Poslovni broj: P-1645/2019-49

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava fašizma 7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Katarini Bajčić Ivančević, u pravnoj stvari tužitelja PD iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Tatjani Starčević odvjetnici u Rijeci protiv tuženika Erste & Steiermarkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, zastupan po punomoćniku Evi Habdija, odvjetnici iz OD Hanžeković i partneri, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane dana 24. travnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, te javne objave od dana 28. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe i dijelovi odredaba Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51401652-5103345096 od 11.01.2007. godine, koji Ugovor je dana 12.01.2007. godine potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku Dušanu Dobrila iz Rijeke, Užarska 2/II, pod broj OU-12/2007, sklopljenog između tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., OIB:23057039320, Rijeka, Jadranski Trg 3a, kao Kreditora, i tužiteljice PD, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], sada [adresa], kao korisnika kredita i založnog dužnika, i UD (OIB: [osobni identifikacijski broj]) [adresa], kao sudužnika, u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s važećim odlukama Banke, te u dijelu u kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to:

sadržane u dijelu odredbe članka 2. IZNOS KREDITA Ugovora, koja glasi:

“=62.300,00 CHF (šezdesetdvijetisućetristoCHF) protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj.”

u dijelu odredbe članka 7. NAČIN VRAĆANJA Ugovora, koji glasi:

“Otplata kredita je u 216 (dvjestošesnaest) mjesečnih obroka nakon prijenosa kredita u otplatu.

Iznos anuiteta =546,99 CHF (petstočetrdesetšestCHFdevedesetdevet/100). VALUTNA KLAUZULA. Povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.”

- u dijelu odredbe članka 8. KAMATA Ugovora, koji glasi:

“…… je promjenjiva i……Kamata se obračunava primjenom proporcionalne metode.” Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke.”

- u dijelu odredbe članka 12. stavak 3. ZALOŽNO PRAVO Ugovora, koja glasi: …”……a najviše do iznosa kunske protuvrijednosti =62.300,00 CHF (šezdesetdvijetisućetristoCHF) …………..”

- u dijelu odredbe članka 16. ZAJEDNIČKE ODREDBE Ugovora, koja glasi: ….“Korisnik kredita izjavljuje da mu je Banka predočila uvjete kredita i efektivnu kamatnu stopu, te da je s njom upoznat i prihvaća je. ……opći akti Banke.

Ugovorne strane potpisom ovog Ugovora potvrđuju da su isti pročitale i razumjele, te da, s obzirom da on predstavlja njihovu pravu i ozbiljnu volju, prihvaćaju sva prava i obveze koje iz njega proizlaze.”

II. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., OIB:23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3a, da isplati tužiteljici PD, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 7.956,93 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. do isplate po stopi od 8,14 % godišnje do 31. prosinca 2015. godine po, a od 01. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016. po stopi od 8,05 % godišnje, od 01. srpnja 2016. godine pa do 31. prosinca 2016. godine po stopi od 7,88 % godišnje, od 01. siječnja 2017. godine pa do 30. lipnja 2017. godine po stopi od 7,68 % godišnje, od 01. srpnja 2017. godine pa do 31. prosinca 2017. godine po stopi od 7,41 % godišnje, od 01. siječnja 2018. godine pa do 30. lipnja 2018. godine po stopi od 7,09 % godišnje, od 01. srpnja 2018. godine pa do 31. prosinca 2018. godine po stopi od 6,82 % godišnje, od 01.01.2019. godine pa do 30.06.2019. godine po stopi od 6,54 % godišnje, od 01.07.2019. godine do 31.12.2019. godine po stopi od 6,30% godišnje, od 01.01.2020. godine do 30.06.2020. godine po stopi od 6,11 % godišnje, od 01.07.2020. godine do 31.12.2020. godine po stopi od 5,89% godišnje, od 01.01.2021. do 30.06.2021. godine po stopi od 5,75 % godišnje, od 01.07.2021. godine do 31.12.2021. godine po stopi od 5,61 % godišnje, od 01.01.2022. do 30.06.2022. po stopi od 5,49% godišnje, od 01.07.2022. do 31.12.2022. po stopi od 5,31% godišnje odnosno po kamatnoj stopi koja je propisana člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 78/15), primjenom uvećanja prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotnih poena, a od 01.01.2023. do isplate uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,

