Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Virovitica, Tomaša Masaryka 8

Poslovni broj: P-498/2023-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici po sucu Zoranu Mandiću, u pravnoj stvari tužitelja CĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnicima, odvjetnicima Odvjetničkog društva Volić & Ružička & Cabadaj Cafuta iz Garešnice, protiv tuženika Addiko Bank d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 14036333877, zastupano po punomoćnicima, odvjetnicima Odvjetničkog društva Knezović & Partneri iz Zagreba, radi isplate, nakon zaključenja glavne, javne rasprave 16. listopada 2025. u prisutnosti tužitelja i njegove punomoćnice, te zamjenika punomoćnika tuženika, temeljem odredbe čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku ( Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 u daljnjem tekstu ZPP-a), 28. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe ugovora o kreditu broj 5140060242- 69800004993/2005. sklopljenog između tužitelja CĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, i SLAVONSKE BANKE d.d., kao pravnog prednika tuženika ADDIKO BANK d.d., [adresa], OIB: 14036333877, kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., [adresa], OIB: 14036333877 da tužitelju CĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]

isplati

iznos

od

4.267,47

EUR (slovima:četiritisućedvijestotinešezdesetsedameuraičetrdesetsedameurocenti) zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 10. veljače 2016. kao dana zaključenja aneksa ugovora o kreditu kojim je proveden postupak konverzije po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja 2024. a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke , sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., [adresa], OIB: 14036333877 da tužitelju CĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 2.551,50 EUR (slovima; dvijetisućepetstotinapedesetjedaneuroipedeseteurocenti) u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva u kojem se potražuju zatezne kamate na preplaćene iznose i to za svaki pojedini preplaćeni iznos od dana plaćanja do isplate, te u dijelu u kojem pe potražuju zatezne kamate na iznos od 2.551,50€ od 30. rujna 2015. do isplate.

V. Odbija se kao neosnovan prigovor prijeboja.

VI. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 1.950,00 € zajedno sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja (28. studenog 2025.) pa do isplate, po stopi koja određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, pa sve do isplate, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj CĐ iz [adresa], podnio je putem svojih punomoćnika dana 13. lipnja 2023. ovome sudu tužbu protiv Addiko Bank d.d. sa sjedištem u [adresa], radi utvrđenja ništetnosti i isplate.

1. 1. U tužbi i tijekom postupka tužitelj navodi da je s prednikom tuženika Slavonskom bankom d.d. zaključio Ugovor o kreditu broj 5140060242- 69800004993/2005 dana 20. svibnja 2005.godine, sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama. Ovim Ugovorom tuženik je omogućio tužitelju korištenje kredita u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 56.000,00 CHF prema srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek na dan korištenja, s kamatom od 4,90% s rokom vraćanja od 25 godina.

1. 2. Predmetnim Ugovorom ugovorena je promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana na švicarski franak, bez jasnih parametara po kojima bi tužitelj mogao biti obaviješten i imati saznanja o konkretnim kamatnim stopama i kretanju tečaja koji će se primjenjivati, kako će mjesečni anuiteti dospijevati.

1. 3. Tužitelj navodi da predmetni Ugovor ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, pa je tako tuženik koristeći ugovornu odredbu prema kojoj se kamata mijenja odlukom banke mogao postupiti kako je htio, odnosno nesavjesno. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke, iako je jasna i jasno uočljiva nije razumljiva, jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a ne navode se bilo kakvi kriteriji temeljem kojih bi se odluka o izmjeni kamate mijenjala, slijedom čega takvu odredbu smatra protivnom Zakonu o zaštiti potrošača, odnosno načelu savjesnosti i poštenja i Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine 35/05 u daljnjem tekstu ZOO-a), te ista ne proizvodi pravne učinke.

1. 4. Jednostrano promjenjiva kamatna stopa utvrđena je nepoštenom i ništetnom, presudama Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. , presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. , presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015., te presudom Ustavnog suda Republike Hrvatske posl.br. U-III-2521/2015 od 13. prosinca 2016. ,

1. 5. Valutna klauzula je nezakonitom i ništetnom, pravomoćno utvrđena presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. a koja presuda je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. koja je potvrđena Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019.

1. 6. Tužitelj ukazuje na odluku Visokog Trgovačkog suda u kojoj stoji da iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica da obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa, čini obvezu posebno rizičnom, jer u vrijeme zaključenja Ugovora, potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izraženo u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, niti koju će cijenu ( redovnu kamatu) za to platiti.

1. 7. Iz predmetnog ugovora o kreditu jasno proizlazi da se radi o kunskom kreditu koji je tek knjigovodstveno od strane tuženika iskazan kao kredit u švicarskim francima. Tužitelj je kreditiran u kunama, kredit mu je isplaćen u kunama, troškovi obrade kredita naplaćeni su u kunama, a i procjena kreditne sposobnosti tužitelja vršena je u kunama. Ono što je tuženik napravio jest to, da je nakon plasiranja kuna tužitelju povrat plasmana indeksirao valutnom klauzulom vezano uz kretanje švicarskog franka na svjetskom monetarnom tržištu, pri čemu tužitelja nije izvijestio niti upozorio da time sudjeluje u visoko složenom financijskom poslu.

1. 8. Sam mehanizam Ugovora koji je razradio, sastavio i ponudio tuženik, bio je baziran na kombinaciji triju ugovornih odredbi, koji su u zajedničkom djelovanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja na štetu tužitelja, uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama, pa se tako tužitelju usprkos redovitoj otplati kredita povećavala kamata i mjesečna rata , kao i ukupna glavnica duga. Ugrađujući švicarski franak u valutnu klauzulu, tuženik je formirao ugovorni odnos suprotno zakonskim odredbama i svrsi samog prava ustanovljenog tim odredbama, te tako povrijedio načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima iz čl. 3. ZOO-a, načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a, načelo zabrane zlouporabe prava iz čl. 6. ZOO-a, načelo jednake vrijednosti i činidaba iz čl. 7. ZOO-a, te načelo zabrane prouzročenja štete iz čl. 8. ZOO-a koja načela su konkretizirana i sankcioniranja ništetnošću odredbi čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača/03.

1. 9. Druga nepoštena odredba je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi koja stopa se mijenja jednostranom odlukom banke koja nije podložna nikakvoj kontroli. Time je tuženik ugovorenu kamatnu stopu koja prema izričitoj odredbi čl. 1022. ZOO- a čini bitan sastojak ugovora o kreditu mijenja samovoljno bez ikakve suglasnosti tužitelja ignorirajući ga pri tom kao ravnopravnu ugovornu stranu. Treća nepoštena odredba koja je tvorila mehanizam ugovora je ona o anuitetnoj otplati, odnosno tužitelj je u prvim godinama kredita otplaćivao uglavnom kamate, a tek nakon toga glavnicu. Ova odredba iako sama po sebi dopuštena, dodatno je omogućila tuženiku da jednostranim nezakonitim povećanjem kamata nezakonito i protupravno povećava obvezu tužitelja , kako kroz kamate, tako i usporenjem otplate glavnice, a koja je i sama rasla zbog vezanosti uz valutu CHF.

