REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SESVETAMA

Industrijska cesta 15, Sesvete

Poslovni broj: P-1215/2019-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama po sutkinji Martini Ivanković u pravnoj stvari tužiteljice ĐR iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Boris Ravić, odvjetnik u Novom Marofu, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, kojeg zastupaju punomoćnik Zlatko Knezović i drugi odvjetnici iz Odvjetničkog društva Knezović i partneri j.t.d. iz Zagreba, radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 22. listopada 2025. u prisutnosti tužiteljice i punomoćnika stranaka, na ročištu za objavu i uručenje presude 28. studenog 2025. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

“1. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. Zagreb (Grad Zagreb), Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 da isplati tužiteljici ĐR, [adresa], [osobni identifikacijski broj] iznos od 4.066,49 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 1. rujna 2015. pa do isplate i to za razdoblje do 31. prosinca 2015. po stopi od 8,14 % godišnje, od 1. siječnja 2016. pa do 30. lipnja 2016. po stopi od 8,05 % godišnje, od 1. srpnja 2016. pa do 31. prosinca 2016. po stopi od 7,88 % godišnje, od 1. siječnja 2017. pa do 30. lipnja 2017. po stopi od 7,68 % godišnje, od 1. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017. po stopi od 7,41 % godišnje, od 1. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018. po stopi od 7,09 % godišnje, od 1. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018. po stopi od 6,82 % godišnje, od 1. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019. po stopi od 6,54 % godišnje, od 1. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019. po stopi od 6,30 % godišnje, od 1. siječnja 2020. do 30. lipnja 2020. po stopi od 6,11 % godišnje, od 1. srpnja 2020. pa do isplate po stopi od 5,89 % godišnje, a u slušaju promjene prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za 3 postotna poena, sve to u roku od 15 dana.

2. Nalaže se tuženiku da tužiteljici plati prouzročeni parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja presude pa sve do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 % poena, sve to u roku od 15 dana.”

II Nalaže se tužiteljici ĐR iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] da tuženiku Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 namiri parnični trošak u iznosu od 1.500,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 29. studenog 2025. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je preporučenom poštanskom pošiljkom od 6. lipnja 2019. podnijela tužbu u kojoj navodi da je 24. travnja 2007. s tuženikom, tada pod tvrtkom Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., sklopila ugovor o kreditu broj 166-153/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine kojeg je 25. travnja 2007. solemnizirao javni bilježnik Ignac Vuger iz Sesveta pod brojem OV-9099/2007 za iznos od 66.721,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Ugovoreni rok otplate je bio 10 godina u 120 jednakih mjesečnih anuiteta s tim da je početno ugovoreni mjesečni anuitet iznosio 757,61 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a ugovorena je kamatna stopa koja je početno iznosila 6,50 % godišnje, a od 1. srpnja 2007. je promjenjiva u skladu s odlukom tuženika o kamatnim stopama. Prema navodima tužbe određivanje kamatne stope je povjereno isključivo tuženiku kao kreditoru, a visina tužiteljičine obveze je uvjetovana i variranjem tečaja CHF i tijekom otplate kredita kamatna stopa je više puta mijenjana na štetu tužiteljice i rastao je tečaj CHF prema kuni tako da je došlo do značajnog porasta pojedinih mjesečnih anuiteta u odnosu na ugovorene. Tužiteljica navodi i da joj je 2015. tuženik ponudio konverziju kredita iz valute CHF u euro što je ona i prihvatila, no tvrdi da joj konverzijom nije vraćen puni iznos preplata na koje ima pravo jer joj je konverzijom njena obveza smanjena za 58.546,30 kn, a ukupna preplata zbog ništetne valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope iznosi 96.275,92 kn. Ona stoga tvrdi da je konverzija samo ublažila posljedice ništetnosti i da nije otklonila cijelo oštećenje dok se tuženik neosnovano obogatio za iznos koji je utužen.

2. Tužiteljica se poziva na utvrđenja iz odluka donesenih u sporu koji je vođen povodom kolektivne tužbe tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv više tuženih banaka uključujući i tuženika u kojima je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača time što su u ugovore o kreditima uvrstile nepoštene i ništetne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica – švicarski franak što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača. Dodaje i da prema odluci Vrhovnog suda RH u predmetu Rev-2868/2018 potrošači koji su konvertirali CHF kredite nisu time izgubili pravni interes za utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi i za postavljanje zahtjeva za povrat preplaćenih rata kredita te da ništetnost po zakonu postoji od trenutka sklapanja ugovora i da ugovor ne postaje valjan ni nakon što uzrok ništetnosti naknadno nestane. Navodi i da je ona kao potrošač sklopila ugovor o kreditu s tuženikom radi financiranja kupnje traktora i da joj nisu predočene moguće štetne posljedice i rizici ugovora s valutnom klauzulom. Tvrdi da ima pravo na povrat iznos koje je tuženik stekao na temelju odredbi ugovora o kreditu za koje je u kolektivnom sporu Potrošač utvrđeno da su ništetne, umanjeno za iznos preplate koji joj je priznat konverzijom, i da je ovaj sud prema čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje: ZPP) vezan za utvrđenja iz presude donesene u tom sporu. Tužbenim zahtjevom postavljenim u tužbi tužiteljica potražuje isplatu iznosa od 37.729,62 kn sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose glavnice, a konačno specificiranim tužbenim zahtjevom koji je postavljen u podnesku od 11. studenog 2020. potražuje iznos od 30.638,96 kn odnosno 4.066,49 eura[1] sa zakonskim zateznim kamatama od 1. rujna 2015. do isplate, a potražuje i naknadu parničnog troška sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude do isplate.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu u bitnom osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, smatra da je tužbeni zahtjev nedopustiv i da tužitelj nema pravni interes za tužbu jer je provedena konverzija ugovora o kreditu u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje: ZID ZPK) te su tužiteljici priznate preplaćene svote čime je ona namirena. Ističe i prigovor zastare i da nakon što je sklopljen aneks ugovora kojim je izvršena konverzija tužiteljica nema pravo tražiti povrat iznosa koje je platila prema osnovnom ugovoru o kreditu koji je konverzijom prestao postojati tako da više ne postoje sporne odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi, ne može se utvrđivati njihova ništetnost, s tim da tužitelj spori da bi one uopće bile ništetne, i na temelju njih se ne može tražiti povrat stečenog bez osnove. Ističe da se tužiteljica ne može pozivati na utvrđenja iz presuda iz kolektivnog spora jer ona nije potrošač i osnovni ugovor nije potrošački ugovor, nego se radi o namjenskom investicijskom kreditu za nabavu obrtnih sredstava namijenjenih obavljanju poslovne (poljoprivredne) djelatnosti tužiteljice, jer u vrijeme kad je sklopljen osnovni ugovor još nije bila propisana kolektivna zaštita potrošača i jer se utvrđenja iz kolektivnog spora ne odnose na aneks kojim je provedena konverzija. Navodi i da je u kolektivnom sporu pružena pravna zaštita na apstraktnoj razini i da iz toga tužiteljica ne ostvaruje konkretna subjektivna prava pa smatra da on u ovom postupku može dokazivati da odredbe osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nisu ništetne. Pojašnjava da valutna klauzula i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu ništetne jer je zakonom dozvoljeno njihovo ugovaranje, ne mogu biti podvrgnute testu poštenosti jer su jasne, lako razumljive i uočljive i ne predstavljaju nepoštene ugovorne odredbe. Dodaje i da stranke nisu ugovorile fiksnu kamatnu stopu. Predlaže da sud odbaci tužbu, a podredno da odbije tužbeni zahtjev i potražuje naknadu parničnih troškova sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude do isplate.

4. Tužiteljica je u podnesku od 15. srpnja 2020. osporila tuženikove navode o nedopuštenosti tužbe, ističe da unatoč konverziji i dalje ima pravni interes za vođenje ovog spora i da je neosnovan prigovor zastare. Ponavlja da provedenom konverzijom nije u cijelosti obeštećena i ističe da je potrošač i da se ima pravo pozivati na utvrđenja iz predmeta Potrošač te da ugovor ne bi bio konvertiran da ona nije potrošač.

5. U podnesku od 18. lipnja 2021. tuženik je naveo da se protivi preinaci tužbenog zahtjeva iz podneska tužiteljice od 29. prosinca 2020. jer nije dopušteno povisiti tužbeni zahtjev nakon provedenog vještačenja. Prije svega, u spisu ne postoji podnesak tužiteljice od 29. prosinca 2020., već je ona svoj tužbeni zahtjev specificirala u podnesku od 11. studenog 2020. tako da potražuje isplatu iznosa od 30.638,96 kn. Nadalje, u tužbi je tužiteljica potraživala iznos od 37.729,62 kn pa specificiranje tužbenog zahtjeva iz podneska od 11. studenog 2020. nije preinake tužbe jer je prema čl. 191 st. 1 ZPP-a preinaka tužbe promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći, a nije preinaka smanjenje iznosa tužbenog zahtjeva do čega je došlo u ovom predmetu.

6. Sud je pročitao isprave u spisu i to: ugovor o kreditu broj 166-153/2007 (listovi 5-12), popis uplata (listovi 13-14), otplatni plan (listovi 15-17), specifikaciju isplate kredita (list 18), potvrdu (list 19), izračun konverzije (listovi 20-21), aneks uz ugovor o kreditu broj 166-153/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (listovi 22- 26), novinske članke (listovi 61-70, 105-111, 145-152, 167-172, str. 263-267), mišljenje Vlade RH (listovi 132, 133), letke tuženika (listovi 155-159), Bilten o bankama (listovi 161-166), dokumentaciju tuženika (listovi 173-175, 197-209, 213), Opće uvjete tuženika za poslovanje s građanima (listovi 210-212), zahtjev za kredit za kupnju poljoprivredne mehanizacije (list 220), obavijest o provedenoj konverziji (str. 231, 232) obavijest (str. 233), obavijesti o promjeni kamatne stope (str. 236-238). Provedeno je i financijsko vještačenje u okviru kojeg je stalna sudska vještakinja za financije, računovodstvo i poreze FR izradila pisani nalaz i mišljenje (str. 273- 281) i saslušana je tužiteljica.

7. Sud nije saslušavao javnog bilježnika Ignaca Vugera ni svjedoke MR, ĐRŠ i CR jer to nije bilo potrebno za utvrđenje činjeničnog stanja u ovom sporu. Sud nije uzimao u obzir isprave koje je tuženik dostavio u spis na ročištu 22. listopada 2025. jer su dostavljene tek u fazi glavne rasprave, a nisu bilu ispunjeni uvjeti iz čl. 299 st. 2 ZPP-a da ih sud uzme u obzir.

8. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

9. Među strankama nije sporno da su sklopile predmetni ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF ni da je sklopljen aneks tog ugovora kojim je izvršena konverzija u kredit s valutnom klauzulom u eurima. Sporni su osnova i visina tužbenog zahtjeva, postoji li pravni interes tužiteljice za vođenje ovog spora, je li tužiteljica potrošač i je li nastupila zastara.

10. Tužiteljica je u tužbenom zahtjevu iz tužbe zatražila isplatu točno određenog iznosa, konkretno 37.729,62 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, pa je neosnovan tuženikov prigovor da bi se radilo o nedopustivom tužbenom zahtjevu.

11. Uvidom u ugovor o kreditu broj 166-153/2007 od 24. travnja 2007. (listovi 5- 12) utvrđeno je da su ga sklopili tuženik, tada s tvrtkom Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditor, tužiteljica kao korisnica kredita i fiducijarni dužnik te DR kao sudužnik. U čl. 2 tog ugovora navedeno je da banka tužiteljici odobrava kredit za kupovinu poljoprivredne mehanizacije, a iz čl. 10 ugovora proizlazi da se radi o traktoru marke Lamborghini proizvedenom 2007. Iz zahtjeva za kredit za kupnju poljoprivredne mehanizacije (list 220) proizlazi da je taj zahtjev 16. veljače 2007. tuženiku podnijela tužiteljica za kupnju traktora. Tužiteljica je u tom zahtjevu navela da je po zanimanju poljoprivrednik i da je zaposlena u OPG Loborčec.

12. U svojem iskazu tužiteljica je navela da je ovaj kredit ishođen za kupnju traktora koji joj je trebao za obrađivanje zemlje. Pojasnila je da je u vrijeme sklapanja tog ugovor imala obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo (dalje: OPG) i da je dobivala poticaje za obrađivanje zemlje i da su njeni prihodi većinom bili od tih poticaja te da je na temelju tih poticaja i mogla dobiti ovaj kredit. Dodala je da i dalje ima OPG, ali da poticaji više nisu kakvi su bili prije. Tužiteljica je iskazala i da je OPG koristila više za zadovoljavanje potreba svoje obitelji, a ne za prodaju na tržištu te da ga je registrirala jer nije mogla dobiti poticaje za poljoprivredno gospodarstvo na drugi način. Navela je da njen OPG proizvodi kukuruz, sijeno, pšenicu i životinje za svoje potrebe te da ima 3 krave i telad, 5 svinja, kokoši, purane, patke i jednog magarca za kojeg je dobila poticaje te da njeno zemljište ima 7 hektara. Odgovorila je i da je prije imala koze i da je imala sklopljen ugovor o proizvodnji i isporuci mlijeka s Vindijom d.d. u vrijeme ishođenja kredita, ali da ga više nema.

13. Prema čl. 2 Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima potrošač je svaka fizička osoba koja u ugovorima nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća ili profesije, a u čl. 3 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, 46/07, 79/07) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora potrošač je definiran kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

14. Prema ocjeni ovog suda tužiteljica predmetni ugovor o kreditu nije sklopila kao potrošač. Naime, tužiteljica je tuženiku podnijela zahtjev za kredit za kupnju poljoprivredne mehanizacije na temelju kojeg joj je odobren predmetni ugovor o kreditu čija je namjena kupnja poljoprivredne mehanizacije. U zahtjevu kojim traži kredit navela je da je poljoprivrednik i da je zaposlena u OPG-u Loborčec, a i u svom iskazu potvrđuje da je imala i da još uvijek ima OPG i da dobiva poticaje za obrađivanje zemlje. Tužiteljica je stoga sklapajući predmetni ugovor o kreditu djelovala u okviru svoje poslovne aktivnosti i na takvo utvrđenje suda ne utječe okolnost da je tuženik tužiteljici ponudio konverziju ugovora u skladu s odredbama ZID ZPK-a koja je predviđena za potrošačke ugovore jer se ocjena je li neki kredit potrošački ili nije temelji na zakonskim odredbama koje definiraju pojam potrošača, a ne na tome je li nekoj osobi banka ponudila konverziju kredita s valutnom klauzulom u CHF ili nije. Sud nije prihvatio iskaz tužiteljice u dijelu u kojem ona pokušava umanjiti značaj svog OPG-a kad tvrdi da je prvenstveno korišten za zadovoljavanje potreba njene obitelji, a ne za prodaju jer smatra da je tužiteljica tako iskazivala s ciljem da ovom kreditu osigura obilježje potrošačkog kredita i sebi svojstvo potrošača. Takve navode tužiteljice pobija i drugi dio njenog iskaza gdje potvrđuje da je u vrijeme ishođenja kredita imala sklopljen ugovor o proizvodnji i isporuci mlijeka s društvom Vindija d.d. koji je jedan od vodećih proizvođača mlijeka i mliječnih proizvoda u Republici Hrvatskoj.

15. U postupku pokrenutom povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača ovlaštenog tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv osam poslovnih banaka u Republici Hrvatskoj, uključujući i tuženika, Trgovački sud u Zagrebu je 4. srpnja 2012. donio presudu poslovni broj P-1401/2012, a povodom žalbi tuženika donesene su presuda i rješenje Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., presuda i rješenje Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015., presuda Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i presuda i rješenje Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. i tim odlukama je pravomoćno utvrđena povreda interesa i prava potrošača i ništetnost pojedinih nepoštenih odredbi potrošačkih ugovora o kreditu, konkretno ništetnost odredbe o ugovorenoj redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i odredbe kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica. Ta odluka koja je donesena u postupku za zaštiti kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106 Zakona o zaštiti potrošača (NN 1/14, 110/15, 14/19 – dalje: ZZP) u skladu s čl. 502.c ZZP-a i čl. 118 ZZP-a u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106 st. 1 ZZP-a obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, no to ne vrijedi u ovom konkretnom sporu jer je utvrđeno da tužiteljica nije predmetni ugovor o kreditu sklopila kao potrošač.

16. Budući da tužiteljica nije potrošač, u ovom sporu se ne mogu primijeniti utvrđenja iz kolektivnog spora Potrošač o postojanju povrede propisa o zaštiti potrošača i sud je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim tužiteljica potražuje isplatu iznosa za koje tvrdi da ih je tuženik stekao bez osnove na temelju odredbi ugovora za koje je u tom kolektivnom sporu utvrđeno da su ništetne.

17. Tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan u odnosu na osnovu tužiteljičinog potraživanja pa nije bilo potrebno raspravljati tuženikove prigovore na provedeno financijsko vještačenje niti ocjenjivati istaknuti prigovor zastare.

18. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154 st. 1 i čl. 155 ZPP-a, a tuženikov trošak odmjeren je prema troškovniku predanom na ročištu 22. listopada 2025. Njegov trošak se sastoji od nagrade za sastav odgovora na tužbu 200,00 eura prema Tbr. 8/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23 – dalje: OT), za zastupanje na dva ročišta 30. rujna 2020. i 22. listopada 2025. po 200,00 eura za svako prema Tbr. 9/1 OT i za sastav tri obrazložena podneska od 31. srpnja 2020., 18. prosinca 2020. i 18. lipnja 2021. po 200,00 eura za svaki prema Tbr. 8/1 OT, odnosno ukupno 1.200,00 eura. Tom iznosu treba pribrojiti 25 % PDV-a u iznosu od 300,00 eura pa je tužiteljici naloženo da mu namiri parnični trošak u ukupnom iznosu od 1.500,00 eura sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude do isplate u skladu s čl. 151 st. 3 ZPP-a.

19. Tuženiku nije priznata nagrada za sastav podneska od 13. ožujka 2020. u kojem nadopunjuje odgovor na tužbu jer je sve izneseno u tom podnesku ili već naveo u samom odgovoru na tužbu ili je mogao iznijeti još u njemu pa sastavljanje ovog podneska nije bilo potrebno u smislu čl. 155 ZPP-a.

U Sesvetama 28. studenog 2025.

Sutkinja

Martina Ivanković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi ovom sudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.

DNA

1. odvjetnik Boris Ravić

2. odvjetnik Zlatko Knezović