-sa osnova razlike glavnice iznos od 1.775,58 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počam od 30. rujna 2015. godine, pa do konačne isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stopa na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022. godine, a od 01.01.2023. godine pa do konačne isplate uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III. Odbija se tužiteljica s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u visini od 1.823,46 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje potražuje na te iznose te sa zahtjevom da na dosuđeni iznos od 7.956,93 EUR zatezna kamate teče od zatraženog dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do 30.09.2015. te u dijelu u kojem traži utvrđenje ništetnim slijedeće odredbe ugovora o kreditu zaključenom između stranaka 11. siječnja 2007.

„u dijelu odredbe članka 6. ROK VRAĆANJA Ugovora, koja glasi:

“216 (dvjestošesnaest) mjeseci, od prijenosa kredita u otplatu.”

kao neosnovanim.

IV . Utvrđuje se da nije osnovana tražbina tuženika prema tužitelju koja iznosi 113,35 EUR/854,00 KN zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- kn 0,62/ € 0,08 od 02.02.2007. pa do isplate;

- kn 45,67/€ 6,06 od 02.05.2007. pa do isplate;

- kn 57,32/€ 7,61 od 02.06.2007. pa do isplate;

- kn 72,69/€ 9,65 od 02.07.2007. pa do isplate;

- kn 72,58/€ 9,63 od 02.08.2007. pa do isplate;

- kn 51,52/€ 6,84 od 02.09.2007. pa do isplate;

- kn 82,86/ € 11,00 od 02.010.2007. pa do isplate;

- kn 83,63/€ 11,10 od 02.11.2007. pa do isplate;

- kn 61,64/€ 8,18 od 02.12.2007. pa do isplate;

- kn 64,05/€ 8,50 od 02.01.2008. pa do isplate;

- kn 16,95/€ 2,25 od 02.02.2008. pa do isplate;

- kn 27,24/€ 3,62 od 02.05.2008. pa do isplate;

- kn 47,33/€ 6,28 od 02.06.2008. pa do isplate;

- kn 25,38/ € 3,37 od 02.07.2008. pa do isplate;

- kn 69,14/€ 9,18 od 02.08.2008. pa do isplate;

- kn 59,30/€ 7,87 od 02.09.2008. pa do isplate;

- kn 16,08/€ 2,13 od 02.10.2008. pa do isplate;

određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

V. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u visini od 2.132,32 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 28. studenog 2025. sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u roku od 15 dana, dok se s preostalim dijelom zahtjeva za naknadom troška tužiteljica odbija.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva učinjena u podnesku tužiteljice od 04. lipnja 2025.