1. 10. Kada se ovaj mehanizam ugovora sa nepoštenim odredbama ( valutna klauzula, jednostrano promjenjiva kamatna stopa, aprecijacija švicarskog franka i anuitetna otplata), stavi u funkciju na način da se svi elementi kontinuirano mijenjaju, odnosno povećavaju, tuženik je suprotno čl. 6. ZOO-a ostvarivao pravo iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato na štetu tužitelja, što je suprotno čl. 81. st. 1. ZZP/03 i čl. 96 st. 1. ZZP/07 i to iz razloga što je istovremeno rasla kamata i glavnica obveze kao i sam anuitet, pa je tužitelj plaćao anuitete koji su bili bitno veći od početno ugovorenih.

1. 11. Tužitelj se poziva na odredbe čl. 502. C ZPP-a kojom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a. st. 1. istog Zakona, da su određeni postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi Zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

1. 12. Tužitelj navodi da je sa tuženikom zaključio i Aneks ugovora o kreditu, koji je zaključen u smislu Zakona o potrošačkom kreditiranju, no međutim tužitelj potpisom tog Ugovora, te provedbom konverzije nije obeštećen za preplaćene iznose nastale kao posljedica ugovaranja ništetnih odredbi promjenjive kamatne stope i valute CHF.

1. 13. Tužitelj navodi da je banka prilikom konverzije napravila projekciju kredita kao da je on otpočetka bio u EUR-ima, obračunala je promjenjivu kamatnu stopu kakvu je u isto vrijeme primjenjivala na kredite u EUR-u i taj je fiktivni otplatni plan zatvarala sa stvarnim uplatama tužitelja, te je na taj način utvrđena preplata koja se nije vraćala potrošaču već se koristila za podmirenje obveza po konvertiranom kreditu.

1. 14. U okviru provedene konverzije, tuženik je tužitelju priznao postojanje preplate, međutim, kako u vrijeme zaključenja Dodatka ugovora o kreditu još nije bila donijeta odluka Visokog Trgovačkog suda posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je pravomoćno utvrđena ništetnost ugovaranja valutne klauzule vezivanjem glavnice kredita uz valutu CHF, ta činjenica nije uzeta u obzir, te je iznos preplate utvrđen daleko manjim no što je trebao biti.

1. 15. Iako je kredit konvertiran, sukladno odluci Vrhovnog suda posl.br. Rev- 2868/2018-2 od 12. veljače 2019., tužitelj ima pravni interes za podnošenje tužbe i postavljanje zahtjeva za povrat neosnovano stečenih novčanih sredstava od strane tuženika na ime nepoštenih, a time i ništenih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF.

1. 16. Tužitelj smatra da potpisivanje Aneksa ugovora nije od značaja, budući da niti odredbama ZID ZPK/2015, a niti navedenim Dodatkom se izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa. Ne spominje se niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog dogovaranja s korisnicima kredita nepošteno mijenjale kamatne stope u ugovorima o kreditima s valutnom klauzulom u CHF.

1. 17. Stoga, prilikom konverzije banka ni na koji način nije utvrdila do tada učinjene preplate po kamati i valuti već se uspoređivao početni otplatni plan u CHF s fiktivnim početnim otplatnim planom EUR-o kredita i na taj način utvrdila razlika između ta dva otplatna plana. Tužitelj nije imao mogućnost prigovora o ponuđenom Dodatku ugovora, jer bi prigovorom na bilo koji dio Dodatka ugovora i nepotpisivanjem istog, ostao bez provedbe konverzije koju je morao prihvatiti u roku od 30 dana, kako to propisuje odredba čl. 19. e. st. 5. ZID ZPK. Dodatkom ugovora tužitelj se nije odrekao svojih potraživanja, niti prava na potpuno obeštećenje, pa stoga niti prava na sudsku zaštitu, niti je takvo odricanje predviđeno Zakonom.

1. 18. Učinci presude u kolektivnom sporu odnose se i na predmetni Ugovor koji je tužitelj zaključio sa Slavonskom bankom d.d. Tužitelj navodi da je tužba u kolektivnom sporu podnesena 4. travnja 2012. a iz Sudskog registra vidljivo je da je Slavonska banka d.d. brisana kao društvo iz Sudskog registra 22. listopada 2009. s time da je uvidom u povijesni izvadak iz Sudskog registra vidljivo da je Slavonska banka d.d. pripojena Hypo-Alpe-Adria-Bank i to na temelju odluka Skupština oba društva kojima je dano i odobrenje na ugovor o pripajanju od 18. lipnja 2008. Nakon toga, 14. lipnja 2016. Hypo-Alpe-Adria_Bank promijenila je naziv odnosno tvrtku društva u Addiko Bank d.d. Sve i da ne postoji direktan učinak presuda u kolektivnom sporu i na predmetni ugovor, ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi su ništetne, kako je to opisano u prethodnim dijelovima tužbe.

1. 19. Obzirom da je valutna klauzula nezakonitom i ništetnom pravomoćno presuđena presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a koja presuda je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda pod brojem Pž- 6632/2017 od 4. lipnja 2018. a ova presudom Vrhovnog suda RH Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., to je tuženik sukladno čl. 323. ZOO-a dužan vratiti sve što je primio temeljem takvih odredbi ugovora.

1. 20. Stoga tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom bi utvrdio ništetnost odredbe Ugovora o kreditu zaključenim sa Slavonskom bankom kao pravnim prednikom tuženika, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF i povrata više plaćenih iznosa zbog nepoštenih ugovornih odredbi.

2. Nakon provedenog vještačenja podneskom od 2. rujna 2024., tužitelj precizira tužbeni zahtjev (str. 956-960) tako da potražuje iznos od 4.267,47 € s osnove više plaćenih anuiteta uslijed promjene tečaja CHF, sa zateznim kamatama na svaki preplaćeni iznos od dana njegovog plaćanja pa do isplate, te razliku između obračunate kamate na više plaćene iznose uslijed promjene tečaja koje iznose je vještak uglavničio u iznosu od 2.551,50 €, s danom zaključenja Dodatka ugovora (konverzija), a koji tužitelju nije priznat prilikom zaključenja Aneksa ugovora.

3. U odgovoru na tužbu tuženik osporava istaknute zahtjeve tužitelja kao neosnovane, kako u pogledu osnove, tako i u pogledu visine, a i sam tijek zateznih kamata. Tuženik osporava postojanje pravnog interesa tužitelja za traženje deklaratorne pravne zaštite radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o CHF odnosno valutnoj klauzuli, a osporava i postojanje pravnog interes za podnošenje kondemnatorne tužbe. Tuženik smatra da pružanje pravne zaštite valja reducirati samo na one slučajeve u kojima je angažiranje pravosuđa neophodno, što ovdje nije slučaj. Tuženik smatra da je provedbom konverzije sukladno ZID ZPK tužitelj u potpunosti već ostvario svoju pravnu zaštitu, što predstavlja negativnu procesnu pretpostavku za vođenje parnice.

3. 1. Tuženik osporava da bi odredbe osnovnog Ugovora bile ništetne, a pitanje vraćanje iznosa konačno i sporazumno je riješeno Aneksom ugovora o kreditu sklopljenim između stranaka. Temeljeno načelo konverzije propisano je u čl. 19. b ZID ZPK i položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednačen je s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u EUR, pa je provedenom konverzijom postignuto izjednačenje korisnika kredita u CHF sa korisnicima kredita u EUR. Po mišljenju tuženika ZID ZPK predstavlja i konačno rješenje problematike kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama sa valutnom klauzulom u CHF.

