Republika Hrvatska
Općinski sud u Varaždinu
Varaždin, Trg slobode 9
Poslovni broj: P-241/2019-45
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji toga suda Dubravki Kraljić, u pravnoj stvari tužiteljice ON iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Marijan Fosin i Božica Petak Vujec iz Varaždina, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Leko & partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate , nakon zaključene glavne javne rasprave 17. listopada 2025. u prisutnosti punomoćnice tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženika, te objave presude 28. studenoga 2025.
p r e s u d i o j e
I/ Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe Ugovora o kreditu broj 9010991900 od 1. veljače 2006. sklopljen između tužiteljice ON OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, 10000 Zagreb, OIB: 02535697732, solemniziran kod javnog bilježnika Melanije Duić pod brojem OU-80/06-1 od 2. veljače 2006. u čl. 4. koji glasi:
"Na kredit u otplati korisnik kredita obvezuje se platiti banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana…", te u dijelu čl. 7. koji glasi:
"U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora, korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta banka će pisano obavijestiti korisnika kredita. Stranke su suglasne da je obavijest banke dokaz o izmijenjenom iznosu anuiteta.. .", te u dijelu čl. 7. koji glasi:
"Kredit u iznosu od 65.000,00 CHF i kamata iz točke 4. ovog Ugovora otplaćuju se u … mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja …",
te u dijelu čl. 4. koji glasi:
"Kamata se obračunava u CHF …".
II/ Odbija se dio tužbenog zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti odredbe čl. 1. Ugovora o kreditu navedenog u točki I/ izreke prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak.
III/ Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužiteljici ON iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana isplati iznos od 5.233,17 EUR (pet tisuća dvjesto trideset tri eura i sedamnaest centi) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom:
- na iznos od 19,63 EUR od 07.04.2011. do plaćanja;
- na iznos od 93,85 EUR od 07.05.2011. do plaćanja;
- na iznos od 107,12 EUR od 07.06.2011. do plaćanja;
- na iznos od 103,40 EUR od 07.07.2011. do plaćanja;
- na iznos od 143,17 EUR od 07.08.2011. do plaćanja;
- na iznos od 137,48 EUR od 07.09.2011. do plaćanja;
- na iznos od 101,18 EUR od 07.10.2011. do plaćanja;
- na iznos od 101,72 EUR od 07.11.2011. do plaćanja;
- na iznos od 97,60 EUR od 07.12.2011. do plaćanja;
- na iznos od 104,70 EUR od 07.01.2012. do plaćanja;
- na iznos od 111,13 EUR od 07.02.2012. do plaćanja;
- na iznos od 110,19 EUR od 07.03.2012. do plaćanja;
- na iznos od 107,15 EUR od 07.04.2012. do plaćanja;
- na iznos od 108,32 EUR od 07.05.2012. do plaćanja;
- na iznos od 111,29 EUR od 07.07.2012. do plaćanja;
- na iznos od 108,14 EUR od 07.07.2012. do plaćanja;
- na iznos od 109,43 EUR od 07.08.2012. do plaćanja;
- na iznos od 106,57 EUR od 07.09.2012. do plaćanja;
- na iznos od 103,88 EUR od 07.10.2012. do plaćanja;
- na iznos od 108,01 EUR od 07.11.2012. do plaćanja;
- na iznos od 105,34 EUR od 07.12.2012. do plaćanja;
- na iznos od 109,58 EUR od 07.01.2013. do plaćanja;
- na iznos od 104,68 EUR od 07.02.2013. do plaćanja;
- na iznos od 63,45 EUR od 07.03.2013. do plaćanja;
- na iznos od 75,46 EUR od 07.04.2013. do plaćanja;
- na iznos od 107,51 EUR od 07.05.2013. do plaćanja;
- na iznos od 175,35 EUR od 07.06.2013. do plaćanja;
- na iznos od 98,21 EUR od 07.07.2013. do plaćanja;
- na iznos od 100,67 EUR od 07.08.2013. do plaćanja;
- na iznos od 102,15 EUR od 07.09.2013. do plaćanja;
- na iznos od 107,07 EUR od 07.10.2013. do plaćanja;
- na iznos od 106,68 EUR od 07.11.2013. do plaćanja;
- na iznos od 108,59 EUR od 07.12.2013. do plaćanja;
- na iznos od 106,82 EUR od 07.01.2014. do plaćanja;
- na iznos od 66,10 EUR od 07.02.2014. do plaćanja;
- na iznos od 67,58 EUR od 07.03.2014. do plaćanja;
- na iznos od 65,62 EUR od 07.04.2014. do plaćanja;
- na iznos od 65,26 EUR od 07.05.2014. do plaćanja;
- na iznos od 63,96 EUR od 07.06.2014. do plaćanja;
- na iznos od 65,33 EUR od 07.07.2014. do plaćanja;
- na iznos od 67,65 EUR od 07.08.2014. do plaćanja;
- na iznos od 69,44 EUR od 07.09.2014. do plaćanja;
- na iznos od 69,59 EUR od 07.10.2014. do plaćanja;
- na iznos od 71,73 EUR od 07.11.2014. do plaćanja;
- na iznos od 72,82 EUR od 07.12.2014. do plaćanja;
- na iznos od 72,94 EUR od 07.01.2015. do plaćanja;
- na iznos od 73,26 EUR od 07.02.2015. do plaćanja;
- na iznos od 73,27 EUR od 07.03.2015. do plaćanja;
- na iznos od 73,39 EUR od 11.04.2015. do plaćanja;
- na iznos od 73,32 EUR od 07.05.2015. do plaćanja;
- na iznos od 73,25 EUR od 07.06.2015. do plaćanja;
- na iznos od 73,25 EUR od 07.07.2015. do plaćanja;
- na iznos od 73,54 EUR od 07.08.2015. do plaćanja;
- na iznos od 336,35 EUR od 07.09.2015. do plaćan ja;
i to:
- po stopi od 14% godišnje od 7. travnja 2011. do 30. lipnja 2011.,
- po stopi od 12% godišnje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015.
- od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,
- od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,
- od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
IV/ Odbija se dio tužbenog zahtjeva radi isplate preko iznosa dosuđenog u točki III/ izreke, a do zatraženog iznosa od 6.098,93 EUR sa zakonskim zateznim kamatama.
V/ Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužiteljici ON iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana naknadi parnične troškove u iznosu od 2.820,00 EUR dvije tisuće osamsto dvadeset eura) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. studenoga 2025. do isplate po stopi po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
Obrazloženje
1.1. Tužiteljica ON podnijela je 17. travnja 2019. tužbu protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., u kojoj navodi da je kao korisnica kredita s tuženikom kao kreditorom dana 1. veljače 2006. sklopila Ugovor o kreditu broj 9010991900 kojim joj se tuženik obvezao staviti na raspolaganje iznos od 65.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važećem na dan korištenja kredita. Navodi da je u čl. 4. predmetnog Ugovora ugovorena kamatna stopa koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,75% godišnje, promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana, a u čl. 7. Ugovora ugovoreno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važećem na dan plaćanja. Za slučaj izmjene kamatne stope iz točke 4. bilo je ugovoreno da korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete, o čemu će banka pisano obavijestiti korisnika kredita.