Obrazloženje

Tužiteljica u tužbi i daljnjem tijeku postupka navodi kako je sa tuženikom sklopila 11. siječnja 2007. ugovor o kreditu broj 51401652-5103345096 kojeg joj je tuženik odobrio i isplatio kredit u iznosu od 62.300,00 CHF u protuvrijednosti u kunama, koji iznose obvezala vratiti u 216 jednaka mjesečna anuiteta Tim ugovorom da je određena kamatna stopa u visini od 8,050 % godišnje promjenjivo u skladu s aktom kreditora-čl. 8 ugovora. Tužiteljica kao potrošač da podnosi ovu tužbu jer su joj povrijeđena prava potrošača na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe kojima je tuženiku omogućeno da jednostrano mijenja kamatnu stopu, nadalje smatra kako su ugovorne odredbe ugovora o kreditu kojima se glavnica kredita veže uz valutu CHF ništetne. Tužiteljica ukazuje da je tužena u naprijed navedenom ugovoru o kreditu povrijedila i načelo jednake vrijednosti činidaba te odredbu o valutnoj klauzuli nije ugovorila s ciljem i svrhom postojanja valutne klauzule. Banka kao trgovac da raspolaže informacijama o mogućim rizicima vezanja obveze za tečaj CHF, međutim tužiteljica kao potrošač da nije imala niti mogućnosti da uvidi sve moguće rizike i posljedice koje iz istog proizlaze jer joj banka na isto nije ukazala čime. Banka je u ugovoru o kreditu ugradila odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze bila promjenjiva i to jednostranom odlukom tuženika, a o kojoj ugovornoj odredbi da se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem. Takvim postupanjem banke povrijeđeno je načelo savjesnosti i poštenja ravnopravnosti ugovornih strana i jednakosti činidbama, sve je to imalo za posljedicu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu isključivo tužitelja. Poziva se na presudu Visokog Trgovačkog suda RH Pž-7129/13 u kolektivnom sporu saveza udruge za zaštitu potrošača Potrošač protiv osam banaka između kojih i tuženika, koja odluka temeljem odredbe čl. 118 ZZP i čl. 502 c ZPP-a obvezuje i ovaj sud. Predmetni kredit da je sklopljen na unaprijed formuliranom, standardnom obrascu pa tužitelj nije imao mogućnosti ugovoriti bilo što osim bankarskog proizvoda. Poziva se na odredbe čl. 81 Zakona o zaštiti potrošača.

Slijedom navedenog predlaže da sud po provedenom postupku usvoji tužbeni zahtjev sadržaja naznačenog kao u izreci pod točkom 1 izreke ove odluke u odnosu na ništetnost pojedinih ugovornih odredbi ugovora o kreditu zaključenog između stranaka te povrat stečenog bez osnove i to zbog primjene ništetne odredbe o jednostranoj promjeni kamate stope iznos od 15.344,34 kn te zbog primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF iznos od 55.205,19 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni mjesečni iznos preplate uz naknadu parničnog troška.

Tuženik u odgovoru na tužbu i podnescima osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti kako po osnovu tako i po visini. Ističe prigovor zastare, poziva se na trogodišnji zastarni rok. Ističe kako su stranke zaključile anex ugovora o konverziji te da tužitelj stoga nema pravni interes za vođenjem ovog postupka te nema pravo potraživati utužene iznose. Nadalje navodi da zaključci sudova u postupku kolektivne zaštite nisu primjenjivi na pojedinačne postupke pa da treba utvrditi informiranost tužitelja u fazi pregovaranja u pogledu valute za koju se veže glavnica kredita. U odnosu na valutnu klauzulu navodi da je ista odraz dispozitivne odredbe iz čl. 22 ZOO-a te je isključena od ispitivanja poštenosti /nepoštenosti čak ako se o njoj nije pojedinačno pregovaralo sve prema mišljenju Suda EU izraženom u odlukama C- 81/19 i C-243/20. Tužitelju da su bile dostupne sve informacije prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu iz kojih je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica veže za valutu CHF. Uručeni su mu obrasci gdje je pojašnjen pojam valutne klauzule, te mu je uručena i brošura u kojoj je naveden grafički prikaz tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998 do 2004. I službenik u banci je tužitelju pojasnio pojam valutne klauzule. Stoga da se odredba ugovora kojom se glavnica veže uz CHF ne može smatrati nepoštenom jer je ista razumljiva sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača. Ona je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelj je kao prosječni potrošač znao da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Slijedom navedenog ne može se smatrati da bi odredba ugovora kojom se glavnice kredita veže uz valutu švicarski franak bila nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i u duhu zaštite potrošača ista ne predstavlja razumljivu odredbu. Navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznog i pažljivo potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. U odnosu na ništetnost odredbe po promjenjivoj kamatnoj stopi tuženik ističe da je prije donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjenama kamatne stope prije nego što sve ona mijenja i to putem sredstva javnog informiranja ili da drugi odgovarajući način uz obavijest mu je u obvezi dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. To je tuženik i učinio. Dio otplate kredita kamatna stopa je bila niža od početno ugovorene pa je tako od 01.01.2014. fiksirana na 3,23%, dakle tužitelju šteta nije niti nastala jer je ukupno platio manje kamata nego što je trebao po početno ugovorenoj. Nadalje tuženik navodi da dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi obuhvaća dva međusobno povezana i nerazdvojiva dogovora i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope te u načinu podešavanje kamatne stope, ta dva dogovora zajedno mogu činiti dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi. Ukoliko bi se iz sadržaja ugovora/deklaratorno pravnu zaštitu uklonio način podešavanja visine kamatne stope kamata stopa se više ne može smatrati provjerljivo jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu njenog podešavanja. Nadalje nije moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu koje su ugovorne strane predvidjele izričito kao promjenjivu intervencijom uz sadržaj ugovora pretvoriti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti inicijalni dogovor između stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa, parnične stranke su u vrijeme sklapanja ugovora jasno očitovao svoju volju da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva kamatna stopa. Ističe kako je od 1. siječnja 2014. u primjeni nova Metodologija a sukladno zakonu u kojoj se definirani parametri, fiksna marža te razdoblje primjene kamatnih stopa. Pred toga kamata je zakonom fiksirana na 3,23% te je već kroz izmjene ZPK pružena zaštita radi kojeg daljnja zaštita nije potrebna. Tuženik ističe da Zakon o zaštiti potrošača u članku 118. odnosno članku 138. a jasno definira pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz kolektivnih spora temeljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnovne presude donesene u kolektivnom sporu a to je naknada štete. U odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata na utužene iznose smatra da bi iste trebala teći tek od podnošenja tužbe jer se tuženik ne može smatrati nepoštenim stjecateljem. Prigovara statusu potrošača. Postavlja i prigovor radi prijeboja s osnove povlaštenih i potplaćenih anuiteta u visini od 7.601,56 KN zajedno sa zakonskom zateznom kamatom. Sklapanjem Aneksa ugovoru o kreditu koja je provedena sukladno ZID ZPK došlo je dio uređenja ugovornog odnosa među strankama i rješenja je problematika ovog spora. predlaže odbiti tužitelja u cijelosti uz naknadu parničnog troška.

