Republika Hrvatska

Općinski sud u Velikoj Gorici

Stalna služba u Ivanić-Gradu

Ivanić Grad, Športska 2

Poslovni broj: P-233/2023-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Velikoj Gorici, Stalna služba u Ivanić-Gradu po sucu toga suda Jasni Grgurić, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalista Ine Štukar Marković, u pravnoj stvari tužiteljice PG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Nenadu Dianić odvjetniku iz Ivanić- Grada, Savska 28, OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupano po punomoćniku Kruni Knežević odvjetniku iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba, Lopašićeva 6, radi isplate, nakon provedene javne glavne rasprave zaključene 23. listopada 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja odvjetnika Nenada Dianić i punomoćnika tuženika odvjetnika Mark Metelko, temeljem čl. 335. Zakona o parničnom postupku 28. studenog 2025. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, 92963223473 da tužiteljici PG iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 5.607,71 eura zajedno sa zajedno sa zateznom kamatom uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena koja na navedeni iznos teče počev od 19. ožujka 2016. godine pa do 31.12. 2022. godine a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena sve do isplate, sve u roku 15 dana.

II Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 2.014,32 eura zajedno sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena koja na iznos parničnog troška teče počev od dana donošenja prvostupanjske presude sve do isplate, sve to u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podnijela u ovom sporu tužbu protiv tuženika radi isplate iznosa od 8.570,49 eura. U tužbi navodi kako je s tuženikom zaključila dana 26.07. 2007. Ugovor o kreditu broj: 3210385831. Navedenim ugovorom tuženik je tužiteljici odobrio kredit u iznosu od 58.000,00 CHF sve u kunama po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita. Navedenim ugovorom ugovorena je promjenjiva kamatna stopa od 4,90 % sve sukladno čl. 2. Ugovora o kreditu. Isto tako ugovorena je kamata na zakašnjela plaćanja. Ugovoreni anuitet bio je 474,61 CHF. Dana 18.03. 2016. izvršena je konverzija kredita iz CHF u EUR-o. No unatoč navedenom do dana konverzije tužiteljica je preplatila tuženiku iznos od 8.570,49 EUR-a. Tijekom otplate kredita tuženik je jednostrano mijenjao kamatnu stopu iz predmetnog ugovora o kreditu, a da pri tomu nije pregovarao sa tužiteljem niti je tužitelj na tu promjenu uopće i mogao utjecati. Navedeno je imalo za posljedicu očitu neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja budući da cijena kredita kao bitan sastojak ugovora (i kamate) za tužitelja nije bila precizno određena a niti je bila odrediva što takovu ugovornu odredbu čini nepoštenom i ništetnom. Bitni sastojak ugovora činilo je i ugovaranje kredita u valuti CHF gdje se navodi da se kredit isplaćuje u kunama u iznosu koji odgovara protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita. O valutnoj klauzuli stranke nisu uopće pregovarale. Ubrzo nakon enormnog rasta tečaja iste u odnosu na kunu, narušila se pravična ravnoteža u ugovornom odnosu stranaka na štetu tužitelja te se tuženik rastom tečaja CHF neosnovano bogatio. Takova ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF ništetna je. No iako je predmetni kredit konvertiran sukladno odluci Vrhovnog suda RH Rev-2868/2018 od 12. 02. 2019. godine tužitelj ima pravo na povrat neosnovano stečenih novčanih sredstava od tuženika a na ime nepoštenih te samim tim ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli CHF, sve prije konverzije. Ističe se da prilikom ugovaranja predmetnog kredita tužitelju nije omogućeno ravnopravno pregovaranje niti sudjelovanje u određivanju uvjeta ugovora. Dakle radilo se o tipskom ugovoru u kojem je tuženik jednostrano mijenjao kamatnu stopu (tužitelju nije rečeno niti objašnjeno kako se i zašto mijenja kamatna stopa već mu je samo rečeno da se mijenja jednostrano i po odluci banke. Nikakva metodologija izmjene kamatne stope tužitelju nije predočena). Sve ovo prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, a koje ponašanje tuženika je i sankcionirano donošenjem pravomoćne presude u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača. Uvezi konverzije tužitelj ističe da ista nije uvažila ništetnost valutne klauzule CHF i promjenjive kamatne stope.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti ističe prigovor zastare te ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Dodatkom ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika stvorena je nova pravna osnova koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu i koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Tužitelj kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli. Tužitelj je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Dodatka pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita.. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da tužbu odbaci, a podredno da odbije sve tužbene zahtjeve tužitelja i naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene troškove ovog parničnog postupka.