1.2. Tužiteljica navodi da su odredbe čl. 4. i čl. 7. u svezi s čl. 4. Ugovora o kreditu ništetne jer su u suprotnosti s prisilnim propisima i to s odredbama čl. 81. i čl. 84. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("NN" 96/03)
1.3. Tako navodi da je odredba čl. 4. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope sukladno odluci banke ništetna temeljem odredbe čl. 322. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO). Tužiteljica navodi da je navedena ugovorena odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke, dakle isključivo o odluci jednog ugovaratelja, a bez da se istovremeno precizno odrede uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se promjena veže, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Ništetnost ove ugovorne odredbe proizlazi iz protivnosti prisilnim propisima i to članaka 81. i 84. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03). Promjenjivost obveze tužiteljice kao potrošača u odnosu na kamatu koju banka određuje jednostrano protivna je načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima, a ta povreda postoji zbog povrede odredbe članka 247. Zakona o obveznim odnosima kojom je propisano da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, gdje su bitni sastojci ugovora o kreditu predmet i cijena, a cijena podrazumijeva kamatu. Predmetni ugovor je standardni ugovor banke na koji tužite ljica kao potrošač nije mogla utjecati, a u ugovoru tuženik nije izričito utvrdio parametre za promjenu kamatne stope ni metode izračuna istih, te je takvim ugovornim odredbama tuženik prouzročio znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, slijedom čega su te odredbe ništetne. Tužiteljica se poziva i na odredbe članka 269. i članka 270. Zakona o obveznim odnosima zbog kojih također smatra ovu odredbu o promjenjivosti kamatne stope ništetnom. Tuženik je mijenjao visinu kamatne stope sukladno svojoj odluci, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a tužiteljici je o promjeni samo dostavio pisanu obavijest, a da za takvu promjenu nije tražio bilo kakvu suglasnost tužitelj ice. Tužiteljica se poziva na presudu i rješenje Visokog trgovačkog suda RH broj Pž– 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u odnosu na tuženika, a temeljem tužbe tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača kojom je presuđeno da su odredbe ugovora koje su na identičan način sadržane i u ovdje predmetnom ugovoru u odnosu na promjenu kamatne stope sukladno odluci banke ništetne.
1.4. Osim toga, tuženik je ugovorio i nepoštene i ništetne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, slijedom čega je tuženik postupao suprotno odredbama članka 81. i članka 84. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03). Tužiteljica navodi da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. utvrđena ništetnost upravo takvih ugovornih odredbi budući da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik u svezi zaključenja Ugovora nije potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja imalo za posljedicu neravnotežu u pravim i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
1.5. Tužiteljica je s tuženikom 15. siječnja 2016. sklopila Dodatak ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("NN" 102/15, dalje: ZID ZPK) kojim je provedena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Međutim, ova konverzija nije utjecala na ništetne ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno odluci tuženika i o valutnoj klauzuli u CHF. Naime, sklapanjem ovog dodatka ugovoru nije nestao uzrok ništetnosti budući da tužiteljici nije naknađen iznos za koji je oštećena zbog ništetnosti spomenutih ugovornih odredbi, već je i u konverziji tuženik koristio nepoštene i jednostrano promjenjive kamatne stope iz usporedivih kredita u EUR, nije obračunao zakonsku zateznu kamatu te tužiteljici nije izvršio isplatu na koju ona ima pravo zbog više plaćenog tuženiku. Konverzijom, a ni odredbama ZID ZPK nije propisano uklanjanje ništetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora, pri čemu se tužiteljica poziva i na utvrđenja iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2.
1.6. Tužiteljica navodi da je izvršila izračun više plaćenog iznosa zbog ugovorene i primijenjene ništetne ugovorne odredbe o promjeni kamatne stope sukladno odluci banke i ugovorene valute uz koju je glavnica i kamata vezana uz CHF, te je prilikom izračuna uzeta u obzir kamatna stopa koja je bila ugovorena na dan isplate kredita te tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, pri čemu je obuhvatila razdoblje od isplate kredita do prihvaćanja konverzije te je uračunala iznos koji joj je tuženik priznao u konverziji kao preplatu (19.257,50 kn), a takvim je izračunom utvrdila da je više platila iznos od 45.952,36 kn. Stoga ovom tužbom tužiteljica traži da se utvrde ništetnima sporne ugovorne odredbe na način kako je to navedeno u točkama I/ i II/ izreke presude te temeljem čl. 322. Zakona o obveznim odnosima potražuje preplaćeni iznos zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od preplate svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, kao i parnične troškove zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate.
2.1. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti protivi tužbi, kako po osnovu, tako i u visini.
2.2. Nadalje tuženik ističe da je tužitelj cijelu svoju tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti prestao postojati budući da je tužitelj s tuženikom sklopio Dodatak ugovoru o kreditu sukladno izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) kojim je izvršena konverzija Osnovnog kredita s valutnom klauzulom u EUR. Kako povrede u trenutku podizanja tužbe (više) nema, odluka suda ne može biti usmjerena u cilju utvrđenja i otklanjanja povrede koje nema. Tuženik smatra da prihvaćanjem konverzije prestaje pravo potrošača zahtijevati bilo kakve isplate temeljem Osnovnog ugovora, s obzirom na to da se konverzija odnosi i na period od trenutka sklapanja ugovora o kreditu pa nadalje te obuhvaća i utuženo razdoblje. Ističe da su prisilne odredbe ZPK/15 jasno i detaljno odredile način na koji se vrši konverzija (kojim se dužnici po CHF kreditima dovode u položaj u kojem bi bili da su od samog početka imali sklopljen ugovor s valutnom klauzulom u EUR), te da je tuženik konverziju proveo upravo u skladu s tim odredbama pa bi predmetnim tužbenim zahtjevom tužitelj ostvario pravo koje je suprotno navedenim prisilnim propisima i dva puta naplatio isto potraživanje – jednom time što mu je preplata uračunata prilikom konverzije, a drugi puta temeljem ovako koncipiranog tužbenog zahtjeva. Sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu izvršena je konverzija tj. kreditni odnos između stranaka je izmijenjen pa tužitelj nema osnovu za bilo kakav zahtjev za isplatu budući da je početni kredit u CHF nakon što je konvertiran u potpunosti prestao postojati te iz razloga što je tužitelju ukupni iznos preplate utvrđen s osnove preračunatog tečaja, pridruženog preplati s osnove iznosa preplaćenih kamata, uračunat prilikom konverzije.
2.3. Nadalje, tuženik ukazuje da se radi o ugovoru solemniziranom od strane javnog bilježnika koji ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta pa je neosnovan zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredaba tog ugovora. Navodi da je tužitelj, kao poslovno sposobna osoba, svojom voljom potpisao predmetni Ugovor o kreditu prije čega je dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije, te su mu prava i obveze ponovno pojašnjeni od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije, a pri tome tužitelj niti jedno pitanje nije izdvojio kao sporno niti je tražio razjašnjenja. Tuženik stoga ističe da ne može preuzeti odgovornost za potrošača, a banka zbog specifičnosti usluge ne može pregovarati sa svakim potrošačem o pojedinačnim odredbama ugovora, no iz tog razloga nudi veći broj usluga i proizvoda između kojih potrošač može izabrati onaj koji mu najviše odgovara.
2.4. U pogledu valutne klauzule tuženik u bitnome navodi da je ugovaranje iste zakonito, da ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da ista djeluje prema svim sudionicima, a to pozivajući se na odredbe članka 22. ZOO prema kojim je valutna klauzula izričito dopuštena, te opširno obrazlaže opravdanost njezine primjene.
