Republika Hrvatska
Općinski sud u Varaždinu
Stalna služba u Ivancu
Ak. Mirka Maleza 3
Poslovni broj: P-512/2025-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
PRESUDA ZBOG OGLUHE
Općinski sud u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu, po sutkinji Nataši Sever, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja NF, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Danijelu Trubiću, odvjetniku iz Varaždina, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. OIB:23057039320, iz Rijeke, Jadranski trg 3/A, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, izvan ročišta, 28. studenoga 2025.,
p r e s u d i o j e
1. Utvrđuje se da je ništetna odredba točke 10. Ugovora o kreditu br. 2402006- 1031262160/51401652-5103835004 sklopljenog dana 13. veljače 2008. između tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. OIB:23057039320 iz Rijeke, Jadranski trg 3/A i tužitelja RF OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kao korisnika kredita u prvom odjeljku koji glasi:
10. NAKNADA:
„Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 2,500 % (dva cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjestoHRK), obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.” II. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. OIB:23057039320, iz Rijeke, Jadranski trg 3/A da tužitelju RF OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], isplati iznos od 1.480,47 EUR (slovima: tisućučetiristotineosamdeset eura i četrdesetsedam centi) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na predmetni iznos od 16. veljače 2008. pa do isplate i to do 31. srpnja 2015. po stopi zatezne kamate u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, zatim od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, zatim od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koju stopu je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, te od 1. siječnja 2025. do isplate po stopi zatezne kamate određene uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. OIB: 23057039320, iz Rijeke, Jadranski trg 3/A da tužitelju RF OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], nadoknadi trošak ovog postupka u iznosu od 289,81 eura (dvijestoosamdesetdevet eura i osamdesetjedan cent), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja ove presude 28. studenoga 2025. pa do isplate po stopi zatezne kamate određene uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj je, po punomoćniku, protiv tuženika podnio tužbu radi utvrđenja i ništetnosti, navodeći da je odredbom točke 16. Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51401652-5103835004 određena nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika, međutim ista ne proizvodi pravne učinke i ne može se smatrati sporazumom stranaka o mjesnoj nadležnosti u smislu čl.70. Zakona o parničnom postupku, budući da se radi o odredbi unaprijed formuliranog ugovora o kojoj stranke ugovora nisu pojedinačno pregovarale te se smatra nepoštenom jer, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača (čl.96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/07 s izmjenama i dopunama, u daljnjem tekstu ZZP/07), da se navedeno ogleda u činjenici da tužitelj ima prebivalište na području nadležnosti Naslovnog suda te bi u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u sjedištu tuženika, što je u konkretnom slučaju sud u Rijeci, bio izvrgnut značajnim dodatnim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena, što nije slučaj s tuženikom koji ima poslovnu jedinicu u sjedištu Naslovnoga suda, da tužitelj skreće pažnju kako je takav stav zauzela i sudska praksa izražena u odlukama Županijskog suda u Varaždinu br. Gžž-2000/18 od 22.11.2018., kao i Županijskog suda u Splitu broj Gž Ovr-393/18 od 4.05.2018., ali i praksa Suda Europske unije izražena u presudi od 27.06.2000. u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98, ističe kako je kod Naslovnog suda u predmetu poslovnog broja P-924/19 temeljem naznačenog Ugovora o kreditu i između istih parničnih stranaka već vođen postupak radi isplate i povrata više plaćenih iznosa anuiteta zbog nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivosti kamatne stope, a u kojem postupku je pravomoćnim rješenjem od 6. travnja 2023. odbijen prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti (potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Zagrebu broj Gžž2986/2023-2 od 19. listopada 2023.), a u konačnici je presudom od 17. srpnja 2025, da je naslovni sud usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, da je tužitelj s tuženikom 13. veljače 2008. sklopio Ugovor o kreditu br. 2402006- 