3. Tijekom postupka radi razjašnjenja spornih, a za ovaj postupak odlučnih činjenica, provedeni su dokazi koje su stranke predložile na način da je izvršen uvid u dokumentaciju koju su dostavile stranke, uvid u nalaz i mišljenje Stalne sudske vještakinje za financije, računovodstvo i poreze UG od 20. veljače 2025. (list 207-221 spisa) te je proveden dokaz saslušanjem tužiteljice.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 8.570,49 eura na ime više plaćenog zbog promjene tečajnih razlika.

Među strankama nije sporno da su dana 26. srpnja 2007. sklopile Ugovor o kreditu broj: 3210385831, a kojim ugovorom je tuženik tužiteljici odobrio kredit u iznosu od 58.000,00 CHF sve u kunama po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita. Navedenim ugovorom ugovorena je promjenjiva kamatna stopa od 4,90 % sve sukladno čl. 2. Ugovora o kreditu. Isto tako ugovorena je kamata na zakašnjela plaćanja. Ugovoreni anuitet bio je 474,61 CHF. Dana 18. ožujka 2016. izvršena je konverzija kredita iz CHF u EUR-o.

Među strankama je sporna pravna osnova i visina tužbenog zahtjeva kao i činjenica da li je potraživanje tužitelja iz ovog postupka u zastari. Sporno je da li je ništava odredba ugovora o kamatnoj stopi i glavnici koja je promjenjiva i vezana uz tečaj CHF te se naplaćuje na sva dospjela i nenaplaćena potraživanja od prvog dana nakon dana dospijeća do dana naplate. Tuženik je istaknu i prigovor promašene aktivne legitimacije te činjenicu da je tužiteljica prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Dodatka pristala biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa.

5. Sve izvedene dokaze sud je ocijenio u smislu odredbe čl. 8. ZPP.

Tužiteljica je podneskom od 22. rujna 2025., po provedenom vještačenju, uskladila tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem Stalne sudske vještakinje za financije, računovodstvo i poreze UG od 20. veljače 2025. (list 207-221 spisa).

6. U odnosu na prigovor zastare, sud utvrđuje da se u konkretnom slučaju na ovaj pravni posao, odnosno tužbeni zahtjev primjenjuje odredba iz čl. 328 ZOO-a, a koja propisuje kako utvrđenje ništetnosti ne podliježe nikakvim zastarnim rokovima. Stoga se utvrđuje kako tužiteljica nije u zastari s pravom na podnošenje tužbe u ovom postupku. Budući da se radi o ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora, a u takvim slučajevima nema zastare. Ugovor o kreditu je sklopljen dana 26. srepnja 2007., te je isplaćen dana 1. kolovoza 2007., Dodatak ugovora o kreditu je sklopljen 17. ožujka 2016., kojim je izvršena konverzija kredita. Iz "PRESUDE POTROŠAČ" proizlazi da je presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. pravomoćnoj odlučeno o kolektivnoj tužbi potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, između ostalih protiv ovdje tuženika; podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u kojoj je utvrđeno da je Sberbank d.d. u razdoblju 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. od ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja ugovora nije potrošače informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te je tužena postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 – u daljnjem tekstu ZOO). U ovakvim sporovima oštećenici su ovlašteni podnijeti tužbu, a konkretno tužiteljica ima spomenuto ovlaštenje budući da je Ugovor zaključila 10.1.2007. tj. unutar naprijed navedenog roka. Slijedom izloženoga, utvrđuje se da tužiteljica nije u zastari s pravom na podnošenje tužbe u ovom postupku.

