REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

10010 Zagreb, Turinina 3

Poslovni broj: P-253/2023-53

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu po sucu toga suda Berislavu Zaninoviću u pravnoj stvari tužiteljice MĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Nenad Kovačić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Branko Bulat, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Šavorić i partneri u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 10. rujna 2025., u nazočnosti zamjenice punomoćnika tužitelja te zamjenice punomoćnika tuženika, temeljem odredbe čl. 335. st. 4. ZPP-a, 28. studeni 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe iz čl. 1. Ugovora o kreditu broj 228-50- 3922027 od 14.02.2007. potvrđenog po javnom bilježniku Ivanu Adžiji iz Zaprešića pod brojem OU-152/07 dana 16.02.2007. u dijelu u kojem je iskazan iznos kredita u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi:

"IZNOS KREDITA - kunska protuvrijednost CHF 18.129,57 (osamnaesttisućastodvadesetidevet švicarskih franaka i pedesetsedam rupena) po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita".

II. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe iz čl. 7. Ugovora o kreditu broj 228-50- 3922027 od 14.02.2007. potvrđenog po javnom bilježniku Ivanu Adžiji iz Zaprešića pod brojem OU-152/07 dana 16.02.2007. u dijelu u kojem je iskazan način otplate u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi:

"NAČIN OTPLATE — Iznos kredita iz točke 1. otplaćuje se na sljedeći način: a) dio glavnice kredita u iznosu od CHF 12.669,57 otplaćuje se u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita.

b) preostali dio glavnice kredita u iznosu od CHF 5.460,00 u kunskoj protuvrijednost po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, dospijeva na naplatu odjednom u zadnjem mjesecu ugovorenog roka otplate kredita zajedno sa zadnjim anuitetom otplate kredita iz točke a), a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita..."

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 isplatiti tužiteljici MĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj],

iznos od ukupno 3.547,17 eur (slovima: tritisućepetstočetrdesetsedameuraisedamnaestcenti), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015.g., od 1. kolovoza 2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022.g., od 1. siječnja 2023.g. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1.1 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom na pojedinačne mjesečne iznose kako slijedi:

- na iznos od 0,34 eur (slovima: tridesetčetricenta) od 1. travnja 2007. do isplate,

- na iznos od 0,16 eur (slovima: šestnaestcenti) od 1. ožujka 2008. do isplate,

- na iznos od 2,33 eur (slovima: dvaeuraitridesettricenta) od 1. travnja 2008. do isplate,

- na iznos od 9,26 eur (slovima: deveteuraišestcenti) od 1. studenog 2008. do isplate,

- na iznos od 2,04 eur (slovima: dvaeuraičetricenta) od 1. prosinca 2008. do isplate,

- na iznos od 11,22 eur (slovima: jedanaesteuraidvadesetdvacenta) od 1. siječnja 2009. do isplate,

- na iznos od 12,63 eur (slovima: dvanaesteuraišezdesettricenta) od 1. veljače 2009. do isplate,

- na iznos od 13,26 eur (slovima: trinaesteuraidvadesetšestcenti) od 1. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos od 11,84 eur (slovima: jedanaesteuraiosamdesetčetricenta) od

1. travnja 2009. do isplate,

- na iznos od 12,18 eur (slovima: dvanaesteuraiosamnaestcenti) od 1. svibnja 2009. do isplate,

- na iznos od 9,42 eur (slovima: deveteuraičetrdesetdvacenta) od 1. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos od 7,39 eur (slovima: sedameuraitridesetdevetcenti) od 1. srpnja 2009.. do isplate,

- na iznos od 7,93 eur (slovima: sedameuraidevedesettricenta) od 1. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos od 9,00 eur (slovima: deveteura) od 1. rujna 2009. do isplate,

- na iznos od 8,91 eur (slovima: osameuraidevedesetjedancent) od 1. listopada 2009. do isplate,

- na iznos od 7,82 eur (slovima: sedameuraiosamdesetdvacenta) od 1.112009. do isplate

- na iznos od 9,86 eur (slovima: deveteuraiosamdesetšestcenta) od 1. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos od 11,49 eur (slovima: jedanaesteuraičetrdesetdevetcenti) od 1. siječnja 2010. do isplate,

- na iznos od 13,81 eur (slovima: trinaesteuraiosamdesetjedancent) od 1. veljače 2010. do isplate,

- na iznos od 13,27 eur (slovima: trinaesteuraidvadesetsedamcenti) od 1. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos od 16,42 eur (slovima: šesnaesteuraičetrdesetdvacenta) od 1. travnja 2010. do isplate,

- na iznos od 15,82 eur (slovima: petnaesteuraiosamdesetdvacenta) od 1. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos od 16,99 eur (slovima: šesnaesteuraidevedesetdevetcenti) od

1. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos od 27,19 eur (slovima: dvadesetsedameuraidevetnaestcenti) od 2.7.2010. do isplate,

- na iznos od 24,99 eur (slovima: dvadesetčetrieuraidevedesetdevetcenti) od 1. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 31,32 eur (slovima: tridesetjedaneuroitridesetdvacenta) od

1. rujna 2010. do isplate

- na iznos od 29,13 eur (slovima: dvadesetdeveteuraitrinaestcenti) od 1. listopada 2010. do isplate,

- na iznos od 25,61 eur (slovima: dvadesetpeteuraišezdesetjedancent) od 3.1 12010 do isplate,

- na iznos od 33,04 eur (slovima: tridesettrieuraičetricenta) od 1. prosinca 2010. do isplate,

- na iznos od 42,49 eur (slovima: četrdesetdvaeuraičetrdesetdevetcenti) od 1. siječnja 2011. do isplate,

- na iznos od 35,80 eur (slovima: tridesetpeteuraiosamdesetcenti) od 1. veljače 2011. do isplate,

- na iznos od 38,15 eur (slovima: tridesetosameuraipetnaestcenti) od 1. ožujka 2011. do isplate,

- na iznos od 35,16 eur (slovima: tridesetpeteuraišesnaestcenti) od 1. travnja 2011. do isplate

- na iznos od 35,70 eur (slovima: tridesetpeteuraisedamdesetcenti) od 1,52011. do isplate,

- na iznos od 48,36 eur (slovima: četrdesetosameuraitridesetšestcenti) od

1. lipnja 2011. do isplateı

- na iznos od 49,60 eur (slovima: četrdesetdeveteuraišezdesetcenti) od 1. srpnja 2011 do isplate,

- na

iznos

od

59,71

eur

(slovima: pedesetdeveteuraisedamdesetjedancent) od 1. kolovoza 2011. do isplateı

- na iznos od 54,32 eur (slovima: pedesetčetrieuraitridesetdvacenta) od 1. rujna 201 1. do isplate,

