Poslovni broj: P-1815/2024-17

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-7306/2024-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Zrinki Berečki kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja VM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici MM, VMG, Karlo Muić i dr., odvjetnici u Odvjetničkom društvu Križanec, Car- Pavlic & Poparić j.t.d. iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 23. listopada 2025., u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja Karla Muića, odvjetnika i zamjenika punomoćnika tuženika KM, odvjetničkog vježbenika, dana 28. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 5. st. 1. Ugovora o kreditu broj: 166 133/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, potpisanog dana 28. rujna 2005. godine od strane pravnog prednika tuženika HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d., kao kreditora, tužitelja, kao korisnika kredita, TM kao sudužnika, te IM i BM, kao založnih dužnika, koji je dana 29. rujna 2005. godine potvrđen (solemniziran) od strane javnog bilježnika Ignaca Vugera, pod brojem: OV 1570/2005, u dijelu u kojem je određeno da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,25 % (jednocijelihdvadesetpet posto) jednokratno.

II/ Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, isplatiti tužitelju VM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 620,05 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 6. listopada 2005. do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III/ Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od u iznosu 434,72 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 28. studenog 2025. pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV/ Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa od 434,72 EUR.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 09.prosinca 2024. navodi da su dana 28. rujna 2005. pravni prednik tuženika HYPO ALPE-ADRIA BANK d.d., kao kreditor, tužitelj, kao korisnik kredita, TM kao sudužnik te (sada pok.) IM i BM, kao založni dužnici, sklopili su Ugovor o kreditu, broj: 166-133/2005 (sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini), koji je solemniziran dana 29. rujna 2005. od strane javnog bilježnika Ignaca Vugera, pod brojem: OV-1570/2005. Prema odredbama čl. 5. Ugovora o kreditu određeno je da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,25 % (jednocijelihdvadesetpet posto) jednokratno te da se korisnik kredita obvezuje snositi sve troškove u svezi sa izradom Ugovora, kao i druge eventualno nastale nuzgredne troškove. Temeljem prethodno citirane odredbe, tužitelju je dana 05. listopada 2005. naplaćena navedena jednokratna naknada u iznosu od 4.671,75 kuna (620,05 EUR), ustegom od iznosa odobrenog kredita. U bitnom navodi da se radi o standardnoj odredbi ugovora o kreditu koji je unaprijed pripremio tuženik kao trgovac i jača/dominantna ugovorna strana, na sadržaj koje tužitelj kao potrošač ni na koji način nije bio u mogućnosti utjecati, niti su stranke o istoj pojedinačno pregovarale, pri čemu ističe da se radi od netransparentnoj odredbi iz koje nije vidljivo na koje se točno troškove ista naknada odnosi niti je o tome bio informiran od strane tuženika, a što je sve uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, na štetu ovdje tužitelja kao potrošača. Stoga ističe da se radi o nepoštenoj i ništetnoj ugovornoj odredbi u smislu čl. 81. st.1. i čl. 87. st.1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, dalje ZZP/03) te smatra da ima pravo zahtijevati povrat iznosa kojeg je tuženik stekao temeljem navedene ništetne odredbe. Stoga konačno postavljenim tužbenim zahtjevom predlaže utvrditi ništetnom odredbu čl.5. st.1. predmetnog Ugovora sadržaja kao pod točkom I/ izreke te predlaže naložiti tuženiku isplatu iznosa od 620,05 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 06. listopada 2006. pa do isplate, uz naknadu parničnog troška zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu. Priznaje nespornim da je, temeljem odredbe čl. 5. predmetnog Ugovora o kreditu, prilikom isplate kredita dana 5. listopada 2005. tužitelju naplaćena jednokratna naknada u iznosu od 620,05 EUR (4.671,75 kuna). Ističe da je u Ugovoru potpuno jasno, lako razumljivo i uočljivo navedeno da se od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% iznosa kredita, pa stoga smatra da poštenost iste odredbe nije dopušteno ocjenjivati u smislu čl. 84. ZZP/03. Pri tome ističe da osim gramatičke razumljivosti, sporna ugovorna odredba ispunjava i uvjet predvidljivosti odnosno mogućnost tužitelju utvrditi ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz iste odredbe, kao i da je sastavljena u skladu sa zahtjevom tržišne transparentnosti. Nadalje, tuženik ističe da, kao i svaka druga kreditna institucija, prilikom odobravanja kredita ima troškove koji su određeni kroz paušalnu naknadu te smatra da ima pravo naplatiti usluge koje pruža. Navodi i da se financira upravo kroz naknade te da je zbir svih naknada izvor iz kojeg se, između ostalog, isplaćuju plaće radnicima tuženika čiji je opis poslova i obrada kreditnih zahtjeva. Nadalje, u bitnom osporava da bi sporna ugovorna odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, na štetu tužitelja. Ističe da predmetnim Ugovorom odobren i isplaćen iznos 78.100,00 CHF (u kunskoj protuvrijednosti), a sporna naknada je naplaćena u iznosu 1,25%, pa da je stoga razvidno kako predmetna naknada ni po čemu ne uzrokuje značajnu neravnotežu. Također, ističe i da u ugovorima o kreditu nije potrebno navesti što čini trošak obrade kredita te se u tom pravcu poziva na stajališta Suda EU, između ostalog, u presudi C-621/17 (Kiss protiv CIB Bank). Podredno, sve i da je predmetna odredba ništetna, a što tuženik osporava, smatra da tužitelju nije dopušteno isticati ništetnost iste sukladno odredbi čl. 326. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21, 114/22, 156/2022 i 155/23, dalje: ZOO), s obzirom da bi uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a Ugovor je u cijelosti ispunjen. Također, osporava i tijek zatraženih zateznih kamata, ističući da se tuženik u svakom slučaju ne može smatrati nepoštenim stjecateljem utuženog novčanog iznosa u smislu čl. 1115. ZOO- a, za razdoblje prije podnošenja tužbe. Ističe i prigovor zastare u odnosu na novčani tužbeni zahtjev, a naknadno tijekom postupka osporava tužitelju i status potrošača. Predlaže tužbene zahtjeve odbiti kao neosnovane uz naknadu parničnog troška zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate.