2.5. Što se tiče kamatne stope tuženik ističe da je pogrešno tužiteljevo tumačenje presude donesene u kolektivnom sporu na način da je ustanovljena fiksna kamatna stopa, što iz te presude nikako ne proizlazi niti je sud utvrdio da je nezakonita odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, nego da je nepoštena odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu, čime bi po stavu suda bili povrijeđeni kolektivni interesi. Dakle, spornom presudom je utvrđeno da su jednostranom promjenom kamatne stope bili povrijeđeni kolektivni interesi, međutim, nije utvrđeno da je povrijeđen i konkretan individualni interes ili pravo bilo kojeg konkretnog potrošača, budući da to očito ovisi o svakom pojedinom slučaju. U konkretnom slučaju volja ugovornih strana bila je ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu te ugovaranje kredita s valutnom klauzulom. Dodaje da do stupanja na snagu izmjena ZPK iz 2013. (kada je uveden novi kriterij promjene kamatne stope po sili zakona) tuženik nije imao zakonskih obveza glede izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti, ali su ga do tada obvezivale odredbe tada važećih propisa na definiranje uvjeta promjenjivosti kamatne stope, čemu je u cijelosti i udovoljio. Opći uvjeti poslovanja tuženika koji su bili na snazi u utuženom razdoblju bili su usklađeni s propisima koji su uređivali poslovanje banaka te su objavljeni na internetskim stranicama tuženika i dostupni u svim poslovnicama tuženika, a u istima su objavljeni kriteriji promjenjivosti kamatne stope, uz obvezu banke da o tome prethodno obavještava klijente. Ugovor o kreditu sadrži jasnu i razumljivu odredbu da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke, a kriteriji za promjene sadržani su u općim uvjetima s kojima je klijent prethodno upoznat što proizlazi iz odredbi osnovnog ugovora o kreditu, dok je Dodatkom ugovoru o kreditu (čl. 7.) detaljno definirana kamata i kamatna stopa po modelu koji je definiran kogentnim odredbama ZID ZPK (NN 102/15). Sama činjenica da ugovor sadrži odredbu kojom je utvrđena kamatna stopa u vrijeme zaključenja ugovora, te da je ugovorena ovlast banke da prati kriterije promjenjivosti i sukladno njima, po potrebi, korigira kamatnu stopu, čini činidbu određenom odnosno odredivom. Također, tuženik je bio upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, budući da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima vezano uz navedeno. Sukladno Zakonu o bankama i Zakonu o kreditnim institucijama koji su omogućavali ugovaranje ovakve ovlasti na strani banaka, ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je neodrediva tim više što je gornja stopa ugovorne kamate bila određena prisilnim propisima o najvišoj dopuštenoj ugovornoj kamatnoj stopi. Vraćanjem kamatne stope na prvotno ugovorenu ugovor bi se pretvorio u ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, što nije bila volja ugovornih strana, a čime bi se izazvala povreda načela jednake vrijednosti činidaba. Tuženik opširno obrazlaže i opravdanost ugovaranja promjenjive kamatne stope sukladno Odluci banke kao odraz poslovne politike i tržišnih uvjeta navodeći da se ista mijenja sukladno tržišnim kriterijima i elementima čije su oscilacije izvan utjecaja tuženika te on ne mijenja kamatne stope u potpunosti samostalno i bez adekvatnih kriterija te detaljno obrazlaže koji su to elementi koji utječu na visinu kamatne stope, a koji su javno dostupni i nisu proizvoljni. Ističe i da iz Direktive EU 93/13 proizlazi da klauzula o jednostranom mijenjanju kamatne stope iznimno nije nepoštena upravo glede osoba koje pružaju financijske usluge (dakle banaka) pridrže li one sebi pravo da u opravdanim slučajevima mijenjaju kamatnu stopu ili visinu drugih troškova, a da prethodno ne raskinu konkretan ugovor, ako je osoba koja pruža spomenute usluge obvezna o tome bez odgađanja obavijestiti drugu ugovornu stranu.
2.6. Slijedom svega navedenog, tuženik smatra da je prilikom sklapanja spornog Ugovora o kreditu postupao u potpunosti u skladu s pozitivnim propisima te da ni na koji način nije počinio povrede navedene u tužbi.
2.7. Naposljetku tuženik ističe prigovor zastare, te predlaže da sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu troškova postupka tuženiku.
3. U podnesku od 10. studenoga 2020., kojim se očitovala na odgovor na tužbu, tužiteljica se protivi tuženikovom prigovoru zastare ukazujući na stav VSRH iz odluke broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. o prekidu zastare pokretanjem kolektivnog spora te početku tijeka zastare individualnih restitucijskih zahtjeva tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke povodom kolektivne tužbe, dakle od 13. lipnja 2014., a ova je tužba utemeljena upravo na presudama iz kolektivnog spora. Protivi se i tuženikovim navodima vezanim uz sklapanje Dodatka ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija te navodi da ništetne ugovorne odredbe sklapanjem Dodatka ugovoru ne postaju poštene ni valjane niti osnovni ugovor može biti zamijenjen drugim jer se ne radi o novaciji budući da se tužiteljica Dodatkom nije obvezala na novu činidbu niti na različitu pravnu osnovu. Iz presuda VSRH broj Rev-2868/18 i broj Rev-18/2018- 2 proizlazi da korisnik kredita ima pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti kako bi na temelju toga ostvario prava za koja smatra da mu pripadaju. Po stajalištu tužitelj ice konverzija predstavlja ekonomski termin odnosno podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute odnosno valutne klauzule, a ne predstavlja pravni termin iz čl. 325. ZOO odnosno konvalidaciju ništetnih ugovornih odredbi zamjenom. To bi značilo cjelokupnu ništetnost prvotnog ugovora s posljedicom da svaka stranka vraća ono što je primila, no tuženik prilikom konverzije po ZID ZPK tužiteljici nije izvršio takvu isplatu. Tužiteljica posebno naglašava da se Dodatkom ugovora o kreditu nije odrekla prava na ostvarivanje povrata preplate s osnova ništetnih ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli u CHF. Naime, Dodatkom ugovora stranke reguliraju nastavak ugovornog odnosa nakon sklapanja Dodatka te uvjete daljnjeg kreditiranja, ali ne reguliraju situaciju prije konverzije. Tužiteljica ukazuje i na stajališta sudske prakse kao i na presudu Europskog suda u predmetu broj C-452/2018 od 9. srpnja 2020. koja govori u prilog njezinih navoda kako se potrošači konverzijom kredita nisu odrekli sudske zaštite i zaštite koju im jamči Direktiva 93/13, a to je povrat svih koristi koje je nepošteni trgovac stekao. Ističe da činjenica solemnizacije ugovora o kreditu po javnom bilježniku ne može nepoštene i ništetne ugovorne odredbe učiniti poštenima i valjanima niti javni bilježnik koji ugovor solemnizira može nerazumljivu ugovornu odredbu učiniti razumljivom potrošaču, što je obrazloženo i u presudi VTS RH broj Pž-6632/17. Protivi se i navodima tužitelja o neosnovanom pozivanju na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu navodeći da se na ta utvrđenja poziva sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, ukazuje na dijelove obrazloženja presuda donesenih u kolektivnom sporu te u odnosu na tuženikove navode o zakonitosti ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule ukazuje da navedeno nije sporno, već je nedopušten način na koji je tuženik postupao prilikom ugovaranja, suprotno načelu savjesnosti i poštenja i narušavajući ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kako to proizlazi iz presuda u kolektivnom sporu. Najbitnijom smatra činjenicu da su banke u trenutku kada su nudile potrošačima na sklapanje ugovore o kreditima s valutnom klauzulom u CHF znale kakav rizik potrošači preuzimaju na sebe, a nisu im navedeno obrazložile na način da bi to prosječni potrošač mogao razumjeti, jer u tom slučaju zasigurno nijedan od potrošača ne bi sklopio ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF s obzirom na to da su zbog nerazumijevanja ugovornih odredaba potrošačima obveze isplate anuiteta od prvotno ugovorenih postale gotovo dvostruke. U odnosu na tuženikove navode kako banka ne može preuzeti odgovornost za potrošača, već mu jedino može ponuditi onu uslugu za koju potrošač sam procijeni odgovara li njegovim potrebama i mogućnostima, tužiteljica ističe da potrošači, pa tako i tužiteljica, moraju imati dovoljno informacija na temelju kojih mogu provjeriti je li ta ponuda za njih dobra ili ne. Banka je ta koja je imala informacije o kretanju kamatnih stopa, a posebno informacije na temelju kojih je mogla procijeniti kretanje tečaja CHF, ima sektor plana i procjene rizika, a temeljem kojih je podataka mogla imati barem naznaku, ako ne i točna predviđanja o kretanju tečaja za CHF. Tužiteljica nema takvih informacija niti mogućnosti planiranja i procjene rizika, a osim toga tužiteljica banku smatra institucijom u koju ima povjerenje. Također ukazuje da, prema poslovnoj politici tuženika, uopće nije imala mogućnosti iznositi primjedbe na pojedine ugovorne odredbe niti izvršiti izmjenu pojedinih odredbi, budući da se radi o uvjetima banke na tipiziranom ugovoru na čiji sadržaj potrošači, kao i tužiteljica, ne mogu utjecati, već je bila dovedena u poziciju „uzmi ili ostavi“, a kako joj je kredit bio potreban, nije bila u poziciji odbiti ponuđeni ugovor. Tužiteljica je mogla zaključiti samo ugovor o kreditu za koji je bila kreditno sposobna prema procjeni njezine kreditne sposobnosti koju je vršila banka, a ne onaj ugovor koji bi joj po ugovornim odredbama više odgovarao. Također, tužiteljica ne zahtjeva da se Ugovor tretira kao da je sklopljen s fiksnim tečajem koji je vrijedio prema početnom otplatnom planu, već traži da se iz ugovora uklone ništetne ugovorne odredbe a posljedica toga je da, nakon što se ukloni odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, preostaje samo prvotno ugovorena kamatna stopa koja je vrijedila u trenutku zaključenja ugovora. Tužiteljica ističe kako prosljeđivanje obavijesti o promjeni kamatne stope ne znači i mogućnost pregovaranja oko visine kamatne stope, već znači samo informaciju o jednostranoj odluci banke na koju tužiteljica ne može utjecati.
