REPUBLIKA HRVATSKA                                                                   Broj :   7  Pr-7/23-21

OPĆINSKI SUD U ČAKOVCU

Čakovec, Ruđera Boškovića 18

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

    Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji toga suda Valentini Varga Gombar, u pravnoj stvari tužitelja Z. L. iz S. OIB : …, kojeg zastupa J. M., odvjetnik iz Z., protiv tuženika V. d.o.o. V., OIB : …, kojeg zastupa OD G. i Š. iz Č., radi radno – utvrđenje nezakonitosti odluke o otkazu, sudski raskid ugovora o radu i naknada štete, nakon glavne i javne rasprave, održane i dovršene dana 06. rujna 2023.god., u nazočnosti tužitelja Z. L. osobno, zamjenika punomoćnika tužitelja R. N., odvjetnika, zakonskog zastupnika tuženika-direktora V. M. osobno, te punomoćnika tuženika G. K., odvjetnika, dana 12. listopada 2023.god., objavio je i

 

p r e s u d i o   j e :

 

1.        Djelomično se usvaja tužbeni zahtjev tužitelja Z. L. te se :

 

1. Utvrđuje se da je Odluka tuženika V. d.o.o. sa sjedištem u V., OIB: …, o otkazu ugovora o radu od dana 18.01.2023. godine, kojom je tužitelju L. Z. iz S., OIB: …, otkazan ugovor o radu zaključen s tuženikom dana 01.02.2020. godine, nedopuštena i nezakonita,  te da radni odnos tužitelja L. Z. iz S., OIB: …, kod tuženika V. d.o.o. sa sjedištem u V., OIB: 88315199575, nije prestao. 

2. Utvrđuje se sudski raskid Ugovora o radu na neodređeno vrijme sklopljen 01.02.2020. godine između tuženika i tužitelja, s danom 30.01.2023. godine, te se nalaže tuženiku V. d.o.o. sa sjedištem u V., OIB: …, da tužitelju L. Z. iz S., OIB: …, nadoknadi štetu zbog sudskog raskida ugovora o radu, u iznosu 3.636,60 EUR (tritisućešestotridesetišest eura i šezdeset centi ) / 27.400,00 kuna (dvadesetisedamtisućaičetiristo kuna ), zajedno s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa od isplate po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za za tri postotnih poena, u roku od 15 dana.                   

3. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 1.368,13 EUR (tisućutristošezdesetiosam eura i trinaest centi ) / 10.308,18 kuna (desettisućatristoiosam kuna i osamnaest lipa ), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za za tri postotnih poena, u roku od 15 dana.

 

II. O d b i j a   s e   djelomično tužbeni zahtjev tužitelja i to u dijelu :

- gdje potražuje od tuženika naknadu štete zbog nezakonitog otkaza u iznosu od još 909,15 EUR (devetstoidevet eura i petnaest centi ) / 6.850,00 kuna (šesttisućaosamstoi-pedeset kuna ), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate, kao neosnovan.

 

Obrazloženje :

 

1. Tužitelj je dana 10. ožujka 2023.god. podnio tužbu protiv tuženika, radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, radi sudskog raskida ugovora o radu i radi naknade štete. Tužitelj u tužbi navodi da je temeljem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 01.02.2020. godine bio zaposlenik tuženika na radnom mjestu sastavljača PVC i ALU stolarije. Počevši od dana 18.01.2023. godine tuženik je zbog bolesti bio privremeno nesposoban za rad te je koristio bolovanje. Međutim, dana 06.02.2023. godine, tužitelj je u prostorijama zavoda (zavod) zaprimio informaciju kako je njegov poslodavac, ovdje tuženik, s danom 19.01.2023. godine za tužitelja izvršio odjavu osiguranika kod zavoda, čime je tužitelju prestalo svojstvo osiguranika po osnovi radnog odnosa, s time da je kao razlog odjave naveden „Otkaz zbog skrivljenog ponašanja radnika“. Tužitelj navodi da nikada nije od tuženika zaprimio bilo kakav otkaz ugovora o radu niti je o ralozima istog na bilo koji način obavješten, a niti je upoznat sa sadržajem istoga.  Stoga je tužitelj odmah neposredno nakon saznanja činjenice odjave, u zakonom predviđenom roku, putem svojeg punomoćnika dana 07.02.2023. godine uložio zahtjev za zaštitom prava iz radnog odnosa, navodeći tuženiku kako navedeni Otkaz nikada nije zaprimio, te je tražio zaštitu svojih prava. Taj zahtjev tuženik je zaprimio dana 10.02.2023. godine, te se u roku od 15 dana na navode iz istoga nije očitovao, niti je postupio po zahtjevu tužitelja. Tužitelj ističe da odluka o otkazu tužitelja, temeljem koje je izvršena odjava kod zavoda, je nezakonita i nedopuštena budući da tuženik kao poslodavac nije postupio sukladno propisanoj zakonskoj proceduri te dostavio tužitelju odluku kojom mu se otkazuje ugovor o radu, a sukladno čl. 120. Zakona o radu. Tuženik kao poslodavac nije postupio prema navedenoj odredbi i tužitelju nije uručio odluku kojom mu se otkazuje ugovor o radu od 19.01.2023. godine, pa je stoga navedena odluka o otkazu nezakonita. Osim toga, predmetna odluka o Otkazu tužitelja je nezakonita i nedopuštena, jer tužitelj kao radnik tuženika nikada nije dao povoda za otkaz, niti je na bilo koji način prekršio svoje obveze iz radnog odnosa, slijedom čega ne postoji bilo kakav opravdani i zakoniti razlog za otkazivanje tužitelju ugovora o radu. Tuženik kao poslodavac nije postupio niti sukladno odredbi čl. 119. ZR-u te prije otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika, pisano upozorio istog na bilo kakvu povredu obveze iz radnog odnosa i ukazao mu na mogućnost otkaza u slučaju nastavka povrede te obveze, niti je omogućio tužitelju da iznese svoju obranu. Tužitelj navodi da  zbog navedenih razloga predmetni Otkaz nije zakonit niti dopušten te budući da tužitelju, zbog gore opisanog postupanja tuženika, nije prihvatljivo nastaviti radni odnos kod tuženika, to tužitelj sukladno odredbi čl. 125. st. 1. Zakona o radu podnosi zahtjev za sudskim raskidom ugovora o radu s danom 30.01.2023. godine, te također potražuje naknadu štete u visini 5 ugovorenih mjesečnih bruto plaća u iznosu od 34.250,00 kn / 4.545,76 EUR (5 x 6.850,00 kn / 909,15 EUR). Traži i naknadu troškova postupka.

 