3. 2. Tuženik ističe prigovor zastare. Navodi kako u smislu čl. 226.st.2. u vezi st.1. ZOO-a tražbine povremenih davanja za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja, te je nastupila zastara svih navodnih tražbina tužitelja. Ako, pak tužitelj smatra da je došlo do stjecanja bez osnove na strani tuženika i u tom je slučaju nastupila zastara jer se tada primjenjuje opći zastarni rok od pet godina od zaključenja pravnog posla, odnosno od sklapanja ništetnog ugovora.

3. 3. Tuženik smatra da se tužitelj neosnovano poziva na utvrđenja iz Kolektivnog spora obzirom da nije postojala mogućnost ostvarenja kolektivne zaštite potrošača prema potrošačkim propisima koji su bili na snazi u trenutku sklapanja Osnovnog ugovora. Među strankama ne postoji pravni odnos koji bi bio obuhvaćen presudama donesenim u okviru Kolektivnog spora, a pravomoćne presude ne odnose se na Osnovni ugovor.

3. 4. Također navodi da pravni prednik tuženika Slavonska banka nije bila obuhvaćena presudama po kolektivnoj tužbi potrošača pa se tužitelj ne može pozivati na pravna utvrđenja i pravna tumačenja iz tih presuda, obzirom da za Slavonsku banku d.d. nije utvrđeno da bi ugovorima o kreditu koristila nepoštenu praksu ugovaranja ništetnih odredbi vezano za promijene kamatnih stopa i za ugovaranje u valuti CHF.

3. 5. Tuženik ističe i prigovor prijeboja za manje plaćene iznose, odnosno iznose plaćene u vrijeme kada je tečaj CHF bio niži od onog koji je vrijedio na dan isplate kredita (negativne razlike).

3. 6. Nadalje, tuženik ukazuje da je predmetni kredit konvertiran sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, s obzirom da su stranke dana 18. prosinca 2015. sklopile Dodatak Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom. Sve tužiteljeve uplate s osnove svakog povišenja CHF kamatne stope i tečaja uzete su u obzir prilikom izrade konverzije i uračunate u otplatu usporednog EUR kredita skladu s odredbama Zakona.

3. 7. Tuženik tvrdi da je tužitelj svojom slobodnom voljom pristao na sklapanje Dodatka ugovora o kreditu, a koja je činjenica od odlučne važnosti za ovaj spor, jer je tužitelj imao mogućnost izbora te je mogao prihvatiti ili ne prihvatiti izračun konverzije kredita. Konverzija je naime bila na dispoziciji tužitelja, kao i ostalih potrošača, pa ukoliko nije prihvaćena, zadržana su prava iz osnovnog ugovora, a ako pak jest, Ugovor je od početka zamijenjen drugim. Predlaže tužbeni zahtjev odbaciti, odnosno odbiti kao neosnovan.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu svega što je tužitelj preplatio po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba sadržanih u izvornom Ugovoru o kreditu što ga je zaključio s tuženikom 20. svibnja 2005., sa kamatom na svaki pojedini više plaćeni iznos uslijed promijene tečaja CHF u odnosu na inicijalni tečaj, te razliku priznatih i nepriznatih kamata prilikom sklapanja Aneksa ugovoru od 10. veljače 2016.

5. Radi utvrđenja relevantnih činjenica sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu ( str. 15-26), preslik novinskih članaka i brošura tuženika ( str. 166-177), bilten o bankama HNB-a ( str. 178-271), godišnje izvješće HNB-a ( str. 273-382), mišljenje Vlade Republike Hrvatske ( str. 386-394), stručni članak ( str. 409-424), preslik novinskih članaka ( str. 547-549), mišljenje nezavisnog odvjetnika Nilsa Wahla ( str. 678-692), preslici novinskih članaka ( str. 693-703), metodologija promjene kamatnih stopa ( str. 704-737), opći uvjeti za poslovanje s građanima ( str. 763-768), izjava svjedoka ( str. 769-772), tablica kamatnih stopa ( str. 777-780), otplatni plan ( str. 790-792), izračun konverzije kredita ( str. 793-802), aneks ugovora o kreditu ( str. 803-806), ugovor o kreditu sa pratećom dokumentacijom ( str. 807-815), obavijest o provedenoj konverziji ( str. 816-817), otplatni plan ( str. 818), obavijest o promjeni kamatne stope ( str. 823), otplatni plan ( str. 824-826), obavijest o promjeni kamatne stope ( str. 827), otplatni plan ( str. 828-830), obavijesti o promjeni kamatne stope s otplatnim planovima ( str. 831-876), pregled plaćanja ( str. 877-895), specifikacija uplata ( str. 896-901), obavijest o promjeni kamatnih stopa ( str. 902), specifikacija ( str. 903-908), izjava o prihvaćanju izračuna konverzije ( str. 908), nalaz i mišljenje vještaka ( str. 914-950), specificirani tužbeni zahtjev ( str. 956-960), dokumentacija tuženika uz očitovanje i prigovor na nalaz i mišljenje ( str. 962-981), očitovanje vještaka ( str. 986-1004), te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke ( str. 112-114).

6. Svi dokazi ocijenjeni su temeljem čl. 8. ZPP-a.

7. Tužbeni zahtjev je pretežno osnovan.

8. Tijekom postupka nije sporno, da je tužitelj 20. svibnja 2005. kao korisnik kredita sa Slavonskom bankom d.d. Osijek kao kreditorom zaključio Ugovor o kreditu temeljem kojeg mu je banka stavila na raspolaganje protuvrijednost od 56.000,00 CHF po srednjem tečaju banke na dan isplate kredita, sa rokom vraćanja od 25 godina, niti je sporno da Ugovor sadrži odredbu temeljem koje se kamatna stopa može mijenjati tijekom otplate kredita jednostranom odlukom kreditora.

8.1. Nije sporno niti da su tužitelj kao korisnik kredita i CĐH kao sudužnik sa Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb dana 10. veljače 2016. zaključili Aneks ugovora o kreditu sukladno Zakonu o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju, kojim je Aneksom kreditor priznao preplatu u iznosu od 7.772,13 kn sa danom 30. rujna 2015., koja će se koristiti za namirenje budućih anuiteta.

9. Sporno je, može li se na potraživanje tužitelja primjenjivati utvrđenje iz pravomoćno okončanog postupka za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača kojima je utvrđeno da je, između ostalog i tuženik, u Ugovorima o kreditu koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica obveze - švicarski franak.

9. 1. Sporni su pravni učinci konverzije kredita, odnosno ništetnosti ugovornih odredaba, obzirom da je tužitelj prihvatio konverziju kredita, a sporno je treba li pri utvrđivanju preplaćenih anuiteta kredita uzeti u obzir i manje plaćene iznose anuiteta od prvotno ugovorenih uslijed nižeg tečaja CHF.

9. 2. Sporno je i postojanje pravnog interesa tužitelja, kao i je li tužena Addiko banka pravni slijednik Slavonske banke d.d. Osijek, te da li je za potraživanje tužitelja nastupila zastara.

9. 3. Također je sporan i prigovor prijeboja istaknut od strane tuženika.

10. Ocjenjujući izvedene dokaze zasebno i u cjelini, sud je dokumentaciju koja se nalazi u spisu našao vjerodostojnom, a vjerodostojnost iste stranke nisu niti osporavale.

