REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

Zlatar, Trg slobode 14A

Poslovni broj: P-1032/2023-33

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru po sucu Nevenu Kucelj, u parničnom predmetu tužitelja FP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Hondl, Konić, Šimunović, Batur i partneri j.t.d., Zagreb, Zvonarnička 3, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva ul. 4, OIB: 87939104217 koga zastupa odvjetnik Ivo Šućur iz Zagreba, Ribnjak 40, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 21. listopada 2025. godine, u nazočnosti tužitelja i punomoćnika odvjetnika Vladimira Presečki, te punomoćnika tuženika, , na ročištu za objavu presude dana 28. studenog 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"I./ Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, isplatiti tužitelju FP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 35.117,84 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 16.940,38 EUR od dana 1.10.2015. g. do isplate,

- na iznos od 6.480,70 EUR od dana 20.10.2025. g. do isplate,

- na iznos od 11.696,76 EUR od dana 1.10.2015. g. do isplate,

i to do 31.12.2022. g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. g. do 29.12.2023. g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30.12.2023. g. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II./ Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, naknaditi tužitelju FP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj trošak od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.“

II Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 2.600,00 EUR uz zakonske zatezne kamate koje teku od dana 28. studenog 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1.srpnja te godine u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s pravnim prednikom tuženika, odnosno s bankom Volksbank d.d. (pravni prednik tuženika), dana 05.11.2007. sklopio Ugovor o kreditu broj: 312326 (dalje: Ugovor), solemniziran kod javnog bilježnika Jožice Matko Ruždjak iz Zagreba pod brojem OV-15583/07.

Predmetni Ugovor sadrži odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (dalje: CHF) i promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom banke. Točnije, tuženik kao kreditor odobrio je i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 161.000,00 CHF obračunato prema kupovnom tečaju za devize Kreditora važećem na dan korištenja kredita, te je određeno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća (...), a također je određeno, između ostalog, i da je kamatna stopa promjenjiva, sukladno jednostranoj Odluci o kamatama i naknadama tuženika.

Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku uz promjenjivu kamatnu stopu su ništetne, tvrdi tužitelj.

Naime, u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudom Viskog Trgovačkog suda broj Pž - 7129/13 od 13.06.2014., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04.07.2013., u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovornog odnosa promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

U navedenom dijelu, predmetne odluke i pravna stajališta potvrđeni su i revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9.4.2015.

Rubriciranim presudama sudovi su utvrdili da ugovorna odredba koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnim isključivo o odluci jednog ugovaratelja banke, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema egzaktnih kriterija.

Dodatna okolnost koja je presudna za ocjenu da navedene ugovorne odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu na štetu potrošača, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja, jest činjenica da su iste odredbe u ugovor unijete na inicijativu banke kao sadržaj standardnog ugovora banke, na koju potrošači, a ovdje tužitelj, nisu mogli utjecati, pri čemu nije sporno da niti u ugovoru niti u općim uvjetima poslovanja banaka nisu utvrđeni parametri pod kojima će banke mijenjati promjenjivu kamatnu stopu niti metoda izračuna tih parametara.

Konkretno, formulacije navedene u predmetnom Ugovoru, koje su naročito određene u čl. 6 Ugovora, a koje se odnose na kamatnu stopu, odnosno promjenjivost iste u skladu sa promjenama Odluke o kamatnim stopama tuženika i sl, vrlo su općenite, nedovoljno razumljive i neodređene. Takav način ugovaranja, bez pregovaranja na temelju tipski ponuđenog ugovora, u suprotnosti je s Direktivom 93/13, jer je takvim načinom ugovaranja uzrokovana neravnoteža prava i obveza na štetu dužnika potrošača.

Osim što je promjena kamatne stope nepoštena i ništetna na temelju propisa o zaštiti potrošača, dodatno se naglašava da je ona i neodrediva na temelju Zakona o obveznim odnosima, jer ugovorom nisu utvrđeni podaci na temelju kojih bi se kamatna stopa mijenjala. Ta neodredivost uzrokuje također ništetnost tako ugovorene kamatne stope što je propisano člancima 269. do 272. Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, u istom postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudom Visokog Trgovačkog suda od dana 14.06.2018., poslovni broj Pž-6632/17, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu od dana 04.07.2013., poslovni broj P-1401/12, u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik, među ostalim bankama, u razdoblju od 10.03.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/13) i to člancima 81.,82. i 90., a od 7.8.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07,125/07,75/09,79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96 i 97 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Sukladno odredbama čl. 502. c ZPP-a te čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/2014) odnosno čl. 138a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/2007, 125/2007, 79/2009,89/2009,133/2009, 78/2012, 56/2013) rubricirane presude obvezujuće su i u predmetnom postupku za Naslovni sud, u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku te uz promjenjivu kamatnu stopu.

Nadalje, Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Rev-2221/18, od dana 3. rujna 2019. g. odbijene su revizije banaka u kolektivnom sporu Udruge Potrošač, a čime je riješeno i pitanje valutne klauzule za valutu CHF te je odlučeno da pojedinačni potrošači imaju pravo tražiti povrat iznosa preplaćenih s osnova valutne klauzule u toj valuti.

Naime, kako su odlukama Vrhovnog suda RH posl.br. Revt-249/14 i Rev- 2221/18 odbijene revizije banaka, pa tako i ovdje tuženika, između ostalog i u odnosu na utvrđenje ništetnim odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, to u pojedinačnim postupcima nije potrebno ponovno dokazivati ništetnost spornih odredbi ugovora o kreditu, sukladno odredbi čl. 502. c. ZPP i čl. 118. ZZP.

Štoviše, Vrhovni sud RH u rečenoj odluci izrijekom navodi da ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

Tužitelj je dana 16.02.2016. s tuženikom sklopio Aneks br. 1 Ugovora o kreditu broj 312326 temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), a kojim su ugovoreni uvjeti za provedbu konverzije kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR.

Predmetnim Dodatkom su izmijenjene ugovorne odredbe u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita na način da su kredit konvertirali u euro.

Međutim, posebice se naglašava kako se tužitelj provedbom navedene konverzije i zaključenjem Aneksa br. 1 dana 04.02.2016. ni na koji način nije odrekao svojih prava i potraživanja temeljem utvrđenja ništetnosti gore navedenih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu do dana izvršene konverzije, a niti sklapanje istog predstavlja bilo kakvu konvalidaciju učinaka ništetnosti do dana konverzije, odnosno sklapanja Dodatka.