1031262160/51401652-5103835004 (u daljnjem tekstu: Ugovor) kojim je tužitelju stavio na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 98.500,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važećem na dan puštanja kredita u tečaj, da se u konkretnom slučaju radilo o stambenom potrošačkom kreditu, a ugovorne strane su 22. siječnja 2016. sklopile Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5103835004, da je tužitelj u cijelosti i konačno otplatio predmetni kredit u listopadu 2024., da je 15. veljače 2008. tuženik tužitelju prilikom isplate naznačenog kredita obračunao i naplatio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 2,5 % od iznosa kredita, tzv. ulaznu naknadu u jednokratnom iznosu od 11.154,63 kn, odnosno 1.480,47 EUR, da je odredbom točke 10. Ugovora o kreditu određena je obveza tužitelja kojom je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita dužan tuženiku prije korištenja kredita platiti 2,500 % (dva cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200 kn, obračunate s datumom Ugovora te da bi tužitelj bio suglasan da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana, da se radi o tipskoj odredbi koju je tuženik prethodno formulirao i unio u tekst ugovora, a o kojoj tužitelj nije mogao pregovarati. Predmetnom odredbom nije određena svrha naknade, koje troškove ona obuhvaća, niti ista ima podlogu u eventualnim stvarnim troškovima tuženika povezanim sa sastavljanjem ugovora o kreditu s obzirom da je određena u postotnom iznosu od iznosa kredita pa da se stoga radi o odredbi koja je očito prouzročila neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice imajući u vidu da je predmetna naknada iznosila 2,5 % od iznosa kredita, tako da je u konkretnom slučaju tužitelj na ime tzv. ulazne naknade platio tuženiku iznos od čak 11.154,63 kn, odnosno 1.480,47 EUR, što je u tom trenutku predstavljalo iznos od gotovo tri anuiteta kredita. Tužitelj je nadalje istaknuo kako se radi i o odredbi koja se temeljem čl.96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 s izmjenama i dopunama) smatra nepoštenom i protivnom načelu savjesnosti i poštenja u obveznim odnosima, pa je shodno tome odredba točke 10. Ugovora o kreditu temeljem odredaba Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima ništava, da u prilog tome govori i ustaljena sudska praksa u korist potrošača koji su tužbama tražili utvrđenje ništetnosti naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita (vidjeti npr. presudu i rješenje Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovnog broja Gžž-1085/2024-2 od 21. 5. 2025., presudu Županijskog suda u Zagrebu poslovnog broja Gžž-2789/2024-2 od 7. 1. 2025., kao i presudu i rješenje Županijskog suda u Varaždinu poslovnog broja Gžž-893/2023-2 od 28. 2. 2024.), zatim recentne odluke Vrhovnog suda RH kojima su u sličnim revizijskim postupcima odbijene banke sa svojim zahtjevima (Rev-715/2024-2 od 22. 5. 2024., Revd-1601/2024-2 od 30. 4. 2024. te Rev- 673/2023-2 od 13. 2.2024.), a sve u skladu i s odlukama suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, gdje je isti odgovorio na prethodno pitanje koje glasi:
„3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“ Kako su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa stranke dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja iz odredbe čl.4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 5/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, dalje: ZOO), te kako pri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici moraju polaziti od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz odredbe čl.7. ZOO-a, tužitelj ovdje ukazuje na činjenicu kako u Ugovoru nije jasno i određeno navedena svrha ni struktura naknade, nije je tužitelj o spornoj odredbi mogao pregovarati, da se ističe kako je tuženik kao banka jača ugovorna strana koja je prilikom korištenja kredita s osnova jednokratne naknade naplatila tužitelju čak 2,5% od iznosa kredita, pa naznačena odredba sadržana u točki 10. Ugovora doista uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja i slijedom gore naznačenih odredaba ZZP-a ukazuje se nepoštenom i ništetnom, a budući je sporni iznos od 1.480,47 EUR na ime obrade zahtjeva i odobravanje kredita, tuženik stekao bez valjane pravne osnove, to je kao nepošteni stjecatelj novčanog iznosa kojeg je primio temeljem nepoštene odredbe koju je u svoju korist uvrstio u Ugovor o kreditu, temeljem čl. 323. st. 1. u vezi s čl. 1111 st. 1. ZOO dužan naznačeni iznos vratiti tužitelju i to zajedno sa zateznom kamatom, a sukladno odredbama čl. 1115 ZOO pa je predlagao da sud donese presudu zbog ogluhe.
