REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-1719/2025-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Ivani Manestar, na temelju pisanog prijedloga više sudske savjetnice Ivane Reljanović, u pravnoj stvari tužitelja TERMOLAKIRNICA ZAGI d.o.o., Novaki, Dr. Franje Tuđmana 22, OIB: 53883696257, zastupanog po punomoćniku Ivanu Županu odvjetniku u Odvjetničkom društvu Župan, Babić & Antunović d.o.o. sa sjedištem u [adresa], protiv tuženika CROATIA OSIGURANJE d.d., Zagreb, Ulica Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, radi isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene 16. listopada 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i tuženika, s danom objave 1. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 328,10 EUR s zateznim kamatama od 25. ožujka 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu zateznih kamata na iznos od 328,10 EUR za razdoblje od 25. ožujka 2025. do isplate, po stopi koja čini razliku između zahtijevane stope zateznih kamata koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 8 postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i dosuđene stope iz točke I. izreke ove presude.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 176,16 EUR s zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 69,13 EUR s zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude do isplate, kao i za isplatu zateznih kamata na iznos od 176,16 EUR za razdoblje od donošenja prvostupanjske presude do isplate, po stopi koja čini razliku između zahtijevane stope zateznih kamata koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 8 postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i dosuđene stope iz točke III. izreke ove presude.

Obrazloženje

1. U tužbi se navodi da je u prometnoj nezgodi koja se je dogodila 1. prosinca 2024. oštećeno vozilo ED, registarske oznake [registarska oznaka], a kako je tuženik njegov kasko osiguratelj, to da mu je isti dužan isplatiti osigurninu za pokriće nastale štete na vozilu. Djelatnici tuženika su po prijavi osiguranog slučaja 6. prosinca 2024. izvršili izvid štete, temeljem kojeg da je osiguranik tuženika izvršio popravak vozila kod tužitelja, za što da mu je tužitelj izdao račun broj 100/01/01 na iznos od 830,90 EUR, ali da je tuženik odbio isplatiti u korist osiguranika iznos cjelokupnog računa, već da je podmirio samo iznos od 502,80 EUR, dok preostalih 328,10 EUR, koji da se odnose na razliku u cijeni sata limara i lakirera između one koju priznaje tuženik i cijene sata tužitelja, odbija isplatiti. Tužitelj napominje da je cijena sata rada limara i lakirera u njegovoj radionici 73,04 EUR uvećano za PDV. Budući da osiguratelj ne može određivati tržišne cijene pružateljima usluga popravljanja štete nastale na vozilima te da troškovi popravka predmetnog vozila predstavljaju stvarne troškove uspostave prijašnjeg stanja, kakvo je bilo prije štetnog događaja, to da je osiguranik tuženika ED imao prema tuženiku tražbinu za isplatu osigurnine u visini punih troškova otklanjanja nastale štete, koji proizlaze iz tužiteljevog računa, a kako mu je tuženik propustio platiti navedeni preostali dio, to da je isti tu tražbinu ustupio tužitelju, temeljem Ugovora o cesiji od 25. ožujka 2025., o čemu da je tuženik obaviješten. Stoga predlaže naložiti tuženiku isplatu iznosa od 328,10 EUR s zateznim kamatama od 25. ožujka 2025. do isplate, po stopi koja se određuje sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023., dalje u tekstu: ZOO) u dijelu koji se odnosi na potraživanja proizašla iz trgovačkih ugovora.

2. Tuženik je 20. kolovoza 2025. dostavio odgovor na tužbu s prilozima. Zatim je istoga dana dostavio podnesak u kojem je naveo da moli naslovni sud da zanemari ranije dostavljen odgovor na tužbu i uzme u obzir odgovor na tužbu koji se nalazi u privitku tom podnesku. Sud je usporedio dva podneska nazvana odgovor na tužbu i njihove priloge te je utvrdio da se razlikuju isključivo u dijelu u kojem je u rubrici naziva tuženik u kasnijem podnesku navedeno i to da tuženika zastupa ŠD, mag. Iur. prema generalnoj punomoći zaprimljenoj kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem Su-539/2025. U ostalom dijelu podnesci su u pogledu njihova sadržaja i priloga u potpunosti identični. Stoga sud u ovoj presudi kao odgovor na tužbu uzima istovjetan sadržaj oba podneska i s obzirom na njega donosi svoju odluku.

Tuženik navodi da priznaje da je na dan nastanka opisane prometne nezgode bio kasko osiguratelj oštećenog vozila ED. Oštećenik je prijavio štetu u dva navrata. Nakon prve prijave štete 6. prosinca 2024. i provedenog izvida odobren je popravak 12. prosinca 2024. Nakon toga, 17. siječnja 2025. tužitelj je kontaktirao tuženika i zatražio naknadni izvid štete uz obrazloženje da je potrebno popraviti bočnu stranu i zadnja desna vrata vozila jer su oštećeni izmetom ptice, a što nije moguće otkloniti poliranjem. Tuženik je nakon naknadnog izvida štete 21. siječnja 2025. uvažio tužiteljev zahtjev.

Tuženik ističe da tužitelj nije dokazao to da je službeni cjenik radionice koji je dostavljen u spis ujedno bio istaknut u njegovom poslovnom prostoru i da tužitelj prema njemu redovito posluje, a što je suprotno smjernicama Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja od 20. veljače 2020., KLASA: 034-08/18-01-093, Zakonu o zaštiti potrošača i Pravilniku o načinu isticanja maloprodajne cijene i cijene za jedinicu mjernog proizvoda.

Nadalje, tuženik ističe da je tužitelj, iako oštećenik u skladu sa Smjernicama Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga ima pravo slobodno odabrati radionicu u kojoj će popraviti automobila, izdao cjenovno diskriminatoran račun znajući da oštećenik ima ugovorenu policu kasko osiguranja, a čega je sigurno bio svjestan jer je to razvidno iz drugog zahtjeva za naknadu štete.

