Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

32100 Vinkovci

OIB:77561654785

Poslovni broj: P-223/2023-38

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Vinkovcima, OIB: 77561654785, po sucu Hrvoju Smital kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja UT vl. obrta " [obrt]" iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Mihovilu Peći, odvjetniku iz Vinkovaca, Duga ulica 24, protiv tuženika Porsche Leasing d.o.o. iz Zagreba, Velimira Škorpika 21, OIB: 90275854576, zastupan po punomoćnicima iz OD Stefanović, Krvavica, Bulić i Pletikosa, Zagreb, D. T. Gavrana 13, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne, javne i usmene rasprave održane dana 16. listopada 2025. u nazočnosti osobno tužitelja i punomoćnika tužitelja Mihovila Peći, odvjetnika iz Vinkovaca, i zamjenika punomoćnika tuženika ST, odvjetničkog vježbenika iz OD Stefanović, Krvavica, Bulić i Pletikosa iz Zagreba te potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu održanom dana 28. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnima i bez pravnog učinka odredbe Ugovora o operativnom leasingu s ugovorenom visinom ostatka vrijednosti br.: 25197 od dana 31. svibnja 2007., u toč. 20. pod naslovom Valuta ugovora / valuta plaćanja, pod toč. 20.1. ''Novčane obveze koje proizlaze iz ugovora ako su izražene u CHF (švicarskim francima) ispunjavaju se plaćanjem u kunama prem prodajnom tečaju za CHF za devize vrijedećem na dan plaćanja kod Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb'' , i pod toč. 20.2. ''Možebitne tečajne razlike mogu se među strankama obračunati kako za vrijeme trajanja Ugovora tako i najkasnije nakon isteka odnosno prestanka Ugovora obračunskim dopisom.''.

II. Utvrđuju se ništetnima i bez pravnog učinka odredbe Ugovora o operativnom leasingu s ugovorenom visinom ostatka vrijednosti br.: 25197 od dana 31. svibnja 2007., kojima se regulira trošak zaključenja ugovora na str. 3. koji glasi: '' Troškovi zaključenja Ugovora: 734,25 CHF''

III. Nalaže se tuženiku Porsche Leasing d.o.o. iz Zagreba, Velimira Škorpika 21, OIB: 90275854576, da tužiteljici UT, vl. obrta [obrt], [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati preplaćene iznose anuiteta nastale zbog porasta tečaja švicarskog franka tijekom otplate kredita i to sveukupno iznos od 4.586,67 eura (četiri- tisućepetstotinaosamdesetšesteuraišezdesetsedamcenti) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakoga pojedinog iznosa isplaćenog obroka (rate) i to na iznos od:

1,42 eura od 16. 08. 2007.

1,55 eura od 16. 09. 2007.

2,37 eura od 16. 11. 2007.

7,29 eura od 16. 01. 2008.

7,07 eura od 16. 02. 2008.

14,14 eura od 16. 03. 2008.

11,15 eura od 16. 04. 2008.

0,91 eura od 16. 05. 2008.

4,51 eura od 16. 06. 2008.

4,86 eura od 16. 07. 2008.

0,25 eura od 16. 08. 2008.

9,89 eura od 16. 10. 2008.

24,11 eura od 16. 11. 2008.

10,13 eura od 16. 12. 2008.

42,41 eura od 16. 01. 2009.

42,55 eura od 16. 02. 2009.

32,70 eura od 16. 03. 2009.

35,28 euro od 16. 04. 2009.

35,90 eura od 16. 05. 2009.

27,95 eura od 16. 06. 2009.

30,13 eura od 16. 07. 2009.

27,57 eura od 16. 08. 2009.

30,34 eura od 16. 09. 2009.

26,81 eura od 16. 10. 2009.

31,11 eura od 16. 11. 2009.

29,59 eura od 16. 12. 2009.

38,21 eura od 16. 01. 2010.

40,38 eura od 16. 02. 2010.

42,64 eura od 16. 03. 2010.

47,33 eura od 16. 04. 2010.

54,87 eura od 16. 05. 2010.

55,53 eura od 16. 06. 2010.

70,93 eura od 16. 07. 2010.

69,74 eura od 16. 08. 2010.

86,95 eura od 16. 09. 2010.

77,22 eura od 16. 10. 2010.

80,35 eura od 16. 11. 2010.

98,93 eura od 16. 12. 2010.

97,61 eura od 16. 01. 2011.

90,39 eura od 16. 02. 2011.

100,25 eura od 16. 03. 2011.

94,67 eura od 16. 04. 2011.

105,01 eura od 16. 05. 2011.

122,05 eura od 16. 06. 2011.

148,08 eura od 16. 07. 2011.

179,57 eura od 16. 08. 2011.

133,03 eura od 16. 09. 2011.

120,92 eura od 16. 10. 2011.

2.140,02 eura od 17. 10. 2011.

pa sve do isplate i to po kamatnoj stopi koja se obračunava do dana 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena pa sve do isplate i to sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Porsche Leasing d.o.o. iz Zagreba, Velimira Škorpika 21, OIB: 90275854576, da tužiteljici UT, vl. obrta [obrt], [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati isplati preplaćene iznose s naslova ništetne odredbe o troškovima zaključenja / obrade kredita u iznos od 379,61 eur (tristotinesedamdesetdeveteuraišezdesetjedancent) zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 19. listopada 2011. pa sve do isplate i to do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena i to sve u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku Porsche Leasing d.o.o. iz Zagreba, Velimira Škorpika 21, OIB: 90275854576, da tužiteljici UT vl. t.o. Vinka, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 250,35 eur (dvijestotinepedeseteura) na ime troška ''naknade zbog prijevremenog prekida ugovora'' i to zajedno sa zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 17. listopada 2011. po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., a od 01. kolovoza 2015. do isplate po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena i to sve u roku od 15 dana.

VI. Nalaže se tuženiku Porsche Leasing d.o.o. iz Zagreba, Velimira Škorpika 21, OIB: 90275854576, da tužiteljici UT, vl. t.o. [obrt], [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.765,92 eura (tisućusedamstotinašezdesetpeteuraidevedesetdvacenta) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana 28. studenog 2025. kao dana donošenja presude pa do konačne isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena i to sve u roku od 15 dana.

i

r i j e š i o  j e

Prihvaća se prijedlog djelomičnog povlačenja tužbenog zahtjeva, sukladno podnesku tužitelja od 19. kolovoza 2024.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 31. svibnja 2007. s tuženikom Porsche Leasing d.o.o. Zagreb zaključio Ugovor o operativnom leasingu s ugovorenom visinom ostatka vrijednosti broj: 25197. Temeljem navedenoga tuženik odobrava tužitelju naknadu za leasing, za objekt leasinga vozilo: VW Golf 2.0 TDI, god. proizvodnje 2007. Tužitelju je odobren iznos od 31.137,35 CHF (+ sa PDV-om 22% iznos leasinga je 37.987,57 CHF) u kunskoj protuvrijednosti i to prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, za obje valute na dan plaćanja, s rokom otplate 60 mjeseci. Plaćanje je određeno u 60 jednakih mjesečnih obroka u mjesečnom iznosu od 666,63 CHF (odnosno 546,42 CHF bez PDV-a 22%).