7. U odnosu na prigovor promašene aktivne legitimacije, sud utvrđuje da je tužiteljica aktivno legitimirana na podnošenje ove tužbe. Tužiteljica je sklapanjem Ugovora o kreditu broj: 3210385831 dana 26. srpnja 2007. postala korisnikom kredita te je kao korisnik kredita bila u obveznom odnosu prema tuženiku pa je samim time aktivno legitimirana na podnošenje ove tužbe kojom potražuje isplatu novčanog iznosa određenog tužbenim zahtjevom. Uvidom u Usporedni otplatni plan - Ugovora o kreditu broj: 3210385831 (list 212-217 spisa) utvrđeno je kako je tuženik primio svaku uplatu koja je bila izvršena pozivom na broj kreditne partije te nije prigovarao niti jednoj uplati koja je izvršena od strane druge osobe. Budući da su uplate učinjene isključivo pozivom na broj kreditne partije, upravo je tužiteljica ta koja je aktivno legitimirana na podnošenje tužbe. Svaka uplata po kreditu broj 3210385831 izvršena je isključivo pozivom na broj kreditnog aranžmana te je njom zatvaran navedeni kredit sukldano zaključenom ugovoru.

8. Iz Ugovora o kreditu broj 3210385831 (list 17-22 spisa) proizlazi kako su tuženik kao banka kreditor i tužiteljica kao korisnik kredita 26. srpnja 2007. sklopili isti te je tuženik kao banka odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kao korisniku kredita kredit od 58.000,00 CHF sve u kunama po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, na rok otplate 14 godina, uz redovnu kamatu 4,90 % godišnje, promjenjivu u skladu s promjenama tržišnih uvjeta. Navedenim ugovorom ugovorena je promjenjiva kamatna stopa od 4,90 % sve sukladno čl. 2. Ugovora o kreditu. Isto tako ugovorena je kamata na zakašnjela plaćanja. Ugovoreni anuitet bio je 474,61 CHF. Ugovor je ovjeren kod javnog bilježnika Marijana Mišković iz [adresa] 27. srpnja 2007. Dodatak ugovora o kreditu je sklopljen 17. ožujka 2016., kojim je izvršena konverzija kredita, utvrđen je iznos preostale glavnice za otplatu na dan 30.09.2015. godine u iznosu 19.227,09 EUR što primjenjivim tečajem na dan 30.09.2015. godine iznosi 146.742,65 kn (tečaj 7,632078 kn za 1 EUR). Dodatkom Ugovoru kojim je provedena konverzija utvrđena je preplata tužitelja na dan 30.09.2015. g. u iznosu 5.121,53 EUR.

Iz nalaza i mišljenja Stalne sudske vještakinje za financije, računovodstvo i poreze UG od 20. veljače 2025. (list 207-221 spisa) proizlazi kako je tužiteljica dana 26. srpnja 2007. sklopila Ugovor o kreditu broj: 3210385831 s kreditorom Zagrebačka banka d.d., te je isplaćen dana 01.08.2007. godine. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja je iznosila 4,90% godišnje, te je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima na rok otplate od 168 mjeseci. Dospijeće prvog anuiteta bilo je 01.10.2007., u iznosu od 474,61 CHF što je na dan isplate kredita iznosilo 2.099,79 kn, a sljedećih anuiteta svakog prvog dana u mjesecu. Ugovoreno je plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja (čl. 7. Ugovora o kreditu). Dodatak Ugovoru o kreditu sklopljen je 17. ožujka 2016. kojim je izvršena konverzija kredita, utvrđen je iznos preostale glavnice za otplatu na dan 30.09.2015. u iznosu 19.227,09 EUR što primjenjivim tečajem na dan 30.09.2015. iznosi 146.742,65 kn (tečaj 7,632078 kn za 1 EUR). Dodatkom Ugovoru kojim je provedena konverzija utvrđena je preplata tužitelja na dan 30.09.2015. u iznosu 5.121,53 EUR. Na dan provođenja konverzije, odnosno na dan 18.03.2016. godine je utvrđena glavnica u iznosu 17.875,78 EUR što primjenjivim tečajem na dan 18.03.2016.g. iznosi 135.118,71 kn (tečaj 7,558759 kn za 1 EUR). Sukladno Dodatku Ugovoru o kreditu, čl. 5 utvrđeno je da prema izračunu konverzije, zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF, preračunatih u EUR po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan uplate, veći je od zbroja anuiteta po kreditu u EUR. Njihova razlika predstavlja preplatu tužitelja koja na dan provođenja konverzije (18.03.2016.) iznosi 5.607,71 EUR.