4. U podnesku od 8. prosinca 2020. tuženik navodi razloge neosnovanosti tužbenog zahtjeva s aspekta europskog prava. Smatra da presuda Europskog suda broj C-452/18 nije primjenjiva u konkretnom slučaju kada je kogentnim odredbama nacionalnog prava detaljno uređen institut konverzije kao mehanizma zamjene određenih ugovornih odredbi koje se smatraju nepoštenima, onim odredbama čiji je sadržaj i primjena strogo regulirana zakonom. Tako se u presudi Europskog suda C- 91/19 zaključuje da se Direktiva 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ne primjenjuje na ugovorne odredbe koje su odraz prisilnih normi nacionalnog zakonodavstva. Sam ZPK/15 utvrđuje na koji se način konverzija provodi te banke nisu imale bilo kakav utjecaj niti mogućnost utjecaja na sadržaj ugovora, već se radilo o zakonom propisanom sadržaju. Sam Zakon definira da se primjenjuje tečaj valute EUR i kamatna stopa koja je u istom razdoblju otplate vrijedila za kredite s valutnom klauzulom u EUR, a konkretne financijske posljedice i efekti koji iz navedenog proizlaze za potrošača iskazani su u samom izračunu konverzije prije sklapanja Dodatka, čime je udovoljeno uvjetu informiranja potrošača. Prema Direktivi 93/13 pretpostavlja se da zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadrže nepoštene odredbe . Zakonodavac Republike Hrvatske donio je ZID ZPK/15 koji je kogentnim odredbama u potpunosti regulirao problematiku konverzije ugovora o kreditu u CHF te je na taj način uspostavio ravnotežu između prava i obveza stranaka u odnosu na potraživanja tužitelja proizašla iz osnovnog ugovora o kreditu čije su ništetne odredbe zamijenjene odredbama Dodatka sklopljenog sukladno kogentnim odredbama zakona, pri čemu se isključuje bilo kakva rasprava o „punoj“ ili „nepunoj“ restituciji, a puna restitucija nastupila je upravo zbog činjenice da je konverzijom tužitelju umanjena ukupna masa kredita za sve uplate izvršene sukladno osnovnom ugovoru, odnosno njegovim odredbama koje su zamijenjene konverzijom. ZID ZPK/15 je lex specialis u odnosu na Zakon o obveznim odnosima te njegove odredbe derogiraju odnosno imaju prednost pred odredbama ZOO i Zakona o zaštiti potrošača u pogledu ništetnosti ugovornih odredbi. Vrhovni sud RH u svojoj presudi broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. ističe kako pravni interes za vođenje postupaka radi utvrđenja ništetnosti pojedinih odredaba ugovora o kreditu imaju samo oni korisnici kredita koji nisu iskoristili pravo na konverziju , iz čega proizlazi da i sam Vrhovni sud zauzima stajalište, kao i Europski sud u odluci C-81/19, kako je tematika konverzije u cijelosti riješena donošenjem ZID ZPK/15 kao nacionalnim propisom prisilne naravi.
5. Daljnjim podnescima u postupku stranke ostaju kod svojih navoda koje dodatno obrazlažu.
6. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u svu dokumentaciju u spisu, provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji za ekonomiju, financije i računovodstvo Vlasti Santo Olđa iz [adresa], pročitan je nalaz i mišljenje vještakinje od 15. svibnja 2025., provedeno je usmeno saslušanje vještakinje i tužiteljice, dok je tuženik odustao od saslušanja svjedoka HN (osobnog bankara) i javnog bilježnika na pripremnom ročištu 5. travnja 2024. Na ročištu za glavnu raspravu 17. listopada 2025. tuženik je predložio odgodu ročišta radi očitovanja na podnesak tužiteljice koji je zaprimio na toj raspravi, no taj je prijedlog sud odbio smatrajući da su stranke u dovoljnoj mjeri iznijele svoje stavove vezane uz predmet spora te da je bitna očitovanja na navode podneska tužiteljice tuženik mogao iznijeti na istom ročištu.
7. Nakon provedenog vještačenja tužiteljica je podneskom od 4. lipnja 2025. uskladila svoj tužbeni zahtjev radi isplate s nalazom i mišljenjem vještakinje tako da potražuje iznos od 5.233,17 EUR. Budući da je time tužiteljica smanjila tužbeni zahtjev radi isplate, u tom je smislu djelomično povukla tužbu kojem se djelomičnom povlačenju tužbe tuženik usprotivio u podnesku od 18. rujna 2025. S obzirom na to valja ukazati da je odredbom članka 193. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), propisano da tužitelj može povući tužbu bez pristanka tuženika prije nego što se tuženik upusti u raspravljanje o glavnoj stvari, a kasnije, sve do zaključenja glavne rasprave, može povući tužbu ako tuženik na to pristane (stavak 2.). Budući da se tuženik, koji se prethodno upustio u raspravljanje, kako je rečeno, usprotivio ovom djelomičnom povlačenju tužbe, sud nije mogao utvrditi da je tužba djelomično povučena, već je ovom presudom valjalo odlučiti i o tom dijelu tužbe odnosno o cjelokupnom tužbenom zahtjevu kako je postavljen u tužbi.
8. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, temeljem čl. 8. ZPP, sud je odlučio kao u izreci presude.
9. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti spornih odredbi ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka kojima je ugovorena kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci tuženika te valutna klauzula u CHF, kao i potraživanje preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti ovih ugovornih odredbi.
10.1. Između stranaka nije sporna činjenica da su tuženik kao kreditor i tužiteljica kao korisnik kredita dana 1. veljače 2006. sklopili Ugovor o kreditu kojim je banka tužiteljici odobrila kredit u iznosu od 65.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF važećem na dan korištenja kredita (čl. 1. Ugovora) uz redovnu kamatu promjenjivu sukladno Odluci banke o kreditiranju građana (koja je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 4,75% godišnje – čl. 4.1. Ugovora) te se tužiteljica navedeni iznos obvezala tuženiku platiti u 240 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja (čl. 7.2. Ugovora), sve kako je to utvrđeno i uvidom u navedeni Ugovor. Nesporno je da se radilo o potrošačkom kreditu za adaptaciju stambenog objekta (čl. 2.1. Ugovora).
10.2. Nesporno je i da su stranke 15. siječnja 2016. sklopile Dodatak ugovoru o kreditu broj 9010991900 (dalje: Dodatak) kojim je provedena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15. Ovim Dodatkom stranke su u čl. 1. utvrdile da je sklopljen Ugovor o kreditu broj 9010991900 (osnovni ugovor) kao i da se ovim Dodatkom regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR sukladno ZID ZPK/15. U čl. 3. Dodatka utvrdile su visinu glavnice na dan 30. rujna 2015. (27.986,87 EUR) i preplatu u iznosu od 2.521,44 EUR odnosno zajedno s preplatom u prijelaznom razdoblju nakon 30. rujna 2015. do dana sklapanja Dodatka ukupnu preplatu u iznosu od 2.657,99 EUR koja će se koristiti za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR (čl. 5. Dodatka) te su u čl. 6. utvrdile ukupnu neotplaćenu glavnicu, uključujući i prijelazno razdoblje, prema novom otplatnom planu u iznosu od 27.328,28 EUR kao i novi iznos mjesečnog anuiteta, kamatnu stopu i dospijeća anuiteta (čl. 7. Dodatka), a koji se anuiteti plaćaju u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za EUR na dan plaćanja.