3. Tijekom postupka izvođenja dokaza izvršen je uvid u Ugovor o kreditu broj 166-133/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 28. rujna 2005. (listovi 7-16 spisa), Otplatni plan (listovi 17-24 spisa), Pregled prometa za klijenta (listovi 25-37 spisa), isplatni nalog od 5. listopada 20005. (list 41 spisa) te je saslušan tužitelj (listovi 177-178 spisa).

4. Ocjenjujući izvedene dokaze, u skladu s čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 70/22,114/22 i 153/23, dalje:ZPP), sud je utvrdio da su tužbeni zahtjevi osnovani.

5.1. Nije sporno da je između tuženika (u to vrijeme naziva / tvrtke Hypo Alpe-Adria Bank d.d.) kao kreditora, tužitelja kao korisnika kredita, GM, kao sudužnika te IM i BM, kao založnih dužnika zaključen Ugovor o kreditu broj 166-133/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 28. rujna 2005., temeljem kojeg je tužitelju odobren stambeni kredit u svrhu dovršenja kuće u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 78.100,00 CHF obračunato po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita (čl.2.); da se na iznos kredita obračunavaju kamate od 3,99 % dekurzivno godišnje (čl.3. st.1. ); da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 372,41 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.na dan plaćanja…;da se kamate obračunavaju mjesečno te su uključene u anuitete (čl. 3. st.1., 2. i 3.); da je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,25 % (jednocijelihdvadesetpet posto) jednokratno (čl.5.st.1.) te da se korisnik kreditia nadalje obvezuje da će snositi sve troškove u vezi s izradom Ugovora, javnobilježničke i sudske pristojbe te snositi druge eventualno nastale nuzgredne troškove (čl.5.st.2.); da je ugovoreno da je Banka od 01.10.2006. ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d…. te da korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da primjenu Odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune (čl.6.); da su ugovorne strane suglasne da se radi osiguranja tražbina iz ovog Ugovora zasniva založno pravo na nekretnini u vlasništvu založnih dužnika pobliže opisanoj u čl. 10. Ugovora; da potpisom na ovom Ugovoru Korisnik kredita, Založni dužnici i Sudužnici u cijelosti prihvaćaju odredbe Općih poslovnih uvjeta Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., odredbe i tarife Odluke o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. , kao i Odluku o kamatnim stopama Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. te druge opće akte Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. sa svim izmjenama i dopunama istih koje budu donesene za vrijeme postojanja tražbina Banke iz ovog Ugovora (čl.21.st.3 ); da je javni bilježnik Ignac Vuger iz [adresa] pod posl. br. OU- 1570/2005 dana 29. rujna 2005. potvrdio da je svim sudionicima pravnog posla, između ostalog i tužitelju, navedena isprava pročitana i upozoreni su da ista ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta te da su sudionici izjavili da prihvaćaju pravne posljedice koje iz toga proizlaze za njih i da to odgovara njihovoj pravnoj volji.

