbog čega je tuženik dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja predmetne naknade.
18. Neosnovan je tuženikov prigovor zastare s obzirom da se radi o restitucijskom zahtjevu, a na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto je pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, odnosno u konkretnom slučaju u odnosu na spornu odredbu o naknadi za obradu kredita donošenjem ove presude.
19. Odredbom članka 37. stavak 1. ZPP propisano je da ako jedna tužba protiv istog tuženika obuhvaća više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, vrijednost predmeta spora se određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva. Odredbom članka 40. stavak 2. ZZP propisano je da kad se zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio. Tužiteljica je u tužbi, pored zahtjeva za isplatu iznosa od 493,10 EUR (točka II. zahtjeva) postavila i zahtjev za utvrđenje ništetnosti (točka I. zahtjeva), dakle nenovčani zahtjev te je kao vrijednost predmeta spora naznačila iznos od 1.820,33 EUR, a koji iznos čini zbroj vrijednosti zahtjeva za isplatu od 493,10 EUR i vrijednosti zahtjeva za utvrđenje ništetnosti u iznosu od 1.327,23 EUR. Sud je povodom prigovora tuženika postupio sukladno odredbi članka 40. stavak 3. ZPP te je temeljem odredbe članka 37. stavak 1. i 40. stavak 2. ZPP odredio na pripremnom ročištu vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.820,33 EUR.
20. O troškovima postupka sud je odlučio temeljem odredbe članka 154. stavak 1. ZPP i odredbi članka 155. ZPP-a te je tužiteljici na ime zastupanja po punomoćniku odvjetniku sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23., dalje: Tarifa) priznao troškove i to: za sastav tužbe 100 bodova (Tbr. 7. toč. 1. Tarife), za sastav podneska od 25. kolovoza 2025. 100 bodova (Tbr. 8. toč. 1. Tarife) za zastupanje na ročištima održanim 25. rujna 2025. i 29. listopada 2025. 100 bodova za svako (Tbr. 9. toč. 1. Tarife) odnosno ukupno 400 bodova, što pomnoženo sa vrijednošću boda od 2 EUR iznosi 800,00 EUR, a koji iznos uvećan za PDV od 25% ukupno iznosi 1.000,00 EUR. Tužiteljici je priznat i trošak plaćene pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 EUR i pristojbe na presudu u iznosu od 66,36 EUR, odnosno u konačnici ukupan trošak u iznosu od 1.099,54 EUR zajedno sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude koja je tužiteljici priznata sukladno odredbi članka 151. stavak 3. ZPP.
U Kutini 28. studenog 2025.
S u d a c:
Lovorka Grahek
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude, a o istoj odlučuje nadležni županijski sud. Presuda u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 3. ZPP.
DNA:
1. Tužiteljica po punomoćniku
2. Tuženik po punomoćniku