- na iznos od 48,41 eur (slovima: četrdesetosameuraičetrdesetjedancent) od 1. listopada 2011. do isplate,

- na iznos od 46,70 eur (slovima: četrdesetšesteuraisedamdesetcenti) od 1.112011. do isplate,

- na iznos od 46,25 eur (slovima: četrdesetšesteuraidvadesetpetcenti) od 1,122011. do isplate,

- na iznos od 49,00 eur (slovima: četrdesetdeveteura) od 1. siječnja 2012. do isplate,

- na iznos od 51,40 eur (slovima: pedesetjedaneuroičetrdesetcenti) od 1. veljače 2012. do isplate,

- na iznos od 51,72 eur (slovima: pedesetjedaneuroisedamdesetdvacenta) od 1. ožujka 2012. do isplate,

- na iznos od 50,07 eur (slovima: pedeseteuraisedamcenti) od 1. travnja 2012. do isplate,

- na iznos od 51,19 eur (slovima: pedesetjedaneuroidevetnaestcenti) od 1. svibnja 2012. do isplate,

- na iznos od 51,95 eur (slovima: pedesetjedaneuroidevedesetpetcenti) od

1. lipnja 2012. do isplate,

- na iznos od 50,66 eur (slovima: pedeseteuraišezdesetšestcenti) od 1. srpnja 2012. do isplate,

- na iznos od 51,00 eur (slovima: pedesetjedaneuro) od 1. kolovoza 2012. do isplate,

- na iznos od 50,04 eur (slovima: pedeseteuraičetricenta) od 1. rujna 2012. do isplate,

- na

iznos

od

47,94

eur

(slovima: četrdesetsedameuraidevedesetčetricenta) od 1. listopada 2012. do isplate,

- na iznos od 50,17 eur (slovima: pedeseteuraisedamnaestcenti) od 1. studenog 2012. do isplate,

- na iznos od 51,24 eur (slovima: pedesetjedaneuroidvadesetčetricenta) od 1. prosinca 2012. do isplate,

- na iznos od 50,49 eur (slovima: pedeseteuraičetrdesetdevetcenti) od 1. siječnja 2013. do isplate,

- na iznos od 46,29 eur (slovima: četrdesetšesteuraidvadesetdevetcenti) od 1. veljače 2013. do isplate,

- na iznos od 49,86 eur (slovima: četrdesetdeveteuraiosamdesetšestcenti) od 1. ožujka 2013. do isplate,

- na iznos od 50,17 eur (slovima: pedeseteuraisedamnaestcenti) od 1. travnja 2013. do isplate,

- na

iznos

od

48,77

eur

(slovima: četrdesetosameuraisedamdesetsedamcenti) od 1. svibnja 2013. do isplate,

- na iznos od 44,42 eur (slovima: četrdesetčetrieuraičetrdesetdvacenta) od

1. lipnja 2013. do isplate,

- na iznos od 44,31 eur (slovima: četrdesetčetrieuraitridesetjedancent) od

1. srpnja 2013. do isplate,

- na iznos od 45,38 eur (slovima: četrdesetpeteuraitridesetosamcenti) od

1. kolovoza 2013. do isplate,

- na iznos od 47,09 eur (slovima: četrdesetsedameuraidevetcenti) od 1. rujna 2013. do isplate,

- na

iznos

od

49,47

eur

(slovima: četrdesetdeveteuraičetrdesetsedamcenti) od 1. listopada 2013. do isplate,

- na iznos od 48,24 eur (slovima: četrdesetosameuraidvadesetčetricenta) od 1. studenog 2013. do isplate,

- na iznos od 49,11 eur (slovima: četrdesetdeveteuraijedanaestcenti) od 1. prosinca 2013. do isplate,

- na iznos od 50,09 eur (slovima: pedeseteuraidevetcenti) od 1. siječnja 2014. do isplate,

- na iznos od 50,70 eur (slovima: pedeseteuraisedamdesetcenti) od 1. veljače 2014. do isplate,

- na iznos od 1.331,08 eur (slovima: tisućutristotridesetjedaneuroiosamcenti) od 1. ožujka 2014. do isplate, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužiteljici MĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi parnični trošak u iznosu od 1.723,26 eur (slovima: tisućusedamstodvadesettrieuraidvadesetšestcenti) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 26. studenog 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u skladu s čl. 29. st. 2. ZOO-a, u roku od 15 dana.

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 16,82 EUR (slovima:

.

šesnaesteuraiosamdesetdvacenta)