Sud prihvaća kao istinit nalaz i mišljenje vještaka, budući je isti dan stručno i argumentirano.

Tužiteljica niti tuženik nisu imali primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka.

Nakon provedenog vještačenja tužiteljica je podneskom od 22. rujna 2025., uskladila tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem Stalne sudske vještakinje za financije, računovodstvo i poreze UG od 20. veljače 2025. (list 207-221 spisa).

Iz iskaza tužiteljice (list 254-255 spisa) proizlazi kako je dana 26. srpnja 2007. sklopila Ugovor o stambenom kreditu sa Zagrebačkom bankom. Koliko se sjeća, s obzirom da je bilo ljeto dugo je čekala na realizaciju kredita i iako je prva rata trebala biti u listopadu, prvu je ipak plaćala u prosincu i to je bila i jedina rata koju je platila onako kako je bilo ugovoreno ugovorom. Sve slijedeće rate koje su slijedile su bile uvećane za kamate, a sjeća se da je već rata u siječnju bila uvećana za nekih 70,00 kuna. Sve daljnje rate koje su slijedile su bile dosta uvećane. Nije odlazila u banku već je od banke dobila obavijest koliko će rate ići gore. Ugovor je bio sklopljen na 15 godina te je isti i otplatila, međutim morala je podići novi bezgotovinski kredit kako bi otplatila ovaj s obzirom da su joj rate iznosile nekih 3.000,00 kuna, a najveća rate je bila 3.500,00 kuna. S obzirom da isti nije mogla otplatiti od svoje plaće, radila je čak dva, tri posla kako bih uspjela otplatiti rate kredita te joj je ostalo vrlo malo za život, a školovala je i sina. Banka joj je pozvala radi sklapanja ugovora o konverziji te su nove rate bile u eurima, ugovor je potpisala. Rata po kojoj je trebala otplaćivati kredit bila 1.900,00 kuna, međutim to je bila samo ta prva rata. Na razgovoru u banci informirali su ju kako je kredit u švicarskim francima povoljniji u odnosu na kredit u eurima i to koliko se sjeća za nekih 150,00 kuna u to vrijeme. Osim što su joj u banci rekli koliko će iznositi kamatna stopa nitko joj nije rekao da bi se ista mogla mijenjati niti su ju na to upozorili. Nakon konverzije rata kredita je bila 50,00 eura niža u odnosu na posljednje rate koje je otplaćivala. Dalje navodi kako je od stambenog kredita kupila stan u kojem živi te koji nikada nije iznajmljivala niti se u njemu obavljao neki obrt.

9. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine, a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom br. Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. godine je odbio revizije I-VII-tuženika kao neosnovane. Postupak je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača - Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502c ZPP, pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Također, u skladu s odredbom čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, dalje ZZP) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl.106 st.1 Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl.131 st.1 Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. U dijelu točke I. izreke odluke Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, a u kojem dijelu je prvostupanjska odluka i potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH, broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine te u odnosu na taj dio Vrhovni sud RH je odlukom broj Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine, odbio reviziju tuženika kao neosnovanu, utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovora o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Visoki trgovački sud je taj dio odluke potvrdio svojom odlukom br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka kao trgovaca i korisnika kredita kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa, pa buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva. Ustavni sud RH je djelomično usvojio ustavnu tužbu tužitelja odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U- III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016., te je ukinuo odluku VSRH broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude VTSRH broj Pž-7129/13 – 4 od 13. lipnja 2014. godine, a kojom je preinačenje prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo". Odlučujući o reviziji VSRH je rješenjem broj Revt -575/16-5 od 03. listopada 2017. ukinuo presudu VTSRH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su 1-7 tužene povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF. VTSRH je donio presudu Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu TS u Zagrebu P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. VTSRH je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu. VSRH je donio odluku broj Rev-2221/2018-11 03. rujna 2019. kojom je odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja VTSRH o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi. Dok je Ustavni sud odbio 3. veljače 2021. sve ustavne tužbe banaka protiv revizije Vrhovnog suda RH kojom je potvrđena pravomoćna presuda P-1401/12.

Dakle promjenom kamatne stope došlo je do povećanja mjesečnih anuiteta koje su potrošači bili dužni plaćati u odnosu na anuitete koji su bili ugovoreni prilikom sklapanja ugovora o kreditu, dok je u odnosu na valutnu klauzulu kod koje je zbog promjene tečaja švicarskog franka odnosno porasta njegove vrijednosti došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF čija je vrijednost u navedenom razdoblju značajno porasla, a s time i sama protuvrijednost anuiteta u kunama.

Nedvojbeno utvrđeno da je tužiteljica u potpunosti isplatila kredit te je na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno da je tužiteljica zbog tečajne razlike CHF u odnosu na kunu vezano uz da korištenja kredita naspram datuma pojedinih anuiteta koje je plaćala uplatila veći iznos od ugovorenog te došlo do pretplate po osnovi tečajnih razlika ugovorene valute (CHF) u iznosu od 5.607,71 eura.

Tužiteljica je podneskom je podneskom od 22. rujna 2025., uskladila tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem Stalne sudske vještakinje za financije, računovodstvo i poreze UG od 20. veljače 2025. (list 207-221 spisa).

Uvidom u Ugovora o kreditu broj 3210385831 (list 17-22 spisa) od 26. srpnja 2007. te na temelju iskaza tužiteljice kao i nalaza i mišljenja vještaka, utvrđeno je da se radi o unaprijed formuliranom standardnom i tipskom ugovoru tuženika. Iz saslušanja tužiteljice proizlazi kako joj niti ovlaštena osoba banke nije uopće protumačila sve odredbe Ugovora pa prema tome niti ove sporne.

Sukladno odredbi čl.81 st.1 ZZP (NN 96/03), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl.81 st.2 ZZP, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

Odredba čl. 269 st. 2 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO) propisuje kako činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, dok je prema odredbi čl. 272 ZOO, činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi.

Odredba čl. 270 st. 1 ZOO propisuje da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

Uzimajući u obzir citirane zakonske odredbe, proizlazi da su sporne odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost ugovorne kamatne stope sukladno odluci tuženika, a uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope, kao i odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu, ništetne.

Nedvojbeno je utvrđeno kako je tužiteljica temeljem zakona ovlaštena tražiti da joj ovdje tuženik vrati utuženi iznos, a koji je tužiteljica platila tuženiku temeljem ništetnih odredaba Ugovora. Pri tome treba naglasiti kako se u konkretnom slučaju valja uvažiti i primijeniti čl. 81.st. 1. i 2. i čl. 87. ZZP (NN 96/03). Naime, sud je utvrdio da su spomenute Ugovorne odredbe na koje se poziva tužiteljica nepoštene jer se o njima nije pojedinačno pregovaralo te iste uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; ovdje tužiteljice. Naime, tuženik, tj. banka nije dokazala da se je o pojedinim ugovornim odredbama, uopće pojedinačno pregovaralo pa je sud u cijelosti stoga poklonio vjeru iskazu tužiteljice i utvrdio da se je radilo o tzv. tipskom ugovoru kojega je tužiteljici ponudila banka i kojega je tužiteljica potpisala. Posljedica spomenutog, tj. potpisivanje takve nepoštene ugovorne odredbe je ništavost.

Uvidom u Ugovor o kreditu broj 3210385831 (list 17-22 spisa) od 26. srpnja 2007. utvrđeno je kako isti ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. U ugovoru nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope, a budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredbu unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, smatra se da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo (čl.81 st.2 ZZP). Ugovorena redovna kamata sadržajno odgovara naknadi koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih od strane kreditora (banke) na određeno vremensko razdoblje, uz obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to Ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga odredba o takvoj kamati mora biti određena odnosno barem odrediva u smislu odredbi čl.269 st.2. ZOO i čl.272. ZOO.

Utvrđeno je kako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a na temelju Odluke o kamatnim stopama tuženika te nisu jasno određeni parametri odnosno kriteriji pod kojima se može mijenjati kamatna stopa. Stoga sud nalazi da odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivost kamatne stope nisu bile ni određene, a niti odredive u trenutku sklapanja toga Ugovora. Osim toga, navedeni Ugovor je sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama, čime je tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na banku. Stoga sud nalazi i da sporne odredbe o promjenjivosti kamatne stope, kao i odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu, predstavljaju nepoštene odredbe u smislu čl. 81. st. 1. ZZP.

Prema odredbi čl.3 st.1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl.5 iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

Slijedom svega izloženog sud je našao nedvojbeno utvrđenim da je konkretan Ugovor bio standardni ugovor o kreditu, a koji je formuliran od strane tuženika, utvrđeno je da se nije pregovaralo o pojedinim ugovornim odredbama , a isto tako nije bila usmeno upoznata o tome da bi kredit bio vezan i to kako glavnica tako i kamata uz promjenjivost devize tj. CHF te eventualnim posljedicama tj. Da bi trebala vraćati znatno veće iznose kako glavnice tako i kamata od onih koje su bile ugovorene na dan zaključenja ugovora.

Budući je sud utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o standardnom ugovoru, utvrđeno je da su takvi ugovori tipski ili adhezijski te su isti ništetni ukoliko nisu sastavljeni u skladu s načelom savjesnosti i poštenja u smislu čl. 322. st. 1. ZOO; a budući da je prouzročio očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama tužitelja kao suugovaratelja. Sud Europske unije je u svojoj odluci u predmetu C-186/16 P i dr. protiv Banca Romanesca SA, a koja presuda obvezuje ovaj sud, utvrdio da je banka bila dužna potrošaču detaljno objasniti kako funkcionira kreditni odnos u konkretnom slučaju.

Pri tom je sud utvrdio kako je nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, tj. tužiteljice jer je ista stavljena u neravnopravni položaj zbog okolnosti što je jednostranom odlukom banke bila primorana plaćati veće iznose mjesečnih rata odnosno anuitet, a od ugovorenih budući je tečaj znatno rastao u odnosu na srednji tečaj deviza HNB prilikom isplate svakog pojedinog anuiteta u odnosu na dan zaključenja ugovora te ista na spomenuto nije mogla utjecati.

Primjenom navedenih ugovornih odredbi tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane (tužiteljice) na cijenu, što je suprotno odredbi čl. 247. ZOO koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz čl.4 ZOO jer je neizvjesna visina novčanog iznosa kojeg tužitelj mora vratiti tuženiku.

Slijedom navedenog utvrđeno je kako je tuženik na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvario korist u vidu plaćanja veće naknade za kredit, nego što bi ostvario da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, odnosno ugovorne odredbe iz članka 2. i 7. Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka suprotne su načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice.

Stoga je tuženik u obvezi platiti tužiteljici razliku u vidu više plaćenog iznosa kredita zbog ništetne ugovorne odredbe u smislu odredbe čl.1111. st.1. ZOO.