Isto tako, tuženik ukazuje na to da je račun za popravak izdan 4. ožujka 2025., što je 46 dana nakon što je zatražen naknadni izvid štete. Tuženik smatra da je životno nelogično da je vozilo toliko dugo bilo na popravku kod tužitelja i da je očito došlo do oštećenikovog premišljanja hoće li popraviti vozilo u toj radioni jer isti nije želio postupiti protivno čl. 22. Uvjeta za osiguranje automobilskog kaska prema kojima je bio dužan poduzeti sve mjere koje su u njegovoj moći radi otklanjanja i smanjenja štete što uključuje i da ne popravi vozilo po skupljem cjeniku.

Tuženik ukazuje i na to da je kod likvidacije računa izvršio obračun sukladno odredbi čl. 1085., čl. 1092. i čl. 10. st. 3 ZOO-a. Naime, tužitelj je računao cijenu sata u visini od 73,04 EUR uvećano za PDV, dok prosječna cijena sata u ovlaštenom Nissan servisu iznosi 34,98 EUR uvećano za PDV. Tužitelj je formirao svoje cijene naplaćivanjem veće cijene sata pojedinim subjektima diskriminirajući ih zbog imanja ugovorene police osiguranja s društvima osiguranja.

Tuženik smatra da je po obradi zahtjevâ i izvršenim izvidima štete isplatio svom osiguraniku osigurninu u iznosu od 502,80 EUR čime je u cijelosti ispunio svoju ugovornu obvezu, a tužitelj kao cesionar ne može steći više prava od onih koji su pripadala cedentu.

Tuženik naposljetku osporava zahtijevani tijek zateznih kamata te zatraženu stopu zateznih kamata.

3. Tijekom dokaznog postupka pročitani su ispis e-mail korespondencije s Hrvatskom agencijom za nadzor financijskih usluga (list 22. i 23. spisa), dopis Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja od 20. veljače 2020. (list 28. - 31. spisa), račun tužitelja od 4. ožujka 2025. (list 49. spisa), tuženikov izvid štete 14-AK-44338/2024 od 6. prosinca 2024. s datumom 21. siječnja 2025. (list 50. spisa), prometna dozvola za ED (list 51. i 52. spisa), tuženikov dopis od 12. prosinca 2024. (list 53. spisa), tuženikov dopis od 12. prosinca 2024. (list 54. i 55 spisa), nalog za plaćanje iznosa od 40,00 EUR od 5. ožujka 2025. tuženika ED (list 56. spisa), nalog za plaćanje iznosa od 462,80 EUR od 5. ožujka 2025. tuženika ED (list 57. spisa), potvrda o provedenom nalogu za plaćanje iznosa od 502,80 EUR od **.**.2025. ED tužitelju (list 58. spisa), tužiteljev zahtjev od 4. ožujka 2025. za ovjerom računa po šteti 14-AK-44338/2024 (list 59. spisa), cjenik usluga tužitelja od 3. ožujka 2025. (list 60. spisa), Ugovor o ustupanju tražbine radi ispunjenja sklopljen između ED kao ustupitelja i tužitelja kao primatelja (list 61. i 62. spisa, dalje u tekstu: Ugovor o cesiji), obavijest o ustupu tražbine (list 63. i 64. spisa), internetska prijava štete (list 95. spisa), tuženikov izvid štete 14-AK-44338/2024 od 6. prosinca 2024. s datumom 12. prosinca 2024. (list 97. i 98. spisa), tužiteljev dopis od 17. siječnja 2025. s zahtjevom za naknadni izvid (list 99. spisa), tuženikov izvid štete 14-AK-44338/2024 od 6. prosinca 2024. s datumom 21. siječnja 2025. (list 101. i 102. spisa), polica automobilskog kaska broj 004145217814 (list 103. i 104. spisa), tuženikovi Uvjeti za osiguranje automobilskog kaska (list 105. – 112. spisa) i radni nalog broj 100/2025 (list 128. spisa). Sud je saslušao tužiteljevog zastupnika po zakonu AD i svjedoka ED.

4. Sud nije proveo dokaz prometno tehničkim vještačenjem na okolnost visine cijene sata rada sukladno smjernicama Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja (dalje: AZTN) i Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga (dalje: HANFA), dokaz pribavljanjem od tužitelja dokaza o ulasku i izlasku vozila iz radionice, prometno tehničkim vještačenjem na okolnost visine sata rada, financijskim vještačenjem poslovnih knjiga tužitelja u razdoblju od 17. siječnja 2025. do 31. siječnja 2025. na okolnost visine cijene sata za fizičke i pravne osobe niti dokaz pribavljanjem pisanog podatka o tome tko je popunjavao radni nalog odnosno saslušanjem te osobe radi provjere vjerodostojnosti naloga te naposljetku niti dokaz nalaganjem tužitelju da dostavi deset radnih naloga koji prethode i deset radnih naloga koji su izdani nakon u spis dostavljenog radnog naloga zajedno s računima popravka vezanim uz te radne naloge. Te dokaze sud nije proveo jer smatra da je i bez njihova provođenja mogao donijeti odluku u ovom postupku, a nije ih smatrao ni ekonomičnima s obzirom na cijenu njihova izvođenja i vrijednost predmeta spora u ovom postupku.

5. Sud nije uzeo u obzir dokaze dostavljene uz tužiteljev podnesak od 10. rujna 2025. jer isti nije dostavljen pravovremeno u smislu toga da sud nije mogao zajamčiti da će tuženik zaprimiti taj podnesak osam dana prije održavanja ročišta 10. rujna 2025., a niti je sud odobrio tužitelju podnošenje tog podneska u smislu odredbe čl. 299.a ZPP-a, a usto je po uvidu u sadržaj tog podneska sud naposljetku ocijenio da je tužitelj u njemu iznesene navode mogao iznijeti na ročištu 10. rujna 2025.

6. Nadalje, sud nije uzeo u obzir niti tuženikov podnesak od 16. listopada 2025. i uz njega priložene dokaze. Navedeni podnesak je poslan putem eKomunikacije 16. listopada 2025. u 13 sati i 54 minute i zaprimljen istoga dana u 13 sati i 59 minuta. S druge strane, glavna rasprava je u navedenom predmetu zaključena 16. listopada 2025. u 10 sati i 45 minuta. Dakle, navedeni podnesak je i podnesen i dostavljen sudu nakon zaključenja glavne rasprave, o njemu se nije moglo raspravljati niti se druga strana u postupku na njega mogla očitovati. Slijedom navedenoga ni podnesak niti uz njega priložene dokaze se ne može uzeti u obzir pri donošenju odluke u ovom postupku.