1.1. Navedenim ugovorom tužitelju su naplaćeni i troškovi obrade u iznosu od 759,75 CHF (odnosno 622,75 CHF bez PDV-a od 22%), a prema prodajnom tečaju za CHF kod Raiffeisenbank Austria d.d. na dan plaćanja, te je tuženik tužitelju naplatio i troškove prijevremene otplate naslovljeno kao ''prijevremeni prekid ugovora u iznosu od 2.320,09 kuna na dan 17. listopada 2011. godine. (1.886,26 kn + PDV 23% u iznosu od 433,84 kune).

1.2. U unaprijed sačinjenom obrascu Zahtjeva/Ugovora u toč. 20. pod naslovom Valuta ugovora / valuta plaćanja, pod toč. 20.1. određeno je ''Novčane obveze koje proizlaze iz ugovora ako su izražene u CHF (švicarskim francima) ispunjavaju se plaćanjem u kunama prem prodajnom tečaju za CHF za devize vrijedećem na dan plaćanja kod Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb'', a u toč. 20.2. određeno je ''Možebitne tečajne razlike mogu se među strankama obračunati kako za vrijeme trajanja Ugovora tako i najkasnije nakon isteka odnosno prestanka Ugovora obračunskim dopisom.''

Dakle, iz formulara ugovora proizlazi da je otplata ugovorena u CHF u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju za CHF za devize vrijedećem na dan plaćanja kod Raiffeisenbank Austria d.d., dakle, primjenom valutne klauzule.

1.3. Tuženik je valutnu klauzulu uglavio u unaprijed sačinjeni standardni ugovor koji je sastavio u obliku formulara i o sadržaju ugovora kao i o sastavnici valutne klauzule nije o istima pregovarao s tužiteljem, niti je tužitelj imao bilo kakav utjecaj na sadržaj ugovora, što ga je stavilo u izrazito neravnopravan položaj u ugovornom odnosu.

2. Nadalje, tužitelj ističe da suprotno načelu savjesnosti i poštenja te načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, tuženik nije tužitelja na adekvatan način i u razumnoj mjeri obavijestio o svim rizicima tečaja i ugovaranja valutne klauzule vezane za švicarski franak, niti je iste informacije uklopio u sadržaj ugovora, pa tužitelj kao prosječni korisnik niti uz povećanu pažnju i oprez nije mogao razumjeti sporne ugovorne odredbe i donijeti racionalnu i konkretnu informiranu odluku o tome hoće li sklopiti ugovor koji sadrži takve odredbe ili neće. Tužitelj nije mogao predvidjeti da će doći do drastične promjene vrijednosti novca, a tuženik mu nije priopćio sve podatke koji su mogli utjecati na obujam njegove obveze na temelju kojih bi mogao realno sagledati koliki će biti iznos njegova zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora. Sve ovo je imalo za posljedicu da je nakon sklopljenog ugovora o leasingu tečaj švicarskog franka u odnosu na kunu vrlo brzo porastao te je konstantno povećavan pa je sve to tužitelju zbog valutne ugovorne odredbe u CHF uzrokovalo otežano plaćanje i znatno povećavanje mjesečnih obroka kredita, dok je s druge strane tuženik ostvarivao značajan profit i nije imao nikakvih posljedica, što je sve uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a protivno dužnosti suradnje, zabrani zlouporabe prava i načelu jednake vrijednosti činidbe, kao temeljnim obvezno pravnim načelima.

2.1. Iz navedenih razloga tužitelj je stava da su navedene odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene, neodredive, izazivaju neravnotežu prava i obveza na štetu potrošača, te su kao takve ništetne i nemaju pravni učinak na obvezno pravni odnos stanaka ugovora. Iz svega navedenog evidentno je da se radi o situaciji da tuženik jednostrano određuje i mijenja obvezu tužitelja a koje postupanje tužitelj ne može predvidjeti i provjeriti pravilnost samih promjena jer za to ne postoje pouzdani kriteriji, a sve navedeno je protivno temeljnom načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima. Koristeći se ovakvom nerazumljivom ugovornom odredbom tuženik je tijekom trajanja Ugovora povećavao prvotno ugovorene rate otplate kako se povećavao i tečaj CHF u odnosu prema kuni, te je tužitelju samo povećao dužni iznos obroka, bez da je tražio suglasnost druge strane ili s njim o tome pregovarao, a na koji način se i ujedno mijenjao i prvotni otplatni plan, što je sve utjecalo i na enormno povećanje mjesečnih obroka i novčanih obveza tužitelja.

3. Nadalje, u tužbi tužitelj navodi da je iz naprijed citiranih odredbi ugovora vidljivo je da je ugovoren i trošak zaključenja ugovora definiran kao " Troškovi obrade " koji iznose 2 % od vrijednosti objekta leasinga u iznosu od 759,75 CHF, a koji su troškovi obuhvaćeni ukupnim iznosom naknade za leasing na stranici 3 ugovora.

3.1. Također, iz računa broj 23868583 od 17. siječnja 2011. vidljivo je da je tuženik naplatio od tužitelja i " naknadu zbog prijevremenog prekida ugovora " u iznosu od 2.320,00 kuna sa PDV-om, te je neprijeporno da su navedene naknade odnosno troškovi zaključenja ugovora i troškovi prijevremene otplate i prekida ugovora suprotni članku 4., članku 6. članku 7. i članku 8., a osobito suprotni članku 1024. Zakona o obveznim odnosima.

3.2. Pri tome se tužitelj poziva osim na domaće pravo i na praksu suda EU koji je odlučio u nekoliko spojenih predmeta (C-84/19, C-222/19 i C-252/19) da su " općenite " naknade i troškovi zaključenja ugovora ili prijevremene otplate odnosno "prijevremenog prekida ugovora " koje ne odražavaju konkretnu uslugu ništetne.

3.3. Iz predmetnog ugovora o kreditu br. 25197 od 31. svibnja 2007., zaključenog između stranaka, vidljivo je da je iznos naknade – troškova zaključenja ugovora uključenih u iznos kredita na dan zaključenja ugovora naplaćen u iznosu od 759,75 CHF sa PDV-om od 22 %.

4. S obzirom na izloženo tužitelj upire da su mjerodavne odredbe za utvrđivanje nepoštenosti odredbi predmetnog ugovora o kreditu članak 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (dalje u tekstu ZZP/O3) te članci 4., članak 270. stavak 1. i članak 322. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima, te su iste time i ništetne i to od dana sklapanja samog pravnog posla. S obzirom da činidba davanja redovnih kamata kao cijene leasinga nije odrediva po visini, a obveza mjesečne rate vezana je za valutu CHF, to evidentno izaziva neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te da naplata troška zaključenja ugovora ne sadrži jasne ekonomske kriterije zbog kojih se takvi troškovi uopće ugovaraju te su naprijed navedene odredbe ništetne. Tužitelj napominje i upire na Direktivu Vijeća europske zajednice 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima koja je unesena i u Zakon o zaštiti potrošača i u Zakon o obveznim odnosima, s tim da su posljedice nevaljanosti ugovora normirane odredbama članka 322. do 335. Zakona o obveznim odnosima.