11. Iz naprijed navedenog proizlazi, dakle, da su stranke provele konverziju kredita u CHF na način propisan glavom IV.a (člancima 19.a do 19.i) Zakona o potrošačkom kreditiranju, koje su odredbe u navedeni zakon unesene Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15, dalje: ZID ZPK/15). Tako je u čl. 19.b. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15 i 102/15, dalje: ZPK/15) propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. U čl. 19c. st. 1. ZPK propisan je i način na koji se vrši i izračunava konverzija, pa se tako prema točki 1. na iznos početno odobrene glavnice kredita u CHF izračuna iznos glavnice kredita u EUR po tečaju primjenjivom na dan isplate kredita (koji je tečaj jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR) ; prema točki 2. umjesto početne ugovorene kamatne stope kredita u CHF primjenjuje se kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu (uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu u CHF); prema točki 4. početno utvrđen otplatni plan kredita u CHF zamjenjuje se novim otplatnim planom na temelju kojeg se izračunava novi obroci odnosno anuiteti u EUR; prema točki 4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvaraju se u EUR i u valutnu klauzulu po tečaju primjenjivom na datum uplate te takvi iznosi predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu; u točki 5. propisuje se način korištenja preplate tj. ukupnih uplaćenih iznosa utvrđenih u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. koji je veći od ukupnog iznosa obroka ili anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3.; u točki 6. regulira se način namirenja ukoliko su ukupno uplaćeni iznosi u EUR manji od ukupnog iznosa obroka odnosno anuiteta u EUR; u točki 7. propisuje se da se iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30.09.2015.g. kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno toč. 3. i uplaćenih iznosa sukladno toč. 4.; prema točki 8. učinak konverzije utvrđuje se kao razlika stanja neotplaćene glavnice u CHF i valutnoj klauzuli u CHF izračunata u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015. godine. Prema odredbi čl. 19.e st. 1 ZPK vjerovnik je dužan u roku od 45 dana od dana stupanja na snagu tog zakona dostaviti potrošaču izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. godine izračunatim u skladu s čl. 19.c tog Zakona, zajedno s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu, a prema stavku 5. istog članka u slučaju prihvata konverzije kredita potrošač je o prihvatu izračuna konverzije dužan obavijestiti vjerovnika u roku od 30 dana. Ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita ili ne sklopi s vjerovnikom sporazum iz čl. 19.c st. 1. toč. 6. tog Zakona, sukladno čl. 19.e st. 6. ZPK otplata kredita nastavlja se prema važećim ugovorenim uvjetima i sukladno odredbama ovoga Zakona.
12. Sporna je, u bitnome, primjena pravnih utvrđenja iz presuda donesenih u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača u ovom sporu te jesu li sporne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF ništetne. Sporna je i visina tužbenog zahtjeva kao i je li nastupila zastara potraživanja radi isplate. Sporno je i ima li tužiteljica pravni osnov za svoje potraživanje imajući u vidu da je provedena konverzija sukladno odredbama ZID ZPK/15.
13.1 Prije svega, valja reći da prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine”, broj 96/2003, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, dalje: ZZP/03) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Odredba članka 87. stavak 1. ZZP/03 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a stavkom 2. da ništetnos t pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Odredbom članka 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.
13.2. Odredbom članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, koje su odredbe na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu; dalje: ZOO) propisane su posljedice ništetnosti na način da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju ništetnog ugovora, a što proizlazi i iz općeg pravila stjecanja bez osnove iz članka 1111. stavak 1. ZOO, pri čemu odredba članka 1115. ZOO regulira i plaćanje zateznih kamata u slučaju stjecanja bez osnove na način da se iste plaćaju od dana stjecanja ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
14.1. Ovdje valja reći da iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P - 1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio protiv osam tuženih banaka, između ostalih i tuženika, presudu kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 1.11.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 1.11.2004. do 6.8.2007., i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.8.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora sa korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.
14.2. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014., presuda je potvrđena u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna.
14.3. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.
14.4. Valja reći da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio presudu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su osam banaka, između kojih je i tuženik, koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.
14.5. Naposljetku, Vrhovni sud Republike Hrvatske po podnesenim revizijama donio je odluku broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.
15.1. Odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 i 14/19; koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, dalje: ZZP/14) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a odredbom čl. 502.c ZPP propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama ne samo za naknadu štete, već i za isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
15.2. Isto tako, u odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. Ustavni sud RH obrazložio je razloge obvezujuće primjene tj. direktni učinak presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava (potrošača) propisan u članku 502.c ZPP (posebno u točki 19.2. i 19.3. obrazloženja navedene odluke), pri čemu se ističe da su odluke Ustavnog suda obvezatne za sve (članak 31. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, "Narodne novine" broj 99/99, 29/02 i 49/02) te se upućuje i na obrazloženje te (javno objavljene) odluke.
15.3. S obzirom na nespornu činjenicu, koja je utvrđena i uvidom u predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 1. veljače 2006. (dakle u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava), da je odredbama tog ugovora ugovorena kamatna stopa promjenjiva sukladno jednostranoj odluci tuženika kao i valutna klauzula u CHF na način da je ugovorena otplata kredita u kunskoj protuvrijednosti vezano uz valutu CHF te da se radi o potrošačkom ugovoru, unaprijed formuliranom od strane tuženika kao trgovca, a upravo su takve ugovorne odredbe spomenutim presudama donesenim u postupku kolektivne zaštite interesa potrošača utvrđene nepoštenima te stoga ništetnima, ovaj sud smatra kako je tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.
16. Iako se tužiteljica tijekom postupka protivila saslušanju svjedoka – djelatnika banke koji je sudjelovao u sklapanju ugovora o kreditu, iz ranije navedene odluke Ustavnog suda broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. proizlazi da predmet kolektivnog spora i dokazivanja nisu bile obavijesti dane određenim potrošačima u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu te da su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba te da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, pristao na sklapanje takvog ugovora. Na tu spornu okolnost provedeno je saslušanje tužiteljice, dok je od saslušanja predloženog svjedoka HN, iako se radi o djelatniku banke u predmetnom razdoblju, tuženik odustao.
17.1. Iz tužiteljičinog iskaza proizlazi da je predmetni ugovor o kreditu sklopila radi dovršetka obiteljske kuće u kojoj stanuje s obitelji, te se u toj kući ne obavlja nikakva poslovna djelatnost. U tu svrhu pitala je za kredit u Privrednoj banci čiji je klijent od kada je dobila prvu plaću te je stoga u tu banku imala i povjerenja, te joj je s obzirom na njezina primanja kao najpovoljniji ponuđen ovdje predmetni kredit u CHF, budući da za neke druge opcije nije imala dovoljna primanja, te je uz to morala dati i hipoteku. S obzirom na protek vremena ne sjeća se baš mnogo detalja u pogledu razgovora u banci prije sklapanja samog ugovora, no sjeća se da se radilo o promjenjivoj kamatnoj stopi, ali ništa u smislu da bi se oko toga trebalo zabrinjavati. Nije joj objašnjeno ništa oko toga kako se i zašto mijenja kamatna stopa. Poznat joj je pojam valutne klauzule u smislu da je kredit vezan uz određenu valutu, u njezinom slučaju u CHF odnosno otplata tog kredita u kunama, ali joj u banci nije bilo ništa rečeno vezano uz promjene tečaja i rizike ovakvog ugovaranja valutne klauzule. Bila je i kod javnog bilježnika koji je prošao odredbe ugovora, najviše se zadržao na odredbama koje se tiču hipoteke i posljedica neplaćanja, ali nije objašnjavao ništa u pogledu ovdje spornih ugovornih odredbi. Što se tiče otplate kredita, rata je u početku iznosila od 1.200,00 do 1.300,00 kn, da bi narasla i do 1.900,00 kn, a upravo zato je i sklopila Dodatak ugovoru koji joj je ponuđen od strane banke budući da nema ništa osim te obiteljske kuće u kojoj stanuje njezina obitelj te je nakon toga otplaćivala konvertirani kredit. U banci joj nije ništa rečeno o tome da HNB ne štiti tečaj kune prema CHF te joj nije objašnjen pojam valute utočišta. Kredit je otplaćivala ona putem trajnog naloga. Nije imala otvoren obrt niti neki drugi oblik djelatnosti. Kod osobnog bankara i javnog bilježnika stavljen je pred nju gotov papir koji su letimično prošli, te je mogla ili potpisati ili ne potpisati taj dokument. Prije ovog kredita nije imala sklopljen kakav drugi ugovor o kreditu s valutnom klauzulom te je ovaj kredit uzela jer joj je trebao radi dovršetka kuće. Na pitanje je li ugovor pročitala u cijelosti, odgovara da i jest i nije. U banci joj nije rečeno da će tečaj kroz cijelog vrijeme otplate biti nepromijenjen, ali niti da će doći do takve razlike u ratama.