VI. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je dana 14.02.2007. sklopila s tuženikom Ugovor o kreditu broj 228-50-3922027 kojim joj je tuženik odobrio namjenski kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 18.129,57 CHF obračunato po srednjem tečaju Raiffeisenbank Austria d.d. za CHF na dan isplate kredita (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), koji iznos se tužiteljica obvezala otplatiti u 84 jednaka mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 207,09 CHF po srednjem tečaju Raiffeisenbank Austria d.d. za CHF važećem na dan plaćanja. Člankom 2. st. 1. Ugovora o kreditu stranke su ugovorile redovnu kamatu koja na dan sklapanja ugovora iznosi 5,50 % i koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Raiffeisenbank Austria d.d. za CHF važećem na dan plaćanja. Navedeni Ugovor o kreditu potvrđen je po javnom bilježniku Ivanu Adžiji iz Zaprešića pod brojem OU-152/07 dana 16.02.2007. Tužiteljica je u cijelosti otplatila navedeni kredit tako da na dan 28.02.2014. tuženik više nije imao nikakvih potraživanja prema tužiteljici. Ugovorom o kreditu iz toč. 1. povrijeđena su prava tužiteljice kao potrošača jer je tuženik koristio nedopuštenu i nepoštenu ugovornu odredbu koja se odnosi na valutu LIZ koju je vezana glavnica Cl-IF budući da je ista protivna odredbama Zakona o zaštiti potrošača kao i odredbama Zakona o obveznim odnosima. Ponašanje tuženika prilikom potpisa ugovora i za vrijeme trajanja ugovornog odnosa predstavljalo je zavaravajuću poslovnu praksu jer je tuženik propustio u cijelosti informirati tužiteljicu o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u vezi zaključenja ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana jer predmetne odredbe nisu razumljive. Naime u Ugovoru o kreditu uz odredbu kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF nisu objašnjeni razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz te zaštitne klauzule. Zbog činjenice da se valutna klauzula koristila protivno zakonom predviđenoj svrsi zaštitne klauzule Od gubitka vrijednosti novca, kao i zbog toga što je tuženik imao saznanje o svim rizicima vezanja obveze za tečaj CHF, a kredit u CHF je prikazivao kao povoljniji, bez konkretnih izračuna kamatnih stopa u kreditima vezanim za valutu EURO i mogućnosti pregovaranja o pojedinačnim ugovornim odredbama, tužiteljica je, imajući povjerenje u kreditnu instituciju, spomenute okolnosti prihvatila kao točne. Tuženik je propustio pružiti odgovarajuća objašnjenja koja bi tužiteljici omogućila procijeniti je li predloženi ugovor prilagođen njezinim potrebama i financijskoj situaciji te pojasniti bitne značajke predloženog proizvoda i učinaka koje mogu imati za nju, odnosno dati tužiteljici sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u ugovorima o kreditu, uz napomenu da je valutna klauzula tuženiku omogućila i stjecanje nepripadne dobiti korištenjem aprecijacije CHF u odnosu na Eur, odnosno stjecanje dodatnog profita kroz kombinaciju valutne klauzule u Cl-IF i promjenjive kamatne stope, čime je postupio protivno odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 89/09 i 133/09). Navedene povrede ugovornih odredbi utvrđene su u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 Od 04. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 Od 14. lipnja 2018. kojom je, između ostalog, utvrđeno da je tuženik u razdoblju Od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredba u ugovorima o potrošačkom kreditiranju — ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 89/09 i 133/09) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. odbijena je revizija tuženika protiv ranije citirane drugostupanjske presude kao neosnovana. Ugovor o kreditu dvostran je pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednake vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja i načelo zabrane zloupotrebe prava te je izvjesno da je unošenje u navedeni ugovor potpuno neodređene formulacije glede valutne klauzule, kako je to učinio tuženik u spornom ugovoru, bilo suprotno navedenim načelima. Slijedom navedenoga jasno proizlazi da su odredbe koje su se odnosile na valutnu klauzulu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, da se o istima s tužiteljicom (potrošačem) nije pojedinačno pregovaralo niti je tužiteljica imala utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora čime je ta ugovorna odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita — potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku — trgovca kao drugu ugovornu stranu, što je suprotno ranije citiranim temeljnim načelima obveznog prava. Tužiteljici je predmetni kredit uz valutnu klauzulu u CHF ponuđen kao najpovoljniji s najnižom kamatnom stopom, s tim da ona nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka nego je smatrala da sklapanjem ugovora prihvaća samo opći valuti rizik, koji je još veći jer se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke iz čega je razvidno da u tom Ugovoru postoje čak dva promjenjiva elementa koja sama po sebi ukazuju da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama temeljem kojih tužiteljica u trenutku sklapanja ugovora nije znala niti mogla znati koliko će iznositi glavnica, a koliko kamata, odnosno koliko će iznositi njezina kreditna obveza. Navedenim nezakonitim postupanjem tuženika - jednostranim ugovaranjem valutne klauzule u CHF, koje postupanje je proglašeno nedopuštenim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 04.07.2013.g., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14.06.2018.g. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev2221/18 od 03.09.2019., tužiteljica je u razdoblju 14.02.2007. pa do 28.02.2014. na ime razlike u tečaju za valutu CHF primijenjenu kod otplate kredita i tečaju za valutu CHF važećem na dan isplate kredita uplatila tuženiku iznos, čiju visinu tužiteljica pridržava pravo konačno postaviti nakon provedenog knjigovodstvenog vještačenja, dok sada, na temelju dokumentacije kojom raspolaže i vlastitog izračuna potražuje aproksimativan iznos od 3.371 , 16 eur / 25.400,00 kn koji predstavlja preplaćeni iznos na ime razlike u tečaju za valutu CHF, kao i stjecanje bez osnove na strani tuženika od dana sklapanja ugovora o kreditu do dana konačne otplate kredita. Zaključno ističe da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 je sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15) obvezujuća za ostale sudove u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. istog Zakona u vezi čl. 502 c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91 , 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19). Podneskom od 2. travnja 2025. tužitelj je uredio tužbeni zahtjev.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da tužitelj nije dostavio nijedan dokaz kojim bi opravdao osnovanost tužbenog zahtjeva, ističe prigovor zastare jer navodi da takove tražbine zastarijevaju za tri godine. Ukazuje da se utvrđenja iz kolektivnih sporova odnose samo na naknadu štete, dok ovdje tužitelj potražuje stečeno bez osnove. Tuženik također smatra da prvostupanjski sud nije vezan za utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu „Potrošač“ niti zato što je Ugovor o kreditu sklopljen 3. kolovoza 2007. godine, prije nego što je na snagu stupio čl 138. a Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine (NN broj 79/07, dalje u tekstu: „ZZP/07“) a koji je stupio na snagu tek Zakonom o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača (NN broj 79/09), tj. 16. srpnja 2009. godine. Shodno tome, nema mjesta pozivanju od strane tužitelja na navedene presude po kolektivnoj tužbi, budući da u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu tada važeći Zakon o zaštiti potrošača nije sadržavao odredbu čl. 138a ZZP 79/09 o obvezujućem učinku odluka iz postupaka za zaštitu kolektivnih interesa na ovu i druge individualne postupke. Navodi da je valutna klauzula jasna, razumljiva i lako uočljiva, da je uzrokuje značajnu neravnotežu na štetu potrošača, te da je ista valjana. Navodi da se u konkretnom slučaju ne može raditi o stjecanju bez osnove, te da tuženik nije nepošteni stjecatelj. Navodi da treba uzeti u obzir i tzv. negativne razlike. Osporava visinu zahtjeva i tijek kamata te predlaže tužbeni zahtjev odbiti. Po primitku podneska tužitelja od 2. travnja 2025. kojim je tužitelj uredio tužbeni zahtjev tuženik se podneskom od 9. travnja 2025. usprotivio preinaci tužbenog zahtjeva i istaknuo prigovor zastare na preinačeni (povišeni dio) tužbenog zahtjeva.

3. Tijekom provedbe dokaza sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu (list 7-10 spisa), ponudu (list 11 spisa), potvrdu (list 12 spisa), otplatni plan (list 13-16 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice (list 17-22 spisa), dopis (list 23 spisa), nalaz i mišljenje vještaka (list 152-160 spisa), saslušana je tužiteljica kao stranka (list 198-199 spisa), dopunsko očitovanje vještaka (list 200-201 spisa) te je dopunski saslušan vještak dipl. oec. Darko Prpić (list 204-206 spisa).