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je tužba zakašnjela, nedopuštena i valja je odbaciti budući je tužitelj prekludiran u svom zahtjevu za zaštitu prava iz radnog odnosa jer tužitelj nije u roku 15 dana od 18. siječnja 2023., odnosno od primitka otkaza podnio zahtjev za zaštitu prava. Zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom ne može zahtijevati radnik koji prethodno poslodavcu nije podnio zahtjev za ostvarenje prava u roku od od petnaest dana od dostave odluke kojom mu je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od saznanja za povredu prava, osim u slučaju zahtjeva radnika za naknadom štete ili drugog novčanog potraživanja iz radnog odnosa. Tuženik tvrdi da tužitelj ne može zahtijevati zaštitu prava u ovom postupku zbog čega tužbu valja odbaciti. Osim toga, tužba i tužbeni zahtjev su neosnovani. Nije točno da je od 18. siječnja 2023. tuženik zbog bolesti bio privremeno nesposoban za rad te da je koristio bolovanje jer niti tužitelj niti tuženik od 18. siječnja 2023. nisu bili bolesni, niti su bili privremeno nesposobni za rad, niti su koristili bolovanje. Tužitelj tuženika nije obavijestio o privremenoj nesposobnosti za rad, odnosno bolovanju, nije mu dostavio liječničku potvrdu o privremenoj nesposobnosti za rad. Tužitelj takvu potvrdu nije dostavio kao dokaz uz tužbu. Tuženik navodi da nije točno da tužitelj nikada nije od tuženika zaprimio otkaz ugovora o radu, da nije o razlozima istog na bilo koji način obavješten, te da nije upoznat sa sadržajem istoga jer je tužitelj od tuženika odluku o otkazu zaprimio 18. siječnja 2023., a da je s odlukom upoznat jasno proizlazi iz činjenice da od tada ne dolazi na posao. Tuženik ističe da nikakav rok nije počeo teći dolaskom tužitelja na zavod budući je tužitelj saznao za otkaz odmah po donošenju odluke o otkazu 18. siječnja 2023. Stoga je zahtjev za zaštitu prava od 07. veljače 2023. zakašnjeli i tuženik na isti nije bio dužan odgovoriti. Osim toga, zahtjevom za zaštitu prava od 07. veljače 2023. tužitelj ne traži povratak na posao i utvrđenje da radni odnos nije prestao, već traži zaštitu u odnosu na upravnopravna pitanja odjave s mirovinskog osiguranja. Tužitelj traži samo da ga se odjavi s danom dva tjedna kasnije u odnosu na dan s kojim je odjavljen i ništa drugo. Ta se pitanja rješavaju u upravnom postupku pred Hrvatskim zavodom za mirovinsko osiguranje, a ne pred sudom, i to temeljem Zakona o mirovinskom osiguranju. Nije točno da je odluka o otkazu tužitelja nezakonita i nedopuštena. Tuženik je kao poslodavac postupio sukladno Zakonu o radu i odluku kojom se tužitelju otkazuje ugovor o radu je dostavio tužitelju. Tuženik je tužitelju odluku o otkazu uručio 18. siječnja 2023. Tužitelj je počinio osobito tešku povredu obveza iz radnog odnosa zbog koje, uvažavajući interese obiju strana, nastavak radnog odnosa nije moguć jer je tužitelj toga dana direktoru tuženika prijetio fizičkim napadom i to na radnom mjestu zbog čega je tuženik odmah donio odluku o otkazu bez otkaznog roka i uručio je tužitelju. Tužitelj se nakon toga nije vratio na posao, nije tuženika o ničem obavještavao sve do 31. siječnja 2023. kad je tužitelj L. Z. tuženiku, svom poslodavcu, izjavio izvanredni otkaz. Prije izvanrednog otkaza tuženik nije bio dužan tužitelja pisano upozoriti na bilo kakvu povredu obveze iz radnog odnosa niti mu je dužan ukazati na mogućnost otkaza u slučaju nastavka povrede te obveze. Prije izvanrednog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika, poslodavac je dužan omogućiti radniku da iznese svoju obranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini. U ovom slučaju, kad je tužitelj na radnom mjestu prijetio fizičkim napadom direktoru tuženika, postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od tuženika da omogući tužitelju da iznese obranu. Stoga tuženik smatra da je otkaz dopušten. Navodi da tužitelj u tužbi podnosi zahtjev za sudskim raskidom ugovora o radu s danom 30.01.2023. te potražuje naknadu štete, a tuženik tvrdi da je radni odnos bez ikakve sumnje prestao i stoga sud nema osnove raskidati radni odnos kojeg nema. Naime, dana 31. siječnja 2023. tužitelj je tuženiku izjavio izvanredni otkaz ugovora o radu u kojem je naveo da otkazuje ugovor o radu bez ostavljanja otkaznog roka zbog fizičkog i verbalnog napada koji se dogodio 18. siječnja 2023. Dakle, čak i da sud utvrdi da je otkaz koji je tuženik dao tužitelju nedopušten, radni odnos je nedvojbeno prestao kasnijim otkazom tužitelja tuženiku. Činjenicu da je sam tužitelj izjavio otkaz ugovora o radu navodi tužitelj u zahtjevu za zaštitu prava od 07. veljače 2023. u kojem traži odjavu s 30. siječnja 2023. Kako nepravovremenim zahtjevom za zaštitu prava tužitelj ne traži povratak na posao nego odjavu s 30. siječnja 2023. jer je radni odnos prestao, nedvojbeno nema pravo u ovom postupku tražiti utvrđenje da radni odnos nije prestao, sudski raskid i naknadu štete jer je radni odnos je bez ikakve sumnje već prestao. Tuženik smatra da time tužitelj pokušava ostvariti nepripadnu imovinsku koristi manipulacijom i iskrivljavanjem činjenica. Tužitelj nakon što je dobio otkaz, nakon što je zbog toga prestao dolaziti na posao, nakon što je u pokušaju konstruiranja priče o mobbingu sam izjavio otkaz, sada pokušava dobiti naknadu štete u visini od čak 5 plaća na temelju sudskog raskida ugovora o radu koji je nedvojbeno prestao. Tuženik se osim osnovi, protivi i visini takvog zahtjeva budući naknada štete ovisni o trajanju radnoga odnosa, starosti te obvezama uzdržavanja koje terete radnika, a tužitelj nije naveo relevatnte okolnosti, a očito je da je riječ o mladom radniku, bez obveza uzdržavanja, koji je kod tuženika radio manje od tri godine. Stoga tuženik predlaže da sud odbaci tužbu, a podredno da je odbije, kao i da naloži tužitelju da tuženiku nadoknadi parnični trošak.

 

3. Tijekom postupka su parnične stranke ostale kod svojih navoda.

 

4. Tužitelj tijekom postupka ističe da nije nikada zaprimio niti dobio odluku o otkazu ugovora o radu, uslijed čega nije niti mogao u roku od 15 dana podnijeti zahtjev za zaštitu prava radnika na način kako to tvrdi tuženik.

 

5. Tuženik smatra da je otkaz dopušten, da je isti uručen tužitelju, te da tužitelj nije u roku podnio zahtjev za zaštitu prava, te onda posljedično i tužbu suda, te smatra da tužitelj podnošenjem ovakve tužbe samo nastoji ishoditi nepripadnu imovinsku korist.

 

6. Sud je sukladno dokaznim prijedlozima stranaka proveo postupak dokazivanja i to sukladno Zapisniku s pripremnog ročišta održanog 16. svibnja 2023.god. i planu upravljanja postupkom, sve temeljem čl. 292., čl. 292.a. i čl. 292.b. Zakona o parničnom postupku, a kako je i predloženo prije zaključenja prethodnog postupka.

 

7. Ročište za glavnu raspravu zakazano za dan 12. srpnja 2023.god. se odgodilo zbog nedostatka službenika na sudu ( štrajka službenika ), jer se nije moglo provesti, o čemu je doneseno posebno rješenje.

 

8. Tijekom postupka sud je saslušao predložene svjedoke B. i V., zatim i tužitelja Z. i z.z. tuženika V., te je u konačnici na ročištu za glavnu raspravu održanom dana 06. rujna 2023.god. izvršio uvid i u cjelokupnu dokumentaciju i zaključio je glavnu raspravu.

 

9. U postupku dokazivanja sud je izvršio uvid u ugovor o radu (list 6-9 spisa), izvješće o privremenoj nesposobnosti za radi (list 10 spis), zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa (list 11-13 spisa), te preslik potvrde o primitku i povratnice (list 14 spisa), odluku od 18. siječnja 2023. (list 21 spisa), dopis inspektora (list 30 i 31 spisa), dopis i preslik spisa inspektora zaprimljen 24. svibnja 2023. (list 45-54 spisa), dopis i podatke zavoda (list 56-58 spisa), saslušao je svjedoke I. B. i Dejana Vinka, te je saslušao je tužitelja L. Z. i zakonskog zastupnika tuženika – direktora M. V., kao stranke u svrhu dokazivanja.

 

10. Analizom izvedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 i 114/22), kao i rezultata cjelokupnog raspravljanja, ovaj sud nalazi da prigovor prekluzije tuženika nije osnovan, a da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u dosuđujućem dijelu kako se dalje obrazlaže.

 

11. U čl. 2 st. 1 Zakona o parničnom postupku određeno je  da  u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Odredbom čl. 7. Zakona o parničnom postupku, određeno je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a u čl. 219. istog Zakona da je u parnici svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

 

12. U čl. 221.a. Zakona o parničnom postupku određeno je da ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu; o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

 

13. S obzirom da je tuženik u odgovoru na tužbu podnio prigovor prekluzije podnošenja tužbe, odnosno prigovor da je tužitelj prekasno podnio tužbu ovome sudu, pa je stoga nastupila prekluzija prava za zahtijevanje sudske zaštite iz radnog odnosa, prvo valja o istome odlučiti, a isto na temelju svih provedenih dokaza tijekom postupka.

 

14. O utvrđenju istog ovisi i da li sud po provedenom postupku odlučuje rješenjem o odbacivanju tužbe jer nije pravodobno podnesen Zahtjev za zaštitu prava, odnosno jer tužba nije pravodobno podnesena sudu ili odlučuje meritornom odlukom – presudom, a radi utvrđenja istog je bilo potrebno provesti cjelokupni postupak dokazivanja, dakle osim uvida u predanu dokumentaciju, trebalo je saslušati i predložene svjedoke, kao i same stranke.

 

15. U ovom postupku jedino nije sporno da je tužitelj kao radnik bio zaposlen kod tuženika kao poslodavca.

 

16. Sporno je i od kada je tužitelj bio zaposlen kod tuženika, sporno je temeljem čega je tužitelju prestao radni odnos kod tuženika i kada je isti radni odnos prestao.

 

17. Sporno je kakva odluka o otkazu je donesena i kada, te da li je je i kakva odluka o otkazu dostavljena tužitelju (radniku).

 

18. Posljedično tome, nadalje je sporno da li je tužba tužitelja pravodobno podnesena, pa u slučaju da je ista pravodobna, da li je odluka o otkazu tužitelju donesena po tuženiku zakonita, da li tužitelj ima pravo na sudski raskid ugovora o radu, ako da s kojim datumom i u konačnici da li onda ima pravo na naknadu štete od tuženika zbog nezakonitog otkaza.

 

19. Pravodobnost podnošenja tužbe se ocijenjuje temeljem rokova koji su propisani u čl. 133. st. 1. i st. 2. Zakona o radu (Narodne novine, 93/2014, 127/2017, 98/2019 i 151/22 – koji se primjenjuje, u daljnjem tekstu ZR) i ti rokovi su dva samostalna i odvojena roka i svaki se računa za sebe i na njih se primjenjuju i odredbe o računanju rokova iz čl. 112. Zakona o parničnom postupku sukladno važečoj sudskoj praksi.

 

20. Odredbom čl. 133. st. 1. Zakona o radu propisano je da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od petnaest dana od dostave odluke kojim je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od saznanja za povredu prava, zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava.

 

21. Nadalje, odredbom čl. 132. ZR propisano je da se na dostavu odluka o otkazu ugovora o radu te odluka donesenih u postupcima iz članka 133. ovoga Zakona, primjenjuju na odgovarajući način odredbe o dostavi iz propisa kojim je uređen parnični postupak, ako postupak dostave nije uređen kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca ili pravilnikom o radu. Tuženik kao poslodavac u spis nije dostavio nikakvu naprijed navedenu dokumentaciju.

 

22. Dakle, rok iz čl. 133. st. 1. ZR je prekluzivan, te u slučaju propuštanja istoga radnik gubi pravo na daljnju zaštitu putem suda. 

 

23. Za odlučivanje o tome da li je ovdje tužitelj kao radnik pravodobno podnio tužbu sudu, valja ocijeniti sve radnje koje je poduzeo tužitelj (radnik) i koje je poduzeo tuženik (poslodavac).

 

24. Radi utvrđenja da li je pravodobno podnesena tužba, te da li je osnovan zahtjev tužitelja u ovom postupku sud je osim uvida u dokumentaciju, ocijenio i iskaze svjedoka i stranaka.

 

25. Svjedokinja I. B. je izjavila da ne radi na zavodu već radi na zavodu. Poznaje tužitelja L. Z. iz razloga jer je dolazio na Zavod više puta. Jedanput je došao na Zavod jer je ostao bez radnog odnosa kod poslodavca V. d.o.o. i to je bilo početkom drugog mjeseca ove godine i došao je pitati za savjet, međutim kako nije imao kompletnu dokumentaciju tako ga nije prijavila kao nezaposlenog. Kada je došao u Zavod u veljači 2023. tužitelj ju je pitao da li je odjavljeni i misli da je ta odjava bila sprovedena, isto je provjerila prema podacima zavoda, tj. podatke o zaposlenosti. Tužitelj je pitao da li ima pravo na naknadu za nezaposlene, rekao je da je dobio otkaz od poslodavca. Tužitelj nije bio siguran da li mu je zaključen radni staž kod V. d.o.o. niti je imao sa sobom kakvu dokumentaciju. Nije znao za razlog otkaza. Nakon toga  tužitelja više nije vidjela niti pak zna što se je dalje događalo u svezi tog poslodavca V. d.o.o. Na Zavodu u svojim podacima nemaju sam sadržaj odluke o otkazu, samo zavod upisuje kakav otkaz je dan. Tužitelj joj je tom prilikom u veljači 2023. rekao da je imao probleme s poslodavcem V. d.o.o. i da je zbog toga otkaz. Rekla mu je da mora donijeti odluku o otkazu, nije je imao sa sobom, čini joj se da je uopće nije imao.

 

26. Sud je iskazu te svjedokinje povjerovao jer ista nije osobno zainteresirana za ishod postupka, tužitelja poznaje samo u okviru svojeg posla, a ona radi  na poslovima u zavodu gdje je prilikom dolaska tužitelja i njegovog upita morala provjeriti neke podatke u službenim evidencijama zavoda, a što je i iskazala i obrazložila.

 

27. Svjedok D. V. je izjavio da radi kod tuženika V. d.o.o. unatrag 19 godina i to kao komercijalist, a po struci sam elektroničar. Poznaje tužitelja Z. i direktora tuženika M. V. Tužitelj je radio kod tuženika nešto više od 7 godina i to na radnom mjestu sastavljača PVC i ALU stolarije i radio je u hali. Zna da je tužitelju prestao radni odnos kod tuženika, a to zna jer ga je jedno jutro i to 18. siječnja 2023. oko 6,15 ili 6,30 sati telefonski nazvao direktor M. V. i rekao mu je da se tužitelju L. Z. daje otkaz zbog prijetnje fizičkim napadom. On nije bio prisutan razgovoru niti događaju između tužitelja i direktora tuženika. Njega je direktor zvao jer on u firmi rješava te manje pravne poslove. Odmah nakon tog poziva on je na svom radnom mjestu napisao tu odluku o otkazu i odnio je dolje direktoru M. V. na glavnom ulazu. Tužitelja nije bilo nigdje u blizini. U toj odluci o otkazu je pisalo da se djelatniku daje momentalni otkaz zbog prijetnje fizičkim napadom, on je to pisao, navedeno je ime i prezime tužitelja, možda i OIB i adresa. Kada mu je predočeno pismeno s lista 21 spisa izjavio je da je to ta odluka o otkazu i da je on tu odluku napisao. Tu odluku je dao direktoru M. V., ne zna što je on dalje s time, on se vratio na svoje radno mjesto. Na upit suda kakva je to odluka o otkazu svjedok je izjavio da to nije redovni otkaz, već je zbog prijetnje to izvanredni otkaz, a protiv tužitelja se zbog te prijetnje nije pokrenuo kakav prekršajni ili kazneni postupak. Svjedok ne zna da li je ta odluka predana tužitelju i kada. Odmah je obaviješteno knjigovodstvo i to vanjski servis V. d.o.o., H. da je tužitelj dobio otkaz, kako bi oni pokrenuli postupak odjave i misli da je tužitelj odjavljen od rada kod tuženika s danom 19. siječnja 2023. Nakon toga on tužitelja više nije vidio u prostorijama tuženika. Do njega nije došla nikakva doznaku za bolovanje tužitelja. On tužitelja nakon 18. siječnja 2023. nije vidio, niti pak je nakon tog razdoblja radio kod tuženika. Zna da je nakon toga došla neka poruka ili e-mailom ili poštom gdje je pisalo da L. Z. daje otkaz, međutim kako je tužitelj već bio odjavljen od rada kod tuženika, tako se u pogledu te poruke nije ništa dalje poduzimalo. Također ne zna da li je nakon toga zaprimljeno još kakvo pismeno od tužitelja, niti kakav zahtjev za zaštitu prava. Kada mu je predočena povratnica Hrvatske pošte koja se nalazi na listu 14 spisa izjavio je da se kod potvrde o primitku nalazi njegov potpis. Prije tog događaja tužitelj nije dobivao nikakve opomene. Događaj između tužitelja i direktora tuženika se dogodio u hali, u prizemlju, a on je bio na katu u svom uredu. Tužitelj je valjda napustio firmu nakon tog događaja, a tužitelj se morao odjaviti i predati čip za prijavu radnika koji se koristi za evidenciju radnika, ali to ne kod njega, nego kod osobe koja je za to zadužena. Radno vrijeme za sve je od 06:00 – 14:00 sati. On ne zna što je pouka o pravu radnika. Ne zna kakva je procedura kod odjave radnika. On nije primio nikakav dokaz da je tužitelj Z. primio tu odluku o otkazu, on je napisao tu odluku i dva primjerka te odluke je dao direktoru tuženika i dobio je natrag jednu tu odluku o otkazu koja je bila potpisana samo od strane direktora tuženika. On nije izračunao koliko je tužitelju ostalo dana godišnjeg odmora i koliko ima pravo na naknadu za godišnji odmor, to je sve izračunalo knjigovodstvo i sve je to navelo na platnoj listi za tužitelja za siječanj 2023. To ne piše na odluci o otkazu zbog toga jer je bila takva situacija i ja sam na brzinu napisao tu odluku.

 

28. Sud je iskazu ovog svjedoka u povjerovao, iako radi kod tuženika, jer je iskaz dan logično i životno, te je iz njegovog iskaza utvrđen sam slijed događaja. Međutim isti nema osobnih saznanja o samom događaju 18. siječnja 2023.god., zna ono što mu je rekao direktor. Također ne zna da li je ta odluka o otkazu uručena tužitelju, niti pak ima stručnih znanja u svezi radnog prava i postupka otkazivanja.

 

29. Tužitelj L. Z. je izjavio u iskazu da je radio kod tuženika od kolovoza 2015.god. na neodređeno vrijeme do siječnja ove godine, bio je jedan ugovor o radu i još jedna izmjena ugovora. Radio je na radnom mjestu sastavljača PVC i ALU stolarije. Prije ovog događaja od tuženika nisam dobivao nikakve opomene. Toga dana u siječnju 2023. se je sve dogodilo u pola sata, to je bio taj jedan događaj. Ujutro je došao na posao, neki strojevi u hali nisu radili, onda su njega htjeli izmjestiti na rad na drugi stroj na kojem do tada nije radio i rekao je da ne zna raditi na tom stroju, nakon čega mu je prisutni direktor tuženika rekao pogrdne riječi, bilo je još vrijeđanja od strane direktora, a došlo je i do fizičkog obračuna na način da ga je direktor M. V. pogurnuo. Bilo je pristuno dva ili tri drugih radnika. Nakon toga je odlučio da ne može ostati na poslu. Nije direktora udario niti je što rekao, osim što je rekao da ide doma. Okrenuo se i otišao do svog ormarića po svoje stvari, direktor ga je slijedio, rekao mu da mora vratiti čip za evidenciju, pa je onda to odnio i vratio radniku M. C. koji je za to zadužen. Ta konverzacija između njega i direktora tuženika se odvijala u proizvodnoj hali i na parkingu. Otišao je iz prostorija firme doma, to je bilo negdje oko 06,30 sati ujutro. Nakon nekih pola sata ili sat vremena je otišao kod doktora u ordinaciju opće medicine u S. gdje si je otvorio bolovanje. Doktorici je rekao što se dogodilo, na što mu je ona rekla da će mu otvoriti bolovanje, da ga može poslati psihologu zbog tjeskobe i straha, a da za sada ostane doma i da se smiri. Sljedeći put se javio doktoru tjedan ili dva poslije, a kod psihologa nije bio. Poslodavcu – tuženiku je tu doznaku za bolovanje poslao isti dan kao i svoj iznaredni otkaz, tj. dana 30. siječnja 2023.god., preporučeno s povratnicom. U ta dva tjedna od događaja do njegovog slanja izvanrednog otkaza on se uopće nije javljao u firmu, tj. kod tuženika, niti su znali gdje je, samo nije išao na posao. U ta dva tjedna njega nitko iz firme – tuženika nije kontaktirao, on je doma čekao da li će doći kakva odluka. Onda je odlučio da kod tuženika ne želi više raditi i napisao je taj izvanredni otkaz dana 30. siječnja 2023. Od tuženika kao poslodavca nije dobio ništa u svezi otkaza. Išao se raspitivati na burzu, tj. zavod za postupke kako se prijaviti i što donijeti i tamo je razgovarao s gospođom B. koja je saslušana i onda mu je ona rekla da je već odjavljen s rada s danom 19. siječnja 2023. Nakon toga se raspitivao kod odvjetnika koja su mu daljnja prava. Angažirao je odvjetnika te je putem njega i poslao tuženiku zahtjev za zaštitu prava. Plaću za siječanj 2023. je primio od tuženika za račun, ne zna koji iznos, a obračunsku listu plaće za siječanj 2023. nije dobio. U cijelom tom razdoblju ga nisu zvali niti iz knjigovodstva tuženika. Protiv njega od strane tuženika nije pokrenut nikakav prekršajni niti kazneni postupak u svezi tog događaja. On pak je tuženika prijavio na policiju i na državni inspektorat i to negdje tri tjedna nakon tog događaja, te je dao izjavu i na policiji i na inspektoratu dok od suda još nije dobio nikakav poziv je bio na sudu za te postupke. Više ne želi raditi kod toga poslodavca. U vrijeme kada je odjavljen kao radnik kod tuženika tamo je radio više od 7 godina, bio je starosti 27 godina, nije bio oženjen, niti je imao djece, a živio je s mamom i tatom, tata je u mirovini, pa je pomagao u troškovima plaćanja režija. Saznao je da je odjavljen kod tuženika radi otkaza zbog skrivljenog ponašanja dana 06. veljače 2023., na Zavoduje. S tim čipom koji je vratio dana 18. siječnja 2023.god. su se svaki dan od 2018.god. prijavljivali i odjavljivali, a sada je prvi put morao vratiti taj čip. Od liječnika nije tražio da mu da potvrdu o očekivanom trajanju bolovanju temeljem čl. 37. Zakona o radu. Od tuženika nije zatražio povratak na posao.

 

30. Z.z. tuženika – direktor M. V, je izjavio da je direktor tuženika V, d.o.o. od osnivanja 1998. godine i jedini je direktor. Tužitelj je radio kod tuženika 7 i nešto godina kao sastavljač PVC i ALU stolarije. Tužitelj je radio u proizvodnoj hali, tj. pogonu. On uobičajeno svako jutro nakon sastanka ide u pogone, ima ih više, da vidi je li sve u redu i da porazgovara s ljudima. Toga dana 18. siječnja 2023., bila je srijeda, došao je u jedan taj pogon gdje je radio tužitelj, vidio je gdje je problem, kada je došao na mjesto gdje je radio tužitelj u dio pogona koji se zove "rezni broj 2", tužitelj je kao radnik najdulje radio u tom pogonu, primijetio je na stroju do njega da su bili pobacani profili na podu, pitao je tužitelja što je to, on mu je rekao da je taj djelatnik na bolovanju i pitao ga zašto ne pomaže jer je najdulje tu, na što mu je tužitelj rekao nešto u smislu: "nisam dovoljno plaćen da radim na tom stroju". Tako je počeo razgovor između nas, on je zbog takvog odgovora povisio glas, počela su dobacivanja, tužitelj se odmaknuo, pa je prilazio obrazom njemu u lice i cinički mu se smijao. Htio je razgovarati i riješiti problem. Bilo je dobacivanja i s njegove i s tužiteljeve strane. Vidio je da to više ne može tako, a to iz razloga jer je tužitelj već od ranije imao neke usmene opomene, onda je telefonski nazvao D. V. i rekao mu da L. Z. napiše momentalni otkaz. Nakon toga je tužitelju rekao neka se ide razdužiti gore i da s njim više ne želi razgovarati. Nakon toga je kod ulaznih vrata sačekao da mu D. donese taj papir, nakon toga je došao tužitelj, rekao mu je neka tu potpiše i s time su završili, nije htio potpisati, on mu je taj papir dao, tužitelj ga je uzeo, ali ne zna zašto ga nije potpisao. Rekao je V. D. da napiše izvanredni otkaz jer se njemu tužitelj gurao u obraz, to je fizička prijetnja. On je 25 godina poslodavac i ovo je prvi put da je na sudu, nikada nije bilo problema s radnicima. Kada mu je predočena odluka s lista 21 lista izjavio je da je to ta odluka o otkazu koja je dana tužitelju. Sve u svezi odjave tužitelja je dalje rješavao D. V., on to uobičajeno prosljeđuje knjigovođi i on to uobičajeno rješava s knjigovođom. On je rekao D. da to tužitelj L. nije potpisao. Nakon toga dana tužitelj nije više dolazio u firmu, nije je poslao, niti donio nikakve papire. U svezi tužitelja nije donosio nikakve daljnje odluke. Ne zna da bi tužitelj poslao kakav izvanredni otkaz. Zna da ga je tužitelj prijavio jer je bio pozvan na policiju i tamo je dao iskaz, dok na sudu još nije bio, a koliko zna D. V. je bio pozvan da da iskaz na inspektoratu. Ovo je bio prvi ovakav slučaj kada se radniku dao izvanredni otkaz, on ne piše te odluke, imam posebnu osobu u firmi koja to rješava. On je tužitelj dao tu odluku i rekao tu potpiši i s tim smo riješili, međutim on to nije potpisao, a tu odluku mu je dao. Do sada nisu imali takav slučaj, nisu imali niti pisane dostave odluka. Tužitelj se prvo išao razdužiti i vratiti čip i onda u međuvremenu je zvao V. D. da napiše odluku o otkazu, on mu je tu odluku donio na glavni ulaz. Nitko nije bio prisutan, nitko nije vidio kada je tužitelju dao taj otkaz. Kod tuženika radi 86 radnika. Ne sjeća se da bi mu V. D. rekao da je ovdje tužitelj poslao Zahtjev za zaštitu prava radnika.

 

31. Stranke su u svojim iskazima ostale kod navoda iznijetih tijekom postupka.

 

32. Sud je uvidom u Ugovor o radu od dana 01. veljače 2020.god. utvrdio da su tužitelj kao radnik i tuženik kao poslodavac toga dana sklopili novi Ugovor o radu na neodređeno vrijeme kojim se mijenja ugovor o radu sklopljen 21. rujna 2015.god.

 

33. I iz podataka zavoda od dana 07. lipnja 2023.god. je vidljivo da je tužitelj kod tuženika radio od dana 21. rujna 2015.god. do dana 19. siječnja 2023.god.

 

34. Dakle, sud utvrđuje da je tužitelj kod tuženika bio zaposlen od dana 21. rujna 2015.god. Tim ugovorom o radu od 01. veljače 2020.god. određeno je da tužitelj (radnik) zasniva radni odnos kod tuženika (poslodavca) na poslovima sastavljača PVC i ALU stolarije.

 

35. Radi utvrđivanja da li je tužitelj (radnik) pravodobno tuženiku (poslodavcu) podnio zahtjev za zaštitu prava, treba ocijeniti i sam tijek događaja, kao i odluke koje su donesene.

 

36. Odredbom čl. 120. Zakona o radu je određeno da otkaz mora biti u pisanom obliku (st.1. ), te da poslodavac mora u pisanom obliku obrazložiti otkaz ( st.2. ), kao i da se otkaz mora dostaviti osobi kojoj se otkazuje (st.3. ).

 

37. Osim toga u čl. 130. st. 2. Zakona o radu je određeno da je poslodavac dužan u roku od petnaest dana od dana prestanka radnog odnosa radniku vratiti sve njegove isprave i primjerak odjave s obveznoga mirovinskog i zdravstvenog osiguranja, te mu izdati potvrdu o vrsti poslova koje je obavljao i trajanju radnog odnosa.

 

38. Nadalje, u čl. 135. st. 3. Zakona o radu određeno je u slučaju spora zbog otkaza ugovora o radu, teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu je na poslodavcu ako je ugovor o radu otkazao poslodavac, a na radniku samo ako je on ugovor o radu otkazao izvanrednim otkazom ugovora o radu.

 

39. U odluci o otkazu ( list 21 spisa ) od dana 18. siječnja 2023.god. su navedeni podaci i štambilj tuženika (poslodavca ), međutim podaci za tužitelja ( radnika ) nisu navedeni u potpusnosti, navedeno je samo njegovo ime i prezime ( L. Z. ), a osim toga uopće nije navedeno kakav otkaz je poslodavac dao radniku ( redovni i kakav ili izvanredni), a u obrazloženju, koje je šturo i manjkavo navedeno je samo "radnik je 18.01.2023. prijetio direktoru fizičkim napadom zbog čega nastavak radnog odnosa nije moguć".

 

40. Takvo obrazloženje se ne može sukladno sudskoj praksi smatrati kao obrazložena odluka o otkazu ugovora o radu. Valja istači da odredbe Zakona o radu ne propisuju mogućnost individualno neodređenog i nedokazanog skrivljenog ponašanja radnika kao razlog za otkaz ugovora o radu.

 

41. Tu odluku o otkazu je pisao saslušani svjedok V., a iz njegovog iskaza je jasno da on nije stručno osposobljen niti ima potrebna znanja radi pisanja takve odluke, pa je stoga ista i napisana bez potrebnih sastojaka sukladno Zakonu o radu i to podaci o radniku (nema adrese i osobnog identifikacijskoj broja – OIB ) i valjano obrazloženje, te nema niti pouku o pravima radnika.

 

42. Osim toga je utvrđeno da se na toj Odluci o otkazu ne nalazi nikakav potpis radnika (ovdje tužitelja ) niti je iz iste vidljivo da bi bilo uopće pokušano radniku istu dostaviti odnosno uručiti.

 

43. Prema podacima koje je dostavio zavod jasno je vidljivo da je tužitelj Z. odjavljen s rada kod tuženika V. d.o.o. s danom 19. siječnja 2023.god., a kao razlog se navodi "otkaz zbog skrivljenog ponašanja radnika".

 

44. Kako je tuženik kao poslodavac na taj način odjavio tužitelja kao radnika s obveznom mirovinskog osiguranja i upravo iz tog razloga je tužitelju prestao radni odnos kod tuženika, tako sud navedeni razlog otkazivanja uzima u obzir prilikom odlučivanja u ovom postupku, dakle redovni otkaz zbog skrivljenog ponašanja radnika iz čl. 115. st. 1. toč. 3. Zakona o radu budući je isti naveden u službenoj i javnoj ispravi zavoda (zavod), a na temelju same prijave poslodavca (ovdje tuženika).

 

45. Stoga se i svi postupci i sve radnje tuženika kao poslodavca ocjenjuju u dokaznom postupku kao da je tužitelju dan takav otkaz.

 

46. Nadalje je sud iz obavijesti inspektorata od dana 13. travnja 2023. god., te njihovog spisa klasa: …, urbroj: … utvrdio kako je proveden inspekcijski nadzor kod ovdje tuženika (poslodavca), te je protiv tuženika državni inspektorat, kao nadležno tijelo, nadležnom sudu ( Općinski sud u Čakovcu, Prekršajni odjel ) podnio optužni prijedlog iz razloga što je, između ostalog, u inspekcijskom nadzoru utvrđeno da tuženik nije tužitelju uručio pisani i obrazloženi otkaz čime je počinio prekršaj iz čl. 120. Zakona o radu.

 

47. Već je istaknuto da tuženik tijekom postupka ničim nije dokazao niti da je tužitelja obavijestio da je dobio otkaz, a pogotovo nije dokazao da je tužitelju otkaz ( bilo kakav ) i uručio, a kako je morao sukladno citiranim dredbama Zakona o radu.

 

48. Kada se ocijenjuje ukupno postupanje tuženika kao poslodavca u postupku otkazivanja i odjavljivanja tužitelja kao radnika iz radnog odnosa kod njega, tada se utvrđuje da je tuženik povrijedio sve važeće odredbe Zakona o radu, a koje jasno propisuju postupak otkazivanja ugovora o radu radniku.

 

49. Sud smatra da je tuženik imao sasvim dovoljno vremena da donese jasnu i obrazloženu odluku o otkazu ugovora o radu tužitelju u kojem bi bilo obrazloženo zbog čega i kakav otkaz ugovora o radu se daje tužitelju (redovni ili izvanredni ), a što očito nije učinio.

 

50. To što tijekom ovog postupka sada tuženik to drugačije prikazuje tj. da je tužitelju ustvari dan izvanredni otkaz i zakonski zastupnik – direktor u svom iskazu drugačije tvrdi, nije od značaja prilikom odlučivanja jer je tuženik kao poslodavac imao sasvim dovoljno vremena da od tog incidenta na poslu (verbalnog sukoba tužitelja i direktora tuženika ) koji se nesporno dogodio dana 18. siječnja 2023.god., bez obzira tko je isti sukob započeo, donese odgovarajuće odluke sukladno odredbama Zakona o radu i da donese odluku o otkazu tužitelju kao radniku kako to propisuje Zakon o radu, i to bilo odluku o redovnom otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika (tužitelja ) ili čak odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu, a što tuženik (poslodavac ) očito nije učinio.

 

51. Ako je tužitelj verbalno ili čak fizički napao direktora tuženika u proizvodnoj hali, odnosno ako mu je prijetio, nakon početka radnog vremena kod tuženika, dakle iza 06,00 sati, što su iskazali i tužitelj i z.z. tuženika o događaju, onda su tom sukobu u proizvodnoj hali bili prisutni i drugi radnici, a tuženik nije predložio ničije saslušanje kojim bi se utvrdilo zbog čega je taj sukob nastao.

 

52. Tijekom postupka je sam z.z. tuženika V., kao i svjedok V., su izjavili da ta odluka nije uručena tužitelju (radniku), a očito nije niti pokušano naknadno putem pošte istu uručiti ovdje tužitelju. Svjedok V. nije bio prisutan kada je direktor tuženika navodno tu odluku pokušao uručiti tužitelju na izlasku iz prostorija tuženika. Sam iskaz direktora tuženika nije dovoljan dokaz da je tužitelj obaviješten makar i usmeno da je dobio otkaz i kakav otkaz tj. koji su razlozi istog.

 

53. Tuženik ničim nije dokazao da je ta sporna odluka o otkazu uručena tužitelju sukladno čl. 120. st. 3. ZR. Nije dokazao niti da je niti na koji način istu pokušao dostaviti tužitelju jer svoj dokaz temelji samo na iskazu z.z.- direktora tuženika, događaju ( navodnom uručenju) nije bio nitko prisutan, niti je na samoj odluci barem naznačeno da je radnik (tužitelj ) i kada odbio primitak te odluke. U slučaju da je otkaz dan zbog prijetnje ili fizičkih nasrtaja tužitelja na direktora tuženika, tada je z.z. –direktor tuženika prilikom navodnog uručivanja spornog otkaza trebao zatražiti barem od V. D. da bude prisutan tom pokušaju uručenja, što bi bilo životno i logično i imalo bi jaču dokaznu snagu.

 

54. Konkretno postupanje tuženika (poslodavca ) valja ocijeniti i temeljem čl. 119. Zakona o radu u kojem je određeno u st. 2. da je prije redovitog ili izvanrednog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika, poslodavac dužan omogućiti radniku da iznese svoju obranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini.

 

55. S obzirom da je sud utvrdio da prije ovog događaja dana 18. siječnja 2023.god. tužitelju kao radniku nisu izrečene nikakve usmene niti pismene opomene, budući da isto tuženik ničim nije dokazao u ovom postupku, niti je isto naveo tijekom postupka, to s obzirom na taj verbalni sukob sud smatra da je tuženik (poslodavac ) tužitelju (radniku ) morao omogućiti da iznese svoju obranu prije spornog otkazivanja ugovora o radu. Ako se radilo o fizičkom sukobu ili prijetnjama, tada pak je tuženik morao protiv tužitelja pokrenuti prekršajni ili kazneni postupak, odnosno o samom događaju barem obavijesiti policiju.

 

56. Tuženik ( z.z. – direktor ) je sam u postupku izjavio da protiv tužitelja zbog te verbalne svađe i navodno izrečenih prijetnji dana 18. siječnja 2023.god. nije protiv tužitelja pokretao nikakav prekršajni ili kazneni postupak, a očito je da nije pozvana niti policija tijekom ili nakon tog događaja.

 

57. S obzirom da je tuženik kao poslodavac tužitelja kao radnika s mirovinskog osiguranja kod zavoda odjavio s navodom da je dan "otkaz zbog skrivljenog ponašanja radnika", tada je temeljem čl. 122. st. 3. Zakona o radu trebalo u odluci o otkazu odrediti i otkazni rok, a što poslodavac (tuženik ) očito nije učinio kada je nakon verbalne svađe tužitelja odjavio već slijedeći dan tj. 19. siječnja 2023.god., što je jasno vidljivo iz podataka zavoda u spisu, dakle tužitelj nije odrađivao nikakav otkazni rok. Osim toga taj otkazni rok nije niti mogao teći odmah nakon 18. siječnja 2023.god. jer je u to vrijeme radnik ( tužitelj ) bio na bolovanju, a koje bolovanje i trajanje istog je dokazano temeljem predanog Izvješća o privremenoj nesposobnosti/spriječenosti za rad, što se dalje obrazlaže.

 

58. Osim toga, kako je u službene evidencije tuženik (poslodavac ) i to zavod dostavio podatak da je tužitelj (radnik ) odjavljen temeljem odluke o redovnom otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika, tako je onda u odluci o otkazu moralo jasno biti navedeno i da li je tužitelju preostao godišnji odmor iz 2022.god. i koliko dana, te iz 2023.god. (razmjerni dio ) i što s tim godišnjim odmorom, sve sukladno čl. 82. ZR.

 

59. Tvrdnje tuženika u odgovoru na tužbu da mu se tužitelj (radnik ) nije uopće javljao niti je dolazio na posao u razdoblju od 18. siječnja 2023.god. sve do 31. siječnja 2023.god. kada je radnik poslodavcu izjavio izvanredni otkaz ugovora o radu su potpuno neosnovane kada je uvidom u službenu dokumnetaciju zavoda jasno utvrđeno da je poslodavac (tuženik ) radnika (tužitelja ) odjavio s mirovinskog osiguranja već dana 19. siječnja 2023.god., pa onda zbog takvog postupanja poslodavca nije jasno zašto bi mu se radnik uopće morao javljati kako to sada ističe u svom odgovoru na tužbu tj. kada je poslodavac (tuženik ) znao da je radnika (tužitelja ) odjavio odmah sa slijedećim danom.

 

60. Dakle, tuženik kao poslodavac nije pričekao niti jedan dan s odjavom tužitelja (radnika) niti je na bilo koji način provjerio njegov status, niti pak je tužitelju uračunao otkazni rok i naveo dane godišnjeg odmora.

 

61. Sud je uvidom u Izvješće o privremenoj nesposobnosti / spriječenosti za rad ispunjenoj po ordinaciji privatne prakse Doma Zdravlja Č., opće-obiteljske medicine u S. utvrdio da je tužitelj u razdoblju od 18. siječnja 2023.god. do 30. siječnja 2023.god. bio na bolovanju, a isto Izvješće je predano uz samu tužbu i isto se nalazi na listu broj 10 spisa.

 

62. Točno je da je u čl. 37. Zakona o radu određeno da je radnik dužan, što je moguće prije, obavijestiti poslodavca o privremenoj nesposobnosti za rad, a najkasnije u roku od tri dana dužan mu je dostaviti liječničku potvrdu o privremenoj nesposobnosti za rad i njezinu očekivanom trajanju, a u st. 2. da je ovlašteni liječnik dužan radniku izdati potvrdu iz stavka 1. ovoga članka.

 

63. Međutim u st. 3. toč. članka Zakona je određeno da ako zbog opravdanog razloga radnik nije mogao ispuniti obvezu iz stavka 1. ovoga članka, dužan je to učiniti što je moguće prije, a najkasnije u roku od tri dana od dana prestanka razloga koji ga je u tome onemogućavao.

 

64. Kada se ocijene iskazi stranaka u ovom postupku i sam događaj od dana 18. siječnja 2023.god., te dokumnetacija koju je u spis predao tuženik kao poslodavac, sud smatra da tužitelj u dostavi tog Izvješća tuženiku nije zakasnio.

 

65. Osim toga opće poznata činjenica je da se sada Izvješća o privremenoj nepsosobnosti za rad predaju elektroničkim putem i da ih liječnik opće medicine šalje u digitalnom obliku sukladno Pravilniku o sadržaju i načinu izdavanja potvrde o privremenoj nesposobnosti za rad (pročišćeni tekst Narodne novine RH broj 32/15, 39/15 ), a to digitalizirano izvješće o privremenoj nesposobnosti za rad te digitalizirana potvrda o privremenoj nesposobnosti za rad kao e-usluga zavoda poslodavcima omogućuje uvid u podatke o utvrđenoj privremenoj nesposobnosti za rad kao i uvid u podatke potrebne za obračun i isplatu naknade plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad bez obzira na uzrok privremene nesposobnosti za rad koju radnik ostvaruje u skladu s člancima 38., 40. i 41. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju (Narodne novine RH broj 80/13, 137/13, 98/19 – koji se primjenjuje ).

 

66. Međutim, u ukupnosti događaja toga dana 18. siječnja 2023.god. i činjenici da je tuženik tužitelja s mirovinskog osiguranja odjavio već slijedećeg dana 19. siječnja 2023.god., bez da je tužitelja na zakonom propisani način obavijestio o tome kakav je otkaz dobio i bez da je tužitelju takav otkaz pokušao uručiti, sukladno citiranim odredbama Zakona o radu, te s obzirom na činjenicu da je tužitelju tom razdoblju bio na bolovanju od dana tog spornog događaja 18. siječnja 2023.god. i zbog tog događaja, tako nije tužitelj niti morao odmah u roku od tri dana o razlogu bolovanja obavještavati tuženika, već se tužitelju taj rok sukladno čl. 37. st. 3. ZR iz opravdanih razloga produžio.

 

67. Iz postupka dokazivanja, sud je utvrdio da je to Izvješće o privremenoj nesposobnosti za rad tužitelj tuženiku svakako dostavio dana 30. siječnja 2023.god. kada mu je istovremeno dostavio i izvanredni otkaz radnika (tužitelja ) poslodavcu (tuženiku ).

 

68. Ističe se da je za početak tijeka roka iz čl. 133. st.1. ZR, a sukladno sudskoj praksi, bitan trenutak saznanja radnika (ovdje tužitelja ) za povredu njegova prava i to saznanja kako za postojanje povrede, u konkretnom slučaju odluke o otkazu ugovora o radu, tako i saznanja o sadržaju odluke o otkazu.

 

69. Iz provedenih dokaza je utvrđeno da tužitelj doista nije toga dana 18. siječnja 2023.god. nakon verbalnog sukoba sa direktorom tuženika bio uopće obavješten da je dobio otkaz, a pogotovo ne kakav otkaz je dobio i zbog čega, tuženik na kojemu je teret dokazivanja nije uspio dokazati da je tužitelj (radnik ) bio pa makar i usmeno obavješten da je dobio otkaz ugovora o radu.

 

70. Budući da je teret dokazivanja činjenica uručenja otkaza tužitelju na strani tuženika, istu tuženik u ovom postupku nije dokazao.

 

71. Budući da tuženik tužitelju nikada nije dostavio ni na bilo koji uručio odluku o otkazu u pisanom obliku (pa čak niti u usmenom obliku), tužitelj nije ni mogao u roku od 15 dana od dana uručenja odluku o otkazu, kako to tvrdi tuženik, dostaviti zahtjev za zaštitu prava radnika.

 

72. Sud je iz provedenog postupka dokazivanja utvrdio da je saznanje tužitelja kao radnika da je dobio otkaz i sadržaja te odluke o otkazu tj. redovni otkaz zbog skrivljenog ponašanja radnika, saznao tek dana 06. veljače 2023.god. (ponedjeljak, radni dan) kada ga je o tome obavijestila zaposlenica zavoda B. k kojoj je došao i koja mu je rekla da je odjavljen sa mirovinskog osiguranja kod zavoda i da zbog takvog otkaza ne ostvaruje pravo na naknadu za nezaposlene.

 

73. Tužitelj je odmah slijedeći radni dan od tog saznanja da je dobio otkaz i o razlozima istog (skrivljeno ponašanje radnika ) i to dana 07. veljače 2023.god. putem pošte preporučeno poslodavcu (tuženiku ) poslao Zahtjev za zaštitu prava.

 

74. Tijekom postupka je na osnovu pogotovo iskaza svjedoka V. utvrđeno da je Zahtjev za zaštitu prava zaprimljen kod tuženika i da je upravo on potpisao tu dostavnicu o primitku tog Zahtjeva.

 

75. Uvidom u Zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa od dana 07. veljače 2023.god., sud je utvrdio da je isti predan na poštu preporučeno dana 07. veljače 2023.god. što je vidljivo iz Potvrde o primitku Hrvatske pošte priložene u spis, a da je isti tuženik zaprimio dana 10. veljače 2023.god. što je vidljivo iz potpisane dostavnice predane u spis.

 

76. Iz tog Zahtjeva je utvrđeno da je u istome tužitelj (radnik ) naveo da je informaciju o dobivenom otkazu dobio dana 06. veljače 2023.god. u prostorijama zavoda i da je utvrdio da jeodjavljen s rada kod tuženika (poslodavca ) s danom 19. siječnja 2023.god. Ističe da nikada nije zaprimio navedeni otkaz, te smatra da je isti nezakonit. Dakle navodi iste činjenice kao i u ovoj podnesnoj tužbi sudu. Tužitelj u tom Zahtjevu navodi da mu tuženik nije dostavio odjavu s mirovinskog i zdrastvenog osiguranja što je bio dužan dostaviti. Ističe da i s obzirom da je dan otkaz zbog skrivljenog ponašanja radnika, da je trebalo odrediti i otkazni rok, a što poslodavac nije učinio, a taj otkazni rok nije mogao teći za vrijeme dok je radnik na bolovanju. Ovdje tužitelj navodi da ga je ovdje tuženik zakinuo za doprinose i za ostvarivanje prava koje bi imao kao nezaposlena osoba. Stoga predlaže da se taj nezakoniti otkaz povuče i da se povuče odjava sa mirovinskog i zdravstvenog osiguranja, a predlaže da se sukladno izvanrednom otkazu koji je dao radnik (tužitelj ) poslodavcu (tuženiku ) dana 30. siječnja 2023.god. u skladu s istim izvrši odjava radnika.

 

77. Dakle, u tom Zahtjevu za zaštitu prava tužitelj navodi iste činjenice i isti redosljed događaja kao i u podnesenoj tužbi.

 

78. Iz istog Zahtjeva je sud još utvrdio da je tužitelj kao radnik dana 30. siječnja 2023.god. dao izvanredni otkaz tuženiku kao poslodavcu, taj otkaz nije niti jedna stranka dostavila u spis, međutim iz toga se zaključuje da tužitelj ne bi davao izvanredni otkaz s tim datumom da je prije tog datuma znao da mu je tuženik (poslodavac ) već dao otkaz (bilo koje vrste ) jer nije životno i logično da bi tužitelj pisao tuženiku i davao izvanredni otkaz kada bi znao da je već više od 10 dana ( od 19. siječnja 2023.god. ) odjavljen s mirovinskog i zdravstvenog osiguranja.

 

79. U čl. 133. st. 2. Zakona o radu je određeno da ako poslodavac u roku od petnaest dana od dostave zahtjeva radnika iz stavka 1. ovoga članka ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od petnaest dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom. U st. 3. pak je određeno da zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom ne može zahtijevati radnik koji prethodno poslodavcu nije podnio zahtjev iz stavka 1. ovoga članka.

 

80. Stoga, u pravnoj situaciji kada je radnik (tužitelj ) zahtjev za zaštitu prava predao u roku preporučenom pošiljkom putem pošte, i kada je iz javne isprave (povratnice) imao podatak da je poslodavac primio njegov zahtjev i kada poslodavac nije uopće odlučio o zahtjevu, tada se pitanje pravovremenosti traženja sudske zaštite prava sukladno odredbi čl. 133. st. 2. ZR ne može računati od dana kada je zahtjev za zaštitu prava predan pošti preporučenom pošiljkom, već prvog slijedećeg dana od dana kada je poslodavac primio zahtjev tužitelja za ostvarenje povrijeđenog prava (tako i sudska praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Revr 275/2017).

 

81. Iz povratnice u spisu je jasno vidljivo da je poslodavac (tuženik ) preporučenu pošiljku sa Zahtjevom za zaštitu prava radnika zaprimio dana 10. veljače 2023.god. (petak, radni dan ).

 

82. S obzirom na izloženo tuženik kao poslodavac imao je rok od 15 dana za udovoljenje zahtjevu tužitelja koji rok je počeo teći 11. veljače 2023.god., pa je rok od 15 dana istekao 26. veljače 2023.god. odnosno zbog neradnog dana 27. veljače 2023.god. kada je počeo teći prekluzivni rok za podnošenje tužbe od 15 dana koji je dakle počeo teći dana 28. veljače 2023. i taj rok bi istekao dana 14. ožujka 2023.god.

 

83. Obzirom da je tužitelj podnio tužbu 10. ožujka 2023.god. putem e-komunikacije sukladno Pravilniku o elektroničkoj komunikaciji (Narodne novine RH broj 139/21 ), te sukladno čl. 106.a. ZPP-a, ista tužba je pravodobna.

 

84. Tijekom postupka je stoga utvrđeno da je tužitelj postupio temeljem čl. 133. st. 1. Zakona o radu tj. pravodobno je podnio zahtjev za zaštitu prava tuženiku (poslodavcu ) i nakon toga je pravodobno podnio ovu tužbu sudu sukladno čl. 133. st. 2. ZR.

 

85. Stoga sada valja presudom odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja.

 

86. Temeljem čl. 135. st. 1. Zakona o radu u slučaju spora iz radnog odnosa, teret dokazivanja je na osobi koja smatra da joj je neko pravo iz radnog odnosa povrijeđeno, odnosno koja pokreće spor, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije uređeno.

 

87. Odredbom čl. 124. st. 1. Zakona o radu propisano je da ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten i da radni odnos nije prestao, da će naložiti vraćanje radnika na posao.

 

88. Nadalje, člankom 125. Zakona o radu ( sudski raskid ugovora o radu ) je u st. 1. određeno da ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten, a radniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, sud će na zahtjev radnika odrediti dan prestanka radnog odnosa i dosuditi mu naknadu štete u iznosu od najmanje tri, a najviše osam propisanih ili ugovorenih mjesečnih plaća toga radnika, ovisno o trajanju radnoga odnosa, starosti te obvezama uzdržavanja koje terete radnika, u st. 2. da odluku iz stavka 1. ovoga članka sud može donijeti i na zahtjev poslodavca, ako postoje okolnosti koje opravdano upućuju na to da nastavak radnog odnosa, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nije moguć i u st. 3. da poslodavac i radnik mogu zahtjev za prestanak ugovora o radu, na način iz stavaka 1. i 2. ovoga članka, podnijeti do zaključenja glavne rasprave pred sudom prvog stupnja.

 

89. Tužitelj je već u samoj podnesenoj tužbi, postavio tužbeni zahtjev na način da traži da se utvrdi da ta sporna odluka o otkazu tuženika nije zakonita, zatim da se sudski utvrdi raskid ugovora o radu s danom 30. siječnja 2023.god., te traži naknadu štete sukladno citiranom članku Zakona.

 

90. Tuženik je tužitelju ugovor o radu otkazao nezakonitom odlukom o otkazu od dana 18. siječnja 2023.god., a radni odnos mu je prestao s danom 19. siječnja 2023.god. temeljem tog nezakonitog otkaza, što je vidljivo iz dokumnetacije zavoda u spisu.

 

91. Dokument tj. odluka tuženika (poslodavca ) datiran s danom 18. siječnja 2023. god., a koji bi trebao predstavljati navodni otkaz ugovora o radu tužitelju, ne sadržava ni zakonom propisanu formu (izostanak osobnih podataka radnika – adrese i OIB-a, izostanak obrazloženja, izostanak upute o pravima radnika), uslijed čega isti nikako ne može predstavljati zakonitu odluku poslodavca kojom se utvrđuje prestanak radnog odnosa pojedinog radnika.

 

92. Već je obrazloženo da ta sporna odluka o otkazu ugovora o radu koju je donio tuženik nije u skladu s čl. 120. Zakona o radu, pa stoga sud smatra da je ista nezakonita. Stoga je odlučeno kao pod toč. I/1 izreke ove presude.

 

93. Na osnovu svih provedenih i ocijenjenih dokaza sud je odlučio odrediti sudski raskid ugovora o radu jer je na temelju iskaza kako svjedoka V. tako i stranaka ( tužitelja i z.z. tuženika ) utvrdio da postoje okolnosti koje opravdano upućuju na to da nastavak radnog odnosa, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nije moguć, a tužitelj traži sudski raskid jer mu više nije prihvatljivo raditi kod tuženika.

 

94. Tužitelj traži sudski raskid ugovora o radu s danom 30. siječnja 2023.god. Iz provedenog postupka dokazivanja sud je utvrdio da je toga dana tužitelj dao izvanredni otkaz ugovora o radu tuženiku, te iako ga niti jedna stranka nije dostavila u spis, sud smatra s obzirom da je s tim datumom tužitelju i zaključeno bolovanje, da se s tim datumom može i sudski raskinuti ugovor o radu između stranaka.

 

95. Kako je sud utvrdio u ovom postupku da odluka tuženika kao poslodavca o otkazu ugovora o radu tužitelju od dana 18. siječnja 2023.god. nije dopuštena, to je sud odredio sudski raskid ugovora o radu tužitelja kod tuženika, i to sa danom 30. siječnja 2023.god. kako je to tužitelj zatražio u tužbenom zahtjevu, to je sud donio odluku pod toč. I/2. izreke ove presude da se raskida ugovor o radu na neodređeno vrijeme od dana 01. veljače 2020.god., koji su stranke zadnji sklopile, a koji je sklopljen između tužitelja kao radnika i tuženika kao poslodavca upravo sa danom 30. siječnja 2023.god.

 

96. Valja istači da tužitelj u podnesenoj tužbi niti kasnije, ne traži isplatu nikakve plaće za sporno razdoblje, niti pak traži da se utvrdi da je bio zaposlen kod tuženika sve do 30. siječnja 2023.god., a sud u ovom postupku odlučuje samo u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva. Makar, valja istači da je u razdoblju od 18. siječnja 2023.god. do 30. siječnja 2023.god. tužitelj imao otvoreno bolovanje, a niti s tog osnova u ovom postupku ne traži nikakvo utvrđenje niti isplatu.

 

97. Tužitelj traži i naknadu štete temeljem čl. 125. Zakona o radu i to u iznosu od pet ( 5 ) mjesečnih plaća koju je ostvarivao kod tuženika prije nego je dobio otkaz, koji se sada ovom sudskom odlukom utvrđen nezakonitim. Ističe se da tužitelj sukladno Zakonu o radu za naknadu štete ima pravo na isplatu brutto iznosa prosječne tri ( 3) mjesečne plaće u proteklom razdoblju prije nezakonitog otkaza. Navedeni zahtjev je tužitelj pravodobno podnio sukladno čl. 125. st. 3. Zakona o radu jer je taj zahtjev postavljen prije zaključenja glavne rasprave.

 

98. Sukladno Zakonu o radu (npr. čl. 90. st. 7. ZR, čl. 95. ZR i dr. ), te recentnoj sudskoj praksi, prilikom dosuđivanja naknade štete temeljem čl. 125. Zakona o radu uzima se u obzir mjesečna brutto plaća i tuženik je dužan tužitelju isplatiti upravo brutto plaću.

 

99.      Iznos mjesečne bruto plaće tužitelja tuženik nije osporavao tijekom postupka, niti je osporavao obračun koji je tužitelj naveo na stranici 3. tužbe tj. da je mjesečna brutto plaća tužitelja kod tuženika iznosila 909,15 EUR / 6.850,00 kuna. Odluka se odnosi na temelju te dokumentacije, budući da daljnje provođenje dokaza stranke nisu predlagale, a sud može temeljem iste donijeti odluku.

 

100. Za odlučivanje o visini naknade štete bitan je radni staž koji je tužitelj ostvario kod tuženika, što je u konkretnom slučaju ukupno više od 7 ( sedam ) godina budući da je iz ugovora o radu i podataka zavoda za tužitelja jasno vidljivo da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika još od dana 21. rujna 2015.god., te je tamo radio do dana 19. siječnja 2023.god., što je navedeno u podacima zavoda, kada je odjavljen kao radnik tuženika, a temeljem odluke o otkazu ugovora o radu od dana 18. siječnja 2023.god..

 

101. Zatim je prilikom odlučivanja uzeta u obzir dob tužitelja što je u vrijeme tog otkaza bilo 27 (dvadesetisedam ) godina života, dakle radilo se o osobi mlađe životne dobi, kao i obveze uzdržavanja koje terete tužitelja, a koje obveze u vrijeme otkaza tužitelj nije imao što je potvrdio u svom iskazu ( nije imao djece, živio je kod roditelja, nije bio u obvezi nikoga uzdržavati, samo plaćati dio režijskih troškova).

 

102. Uzeto je u obzir, a što je sud utvrdio iz iskaza svjedokinje B. i tužiteljevog iskaza, da zbog takvog otkaza nije primao nikakvu naknadu na zavoda, što je sukladno tada važećim propisima budući da je radni odnos kod poslodavca prestao temeljem poslodavčeve odluke o redovnom otkazu zbog skrivljenog ponašanja radnika, a u to vrijeme još nije pravomoćnom sudskom odlukom odlučeno da je ustvari ta odluka poslodavca nezakonita.

 

103. U čl. 125. ZR-a je izričito navedeno što se uzima u obzir prilikom dosuđivanja te naknade štete. Sud smatra da je s obzirom na naprijed utvrđeno sukladno čl. 125. st. 1. Zakona o radu, osnovan tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu štete u visini 4 ( četiri ) mjesečnih brutto plaća iz razloga jer je utvrđeno da redovni otkaz koji je tuženik dao tužitelju nije dopušten, kao i ostale već obrazložene okolnosti koje je trebalo uzeti u obzir.

 

104. Kako je utvrđeno da je mjesečna brutto plaća tužitelja kod tuženika iznosila 909,15 EUR / 6.850,00 kuna, to je sud tužitelju dosudio ukupno iznos od 3.636,60 EUR / 27.400,00 kuna (mjesečna brutto plaća 909,15 EUR/6.850,00 kuna x 4 -četiri mjeseca ), te je odlučeno kao pod toč. I./2. izreke ove presude.

 

105. Tijek zakonskih zateznih kamata na ovaj iznos naknade štete je određen s danom donošenja ove presude, kako je to tužitelj i zatraži u svom tužbenom zahtjevu.  Odluka o kamatama na dosuđeni novčani iznos s osnova naknade štete tužitelju se temelji na čl. 29.  Zakona o obveznim odnosima.

 

106. Tužitelj je s ostatkom tužbenog zahtjeva s ovog osnova naknade štete u iznosu od 909,15 EUR / 6.850,00 kuna odbijen kao neosnovanim, te je odlučeno kao pod toč. II. ove presude.

 

Fiksni tečaj konverzije 7,53459