17.2. Tužiteljičin iskaz sud je ocijenio vjerodostojnim, budući da je iskazivala realno i uvjerljivo.
18. U odnosu na navod tuženika kako je predmetni ugovor o kreditu solemniziran kod javnog bilježnika koji je potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju, ističe se da javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatnih stopa odnosno rizike fluktuacije tečaja CHF koji nisu bili na navedeni u ugovoru koji je solemnizirao, a niti je imao takve zakonske ovlasti (na što ukazuje i Ustavni sud RH u svojoj spomenutoj odluci od 30. lipnja 2022.), zbog čega je nepotrebno i irelevantno saslušanje javnog bilježnika koji je sudjelovao u solemnizaciji konkretnog ugovora o kreditu. Neosnovanima sud smatra i tuženikove navode da se radi o ovršnom javnobilježničkom aktu jer ni jedna zakonska odredba ne zabranjuje utvrđenje ništetnosti takvog ugovora.
19.1. Slijedom navedenog sud utvrđuje kako niti u konkretnom slučaju tužiteljica koju sud smatra prosječnim potrošačem budući da s obzirom na svoje zanimanje (medicinska sestra) sasvim sigurno nema potrebna stručna znanja, od strane tuženika uopće nije bila informirana o egzaktnim parametrima promjene i načinu izračuna kamatne stope te o rizicima vezanim uz valutnu klauzulu u CHF, niti su isti navedeni u konkretnom ugovoru o kreditu koji je, kao što je to među strankama nesporno, standardni ugovor o kreditu, unaprijed pripremljen od strane banke, a niti je tuženik dokazao da bi o spornim ugovornim odredbama stranke pojedinačno pregovarale odnosno da bi uopće postojala mogućnost da tužiteljica utječe na sporne odredbe (budući da je odustao od saslušanja djelatnika banke koji je sudjelovao u sklapanja predmetnog ugovora o kreditu kao svjedoka). Ovaj sud tako zaključuje da tužiteljica kao prosječan potrošač prilikom sklapanja ugovora od strane tuženika nije na njoj razumljiv i transparentan način bila informirana o spornim ugovornim odredbama, što je prouzročilo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama jedne (i to sasvim očigledno slabije) ugovorne strane (tužiteljice kao korisnice kredita i potrošača) u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženika kao davatelja kredita i trgovca), i to suprotno načelu savjesnosti i poštenja budući da je sav rizik ovakvog ugovaranja prebačen upravo na potrošača kao slabiju ugovornu stranu (koji toga uslijed nedovoljne informiranosti nije bio niti svjestan, dok je banka kao specijalizirana institucija za takve rizike sasvim sigurno znala), slijedom čega su sporne ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne.
19.2. Stoga sud ocjenjuje kako su i u ovdje konkretnom slučaju sporne ugovorne odredbe o kamatnoj stopi promjenjivoj sukladno jednostranoj odluci tuženika te o valutnoj klauzuli u CHF ništetne upravo iz razloga kako je to utvrđeno u presudama donesenima u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača, budući da ni u konkretnom slučaju nije utvrdio bilo kakve drugačije okolnosti koje bi isključile primjenu navedenih presuda.
19.3. S obzirom na obvezujući učinak presuda donesenih u kolektivnom sporu radi zaštite interesa i prava potrošača, koje se, kako je rečeno, primjenjuju i u konkretnom sporu, sud smatra za ovaj spor irelevantnima navode tuženika o općenitom informiranju potrošača te o zakonitosti ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule (pri čemu se samo napominje kako među strankama niti nije sporna zakonitost njihovog ugovaranja, niti je njihova nezakonitost utvrđena u kolektivnom sporu, već je zaštita potrošačima dana zbog drugih razloga koji se tiču unošenja u ugovor spornih odredbi, o kojima stranke nisu pojedinačno pregovarale, već ih je banka unaprijed pripremila, i to uz nedovoljnu informiranost potrošača te posljedično tome prouzročenog narušavanja ravnoteže između prava i obveza stranaka, sve na način kako to proizlazi iz izreke i obrazloženja prvostupanjske presude donesene u kolektivnom sporu).
20. Što se tiče tuženikovih navoda o izvršenoj konverziji kredita sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu sukladno odredbama ZID ZPK/15, po ocjeni ovoga suda, potpisivanje tog dodatka ugovoru o kreditu nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev budući da se odredbama ZID ZPK/15 niti navedenim dodatkom ugovoru o kreditu izrijekom ne spominje način rješavanja spornih ugovornih odredbi, odnosno ne spominje se na koji bi se način trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF, a koja je ništetnost nastupila, kako je rečeno, zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita same tj. nepošteno mijenjale kamatne stope u ugovorima o kreditima s valutnom klauzulom u CHF odnosno iz razloga što banka potrošače (korisnike kredita) nije informirala o svim okolnostima potrebnim za donošenje informirane odluke o sklapanju kredita s valutnom klauzulom u CHF. Stoga je i glavni motiv te svrha ZID ZPK/15 bila da se položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodacima ugovora o kreditu uređuje se pitanje promjene valute te određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata te preplaćenih anuiteta zbog promjene tečaja u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje je preplate došlo zbog nepoštenog postupanja banaka koje je utvrđeno ništetnim. Drugim riječima, sklapanjem dodatka ugovora o kreditu nije otklonjena posljedica ništetnosti ovdje spornih odredaba, zbog čega nisu osnovani navodi tuženika kako tužiteljica neosnovano potražuje isplatu koju bi eventualno imala pravo potraživati da nije prihvatila konverziju. Činjenica da su određene ugovorne odredbe putem kogentnih zakonskih odredbi (ZID ZPK/15) bile proglašene nepoštenim i ništetnim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može imati učinak na smanjenje zaštite zajamčene potrošačima (što proizlazi i iz presude Europskog suda u predmetu broj C-118/17), dakle potrebno je uspostaviti potpunu ravnotežu u pravima i obvezama stranaka budući da konverzijom nisu izvršena vraćanja preplaćenih iznosa zbog ništetnih ugovornih odredbi. Uvidom u Dodatak ugovora o kreditu utvrđeno je da se u istom tužiteljica ni jednom odredbom tog dodatka nije odrekla svojih potraživanja ili prava na obeštećenje, niti je bilo kakvo odricanje u tom smislu propisano odredbama ZID ZPK/15. Pri tome se napominje i kako je u čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog dodatka ugovoru o kreditu) propisano da se potrošač ne može odreći svojih prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača niti mu se ista mogu ograničiti, te je i u čl. 19.e st. 9. ZPK/15 propisano da ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita, vjerovnik neće postavljati dodatne uvjete potrošaču kojima bi se derogirala njegova druga prava. Isto shvaćanje zauzeto je i u presudi Suda EU broj C 452/18 prema kojoj odricanje potrošača od zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 može biti samo ukoliko to potrošač želi i iskaže izričito, slobodno i informirano, a tužiteljica se, kako je rečeno, nije izričito odrekla svojih prava na potpuno obeštećenje. Slijedom svega navedenog, sud je utvrdio da tužiteljica ima pravo tražiti povrat preplaćenih iznosa uslijed primjene ništetnih odredbi Ugovora o kreditu od 1. veljače 2006. o kamatnoj stopi promjenjivoj sukladno jednostranoj odluci banke te o valutnoj klauzuli u CHF, neovisno o izvršenoj konverziji, i to za razdoblje važenja ugovora o kreditu u CHF do dana izvršene konverzije. Napominje se da je jednako pravno shvaćanje zauzeto i u odluci Vrhovnog suda broj Rev-1096/2022 od 8. studenoga 2022., a što se tiče sudske prakse koja je različita u odnosu na ovdje navedeno shvaćanje, valja reći da je osiguravanje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zadatak upravo Vrhovnog suda RH propisan u čl. 20. toč. 1. Zakona o sudovima ("Narodne novine" broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22, 60/22, 16/23, 155/23 i 36/24).