4. Među strankama nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita, i prednik tuženika, kao kreditor, zaključili navedeni Ugovor o kreditu broj 228-50-3022027 dana 14. veljače 2007., kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu od 18.129,57 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tužitelja važećem na dan korištenja kredita a kojim je ugovorena redovna kamatna stopa od 5,50% godišnje koja je tijekom otplate promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, s rokom otplate od 7 godina. Sporno jesu li ništetne odredbe čl. 1. i čl. 7. Ugovora o kreditu odnosno valjanost ugovornih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te je sporno pripada li u tom slučaju tužitelju utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo radi primjene takvih ugovornih odredbi. Također je sporno je li u konkretnom slučaju, da li ugovor vremenski potpada pod razdoblja utvrđena kolektivnom zaštitom, doseg kolektivne zaštite nastupala zastara tražbine za prvotno postavljeni tužbeni zahtjev, može li tužitelj preinačiti tužbeni zahtjev, je li takav nastupila zastara za takav tužbeni zahtjev, treba li umanjiti dosuđeni iznos za tzv. negativne razlike, ima li tužitelj status potrošača je li se o uvjetima ugovora pregovaralo i je li tuženik valjano obavijestio tužitelja o sadržaju ugovora i je li tuženik pošteni stjecatelj.

5. Savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza zasebno, kao i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, temeljem čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/2023; u daljnjem tekstu ZPP), sud je utvrdio kako je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan. Pojašnjava se da se radi o tužbenom zahtjevu navedenom u podnesku tužitelja od 2. travnja 2025.

6. Prvenstveno valja istaknuti kako je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019., utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., u daljnjem tekstu: ZZP) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbi čl. 96. i čl. 97. ZZP/07. Odredbom čl. 502.c ZPP propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP) ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. S tim u vezi valja napomenuti da se pojam naknade štete u smislu čl. 502.c ZPP treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede, pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, na što upućuje i činjenica da je izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine" br. 70/19.) izmijenjen i sadržaj navedene odredbe članka 502.c na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate. Stoga je ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenih presuda. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. Imajući na umu da je Ugovor o kreditu, između tužitelja i tuženika sklopljen upravo u razdoblju koje je obuhvaćeno presudama donesenima u postupcima pokrenutima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, to je sud, sukladno navedenim zakonskim odredbama, vezan za pravna utvrđenja iz citiranih presuda.

7. U konkretnom slučaju, neprijeporno je da Ugovor o kreditu broj 228-50- 3022027 dana 14. veljače 2007. stoga se na njega mogu primijeniti utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019.

8. U odnosu na prigovor da nema mjesta pozivanju od strane tužitelja na navedene presude po kolektivnoj tužbi, budući da u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu tada važeći Zakon o zaštiti potrošača nije sadržavao odredbu čl. 138a ZZP 79/09 o obvezujućem učinku odluka iz postupaka za zaštitu kolektivnih interesa na ovu i druge individualne postupke valja reći da isti nije osnovan. Naime, predmetna pravna norma predstavlja procesno pravnu normu kojom se uređuje sudski postupak i doseg sudske odluke a ne materijalno pravo po kojem valja procjenjivati valjanost ugovora, stoga nema zapreke primijeniti tu pravnu normu u konkretnoj pravnoj stvari.

9. Ukazuje se da Zakon o obveznim odnosima a koji je bio na snazi u trenutku sklapanja ugovora o kreditu (Narodne novine br. 35/2005,– dalje ZOO) u čl. 328. određuje da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Slijedom navedenog tužitelj može tražiti da se pitanje ništetnosti čl. 1. i čl. 7. Ugovora o kreditu broj 228-50- 3022027 dana 14. veljače 2007. raspravi bilo kao samostalan tužbeni zahtjev bilo kao prethodno pitanje i pritom niti jedan od takovih zahtjeva nije zastario sukladno čl. 328. ZOO.

10. Međutim, pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništavosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

11. Nadalje je valjalo raspraviti pripada li tužitelju status potrošača je je tuženik u odgovoru na tužbu sadržajno osporio tužitelju status potrošača.

12. Ukazuje se na zaključak usvojen na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 23. studenoga 2023. posl. br. Su IV–56/2023-9 koji glasi:

''Na kome je u parnicama radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva redovna kamatna prema jednostranoj odluci banke i valutna klauzula u CHF teret dokaza da tužitelj nema svojstvo potrošača u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj: 96/2003, 46/2007) i čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj: 79/2007, 125/2007)?

U parnicama radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva redovna kamata prema jednostranoj odluci banke i valutna klauzula u CHF tužitelj treba dokazati svoj status potrošača u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača, a ako banka to osporava, onda je teret dokaza na banci da tužitelj taj status nema.''

13. Ukazuje se da čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03, dalje: ZZP), određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Čitanjem i proukom ugovora o kreditu koji je tužitelj dostavio uz tužbu proizlazi da je zaključen ugovor o namjenskom kreditu, a da je u čl. 6. ugovora ugovoreno da je namjena kredita kupnja novog motornog vozila OPEL.

14. Nadalje, u čl. 8. ugovora detaljno je opisano predmetno vozilo.

15. U odnosu na sporne okolnosti informiranja tužitelja i pregovaranja oko sadržaja spornih odredbi kredita te statusa potrošača sud je saslušao tužitelja.

16. Nadalje, u čl. 10. st. 1. ugovora proizlazi da kreditor ima pravo otkazati ugovor ako se korisnik kredita ne pridržava bilo koje odredbe tog ugovora ili ako je dao netočne podatke.

17. S obzirom da tuženik niti ne tvrdi da je otkazao ugovor o kreditu to ovaj sud zaključuje da se osobni automobil koji je kupljen kreditom koristio za osobne svrhe te da tužitelj ima status potrošača. Naime, tužitelj je ugovor o kreditu zaključio kao fizička osoba, izvan svog zanimanja, svoje poslovne aktivnosti i poduzetničke djelatnosti. Sve i da nije tako a jest, sud je saslušao tužitelja .