Podneskom od 14. veljače 2020. ističe i prigovor radi prijeboja s osnova povlaštenih i potplaćenih anuiteta u visini od 854,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog potplaćenog iznosa pa do isplate.

Tužiteljica u daljnjem tijeku postupka navodi kako sklapanjem Anexa stranke nije izgubila pravni interes za podnošenje ove tužbe. Ništetne odredbe ugovora ne mogu konvalidirati, odnosno konverzijom nije ostvarena konvalidacija ugovornih odredbi, stoga ima pravi i potraživati isplatu osnog što je tuženik stekao zbog primjene tih ništetnih odredbi jer aneksom nije u obeštećena.

Podneskom od 04. lipnja 2025. tužiteljica po provedenom vještačenju uređuje tužbeni zahtjev za isplatom i to na ime preplate zbog primjene odredbe valutnoj klauzuli u CHF iznos od 8.184,86 EUR, na ime preplate zbog primjene ništetne odredbe o kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke iznos od 1.595,93 eur i na ime razlike u glavnici iznos od 1.775,68 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od dana plaćanja svakog preplaćenog iznosa do isplate.

Podneskom od 25. lipnja 2025. tuženik se usprotivio preinaci u vidu povišenja tužbenog zahtjeva te navodi kako tužiteljica sada potražuje iznos od 1.775,68 EUR na ime razlike glavnice utvrđene u konverziji koji iznos ranije nije potraživala te ističe prigovor zastare.