7. Ocjenom izvedenih dokaza, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje u tekstu: ZPP), sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan u pogledu glavne stvari.

8. Predmet spora jest isplata ostatka osigurnine za štetu koja je nastala na vozilu ED, kasko osiguranom kod tuženika, koju tražbinu je osiguranik tuženika ustupio tužitelju.

9. Među strankama je nesporno da je vozilo kasko osiguranika tuženika, ED, oštećeno u prometnoj nezgodi 1. prosinca 2024. Nadalje, među strankama nije sporno ni to da je tuženik izvršio dva izvida štete te da je, po drugom izvršenom izvidu, tužitelj nakon popravka izdao račun, koji je tuženik djelomično podmirio. Nisu sporni ni radno vrijeme za lakirerske radove (4.90 sati) ni radove ostale kategorije osim lakirerskih (2.00 sati) niti cijena ukupno potrošenog lakirerskog materijala (146,13 EUR, uvećano za PDV), a niti stavka potrošni materijal 10% od 14.61 EUR (uvećano za PDV) jer tuženik niti jednu od navedenih kategorija nije izrijekom osporavao.

10. Sporno jest je li tužitelj naplatio mogao naplatiti popravak automobila u skladu s cjenikom koji je bio na snazi u vrijeme popravka, eventualno različitim od cjenika na snazi u vrijeme ugovaranja popravka, je li oštećenik pridonio tome da šteta bude veća nego što bi inače bila te je li tuženik isplatom iznosa od 502,80 EUR u cijelosti podmirio svoju tražbinu bilo prema oštećeniku bilo prema tužitelju (a što će sud dodatno obrazložiti u dijelu u kojem će se osvrnuti na Ugovor o cesiji).

11. Iz dokaza u spisu predmeta proizlazi da je do štetnog događaja u vidu oštećenja putem ptičjeg izmeta vrata na desnoj strani i desne bočne strane automobila o kojem je riječ u ovom postupku (NISSAN QASHQAI, broj šasije [broj šasije]) došlo 1. prosinca 2024. Tuženik je izvršio prvi izvid štete 6. prosinca 2024. i pri tom izvidu je ocijenjeno da se nastala šteta može otkloniti poliranjem. Međutim, nakon što je tužitelj u svojim poslovnim prostorijama pregledao vozilo po oštećenikovom zahtjevu, obratio se tuženiku i obavijestio ga da se šteta ne može otkloniti poliranjem jer su na zadnjoj bočnoj strani i zadnjim desnim vratima automobila izmetom ptice nastala složenija oštećenja za popravak kojih je, umjesto poliranja, potrebno izvršiti pripremu vozila i njegovo lakiranje. Tuženik je nakon toga izvršio drugi izvid štete pri kojem je prihvatio tužiteljevu ocjenu koju vrstu popravka se treba izvršiti.

12. Tuženik cijenu popravka koju tužitelj zaračunava za lakirerske i ostale radove po satu osporava nizom argumenata na koje će se sud osvrnuti u nastavku.

13. Tuženik ukazuje da je tužitelj zaračunao cijenu sata rada u visini od 73,04 EUR po satu uvećano za PDV dok prosječna cijena sata u ovlaštenom Nissan servisu iznosi 34,98 EUR po satu uvećano za PDV. Tvrdi da tužitelj naplaćuje veće cijene sata rada pojedinim subjektima, diskriminirajući ih zbog toga što imaju ugovorene police osiguranja s društvima osiguranja.

14. Vezano za tužiteljeve cijene popravka automobila, na prvom mjestu valja istaknuti da iz spisa predmeta ne proizlazi da je tužitelj cijene koje je naveo u svojem cjeniku i koje je zaračunao za popravak ovdje oštećenog vozila odredio kršenjem pravila koja su se u vrijeme određivanja cijena i nastanka činjenica u ovome postupku primjenjivala u Republici Hrvatskoj.

15. S tim u vezi sud je uzeo u obzir iskaz tužiteljevog zastupnika po zakonu AD. AD je naveo da cijene svojeg poslovanja formira koristeći Audatex program koji ima i Croatia osiguranje. Taj program izračunava broj radnih sati za lakiranje i automatski uzima u obzir cijene materijala i ostale cijene, kao i okolnost, na primjer, je li riječ o površinskom lakiranju ili teškom karambolu (oštećenju). Na daljnje pitanje koje se odnosilo na utvrđivanje cijena, konkretno to je li se i kako mijenja cjenik njegove radionice, AD je naveo da se cjenici mijenjaju po izvještaju računovođe i bilanci od prošle godine.

16. Dakle, iz iskaza AD, kojeg sud u navedenom dijelu smatra životnim, logičnim i uvjerljivim, proizlazi da tužitelj formira cijene koristeći aplikaciju koja uzima u obzir cijene sirovina i rada te vrstu radova koji postoje na tržištu, kao i vlastite rezultate poslovanja iz prethodne godine (uzimanjem u obzir bilance za prošlu godinu). Takav način određivanja cijena koji uzima u obzir trošak materijala i rada te održivost i isplativost vlastitog poslovanja je po mišljenju ovog suda logičan i nije mu cilj formiranje cijene na štetu oštećenika ili osiguravajućih društava.

17. Vezano za tuženikov argument da bi drugi serviseri na tržištu za isti rad naplaćivali drugačiju odnosno nižu cijenu (npr. Nissan servis), sud smatra da tužitelj kao serviser, u okviru poštovanja propisa o tržišnom natjecanju i ostalih pravnih pravila, ima pravo slobodno odrediti cijenu svojih radova. U tom smislu ta cijena može biti niža od, jednaka ili viša od cijene koju subjekti koji obavljaju istovrsnu djelatnost na istom području naplaćuju za istovrsne radove te ne mora biti ni prosječna cijena koju je on naplaćivao za istovrsne radove u prošlosti. Tužiteljev izbor cijene može utjecati na to hoće li kao izvršitelj određenih radova opstati na tržištu i hoće li ga drugi subjekti odabrati kao svog suugovaratelja za popravak vozila, ali dok god ne krši mjerodavne propise njegov izbor cijene rada je slobodan. S tim u vezi valja naglasiti i to da je stav HANFA-e da društva za osiguranje nisu ovlaštena određivati po kojoj cijeni radnog sata će treće osobe obavljati posao u radionici.

18. Vezano za ugovaranje popravka, trajanje popravka i postojanje cjenika koji se primjenjivao na popravak automobila o kojem je riječ u ovom predmetu, sud je temeljem iskaza svjedoka ED, ovdje oštećenika, tužiteljevog zastupnika po zakonu AD i dokumentacije u spisu utvrdio sljedeće.

19. Oštećenik ED je naveo da je tužiteljevu autolakirnicu odabrao kao mjesto popravka svojeg automobila jer je to najbolja lakirnica za koju zna i s njome je prije 10-12 godina imao iskustva s prijašnjim automobilom. Popravak automobila je ugovorio usmeno izravno s tužiteljevim zastupnikom po zakonu AD kada je došao u radionicu.

20. Oštećenje laka na automobilu izmetom ptice dogodilo se u prosincu 2024. kada je ED i prijavio štetu Croatia osiguranju. Isprva mu je odobreno poliranje automobila radi uklanjanja štete. Nakon toga je otišao u tužiteljevu autolakirnicu te je pregledom utvrđeno da se oštećenje ne može riješiti poliranjem. Na tužiteljev zahtjev tuženik je kao osiguravajuće društvo naknadno odobrilo lakiranje automobila. Oštećenik ED je tada u siječnju 2025. dogovorio konačan popravak automobila koji je zakazan za ožujak 2025. Razlog takvoj vremenskoj razlici između dogovora oko popravaka i samog popravka je to što je vozilo bilo u voznom stanju a oštećenik ga je i koristio svakodnevno za osobne potrebe. Nadalje, navodi da je proces dogovaranja popravka trajao dulje jer je uključivao davanje odobrenja Croatia osiguranja za dodatne popravke i dobivanje termina za popravak u lakirnici, ali je sam popravak trajao najdulje dva ili tri dana. ED je automobil dovezao u autolakirnicu rano ujutro na dogovoreni dan popravka i preuzeo ga zadnji dan popravka negdje 10 minuta iza kraja radnog vremena jer mu je tužiteljev zastupnik po zakonu AD napravio uslugu i sačekao ga da dođe po automobil.

21. Taj dio iskaza svjedoka ED je u bitnome dosljedan iskazu tužiteljevog zastupnika po zakonu AD.

22. Tužiteljev zastupnik po zakonu AD navodi da se ED automobilom dovezao direktno u tužiteljevu radionicu, pokazao prvi izvid štete Croatia osiguranja u kojem je taj osiguratelj naveo poliranje kao način popravka štete. U radionici su utvrdili da se šteta na automobilu nije mogla ukloniti poliranjem pa je AD osobno e-mailom zatražio od Croatia osiguranja naknadni izvid štete radi lakiranja vozila. Nakon što je taj novi način popravka lakiranjem odobren, AD je s oštećenikom ED dogovorio termin za popravak vozila 46 dana kasnije, odnosno 3. ožujka 2025. Razlog kasnijeg popravka je to što nije bilo mjesta za popravak vozila ranije jer je vozilo bilo u voznom stanju. Vozilo je u radionicu zaprimljeno 3. ožujka 2025. odmah ujutro i radovi su započeli istoga dana te su trajali ukupno 4 do 5 sati, a sljedeći dan 4. ožujka 2025. nakon 15,00 sati vozilo je isporučeno oštećeniku.

23. Iz radnog naloga broj 100/2025 za automobil NISSAN QASHQAI, broja šasije:

SJNFAAJ11U2339503, registarske oznake [registarska oznaka] proizlazi da je početni datum njegovog popravka 3. ožujka 2024. i završni datum 4. ožujka 2025. za vrstu popravaka koji se odnosi na demontažu kvake i lajsne (limarija) i stražnja desna vrata i bočnu desnu stranicu (lakiranje).

24. Iz računa broj 100/01/01 koji je izdan 4. ožujka 2025. za popravak automobila NISSAN QASHQAI, registarske oznake [registarska oznaka] proizlazi da se isti odnosi na limarske i ostale radove te potrošni materijal koji uključuje lak.

25. Temeljem svega naprijed navedenog, sud je utvrdio da je tvrdnja tužitelja i svjedoka ED da je popravak automobila ugovoren u siječnju 2025. a izvršen u ožujku 2025. s predajom automobila na popravak u mjesecu ožujku istinita i da su okolnosti koje su navele te dvije osobe u vezi s popravkom dosljedne i životno logične. Naime, kada je riječ o oštećenju laka automobila ptičjim izmetom, a što u ovom predmetu nije sporno, nije životno nelogično niti neuobičajeno da se takav popravak dogovori izvjesno vrijeme nakon što je utvrđeno postojanje potrebe za istim jer nije riječ o hitnom popravku koji onemogućuje korištenje vozila ili ugrožava njegovu sigurnost. Uzimajući u obzir da je oštećenik ED izjavio da automobil koristi na svakodnevnoj razini, a da je tužiteljev zastupnik po zakonu LD izjavio da nije bilo ranijeg termina za popravak, sud smatra prihvatljivim da je popravak dogovoren otprilike 2 mjeseca nakon što je utvrđen konačan način njegova izvođenja. Pri tome samo razdoblje od 2 mjeseca nije neracionalno dugo niti se može ocijeniti da je s obzirom na vrstu oštećenja tužitelj namjerno odugovlačio popravak.