18. U odnosu na sporne okolnosti informiranja tužitelja i pregovaranja oko sadržaja sporne odredbe kredita te statusa potrošača sud je saslušao tužitelja. Iz iskaza tužitelja danog na ročištu dana 14. travnja 2025. proizlazi da nakon što se tužiteljici predočio Ugovor o kreditu na listovima 7-12 spisa može potvrditi da je ona taj ugovor zaključila s tuženikom. Svrha tog kredita bila je kupnja motornog vozila i to automobila Opel Corse. Došla je u autosalon Opel Kozina u Zaprešiću, izabrala auto, a autosalon je pripremio dokumentaciju za banku. Ona uopće nije išla u banku, njoj je sve priredio autosalon i to svu dokumentaciju, ona je otišla samo potpisati ugovor o kreditu kod javnog bilježnika. Nije niti vidjela osobnog bankara iz banke tuženika. Njoj su ponudili u autosalonu CHF ugovor i nije s njima pregovarala oko uvjeta kredita. Ne može se sjetiti da bi joj u autosalonu objasnili što znači promjenjiva kamatna stopa ili valutna klauzula. Nisu joj dali niti bilo kakve letke niti bilo kakve brošure niti je bilo kakvih plakata gdje bi bilo objašnjeno što znači promjenjiva kamatna stopa ili valutna klauzula. Bilježnik joj je objasnio koliki je iznos kredita, kolika je rata i koliko se mora vratiti, ono osnovno. Automobil je imala od 2007. do 2024. Automobil je koristila za osobne potrebe. Nije taksirala s tim automobilom. Nije koristila taj automobil u gospodarske svrhe. Nije prevozila robu niti ga je davala u najam ili zakup. Nitko drugi od njezine obitelji nije koristio taj automobil. Na posebno pitanje pun. tuženika gdje je tužiteljica bila zaposlena u vrijeme zaključenja kredita, odgovara u trgovačkom društvu Eurotera d.o.o. na mjestu tajnice. Na posebno pitanje pun. tuženika je li pokušala kontaktirati banku prilikom zaključenja ugovora, odgovara da nije, a nije niti kasnije kad se rata mijenjala. Na posebno pitanje pun. tuženika je li pročitala ugovor o kreditu i je li bila svjesna da je posrijedi valutna klauzula u CHF, odgovaram da je pročitala, a valutne klauzule u CHF je tek kasnije postala svjesna, a bilo joj je jasno da se rata može mijenjati. Na posebno pitanje pun. tuženika je li u ugovoru o kreditu bila ugovorna odredba koja je omogućavala strankama da promjene vrstu valutne klauzule, odgovara da je tako bilo da bi ju sigurno banka kontaktirala.

19. Sažimajući u bitnom iskaz tužitelja proizlazi da je automobil kupio za svoje potrebe, da s istim nije obavljao gospodarsku djelatnost, da nije pregovarao o uvjetima ugovora i nitko ga nije informirao o niti o promjenjivoj kamatnoj stopi niti o valutnoj klauzuli.

20. Sud prihvaća iskaz tužitelja u cijelosti, ocjenjuje ga uvjerljivim i istinitim, budući da isti imaj neposredna saznanja o odlučnim činjenicama, a sadržaj iskaza tužitelja nije ničim doveden u sumnju.

21. Činjenicu da je pročitao ugovor o kreditu, kao i da mu je bilo jasno da se rata može mijenjati sud smatra neodlučnim jer mu djelatnici tuženika nisu pročitali ugovor niti su mu isti rastumačili i upozorili ga na sadržaj ugovornih odredbi. Sud smatra neodlučnim to što tužitelj nije kontaktirao banku prilikom zaključenja ugovora.

22. Naime, općepoznata je činjenica da je tužitelj društvo koje se lukrativno i trajno bavi bankarskim poslovima (uz ostalo i davanjem kredita). Također nije sporno da tužitelj u svom poslu mora postupati u skladu s odredbom čl. 10. st. 2. ZOO (s pažnjom dobrog stručnjaka).

23. Odredbom članka 10. st. 2. ZOO propisano je da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka).

24. Ponašanje u skladu s naprijed navedenom pažnjom, prema mišljenju ovog suda, podrazumijeva da je obveza tuženik, između ostalog, kontaktirati drugu ugovornu stranu prije zaključenja ugovora, valjano upoznati drugu stranu sa sadržajem ugovora, procijeniti kreditni rizik primatelja kredita te sve druge radnje koje se smatraju uobičajenima u bankarskom poslovanju.

25. Propust tužitelja da tako postupi, prema mišljenju ovog suda, ne smije ići na štetu tuženika.

26. Nadalje, tuženik nije predlagao nikakve dokaze kojim bi tužitelju osporio status potrošača sukladno gore iznesenim zaključcima. Teret dokaza da je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu zaključio u svrhu koja je namijenjena njegovom zanimanju, odnosno njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti je na tuženiku pa kako tuženik na tu okolnost nije predložio provođenje bilo kakvih dokaza, niti takva činjenica proizlazi iz provedenih dokaza, to sud istaknuti prigovor ocjenjuje neosnovanim.

27. Slijedom navedenog sud zaključuje da tužitelj ima status potrošača i da se o uvjetima ugovora nije pregovaralo.

28. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu na snazi je ZZP, koji odredbom čl. 59. propisuje kako ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a posebno: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu. Odredba čl. 81. st. 1. ZZP propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, st. 2. iste odredbe propisano je kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 3. iste odredbe propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Stavkom 4. iste odredbe propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Člankom 87. st. 1. ZZP propisano je kako je nepoštena ugovorna odredba ništava. Stavkom 2. iste odredbe propisano je kako ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

29. U konkretnom slučaju primjenjuju se odredbe Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005) jer je predmetni Ugovor o kreditu zaključen 14. veljače 2007. Odredbom čl. 269. st. 1. ZOO propisano je da se ugovorna obveza može se sastojati u davanju, činjenju, nečinjenju ili trpljenju. Stavkom 2. iste odredbe propisano je kako ona mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva. Prema odredbi čl. 272. st. 1. ZOO predmet obveze je odrediv ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ga odredi. Stavkom 2. iste odredbe propisano je da ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti predmet obveze, ugovor je ništav. Prema odredbi čl. 270. st. 1. ZOO kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

30. Iz provedenih dokaza, a imajuću vidu naprijed navedene zakonske odredbe, utvrđeno je da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF (odredbe čl. 1. i čl. 7. Ugovora o kreditu).

31. Navedeni Ugovor je sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama, čime je tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na banku. Stoga, po ocjeni ovog suda, sporne odredbe o valutnoj klauzuli predstavljaju nepoštene odredbe u smislu čl. 81. st. 1. ZZP. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

32. Slijedom navedenog je utvrđeno da je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu zaključio bez prethodnog pregovaranja s tuženikom o odredbi kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te bez da se tužitelju prethodno objasnilo, informiralo i upozorilo na eventualne rizike promjene valute CHF za koju je kredit bio vezan. Predmetni Ugovor o kreditu je unaprijed sastavljen od strane tuženika, a odredbe istog koje se odnose na valutnu klauzulu u valuti CHF nisu bile dovoljno jasne. Tuženik je bio dužan informirati tužitelja o valutnoj klauzuli i skrenuti mu pažnju na parametre o kojima ovisi kretanje tečaja švicarskog franka u nadolazećem razdoblju otplate kredita, pojedinačno o tome pregovarati i na taj način mu omogućiti da pristane na takve odredbe, a što tuženik nije učinio. Stoga je ugovaranje takvih odredbi imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Osim toga, iz navedenih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa proizlazi da je postupanje tuženika po pitanju valutne klauzule, unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena vezanih za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe u kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, a s obzirom na to da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike. Takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO jer je neizvjesna visina novčanog iznosa kojeg tužitelj mora vratiti tuženiku te predstavlja nepoštenu odredbu u smislu čl. 81. st. 1. ZZP Slijedom iznijetoga, sud je utvrdio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Stoga je sporna ugovorna odredba zaista i prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa ista predstavlja nepoštenu odredbu u potrošačkom ugovoru u smislu naprijed navedenih odredbi ZZP. Slijedom iznijetog, sud je utvrdio da je ništetna odredba Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u valuti CHF.

33. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Osim toga, odredbom čl. 323. st. 2. ZOO propisano je Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvario korist u vidu plaćanja većeg novčanog iznosa za kredit. Naime, tuženik je ostvario korist glede plaćanja razlike između iznosa koji bi tužitelj platio po osnovi tečaja CHF na dan isplate kredita i iznosa koji je platio tuženiku po osnovi primijenjenog tečaja na dan plaćanja. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužitelju razliku u vidu više plaćenog iznosa zbog ništetnih ugovornih odredbi u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO. Tuženik je, s obzirom na utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, nepošteni stjecatelj, jer je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, čime je povrijedio odredbe tada važećeg ZZP, te ZOO zbog čega u smislu čl. 1111. i čl. 1115. ZOO mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

34. Odredbom čl. 219. st.1. ZPP propisana je dužnost svake stranke da iznese činjenice i predloži dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

35. Čl. 221a. ZPP-a određuje da ako na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću tvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

36. Dužnost je stranaka iznijeti činjenice i predložiti dokazna sredstva prikladna za stjecanje uvjerenja suda u istinitost tvrdnji od kojih zavisi osnovanost zahtjeva stranke. Ako stranka u tome ne uspije, sud će izvesti zaključak o nedokazanosti, odnosno o neistinitosti njene tvrdnje, pa će njen zahtjev odbiti kao neosnovan. Predlaganjem efikasnih dokaza stranka ostvaruje povoljne izglede za svoj uspjeh u parnici. Kad sud ne uspije formirati određeno uvjerenje oslanjajući se na slobodnu ocjenu dokaza, tada dolaze u obzir pravila o teretu dokazivanja (čl. 221a. ZPP-a). Ta pravila u osnovi obvezuju sud uzeti kao nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava.

37. Valja reći da stranka ne mora dokazati svoje navode sa stupnje potpune izvjesnosti već sa stupnjem dovoljne životne uvjerljivosti, što tuženik nije dokazao tijekom parnice.

38. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću iz DARFIN d.o.o.

39. Iz nalaza i mišljenje vještaka od 5. ožujka 2025. proizlazi da je ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema obračunu banke po srednjem tečaju kreditora važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju kreditora važećem na dan isplate kredita, za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos, iznosi 26.726,21 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 3.547,17 EUR. Ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema obračunu banke po srednjem tečaju kreditora važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju kreditora važećem na dan isplate kredita, za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen manje plaćeni iznos, iznosi -290,18 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi -38,51 EUR. Ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema obračunu banke po srednjem tečaju kreditora važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju kreditora važećem na dan isplate kredita, za sve anuitete ukoliko manje plaćene razlike prebijemo s više plaćenim razlikama, iznosi 26.436,03 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 3.508,66 EUR.

40. Tuženik je prigovorio nalazu i mišljenju vještaka u podnesku od 26. ožujka 2025. u kojem u bitnom navodi da prigovora metodi kojom je izvršen izračun spomenute razlike kao i samom provedenom izračunu te da vještak nije primijenio tečaj za CHF važeći na dan dospijeća pojedinog anuiteta, niti je primijenio određeni prosječni tečaj CHF u promatranom razdoblju, čak niti tečaj primjerice važeći za drugu valutu npr. EUR na dane dospijeća, odnosno plaćanja, vještak je time preinačio ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u ugovor o kreditu bez valutne klauzule.

41. Na premetne prigovore vještak se očitovao podneskom od 16. travnja 2025. u kojem je otklonio prigovore tužitelja i u bitnom naveo da je vještak izradio vještvo sukladno zadatku za provođenje vještačenja:

- utvrditi je li i u kojem iznosu tužiteljica preplatila tuženiku iznose s osnova tečajne razlike imajući u vidu tečaj CHF koji je vrijedio prilikom isplate kredita u odnosu na tečaj CHF kod otplate kredita,

- utvrditi iznose koje je tužitelj manje plaćao u razdoblju kada je tečaj bio niži od početnog te ih oduzeti od ukupnog zbroja koje će utvrditi prethodnim vještačenjem. Financijsko vještačenje izrađeno je prema postavljenom zadatku, te su izračunate razlike anuiteta s osnove valutne klauzule uzimajući u obzir tečaj u vrijeme isplate kredita. Vještak je u zaključku nalaza izdvojio posebno više plaćene razlike, manje plaćene razlike. te prijeboj manje plaćenih razlika s više plaćenim razlikama s osnove valutne klauzule. Priznavanje manje plaćenih razlika za vještaka financijske struke predstavlja pravno pitanje. Vještak ponavlja kako je nalaz i mišljenje napravljeno prema postavljenom zadatku Naslovnog suda te navodi tuženika predstavljaju pravno pitanje za vještaka.

42. Vještak je saslušan na ročištu dana 10. rujna 2025. te je iskazao da u ostaje kod nalaza od 5. ožujka 2025. i kod očitovanja od 16. travnja 2025.

43. Tuženik je na predmetnom ročištu ustrajao kod svih prigovora koje je iznio tijekom postupka. Ne predlaže novo vještačenje. Tuženik navodi da nije stavio protutužbu niti prigovor radi prebijanja niti prigovor prijeboja, već je ukazao da treba uzimati u obzir tzv. negativne razlike prilikom utvrđivanja visine tražbine tužitelja, ukazuje da je visinu tražbine tužitelja trebalo umanjiti za tzv. negativne razlike.

44. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Darka Prpića iz DARFIN d.o.o. od 5. ožujka 2025. budući da je isti objektivan, logičan i uvjerljiv. Pritom se napominje kako tuženik nakon očitovanja vještaka nije predlagao novo vještačenje, a sud je odredio zadatak vještaku na ročištu dana 21. siječnja 2025. upravo po prijedlogu tuženika, te tuženik do izrade nalaza i mišljenja nije stavio prigovor na zadatak vještaka.