Odredbom članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 25/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23.– u nastavku teksta: ZOO-a) propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što ej ispunjeno protivi vraćanju ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja odluke, ako zakon što drugo ne određuje vraćanje primljenog po osnovu ništetne odredbe se vrši po pravilima o vraćanju stečenog bez osnove iz članka 1111. -1120. ZOO-a.

Naime, visina kamatne stope bitan je element ugovora o kreditu, pa za svaku njezinu promjenu, kao i za promjenu svih bitnih elemenata kod svake vrste ugovora, potrebno je sklapanje dodatka ugovora, a za sklapanje kojeg je ponovna potrebna suglasnost volja obiju ugovornih strana.

Iz navedenoga jasno proizlazi da je tuženik jednostranim donošenjem odluka o promjeni redovne kamatne stope, a koje promjene nisu bile određene nikakvim parametrima, neprekidno i to kako za vrijeme sklapanja ugovora, tako i za vrijeme njegova trajanja, postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja te na štetu druge ugovorne strane, ovdje tužiteljice.

Naime, sklapanje Sporazuma o konverziji sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne Novine broj 102/15.) nije zapreka da bi se moglo utvrđivati ništetnim osnovni ugovor o kreditu, pa tako i utvrđivati ništetnim pojedine odredbe tog ugovora koje bi bile ujedno i nepoštene ugovorne odredbe sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci Rev-1096/2022 izrazio pravno shvaćanje da potrošač sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija ne gubi pravo potraživanja preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. U odluci Rev-2868/18 obrazlaže da sama činjenica da su stranke sklopile Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, pa dakle korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga eventualno ostvario svoja prava za koja smatra da mu pripadaju.

Osim toga, treba uzeti u obzir da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12. od 4. srpnja, 2013. koja je djelomično potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13. od 13. lipnja 2014., pravomoćno je utvrđeno da su banke u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama banaka i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banaka o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenim na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, banke su postupile suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03., u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., i to člankom 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje predviđeno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12.- dalje: ZZP) i to članka 96. i 97.

Istovjetno proizlazi i iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revt-249/14. od 9. travnja 2015., pa navedene presude, koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa, koje su pokrenuli potrošači, obvezuju ostale sudove u pojedinačnim sporovima radi individualne zaštite prava potrošača i tužitelj se u ovom postupku pravilno pozvao na sadržaj tih odluka radi individualne pravne zaštite.

Prema odredbi članka 502.a stavak 1. ZPP-a udruge, tijela ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

Odredbom članka 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a dok je odredbom članka 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ovog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi.

Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozivati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a. Takovo shvaćanje izneseno je u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2245/17 od 20. ožujka 2018.

10. Analizom i ocjenom ovih dokaza sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan.

11. Uzimajući u obzir da je tužiteljica u sporu uspijela u cijelosti, sud je tužiteljici temeljem čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku dosudio i trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 2.014,32 eura, koji trošak se odnosi na sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura, zastupanje na ročištu dana 24.9.2024. u iznosu od 200,00 eura, zastupanje na ročištu dana 26.11.2024. u iznosu od 200,00 eura, zastupanje na ročištu dana 24.9.2025. u iznosu od 200,00 eura, zastupanje na ročištu dana 23.10.2025. u iznosu od 200,00 eura, PDV 25% u iznosu od 250,00 eura, pristojba na tužbu i presudu u iznosu od 264,32 eura te predujam za vještačenje u iznosu od 500,00 eura..

Budući je tužiteljica u cijelosti uspjela u ovoj parnici, tuženiku nije priznat zahtjev za naknadu troškova ovog postupka.

Trošak je odmjeren u skladu s važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, imajući u vidu vrijednost boda i vrijednost predmeta spora, uvećano za porez na dodanu vrijednost

Ivanić-Grad, 28. studeni 2025.

Viša sudska savjetnica-specijalist:

Sudac:

Ina Štukar Marković

Jasna Grgurić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može žalbenom sudu podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda pismeno u 3 istovjetna primjerka.

DNA:

- strankama po pun.