4.1. Temeljem odredbi čl. 296. st.1 Zakona o obveznim odnosima ništetne su odredbe općih uvjeta ugovora koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama stranaka na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela.

4.2. Prilikom ocjene ništetnosti određene odredbe općih uvjeta ugovora uzimaju se u obzir vrsta robe ili usluga koje su objekt činidbe, ostale odredbe ugovora kao i odredbe drugog ugovora s kojim je ta odredba općih uvjeta ugovora povezana. Odredbe čl. 296. st.1 ne primjenjuju se na one odredbe općih uvjeta ugovora čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja ugovora na njima pojedinačno pregovaralo, a druga strana pritom mogla utjecati na njihov sadržaj, te na odredbe o predmetu i cijenu ugovora ako su jasne, razumljive i lako uočljive. (st.3).

4.3. Obzirom da predmetni ugovor evidentno ne udovoljava temeljnim načelima Zakona o obveznim odnosima i Zakona o zaštiti potrošača kao i pozivom na pravna utvrđenja sudskih odluka kako domaćih sudova tako i Suda EU, to tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta koji su povećavani i to kao razliku između iznosa kojeg je tužiteljica platila na temelju obračuna promjene valute po prodajnom tečaju Raiffeisenbanke Austria d.d. Zagreb, dakle treće osobe koja i nije ugovorna strana, a vrijedećem na dan plaćanja i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF na dan plaćanja.

5. Imajući u vidu sve navedeno tužitelj postavlja tužbeni (deklaratorni) zahtjev za poništenjem nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli CHF, naknadi odnosno ''troškovima zaključenja'', odnosno ''troškovima obrade'' ugovora, te (kondemnatorni) zahtjev za vraćanjem onoga što je tuženik kao nepošteni stjecatelj primio na osnovi takvih ništetnih ugovornih odredbi. Tužitelj traži povrat svih neosnovano naplaćenih iznosa po predmetnome kreditu, a temeljem čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima prema kojem je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora i uz primjenu odredbe čl. 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima. Uz to tužitelj zahtijeva i zakonske zatezne kamate temeljem odredbe čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, i to od dana stjecanja, jer je tuženik nepošten stjecatelj od dana stjecanja, odnosno od dana svake uplate.

6. Tužitelj je po preliminarnim analizama dokumentacije koju posjeduje prvotno postavio tužbeni zahtjev u iznosu od 4.892,90 eura, te naveo da će se konačna visina preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetnih odredbi utvrditi financijskim vještačenjem, koje je i provedeno, te je tužitelj u svom podnesku od 19. kolovoza 2024. konačno uredio tužbeni zahtjev po visini glede preplaćenih iznosa anuiteta nastalih zbog porasta tečaja švicarskog franka tijekom otplate kredita u iznosu od 4.586,67 eura, te u iznosu od 379,61 euro na ime iznosa plaćene naknade odnosno troškova zaključenja obrade kredita, a sve sukladno nalazu i mišljenju vještaka.

7. U odgovoru na tužbu tuženik uvodno ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda za postupanje u ovoj pravnoj stvari i time se poziva na čl. 46. i 48. Zakona o parničnom postupku, te se poziva na sudsku praksu i to različite odluke općinskih i županijskih sudova u Republici Hrvatskoj i skreće pozornost sudu da odredba Ugovora o kreditu koja sadrži sporazum o mjesnoj nadležnosti po kojoj je u slučaju spora nadležan sud u Zagrebu je jasna i razumljiva i kao takva je u skladu s odredbom članka 70. Zakona o parničnom postupku, te sukladno navedenom predlaže da naslovni sud prije provođenja pripremnog ročišta donese rješenje kojim se oglašava mjesno nenadležnim.

8. Tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva kao i sve navode iz tužbe, ističe prigovor zastare potraživanja jer se u ovom slučaju primjenjuje petogodišnji zastarni rok prema pravilima za povrat stečenog bez osnove, što znači da rok zastare za svaki pojedini obrok počinje teći od dana uplate istoga, a kako je posljednji obrok temeljem Ugovora isplaćen još u studenom 2011., a tužba je podnesena u svibnju 2023., nesporno je da je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari, s obzirom da tužba nije podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka.

8.1. Nadalje, tuženik ističe i prigovor nedostatka aktivne legitimacije ali ne spori da je s tužiteljem bio u poslovnom odnosu i da su sklopili dana 31. svibnja 2007. Ugovor o operativnom leasingu broj 25197, međutim predmetni ugovor je trgovački ugovor te tuženik osporava tvrdnje tužitelja da su pojedine odredbe navedenog ugovora bile nepoštene odnosno ništetne jer iz same tužbe proizlazi da tužitelj tvrdnje o nepoštenosti ugovornih odredbi predmetnog ugovora temelji na presudama i rješenjima donesenim povodom kolektivne tužbe potrošača podnesene protiv osam tuženih banaka. Tuženik navodi da nije bio tužen navedenom kolektivnom tužbom i da tuženik uopće nije banka pa samim time pravna utvrđenja sudova u presudama i rješenjima donesenim u povodu te kolektivne tužbe se ne mogu primijeniti na tuženika.

8.2. Navodi da se u ovom slučaju tužitelj kao obrtnik i trgovac nikako ne može smatrati potrošačem te je bespredmetno pozivanje na odredbe Zakona o zaštiti potrošača jer je predmetni ugovor tužitelj sklopio kao trgovac te se isti smatra trgovačkim ugovorom a ne potrošačkim. Isto tako ne treba izjednačavati pojam odobravanja kredita i davanje leasinga jer je ovdje riječ o operativnom leasingu kojim se primatelju leasinga, ovdje tužitelju, daje na korištenje objekt leasinga od strane davatelja leasinga uz plaćanje određene naknade i pri tom primatelj leasinga ne stječe vlasništvo na objektu nego on ostaje u vlasništvu davatelja leasinga. Dakle, tuženik nije tužitelju plasirao novac kojim je kupljeno vozilo i koje vozilo je tužitelj stekao u svoje vlasništvo i postoji obveza tužitelja po isteku predmetnog ugovora objekt leasinga – vozilo vratiti tuženiku u neposredan posjed. Primatelj leasinga je samo korisnik vozila i nesamostalni posjednik vozila, s tim da se Zakon o potrošačkom kreditiranju ne primjenjuje na ugovore o operativnom leasingu.

9. U konkretnom slučaju, tuženik smatra da su sve odredbe Ugovora jasne, lako razumljive i uočljive, pa da stoga nisu ispunjeni niti osnovni kriteriji za raspravljanje o nepoštenosti takvih odredbi. U odnosu na tvrdnje o neinformiranosti tužitelja o značenju valutne klauzule u valuti CHF tuženik ističe da se radilo o javno dostupnoj i opće poznatoj informaciji koja je sustavno bila objavljivana godinama prije zaključenja ugovora u tisku, a o tome je govorio i tadašnji vice guverner HNB JT prilikom podnošenja izvješća Hrvatskom saboru, te tuženik prilaže uvid u niz članaka iz dnevnog tiska.

10. Tuženik u bitnom ističe kako je valutna klauzula izrijekom dopuštena i legitimna ugovorna odredba i nakon što je ugovorena ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa jer se kretanje tečaja kune prema nekoj stranoj valuti ne može smatrati protivnom Ustavu RH prisilnim propisima ili moralu društva a ne može ni valjano ugovorenu valutnu klauzulu naknadno učiniti ništetnom.

11. Tuženik osporava i visinu tužbenog zahtjeva odnosno prigovara načinu utvrđivanja utuženog iznosa jer se sporna visina tužbenog zahtjeva može utvrditi jedino vještačenjem, a koje se određuje po nalogu suda u okviru parničnog postupka, stoga, opreza radi, tuženik osporava eventualnu namjeru tužitelja za uređenjem tužbenog zahtjeva naknadno, budući je tužitelj već u trenutku pisanja tužbe na raspolaganju imao svu potrebnu dokumentaciju. Tuženik također ističe da su tužiteljevi navodi o ništetnosti troškova obrade kredita u cijelosti promašeni, budući su isti u cijelosti zakonito i valjano ugovoreni.

12. Predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže tužitelja da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka.

13. Naglašava se da je sud svojim rješenjem poslovni broj 6 P-223/23-7 od 15. rujna 2023. odbio tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti, a koje rješenje je potvrdio Županijski sud u Karlovcu svojom odlukom poslovni broj Gž-750/2023-2 od 19. veljače 2024., te je postupak nastavljen kod ovoga suda.

14. Tužitelj se svojim podneskom od 25. rujna 2023. u odnosu u odgovor na tužbu tuženika protivi svim navodima iz odgovora na tužbu smatrajući ih u cijelosti neosnovanima, u bitnom ističe da je prije svega prigovor zastare potraživanja neosnovan pozivajući se na pravno shvaćanje utvrđeno na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH, poslovni broj Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. u kojem je utvrđeno da je zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora gdje isti počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. U odnosu na prigovor aktivne legitimacije tužitelj isti smatra neosnovanim pa se u bitnom ističe da su u postupcima radi utvrđenja ništetnosti valutne klauzule i kamatne stope, te isplate radi stečenog bez osnove po navedenim deklaracijama ništetnosti ugovornih odredbi, potpuno pravno izjednačeni obrtnici i pravne osobe sa potrošačima, te se u tom pogledu poziva na članak 1. Zakona o obrtu (Narodne novine 77/93, 90/96, 102/98, 64/01, 71/01, 49/03 – službeni pročišćeni tekst, 68/07, 79/07, 143/13, 127/19 i 41/20). Obzirom da tuženik prigovara visini postavljenog tužbenog zahtjeva to tužitelj ostaje kod prijedloga za provođenjem financijskog vještačenja, a radi utvrđenja preplaćenih iznosa temeljem ništetnih ugovornih odredbi odnosno provjere iznosa koje sam tužitelj postavio u tužbenom zahtjevu. Isto tako, ništetne ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi posljedica su povreda odredbi obveznog prava koje rezultiraju ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. U odnosu na sam zaključeni predmetni Ugovor o operativnom leasingu ističe se da je isti zaključen sukladno odredbama Zakona o leasingu, koji u članku 39. navodi da se na prava i obveze subjekata u poslovima leasinga primjenjuju osnove obveznih odnosa iz općeg dijela Zakona o obveznim odnosima.

15. Na pripremnom ročištu održanom kod ovoga suda 4. srpnja 2024. tužitelj je u cijelosti ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva kao i kod predloženih dokaza i navoda iznesenih tijekom postupka, s prijedlogom da se na okolnost visine tužbenog zahtjeva provede knjigovodstveno-financijsko vještačenje, a tuženik je ostao kod odgovora na tužbu, svih navoda iznesenih tijekom postupka, i dalje se protivio tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, iako se nije protivio predloženom knjigovodstveno-financijskom vještačenju predložio je da se pročita izjava svjedoka ET, zaposlenika tuženika, te je istovremeno povučen prijedlog za neposrednim saslušanjem imenovanog svjedoka radi ekonomičnosti postupka.

16. U dokaznom dijelu postupka sud je izvršio uvid i čitanje u dopis tužitelja upućen tuženiku od 27. ožujka 2023., sa lista 9 do 10 spisa, presliku povratnice, sa lista 11 spisa, odgovor tuženika tužitelju od 26. travnja 2023., sa lista 12 spisa, presliku zahtjeva/ugovora o operativnom leasingu s ugovorenim ostatkom vrijednosti zaključenim između stranaka 31. svibnja 2007., broj 25197, sa lista 13 do 15 spisa, konto kartice uz navedeni ugovor sa lista 16 do 22 spisa, pregled iznosa broja i rokova plaćanja uz navedeni ugovor, sa lista 23 do 25 spisa, presliku potvrde sa osnova naknade zbog prijevremenog prekida ugovora od 17. listopada 2011. sa lista 28 spisa, pročitana je pisana izjava svjedoka ET iz [adresa], zaposlenika tuženika, ovjerena kod javnog bilježnika Vojislava Ore iz [adresa], sa lista 119 do 121 spisa, u nalaz i mišljenje vještaka Tomislava Borkovića, dipl. oec. od 25. srpnja 2024., sa lista 128 do 134 spisa, očitovanje istog vještaka od 12. rujna 2024., sa lista 152 do 153 spisa, kao i očitovanje navedenog vještaka od 3. listopada 2024., sa lista 160 do 163 spisa, te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja kao parnične stranke.

17. Temeljem provedenog dokaznog postupka, cijeneći brižljivo i savjesno svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23 – dalje Zakon o parničnom postupku) sud je utvrdio da su tužba i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovani.

18. Tužitelj saslušan kao stranka u postupku iskazala je da više nije vlasnik obrta " [obrt] " i da je prije deset godina otišla u mirovinu. U iskazu je potvrdila da je imala otvoren obrt istog imena u vrijeme zaključenja ugovora za kupnju osobnog vozila, sjeća se da je vozilo kupila na leasing ali se nije sjećala gdje je kredit zaključen, da li u banci ili u auto kući. Također se nije mogla sjetiti u kojoj je valuti nuđen kredit, ali su rekli da je ta solucija najbolja i da su najmanje kamate. Pojmovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule nisu joj bili poznati ali je rata kredita u početku odgovarala, nije se mogla sjetiti da li su rate skidane sa računa ili je išla plaćati rate izravno u banku. U iskazu je tužitelj potvrdila da dio kredita nije mogla platiti pa je obvezu kredita podmirila tvrtka njezinog muža Španex d.o.o. iz [adresa] i kredit je u cijelosti isplaćen. Ne sjeća se da li je uočila članak ugovora o kreditu koji je predviđao plaćanje naknade za obradu kredita odnosno naknade za prijevremenu otplatu kredita, a ne sjeća se ni kako je ugovor o kreditu izgledao niti da li ga je pročitala. Potvrdila je da je dobila gotovi ugovor, nitko joj nije ništa objašnjavao niti je mogla utjecati na sadržaj ugovora, a vozilo je služilo za prijevoz nje i njezine obitelji, dakle za obiteljske potrebe.

19. Sud je prihvatio iskaz tužitelja kao stranke budući je isti iskazivao životno, logično i uvjerljivo o onim činjenicama kojih se sjeća i o svojem viđenju same stvari, tim više što iskaz tužitelja nije doveden u pitanje niti mu je tuženik prigovarao.

20. Sud je kao vjerodostojne prihvatio sve isprave koje su pročitane i u koje je izvršen uvid na glavnoj raspravi budući njihova vjerodostojnost nije dovedena u pitanje po parničnim strankama pri čemu je dokaznu snagu istih cijenio dovodeći ih u vezu s drugim dokazima te odredbama zakona.

21. S obzirom da je bila sporna visina tužbenog zahtjeva sud je odredio knjigovodstveno-financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Borkoviću koji je svoj nalaz i mišljenje dostavio 25. srpnja 2024., po zadatku vještačenja da utvrdi iznos anuiteta u eurima koje je tužitelj preplatio otplatom ugovora u leasingu u odnosu na iznose koje bi bila dužna platiti da se za vrijeme otplate kredita primjenjivao ugovoreni početni tečaj CHF prema HRK na dan korištenja kredita i iznos troška – naknade za zaključenje ugovora izražen u HRK (EUR) prema tečaju CHF prema HRK na dan plaćanja naknade – troškova zaključenja/obrade ugovora.

22. Tako je vještak utvrdio da su tuženik i tužitelj kao primatelj leasinga 29. svibnja 2007. zaključili Ugovor o operativnom leasingu s ostatkom vrijednosti br. 25197 u trajanju od 60 mjeseci u svrhu financiranja kupovine vozila – predmeta leasinga VW Golf 2.0 TDI, te je nadalje vještak utvrdio da nabavna vrijednost objekta leasinga bez pdv-a iznosi 31.137,75 CHF uz iskazani ostatak vrijednosti objekta leasinga po isteku trajanja ugovora u iznosu od 6.227,46 CHF, s napomenom da je ukupna naknada za leasing iskazana u vrijednosti od 40.757,55 CHF. Nadalje, otplata navedenih rata leasinga ugovorena je u kunskoj vrijednosti prema prodajnom tečaju RBA d.d. Zagreb za devize za CHF važećem na dan plaćanja. Rate leasinga u bruto iznosu od 666,63 CHF dospijevaju na naplatu uzastopno, svakog 16. u kalendarskom mjesecu počevši od dana dospijeća prvog anuiteta koji dospijeva na naplatu 31. svibnja 2007., a sukladno ugovoru o leasingu prvo plaćanje koje je primatelj leasinga u obvezi izvršiti prije preuzimanja vozila iskazano je u bruto iznosu od 759,75 CHF a odnosi se na troškove zaključenja ugovora prema odredbi iz točke 1.9 Ugovora o leasingu. Isto tako vještak je zaključio da je od strane davatelja leasinga 19. listopada 2011. naplaćena naknada štete zbog prijevremenog prestanka ugovora u iznosu od 2.320,08 kuna, a što sada preračunato u eure iznosi 310,078 eura preračunato po važećem srednjem tečaju za 1 euro = 7,465357 kuna.

22.1. Zaključno, nalaz i mišljenje vještaka jest da je ukupan iznos više plaćenih obveza nastalih uslijed povećanja tečaja tijekom trajanja otplate po ugovoru o leasingu s ostatkom vrijednosti broj 25197 utvrđen u visini od 4.586,67 eura svakomjesečnih razlika iskazanih u Tablici 1. Nalaza, a ukupan iznos plaćene naknade koji se odnosi na troškove zaključenja/obrade kredita utvrđen je u visini od 379,61 euro.

23. Sud je nalaz vještaka ocijenio stručno sastavljen, profesionalno i u skladu s pravilima struke i postavljenom zadatku vještačenja te je nalaz i mišljenje dostavio strankama na očitovanje.

23.1. Tužitelj se očitovao podneskom od 19. kolovoza 2024. u kojem u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje vještaka te je sukladno istom uredio i konačno postavio tužbeni zahtjev na iznos od 4.586,67 eura na ime preplaćenih anuiteta zbog promjene valutne klauzule, kao i iznosa od 379,61 euro na ime iznosa plaćene naknade troškova zaključenja odnosno obrade kredita, dok je s druge strane tuženik po punomoćniku osporio dio nalaza vještaka smatrajući da isti nije sačinjen u skladu sa dostavljenom dokumentacijom te sadrži netočne informacije u pogledu obroka rednog broja 53. koji je storniran i nije obračunat i obroka broj 54. koji nije plaćen od strane korisnika leasinga.

23.2. Vještak se na primjedbe tuženika očitovao u podnesku od 12. rujna 2024. navodeći da je nalaz i mišljenje sačinio prema postavljenom zadatku vještačenja a uvidom u vjerodostojnu poslovnu dokumentaciju tuženika utvrdio je da je podmirenjem računa broj 23868584 u cijelosti podmirena obveza po predmetnom ugovoru o leasingu, a u odnosu na ostale primjedbe tuženika vještak je ocijenio da su isti pravne prirode i u njihovu tvrdnju se ne može upuštati. Takvo očitovanje vještaka tuženik je ponovno osporio podneskom od 1. listopada 2024., te se vještak opet očitovao podneskom od 3. listopada 2024. navodeći da je 53. i 54. obrok plaćen od strane tvrtke Španex d.o.o. [adresa], koja nije tužitelj u ovom postupku, te je vještak naveo da je ukupan iznos podmirenih obveza od strane tužitelja po ugovoru o leasingu utvrđen u visini od 2.345,73 eura svakomjesečnih utvrđenih razlika uslijed povećanja tečaja iskazanih u Tablici 1. navedenog očitovanja, a ukupan iznos podmirenih obveza od strane tvrtke Španex d.o.o. plaćeno po računu broj 23868584 utvrđen je u visini od 2.260,94 eura svakomjesečnih utvrđenih razlika uslijed povećanja tečaja iskazanih u Tablici 2. navedenog očitovanja. Napominje se da je vještak na ročištu od 16. listopada 2025. ostao u cijelosti kod svog nalaza i mišljenja i kod svojih očitovanja od 12. rujna 2024. i od 3. listopada 2024., u cijelosti.

23.3. I na takvo očitovanje je i nadalje tuženik imao primjedbe ukazujući da nalaz iznosa utvrđen od strane vještaka, a koji je uplatilo društvo Španex d.o.o. ne može biti vezan uz tužitelja jer tužitelj isti iznos uopće nije niti podmirio.