10. 1. Iskaz tužitelja sud je našao životnim i logičnim pa stoga i vjerodostojnim, kako u dijelu gdje iskazuje o razlozima zaključenja Ugovora o kreditu, ulaganju sredstava ostvarenih kreditom, te okolnostima sklapanja Aneksa ugovora i odnosa službenika banke i javnog bilježnika prema njemu kao potrošaču koji se Ugovor sa suprugom kao sudužnikom podigao za kupnju nekretnine u kojoj će živjeti obzirom da su bili podstanari.

10. 2. Nalaz i mišljenje vještaka sud je našao stručnim, objektivnim i izrađenim u skladu sa pravilima znanosti i vještine. Vještak u svom nalazu u cijelosti postupio po nalogu suda i naznačio svaki pojedini plaćeni iznos i iznos koji bi tužitelj za pojedini anuitet platio u slučaju da nije došlo do promjene tečaja. Tako je vještak utvrdio da je do dana konverzije zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj u vrijeme zaključenja ugovora do konverzije više plaćeno 32.153,45 kuna odnosno 4,.267,47 €, dok tečajna razlika u korist banke iznosi 2.059,89 kuna, odnosno 273,43 €.

10. 3. Vještak je na svaki više plaćeni iznos zbog promjene tečaja izračunao i kamatu od dana plaćanja svake pojedine rate pa do konverzije, te u nalazu i mišljenju naznačio da je na dan konverzije kamata na više plaćene iznose iznosila 19.224,25 kuna,(2.551,50 €) dakle vještak je u svom nalazu uglavničio kamatu za preplate nastale uslijed povećanja tečaja, a koja razlika nije priznata prilikom zaključenja Aneksa ugovora.

10. 4. Što se tiče dokaznog prijedloga za saslušanjem javnog bilježnika, sud ovaj dokaz nije našao svrsishodnim izvoditi. Naime, sukladno Zakonu o javnom bilježništvu (u daljnjem tekstu; ZJB), javni bilježnik ispravu ispituje prilikom solemnizacije, u smislu odredaba čl. 34. 57. i 58. tog Zakona.

10. 5. Odredbom čl. 57. ZJB propisano je, da pri sastavljanju javnobilježničkog akta, javni bilježnik mora, ako je to moguće ispitati da li su stranke ovlaštene i sposobne za poduzimanje i sklapanje pravnog posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. U koliko bi korisnik kredita izjavio da ugovor koji je podnio na solemnizaciju ne razumije, javni bilježnik takav ugovor ne bi solemnizirao, no razumijevanje se odnosi na smisao i posljedice posla, a ne na smisao i posljedice pojedinih ugovornih odredaba.

10. 6. Odredbom čl. 58. ZJB propisano je, da ako stranke hoće da se u javnobilježnički akt unesu nejasne, nerazgovjetne ili dvosmislene izjave koje bi mogle dati povoda sporovima ili koje ne bi bile pravno valjane, ili bi se mogle pobijati, ili ne bi imale pravni učinak, ili bi se opravdano moglo smatrati da im je svrha da se koja od stranaka ošteti, javni će bilježnik upozoriti na to sudionike i dati im odgovarajuće pouke. Ako oni ipak ostanu kod tih izjava, unijet će ih u javnobilježnički akt, ali će u tom aktu posebno napomenuti da je stranke upozorio na posljedice takvih izjava. Prema tome, ni u ovoj odredbi se ne radi o nerazumljivim ugovornim odredbama, već o nejasnim izjavama stranaka. Svakako solemnizacija kao takva, ne može učiniti ugovornu odredbu koja je nerazumljiva, razumljivom.

11. Stoga je sud našao utvrđenim slijedeće relevantne činjenice;

- da je tužitelj dana 20. svibnja 2005. u svojstvu potrošača i korisnika kredita s Slavonskom Bankom d.d. Osijek kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini. Kredit je denominiran u švicarskim francima (CHF) prema srednjem tečaju kreditora na dan isplate kredita,

- da je kredit, u iznosu od 56.000,00 CHF, tužitelj tj. korisnik kredita trebao otplatiti tijekom razdoblja od 25 godina (300 mjeseci), uz valutnu klauzulu, zajedno s ugovornom kamatom, koja je ugovorena kao promjenjiva, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,90% godišnje, sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunato prema srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja,

- da je 10. veljače 2016. tužitelj s Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb zaključio Aneks ugovora o kreditu kojim su promijenjene odredbe osnovnog ugovora o kreditu od 20. svibnja 2005. i to valuta kredita, stopa ugovornih kamata i iznos preostalog dijela kredita na način kako nalaže Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/2015 - dalje: ZID ZPK 2015 - Zakon o konverziji),

- da je navedenim Aneksom utvrđeno da zbroj uplaćenih iznosa po kreditu CHF preračunatih u EUR po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan uplate veći od zbroja anuiteta/rata po kreditu u EUR u skladu sa otplatnim planom za kredit u EUR, računajući do 30. rujna 2015. Predmetna razlika predstavlja preplatu koja iznosi 7.772,13 kuna, te će se koristiti za namirenje budućih dospjelih anuiteta,

- da je u kolektivnom sporu pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka (i ovdje tuženika) pravomoćnom presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014., te presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. utvrđeno nesavjesno postupanje banaka (pa tako i tuženika) kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF s promjenjivom kamatnom stopom, odnosno korištenje nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba o promjenjivosti stope ugovorne kamate i o valutnoj klauzuli,

- da su u trenutku stupanja na snagu ZID ZPK (Zakona o konverziji) ugovorne odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope već u sudskoj praksi bile utvrđene ništetnim, dok je u to vrijeme prema praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske valutna klauzula u CHF bila valjana, ona je utvrđena nepoštenom i ništetnom tek nakon stupanja na snagu ZID ZPK i nakon što je sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu između stranaka,

- da je Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) prošao ustavnu kontrolu zakonitosti jer je Ustavni sud u svome rješenju U-I-3685/2015 od 4. travnja 2017. istaknuo da isti ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanja produbljivanja dužničke krize, te je navedena mjera razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne, te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera,

- da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom postupku svojim rješenjem Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. ocijenio kako Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli,

- da je dugovanje tužitelja po kreditu u trenutku kada mu je isplaćen kredit, tj. prema tečaju koji je tada bio važeći od 4,728788 kn za 1 CHF, iznosilo 460.106,34 kune (glavnica od 264.989,89 kn i kamata od 195.116,46 kn),

- da je u periodu od isplate kredita pa do 30. rujna 2015., tuženik tužitelju na dan dospijeća naplatio 232.720,23 kn, na ime otplate anuiteta, a koji bi, da su kamatna stopa i tečaj CHF ostali isti kao u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu iznosili 188.643,60 kn, što čini razliku od 44,076,63 kn,

- da je razlika u kamatama koje je tužitelj trebao platiti prema ugovorenoj kamatnoj stopi i stopi koja se tijekom otplate kredita nekoliko puta mijenjala iznosi 3.218,93 CHF, a što preračunato prema tečaju na dan ugovora iznosi 15.221,64 kn, više plaćene kamate iznose 20.557,55 kn, a manje plaćene kamate iznose 5.335,92 kn,

- da je u periodu otplate kredita tužitelj zbog porasta tečaja platio ukupno 230.733,43 kn, a da je tečaj bio isti kao u vrijeme sklapanja ugovora te bi anuitete platio 200.639,87 kn. Ukupna tečajna razlika u korist tužitelja iznosi 32.153,45 kn, (4.267,47 €, točka II. tužbenog zahtjeva), dok u korist tuženika tečajna razlika iznosi 2.059,89 kn (prigovor prijeboja),

- da su do dana sklapanja Aneksa ugovora o kreditu (10. 2. 2016.), uglavničene zatezne kamate na više plaćene iznosile uslijed promijene tečaja iznosile 19.224,45 kn, odnosno 2.551,50 € (točka III. tužbenog zahtjeva).