2. Uz tužbu, tužitelj je priložio Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/51401652- 5103835004 od 13. 02. 2008. (list 6-12 spisa), uz izvadak za z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] od 07. 01. 2008. (list 13 spisa), otplatnu tablicu (list 19-22 spisa), aneks br. 1. Ugovora o kreditu broj: 5103835004 od 22. 01. 2016. (list 23-27 spisa), uz izvadak za z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] od 27. 01. 2016. (list 28 spisa), potvrdu od 28. 01. 2016. br. Ov- 638/2016 (list 29 spisa), podatke tuženika pun. tužitelja od 26. 09. 2025. (list 31 spisa), presudu Županijskog suda u Zagrebu broj: Gž-2789/2024-2 od 07. siječnja 2025. (list 32-37 spisa) te sudske odluke priležeće u spisu na listu 38-62 spisa.
3. Poziv radi davanja pisanog odgovora na tužbu u roku od 30 dana, uz tužbu i navedenu dokumentaciju, tuženik je uredno primio 24. 10. 2025. (dostavnica na listu 65 spisa).
4. Tuženik nije dao odgovor na tužbu, a osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi, koje činjenice nisu u protivnosti s dokazima koje je tužitelj podnio uz tužbu i ne postoje općepoznate okolnosti iz kojih proizlazi da su tuženika spriječili opravdani razlozi da podnese odgovor na tužbu, dakle, tuženik nije osporio činjenične navode tužbe tužitelja glede nastanka obvezno-pravnog odnosa stranaka, okolnosti koje dovode do ništetnosti ugovorne odredbe odnoseće se na naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje predmetnog kredita tužitelju kao korisniku kredita, dalje, tuženik nije osporio da je navedenu naknadu u utuženom iznosu naplatio od tužitelja, dapače, navedenu činjenicu potvrdio je u dopisu od 26. 09. 2025. (list 31 spisa) dostavljenom punomoćniku tužitelja prije početka ovog postupka pa je, slijedom navedenog, uvažavajući sudsku praksu glede identičnog predmeta spora, temeljem čl.323. st.1. u svezi sa čl.1111. st.1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23) te primjenom čl.331.b st.1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23), sud je donio presudu kojom prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja.
5. Odluku o troškovima ovog postupka, sud je donio temeljem čl.154. st.1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23-dalje:ZPP-a), primjenjujući važeću Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 138/23).
6. Sud je tužitelju priznao trošak sastava tužbe prema Tbr.7.1. Tarife, a u iznosu od 250,00 eura i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,54 eura i na presudu zbog ogluhe u iznosu od 13,27 eura, uzevši u obzir čl.7. st.2. ZOSP-a, a što čini ukupni trošak tužitelja u iznosu od 289,81 eura, koji trošak je, primjenom čl.151. st.3. ZPP-a, uz zatezne kamate od donošenja ove presude do isplate, tužitelju dosuđen i platež naložen tuženiku.
Ivanec, 28. studenoga 2025.
Sutkinja
Nataša Sever
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude zbog ogluhe dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka presude. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, putem ovog suda, pismeno u tri primjerka.
Presuda zbog ogluhe ne može se pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja.
Presuda se može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl.354. st.2. toč.1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. Zakona o parničnom postupku i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.
Dostaviti:
1. Danijel Trubić, odvjetnik iz Varaždina
2. ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3/A