45. Ukazuje se da su stranke na ročištu dana 10. rujna 2025. navele da predlažu glavnu raspravu zaključiti temeljem stanja spisa, dakle razvidno je da su time odustale od bilo kakvih daljnjih dispozicija glede dokaznih prijedloga.

46. Dakle, upravo na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je da je tužitelj zbog razlike u tečaju CHF na temelju ništetne ugovorne odredbe, a kako je to naprijed izneseno, preplatio tuženiku po predmetnom Ugovoru o kreditu iznos od ukupno 3.547,17 EUR eura, a iz predmetnog nalaza i mišljenja vještaka razvidno je kada je tužitelj preplatio svaki utuženi iznos.

47. Temeljem, iznesenog, utvrđeno je da je tužitelj zbog razlike u tečaju CHF na temelju ništetne ugovorne odredbe, a kako je to naprijed izneseno, preplatio tuženiku po predmetnom Ugovoru o kreditu iznos od ukupno 3.547,17 EUR eura.

48. Nadalje je valjalo utvrditi treba li umanjiti dosuđeni iznos za negativne razlike tečaja valja ukazati da tuženik nema pravo na isplatu iznosa u vidu razlike tečaja za iznos tzv. negativnih razlika tj. za razdoblja otplate kredita kada je tuženik obračunavao tužitelju i naplaćivao anuitete kredita po tečaju nižem od prodajnog tečaja tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita. Naime, ukazuje se da je Vrhovi sud Republike Hrvatske u presudi posl. broj Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023. dao odgovor na pitanje zbog kojeg je dopuštena revizija i koji glasi:

"U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK

- CHF bio manji od tečaja HRK - CHF na dan isplate kredita."

49. U ovoj pravnoj stvari tuženik nije stavio materijalnopravni prigovor prijeboja niti je postavio protutužbeni zahtjev niti je stavio prigovor radi prebijanja, stoga sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK

- CHF bio manji od tečaja HRK - CHF na dan isplate kredita.

50. Pozivanje tuženika na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj rev-1277/2022-2 od 8. ožujka 2023. je u cijelosti neosnovano budući je naprijed navedenom odlukom posl. broj Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023. izmijenio svoj prethodno zauzeti pravni stav i zauzeo novi pravni stav.

51. U odnosu na navod tužitelja da se protivi preinaci tužbe valja reći da je isti navod neosnovan. Naime na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 26. studenoga 2021. posl. br. Su IV – 162/2021 zaključeno je da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

52. U odnosu na navod tuženika da je zastario preinačeni dio tužbenog zahtjeva valja reći da VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, GRAĐANSKI ODJEL, sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (2/24), Zagreb, 27. svibnja 2024.. Broj: Su-IV-123/2024-5, zauzeo Pravna shvaćanja na sjednici: 53. U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“

54. Na te iznose dosuđene su zatezne kamate i to na pojedinačne iznose navedene u toč. III. izreke ove presude tekuće od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa tuženiku, a na temelju odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; dalje u tekstu: ZOO), imajući u vidu da tuženik nije bio savjestan. Visina stope zatezne kamate određena je na temelju Uredbe o visini stope zatezne kamate, kao i na temelju odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a.

55. Članak 1111. ZOO-a, određuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 1115. ZOO-a, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

56. Kako je tuženik utužene iznose primio s obzirom na ugovorne odredbe koje su utvrđene ništetnim, to je, temeljem citirane odredbe ZOO-a, dužan vratiti ih tužitelju. Ugovaranjem srednjeg tečaja kreditora za CHF važećeg na dan isplate pojedine rate, tuženik je sam propustio tužitelja upoznati s parametrima koje je primjenjivao, slijedom čega je njegovo postupanje ocijenjeno nepoštenim. Tužitelj ima pravo na zatezne kamate koje teku od slijedećeg dana od dana kada je tuženiku uplatio svaki pojedini anuitet.

57. Naime, ništetnost kao posljedica nepoštene ugovorne odredbe nastaje kad nastanu zakonski razlozi za ništetnost. Ništetnost djeluje ex tunc, konkretno od samog sklapanja ugovora pa su gore opisane nepoštene odredbe ugovora kao nepoštene odredba ništetne od samog početka od kada je ugovorena pa tužitelj ima pravo od tuženika zahtijevati povrat svih naplaćenih iznosa u onom razdoblju u kojem je tuženik ništetnu odredu koristio.

58. Po tuženiku istaknuti prigovor zastare (prvotno postavljenog tužbenog zahtjeva) također nije osnovan.

59. Zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, kako je to propisano odredbom čl. 215. ZOO-a.

60. Kao što je naprijed navedeno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019., utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., u daljnjem tekstu: ZZP) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbi čl. 96. i čl. 97. ZZP/07.

61. Osobito se ukazuje na stav zauzet na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/22) održane 31. siječnja 2022. broj: Su-IV- 33/2022-2 i to objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF.

62. U tom smislu na sjednici je postavljeno pravno pitanje:

„Od kada počinje teći zastarijevanje u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kredita u CHF, tj. da li od pravomoćnosti presude(a) povodom kolektivne tužbe (sukladno Rev-2245/17) ili od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u svakom pojedinom slučaju (sukladno pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020.“

63. U odgovoru su doneseni slijedeći zaključci:

1. Pravna shvaćanja izražena u presudi br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i sjednici Građanskog odjela br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., nisu uzajamno proturječna, naprotiv, međusobno se podupiru i dopunjavaju.

2. Presuda u predmetu Rev-2245/2017-2 donesena je povodom izvanredne revizije i daje odgovor na pravno pitanje: „Predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena sukladno čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (NN, br. 79/2007, kako je izmijenjen - ZZP/07) tužbu definiranu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (NN, br. 35/05, kako je izmijenjen - ZOO) odnosno radnju vjerovnika kojoj

ZOO daje učinak prekida zastarnog roka?“

Odgovor na ovo pitanje glasi: „Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.„

64. Pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. doneseno je povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017- 2).

65. Pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“

66. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

67. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.

68. S obzirom na navedeno ocjena je ovoga suda, a sve i s obzirom na činjenicu da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate koja mu je uzrokovana postupanjem tužene, to je ocjena ovoga suda da se u konkretnom slučaju početak tijeka zastare za isplatu tužiteljima stečenog bez osnove u odnosima prema tuženoj ne vezuje uz sam trenutak kada je došlo do povećanja imovine na strani dužnika – banke već od trenutka pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu.

69. Tužitelj zahtjev za isplatu prema tuženiku s osnovi ništetnih odredbi o valuti postavio u roku od 5 godina od pravomoćnosti gore navedene predmetne odluke, s obzirom da je tužbu kojom zahtijeva povrat onoga što je tuženik stekao po osnovu ništetne odredbe podnio ovome sudu elektronskim putem 20. ožujka 2023. to proizlazi da je njegov zahtjev za isplatu podnesen unutar zastarnog roka od 5 godina.