26. S druge strane, sud tuženikovu tvrdnju da je automobil dovezen kod tužitelja i ostavljen u radionici u razdoblju duljem od 40 dana ne smatra životno logičnom. Prije svega oštećenik, prema svojem iskazu, a u kojeg sud nema razloga sumnjati u tom dijelu, automobil koristi na svakodnevnoj razini, iz čega proizlazi da mu je isti potreban. Valja uzeti u obzir da spisu ne prileži niti je predložen dokaz da oštećenik ED ima u vlasništvu drugi automobil koji bi koristio u razdoblju od siječnja do ožujka 2025., a sud ne smatra životnim da bi oštećenik, isključivo radi popravljanja štete zbog ptičjeg izmeta, bio ostavio automobil u radionici u razdoblju duljem od 40 dana i u tome vremenu snosio trošak najma drugog automobila radi izvršavanja svakodnevnih obveza. Isto tako, sud ne smatra ni logičnim da bi tužitelj u svojim prostorijama besplatno pohranio oštećenikov automobil u trajanju duljem od 40 dana samo zato da bi protekom vremena povećao cijenu njegova popravka za desetinu ili nekoliko desetina eura. Čista tržišna logika je da, koju god cijenu tužitelj naplaćuje za lakiranje automobila koje se može obaviti u nekoliko sati u jednome danu, umjesto da 40 dana čeka povećanje cijene za poliranje jednog automobila, tužitelj taj prostor u svojoj radionici iskoristi za popravljanje drugih automobila i na njima, temeljem čiste brojnosti, zaradi veći iznos nego na lakiranju jednog automobila.

27. Stoga je zaključak ovoga suda da je automobil uistinu dovezen na popravak u ožujku 2025. i popravljen u roku od 2 dana od njegove predaje (pri čemu sud datum 3. ožujka 2024. naveden u radnom nalogu smatra greškom u pisanju jer u proljeće 2024. nije bilo ni štetnog događaja o kojem je ovdje riječ niti bilo koje radnje o kojoj se raspravlja u ovom postupku, već je izgledno riječ o datumu 3. ožujka 2025.) te da u tom smislu ni oštećenik ni tužitelj nisu dogovorili niti poduzeli radnje namjerne odgode predaje i zadržavanja automobila radi povećanja cijene popravka protekom vremena.

28. Sud će se u nastavku osvrnuti na cijenu popravka u kontekstu ugovora sklopljenog između oštećenika ED i tužitelja i cjenika koji je bio na snazi u vrijeme dogovaranja popravka u siječnju 2025. i samog popravljanja u ožujku 2025.

29. Oštećenik ED navodi da je kada je dogovorio popravak automobila cjenik radionice bio istaknut na stolu u radionici ili pokraj tog stola. O cijeni nije posebno pregovarao, ne pripada struci autolakirnice pa cijene nije ni preispitivao jer je tu autolakirnicu odabrao vjerujući da će mu automobil biti kvalitetno popravljen. Nije obraćao posebnu pažnju na to jesu li se cijene u autolakirnici mijenjale od trenutka njegovog prvog dolaska do trenutka popravka vozila jer se cijene danas mijenjaju intenzivno i često, a on se pouzdao u to da je Croatia osiguranje odobrilo popravak. Tužitelj ga u međuvremenu nije obavijestio o promjeni cjenika.

30. Zastupnik po zakonu tužitelja AD je u svojem iskazu naveo da, kako je napisano naprijed u obrazloženju presude, svoje cijene formira koristeći Audatex program i podatke koje mu daje njegov računovođa temeljem bilance iz prošle godine.

31. Vezano za eventualnu promjenu cijena koja bi nastupila u razdoblju od siječnja 2025. do ožujka 2025., AD je prvo iskazao da postoji samo jedan cjenik kojeg od prvog kontakta s oštećenikom ED do kraja popravka nije mijenjao i da je po njemu cijena popravka bila 73,04 EUR po satu za radove o kojima je riječ u ovom postupku i da je automobil popravljen po toj cijeni. Naveo je da je njegov isti cjenik istaknut na stolu i na zidu i da je priznat od Gospodarske komore, obrtničke komore i AZTN-a, u smislu toga da oni pribave cjenik lakirnice i proslijede ga ostalim institucijama.

32. U nastavku je tužiteljev zastupnik po zakonu AD, nakon što mu je predočen cjenik na listu 60. spisa i nakon što je upitan zašto taj cjenik ima datum 3. ožujka 2025., naveo da je cijena popravka koja je ugovorena početkom godine i cijena u vrijeme izvršenja popravka bila ista. Na poseban upit suda mijenja li cjenik i koliko često, isti je naveo da cjenike ne mijenja često već po bilanci od prethodne godine ako su odstupanja velika. Naposljetku, na poseban upit tuženika zašto je 3. ožujka 2025. mijenjao cjenik, AD navodi da ga je mijenjao po izvještaju svojeg računovođe i da je cijena u prošlosti mogla biti manja.

33. S tim u vezi sud će uzeti u obzir o kojem ugovoru je riječ u ovom postupku, koji su njegovi bitni sastojci i mogu li se, i kako, ti sastojci mijenjati. Popravak automobila od strane autolakirnice pripremnim radovima i lakiranjem predstavlja ugovor o djelu u smislu odredbe čl. 590. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023 i 155/2023, dalje: ZOO), kojom je propisano da se ugovorom o djelu izvođač obvezuje obaviti određeni posao, kao što je izrada ili popravak neke stvari, izvršenje kakva fizičkog ili umnog rada i slično, a naručitelj se obvezuje platiti mu za to naknadu.

34. Odredbom čl. 286. st. 1. ZOO-a propisano je da se ugovor može sklopiti u bilo kojem obliku, osim ako je zakonom drukčije određeno. Odredbom čl. 286. st. 2. ZOO- a je nadalje propisano da zahtjev zakona da ugovor bude sklopljen u određenom obliku važi i za sve kasnije izmjene i dopune ugovora. S time u vezi ovaj sud ukazuje na to da za ugovor o djelu, pa ni ovaj čiji je predmet popravak predmetnog automobila, nije propisan poseban oblik.

35. Točno je to da je cijena popravka bitan element ugovora, međutim, s obzirom da se taj ugovor može sklopiti u usmenom obliku, a u konkretnom slučaju iz iskaza svjedoka ED i tužiteljevog zastupnika po zakonu AD proizlazi da je ugovor o djelu za popravak automobila o kojem je riječ u ovom postupku sklopljen usmeno među njima, oni kao stranke taj dogovor mogu naknadno usmeno i izmijeniti.

36. Iz iskaza svjedoka ED proizlazi da je cjenik bio istaknut u autolakirnici i da ga je navedeni vidio, ali da nije obraćao posebnu pažnju na istaknutu cijenu niti na njezinu eventualnu promjenu od trenutka ugovaranja popravka do njegova izvršenja. Ovaj sud takvo ponašanje ne smatra izvan serijski neobičnim jer je riječ o oštećenju laka automobila ptičjim izmetom za koje nije nerazumno pretpostaviti da troškovi njegova popravak neće biti izrazito visoki.

37. Tužiteljev zastupnik po zakonu AD je iskazao da, s jedne strane, misli da on cjenik nije mijenjao od siječnja 2025. do ožujka 2025., a, s druge strane, da je isti promijenjen s obzirom na izvještaj njegovog računovođe o prošlogodišnjoj bilanci, odnosno rezultatima poslovanja.

38. Iz iskaza tužiteljevog zastupnika po zakonu AD naposljetku proizlazi da oštećenik PD nije imao prigovor na izvršene radove i da je uredno preuzeto automobil nakon izvršenog popravka.

39. Dakle, ovaj sud smatra da, iako spisu prileži samo jedan cjenik koji je bio na snazi u vrijeme popravka automobila s važenjem od 1. ožujka 2025., čak i u slučaju da se cijena tužiteljevog rada promijenila od ugovaranja do izvršenja samog ugovora o djelu, to ne dovodi do ništavosti tog ugovora, već je riječ o isključivo njegovoj kasnijoj usmenoj izmjeni konačnim prihvaćanjem izmijenjene cijene popravka.

40. Naime, valja uzeti u obzir to da je oštećenik ED prihvatio tužiteljevo izvršenje ugovora o djelu, da nije prigovarao izdanom računu niti mu prigovara do današnjeg dana i da je nakon što je primio djelomičnu uplatu cjelokupnog iznosa zatraženog po računu, tužitelju ugovorom o ustupu prenio ostatak tražbine, a koji iznos tužitelj sada potražuje od tuženika.

41. Sud će se kratko osvrnuti na to zašto nije izveo dokaz pribavljanjem radnih naloga za deset dana prije i deset dana poslije izdavanja radnog naloga o kojem je riječ u ovom postupku i računa naplaćenih po tim radnim nalozima niti dokaz financijskim vještačenjem poslovnih knjiga tužitelja u razdoblju od 17. siječnja 2025. do 31. siječnja 2025. na okolnost visine cijene sata za fizičke i pravne osobe.

42. Naime, sud je prije svega utvrdio da iz okolnosti u spisu predmeta ne proizlazi diskriminatorno djelovanje tužitelja u smislu toga da bi oštećenicima koji imaju (kasko) ugovore s osiguravajućim društvima naplaćivao veću cijenu radova od onih koji nemaju takve ugovore. Isto tako, čak i da je sud pribavio zatražene naloge i potvrde o njihovom plaćanju, s obzirom na to da postoji mogućnost davanja rabata različitim skupinama klijenata i ugovaranja franšiza u ugovorima u osiguranju, samim uvidom u naloge i po njima plaćene račune sud ne bi mogao utvrditi postoji li sigurno, i u kojoj mjeri, diskriminatorno postupanje tužitelja na štetu određene skupine oštećenika i osiguravajućih društava. Za takvo utvrđivanje bi bilo potrebo sveobuhvatno i detaljno uzorkovanje naloga i računa te odgovarajuće vještačenje, koje prelazi okvire rješavanja spora u ovom predmetu, kako u smislu teškoća s kojima bi bilo povezano tako i u smislu ekonomskih troškova koji bi izgledno premašili i samu vrijednost predmeta spora.

43. Sud će u nastavku naprijed navedena utvrđenja podvesti pod mjerodavna pravna pravila o ugovoru o osiguranju, koji je postojao između oštećenika ED i tuženika kao njegovog kasko osiguratelja.

44. Ugovorom o osiguranju osiguratelj se obvezuje ugovaratelju osiguranja ili korisniku osiguranja isplatiti osigurninu ako nastane osigurani slučaj, a ugovaratelj se osiguranja obvezuje osiguratelju platiti premiju osiguranja (čl. 921. ZOO-a).

45. Osiguranjem imovine osigurava se naknada za štetu koja bi se dogodila u imovini osiguranika zbog nastupanja osiguranog slučaja. Iznos osigurnine ne može biti veći od štete koju je osiguranik pretrpio nastupanjem osiguranog slučaja (čl. 949. st. 1. i 2. ZOO-a).

46. Iz tuženikovog prvog izvida predmetne štete od 6. prosinca 2024. i njegovog naknadnog izvida proizlazi da je tuženik utvrdio da su u nezgodi od 1. prosinca 2024. na osiguranom vozilu marke NISSAN QUASHQAI, broja šasije [broj šasije], oštećena vrata na desnoj strani i desna bočna strana automobila te da će za otklanjanje tih oštećenja biti potrebni lakirerski radovi u trajanju 4.90 sati i radovi ostale kategorije (osim lakirerskih) u trajanju 2.00 sati, a da je cijena lakirerskog materijala za koju se očekuje da će se potrošiti 146,13 EUR (uvećano za PDV).

47. Iz računa tužitelja 100/01/01 od 4. ožujka 2025. proizlazi da je tužitelj izvršio popravke oštećenja na vozilu ED po broju radnih sati koje je predvidio tuženik, te je radni sat lakirera obračunao u iznosu od 73,04 EUR/sat uvećano za PDV i radni sat radova ostale kategorije u iznosu od 73,04 EUR/sat uvećano za PDV, koliko iznosi njegova cijena na tržištu, a lakirerski materijal je zaračunao u iznosu od 146,31 EUR (uvećano za PDV) te potrošni materijal ostale kategorije u iznosu od 14,61 EUR (uvećano za PDV).

48. Ugovor o kasko osiguranju vozila jest ugovor o osiguranju imovine.

49. Kao što je već prethodno navedeno, osiguranjem imovine osigurava se naknada za štetu koja bi se dogodila u imovini osiguranika zbog nastupanja osiguranog slučaja, s time da iznos osigurnine ne može biti veći od štete koju je osiguranik pretrpio nastupanjem osiguranog slučaja, a ako je ugovorom o osiguranju vrijednost osigurane stvari sporazumno utvrđena (ugovorena vrijednost), tada se osigurnina određuje prema toj vrijednosti. (čl. 949. st. 1., 2. i 7. ZOO-a).

50. Dakle, iznos osigurnine odgovara iznosu stvarno pretrpljene štete, uz uvjet da ne može biti veći od osigurane svote.

51. Kad se radi o popravljanju imovinske (obične) štete odgovorna osoba je dužna uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala (čl. 1085. st. 1. ZOO-a).

52. U konkretnom slučaju, odgovorna osoba je tuženik kao kasko osiguratelj vozila ED te je isti bio dužan svojem osiguraniku isplatiti osigurninu u iznosu koji je bio potreban da se poprave oštećenja na njegovom vozilu.

53. Iz tuženikovih Općih uvjeta kasko osiguranja ne proizlazi da je tuženik ograničio svoju osigurateljnu odgovornost u pogledu određene visine cijene sata rada osobe koja otklanja štetu.

54. Naime, da je tuženik organizirao i sam izvršio ili dao izvršiti popravak oštećenja na vozilu ED, tada nema dvojbe da bi stvarna šteta podrazumijevala upravo te troškove otklanjanja oštećenja te da bi tuženik bio dužan dovesti osiguranika u stanje kakvo je bilo prije nastanka štete (naturalna restitucija) isplatom osigurnine u visini tih troškova.

55. Stoga nije jasno zašto bi se osigurnina određivala na drugačiji način u slučaju kada nije tuženik taj koji je organizirao i izvršio popravak vozila (budući da se tako nešto niti nije ponudio učiniti), već je to učinio sam osiguranik.

56. Zato je tuženik dužan osiguraniku ED isplatiti osigurninu u punom iznosu koji je bio potreban da se poprave oštećenja na njegovom vozilu, a taj iznos je upravo iznos na koji glasi tužiteljev račun 100/01/01 od 4. ožujka 2025. koji je izdan za popravak tih oštećenja.

57. Zato cjelokupan iznos tužiteljevog računa za popravak vozila ED u visini od 830,90 EUR predstavlja za osiguranika tuženika stvarno nastalu štetu, koja je (s obzirom da u tom dijelu nema prigovora) očito u okviru iznosa osigurane svote, a kako je od navedenog iznosa tuženik podmirio samo dio u visini od 502,80 EUR, to je njegov osiguranik imao prema njemu osnovanu tražbinu po osnovi isplate ostatka osigurnine u iznosu od 328,10 EUR koju je ustupio ovdje tužitelju Ugovorom o cesiji pa je tuženik dužan navedeni iznos isplatiti tužitelju.

58. Ukoliko tuženik nije ED isplatio osigurninu koja je bila dostatna za pokriće troškova otklanjanja cjelokupne štete nastale na osiguranom vozilu u predmetnom štetnom događaju koji predstavlja osigurani slučaj, tada je ED imao prema tuženiku tražbinu po osnovi isplate ostatka osigurnine, s kojom je mogao slobodno raspolagati.

59. Prema odredbi čl. 80. st. 1. ZOO-a vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

60. Tražbina po osnovi isplate osigurnine niti je strogo osobne naravi, niti se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugog, a niti je njen prijenos zakonom zabranjen.

61. Prema odredbi čl. 80. st. 2. ZOO-a ugovor o ustupanju nema učinak prema dužniku ako su on i vjerovnik ugovorili da ovaj neće moći prenijeti tražbinu na drugoga ili da je neće moći prenijeti bez dužnikova pristanka, dakle, ugovor je valjan, ali prema dužniku neće imati učinka.

62. Tuženik nije tvrdio da je ugovorom o kasko osiguranju vozila ED ugovoreno da se tražbina po osnovi isplate osigurnine neće moći prenijeti na drugoga ili neće moći prenijeti bez tuženikovog pristanka.

63. Stoga je ED mogao predmetnu tražbinu ustupiti tužitelju.

64. Prema odredbi čl. 88. st. 1. ZOO-a kad dužnik umjesto ispunjenja svoje obveze ustupi vjerovniku svoju tražbinu ili jedan njezin dio, sklapanjem ugovora o ustupanju dužnikova obveza se gasi do iznosa ustupljene tražbine. Ali kad dužnik ustupi svome vjerovniku svoju tražbinu samo radi ispunjenja, njegova se obveza gasi, odnosno smanjuje tek kad vjerovnik naplati ustupljenu tražbinu (čl. 88. st. 2. ZOO -a), a upravo to je slučaj s predmetnim Ugovorom o cesiji.

65. Dakle, predmetnim Ugovorom o cesiji utvrđuje se da ED ima tražbinu prema tuženiku u iznosu od 328,10 EUR, sukladno računu za popravak oštećenja na njegovom vozilu kojeg mu je izdao tužitelj (račun 100/01/01 u ukupnom iznosu od 830,90 EUR), koji je i izvršio popravke, a koji popravak da je dužan u konačnici platiti tuženik temeljem police kasko osiguranja oštećenika i izvida štete tuženika 14-AK- 44338/2024, što predstavlja oznaku predmetnog spisa kod tuženika, slijedom čega da ED kao ustupitelj tražbine (cedent), radi namirenja svoje preostale novčane obveze prema tužitelju kao primatelju tražbine (cesionaru), u iznosu od 328,10 EUR, ustupa tužitelju tražbinu u iznosu od 328,10 EUR koju ima prema tuženiku kao svom dužniku (cesusu), s time da će se njegova obveza prema tužitelju ugasiti tek kada tužitelj naplati ustupljenu mu tražbinu od tuženika (čl. 1. i 2. Ugovora o cesiji).

66. Iz dopisa tužitelja od 25. ožujka 2025. proizlazi da je tuženik obaviješten o sklapanju predmetnog Ugovora o cesiji, sukladno odredbi čl. 82. ZOO-a.

67. Točno je da u slučaju cesije radi ispunjenja dužnik ustupljene tražbine, ovdje tuženik, može ispuniti svoju obvezu i dalje prema ustupitelju, ED, čak i kad je obaviješten o ustupanju (čl. 80. st. 4. ZOO-a), međutim, nesporno je da tuženik preostali iznos neplaćenog računa tužitelja u visini od 328,10 EUR nije nikome podmirio, niti tužitelju kao cesionaru niti ED kao cedentu.