24. Sud je utvrdio da je između stranaka nesporno da je tužitelj kao primatelj leasinga za objekt leasinga osobno vozilo VW Golf 2.0. TDI odobrio iznos od 31.137,35 CHF u kunskoj protuvrijednosti i to prema prodajnom tečaju za devize Raiffaisenbank Austria d.d. Zagreb, za obje valute na dan plaćanja s rokom otplate od 60 mjeseci i da je plaćanje određeno u 60 jednakih mjesečnih obroka u mjesečnom iznosu od 666,63 CHF. Također je među strankama nesporno da su navedenim ugovorom naplaćeni troškovi obrade u iznosu od 759,75 CHF a prema prodajnom tečaju za CHF kod Raiffaisenbank Austria d.d. na dan plaćanja, kao i činjenica da je tuženik tužitelju naplatio i troškove prijevremene otplate pod nazivom " prijevremeni prekid ugovora " u iznosu od 2.320,09 kuna na dan 17. listopada 2011.

25. Između stranaka je sporno pitanje zastare potraživanja tužitelja, pitanje ništetnosti odredbe ugovora o leasingu koja se odnosi na naknadu za obradu, također je sporna i naknada za prijevremenu otplatu kredita u smislu njezine ništetnosti odnosno sporna je osnova tužbenog zahtjeva te pitanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i ima li tužitelj svojstvo potrošača ili nema u ovoj konkretnoj stvari, a tuženik je prigovorio i nedostatku aktivne legitimacije odnosno tvrdnji tuženika da tuženik nije banka. Nakon zaprimanja nalaza i mišljenja vještaka tuženik je prigovorio dijelu nalaza vještaka glede iznosa koje je uplatilo trgovačko društvo Španex d.o.o. smatrajući da navedeni iznos ne može biti vezan uz tužitelja jer tužitelj isti iznos uopće nije podmirio, dakle, radi se o istaknutom prigovoru tuženika radi ispunjenja od strane treće osobe. Konačno, sporno je i pitanje djelomičnog povlačenja tužbe u pogledu kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva, dakle u pogledu visinu a koje je učinio tužitelj podneskom od 19. kolovoza 2024. u kojem je konačno uredio tužbeni zahtjev u pogledu njegove visine, a nakon zaprimanja nalaza i mišljenja vještaka.

26. Glede prigovora tuženika u pogledu aktivne legitimacije sud isti smatra u cijelosti neosnovan, budući u postupcima radi utvrđenja ništetnosti valutne klauzule i kamatne stope te isplate radi stečenog bez osnove potpuno su pravno izjednačeni obrtnici i pravne osobe sa potrošačima, a uzimajući u obzir propisano odredbom članka 1. Zakona o obrtu koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o leasingu, obrt je samostalno i trajno obavljanje dopuštenih gospodarskih djelatnosti od strane fizičkih osoba sa svrhom postizanja dobiti koja se ostvaruje proizvodnjom, prometom ili pružanjem usluga na tržištu, dok je obrtnik fizička osoba koja obavlja jednu ili više djelatnosti iz stavka 1. toga Zakona u svoje ime i za svoj račun, a pri tom se može koristiti i radom drugih osoba. S obzirom da je predmetni ugovor o leasingu zaključen 31. svibnja 2007. nesporno je da se radi o odnosu obveznopravnog karaktera, a imajući u vidu i činjenicu da sud utvrđuje da li su pojedine odredbe ništetne u smislu odredbe članka 296. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/05, 41/08, 63/08 i 134/08, 78/15, 29/18, 114/22,156/22 i 155/23 – dalje Zakon o obveznim odnosima) koji se primjenjuje na sve sudionike svih obveznopravnih odnosa.

27. U odnosu na prigovor ispunjenja od strane treće osobe, istaknut od strane tuženika, nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja, sud navedeni ocjenjuje neosnovanim budući da novčanu obvezu dužnika može izvršiti i treća osoba koja nije dužnik i to u skladu s odredbama članka 160. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima, u kojem se navodi da obvezu može ispuniti ne samo dužnik nego i treća osoba, a stavkom 3. istog Zakona propisano je da je vjerovnik dužan primiti ispunjenje od treće osobe ako je dužnik s tim suglasan, osim kad prema ugovoru ili naravi obveze ovu treba ispuniti dužnik osobno (tako i Vrhovni sud RH u odluci broj Rev-x-118/2010 od 14. listopada 2010.).

27.1. Dakle, tuženik je bio u obvezi primiti ispunjenje od strane treće osobe, u ovom konkretnom slučaju trgovačkog društva Španex d.o.o. sa osnova ispunjenja ugovora o leasingu, koje iznose je tuženik nesporno i primio, a sve sukladno nalazu i mišljenju vještaka.

27.2. Navedeno proizlazi i iz iskaza tužitelja saslušane kao stranke koja je navedeno i potvrdila navodeći da u jednom trenutku nije mogla ispuniti obveze iz ugovora o leasingu pa je ispunjenje preuzelo trgovačko društvo Španex d.o.o. koje je bilo u vlasništvu njezinog supruga, a koji iskaz tuženik nije doveo u pitanje.

28. U pogledu prigovora zastare potraživanja tužitelja, sud isti smatra neosnovanim, budući temeljem odredbi članka 104. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima prigovor zastare je neosnovan i zastare potraživanja nema, jer zastarni rok počinje teći danom utvrđenja ništetnosti. U prilog navedenom je i shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održane 30. siječnja 2020., poslovni broj Su-IV-47/2020, prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva odnosno u slučaju iz ranije članka 104. stavak 1., sada iz članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (tako i Županijski sud u Varaždinu u presudi poslovni broj Gž-503/2020 od 19. svibnja 2020.

29. U odnosu na prigovor tuženika da tužitelj nije potrošač ističe se da je predmetni ugovor o operativnom leasingu zaključen sukladno odredbama Zakona o leasingu (Narodne novine 141/13) koji u svom članku 39. navodi da se na prava i obveze subjekata u poslovima leasinga primjenjuju osnove obveznih odnosa iz Zakona o obveznim odnosima. Činjenica je da je predmetni ugovor zaključen prema unaprijed pripremljenom obrascu (list 13 do 14 spisa) koji sadrži opće uvjete poslovanja davatelja kredita, a koji sadrži odredbe koje ispunjavaju zakonske pretpostavke za nepoštene ugovorne odredbe. Naime, klijent odnosno primatelj leasinga je ovdje ugovorna strana, dakle tužitelj, tuženik mu kao autor općih uvjeta poslovanja nameće odredbe koje klijenta stavljaju u neravnopravan položaj i koje mu idu na štetu bilo da mu oduzimaju ili ograničavaju neka prava ili mu nameću prekomjerne obveze sve suprotno univerzalnom načelu savjesnosti i poštenja, a pri tome opći uvjeti poslovanja sadrže vrlo šture i nedovoljne informacije o uvjetima pružanja usluga. To se prije svega odnosi na cijenu leasing rate izražene u kamatama, troškove izražene u različitim naknadama, posebna prava klijenata i sl. Nedostatak navedenih informacija leasing kuće rješavaju upućivanjem na opće uvjete poslovanja, pravilnike i druge interne akte a s čijim postojanjem i sadržajem tužitelj prije sklapanja ugovora uopće nije bio upoznat. Tim više, što tužitelj u ovom slučaju nije ekonomske struke, pa nema potrebna znanja da bi sve navedeno u ugovoru i razumio.

29.1. Ovakvo ponašanje tuženika protivno je prisilnim propisima i moralu društva o čemu je jasan stav zauzeo i Ustavni sud RH u svojim odlukama U-III- 2521/2015 od 13. prosinca 2016. i U-I-3685/2015 od 4. travnja 2017. Ovdje valja napomenuti i Direktivu Vijeća Europske zajednice 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima koje su unijete i u Zakon o zaštiti potrošača i u članak 295. i 296. Zakona o obveznim odnosima, a iz razloga zaštite šireg kruga sudionika u obveznopravnim odnosima sukladno članku 16. Zakona o obveznim odnosima o ugovaranju putem općih uvjeta ugovora.

29.2. Temeljem odredbe članka 296. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ništetne su odredbe općih uvjeta ugovora koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama stranaka na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela.

29.3. Prilikom ocjene ništetnosti određene odredbe općih uvjeta ugovora uzimaju se u obzir vrsta robe ili usluga koje su objekt činidbe, ostale odredbe ugovora kao i odredbe drugog ugovora s kojim je ta odredba općih uvjeta ugovora povezana, s tim da se odredbe članka 296. stavka 1. ne primjenjuju na one odredbe općih uvjeta ugovora čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja ugovora na njima pojedinačno pregovaralo, a druga strana pri tom mogla utjecati na njihov sadržaj, te na odredbe o predmetu i cijeni ugovora ako su jasne, razumljive i lako uočljive (stavak 3. citirane odredbe zakona).

30. U odnosu na spornu činjenicu tj. pitanje ništetnosti dijela odredbe Ugovora o leasingu sud je primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13, 41/14. i 110/ 15 – dalje ZZP/07).) koji je bio na snazi za vrijeme sklapanja ugovora o leasingu.

30.1. Prema odredbi članka 96. stavak 2. ZZP/07, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

30.2. Odredbom stavka 4. istoga članaka je propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

30.3. Sukladno članku 102. stavak 1. i 2. ZZP/07, propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništavne odredbe.

31. Iz samog ugovora o leasingu proizlazi da je otplata ugovorena u CHF u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju za CHF za devize vrijedećem na dan plaćanja kod Raiffaisenbank Austria d.d., dakle, primjenom valutne klauzule, te da tužitelj u tužbenom zahtjevu između ostalog traži da se utvrdi ništetnom i bez pravnog učinka točka 20. odredbe ugovora o operativnom leasingu u kojoj je navedena valuta ugovora odnosno valuta plaćanja vezana za CHF.

31.1. Ističe se da je tuženik valutnu klauzulu uglavio u unaprijed sačinjeni ugovor u obliku formulara i nije o istoj odredbi pregovarao s tužiteljem, niti je tužitelj imao bilo kakav utjecaj na njegov sadržaj, a što je tužitelj u svom iskazu i potvrdio, što je tužitelja stavilo u izrazito neravnopravan položaj u ugovornom odnosu. Suprotno načelu savjesnosti i poštenja te načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu tuženik nije tužitelja na adekvatan način i u razumnoj mjeri obavijestio o svim rizicima tečaja i ugovaranja valutne klauzule vezane za švicarski franak niti je iste informacije uklopio u sadržaj ugovora, pa tužitelj kao prosječni korisnik niti uz povećanu pažnju niti oprez nije mogao razumjeti sporne ugovorne odredbe i donijeti racionalnu odluku o tome hoće li sklopiti ugovor koji sadrži takve odredbe ili neće, te tužitelj nije mogao predvidjeti da će doći do drastične promjene vrijednosti novca, a tuženik mu nije saopćio sve podatke na temelju kojih bi se realno moglo sagledati koliki će biti iznos njegova zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora.

31.2. Ovdje valja istaknuti da prema odredbi članka 502.a. stavka 1. Zakona o parničnom postupku udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom i koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom podnijeti tužbu protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Nadalje, odredbom članka 502.b. Zakona o parničnom postupku propisan je sadržaj tužbe iz članka 502.a. Zakona o parničnom postupku, dok je člankom 502.c. Zakona o parničnom postupku propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadama štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a. stavka 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tome je slučaju sud vezan za ta utvrđenja u navedenoj parnici, a neovisno o tome ovaj sud je svoj zaključak o valjanosti navedene odredbe ugovora o leasingu, ovdje točke 20., koji nije odobren za potrebe obavljanja poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja već isključivo za potrebe zadovoljenja tužitelja i njegovih osobnih potreba, temeljeći svoj zaključak i na samom sadržaju navedenog ugovora o leasingu, te iskazu tužitelja kao parnične stranke kojem tuženik nije prigovorio pa je posljedično tome i iz tog razloga prigovor tuženika ocjenjen kao neosnovan.

31.3. U konkretnom slučaju se radi o ugovaranju valutne klauzule s valutom švicarski franak, pa slijedom toga i o povećanom riziku za tužitelja kao korisnika kredita i potrošača, koji rizik se ubrzo i pokazao utemeljenim, obzirom da je uslijed istoga došlo do značajnog povećanja iznosa kredita odnosno rate leasinga u odnosu na početnu te tužitelj nije mogao nastaviti plaćanje i isto je preuzelo trgovačko društvo Španex d.o.o. koje je do kraja otplatilo ugovor o leasingu. Razlozi i kriteriji o ugovaranju švicarskog franka kao valute za koju je vezana glavnica ugovora o leasingu uz obvezu tužitelja snositi cjelokupni rizik tečajne razlike trebali su biti precizirani već u ugovoru o leasingu ili u internim aktima tuženika tako da je ta odredba opravdano ocijenjena kao nerazumljiva pa time i nepoštena što je sve u skladu s pravom Europske unije u duhu kojega treba tumačiti sporna pitanja i iz ugovora sklopljenih prije službenog ulaska Republike Hrvatske u članstvo Europske unije.

31.4. Uzimajući u obzir navedeno sud je odlučio i o zahtjevu tužitelja za isplatu utuženog iznosa prema konačno uređenom tužbenom zahtjevu tužitelja a nakon provedenog financijskog vještačenja u podnesku od 19. kolovoza 2024. sukladno odredbama članka 82. Zakona o zaštiti potrošača te odredbama članka 323. stavka 1. u svezi s odredbama članka 1111. i članka 1115. Zakona o obveznim odnosima sud je odlučio da je tuženik svojim nezakonitim ugovaranjem valutne klauzule od tužitelja naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti upravo u presuđenom novčanom iznosu i da je posljedično tome taj iznos sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa pa do isplate dužan platiti tužitelju, jer je po pravnom shvaćanju ovog suda tuženik nepošten stjecatelj i kao takav je na ove u konačno uređenom tužbenom zahtjevu utužene primljene iznose stečene bez osnove dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja jer je obzirom na odredbu članka 87. Zakona o zaštiti potrošača već u trenutku sklapanja ugovora o leasingu mogao znati da je navedena ugovorna odredba s valutnom klauzula u švicarskim francima nepoštena a posljedično tome i ništetna te da mu sve što je temeljem tako ugovorene odredbe primio treba i vratiti.