70. Slijedom navedenog to je razvidno da u konkretnom slučaju nije protekao petogodišnji zastarni rok koji se primjenjuje kod instituta stjecanja bez osnove temeljem čl. 225. ZOO.

71. Kao što je naprijed navedeno Visoki trgovački sud RH donio je pravomoćnu presudu u kolektivnom sporu u kojem je utvrđena povreda prava potrošača od strane tužene između ostalog i u dijelu vezanom za nedopuštenost sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, kakav je bio ugovor o kreditu sklopljen između ovdje stranaka 14. veljače 2007. a koja presuda je postala pravomoćna 14. lipnja 2018., to se ima smatrati kako vjerovniku odnosno tužitelju pravo na zahtjev za isplatu s tog osnova teče zapravo od tog datuma.

72. U odnosu na prigovor tuženika da vještak je time preinačio ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u ugovor o kreditu bez valutne klauzule valja reći da je predmetni prigovor neosnovan. Naime, sud odlučuje u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva sukladno čl. 2. st. 1. ZPP. Budući da je u toč. I i II izreke presude sud utvrdio djelomično ništenost predmetne ugovorne odredbe i to u dijelu u kojem su ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak to je po ocjeni ovog suda vještak pravilno sačinio nalaz kako je naprijed izneseno.

73. Temeljem iznesenog valjalo je prihvatiti tužbeni zahtjev kojim je utvrđena djelomična ništetnost i naložena isplata kako je to naprijed izneseno i odlučiti kao u izreci presude pod toč. I. – III.

74. Obzirom da je tužbeni zahtjev već iz gore obrazloženog razloga valjalo prihvatiti sud se, vođen načelom ekonomičnosti i koncentracije postupka, proklamiranim čl. 10. ZPP nije upuštao u daljnju ocjenu navoda stranaka, te dokaza koji nisu posebno obrazloženi, jer ne bi doveli do promjene odluke u ovoj pravnoj stvari.

75. Ukazuje se da je tužitelj je u cijelosti uspio s postavljenim tužbenim zahtjevom.

76. Odluka o trošku tužitelja temelji se na članku 154. st. 1., 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a te Tarifi o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika "Narodne novine" broj 138/23; dalje: Tarifa), a sukladno vrijednosti predmeta spora i troškovniku tužitelja. Tako je tužitelju priznat trošak sastava tužbe od 20. ožujka 2023. u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife, trošak pristupa na ročište 21. siječnja 2025. u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, trošak sastava podneska od 2. travnja 2025. u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife, trošak pristupa na ročište 14. travnja 2025. u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife i trošak pristupa na ročište 10. rujna 2025. u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, odnosno ukupno 1.000,00 EUR, što uvećano za 25% PDV-a (250,00 EUR), predujam za financijsko vještačenje u iznosu od 433,18 EUR i sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 40,08 EUR ukupno iznosi 1.723,26 EUR te je naloženo tuženiku nadoknaditi tužitelju parnične troškove u navedenom iznosu i odlučeno kao u točki IV. izreke.

77. Na dosuđeni trošak parničnog postupka tužitelju pripada i zakonska zatezna kamata tekuća od presuđenja do isplate, temeljem primjene odredbe čl. 151. st. 3. ZPP po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a. Stoga je valjalo presuditi kao u točki IV. izreke.

78. Rješenjem od 22. rujna 2025. naloženo je računovodstvu suda vratiti tužiteljici neiskorišteni predujam u iznosu od 16,82 eura, stoga je valjalo odbiti zahtjev tužitelja za naknadu troška vještačenja u navedenom iznosu te je odlučeno kao u točki V. izreke.

79. Budući da tuženik nije uspio u parnici to mu ne pripada zatraženi parnični trošak a sve sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a. Stoga je valjalo presuditi kao u točki VI. izreke.

80. Glede troškova prigovora protiv rješenja o pristojbi valja reći da je to sadržajno izvanparnični postupak pa treba primijeniti pravna pravila sadržana u čl. 32. Zakona o izvanparničnom postupku („Narodne novine“ br. 59/23, dalje: ZIP) pri čemu st. 1. istog članka određuje da će sud o troškovima odlučiti na temelju određenog zahtjeva stranaka uzimajući u obzir sve okolnosti slučaja.

81. Odredbom čl. 32. st. 2. ZIP-a određeno je da u postupku u kojem su sudjelovale stranke sa suprotnim interesima, sud će o naknadi troškova odlučiti uz odgovarajuću primjenu zakona kojim se uređuje parnični postupak, osim ako drugačije ne bi nalagali razlozi pravičnosti. S obzirom na to da je u konkretnom slučaju riječ o izvanparničnom postupku u kojem sudjeluje samo podnositelj prigovora kao predlagatelj, koji prigovorom pobija rješenje suda, dakle bez sudjelovanja bilo kakve protustranke, a osobito protustranke čiji su interesi suprotni predlagateljevim, nema mjesta primjeni navedene odredbe.

82. Nadalje, čl. 32. st. 3. ZIP-a određuje da je stranka, neovisno o ishodu postupka, dužna drugoj naknaditi troškove koje joj je uzrokovala svojom krivnjom ili slučajem koji joj se dogodio. S obzirom na to da u konkretnom izvanparničnom postupku ne sudjeluju dvije stranke, nema mjesta primjeni niti ove odredbe zakona.

83. Konačno, čl. 32. st. 4. ZIP-a određuje da će se o troškovima koji se odnose na ostvarivanje zajedničkih interesa svih stranaka odlučiti razmjerno njihovom udjelu u predmetu postupka, osim ako se udjeli ne mogu utvrditi, u kojem slučaju se troškovi dijele na jednake dijelove. U konkretnom predmetu, osim što osim predlagatelja nema druge stranke, riječ je o potraživanju troška prigovora protiv rješenja suda o plaćanju sudske pristojbe koji se odnosi samo na podnositelja prigovora kao predlagatelja te se ne može smatrati da je njime ostvaren zajednički interes stranaka.

84. Slijedom svega navedenog, a s obzirom na to da nema mjesta primjeni prethodno navedenih pravila, ostaje primijeniti čl. 32. st. 5. ZIP-a koji određuje da svaka stranka snosi svoje troškove u slučajevima kada se ne primjenjuju ostale odredbe istog članka. Stoga, sud zaključuje da podnositelj prigovora sam snosi troškove sastava prigovora pa je odlučeno kao u toč VI. izreke.

U Zagrebu 28. studeni 2025.

Sudac:

Berislav Zaninović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun.