REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U RIJECI

Rijeka, Zadarska 1 i 3

Posl.br. P-549/2024-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Rijeci, po sutkinji Emi Brdovčak, u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o. za posebne usluge [adresa], OIB: 25132169807, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Župan, Babić & Antunović u Zagrebu, Horvatova ulica 80A, protiv tuženika ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d. [adresa], OIB: 23057039320, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri u Zagrebu, Lopašićeva 6, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 24. listopada 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, 28. studenoga 2025. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 10. Ugovora o kreditu, broj: 2402006- 1031262160 / 51400607 - 5102177520 od 5. siječnja 2005. godine, sklopljenog između tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. sa sjedištem u [adresa] OIB: 23057039320, kao kreditora i CE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, koja nosi naziv „NAKNADA“, u dijelu koji glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 01,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita, obračunate s datumom plasmana.“

II. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 23057039320, tužitelju DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o. za posebne usluge sa sjedištem u [adresa], OIB: 25132169807, na ime plaćene naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita isplatiti iznos od 297,07 eura (dvjesto devedeset i sedam eura i sedam centi) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na taj iznos od 22. siječnja 2005. pa do isplate, a koje kamate se obračunavaju po stopi koja je od 22. siječnja 2005. do 31. prosinca 2007. propisana člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate te nadalje, od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja 2024., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. sa sjedištem u [adresa] OIB: 23057039320, naknaditi tužitelju DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o. za posebne usluge sa sjedištem u [adresa], OIB: 25132169807, trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.570,22 eura (tisuću petsto sedamdeset eura i dvadeset i dva centa) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, tekućom od 28. studenoga 2025. pa do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo kako je CE kao korisnik kredita s tuženikom dana 5. siječnja 2005. sklopila Ugovor o kreditu, broj 2402006- 1031262160 / 51400607 – 5102177520, kojim je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita iznos od 46.100,00 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunate po srednjem tečaju kreditora na dan puštanja kredita u tečaj, s rokom vraćanja od 240 mjeseci, od puštanja kredita u tečaj. U članku 10. Ugovora o kreditu pod nazivom „naknada” predviđena je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, a tu naknadu je korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti u iznosu od 1.00 % naknade na iznos kredita obračunate s datumom plasmana Ugovora o kreditu. S tim u vezi, korisniku kredita je 21. siječnja 2005. naplaćena naknada u iznosu od 297,07 eura / 2.238,29 kn (prema fiksnom tečaju konverzije 1 euro = 7,53450 kn). Tužitelj je pojasnio kako je Ugovor o kreditu sklopljen između korisnika kredita i tuženika standardizirani (tipski) ugovor, koji je unaprijed sročen i pripremljen od strane tuženika, a kojeg korisnik kredita može ili potpisati ili ne. Ugovor o kreditu u članku 10. sadrži odredbu pod nazivom „naknada” prema kojoj se naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita naplaćuje u visini od 1.00 % od iznosa kredita, s time da se ta naknada naplaćuje s datumom plasmana kredita. U trenutku sklapanja Ugovora o kreditu o navedenoj odredbi Ugovora tuženik ni na koji način nije pružio mogućnost pregovaranja, niti je korisniku kredita ta odredba predočena uz potrebno razjašnjenje njenog značenja. Korisnik kredita prilikom sklapanja predmetnog Ugovora nije imao utjecaja na sadržaj navedene odredbe, niti mu je ista bila objašnjena od strane tuženika, a što je, s obzirom na položaj korisnika kredita kao potrošača i laika, nesporno bilo potrebno. Takvim postupanjem tuženika prouzročena je neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita. Uz to, plaćanje predmetne naknade iz čl. 10. Ugovora o kreditu u visini od 297,07 eura uzrokuje očitu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita kao potrošača jer je tuženik, nakon terećenja po osnovi predmetne naknade za obradu kredita, korisniku kredita obračunavao i zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, iako mu je faktički isplatio drugi, manji iznos kredita, umanjen za 297,07 eura od iznosa kredita. Korisnik kredita je kao fizička osoba koja je Ugovor o kreditu sklapala i kao potrošač, a u odnosu na tuženika kao banku koji postupa u okviru svoje profesionalne djelatnosti, nesporno bio u podređenom, slabijem položaju, kako u pogledu pregovaračke moći, tako i zbog činjenice da ne posjeduje pravna ili financijska znanja potrebna za razumijevanje navedene odredbe Ugovora o kreditu. Sve navedeno dovelo je do pristanka korisnika kredita na odredbe Ugovora koji je bio u cijelosti unaprijed sastavljen od strane tuženika. Tužitelj se u tužbi pozvao na odredbu čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ističući kako je ugovorna odredba o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nepoštena ugovorna odredba te je ista, sukladno čl. 87. st. 1. ZZP/03, ništetna. U tom smislu, tužitelj se pozvao i na odredbu čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., kao i na relevantnu praksu domaći sudova i Suda Europske unije (C-84/19 i C-224/19) iz kojih proizlazi da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje, koji su netransparentni i neproporcionalni. Zbog svega navedenog, a pozivajući se prije svega na odredbe čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača, tužitelj je ukazao na ništetnost predmetne odredbe o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita jer je riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi te se pozvao na odredbu čl. 323. Zakona o obveznim odnosima jer je tuženik je na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu naplaćivanja naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u iznosu od 297,07 eura. Naveo je kako su korisnik kredita kao ustupitelj i tužitelj kao primatelj sklopili Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine, kojim je utvrđeno kako je korisnik kredita s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu, dok je člankom 2. istog Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine izričito ugovoreno kako korisnik kredita kao ustupitelj sklapanjem Ugovora svoju tražbinu prema tuženiku s naslova povrata preplaćenih iznosa s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada na temelju Ugovora o kreditu zajedno sa svim sporednim pravima prenosi na tužitelja kao primatelja, dok tužitelj kao primatelj u cijelosti prima prenesenu tražbinu. Tužitelj, kao novi vjerovnik u odnosu na tuženika, naveo je kako je o prijenosu opisanih tražbina i prava s korisnika kredita u korist tužitelja, tužitelj obavijestio tuženika pisanim putem. Zbog svega navedenog, predložio je donošenje presude iz izreke.

2. Rješenjem poslovni broj P-66/2024-6 od 1. srpnja 2024. Trgovački sud u Bjelovaru oglasio se mjesno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari te je odredio da će se po pravomoćnosti navedenog rješenja predmet ustupiti mjesno nadležnom Trgovačkom sudu u Zagrebu. Postupajući po tuženikovoj žalbi, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Pž-3345/2024-2 od 18. rujna 2024. preinačio predmetno rješenje u dijelu kojim je Trgovački sud u Bjelovaru odlučio spis ustupiti Trgovačkom sudu u Zagrebu i riješio je da će se spis dostaviti ovom sudu kao mjesno nadležnom.

3. U odgovoru na tužbu tuženik je prigovorio vrijednosti predmeta spora kako ju je naznačio tužitelj u tužbi od 23. svibnja 2023. Naime, tužitelj je vrijednost predmeta spora naznačio u iznosu od 1.624,30 eura dok tužbenim zahtjevom potražuje isplatu iznosa od 297,07 eura slijedom čega je vrijednost predmeta pora očito suviše visoko naznačena. Zato je predložio da sud odredi vrijednost predmeta spora prema utuženom iznosu od 297,07 eura. Tuženik je istaknuo i prigovor nedostatka aktivne legitimacije navodeći kako je riječ o tražbini koja se po prirodi protivi prenošenju na drugoga, slijedom čega korisniku kredita i tužitelju na temelju odredbe članka 80. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima nije bilo moguće ustupiti predmetnu tražbinu. Kako u smislu članka 80. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima nije bilo moguće ustupiti predmetnu tražbinu, Ugovor o cesiji u odnosu na tuženika ne proizvodi pravne učinke, slijedom čega tužitelj nije aktivno legitimiran u ovom postupku. Nadalje je isticao kako je tužitelj u ovom predmetu dužan dokazati status potrošača sukladno čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača. Osporio je tužiteljeve navode prema kojima se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita smatra nepoštenom odnosno ništetnom jer se radi o jasnoj, razumljivoj i lako uočljivoj odredbi. Naime, ulazna naknada je izražena u točno označenom postotku od 1,00% na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe te je kao takva sukladna načelu transparentnosti iz Direktive Vijeća Europske unije 93/13/EEZ. Isticao je kako je tuženik korisnika kredita u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita. O naplati naknade za obradu kredita korisnik kredita je bio upoznat tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu i prilikom sklapanja ugovora o kreditu na način da je službenica tuženika koja je ugovarala ovaj kredit, ŽE, korisniku kredita jasno navela da postoji obveza korisnika kredita na plaćanje takve naknade za obradu kredita. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio pisani iskaz CE (korisnika kredita) kojeg je tužitelj dostavio uz tužbu. Osim što je tuženik korisniku kredita na tu odredbu ukazao u samom Ugovoru, tužitelju je ta informacija bila dostupna i na letcima tuženika koji su se uručivali korisniku kredita prije nego što je došlo do sklapanja kredita. Tako je na letku Stambeni krediti bilo navedeno da naknada za obradu kredita iznosi 1,00% od iznosa odobrenog kredita. U vrijeme sklapanja ovog Ugovora o kreditu, korisniku kredita je bio dostupan i prezentiran Izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe u kojem se jasno navodi da je korisnik kredita dužan na pisani poziv banke uplatiti jednokratnu naknadu koja se obračunava prilikom obrade kredita u propisanom postotku iznosa glavnice kredita ili u apsolutnom iznosu sukladno Odluci o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva, a naplaćuje se prije ili prilikom puštanja kredita u tečaj. Osim što je ta odredba tužitelju bila lako uočljiva, nedvosmisleno razumljiva i prezentirana od strane službenika tuženika, iznos naknade od 1,00% od iznosa kredita je naknada za troškove koji su prouzrokovani tuženiku uslijed obrade kredita. Isticao je kako je tuženik imao troškove obrade kredita (koje je detaljno naveo u odgovoru na tužbu). S obzirom na troškove nastale prilikom obrade kredita tuženik je sukladno odredbi članka 10. i nastalim troškovima naplatio naknadu u visini od 1,00% od visine predmetnog kredita u iznosu od 2.238,29 kuna. Tuženik se pozivao na sudsku praksu koja ide u korist njegovim navodima ističući da je korisnik kredita imao dovoljno informacija iz kojih proizlazi njegova obveza plaćanja naknade za obradu kredita, o istoj je bio informiran prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a odredba o takvoj naknadi predstavlja odredbu koja je u ugovoru o kreditu sastavljena jasno, lako je uočljiva i lako razumljiva. U tom smislu ukazivao je na odluku Suda EU u predmetu broj C-621/17 (ZE protiv CIB Bank Zrt.) u kojem se razmatralo pitanje eventualne nepoštenosti/ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o zajmu, a koje odredbe su se ticale naknada u ugovorima o kreditu. Iz navedene odluke proizlazi kako je Sud EU stajališta da je u svakom pojedinačnom slučaju potrebno voditi računa o svim relevantnim činjeničnim elementima među kojima su ne samo odredbe dotičnog ugovora, nego i oglašavanje i obavijesti koje je davatelj zajma učinio dostupnima u sklopu pregovora o njegovu sklapanju. Prema tome, neosnovani su navodi tužitelja o nerazumljivosti korisniku kredita naplaćene naknade u ovome postupku. Prema tuženikovim navodima, u konkretnom slučaju nije dopušteno ocjenjivati nepoštenost/ništetnost predmetne odredbe o naknadi za obradu kredita/prijevremenu otplatu kredita jer je predmetna ugovorna odredba u cijelosti jasna, lako uočljiva i lako razumljiva. Osim toga, predmetna odredba ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati značajnom u smislu odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (o čemu se također očitovao Sud EU u prethodno navedenoj odluci). Isticao je i kako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade (tek je naknadnim izmjenama potrošačkih propisa 2013. godine definirano koje se naknade i pod kojim uvjetima mogu naplaćivati u potrošačkom kreditiranju, koje odredbe se ne primjenjuju na potrošačke ugovore prije njegova stupanja na snagu tih zakonskih propisa). U tom smislu je upućivao na tada važeći Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/2014), napominjući kako je zakonodavac tek Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.) propisao da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, ali samo u slučaju stambenih potrošačkih kredita, pri čemu se ta zabrana ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji su sklopljeni prije stupanja na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.). Tuženik je istaknuo i prigovor zastare na ovo potraživanje tužitelja jer je naknada naplaćena 22. siječnja 2005., a na zahtjev tužitelja se primjenjuje petogodišnji rok od dana plaćanja. Osporavao je i tijek zakonskih zateznih kamata kako je to zatražio tužitelj u tužbenom zahtjevu, pozivajući se u tom smislu na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj. Rev 141/06, Rev 170/2006 i Rev-x 1125/13. Predložio je da sud odbije tužbeni zahtjev.

4. U nastavku postupka tužitelj je ustrajao kod navoda iz tužbe. Podneskom od 7. ožujka 2025. tužitelj je ispravio tužbeni zahtjev na način da je ispravio tužiteljev OIB koji je u tužbi bio omaškom pogrešno označen.

5. Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju u spisu. U postupku je saslušana svjedokinja CE.

6. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. Zakona o parničnom postupku – „Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22; dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

7. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da je tuženik kao davatelj kredita (banka) sa CE kao korisnikom kredita dana 5. siječnja 2005. sklopio Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102177520 na iznos od 46.100.00,00 CHF (stranica 31do 34 spisa). Nesporno je da je korisnik kredita (CE) tuženiku platila naknadu iz čl. 10. Ugovora o kreditu u visini od 1% iznosa kredita, odnosno iznos od 297,07 eura/2.238,29 kn i to dana 21. siječnja 2005. (stranica 28 spisa).

8. Među strankama je sporno je li odredba Ugovora o kreditu kojom se korisnik kredita obvezao platiti naknadu za obradu zahtjeva nepoštena u smislu odredbe čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/23; dalje: ZZP), odnosno ništetna sukladno odredbi čl. 87. ZZP-a te je li posljedično tome tuženik dužan vratiti iznos plaćene naknade sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO). Sporno je, je li valjan Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine od 10. lipnja 2023. (stranica 37-38 spisa) kojim je korisnik kredita na ovdje tužitelja prenio svoje tražbine prema tuženiku po osnovi preplaćenog iznosa s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada na temelju Ugovora o kreditu te postoji li posljedično tome tužiteljeva aktivna legitimacija u ovom sporu. Sporno je, je li nastupila zastara utužene tražbine.

9. Neosnovan je tuženikov prigovor nedostatka tužiteljeve aktivne legitimacije. Naime, odredbom čl. 80. st. 1. ZOO-a propisano je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Korisnik kredita je u konkretnom slučaju kao ustupitelj ustupio tužitelju kao primatelju tražbinu iz Ugovora o kreditu koju ima prema tuženiku kao dužniku (stranica 37-38 spisa), a o čemu je tužitelj sukladno odredbi čl. 82. ZOO- a i obavijestio tuženika (stranica 35 spisa). Ugovorom o ustupu primatelj je stupio u pravnu poziciju ustupitelja (čl. 84. st. 1. ZOO-a) pri čemu se napominje da tražbina iz Ugovora o kreditu nije strogo osobna, njen prijenos nije zabranjen zakonom niti se ona po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Iz navedenog proizlazi neupitna tužiteljeva aktivna legitimacija u ovom sporu.

10. Neosnovan je i tuženikov prigovor zastare utužene tražbine. Naime, u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu iz čl. 323. st. 1. u vezi sa čl. 324. st. 1. ZOO-a u kojem je slučaju svaka strana dužna vratiti drugoj ono što je primila na temelju ništetnog Ugovora (ili njegove ništetne odredbe). Zastarni rok za ovu tražbinu je pet godina (čl. 225. ZOO-a), a počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora (sukladno pravnom shvaćanju zauzetom na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020.). Prema tome, zastara tužiteljeve tražbine nije ni počela teći pa posljedično nije mogla ni nastupiti.

11. Neosnovano je tuženik činio upitnim i status korisnika kredita kao potrošača u konkretnom slučaju. Naime, sukladno odredbi čl. 3. t. 1. ZZP-a potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Da se u konkretnom slučaju radi o potrošaču proizlazi iz samog sadržaja Ugovora o kreditu iz kojeg je jasno da se radi o namjenskom stambenom kreditu građana (čl. 3. Ugovora), a njegov status potrošača potvrdio je i sam tuženik Aneksom broj 1

Ugovora o kreditu (stranica 9-10 spisa) iz kojeg je vidljivo da je Aneks sklopljen radi usklađenja obveza banke sa Zakonom o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/2015). O namjeni sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu iskazivala je i korisnica kredita CE koja je u ovom postupku saslušana kao svjedok i koja je navela da je Ugovor o kreditu sklopljen za kupnju nekretnine u kojoj živi. Vjerodostojnost njenog iskaza nije dovedena u sumnju jer je podudaran ispravama u spisu, a tuženik nije dostavio ili predložio provođenje dokaza iz kojih bi proizlazilo drugačije (pri čemu se napominje da je tuženik odustao i od saslušanja svjedokinje ŽE, službenice tuženika koja je ugovarala kredit s korisnikom kredita u konkretnom slučaju). Ugovorom o ustupu, tužitelj je stupio u pravni položaj korisnika kredita, potrošača, a kako je to obrazloženo ranije.