12. Za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, relevantne su odredbe Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine 96/2003, dalje u tekstu: ZZP/03) Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 u daljnjem tekstu ZOO-a), Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/2015, u daljnjem tekstu ZID ZPK/15), kao i odluke i to Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., Pž-7129/13 od 13. Lipnja 2014., te presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-222/2018-11 od 3. rujna 2019.

13. O postojanju pravnog interesa

13. 1. Neosnovano tuženik ističe da tužitelj nema pravni interes za vođenje ovoga spora.

13.2. Pravni interes tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu sud nalazi neupitnim. Bez obzira na protok vremena i prestanak pravnog odnosa među strankama svaka stranka ima pravo tražiti utvrđenje ništetnosti pravnog posla ili pojedine odredbe ugovora ako je ona protivna Ustavu, prisilnim propisima ili moralu društva i ovo se pravo priznaje svakoj ugovornoj stranci te ne zastarijeva.

13. 3. Činjenica da su stranke sklopile Aneks ugovora o kreditu na temelju ZIDZPK-a, kojim su izmijenile odredbe Ugovora u pogledu valute obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice, te je postignut sporazum o raspolaganju preplatom, ne znači da tužitelj kao korisnik kredita nema pravni interes tražiti povrat preplaćenih iznosa pri čemu se pitanje ništetnosti odredbi prvotnog ugovora razmatra kao prethodno pitanje o svojstvu potrošača. Ovakvo shvaćanje ovoga suda u skladu je s pravnim shvaćanje Vrhovnog suda RH, izraženim u odluci Rev-2868/2018-2, od 12. veljače 2019.

14. O svojstvu potrošača

14. 1. Tijekom postupka je utvrđeno da je tužitelj u svojstvu potrošača dana 20. svibnja 2005. zaključio ugovor o kreditu za potrebe svoje obitelji, konkretno rješenja stambenog pitanja, dakle nije postupao niti kao predstavnik trgovačkog društva, obrtnik, nositelj OPG-a, a niti je namjena kredita bila neka privredna svrha, već isključivo privatne potrebe. Na koncu, zaključenjem Aneksa ugovora temeljem ZID ZPK-a kojeg su stranke zaključile 18. prosinca 2015. i sam je tuženik priznao tužitelju svojstvo potrošača.

15. O pravnom sljedništvu i ništetnosti odredbi ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu

15. 1. Točni su navodi tužitelja da je Slavonska banka d.d. brisana kao društvo iz Sudskog registra 22. listopada 2009. s time da je iz povijesnog izvadak iz Sudskog registra vidljivo da je Slavonska banka d.d. pripojena Hypo-Alpe-Adria-Bank temeljem odluka Skupština oba društva kojima je dano i odobrenje na Ugovor o pripajanju od 18. lipnja 2008. Nakon toga, 14. lipnja 2016. Hypo-Alpe-Adria_Bank promijenila je naziv odnosno tvrtku društva u Addiko Bank d.d. Osim navedenog da je tuženik pravni slijednik ranije Slavonske banke proizlazi iz činjenice da su sredstva koja je na ime otplate kredita plaćao tužitelj išla na račun tuženika, koji je na koncu sukladno ZID ZZP-a s tužiteljem zaključio Aneks ugovora o kreditu čime je otklonio svaku sumnju u činjenicu da je pravni slijednik Slatinske banke. Prednik tuženika nije niti mogao biti stranka u kolektivnom sporu potrošača obzirom da je prestao postojati prije pokretanja spora. No način rada Slatinske banke kod ugovaranja potrošačkih kredita s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom jednostranom odlukom kreditora identičan je načinu rada svih tuženika u Kolektivnim sporovima potrošača prema bankama. sve i da ne postoji direktan učinak presuda u kolektivnom sporu i na predmetni ugovor, ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi su ništetne, kako je to opisano u prethodnim dijelovima tužbe.

16. O preinačenju tužbenog zahtjeva

16. 1. Tužitelj je podneskom od 2. rujna 2024 (str 956-960) precizirao tužbeni zahtjev, čemu se tuženik usprotivio u podnesku od 13. rujna 2024. (str 966), no kako je prethodni postupak zaključen na ročištu od 16. rujna 2025., sud nije našao relevantnim protivljenje tuženika preinačenju obzirom da se tužitelj do zaključenja prethodnog postupka može preinačiti tužbeni zahtjev (čl. 190.st.1. ZPP-a). Stoga tijekom postupka nije trebalo donositi rješenje kojim se preinačenje dopušta. Preinaka tužbe, nakon provedenog financijskog vještačenja bila bi dozvoljena i nakon zaključenja prethodnog postupka, obzirom da se radi o potrošačkom ugovoru u kojem je tužitelj kao potrošač slabija ugovorna strana. Ovakvo postupanje suda bilo bi sukladno pravnom shvaćanju iz zaključka sa sastanka predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela VSRH održanog 26. studenog 2021. poslovni broj Su-IV-162/2021 u kojem je usvojen stav da u predmetima po tužbama korisnika kredita u CHF je dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

17. O ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu, koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF.

17. 1. Nalazeći utvrđenim da je tuženik pravni slijednik Slavonske banke koja nije mogla bit tužena u Kolektivnom sporu potrošača protiv banaka, obzirom da je prestala postojati i prije utuženja sud je našao da se pravni učinci presuda u kolektivnom sporu i to presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. strpnja 2013. i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 6632/2017. od 14. lipnja 2018., imaju primijeniti i u ovom sporu i na tuženika. Tuženik je bio stranka u Kolektivnom sporu, a model postupanja prema potrošačima njegova pravnog prednika bio isti kao i ostalih banaka, pa i tuženika.

17. 2. Kako je tijekom postupka, na osnovu iskaza tužitelja i dokumentacije koja je priložena u spis, utvrđeno da je pravni prednik tuženika postupao na isti način kao i druge banke sud je našao osnovanim tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim odredbi Ugovora o kreditu u kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz CHF.

18. Konverzija i pravo restitucije za nepoštene ugovorne odredbe

18. 1. Za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva ključno je pitanje bilo uređuje li ZID ZPK restituciju za nepoštene ugovorne odredbe iz potrošačkih ugovora o kreditu denominiranih u CHF ili denominiranih u kunama u valutnu klauzulu u CHF na način da zadovoljava visoku razinu zaštite potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima koja se jamči odredbama ZZP/2003. Ukoliko je potrošač izvršio plaćanje na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, uz utvrđenje ništetnosti, ima pravo i na povrat plaćanja.

18. 2. ZID ZPK uređuje konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF glavom IV.a – člancima 19.a do 19.l. Istim odredbama je propisano i njezino temeljno načelo te način na koji se ista provodi (odredbom članka 19.c istoimenog Zakona).

18. 3. Načelo konverzije kredita propisano je odredbom članka 19.b. ZID ZPK iz kojeg slijedi da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

18. 4. Način izračuna konverzije također je propisan Zakonom, a on se u biti sastoji od usporedbe otplate kredita koje je izvršio potrošač s uvjetima koji proizlaze iz fiktivnog kredita denominiranog u eurima.