21. Slijedom svega navedenog sud je ocijenio da je osnovan dio tužbenog zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti spornih ugovornih odredbi kojima je ugovorena jednostrano promjenjiva kamatna stopa te valutna klauzula u CHF i to odredbi navedenih u točki I/ izreke presude.
22. Nadalje, što se tiče dijela tužbenog zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti odredbe članka 1. Ugovora o kreditu temeljem koje je glavnica vezana uz valutu CHF, valja reći da je tim člankom utvrđena obveza tuženika da korisniku kredita stavi na raspolaganje iznos u kunama kojima odgovara protuvrijednosti od 65.000,00 CHF po srednjem tečaju banke za CHF na dan korištenja kredita, a takva odredba koja se odnosi na obvezu banke, a ne na obvezu potrošača, u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača nije utvrđena nepoštenom i posljedično ništetnom. Stoga bi utvrđenje ništetnosti članka 1. Ugovora o kreditu izlazilo iz okvira pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. zbog čega u tom dijelu navedena presuda nema obvezujući učinak primjenom članka 502.c ZPP. S druge strane, tužiteljica tijekom postupka nije iznijela nikakve posebne navode iz kojih bi proizlazila ništetnost upravo ovdje sporne ugovorne odredbe kojom je ugovorena obveza banke na isplatu kredita korisniku kredita u kunskoj protuvrijednosti iznosa ugovorenog u valuti CHF, već su tužiteljičini navodi tijekom postupka usmjereni isključivo na nepoštenost, a time i ništetnost ugovornih odredbi kojima je obveza korisnika kredita na otplatu kredita vezana uz valutu CHF (a koja je ništetnost ovakvih ugovornih odredbi i utvrđena presudama donesenim u kolektivom sporu). Slijedom navedenog sud je ocijenio tužbeni zahtjev u tom dijelu neosnovanim budući da na temelju činjenica iznesenih tijekom postupka te provedenih dokaza ne nalazi da bi ova ugovorna odredba bila nepoštena odnosno ništetna u smislu citiranih odredaba čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03, odnosno da bi bila suprotna Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva, tim više što je ugovaranje valutne klauzule dopušteno u smislu čl. 22. st. 1. ZOO, a što među strankama nije ni bilo sporno. Napominje se da je jednako stajalište zauzeto u sudskoj praksi (odlukama Županijskog suda u Varaždinu broj Gž - 189/2023 i Gž-787/2024).
23. Što se tiče dijela tužbenog zahtjeva radi isplate preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, u pogledu tuženikovog prigovora zastare valja primijeniti opći zastarni rok od 5 godina propisan člankom 225. ZOO, s time da prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31. siječnja 2022. ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Navedeno pravno shvaćanje u potpunosti je sukladno i s najnovijim pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama Suda EU donesenim u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19 prema kojima potrošač koji je sklopio zajam izražen u stranoj valuti i nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe uključene u taj ugovor o zajmu ne može biti izložen roku zastare za povrat iznosa plaćenih na temelju te ugovorne odredbe. Drugim riječima, zastara je počela teći od pravomoćnosti odluke donesene u tom postupku (tj. od 13. lipnja 2014. u pogledu tražbine preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate, a od 14. lipnja 2018. u pogledu tražbine preplate s osnova niš tetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli). Budući da je predmetna tužba podnesena 17. travnja 2019., to do tog trenutka nije protekao zastarni rok od 5 godina, kako za tražbinu s osnova preplate zbog ništetnosti promjenjive kamatne stope, tako ni u odnosu na tražbinu s osnova preplate zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, zbog čega je tuženikov prigovor zastare u cijelosti neosnovan.
24.1. Na okolnost osporene visine tužbenog zahtjeva sud je proveo financijsko- knjigovodstveno vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji Vlasti Santo -Olđa iz [adresa] koja je u svom nalazu i mišljenju od 15. svibnja 2025. izvršila vještačenje postupajući po rješenju suda broj P-241/2019-26 od 6. veljače 2025. kojim je određeno provođenje vještačenja te je određen zadatak vještaku. Tako je vještakinja utvrdila da je tužiteljica u razdoblju od sklapanja ugovora o kreditu do dana konverzije tuženiku, zbog promjene kamatne stope prema odlukama tuženika, u odnosu na prvobitno ugovorenu kamatnu stopu više platila 13.174,37 kn (i to kada je kamatna stopa bila viša od ugovorene, više je platila iznos od 15.586,15 kn, a kada je bila niža, platila je manji iznos od -2.411,80 kn). Vještakinja je izvršila i izračun preplate uslijed promjene tečaja CHF prema HRK u odnosu na tečaj po kojem je kredit isplaćen tužiteljici, koja preplata iznosi 37.897,59 kn (i to više od obveze iznos od 40.549,94 kn, a manje iznos od -2.652,35 kn), pri čemu je vještakinja naznačila i točne pojedinačne preplaćene iznose i datume preplata. Nadalje, vještakinja je utvrdila da je konverzija prema Dodatku ugovoru od 15. siječnja 2016. izvršena u skladu sa ZID ZPK/15 te da je prema izračunu konverzije na dan 30. rujna 2015. preplata iznosila 19.257,50 kn. Umanjenje iznosa preplate po osnovi promjene kamatne stope i valutne klauzule za iznos utvrđen u postupku konverzije vještakinja je izračunala na dva načina i to : a) najprije uz obračun kamate na preplatu za razdoblje do iskorištenja preplate uz prvenstveno namirenje zatezne kamate na te iznose te je na taj način utvrdila ukupnu preplatu u iznosu od 5.233,17 EUR te je navela pojedinačne iznose i datume preplate (tabela 15 nalaza); te b) uz obračun zatezne kamate na preplatu od dana preplate do 30. rujna 2015. pri čemu se iznosi preplate uvećavaju za tako obračunatu kamatu na koji je način utvrđena ukupna preplata nakon uračunavanja iznosa priznatog u konverziji u iznosu od 6.659,93 EUR s napomenom da na preplatu utvrđenu na taj način kamata teče od 1. listopada 2015.
24.2. Tužiteljica na nalaz i mišljenje vještakinje nije imala primjedbe, već je s istim uskladila svoj tužbeni zahtjev. S druge strane, u podnesku od 3. lipnja 2025. tuženik je prigovarao nalazu i mišljenju navodeći, uz prigovor kako je vještačenje bespredmetno s obzirom na izvršenu konverziju, da vještakinja u svom nalazu izračunava efekt konverzije, ali ga ne iskazuje u korelaciji sa stvarno plaćenim anuitetima po osnovnom ugovoru o kreditu do dana provedene konverzije niti ga oduzima od ukupne mase anuiteta u odnosu na koji tužitelj potražuje "dodatno obeštećenje" za koje tvrdi da ga nije dobio u okviru konverzije. Osim toga ističe prigovore u smislu da između stranaka nije ugovorena fiksna kamatna stopa i fiksni tečaj niti je to bila volja stranaka te da takav ugovor nije postojao u pravnom prometu, te bi se na taj način tužitelja stavilo u povoljniji položaj od onog u ko jem je bio u trenutku sklapanja ugovora o kreditu te ponavlja navode iznesene u ranijem tijeku postupka u pogledu konverzije i njezinih učinaka.
24.3. Saslušana na glavnoj raspravi 17. listopada 2025. vještakinja je u cijelosti ostala kod nalaza i mišljenja danog u postupku, te je vezano uz prigovore tuženika pojasnila metodologiju izračuna, a posebno dva načina na koji je prilikom izračuna uzela u obzir preplatu priznatu u konverziji.