Takav stav zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev- 2868/2018 od dana 12. veljače 2019. g., kao i Europski sud u presudama C-118/17 F i C-705/21.

Imajući u vidu sve gore navedeno, tužitelj ističe kako učinak ništetnosti navedenih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi pretpostavlja tužiteljevo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana 1.1.2014. g. za cijelo vrijeme primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa, a nakon 01.01.2014. do konverzije ugovora o kreditu u valutu euro: zakonski određena kamatna stopa od 3,23 %.

Isto tako, , tužitelj ističe kako učinak ništetnosti gore navedenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli predstavlja tužiteljevo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konverzije ugovora o kreditu u valutu euro za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule.

To nadalje pretpostavlja pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tužitelj bio dužan platiti tuženiku do dana i na sam dan konverzije prema ugovorenom tečaju kune spram CHF na dan isplate kredita.

Slijedom svega navedenog, kao i sukladno čl. 1111. ZOO - a, tužitelj od tuženika potražuje ukupan iznos koji predstavlja zbroj pojedinačnih iznosa koje mu je preplatio u razdoblju od dana isplate kredita, pa nadalje sa pripadajućim zakonskim kamatama tekućim od svakog pojedinog iznosa od dana plaćanja, sve sukladno čl. 1115. i 29. ZOO-a.

Budući da mu tuženik nije dostavio svu dokumentaciju koja se tiče ugovornog odnosa stranaka, a koja se može smatrati zajedničkom tužitelj je zatražio da sukladno odredbi članka 186.b Zakona o parničnom postupku, sud tuženiku naloži dostavu ove dokumentacije, a podredno ako sud ovaj njegov zahtjev ne bi našao osnovanim, zatražio je da mu tuženik isplati iznos od 12.608,67 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svako pojedini mjesečni iznos uplate.

Nakon provedenog vještačenja tužbeni je zahtjev specificirao kako je to navedeno pod stavkom I izreke ove presude.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu smatra kako je ista u cijelosti neosnovana zbog čega ju osporava u cijelosti i to iz slijedećih razloga:

a. Potraživanje tužitelja je u zastari;

b. Provedena je konverzija ugovora o kreditu temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju

c. Utvrđenja iz Parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe;

d. Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a;

e. Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač;

f. Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama;

g. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 96. ZZP)

h. Metoda kojom tužitelj postavlja zahtjev za isplatu je neosnovana

Prvenstveno tuženik ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje u tekstu: „VSRH“) donio rješenju broj Gos-1/19 u kojem se očitovao o ništetnosti sporazuma o konverziji

Rješenjem se daje konačna i obvezujuća potvrda Sporazumima o konverziji na način da im se priznaju pravni učinci i valjanost čak i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. U prvom redu treba naglasiti kako Rješenje predstavlja obvezujuće pravno shvaćanje koje svi sudovi u Hrvatskoj, sukladno članku 502.n Zakona o parničnom postupku (NN 53/91,91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14,70/2019, dalje u tekstu: „ZPP“), moraju slijediti. VSRH u obrazloženju Rješenja više puta naglašava kogentnost zakonskih odredbi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje u tekstu: „ZID ZPK“), koji na vrlo detaljan i specifičan način određuje postupak provođenja te izračuna same konverzije. Posljedično, kroz zakonit i izrazito transparentan postupak s jasnim reperkusijama za sve strane postupka, potrošačima je ostavljena mogućnost izbora žele li prihvatiti navedeni sporazum ili ne, a bankama nametnuta obveza bez mogućnosti odbijanja.

Svrha takve konverzije je da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Pojednostavljeno rečeno – primjenjuje se pravna fikcija kao da je ugovorni odnos od početka bio odnos u valuti EUR.

Dakle, među strankama koje su prihvatile konverziju nastala je potpuno nova pravna osnova koja onemogućuje potrošače u ostvarivanju zahtjeva s naslova stjecanja bez osnove jer se konverzijom trajno i potpuno uređuje odnos između potrošača i banke, neovisno o odnosu stranaka iz prvotnog ugovora. Sukladno navedenom, tužbeni zahtjev tužitelja u kojem ističe i nepostojanje, tj. utvrđenje ništetnosti svih aneksa Ugovora o kreditu je također neosnovan.

Dodatno, VSRH daje posebno obrazloženje glede postojanja odnosno nepostojanja pravnog interesa za zahtjeve kojima se traži utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu prethodno vezanih uz CHF, bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji.

Naime, VSRH ističe kako opća pravila ZPP-a, a i sama priroda kondemnatorne tužbe u pravilu ne zahtijevaju dokazivanje pravnog interesa te da se postojanje pravnog interesa kod takvih zahtjeva ne može načelno isključiti. Tako VSRH ističe da: „se ne bi moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona.“ Argumentum a contrario, u slučajevima konverzija koje su provedene sukladno odredbama ZID ZPK, potrošač nema pravni interes. Potrošači su izgubili pravni interes jer su prihvatili da se osnovni pravni odnos zamijeni novim trajnim i potpunim odnosom. Uredno provedena konverzija isključuje pravni interes potrošača za podnošenje tužbe. Pije upuštanja u raspravljanje o osnovi i visini tužbenog zahtjeva, tuženik stavlja prigovor zastare.

Tužitelj je predmetni parnični postupak pokrenuo tek 14.06.2023. pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa i to s nekoliko različitih osnova sukladno Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05 – 29/18, dalje kao: „ZOO") nastavno na pravnu kvalifikaciju predmeta spora iz Tužbe.

Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi stjecanja bez osnove, kada bi se zbog utvrđivanja ništetnosti utvrdilo da se doista radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla, kako je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011.

Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 376. Zakona o obveznim odnosima (Narodne Novine 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005; u daljnjem tekstu: ZOO), koji propisuje da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina otkad je šteta nastala.

S obzirom da je u predmetnom Ugovoru o kreditu sadržana odredba koja je tužitelju navodno prouzročila štetu, očito je da je subjektivni (trogodišnji) i objektivni (petogodišnji) rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih iznosa protekao. Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 372. ZOO-a, koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.

Tuženik ističe i da se kod Ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su plaćeni tuženiku kao anuiteti, stoga sukladno članku 372. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja.

Slijedom navedenog, bilo bi nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužitelju zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku.