12. U odnosu na pitanje nepoštenosti sporne odredbe o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita napominje se da je odredbom čl. 81. st. 1. ZZP-a propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, osobito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81. st. 2. ZZP-a).

13. Iz provedenih dokaza proizlazi da se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Tuženik u suštini nije ni isticao da bi se o toj odredbi (posebno) pregovaralo, a navedeno proizlazi i iz iskaza svjedokinje CE („Prilikom sklapanja Ugovora o kreditu od bankarskog službenika mi je rečeno da postoje određene naknade koje sam kao korisnik dužna platiti i da banke naplaćuju te naknade, ali mi nije ništa precizno rečeno. Nisam imala mogućnosti pregovarati o visini te naknade…nisu mi posebno objašnjavane odredbe iz Ugovora o kreditu pa niti tu odredba o ulaznoj naknadi.“). Odredba o naknadi bila je unaprijed formulirana od strane banke te je činila dio unaprijed formuliranog, standardnog (tipskog) Ugovora o stambenom kreditu. Međutim, navedene okolnosti ne otklanjaju same po sebi uzroke njezine pravne nevaljanosti. Naime, osim što zahtjev transparentnosti iz čl. 85. ZZP-a traži da odredbe ugovora u pisanom obliku moraju biti jasne, razumljive i lako uočljive, iz njih potrošač mora moći procijeniti sve ekonomske posljedice koje za njega iz te odredbe proizlaze. Kod provođenja testa poštenosti takve odredbe nužno je preispitati, među ostalim, tiče li se eventualna nepoštenost sporne odredbe odnosa između iznosa naknade i zauzvrat pružene usluge. U om kontekstu se napominje da je korisnik kredita bio informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade (rečeno joj je od bankarske službenice da je dužna platiti naknadu, odredba o naknadi bila je unaprijed formulirana u tekstu Ugovora), ali korisnik kredita nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade, na temelju kojih je eventualnih troškova (banke) takva naknada ugovorena, tj. koje usluge i koji troškovi ulaze u tu naknadu pa korisnik kredita nije mogao doći do zaključka o njezinoj krajnjoj svrsi. Da je korisnica kredita bila informirana o razlozima plaćanja te naknade ne proizlazi iz njenog iskaza danog u ovom postupku („nisu mi posebno objašnjavane ugovorne odredbe iz Ugovora o kreditu pa ni odredba o ulaznoj naknadi…nisam pokušala s bankom pregovarati o toj ulaznoj naknadi jer mi je odmah bilo rečeno da se te naknade plaćaju, da je tako i gotovo..“), a navedeno ne proizlazi ni iz isprava u spisu na koje se tuženik poziva tj. iz letka o uvjetima stambenog kredita (stranica 96 do 100 spisa) jer isti također ne sadrži obrazloženje o svrsi plaćanja te naknade (troškove i usluge koji u tu naknadu ulaze). Prema ocjeni ovog suda banka u konkretnom slučaju nije vodila računa o zakonitim interesima potrošača jer se radilo o tipskom ugovoru, jer se o spornoj odredbi nije moglo pregovarati te ne postoje okolnosti koje bi upućivale na zaključak o tome da bi korisnik kredita (potrošač) pristao na spornu odredbu da je o njoj mogao pregovarati. Spornom odredbom došlo je do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana ne samo zbog kvantitativne ocjene odnosa iznosa kredita 46.100,00 CHF i ugovorene naknade (1%) već i zato jer bi neprihvaćanjem te odredbe korisnik kredita bio ograničen u ostvarivanju svojih prava (zahtjeva za kredit). Osim navedenog, što upućuje na zaključak prema kojem banka nije vodila računa o interesima potrošača slijedom čega nije postupala u dobroj vjeri, prilikom ocjene je li određena odredba ugovora poštena ili nije, potrebno je voditi i računa o ostalim okolnostima sklapanja Ugovora iz čl. 83. ZZP-a. I u tom kontekstu se ukazuje na izostanak dobre vjere na strani tuženika. Navedeno proizlazi iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. kojima je pravomoćno odlučeno o tome da su tuženici (među kojima je i ovdje tuženik) povrijedili kolektivne interese i prava potrošača kredita jer su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pregovaralo i koja je ništetna. Također, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je da su banke povrijedile kolektivni interes i prava korisnika kredita – potrošača koristeći nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak o čemu se nije pojedinačno pregovaralo pa su odredbe o valutnoj klauzuli ostale nerazumljive za klijente. Korisnica kredita u konkretnom slučaju sklopila je s tuženikom Ugovor o kreditu na koji se također odnose učinci navedenih presuda. Prema tome, a uzimajući u obzir činjenicu da se u konkretnom slučaju radilo o stambenom kreditu te da je korisnik kredita bio ograničen uvjetima iz kredita koje je postavila banka, uzimajući u obzir i ostale odredbe ugovora o kreditu (o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli) u odnosu na koje je odlukama u kolektivnom sporu utvrđeno da su nepoštene, ovaj sud zaključuje da tuženik nije postupao u dobroj vjeri jer korisnik kredita nije imao objektivnih mogućnosti kao potrošač pregovarati (ni) o spornoj odredbi o naknadi za obradu i odobravanje kredita što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024.).