24.4. Budući da je, po stavu ovoga suda, vještakinja izradila svoj nalaz i mišljenje stručno i u skladu sa zadatkom koji joj je dan od strane suda, te je isti valjano obrazložila pri čemu je otklonila i prigovore tuženika koji se tiču ne uzimanja u obzir iznosa priznatog u konverziji, sud njezin nalaz i mišljenje u cijelosti prihvaća.
24.5. Što se tiče daljnjih prigovora tuženika koji se odnose na sam zadatak vještačenja, valja reći da se radi o prigovorima pravne naravi te da sukladno članku 259. stavak 1. ZPP zadatak vještaku daje sud koji rukovodi vještačenjem. Vještačenje koje je provedeno na način kako je to obrazloženo posljedica je ništetnosti spornih ugovornih odredbi, pri čemu učinci ništetnosti djeluju ex tunc tj. od trenutka sklapanja ugovora te se smatra da takve ugovorne odredbe nikad nisu bile ugovorene te ne mogu imati učinak u odnosu na potrošača. Stoga ugovor egzistira bez ništetnih odredbi, a sud nije ovlašten svojom odlukom nadomještati sporne ništetne ugovorne odredbe. Drugim riječima, u predmetnom ugovoru nije ništetna cijela odredba kojom je ugovorena promjenjiva stopa ugovorene kamate, već samo onaj dio ugovorne odredbe kojom je ugovoren način promjene jednostranom odlukom kreditora bez ugovorom navedenih, potrošaču potpuno jasnih i razumljivih, objektivnih kriterija. To znači da nije ništetan ni onaj dio odredbe u kojem je ugovorena početna stopa ugovorne kamate od 4,75 % godišnje, a s obzirom na to i s obzirom da sud nije ovlašten svojom odlukom nadomještati ništetnu ugovornu odredbu, visinu preplate ništetnosti jednog dijela ugovorne odredbe bilo je moguće utvrditi jedino prema navedenom važećem dijelu ugovorne odredbe o stopi ugovorne kamate. Isto vrijedi i za izračun visine preplate zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, dakle budući da je ništetan način na koji je ugovorena valutna klauzula, kojim se tečajna razlika zbog rasta tečaja isključivo prebacuje na potrošača, to je i ovu preplatu bilo moguće utvrditi jedino prema onom tečaju prema kojem je korisniku kredita isplaćen odobreni iznos kredita.
25. Sud je tako utvrdio osnov tužbenog zahtjeva radi isplate s osnova ništetnih ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, dok je visinu tužbenog zahtjeva utvrdio sukladno nalazu i mišljenju vještakinje pri čemu je, s obzirom na to da se tuženik usprotivio djelomičnom povlačenju tužbe, valjalo odlučiti o tužbenom zahtjevu na način kako je postavljen u tužbi (u iznosu od 6.098,93 EUR). Stoga je taj tužbeni zahtjev sud ocijenio osnovanim u visini koja proizlazi iz nalaza vještakinje (iskazana u nalazu pod točkom 6.1. i tabeli 15.), dakle u iznosu od 5.233,17 EUR, dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan.
26. Zakonske zatezne kamate tužiteljici su dosuđene, po njezinom zahtjevu, za svaki pojedinačni novčani iznos preplate od datuma preplate naznačenih sukladno nalazu vještakinje, i to sukladno odredbi članka 1115. ZOO, budući da je banka stekla određenu korist na temelju ništetnih odredbi koje je sama banka inicirala stavljanjem istih u tipski ugovor, bez mogućnosti utjecaja tužiteljice kao protivne ugovorne strane na njihov sadržaj, zbog čega sud smatra tuženika nesavjesnim stjecateljem te je istoga sukladno citiranoj zakonskoj odredbi i obvezao na plaćanje zakonskih zateznih kamata na način kako je to navedeno u izreci presude, pri čemu je stopa zateznih kamata u pojedinim razdobljima precizirana sukladno izmjenama odredbe članka 29. stavak 2. ZOO.
27.1. Odluka o naknadi troškova postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP kojom je propisano da sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje je imala protivna stranka ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela n isu nastali posebni troškovi. Gledajući osnov zahtjeva (kako je to propisano odredbom čl. 154. st. 2. ZPP) tužiteljica je u cijelosti dokazala osnov svog zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli u CHF (dok nije uspjela samo s neznatnim dijelom zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti članka 1. Ugovora o kreditu koji niti nema utjecaj na ništetnost odredbi zbog kojih traži isplatu preplaćenih iznosa), dok je u pogledu visine zahtjeva za isplatu uspjela sa 85,90% ukupnog zahtjeva od 6.098,93 EUR, pa kad se uzme u obzir uspjeh po osnovu i visini, sud smatra da tužiteljica nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi.
27.2. Kao troškove potrebne za vođenje parnice u smislu čl. 155. st. 1. ZPP sud je tužiteljici priznao troškove sastava tužbe s PDV u zatraženom iznosu od 250,00 EUR sukladno vrijednosti predmeta spora (VPS) te tbr. 7. toč. 1. i tbr. 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023, dalje: Tarifa), podneska od 9. studenoga 2020. s PDV (kojim se očitovala na odgovor na tužbu) u iznosu od 250,00 EUR sukladno tbr. 8. toč. 1. i tbr. 46. Tarife, troškove zastupanja na ročištima 11. prosinca 2020., 8. lipnja 2021., 5. travnja 2024., 5. veljače 2025. i 17. listopada 2025., svakoga u zatraženom iznosu od 250,00 EUR s uključenim PDV, sve sukladno tbr. 9. toč. 1. i tbr. 46. Tarife. Priznat je trošak sastava obrazloženog podneska (kojim se očitovala na navode tuženika prije zaključenja prethodnog postupka) od 16. prosinca 2020. s PDV (u zatraženom iznosu od 250,00 EUR sukladno tbr. 8. toč. 1. i tbr. 46. Tarife te sastava obrazloženog podneska od 3. lipnja 2025. (kojim se očitovala nakon dostave nalaza vještakinje) u zatraženom iznosu od 250,00 EUR (uključen PDV) sukladno tbr. 8. toč. 1. i tbr. 46. Tarife kao i trošak sastava podneska od 17. ožujka 2023. s PDV, ali ne u zatraženom iznosu od 250,00 EUR, već u iznosu od 62,50 EUR sukladno tbr. 8. toč. 4. i tbr. 46. Tarife budući da se isti odnosi samo na prijedlog vještačenja. Napominje se da su naprijed navedeni troškovi tužiteljici priznati temeljem tbr. 54. Tarife kojim je propisana vrijednost boda u iznosu od 2,00 EUR te temeljem tbr. 52. toč 3. Tarife. Kao nepotrebne za vođenje parnice sud ocjenjuje te ne priznaje troškove sastava podnesaka od 16. siječnja 2025. i 7. listopada 2025. kojim se tužiteljica očitovala na podneske tuženika, koji joj međutim nisu dostavljeni na očitovanje, već samo na znanje, a bitne navode ovih svojih podnesaka, osim onih koje je već iznijela u ranijem tijeku postupka, tužiteljica je mogla iznijeti na raspravama za koje su joj troškovi priznati. Također je kao nepotreban ocijenjen trošak podneska od 13. veljače 2025. budući da njime tužiteljica samo dostavlja uplatnicu o plaćenom predujmu za vještačenje, a koju je mogla dostaviti bez podneska. Priznat je i trošak sudske pristojbe na tužbu u zatraženom i plaćenom iznosu od 107,50 EUR sukladno VPS i Uredbi o tarifi sudskih pristojbi, kao i trošak plaćenog predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 400,00 EUR.
28.3. Na taj način tužiteljici su priznati ukupni parnični troškovi u iznosu od 2.820,00 EUR koje joj je dužan nadoknaditi tuženik i to sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude do isplate sukladno članku 151. stavak 3. ZPP.
U Varaždinu, 28. studenoga 2025.
Sutkinja
Dubravka Kraljić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana od dana dostave odluke izjaviti žalbu. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje županijski sud.
Dostaviti:
1. Tužitelj po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda ŠN i O
H Š iz [adresa]
2. Tuženik po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Leko & partneri iz Zagreba