Tuženik dalje naglašava da je izvršena je konverzija ugovora o kreditu temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju.

Općepoznata je činjenica da je 30.9.2015. stupio na snagu izmijenjeni i dopunjeni Zakon o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015; dalje u tekstu: ZPK) kojim je za ugovore o kreditu u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF određena obveza banaka ponuditi korisnicima kredita (potrošačima) konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR. Svrha takve konverzije je da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Pojednostavljeno rečeno – primjenjuje se pravna fikcija kao da je ugovorni odnos od početka bio odnos u valuti EUR. Prema tome, već je u uvodnim odredbama ZPK otklonjena bilo kakva mogućnost da se na konvertirani odnos primjenjuju utvrđenja iz Parnice Potrošač, s obzirom da tako konvertirani odnos više uopće nije ugovorni odnos u CHF.

Parnice poput ove bile su (vođene utvrđenjima iz Parnice Potrošač) usmjerene na to da se potrošačima isplati razlika između rata plaćanih po početno ugovorenim kamatnim stopama u CHF i onih plaćanih po kamatnim stopama u CHF koje su kasnije rasle. Time se pokušavalo naći svojevrsno obeštećenje zbog rasta anuiteta. Suprotno tome, zakonodavac se odlučio za drugačiji mehanizam koji će potrošačima olakšati položaj u koji su došli uslijed promjena tečaja.

Intencija zakonodavca nikako nije bila potrošačima dati i jedno i drugo, jer bi to doslovno značilo da bi uslijed istog navodnog propusta (ugovorne odredbe kojom se kamatna stopa mijenja jednostranom odlukom banke) tuženik bio u obvezi dva puta obeštetiti pojedinog potrošača – jednom putem konverzije, a drugi put vraćajući iznose utužene ovakvim tipom tužbe.

Sukladno navedenim zakonskim propisima, tuženik je tužitelju ponudio izmjene Ugovora u ugovor o kreditu denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Navedenu ponudu tuženika, tužitelj i ostale ugovorne strane su prihvatili sklapanjem Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu broj 312326 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama radi konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF, od dana 16.2.2016. (dalje u tekstu: „Dodatak broj 1 Ugovora o kreditu“).

Sklapanjem Dodatka br. 1 tužitelj i tuženik sklopili su svojevrsnu nagodbu, i to s retroaktivnim učinkom od dana sklapanja Ugovora o kreditu, stoga odredbe Ugovora o kreditu na kojima tužitelj temelji svoj tužbeni zahtjev ne proizvode pravne učinke i to sa učinkom ex tunc.

S obzirom da je provedbom konverzije ugovora denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u ugovor s valutnom klauzulom u EUR tužitelj, kao potrošač, izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, u konkretnom slučaju postignuta je svrha koju je zakonodavac namjeravao postići. Sasvim je jasno kako tužitelj nema pravni interes za nastavak predmetnog postupka, slijedom čega bi tužbu tužitelja trebalo odbaciti kao nedopuštenu.

Podredno, s obzirom da je provedbom konverzije Ugovora tužitelj doveden u položaj kao da je inicijalno sklopio s tuženikom ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR, raspravljanje u postupku postalo je bespredmetno te su otpali svi do sada izneseni prigovori i navodi tužitelja u pogledu nezakonitosti Ugovora, slijedom čega tuženik predlaže sudu da tužbu tužitelja u cijelosti odbije kao neosnovanu. Utvrđenja iz Parnice Potrošač ne mogu se primijeniti na konkretan predmet U konkretnom predmetu nema mjesta preslikavanju utvrđenja iz Parnice Potrošač budući da je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje na okolnost jesu li utvrđenja iz Parnice Potrošač i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju.

Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama ispituju i ocjenjuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Načelo zaštite potrošača i njenih dosega potrebno je promotriti kritički, dakle, u svakom pojedinom sporu je potrebno dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana Presuda VTS-a, a posebno vodeći se uputom VSRH u rješenju broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. Nadalje tuženik smatra da nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a.

Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva (a nije!), niti tada nema mjesta izravnoj i analognoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a već je dužan u svakom pojedinom slučaju ocijeniti sve relevantne okolnosti ugovornog odnosa.

Kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač

Tužbeni zahtjev je postavljen na utvrđenje ništetnosti odredba kojim je ugovorena vezanost glavnice uz valutu CHF i promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom tuženika te odredaba o naknadama uz popratni zahtjev za isplatu. Osnovanost svojeg zahtjeva tužitelj opravdava utvrđenjima iz Parnice Potrošač te svoje tvrdnje nije potkrijepio a niti jednim dokazom.

Osim toga, nema nikakvog zakonskog uporišta, a niti uporišta u sudskoj praksi, da ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo promijeniti visinu kamatne stope ovisno o npr. promjeni tržišnih uvjeta i/ili boniteta korisnika kredita i/ili uslijed nepoštivanja odredaba ugovora o kreditu, bude ništetna. Ovo osobito imajući u vidu da promjena visine kamatne stope može značiti i sniženje kamatne stope. Nadalje, tužitelj je neosnovano proširio opseg utvrđenja Presude VTS-a i na odredbe o promjenjivosti kamatne stope, iako to uopće nije bilo predmetom utvrđenja u Parnici Potrošač. U kolektivnom sporu bila je ispitivana metoda promjenjivosti kamatne stope (a ne i sama promjenjivost) u skladu sa jednostranom odlukom banke bez egzaktno utvrđenih parametara i metode izračuna parametara promjenjivosti. To znači, da kada bi i utvrđenja iz presude u Parnici Potrošač bila primjenjiva na ovaj spor (a nisu!), njima nije utvrđena ništetnost promjenjivosti kamatne stope niti promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke.

Članak 26. ZOO-a predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u kojem slučaju stopa takve promjenjive ugovorne kamate ne može biti viša od stope zakonskih zateznih kamata koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora, odnosno na dan promjene ugovorne kamatne stope. Iako je kamatna stopa doista rasla, uslijed promjena na tržištu kapitala, ona niti u jednom trenutku nije bila niti blizu najviše propisane stope zakonske zatezne kamate.

Isto tako, materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi, izrijekom je predviđalo tek mogućnosti ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. To se odnosi kako na Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03, 79/07, 125/07), tako i na Zakon o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15). Dakle, ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske.

Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama

Tužitelj je dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti:

- da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo;

- da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku,

- da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Niti jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena.

Tužitelju je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju parametri određeni Odlukom o kamatama banke, što je interni akt tuženika i dostupan je svima. Očito je stoga da se o promjenjivosti kamatne stope prethodno pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika (koja je odluka bila dostupna svima) te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Nadalje, odredba o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora je jasna, uočljiva i lako razumljiva. Da je odredba jasna i uočljiva nije i ne može biti dvojbeno, budući da je ista sastavni dio ugovora i u njemu je izričito navedena.

Opreza radi, tuženik u odnosu na načelo savjesnosti i poštenja i nepostojanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana tuženik napominje da je iz samog pogleda na to na koji način se kamatna stopa mijenjala vidljivo da nema govora o neravnoteži između ugovornih strana niti nepoštenom postupanju tuženika u ugovornom odnosu njega i tužitelja.

Tuženik ni na koji način nije donosio jednostrane odluke na štetu tužitelja bez valjanog ugovorom predviđenog razloga.

Tuženik tvrdi da odredba Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu protivne načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da nisu ni uzrokovale znatnu neravnotežu ugovornih strana.

Tuženik dalje ističe da Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 99. ZZP)

Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti da su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba.

Člankom 1. Ugovora jasno je propisano da je iznos odobrenog kredita 161.000,00 CHF te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti. Također, odredbama članka 7.1. predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom dužnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, po prodajnom tečaju za valutu Ugovora prema tečajnoj listi tuženika na dan dospijeća.

Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora.

Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora.

Također, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Činjenicu da je tužitelj u vrijeme sklapanja Ugovora bio informiran, odnosno upoznat s promjenjivošću tečaja CHF i rizicima nevoljnog tečaja, izričito je potvrdio i sam tuženik, temeljem izjave iz članka 9.14. i 9.15. Ugovora

Nadalje, odredbama 9.16. i 9.17. Ugovora o kreditu regulirana je mogućnost tužitelja da postavi zahtjev za konverzijom iz valutne klauzule CHF u valutnu klauzulu EUR.

Ugovor o kreditu sadržavao je mehanizam kojim se tužitelj mogao poslužiti u slučaju da je smatrao da je valutna klauzula u CHF prouzrokovala, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnopravnost u pravima i obvezama stranaka na njegovu štetu.

Također, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana Kako je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 97. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 99. ZZP-a nije dopuštena.

U vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti:

− nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; − a koja neravnoteža mora biti značajna.

Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu / u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja - potrošača) uslijed nepredvidivih i naglih promjena tečaja CHF.

Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije.

Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju.

Nadalje, tuženik prigovara načinu utvrđivanja utuženog iznosa na temelju samostalnog izračuna visine navodnog potraživanja, budući da spornu visinu tužbenog zahtjev može utvrditi samo vještačenjem po vještaku odgovarajuće struke, kao načinom dokazivanja spornih činjenica, a koje može odrediti isključivo neovisni i nepristrani sud u okviru parničnog postupka.

Tuženik osporava i anticipiranu metodu kojom tužitelj navodno postavlja zahtjev na isplatu. Naime, tužitelj potražuje razliku između početno ugovorenih mjesečnih obroka i kasnije naplaćenih anuiteta. Međutim, sama činjenica eventualne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, nipošto ne znači da bi se trebala primijeniti fiksna kamatna stopa tijekom cijelog razdoblja otplate kredita. Dapače, da je tužitelj htio ugovoriti fiksnu kamatnu stopu, to bi učinio već prilikom sklapanja Ugovora. Opreza radi, ako bi sud ipak odlučio raspravljati o osnovanosti i visini tužbenog zahtjeva, tuženik napominje da manifestacijski zahtjev postavljen od strane tužitelja za dostavom podataka o visini njegova potraživanja nije osnovan.

Tužitelj je u konkretnom ugovornom odnosu jedna od ugovornih strana (a ne treća osoba) koja bi kao savjestan i pošten sudionik takvog pravnog odnosa trebao raspolagati dokumentacijom i informacijama relevantnima za precizno postavljanje visine tužbenog zahtjeva u ovom postupku. Uz navedeno, tužitelj nije dokazao da je kontaktirao tuženika sa zahtjevom za dostavu odgovarajuće dokumentacije, kao i da je tuženik takav zahtjev tužitelja odbio.

U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik napominje da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini, stoga se tuženik protivi dokaznom prijedlogu za provođenje financijskog vještačenja.

Tuženik u skladu s prethodnim navodima predlaže naslovnom sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.

3. Očitujući se o ovim navodim tuženika, tužitelj je stava da su isti neosnovani, naglašavajući da se tužitelj provedbom navedene konverzije i zaključenjem Aneksa br. 1 dana 04.02.2016. ni na koji način nije odrekao svojih prava i potraživanja temeljem utvrđenja ništetnosti odredbi osnovnog Ugovora o kreditu do dana izvršene konverzije, a niti sklapanje istog predstavlja bilo kakvu konvalidaciju učinaka ništetnosti do dana konverzije, odnosno sklapanja Dodatka.

Dakle, i nakon provedene konverzije potrošač, odnosno ovdje tužitelj ima pravo utvrđivati ništetnost ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora.

Nadalje, ako je zakonodavac konverzijom izmijenio ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, to ne znači da je time automatski uspostavljena ravnoteža prava i obveza koja se mora ostvariti izuzimanjem ništetnih odredaba (Sud EU, presude C-118/17 i C-705/21).

Također, nacionalni sud mora omogućiti povrat svih neosnovano stečenih koristi banke potrošaču, ako te koristi nisu vraćene konverzijom (Sud EU, presude C-118/17 i C-705/21).

Nadalje, pristanak potrošača na konverziju/nagodbu ne znači da se time potrošač odrekao svojih potraživanja na temelju ništetnosti ugovornih odredaba koja je utvrđena nakon konverzije/nagodbe (Sud EU, presuda C-452/18), jer to bi bilo tako samo ako bi se potrošač informirano svojih prava odrekao.

Potrošači u Hrvatskoj svojih se prava nisu odrekli niti informirano, niti neinformirano, niti je to zakonom bilo uopće dopušteno.

Nadalje, osim utvrđenja ništetnosti za sve konvertirane kredite potrošači posljedično imaju pravo utvrđivati preplaćene iznose anuiteta (Vrhovni sud RH, rješenje Rev-809/2021)

Konačno, presudom Rev-1070/2019 od dana 21.12.2022., šesta presuda Vrhovnog suda RH kojom je također utvrđena retroaktivna ništetnost ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora koji je konvertiran, Vrhovni sud je dodatno potvrdio da ništetne odredbe ne mogu naknadno postati valjanima

Drugim riječima, konverzijom CHF kredita pri čemu je nepoštena promjenjiva kamatna stopa izmijenjena na način da su aneksom utvrđeni parametri promjene kamatne stope, nije uklonjena ništetnost ugovorne odredbe o kamatnoj stopi koja je nastala na početku ugovornog odnosa i retroaktivno ta ništetnost vrijedi od početka ugovornog odnosa.

Priložena revizija u korist potrošača s konvertiranim kreditima govori upravo o tome da je retroaktivna samo ništetnost ugovora, ali ne i konverzija ugovora u CHF koja u svakom pojedinom slučaju vrijedi upravo od dana kada je potpisan aneks radi konverzije.

U odnosu na navode tuženika o zastari potraživanja ovdje tužitelja, opet je bitno za istaknuti da su navodi tuženika u potpunosti bespredmetni i neosnovani te usmjereni isključivo odugovlačenju ovog postupka.

Dakle, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. S obzirom na sve navedeno, a imajući u vidu dan podnošenja ove tužbe, razvidno je da tužiteljevo potraživanje nije u zastari.

U odnosu na navode tuženika da se utvrđenja iz Parnice Potrošač ne mogu primijeniti na konkretan predmet, ističe se da su takvi navodi tuženika neosnovani. Sukladno odredbama čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača i čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, presude donesene u kolektivnom sporu, a opisane u tužbi, obvezujuće su i u predmetnom postupku za

Naslovni sud, u smislu utvrđenja da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredbi o valutnoj klauzuli. Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama pozivati na prihvaćene zahtjeve tužitelja u kolektivnom postupku, a sudovi u tim, pojedinačnim postupcima vezani su za ta utvrđenja.

Navedeno jasno proizlazi iz brojne sudske prakse, a tako navodi i Vrhovni sud Republike Hrvatske, u odluci posl. br. Rev-3142/2018, od dana 19. ožujka 2018. Kako je već u tužbi navedeno, Vrhovni sud RH u rečenoj odluci izrijekom navodi da ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

U odnosu na promjenjivu kamatnu stopu tužitelj navodi kako uopće ne tvrdi da je nezakonito ugovoriti istu, a kako to pokušava pogrešno prikazati tuženik, već da to ugovaranje treba biti pod uvjetima da obje strane znaju točno pod kojim uvjetima i na koji način će se kamatna stopa mijenjati.

Upravo odredba ugovora da se kamatna stopa mijenja prema odluci tuženika prosječnom potrošaču nije ni jasna ni razumljiva. Naime, VSRH u svojoj odluci posl. br.: Rev-249/14 razrješava sporno pitanje razumljivosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi potrošačima.

Navodi tuženika da su se promjene kamatnih stopa odvijale temeljem valjanog, ugovorom predviđenog razloga, odnosno primjenom točno određenih kriterija predviđenih metodologijom tuženika, ili promjenom tržišnih uvjeta, lišeni su svake osnove. To iz razloga što ti kriteriji nikada nisu tužitelju prezentirani niti su valjano inkorporirani u ugovor.

U konkretnom slučaju Ugovor o kreditu sadrži odredbu da se kamatna stopa mijenja "sukladno odluci banke", no time nije definirano niti pod kojim uvjetima niti na koji način se kamatna stopa ima mijenjati.

Nadalje tužitelj opetovano ukazuje kako je pravomoćnim presudom u postupku kolektivne zaštite utvrđeno da je i tuženik znao za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nije na adekvatan način informirao potrošače o istom.

Valutna klauzula je nezakonita iz razloga što je ugovorena na nepošteni način pa je upravo zbog toga, prema odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima, ništetna, a kako je prethodno i utvrđeno pravomoćnom presudom u postupku kolektivne zaštite.

S obzirom da tužitelj ne raspolaže podacima nužnim za postavljanje tužbenog zahtjeva za isplatom odnosno cjelokupnom relevantnom dokumentacijom koja po svojoj prirodi predstavlja isprave koje su zajedničke za obje stranke prema sadržaju građanskopravnog odnosa koji proizlazi iz predmetnog ugovora o kreditu, to je ovlašten podnijeti tzv. "stupnjevitu tužbu" odnosno postaviti manifestacijski zahtjev, stoga se ustraje kod prijedloga da sud donese rješenje kojim se nalaže tuženiku dostaviti tražene isprave kako je navedeno u tužbi.

4. Tijekom postupka pročitan je Ugovor o kreditu br. 312326 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama sklopljen između Volksbank d.d. i tužitelja dana 5. 11. 2007. godine, Aneks br. 1. Ugovora o kreditu br. 312326 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama radi konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF koji su stranke sklopile 16. 02. 2016., otplatni plan po kreditu br. 312326 od 16. 02. 2016., plan otplate po promjeni kamatne stope za kreditu od 21. 09. 2011., plan otplate po promjeni kamatne stope za kredit ode 1. 01. 2014.,prometna kartica po kreditu broj 312326 provedeno je financijsko vještačenje po mr. sc. MP, te je saslušan tužitelj kao stranka.

5.Tužbeni zahtjev nije osnovan.

6. Nije sporno da je tužitelj kao korisnik kredita sa pravnim prednikom tuženika Volksbank d.d. kao kreditorom sklopio dana 5. studenog 2007. godine ugovor o kreditu br. 312326 ostvario kreditu u iznosu od 161.000,00 CHF u protuvrijednosti HRK po kupovnom tečaju za devize Kreditora važećem na dan korištenja kredita, a namjena kredita bila je izgradnja kuće u [adresa].

Kredit je odobren na rok otplate od 30 godina, Korisnik kredita obvezao se platiti Kreditoru redovnu kamatu po kamatnoj stopi sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora, koj je iznosila 4,90 % na dan sklapanja ugovora, time da je kamatna stopa promjenjiva. Kredit se isplaćuje u 360 mjesečnih anuiteta koji se sastoje od dijela glavnice i kamate, a prvi anuitet dospijeva na naplatu mjesec dana od dana korištenja kredita u cijelosti, a iznosi 854,47 CHF plativo u kunama po prodajnom tečaju Kreditora važećem na dan dospijeća.

7. Nema dvojbi o činjenici da je tijekom otplate kredita u više navrata mijenjan tečaj CHF u odnosu na HRK, odnosno da je isti uglavnom rastao, kao i kamatna stopa.

8. Isto tako nesporna je činjenica da su ugovorne stranke dana 16. veljače 2016. godine, sklopile Aneks br. 1. tom Ugovoru, radi konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF.

9. Tim aneksom stranke su utvrdile da je "ukupni iznos uplaćen radi namirenja početno utvrđenih anuiteta po ugovoru primjenom izračuna konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF sukladno odredbama Zakona manji od ukupnog iznosa anuiteta s valutnom klauzulom u EUR i iznosi 6.601,75 HRK po tečaju otplate kredita na dan 30. rujan 2015. te su utvrdili da će za navedeni iznos prema sporazumu o namirenju vjerovnika i potrošača iz članka 19.c stavk1. točka 6. Zakona uvećati preostala glavnica kredita s valutnom klauzulom u EUR, a ta preostala glavnica iznosi 89.734,98 EUR.

10. Nije sporno da je tuženiku pripojena Nova hrvatska banka d.d., koja je pravni slijednik Sberbank d.d., koja je ranije bila Volksbank d.d..

11. Nesporno je kako je odlukom odnosno presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 o dana 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih banaka i osmotužena Sberbank. d.d. „u razdoblju od 1. 11. 2004. godine do 31. 12. 20008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica Švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003), u razdoblju od 01. 06. 2004. do 6. 08. 2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. 08. 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 133/2009) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.“

12. Nadalje presudom Vrhovnog suda poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., revizija osmo tužene protiv drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, „ u dijelu (toč. 8. izreke) kojom je utvrđeno da je ta banka u određeno navedenom razdoblju povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbi čl. 96. i čl. 97. ZZP, a koje povrede traju i dalje, kao i povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovor o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem redovne kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze po tim ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom osmotužene i njezinim drugim internim aktima, a bez da su prije i u vrijeme sklapanja tih ugovora osmotužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači pojedinačno o tome pregovarali i utvrdili parametre koji utječu na odluku o promjenjivoj stopi ugovorne kamate, čime je osmotužena postupila suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. na dalje suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. ZZP, te je naloženo osmotuženoj prekinuti s takvim postupanjem i zabranjeno takvo ili slično postupanje“, odbijena je kao neosnovana.

13. Ovakva odluka u postupku zaštite kolektivnih interese i prava potrošača, prema odredbi članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013; krat. ZZP) odn. članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/14), obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi nakade štete uzrokovane postupanjem tuženika odn. radi isplate.

14. Konačno, i članak 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 155/2023; kraće ZPP), određuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona / tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava/ da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

15. Iz logičnog i uvjerljivog iskaza tužitelja proizlazi da je svrha sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bila je osiguranje novca za izgradnju obiteljske kuće i kredit je upravo utrošen u tu namjenu, dakle, sagrađena je kuća u kojoj njegova obitelj i on i danas žive.

Što se tiče ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, sjeća se da smo supruga i ja bili i u Zagrebačkoj banci, međutim, oni su ih odbili jer nisu kreditirali kupnju zemljišta, nego već gotovog objekta, a oni su pronašli gradilište i željeli graditi kuću upravo na tom zemljištu.

Misli da nije imao puno izbora, uvjeti konkretnog kredita bili su takvi da prihvati ono što je banka nudila ili će ostati bez sredstava koja su mu bila potrebna. Navodi da je sve išlo kao na traci, automatizmom te mu nitko nije govorio o specifičnostima valute švicarski franak i eventualnim rizicima i posljedicama ugovaranja te valute. Što se tiče ugovaranja promjenjive kamatne stope, navodi da mu banka nije objasnila kriterije niti metodologiju po kojoj će se mijenjati kamatna stopa. Sjeća se da je dobio hrpu papira koje je trebao potpisati kod javnog bilježnika. Rata kredita je astronomski narasla preko noći s 3.000,00 i nešto kuna otišla na preko 6.000,00 kuna i upravo iz tog razloga prihvatio je ponudu banke za konverziju i sklopio aneks ugovora o kreditu.

Nije imao mogućnost pregovaranja o pojedinim odredbama ugovora niti mogućnost utjecaja na sadržaj tih odredbi.

16. Dakle, nema dvojbe da je riječ o potrošačkom ugovoru, a s druge strane tuženik, suprotno odredbi članka 81. stavak 4. ZZP/03, nije dokazao činjenicu navodne pune obaviještenosti tužitelj kao potrošača u fazi pregovaranja odnosno predugovornoj fazi i njegovog pristanka na takav ugovor, a pri čemu bi tužitelj bio potpuno obaviješten o naravi, rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF te o načinu promjene kamatne stope.

17. Obzirom na navedenu ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi, te sukladno prijedlogu tužitelja, financijski je vještak u nalazu naveo:

Volksbank d.d. (kao pravni prednik ovdje tuženika) kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita zaključili su 5. studenoga 2007. Ugovor o kreditu br. 312326 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama (u daljnjem tekstu: Ugovor), sa sljedećim osnovnim ugovornim elementima:

- iznos kredita je kunska protuvrijednost od 161.000,00 CHF obračunato po kupovnom tečaju kreditora na dan isplate kredita,

- ugovoren je rok otplate od 30 godina, te promjenjiva kamatna stopa redovnih kamata, koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 4,90 % godišnje,

- prema primijenjenom otplatnom planu, dospijeće prve obveze bilo je 21. prosinca 2007., a sljedećih (u pravilu) svakog 21. dana u mjesecu,

- utvrđeno je da će se kredit otplaćivati u jednakim mjesečnim anuitetima plativima u kunama po prodajnom tečaju kreditora važećem na dan dospijeća. Kredit je iskorišten 21. studenoga 2007., s kojim danom je kupovni tečaj kreditora za valutu CHF iznosio 4,422600 kn za 1 CHF, pa je dakle isplaćeni iznos od 161.000,00 CHF iskazan u protuvrijednosti kuna iznosio 712.038,60 kn, odnosno 94.503,76 EUR.

Sberbank d.d. (kao pravni slijednik Volksbank d.d. i pravni prednik ovdje tuženika) kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita zaključili su 16. veljače 2016. Aneks br. 1 Ugovora o kreditu br. 312326 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama radi konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF, sa sljedećim osnovnim elementima:

- na dan 30. rujna 2015. nedospjela glavnica konvertiranog kredita u EUR iznosila je 89.734,98 EUR, u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za devize kreditora na dan 30.9.2015.,

- prema izračunu konverzije od 30. rujna 2015. korisnik je uplatama po kreditu u CHF manje platio konvertirani kredit u EUR za iznos 6.601,75 kn, po tečaju otplate kredita na dan 30. rujna 2015.

Uvidom u primijenjeni otplatni plan s prikazom promjena kamatne stope po kreditu, utvrđeno je kako je u razdoblju otplate kredita do dana izračuna konverzije u kredit uz valutnu klauzulu u EUR (30. rujna 2015.), kamatna stopa mijenjana, te je iznosila kako slijedi:

- 4,70 % godišnje od prvog anuiteta do zaključno anuiteta s dospijećem 21. travnja 2008.,

- 5,10 % godišnje od anuiteta s dospijećem 21. svibnja 2008. do zaključno anuiteta s dospijećem 22. prosinca 2008.,

- 5,60 % godišnje od anuiteta s dospijećem 21. siječnja 2009. do zaključno anuiteta s dospijećem 21. rujna 2011.,

- 5,30 % godišnje od anuiteta s dospijećem 21. listopada 2011. do zaključno anuiteta s dospijećem 21. prosinca 2013.,

- 3,23 % godišnje od anuiteta s dospijećem 21. siječnja 2014. do konca izračuna.

Za odgovaranje na postavljene zadatke u nastavku nalaza se daje otplatni plan kojeg je primijenio kreditor u razdoblju otplate kredita, kao i usporedni otplatni plan sa sljedećim osnovnim elementima:

- glavnica u iznosu od 161.000,00 CHF,

- fiksna stopa ugovornih kamata 4,90 %

te će se usporedbom iznosa iz tih dvaju otplatnih planova iskazati razlike u visini obveza tužitelja odnosno isključivo više plaćeni iznosi, te uz više plaćene i manje plaćeni iznosi kao i konačan prijeboj više plaćenih s manje plaćenim iznosima. Prethodno opisane razlike se iskazuju na sljedeći način:

- prvo se iskazuju razlike u visini anuiteta (povećanje/smanjenje obveze), koje proizlaze iz promjene kamatne stope u predmetnom razdoblju otplate (stupac 'm'),

- zatim se te razlike iskazuju u odgovarajućoj protuvrijednosti kuna, primjenom ugovorenog kupovnog tečaja kreditora na dan isplate kredita (stupac 'p'),

- konačno, iskazuju se razlike (povećanje/smanjenje obveze) po osnovi promjene tečaja (stupac's'), na način da se obveza koja je stvarno bila obračunana i plaćena (stupac 'd') pomnoži razlikom tečajeva (onog stvarno primijenjenog na dan svake pojedine uplate, i početnog tečaja važećeg na dan korištenja kredita),

- s obzirom je po predmetnom kreditu provedena konverzija, a radi ocjene učinaka efekata iste, obračunane su i iskazane zatezne kamate na razlike anuiteta i tečajne razlike (stupac 'r' i 't') do 30. rujna 2015.

U skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza, na temelju postavljenih zadataka, mišljenja je vještaka kako slijedi:

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (21.12.2007.) do dana izračuna konverzije (30.9.2015.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 3.633,01 CHF, odnosno 2.132,69 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa),

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (21.12.2007.) do izračuna konverzije (30.9.2015.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita, iznosi ukupno 14.807,69 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa),

- nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po obje gore navedene osnove, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30.9.2015., preostalo dospjelo potraživanje s danom 30.9.2015. (manje priznati iznos preplate) iznosi 23.421,08 EUR (konvertirani iznos) (16.940,38 EUR glavnice i 6.480,70 EUR dospjelih nepodmirenih zateznih kamata),

- iznos preostale glavnice na dan izračuna konverzije (30. rujna 2015.) koji je tuženik više obračunao u odnosu na iznos preostale glavnice kakva bi bila da se od početka otplate kredita do 1.1.2014. primjenjivala ugovorena kamatna stopa od 4,90 % godišnje, a od 1.1.2014. zakonski odreñena kamatna stopa od 3,23 % godišnje, do izračuna konverzije (30. rujna 2015.), te da se od početka otplate do dana izračuna konverzije primjenjivao kupovni tečaj kreditora za CHF prema HRK na dan isplate kredita, iznosi 11.696,76 EUR (konvertirani iznos)

18. Taj nalaz i mišljenje sud je prihvatio jer je dan od strane stručne i ovlaštene osobe, na temelju vjerodostojne dokumentacije i egzaktnih podataka o otplati kredita, po pravilima znanosti i vještine, a stranke na isti nisu stavile primjedbe.

19. Nitko ne dovodi u pitanju pravnu valjanosti predmetnog dodatka ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.

20. Glede valjanosti ovakvog dodatka ugovora Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio se u odluci poslovni broj Gos-1/2019 -36 od 3. ožujka 2020. donesenom povodom oglednog postupka radi davanja odgovora na pitanje je li ugovor o konverziji koji je zaključen valjan unatoč tome što je tijekom postupka pravne zaštite kolektivnog interesa i prava potrošača utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Na postavljeno je pitanje najviši sud dao odgovor da sporazum o konverziji sklopljen na temelju ZID ZPK/15 ima pravne učinke i da je valjan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, slijedom čega je za rješenje konkretnog spora odlučno kakvi su pravni učinci ugovora o konverziji.

21. Nije sporno da je predmetni Aneks ugovoru o kreditu sklopljen sukladno glavi IV.a Konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, člancima 19.a do 19. i. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16), koja je dodana u tekst temeljem Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15: kraće ZID ZPK/15). Dakle, tužitelj je prihvatio ponudu tuženika koji je u skladu s ZID ZPK/15 bio dužan potrošaču ponuditi konverziju u propisanoj formi i sadržaju, a potrošač nije bio obvezan prihvatiti izračun konverzije niti s vjerovnikom sklopiti sporazum o konverziji. Pravo izbora bilo je na tužitelju, pri čemu nije od utjecaja njegova pobuda za zaključenje tog sporazuma.

22. Iako se Vrhovni sud u citiranoj presudi poslovni broj Gos-1/2019-36 od 3. ožujka 2020. izričito ne izjašnjava o tome da li bi potrošači koji su konvertirali ugovor o kreditu uz primjenu valutne klauzule u CHF u ugovor o kreditu uz primjenu valutne klauzule u EUR imali pravo ostvarivati i kondemnatorne zahtjeve na temelju pravomoćnih utvrđenja iz kolektivne pravne zaštite kojima je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, može se reći da se sugerira da bi ostvarivanje takovih zahtjeva trebalo omogućiti onim potrošačima koji su zaključili ugovor o konverziji u suprotnostima s posebnim odredbama ZID ZPK/15.

Međutim to ovdje nije slučaj, pa čak tužitelj niti ne iznosi tvrdnju da bi dodatak ugovoru bio suprotan tom Zakonu.

23. S druge strane Vrhovni sud navodi da je cilj tog Zakona bio otklanjanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i otklanjanja dužničke krize na osnovi jednokratni i vremenski ograničene mjere u vidu konverzije u odgovarajuće kredite sklopljene u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama, s valutnom klauzulom u EUR- ima, time da se radi o jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca koja se provodila na način da se potrošač koji je bio zaključio ugovor uz valutnu klauzulu u CHF stavio u položaj kakav bi imao da je zaključio ugovor o kreditu vezan u EUR.

24. Upravo iz tog razloga konkretni Dodatak ugovoru o kreditu predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu kojeg je Ustavni sud u svojoj odluci U-III-3685/2015 od 4. travnja 2017. ocijenio suglasnim u Ustavom Republike Hrvatske.

Budući da je tužitelj sklapanjem tog Dodatka ugovoru doveden u poziciju u kojoj bi bio da je zaključio ugovor o kreditu u EUR, našao se u situaciji kao da ništetnih ugovornih odredbi uopće nije bilo, što je u skladu s Direktivom 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.

25. Sklapanjem Dodatka ugovora, sporazuma o konverziji riješeno je pitanje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, jer na to jasno upućuje odredba članka 19.c stavak 1. točka 2. i 3. ZID ZPK/15 kao i odredbe članka 19.c stavak 1. točka 4. i 5., koja uređuje pitanje načina iskorištavanja iznosa koji se odnose na prethodno izvršene uplate po osnovi osnovnog ugovora o kreditu.

26. Članak 19.c stavak 1. točka 1., 2. i 3. ZID ZPK/15 određuje način konverzije tako da se:

"1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, 3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta,".

27. Nadalje, u konkretnom slučaju je došlo do primjene točke 4. i 5. stavka 1. članka 19.c citiranog zakona koji koje određuju da se:

"4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate,

5. ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovoga stavka veći od ukupnog iznosa obroka ili anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovoga stavka smatra preplatom koja se:

- ako iznos preplate ne prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, koristi za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR koji će dospjeti na način da se sukcesivno kod plaćanja budućeg obroka odnosno anuiteta koji će dospjeti iznos do najviše 50% dospjelog obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR namiri preplatom, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, pri čemu ako iznos preplate prelazi više od 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, vjerovnik i potrošač sporazumom definiraju način iskorištavanja iznosa preplate iznad 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR,".

28. Dakle, uplate koje je izvršio tužitelj kao potrošač po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu iskorištene su za otplatu njegovog kredita u EUR, odnosno u konkretnom slučaju preplate i nije bilo, već je prilikom konverzije utvrđen manje plaćeni iznos.

29. Ovim, po stavu suda, nije narušena ravnoteža između tužitelja kao potrošača i tuženika kao kreditora, s obzirom da je od odlučnog značaja već ranije istaknuta činjenica da je tužitelj u skladu s odredbom članka 19.d ZID ZPK/15 informiran o posljedicama konverzije i da je u skladu s odredbom članka 19. e tog Zakona, imao mogućnost prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije.

30. Sklapanjem predmetnog Dodatka ugovora o kreditu na način kako je propisan odredbom članka 19.c ZID ZPK/15 osiguran je povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u EUR koji je zamijenio kreditu u CHF do čega je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojem su bile poznate sve posljedice konverzije na koju je tužitelj pristao.

31. Zbog toga nije bilo temelja za prihvaćanje tužbenog zahtjeva u smislu odredbe članka 1111. Zakona o obveznim odnosima na primjenu kojeg upućuje članak 2. stavak 2. ZZP/2003.

32. Prihvaćenjem takvih zahtjeva potrošača ravnoteža legitimnih interesa potrošača i banaka ponovno bi bila narušena te bi takovi potrošači bili dovedeni u privilegirani položaj u odnosu na potrošače koji su sklopili ugovore u kreditu denominiranim u EUR i denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u EUR, što je suprotno s odredbama, svrhom i ciljem ZID ZPK/15.

33. Slijedom iznijetih razloga tužbeni je zahtjev u cijelosti odbijen, a posljedično tome prigovor zastare potraživanja tužitelja je bespredmetan.

34. Rješenje o troškovima postupka osniva se na odredbi članka 154. stavak 1. te članka 155. ZPP-a

35. Budući da je tužitelj u cijelosti izgubio parnicu, naloženo je da tuženiku naknadi parnični trošak, koji je odmjeren u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023, 107/2025).

36. Tuženiku je kao potreban priznat trošak koji se sastoji od sastava odgovora na tužbu po Tbr. 8. t. 1. u visini od 250 bodova, sastav podneska od 26. rujna 2025. po istom Tbr. u visini od 250 bodova te zastupanja na ročištima 20. studenog 2024. i 21. listopada 2025., i to za svako u visini od 250 bodova, a sukladno Tbr. 9. t. 1. iste Tarife..

Prema Tbr. 54. vrijednost boda iznosi 2,00 EUR tako da je u pitanju iznos od ukupno 2.000,00 EUR na što je osnovom Tbr. 46. Tarife obračunato i 25 % poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 500,00 EUR.

Pored toga priznat mu je trošak predujma za vještačenje u iznosu od 100,00 EUR.

37. Slijedom navedenog tužitelju je naloženo da tuženiku plati iznos od ukupno 2.600,00 EUR.

U Zlataru, dana 28. studenog 2025.

S u d a c

Neven Kucelj

Uputa o pravnom lijeku!

Protiv presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi ovom sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

Dn-a:

1. punomoćnik tužitelja

2. punomoćnik tuženika