5.2. Nadalje, nije sporno da je tuženik do 11. srpnja 2016. poslovao pod tvrtkom Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.

5.3. Također, nije sporno da je tužitelju, temeljem sporne odredbe čl.5.st.1. Ugovora prilikom isplate/ korištenja kredita dana 5. listopada 2005. naplaćena jednokratna naknada za obradu kredita (1,25% od iznosa kredita) u iznosu od 4.671,75 kuna (620,05 EUR) te nije sporno da je predmetni kredit u cijelosti otplaćen.

6.1. Neosnovano tuženik osporava tužitelju status potrošača u smislu odredbe čl. 3. toč. 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, dalje: ZZP/03.) Naime, iz iskaza tužitelja (listovi 177-178 spisa), koji je sud prihvatio kao neposredno uvjerljiv i iskren, kao bitno proizlazi da je predmetni Ugovor o kreditu zaključio u svrhu financiranja gradnje druge etaže kuće na adresi u [adresa], koja je u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora bila u suvlasništvu njegovih roditelja pok. IM i BM (založnih dužnika), a koji su tužitelju i njegovom pokojnom bratu LM dopustili da podignu još jedan kat. Obojica su ishodili kredit te svaki za sebe izgradili po jedan stan (iznad prostora autoservisa u prizemlju), a sredstva predmetnog kredita utrošena su isključivo u svrhu financiranja gradnje stana na prvom katu površine cca 142 m2, koji je pripao tužitelju u vlasništvo, a koji je stan u zemljišnoj knjizi upisan kao 3. suvlasnički dio nekretnine upisane u zk. ul. broj [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. U navedeni stan tužitelj je uselio nakon završetka gradnje tijekom 2006. te u istom od tada neprekidno stanuje zajedno sa svojom suprugom i dvoje djece, a isti stan se sve vrijeme koristi isključivo za stanovanje. Pri tome valja istaknuti da tuženik tijekom postupka niti ne tvrdi određeno da bi kredit bio korišten (niti djelomično) u svrhe namijenjene nekoj poslovnoj/ poduzetničkoj djelatnosti, a niti navedeno ne proizlazi iz sadržaja predmetnog Ugovora, koji je tužitelj zaključio kao fizička osoba. Stoga sud nalazi nedvojbeno utvrđenim da je svrha zaključenja predmetnog Ugovora bila isključivo potrošačka.

6.2. Sud je također ocijenio kao neposredno uvjerljivim iskazivanje tužitelja koji je nadalje naveo da je prije zaključenja predmetnog Ugovora imao je kontakte sa zaposlenicima tuženika u poslovnici u [adresa]. Bio mu je ponuđen samo kredit s valutnom klauzulom u CHF, koji mu je prezentiran kao najpovoljniji. Od strane zaposlenika tuženika nije bio informiran o postojanju bilo kakvih rizika ugovaranja kredita s valutnom klauzulom u CHF odnosno o postojanju rizika porasta tečaja navedene valute. O pojedinim ugovornim odredbama, osim o iznosu kredita i roku otplate, nije imao mogućnost pregovarati, pa tako niti o spornoj ugovornoj odredbi o obvezi plaćanja jednokratne naknade za obradu kredita, niti o visini iste naknade. Od strane zaposlenika tuženika nije bio informiran na koje se točno troškove ili usluge tuženika odnosi plaćanje navedene naknade, a bilo mu je samo rečeno da tu naknadu mora platiti ukoliko želi da mu se odobri kredit. Također, nije mogao pregovarati niti o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena jednostrana promjenjivost kamatne stope u razdoblju nakon 1. listopada 2006., a od strane tuženika nije bio informiran niti o tome u okolnostima može doći do promjene početno ugovorene kamatne stope niti o kriterijima i parametrima promjene kamatne stope. Tijekom otplate kredita, zbog rasta tečaja CHF i povećanja kamatne stope, došlo je do značajnog povećanja iznosa mjesečnog anuiteta, tako da mu je u jednom razdoblju mjesečni anuitet (od početnog u iznosu od cca 2.500,00 kuna) porastao na iznos od cca 5.000,00 kuna

7.1. Prema odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07, dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, pri čemu je u stavku 4. propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. U članku 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Pri tome zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

7.2. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

8. Iz stipulacije sporne odredbe čl.5.st.1. predmetnog Ugovora proizlazi da se radi unaprijed formuliranoj ugovornoj odredbi standardnog ugovora kojom je određeno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % iznosa kredita. Iako naizgled jasna i razumljiva, navedena odredba prema ocjeni ovog suda ne zadovoljava zahtjev transparentnosti budući je ista u neodređena, u pogledu vrste usluga i troškova na koje se ista odnosi.

9. Pri tome, prema stajalištu ovog suda troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva koja je naplaćena tužitelju temeljem sporne odredbe nisu samorazumljivi. U odnosu na navode tuženika koji ističe da, između ostalog, predmetna naknada u zbiru s ostalim naknadama banke, pokriva troškove poput plaća zaposlenika tuženika , valja navesti da se radi o troškovima koji svakako ne korespondiraju s iznosom naknade za obradu kredita koja je temeljem sporne ugovorne odredbe naplaćena tužitelju. Također, valja dodati i da je cijena kredita sadržana u ugovornoj kamati, pa stoga tuženik ne može osnovano dodatno još i redovne troškove svog poslovanja prenijeti na teret tužitelja kao korisnika kredita –potrošača, ukoliko se i uzme da se naplaćeni iznos predmetne naknade doista odnosi na prethodno navedene troškove, kako to tvrdi tuženik. Pri tome sama činjenica da je sporna jednokratna naknada za koju tuženik navodi da predstavlja trošak obrade kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.

10. S obzirom da je upravo na tuženiku teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o spornoj naknadi za obradu kredita, a iz prihvaćenog iskaza tužitelja i stipulacije sporne odredbe čl. 5.st.1. Ugovora, temeljem koje je tužitelju nametnuta obveza plaćanja naknade za obradu kredita u iznosu od nespornih 4.671,75 kuna (620,05 EUR), proizlazi da se o sadržaju sporne odredbe nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj informiran na koje nastale troškove ili pružene usluge se predmetna naknada odnosi, pri čemu valja istaknuti da tuženik tijekom postupka nije niti tvrdio niti dokazivao suprotno.

11. Također valja istaknuti i da u konkretnom slučaju proizlazi i to da se o općim aktima tuženika, a koji se spominju u Ugovoru (čl.21.st.3.), po prirodi stvari nije i ne može pojedinačno pregovarati, pri čemu valja dodati da tuženik tijekom postupka nije dostavio Odluku o naknadama za usluge Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. iz čl. 21.st.3 predmetnog Ugovora, pa tako nije dokazao niti da bi u navedenom internom aktu tuženika bile navedene informacije o razlozima plaćanja predmetne naknade.

12.1. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj bio prihvatio spornu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna sporna ugovorna odredba temeljem koje je tužitelju naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

12.2. U odnosu na pozivanje tuženika na Odluku Suda Europske unije u predmetu Kiss i CIB Bank, C-621/17 od 3. listopada 2019., a vezano za zahtjev transparentnosti valja reći, da nije nužno da se u ugovoru o kreditu, specificirano navedu sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu kreditnog zahtjeva . Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev-266/2024-2 od 9. listopada 2024.). Kako iz prethodno navedenog proizlazi da tužitelj nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje navedene naknade te da mu bez sporne ugovorne odredbe, o kojoj nije imao mogućnost pregovarati, kredit izvjesno ne bi bio odobren, tako tužitelj, iako je prije sklapanja Ugovora o kreditu imao informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade, nije imao saznanja o njezinoj krajnjoj svrsi.

13. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Ovdje valja ukazati da je Sud Europske Unije u odluci od 03. rujna 2020. – spojeni predmeti C-84/2019., C- 222/2019., C-252/2019., po zahtjevu za prethodnu odluku vezano za primjenu članka 3. Direktive 93/13/EEZ, a u pogledu plaćanja naknada i troškova kredita izrazio pravna stajališta da potrošač mora biti u mogućnosti provjeriti da ne postoji preklapanje među različitim naknadama ili uslugama za koje se one naplaćuju (točka 75. obrazloženja) te da kada je riječ o ispitivanju postojanja znatnije neravnoteže stvorene odredbama kojima se na teret potrošača prebacuju troškovi različiti od kamata, takvo ispitivanje se ne može ograničiti na kvantitativno, ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije koja je predmet ugovora i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača. Naime, znatnija ravnoteža može proizlaziti već iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj potrošača kao stranke ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava ili bilo u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena nacionalnim pravilima (točka 92. obrazloženja).

14. Također, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03 uzeo u obzir da i ostale odredbe predmetnog Ugovora, odnosno činjenicu da se radi o potrošačkom stambenom kreditu s ugovorenom primjenom valutne klauzule u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koja se mijenja sukladno odluci tuženika te da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., utvrđeno da je, između ostalih banaka, tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, a u razdoblju u kojem je zaključen i predmetni Ugovor, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti te koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem redovne kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze po tim ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i njegovim drugim internim aktima, a bez da su prije i u vrijeme sklapanja tih ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači pojedinačno o tome pregovarali i utvrdili parametre koji utječu na odluku o promjenjivoj stopi ugovorne kamate, sve suprotno odredbi članka 81., 82. i 90. ZZP/03.

15. Slijedom navedenog, a imajući u vidu sve prethodno navedene okolnosti, sud nalazi da je sporna odredba čl.5. st. 1. Ugovora o kreditu nepoštena budući se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te je ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača (neovisno o visini naplaćenog iznosa naknade), posebice imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (o valutnoj klauzuli u CHF i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi), kao i da tužitelj nije bio informiran o odnosu između iznosa naknade koji mu je naplaćen za obradu kreditnog zahtjeva te zauzvrat pruženih usluga (u pravcu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita).

16. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna pa je stoga slijedom prethodno navedenih razloga prihvaćen tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti sporne odredbe čl.5. st.1. predmetnog Ugovora o kreditu te odlučeno kao pod toč. I/ izreke ove presude.

17. Imajući u vidu prethodno navedene razloge, sud nalazi da je tuženik u obvezi tužitelju vratiti ono što je stekao temeljem djelomično ništetnog Ugovora, dakle, bez osnove i to sa zateznom kamatom od dana stjecanja jer se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem, pa kako je među strankama nesporno da je tuženik po osnovi ništetne odredbe čl. 5. st.1. Ugovora tužitelju dana 05. listopada 2005. naplatio iznos od 4.671,75 kuna, a što primjenom fiksnog tečaja konverzije od 7,53450 te primjenom pravila za preračunavanje i zaokruživanje iz Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", broj 57/2022) predstavlja iznos od 620,05 EUR, to je tužitelju u cijelosti dosuđen zatraženi iznos od 620,05 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 06. listopada 2005. pa do isplate, temeljem čl.323.st.1., čl.1111.st.1., čl.1115. i čl.29. st.1. ZOO-a (toč. II/ izreke).

18. Odluka o kamatnoj stopi za razdoblje do 31.prosinca 2007. temelji se na odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj:153/04), za razdoblje od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. se na odredbi čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine"35/05, 41/08 i 125/11), za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. na odredbi čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18), za razdoblje od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. na odredbi 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21, 114/22 i 156/2022), a za razdoblje od 29. prosinca 2023. pa do isplate na odredbi Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21, 114/22, 156/2022 i 155/23).

19. Prigovor zastare nije osnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući u vidu da odluka točke I/ ove presude još nije pravomoćna pa nije počeo niti teći petogodišnji zastarni rok, neosnovano tuženik tvrdi da je zahtjev za isplatu utuženog novčanog iznosa zastario.

20.1. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154 st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Troškovi su odmjereni prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 620,05 EUR određenoj rješenjem donesenim na ročištu 23. listopada 2025., imajući u vidu da je tuženik na navedenom ročištu, a prije zaključenja prethodnog postupka, prigovorio vrijednosti predmeta spora koju je tužitelj naveo u tužbi (1.947,27 EUR). Naime, deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu/isplatu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva na činidbu, odnosno isplatu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj Revr-774/2005-2 od 13. prosinca 2005. i rješenju poslovni broj Revr-475/2008-2 od 27. listopada 2008.). Budući je u konkretnom slučaju deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti predmetne ugovorne odredbe istaknut samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za povrat plaćene naknade za obradu kredita, tako se dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na deklaratorni zahtjev ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora. Stoga je sud utvrdio vrijednost predmeta spora u visini zahtjeva za isplatu (tako i Županijski sud u Puli-Pola u presudi poslovni broj Gž-1313/2023-2 od 27. studenoga 2023.).

20.2. Tužitelju su, u svezi zastupanja po ovlaštenim punomoćnicima odvjetnicima, primjenom važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23), kao osnovano zatraženi priznati sljedeći troškovi postupka: za sastav tužbe, prema Tbr 7/1-50 bodova, za sastav podneska od 24. veljače 2025. prema Tbr. 8/1 – 50 bodova te za zastupanje na ročištu od 23. listopada 2025., prema Tbr 9/1-po 50 bodova. Ukupno je tužitelju priznato 150 bodova što uzimajući u obzir vrijednost jednog boda od 2,00 EUR i uvećano za PDV od 25% iznosi 375,00 EUR. Navedenom iznosu valjalo je pribrojiti i trošak plaćene sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 33,18 EUR i zatraženi trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu od 26,54 EUR, tako da ukupno dosuđeni parnični trošak tužitelju iznosi 434,72 EUR, slijedom čega je odlučeno kao pod toč. III/ izreke.

20.3. Odluka o tijeku i stopi zateznih kamatama na dosuđeni iznos parničnog troška tužitelju, temelji se na odredbama čl. 151.st.3. ZPP-a i čl. 29 st. 2. ZOO-a.

20.4. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak zastupanja na ročištu za objavu i uručenje presude. Navedeni trošak nije od nikakvog značaja za vođenje parnice, jer o toj radnji ne ovisi odluka suda te pristup ovom ročištu nije obavezan i nije od nikakvog utjecaja na pravo stranke budući postoji mogućnost isticanja presude na internetskoj stranici e- Oglasna ploča sudova odnosno dostave prema odredbama ZPP-a o dostavi pismena (čl. 335. st. 10. i 11. ZPP-a), pri čemu se posebno se napominje da okolnost što je odredbom Tbr.9/3 Tarife propisano pravo na nagradu za ročište na kojem se presuda objavljuje ne otklanja primjenu čl.155.st.1. ZPP-a. Također, tužitelju nije priznat niti zatraženi trošak sastava zahtjeva za dostavu dokumentacije od 4. rujna 2023. (listovi 38-39 spisa), jer se prema ocjeni ovog suda ne radi o trošku koji tužitelj može osnovano potraživati od tuženika. Slijedom navedenog, zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u preostalom dijelu, preko dosuđenog iznosa od 434,72 EUR odbijen je kao neosnovan (toč. IV/ izreke)

U Zagrebu, 28. studenog 2025.

Sutkinja:

Zrinka Berečki

1 0

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu.

DNA:

1. pun. tužitelja uz rješenje o pristojbi za presudu (26,54 EUR)

2. pun. tuženika