68. Prema odredbi čl. 943. st. 1. ZOO-a kad se dogodi osigurani slučaj, osiguratelj je dužan isplatiti osigurninu određenu ugovorom u ugovorenom roku koji ne može biti dulji od četrnaest dana, računajući otkad je osiguratelj dobio obavijest da se osigurani slučaj dogodio.

69. Ako je za utvrđivanje postojanja osigurateljeve obveze ili njezina iznosa potrebno stanovito vrijeme, osiguratelj je dužan isplatiti osigurninu određenu ugovorom u roku od trideset dana od dana primitka odštetnog zahtjeva ili ga u istom roku obavijestiti da njegov zahtjev nije osnovan (čl. 943. st. 2. ZOO-a).

70. Ne ispuni li osiguratelj svoju obvezu u navedenim rokovima, duguje osiguraniku odnosno korisniku osiguranja zatezne kamate od dana primitka obavijesti o osiguranom slučaju, kao i naknadu štete koja mu je uslijed toga nastala (čl. 943. st. 4. ZOO-a).

71. S obzirom da tuženik priznaje da ga je osiguranik obavijestio u predmetnom osiguranom slučaju 6. prosinca 2024., to bi na ostatak neisplaćene osigurnine ED, a time i tužitelju kojemu je ta tražbina ustupljena, pripadale zatezne kamate najkasnije od 6. prosinca 2024., a kako tužitelj u ovom postupku potražuje zatezne kamate od 25. ožujka 2025., a sud odlučuje samo u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku (čl. 2. st. 1. ZPP-a), to su od tog datuma tužitelju zatezne kamate i dosuđene.

72. Zatezne kamate obračunavaju se sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a u dijelu koji se odnosi na potraživanja proizašla iz ugovornih odnosa koji nisu trgovački, budući da tražbina koja je ustupljena tužitelju proizlazi iz ugovora o osiguranju vozila sklopljenog između fizičke osobe koja nije trgovac (nema naznake u spisu da se radi o nositelju registrirane djelatnosti) i pravne osobe trgovca, u okviru predmeta poslovanja te pravne osobe, koji ugovor, u smislu odredbe čl. 14. st. 2. ZOO-a, nije trgovački ugovor.

73. Stoga je tužbeni zahtjev u dijelu kojim se zahtijeva isplata zateznih kamata preko te niže kamatne stope do potraživane više kamatne stope (koja se primjenjuje na potraživanja proizašla iz trgovačkih ugovora – ugovora koje sklapaju trgovci međusobno u okviru djelatnosti koja čini predmet poslovanja barem jednoga od njih, u smislu odredbe čl. 14. st. 2. ZOO-a), valjalo odbiti kao neosnovan.

74. S obzirom da je tužitelj uspio u parnici u cijelosti u odnosu na glavno potraživanje, to ima pravo na naknadu troškova parničnog postupka, dok je tuženik svoje troškove dužan sam snositi (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

75. Prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 328,10 EUR i sadržaju postavljenog zahtjeva, tužitelju pripada naknada troška za zastupanje po punomoćniku odvjetniku za trošak sastava tužbe od dana 21. srpnja 2025. u iznosu od 50,00 EUR u skladu s TBR. 7.1. i TBR. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/2023, dalje: Tarifa), trošak sudjelovanja na ročištu 10. rujna 2025. u iznosu od 50,00 EUR u skladu s TBR. 9.1., TBR 7.1. i TBR 54. Tarife, i trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 25,00 EUR u skladu s TBR. 9.3. i TBR. 7.1. te TBR. 54. Tarife, dakle ukupno 125,00 EUR. Na navedene iznose sud je tužitelju dosudio PDV u iznosu od 31,25 EUR u skladu s odredbom TBR. 46. Tarife. Sud je tužitelju na ime troška radnji u parničnom postupku dosudio ukupno 156,25 EUR.

76. Nadalje, sud je tužitelju priznao osnovanim trošak u ukupnom iznosu od pristojbe na tužbu u iznosu od 6,64 EUR temeljem odredbe čl. 4. st. 1. i čl. 7. st. 2. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine, broj 118/2018. i 51/2023.) u vezi s Tbr. 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine, broj: 37/2023.), a potvrda o plaćanju te pristojbe nalazi se na listu 61. spisa, te trošak pristojbe na presudu u iznosu od 13,27 EUR u skladu s čl. 4. st. 4. Zakona o sudskom pristojbama i Tbr. 2. i Tbr. 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi, jer je tužitelj obveznik plaćanja te pristojbe kao stranka koja je uspjela sa zahtjevom u sporu. Sud je tužitelju na ime troška sudskih pristojbi priznao ukupno 19,91 EUR. Slijedom navedenoga, sud je u točki II. izreke tužitelju dosudio trošak postupka u ukupnom iznosu od 176,16 EUR.

77. Sud je odbio tužiteljev zahtjev za naknadom troška sastava podneska od 9. rujna 2025. u iznosu od 62,50 EUR (50,00 EUR uvećano za PDV) jer nije bio pravovremen, sud mu nije dao odobrenje za podnošenje takvog podneska a sud ga isto tako nije smatrao potrebnim za vođenje parnice (kako je obrazloženo u točki 5. obrazloženja ove presude). Sud je odbio tužiteljev zahtjev za naknadom troška koji je isti nazvao Sudska pristojba na tužbu i presudu (list 139. spisa) za iznos od 6,63 EUR. Taj iznos predstavlja razliku između ukupnog iznosa od 26,54 zatraženog na ime sudskih pristojbi i iznosa koji je za taj trošak dosuđen kako je obrazloženo prethodnoj točki obrazloženja ove presude. Sud je dakle odbio tužiteljev zahtjev za naknadom troškova parničnog postupka u ukupnom iznosu od 69,13 EUR i riješio kao u točki III. izreke

78. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 1. prosinca 2025.

Sutkinja:

Ivana Manestar

pisani prijedlog odluke izradila viša sudska savjetnica

Ivana Reljanović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada se smatra da je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), koja se podnosi putem informacijskog sustava e-Komunikacija ovog suda.

U sporovima male vrijednosti presuda se može pobijati samo zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP-a, izuzev zbog povrede iz čl. 354. st. 2. t. 3. ZPP-a, i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

DNA:

-

tužitelju po punomoćniku

-

tuženiku po punomoćniku