18. 5. ZID ZPK/2015., odnosno Zakon o konverziji izrijekom ne proglašava ništetnim niti jednu ugovornu odredbu ugovora o kreditu te s time u vezi sam Zakon izrijekom ne propisuje niti restituciju potrošača. Zakon je donesen u trenutku kada je presuda u kolektivnom sporu kojom je odredba o jednostranoj izmjeni kamatne stope ugovorne kamate bila utvrđena ništetnom već postala pravomoćna, no u trenutku njegova donošenja odredba o valutnoj klauzuli po praksi Vrhovnog suda bila valjana . Cilj zakonodavca je bio uklanjanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i otklanjanje dužničke krize. Stoga, iznosi koji su naplaćeni na temelju nepoštenih ugovornih odredbi - kako one valutnoj klauzuli u CHF (čija je ništetnost utvrđena nakon stupanja na snagu ZID ZPK 2015 - Zakona o konverziji), tako i one o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate, nisu vraćeni potrošaču nego su iskorišteni za ispunjenje njegovih ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim dodatkom ugovora o kreditu.

18. 6. Sukladno zakonom propisanom načinu izračuna konverzije, tijekom tog postupka, nije ni utvrđivano koliko je potrošač pretplatio kredit uslijed nepoštenih ugovornih odredaba, obzirom da se izračun konverzije temeljio na usporedbi otplate kredita koje je izvršio potrošač s uvjetima koji proizlaze fiktivnog kredita denominiranog u eurima. Iz obrazloženja Konačnog prijedloga ZID ZPK, slijedi da sam postupak konverzije usklađen s ciljevima konverzije, a to je osigurati redovitu otplatu kreditnih zaduženja dužnika, u iznosu i pod uvjetima koji dužnika ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na vjerovnika, pri tome se vodeći načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u EUR.

18. 7. U konačnom prijedlogu ZID ZPK/15, rečeno je da je cilj konverzije osiguranje redovne otplate kreditnih zaduženja osiguravajući ravnopravan položaj s korisnicima kredita u EUR-u. Prema tomu, intencija zakonodavca nije bila proglasiti odredbe izvornog Ugovora o kreditu ništetnim, a time niti urediti pitanje restitucije, već prvotno osigurati redovitu otplatu kreditnih zaduženja. Predmetno proizlazi i iz činjenice da su iz primjene ZID ZPK isključeni korisnici kredita koji su već otplatiti kredite (iako u samom obrazloženju konačnog prijedloga Zakona o konverziji nisu navedeni razlozi isključenja tih potrošača). Mišljenje je ovog suda da isključenje tih korisnika kredita od primjene konverzije ukazuje da zakonodavac pri donošenju tog zakona nije razmatrao o obeštećenju potrošača, pa tako ni onih koji su otplatili kredite, ali su u ispunjenju svojih obveza izvršili plaćanja temeljem nepoštenih, a time i ništetnih ugovornih odredbi. Cilj tog zakona bio je osigurati redovnu otplatu kreditnih zaduženja na način da je izjednačio položaj onih korisnika koji kredit nisu otplatili sa korisnicima kredita u EUR-u, a ne urediti pravne posljedice ništenosti ugovornih odredbi, odnosno obeštećenja. Kada bi tumačili odredbe ZID ZPK drugačije, odnosno da je njegov cilj bio urediti pitanje pravih posljedica ništetnosti ugovornih odredbi, odnosno obeštećenje uslijed istih, to bi značilo da zakonodavac smatra da oni korisnici kredita koji su već isplatili svoje kredite nemaju pravo na restituciju, odnosno da u odnosima između tih potrošača i banaka nije došlo do značajne neravnoteže na štetu potrošača.

18. 8. Osim toga, niti jednom odredbom ZIDZPK/15, ali ni Dodatkom ugovoru koji je sklopljen na osnovi ZIDZPK/15 i u skladu s člankom 19.c ZIDZPK/15, nije regulirano pitanje rješavanja preplata u primjeni ništetnih ugovornih odredbi kredita, tj. nije riješeno pitanje posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, onih o jednostranoj izmjeni kamatne stope ni o valutnoj klauzuli u CHF. Kao što je prethodno navedeno, pitanje rješavanja posljedica nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli nije ni moglo biti rješavano Dodatkom ugovora ni ZIDZPK/15 jer u tom trenutku nije bilo ni utvrđeno da su i te odredbe ništetne.

18. 9. Provedenim vještačenjem utvrđeno je, pak, da je tužitelj u otplati kredita u valuti CHF, zbog rasta tečaja CHF preplatio kredit u iznosu od 32.153,45 kuna (4.267,50 eura), a zbog povećanja stope ugovorne kamate u iznosu od 20.557,55 kuna (2.728,46 eura).

18. 10. Dakle zaključak je ovoga suda, da se tužitelj iako je zaključio Dodatak ugovora o kreditu, nije odrekao prava potrošača koja mu pripadaju zbog ništetnih odredbi Ugovora, niti se takav zaključak može izvesti iz odredbi ZID ZPK, niti teksta Aneksa ugovora.

18. 11. Tako pravno shvaćanje proizlazi i iz odluke VSRH broj Rev-1096/2022- 2 od 8. studenog 2022. iz koje slijedi da „sklapanjem dodatka ugovora kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 se ne gubi pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu ako takva razlika postoji.“

18. 12. Uzevši u obzir sve navedeno, sud nalazi da konverzija nije dovela do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka tj. konverzija nije ispravila neravnotežu koja je nastala uslijed korištenja nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, što je ovdje predmet spora i promjeni kamatne stope jednostranom odlukom banke., što tužitelj nije tražio.

18. 13. Stoga, sud nalazi da tužitelj i dalje ima pravo na restituciju, ono nije prestalo sklapanjem Dodatka ugovoru jer to nije ugovoreno niti iz ZIDZPK/15 proizlazi da bi joj to pravo prestalo. To pravo proizlazi iz odredbi članaka 323. stavak 1, 324. i 1111. ZOO.

18. 14. Tužiteljevo pravo na restituciju moglo je prestati odricanjem, ali nije ni na taj način prestalo. Sud EU je u odluci u predmetu C-452/18 od 9. srpnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje po kojemu ugovorna odredba koju su sklopili potrošač, s jedne strane, i prodavatelj robe ili pružatelj usluge, s druge strane, koja se može utvrditi nepoštenom u sudskom postupku može valjano obnoviti i potrošač se nakon sklapanja sporazuma, kojim se zamjenjuje ništetna ugovorna odredba novom odredbom, može odreći zaštite (prava na restituciju) koju mu pruža Direktiva 93/13, pod uvjetom da je dao slobodan i informiran pristanak na to odricanje i da je znao čega se takvim pristankom odriče, te da je bio upoznat sa iznosom koji bi mu pripao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi.

18. 15. Odlukom VTS broj Pž-6632/17 od 14. 6. 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zg broj P-1401/12 od 4. 7. 2013. kojom je utvrđeno da su tuženici (uključujući i ovdje tuženu) u razdoblju od 1. 1. 2004. do 31. 12. 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača ugovarajući valutna način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF

18. 16. Tužitelj u ovoj parnici traži povrat danog u izvršenju ništetnog ugovora, a što mu pripada temeljem odredbe članka 323. stavka 1. ZOO-a. Obzirom da predmetnu parnicu pokreće potrošač u smislu odredbe članka 140. ZZP/07 (članka 120. ZZP/14), nakon prethodno pravomoćno okončanog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača, tužitelj je, u skladu s odredbom članka 502.c ZPP-a, ovlašten pozvati se na pravno utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora, a sud je, sukladno odredbi, čl. 138.a ZZP/07 (čl. 118. ZZP/14) Zakona o zaštiti potrošača, vezan tim pravnim utvrđenjem iz pravomoćne presude kojom je u kolektivnom sporu utvrđena povreda prava i interesa potrošača.

18. 17. U konkretnom slučaju, stranke su Ugovor o kreditu sklopile 20. svibnja 2005., kada je na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003), pa se stoga odredbe predmetnog zakona i imaju primijeniti u ovom konkretnom slučaju. Zakon o zaštiti potrošača (ZZP/2003) kao poseban propis propisuje da su nepoštene odredbe ništetne, no ne i pravne posljedice ništetnosti tih odredbi. U nedostatku posebnih odredbi ZZP/2003 o posljedicama ništetnosti nepoštenih odredbi, primjenjuju se opća pravila obveznog prava (ZOO). Tako nepoštenu odredbu valja smatrati kao da nikada nije postojala i ista ne može imati učinak u odnosu na potrošača. To, naime, slijedi iz odredbe članka 87. stavka 1. ZZP/2003 jer ništetnost djeluje od početka, ex tunc.

18. 18. Odredbe ZZP/2003, koje postavljaju visoku razinu zaštite potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, implementirane su putem sekundarnog zakonodavstva Europske unije, odnosno Direktive Vijeća 93/13EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ( Sl. L 95, 21. 4. 1993).

18. 19. Riječ je o direktivi minimalne harmonizacije te temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država članica koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača.

18. 20. Republika Hrvatska načela i principe zaštite potrošača implementirala je u nacionalni okvir još 2003. uslijed obveze koja proizlazi iz Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sklopljenog između nje i Europskih zajednica i njihovih država članica 29. listopada 2001. Svrha i cilj predmetnog Sporazuma je bio usmjeren na usklađivanje postojećih zakona i budućeg zakonodavstva s pravnom stečevinom tadašnje zajednice.

18. 21. Stoga, iako trenutak formalnog pristupa Hrvatske Europskoj uniji 2013. godine ima ograničavajući učinak na mogućnost izravne primjene prava Unije, zaštitu prava potrošača osiguravaju odredbe Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koje je RH sklopila sa tadašnjom Zajednicom i prenošenje konkretne direktive u nacionalno zakonodavstvo putem odredaba ZZP-a, pri čemu je taj zakon bio na snazi deset godina prije datuma formalnog pristupa te se primjenjuje na konkretan ugovorni odnos.

18. 22. U takvoj pravnoj situaciji nacionalno pravo je dužno primjenjivati odredbe ZZP-a koji je bio na snazi u trenutku kada su stranke zaključile Ugovor o kreditu, a koji je u nacionalno zakonodavstvo prenio odredbe Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, dok je tumačenje pojmova i samih odredaba ZZP- a u dosegu sudova RH.

18. 23. Nacionalni sudovi pri tome imaju otvorenu mogućnost tumačiti mjerodavne odredbe ZZP-a autonomno ili uz pomoć prakse Europskog suda koja je razjasnila tumačenje osnovnih pojmova, zahtjeva i načela kao i provođenje testa kontrole nepoštenosti.

18. 24. Dakle, praksa Europskog suda u ovom slučaju nije obvezujuća, ali kako ista tumači pojmove putem odredbi Direktive koja je u cijelosti prenesena u hrvatsko zakonodavstvo još 2003. putem odredaba ZZP-a, to ne postoje zapreke da u tumačenju takvih pojmova ovaj prvostupanjski sud ukaže na shvaćanja koja je iznio Europski sud u tumačenju istovjetnih pojmova te ih prihvati u sklopu procesne autonomije.

18. 25. Na pravna utvrđenja iz pravomoćnih sudskih odluka, ovaj sud se ne bi se mogao pozvati pri donošenju odluke samo u situaciji da je tuženik dokazao činjenice iz kojih bi proizlazilo da se predmetni Ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje ta pravna utvrđenja – ili da je dokazao posebne okolnosti - da se o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovora pregovaralo slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim ili da tužitelj ne potpada pod pojam prosječnog potrošača.

18. 26. U konkretnom slučaju, na osnovu iskaza tužitelja (raspravni zapisnik od 16. listopada 2025., str.1012-1014) utvrđeno je, da mu kao potrošaču tuženik u procesu pojedinačnog pregovaranja nije na odgovarajući način izložio sve relevantne okolnosti, već mu je predmetni ugovor prezentiran kao jedan od najpovoljnijih i najsigurnijih kredita obzirom na stabilnost zemlje iz koje valuta dolazi.

18. 27. Zbog svega navedenog, sud nalazi da tuženik nije dokazao da su u periodu pojedinačnih pregovora s tužiteljem istom objašnjeni razlozi i izneseni točni i razumljivi kriteriji na temelju kojih bi mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom kreditora i valutne klauzule u CHF valuti, odnosno da tuženik nije dokazao da je tužitelja obavijestio da je rizik promijene kamatnih stopa i intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći nego li primjerice isti rizik kod fiksne kamatne stope i u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR.

18. 28. Prema tome, imajući u vidu naprijed navedeno, sud izvodi zaključak da su predmetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene ugovorne odredbe i to u smislu odredbe članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/2003) važećeg u vrijeme zaključenja ugovora, jer se radilo o nerazumljivim odredbama iz kojih nisu bili jasno vidljivi povećani rizici kojima je bio izložen tužitelj kao ugovaratelj kredita, a radilo se i o odredbama unaprijed formuliranog ugovora sačinjenog po tuženiku o kojim se odredbama nije pregovaralo.

18. 29. Tuženiku se ukazuje i da prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u odluci Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. (u kojoj se VSRH pozvao na svoje ranije zauzeto pravno shvaćanje iz odluke Rev- 3142/18 od 19. ožujka 2019.):“…u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom na to da postoji na temelju odredbe članka 502.c ZPP, a isto tako i odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 41/14 i 110/15 - dalje: ZZP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz odredbe članka 106. stavka 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

18. 30. Obzirom da su sporne ugovorne odredbe pojedinačnog ugovora o kreditu i ugovorne odredbe koje se razmatrane u kolektivnom sporu identičnog sadržaja; da je u kolektivnom sporu utvrđeno da iste odredbe podliježu testu poštenosti; da sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH, nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ništetne; da postoji vezanost ovog suda za postojanje povrede zaštite potrošača te da tuženik nije dokazao postojanje posebnih okolnosti koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, odlučeno je kao u izreci ove presude.

18. 31. Dakle, uslijed ništetnosti odredbi Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, došlo je do stjecanja bez osnove na strani tuženika i obveze tuženika da stečene iznose vrati tužitelju.

19. O glavnim i sporednim tražbinama

19. 1. Na osnovu nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je, kako je na strani tuženika zbog promjene tečaja više platio 32.153,45 kuna (4.267,50 eura), i taj je iznos tuženik dužan vratiti tužitelju, sa zateznim kamatama, obzirom da se kao trgovac smatra nesavjesnim stjecateljem.

19. 2. Vještak je u svom nalazu i mišljenju izračunao i kamatu za svaki pojedini iznos u razdoblju od plaćanja do 30. rujna 2015., koju je izrazio u uglavničenom iznosu od 2.551,50€.

19. 3. Dakle, tuženik je kao nepošten stjecatelj dužan platiti zatezne kamate na iznose stečene po osnovi nepoštene valutne klauzule, koje su utvrđene u uglavničenom iznosu do dana konverzije (10. veljače 2016.). Stoga dio tužbenog zahtjeva kojim se potražuje kamata na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana plaćanja do dana konverzije nije osnovan jer bi se usvajanjem tako postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelju dosudila kamata na kamatu što je protivno odredbama čl. 27. i 28. ZOO-a. Stoga tužitelju na iznos preplate po valutnoj klauzuli pripadaju kamate od 11. veljače 2016., do isplate

20. O prigovoru zastare

20. 1. Prigovor zastare nije osnovan, jer zastara tužiteljeva potraživanja počinje teći danom pravomoćnosti presude kojom je utvrđena ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, u kolektivnom sporu, a pravomoćnost je nastupila donošenjem presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018.

20. 2. Tužiteljeva tražbina zastarijeva u općem zastarnom roku (pet godina), a tužba je podnesena 13. lipnja 2023. Računajući od dana kada je kolektivni spor pravomoćno završio 14. lipnja 2018. (u odnosu na utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF), pa do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari nije protekao zastarni rok za podnošenje tužbe. Imajući u vidu dan podnošenja tužbe te izraženo pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske u pogledu zastare restitucijskih zahtjeva, a što je u skladu i sa pravnim shvaćanjem iz Odluka Suda Europske unije u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/2019 prema kojem shvaćanju potrošač koji je sklopio ugovor o zajmu u stranoj valuti nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe uključene u taj ugovor ne može biti izložen roku zastare za povrat plaćenih iznosa na temelju te ugovorne odredbe, sud nalazi da tužiteljeva tražbina nije zastarjela.

20. 3. Nije osnovan niti prigovor zastare za preinačeni dio tužbenog zahtjeva, obzirom da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela (2/24) održanoj 27. svibnja 2024. zauzeo pravno shvaćanje koje glasi „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“ To je shvaćanje primijenio i u kasnijim odlukama, pa tako i u odluci Rev-655/2024-2 od 18. lipnja 2024. Slijedom navedenog, nije došlo do zastare preinačenog dijela tužbenog zahtjeva.

20. 4. Čak i kada bi se prihvatilo shvaćanje tuženika da se utvrđenja iz kolektivnog spora ne mogu primijeniti u ovoj pravnoj stvari, ni tada se ne bi moglo utvrditi da je za potraživanje tužitelja nastupila zastara obzirom na prihvaćeni deklaratorni dio tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora koje se odnose na valutu – CHF (točka I izreke).

20. 5. Naime, u našem pravnom sustavu nije propisan od kojeg trenutka teče zastarni rok od 5 godina kod restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora, no taj se rok, računao po ustaljenoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske od dana svake pojedine uplate.

20. 6. Tek na sjednici Građanskog odjela VS RH broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. zauzeto je shvaćanje da taj rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Predmetni stav prihvaća i ovaj sud, pri čemu se napominje da isti nije protivan Odluci suda Europske Unije u predmetu broj C-698/18 i C-699/18 od 9. srpnja 2020., jer upravo iz te Odluke proizlazi da rok koji počinje teći od dana kada je Ugovor u cijelosti ispunjen, ne može potrošaču osigurati djelotvornu zaštitu, zato što je taj rok mogao isteći i prije nego što je potrošač imao mogućnost saznati za nepoštenost odredbe sadržane u tom ugovoru ( točka 67. obrazloženja u predmetu C-698/18 i C- 699/18 od 9. srpnja 2020.).

20. 7. Dakle, obzirom na deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, ako se ne prihvaća utvrđenje iz kolektivnog spora, zastara zahtjeva tužitelja za restituciju počet će teći tek nakon pravomoćnosti presude kojom je utvrđena ništetnost odredbe, odnosno taj rok u konkretnom slučaju još nije počeo teći.

21. O negativnoj razlici i prigovoru prijeboja

21. 1. Nije sporno da je u određenim mjesecima tijekom otplate kredita tužitelj plaćao anuitete po tečaju nižem od početnog, pri čemu je nastala razlika (negativna razlika) u iznosu od 2.059,89kn (273,43€) kako je to i utvrđeno vještačenjem.

21. 2. No mišljenje je ovog suda da ne postoje zakonske pretpostavke iz čl. 323. Zakona o obveznim odnosima za prihvaćanje istaknutog prigovora prijeboja. Odredbom čl. 323.st.2. ZOO-a propisano je da ugovaratelj koji je kriv za sklapanje Ugovora odgovoran suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ako ovaj nije znao ili morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

21. 3. Kako tuženik, odnosno njegov prednik, nije pregovarao s tužiteljem o odlučnim okolnostima vezanim za rizičnost valutne klauzule u CHF, krivnja za ništetnost ugovornih odredbi je na strani tuženika, pa je o prigovoru prijeboja riješeno kao u izreci.

22. Troškovi postupka

22. 1. Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbama članka 154. st. 4. ZPP-a.

22. 2. Obzirom da je tužitelj gotovo u cijelosti uspio u sporu, tuženik mu je dužan naknaditi troškove postupka koji su bili opravdani i nužni za vođenje postupka, a odnose se na trošak punomoćnika i trošak vještačenja.

22. 3. Punomoćniku tužitelja za sastav tužbe, obzirom na vrijednost predmeta spora, sukladno Odvjetničkoj tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( u daljnjem tekstu; Tarife) po tbr. 7. točka 1. pripada nagrada od 200,00 €.

22. 4. Punomoćniku tužitelja za sastav obrazloženog podneska od 26. ožujka 2024. po tbr. 8. točka 1. Tarife pripada nagrada od 200,00 €.

22. 5. Punomoćniku tužitelja za zastupanje na ročištu od 5. ožujka 2024. po tbr. 9. točka 1. Tarife pripada nagrada od 200,00 €, kao i za sastav obrazloženog podneska od 2. rujna 2024.

22. 6. Za zastupanje na ročištima od 16. rujna 2025. i 16. listopada 2025. punomoćniku tužitelja pripada nagrada po tbr. 9. st. 1. Tarife od 200,00 € za svako ročište.

22. 7. Tako da je sud našao ukupan trošak odvjetnika opravdanim i nužnim u iznosu od 1.200,00 € što sa PDV-om iznosi 1.500,00 €.

22. 8. Zahtjev za naknadu troškova sudskih pristojbi sud nije našao osnovanim, obzirom da je riječ o tužbi potrošača.

22. 9. Također sud nije našao opravdanim i nužnim trošak kopiranja dokumentacije, koji trošak nije dokumentiran, osim toga tužba je predana sudu elektronskim putem, tako da nekih velikih troškova kopiranja nije niti bilo.

22. 10. Opravdani i nužni troškovi su troškovi vještačenja u iznosu od 450,00 €.

22. 11. Nalazeći zahtjev osnovanim u iznosu od 1.950,00 €, sud je o troškovima postupka riješio kao u izreci.

U Virovitici 28. studenog 2025.

Sudac:

Zoran Mandić

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira je li na isto pristupila, odnosno od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi pisano, u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda. O žalbi odlučuje Županijski sud.

Dostaviti:

1. Za tužitelja OD Volić & Ružička & Cabadaj Cafuta iz Garešnice,

2. Za tuženika OD Knezović & Partneri iz Zagreba,