14. Slijedom svega navedenog, ovaj sud je primjenom odredbe čl. 81., 83. i 85. ZZP-a utvrdio da je sporna odredba čl. 10. Ugovora o kreditu nepoštena te da je posljedično tome, a sukladno odredbi čl. 87. ZZP-a ništetna. Zato je presuđeno kao u točki I. izreke ove presude.

15. S obzirom na ništetnost odredbe o ulaznoj naknadi, tužitelj ima pravo tražiti povrat plaćenog na ime naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita. Taj iznos naknade (nesporno) je od strane korisnika kredita plaćen u visini od 297,07 eura pa tužitelj sukladno odredbi čl. 323. st. 1. u vezi sa čl. 324. st. 1. ZOO-a ima pravo na povrat navedenog iznosa. Tuženiku je naloženo plaćanje zakonskih zateznih kamata od dana nakon dana stjecanja neosnovano naplaćenog iznosa (kako je to tužitelj zatražio) sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a jer je tuženik bio nepošteni stjecatelj, što je obrazloženo ranije. Visina kamatne stope određena je sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se primjenjuje na tzv. ostale odnose. Zato je odlučeno kao u točki II. izreke.

16. Odluka o troškovima postupka iz točke III. izreke donesena je primjenom odredbe čl. 154. st. 1 čl. 155. st. 1. ZPP-a. Tužitelj ima pravo na naknadu troškova postupka u iznosu od po 200,00 eura za sastav tužbe (Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika - „Narodne novine“ broj 148/09, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23; dalje: Tarifa), za sastav podneska od 12. srpnja 2024. (Tbr. 8. t. 1. Tarife), te za pristup ročištima od 9. travnja 2025., 26. lipnja 2025. i 24. listopada 2025. (Tbr. 9. t. 1. Tarife), trošak za sastav podneska od 7. ožujka 2025. u visini od 50,00 eura jer se radi o tzv. ostalim podnescima, (Tbr. 8. t. 4. Tarife) te trošak radi pristupa ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eura (Trbr. 9. točka 3. Tarife), pripadajući PDV u visini od 287,50 eura (Tbr. 42. Tarife) te trošak sudske pristojbe na tužbu i na presudu u ukupnom iznosu od 132,72 eura sukladno Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“ broj 37/23), odnosno ukupno 1.570,22 eura. Odluku o troškovima postupka sud je donio vodeći računa o tužiteljevom zahtjevu (čl. 2. st. 1. ZPP-a) i čl. 495. a ZPP-a. O kamatama na trošak parničnog postupka odlučeno je primjenom odredbe čl. 151. st. 2. ZPP-a u vezi sa čl. 29. st. 2. ZOO-a.

U Rijeci 28. studenoga 2025.

Sutkinja:

Ema Brdovčak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke su ovlaštene izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude odnosno od dana objave presude ako uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Rijeci, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.