32. I konačno tuženik je prigovorio djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva od strane tužitelja iz podneska od 19. kolovoza 2024., a nakon provođenja vještačenja koje je sud dopustio raspravnim rješenjem od 16. listopada 2025., a sve iz razloga navedenog u članku 193. Zakona o parničnom postupku iz razloga što je tužitelj već u postavljenoj tužbi naveo da će nakon provedenog knjigovodstveno financijskog vještačenja precizirati tužbeni zahtjev u pogledu njegove visine.

32.1. Naime, tužitelj je u svom podnesku od 19. kolovoza 2024. smanjio tužbeni zahtjev u odnosu na prvotno postavljeni u tužbi čemu se tuženik protivio temeljem članka 193. stavka 2. Zakona o parničnom postupku, te nije pristao na povlačenje. U pogledu navedenog, a kako je u ovom konkretnom slučaju navedeno, sud je odlučio raspravnim rješenjem od 16. listopada 2025. i dopustio djelomično povlačenje tužbe i u nastavku postupka odlučivao samo o tako postavljenom tužbenom zahtjevu. Naime, djelomično povlačenje tužbe je jednostrana i neposredna radnja kojom tužitelj izjavljuje da odustaje od svog zahtjeva da sud u konkretnom postupku odluči o osnovanosti njegova zahtjeva i izjava o djelomičnom povlačenju tužbe ima konstitutivno procesno pravni učinak u trenutku kada je dana, a povodom koje izjave sud donosi rješenje kojim se utvrđuje povlačenje, a navedeno rješenje ima deklaratorno značenje.

33. Analizirajući sporne odredbe Ugovora o operativnom leasingu broj 25197 od 31. svibnja 2007., kojima se regulira trošak rješenja ugovora na strani 3. koji glasi " troškovi zaključenja ugovora: 734,25 CHF " sud je u ovom slučaju primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 – dalje ZZP/07) jer je isti bio na snazi u vrijeme kada je tužitelj zaključio ugovor o kreditu sa tuženikom odnosno 31. svibnja 2007.

33.1. Prema odredbi čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog ugovora trgovca. Ističe se da takvu istovjetnu regulativu sadrži odredba članka 49. aktualnog Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15 i 14/19) koji je kao takav usklađen sa Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva).

33.2. Prema članku 3. Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetima u dobroj vjeri, na štetu potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Iz daljnje odredbe članka 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor po tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredbi. O prethodno navedenom je svoje stajalište izrazio i Sud Europske unije u presudi od 27. lipnja 2000. u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98.

34. Na temelju dokaza izvedenih tijekom postupka, a polazeći od naprijed navedenih odredbi, proizlazi da su odredba o troškovima zaključenja ugovora te naknada zbog prijevremenog prekida ugovora, sadržane u ugovoru o leasingu ništetne.

34.1. Po stavu suda navedene odredbe ne prolaze test poštenja s obzirom da je cjelokupan rizik prebačen samo na jednu stranu odnosno na tužitelja koji u cijelosti ovisi o volji tuženika, jer na odluku banke tuženika tužitelj apsolutno nije imao mogućnosti utjecaja.

35. Kako iz stanja spisa proizlazi da tuženik nije s uspjehom osporio navode tužitelja da se o spornim dijelovima ugovornih odredbi kojima se regulira trošak obrade kredita i naknada zbog prijevremenog prekida ugovora nije pojedinačno pregovaralo, nedvojbeno je utvrđeno da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o leasingu u kojem tužitelj kao korisnik leasinga nije mogao utjecati ni na koji način na sadržaj navedenih odredbi, pa su stoga po shvaćanju ovoga suda sporne ugovorne odredbe zaista prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te su zbog toga ove odredbe ništetne u smislu članka 102. stavka 1. i 2. ZZP/07.

36. Imajući u vidu citirane zakonske odredbe i iste dovodeći u vezu sa iskazom tužitelja, sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan.

37. Uvidom u odredbe ugovora vidljivo je da je ugovoren i trošak zaključenja ugovora definiran kao troškovi obrade koji iznose 2 % od vrijednosti objekta leasinga u iznosu od 759,75 CHF, a koji su troškovi obuhvaćeni ukupnim iznosom naknade za leasing na stranici 3. ugovora, koji po nalazu i mišljenju vještaka iznose 379,61 eur. Nadalje, iz računa broj 23868583 od 17. siječnja 2011. vidljivo je da je tuženik naplatio od tužitelja i naknadu zbog prijevremenog prekida ugovora u iznosu od tada 2.320,00 kuna, koji sada iznosi 250,35 eura.

37.1. Nadalje, ukupan iznos više plaćenih obveza nastalih uslijed povećanja tečaja tijekom trajanja otplate po ugovoru o leasingu sa ostatkom vrijednosti broj 25197 utvrđen je u visini od 4.586,67 eura, što sveukupno iznosi 4.966,28 eura, a koji iznos tuženik niti ne osporava, to je sud obvezao tuženika na isplatu navedenog iznosa kako je to odlučeno u izreci ove presude.

38. Tuženik je po osnovi odredbe članka 1111. Zakona o obveznim odnosima obvezan vratiti tužitelju navedeni novčani iznos i to zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, s tim da je kamata određena sukladno odredbi članka 29. stavka 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima.

39. Odluka o troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku.

40. Tužitelj je potraživao trošak parničnog postupka u ukupnom iznosu od 1.717,96 eur, koji trošak sud nije priznao, budući je tužitelj očitom omaškom pogrešno obračunao parnični trošak, te mu je priznao iznos od 1.765,92 eura uvećano za zatezne kamate od presuđenja do isplate, koji mu je sud u cijelosti priznao kao nužan i opravdan, a sastoji se od troška poziva za mirno rješenje spora tuženiku u iznosu od 25 bodova, za sastav tužbe u iznosu od 100 bodova, za sastav podneska od 16. svibnja 2025. 10 bodova, za sastav tri obrazložena podneska i to od 21. rujna 2023., 5. listopada 2023. i 19. kolovoza 2024. u iznosu od 100 bodova svaki, sastav podneska od 12. rujna 2025. 50 bodova, za pristup na dva ročišta i to 4. srpnja 2024. i 16. listopada 2025. svako u iznosu od 100 bodova, što pomnoženo sa vrijednošću boda iznosi 1.370,00 eura. Tome valja pridodati i trošak provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 300,00 eura, te trošak sudskih pristojbi na tužbu u iznosu od 47,96 eura, te trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 47,96 eura, što sveukupno iznosi 1.765,92 eura, sukladno Tarifi o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23).

41. Tuženik je odbijen sa zahtjevom za naknadu troška postupka budući u istom nije uspio, a sve kako je navedeno u točci IV. izreke ove presude.

42. Radi svega izloženog odlučeno je kao u izreci ove odluke.

[adresa], 28. studenog 2025.,

Sudac

Hrvoje Smital

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda u četiri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.

DOSTAVITI:

1. Odvjetnik Mihovil Peći, Vinkovci

2. OD U, S, J i E, [adresa]

na znak: PL-559/MM