Sud je dopustio preinaku tužbenog zahtjeva učinjenu po provedenom financijskom vještačenju, radi se o usklađenju tužbenog zahtjeva sukladno nalazu i mišljenju vještaka te se po stavu suda ne radi o pravoj preinaci tužbenog zahtjeva, stoga je pozivom na odredbu članka 190. stavak 2. Zakona o parničnom postupku ovaj sud dozvolio preinaku tužbenog zahtjeva slijedom čega je odlučeno kao u izreci ovog rješenja. Pored toga preinaka tužbenog zahtjeva je dopuštena sukladno zaključku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br.Su-IV 162/2021 od 26.11.2021. koji glasi: U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci rješenja. U odnosu na tužbeni zahtjeva u visini od 1.775,58 EUR koji se odnosi na pogrešno utvrđenu glavnicu u konverziji valja navesti kako se ne radi o zahtjevu koji se temelji na novoj činjeničnoj i pravnoj osnovi već o zahtjevu koji se temelji na tvrdnji tužitelja kako je ništena odredba ugovora o kreditu o primjeni valutne klauzule u CHF, te da je tuženik primjenom te ništena odredbe pogrešno obračunao glavnicu na dan konverzije jer je primijenio tečaj CHF koji je važio na dan konverzije a ne početni tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita.

U postupku su izvedeni dokazi uvidom u svu materijalnu dokumentaciju priležećoj spisu, saslušana je tužiteljica kao stranka u postupku i svjedok RD te je proveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Marimar-fin d.o.o.

Ocjenom svih provedenih dokaza, a u smislu odredbe čl. 8 ZPP-a ovaj sud drži tužbeni zahtjev tužiteljice djelomično osnovanim.

Predmetnim tužbenim zahtjevom tužiteljica potražuje od tuženika povrat razlike između iznosa kojeg je stvarno isplatio tuženiku temeljem ugovorene promjenjive kamatne stope koja se mijenja sukladno jednostranoj odluci banke u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu te razliku tečaja CHF u odnosu na početni inicijalni plan i stvarno plaćeni iznos anuiteta po tečaju CHF važećem na dan plaćanja svakog anuiteta, tvrdeći da su ništetne ugovorne odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke i odredbi o valutnoj klauzuli u CHF. Nadalje potražuje i razliku glavnice utvrđena na dan 30.09.2015. -dan konverzije u CHF i glavnice koja bi na navedeni dan bila utvrđena da se primjenjivala za period otplate početno ugovorena kamatna stopa i početni tečaj CHF-a.

Među strankama u postupku nije sporno da su međusobno sklopili Ugovor o kreditu br. 51401652-5103345096 od 11. siječnja 2007. kojim je u čl. 2. tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kao korisniku kredita iznos u kunama u protuvrijednosti 62.300,00 CHF prema srednjem tečaju banke na dan isplate kredita. Predmetni kredit odobren je tužitelju kao hipotekarni kredit te da je čl. 8. ugovoreno da se tužitelj obvezuje platiti redovnu kamatu od 8,050% godišnje koja da je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Isto tako nije sporno da se tužitelj obvezao predmetni kredit otplatiti u 216 mjeseci, u jednakim mjesečnim anuitetima od po u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećim na nad dospijeća, a prema otplatnom planu. Također nije sporno da je tuženik tijekom trajanja ugovornog odnosa vršio promjenu prvotno ugovorene kamatne stope. Nadalje nije sporno da su stranke 12. siječnja 2016. sklopile dodatak ugovoru o namjenskom kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Neotplaćena glavnica na da 30.09.2015 iznosi 27.855,25 EUR, prema izračunu konverzije zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF preračunatih u EUR po srednjem tečaju na dan uplate, veći je od zbroja anuiteta po kreditu u EUR u skladu s otplatnim planom u EUR računajući do 30.09.15 pa ta razlika predstavlja preplatu u visini 41.663,36 hrk koji će se prema čl. 5 dodatka koristiti za otplatu budućih dospjelih anuiteta pozivom na odredbu čl. 19c ZID ZPK.

Među strankama nije sporno niti da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu pod posl. br. P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa, a predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je Presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. Pž- 7129/13 od 13.06.2014.g. i Presudom Vrhovnog suda RH pod posl. br. Rev-249/14 od 09.04.2015.g. utvrđeno da je, između ostalih i tuženik, u razdoblju od 1.11.2004.g. do 31.12.2008.g., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime da je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN 96/03 ) u razdoblju od 10.09.2003.g. do 06.08.2007.g. i to čl. 81., 82. i 90., a od 07.08.2007.g. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama ZOO-a.

Nedvojbeno je naprijed citiranom pravomoćnom sudskom odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa utvrđeno da je, između ostalih banaka i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

Temeljem odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da se određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sud je dakle vezan pravnim utvrđenjem u smislu naprijed navedene citirane odredbe iz presude donesen u sporu po kolektivnoj tužbi samo u parnicama za naknadu štete ili isplate pod uvjetom da se stranke pozovu na takvo utvrđenje. U ovom slučaju tužitelj se pozvao na utvrđenja iz navedenih presuda.

Prema članku 3. Zakona o zaštiti potrošača/03 koji je bio važeći u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu potrošači svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu nam je njegovom zanimanju, niti njegovoj posebnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Prema navedenoj zakonskoj odredbi za status moraju biti kumulativno ispunjena 2 uvjeta i to a da se radi o fizičkoj osobi i bez da on sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji im nije u svrhu njene poslovne djelatnosti već u osobne ne komercijalne svrhe. Iz provedenog dokaznog postupka posebice iz ugovora o kreditu i iskaza tužitelja i svjedoka UD neprijeporno proizlazi da tužiteljica ima status potrošača, naime prvi uvjet nesporno postoji, a što se tiče drugog uvjeta jasno je iz iskaza da je novac utrošen na adaptaciju kuće na adresi [adresa] u kojoj su tada živjeli , ta nekretnina je isključivo korištena za stanovanje, nikada nije iznajmljivana, u kući nije djelovao obrt niti trgovačko društvo, kuću su prodali lani te prijevremeno otplatili kredit, stoga jasno proizlazi da tužiteljica predmetni pravni posao nije sklopila u svrhu poslovne djelatnosti već isključivo u osobne svrhe, a suprotno tome nije dokazano-na tuženiku je teret tog dokaza.

Sporno je među strankama može li tužiteljica tražiti utvrđenje ništetnim dijela odredbi ugovora o kreditu vezano za način promjene kamatne stope i primjenu valutne klauzule u CHF nakon što je sklopila dodatak osnovnom ugovoru o kreditu tzv. konverziju primjenom odredbi ZID ZPK i slijedom takvom utvrđenja ima li pravo na povrat s osnove preplaćene kamate i s osnove preplaćenog iznosa zbog ugovorene valute CHF.

Pravo na utvrđenje ništetnosti se ne gasi, tužiteljica ima pravni interes tražiti utvrđenje ugovora ništetnim jer se ništetnost Ugovora sukladno odredbi čl. 322. i 326. ZOO-a utvrđuje ex tunc odnosno u trenutku zaključenja Ugovora. Odredbom čl. 326. ZOO-a je propisano da ništetan Ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a ne može se niti osnažiti, niti prema odredbi čl. 148. st. 1. ZOO- a, niti nagodbom stranaka. Sklapanjem Anexa ugovor o kreditu prema ZID ZPK ne nije tužitelju onemogućeno tražiti tvrđenju ništetnim pojedinih odredbi ugovora o kreditu. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto je stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverziji bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Člankom, 19.c ZID ZPK koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., točkom 1. -3. propisano je kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (toč. 1.), u točki 2. članka 19.c ZID ZPK propisano je da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u toč. 3. članka 19.c ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.

Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju, poslovni broj: Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., a u svezi postavljenog pravnog pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, no isto ne isključuje mogućnost postavljanja kondemnatornog zahtjeva onda kada konverzija nije ispravila posljedice nepošteno ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu.

Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi kako je pojašnjeno u ranijem dijelu obrazloženja, već ista zahtijeva utvrđenje i odgovor na pitanje je li njome u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama. Ako to nije slučaj, tada potrošači moraju imati pravo ostvarivanja pune zaštite te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im pripada. U konkretnom slučaju je temeljem provedenog vještačenja jasno utvrđeno kako provedena konverzija ne predstavlja izravno obeštećenje tužiteljice niti po jednoj utuženoj osnovi (kamata, tečaj razlika glavnice, manjak), već predstavlja obračunsku razliku koja je nastala prilikom preračunavanja kredita iz CHF u EUR. Iz toga razloga, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, tužiteljica i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj.

Dakle konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala temeljem nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi. Konverzijom nije uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama jer nije ispravila posljedice nepoštenih ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer konverzijom nije tužitelju vraćeno što je temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli više pretplatio, a tuženica primila, te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji potrošačima pripada. Posebno se ističe i to da iz sadržaja Aneksa ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija ne proizlazi da se tužitelj odrekao prava isticanja pred sudom zahtjeva i potraživanja koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Tužitelj i tuženica sklapanjem dodataka predmetnom Ugovoru o kreditu nisu izmijenili odredbe iz osnovnih ugovora u pogledu kamatne stope i iznosa preostalog neotplaćenog kredita te postigli i sporazum o raspolaganju preplatom. Aneksima ugovora o kreditima uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF i bez primjene valutne klauzule kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Osim toga, konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge - izvanugovorne odnose među strankama. Nadalje, kako je način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata bio predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, a koja tužba je usvojena i takav način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata utvrđen nepoštenim, tada sud prilikom odlučivanja o pojedinačnom tužbenom zahtjevu kao osnovu zahtjeva tužitelja utvrđuje odluku iz presude kojom je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a identična je situacija i sa valutnom klauzulom. Konverzije ne predstavlja niti može predstavljati volju tužitelja kao potrošača za nadomještavanjem ništetnih odredbi ugovora o kreditu to ne ukazuje niti ZID ZOPK niti se to može iščitati iz odredbi dodatka ugovoru.

Inače sama konverzija nije od značaja za tužbeni zahtjev kojim se traže preplaćene kamate i preplaćeni tečaj zbog ništetnosti valutne klauzule CHF i promjenjive kamatne stope. Konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. (NN /03) koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u trgovačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa.

Odredbom čl. 84. ZZP-a iz 2003 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da je odredba čl. 8. koja se odnosi na ugovornu kamatu i promjenljivu kamatnu stopu bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva. Isto tako proizlazi i da je u navedenoj odredbi bilo jasno naznačeno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama iz čega proizlazi da je ta ugovorna odredba bila jasna. Stoga je za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari potrebno ocijeniti da li je predmetna ugovorna odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi bila razumljiva tužitelju kao potrošaču posljedično čemu da li je ista poštena u smislu naprijed navedenih zakonskih odredbi čl. 84. ZZP-a iz 2003.g. i čl. 99. ZZP-a iz 2007.g.

Sagledavajući sadržaj predmetne ugovorne odredbe kojom je ugovorna promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci o kamatnim stopama, ocjena je ovog suda da je ista za prosječnog potrošača nedovoljno razumljiva. Naime, navedenom odredbom promjena kamatne stope vezana je isključivo za Odluku banke o kamatnim stopama, odnosno akt tuženika, koji je stručan i kao takav razumljiv isključivo osobama koje imaju ekonomsko obrazovanje, te koji se bave bankarskim poslovima. Dakle odluke koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja tužitelju kao prosječnom potrošaču nikako nisu mogle biti nikako razumljive. Naime, odredbom čl. 8. predmetnog Ugovora o kreditu određeno je samo koliko iznosi kamata na dan sklapanja tog ugovora ( 8,050% godišnje ) iz čega proizlazi da su samo navedeni podaci tužiteljici u trenutku sklapanja ugovora bili poznati, dok ostali podaci, odnosno kriteriji temeljem kojih će se ta kamatna stopa od 8,050 % godišnje mijenjati nisu bili niti određeni, niti odredivi, već je buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva. Dakle, predmetni ugovor ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Stoga nikako nije realno za očekivati da je tužitelj kao prosječan potrošač bila u stanju ocijeniti promjene tržišnih uvjeta, odnosno buduće promjene kamatne stope tijekom ugovorenog kreditnog razdoblja.

Tužiteljica u iskazu navodi kako joj o načinu promjene kamate stope i o parametrima koji utječu na isto nije ništa pojašnjeno. Tijekom postupka ni na koji način nije utvrđeno da je tuženik u konkretnom slučaju tužiteljici prilikom pregovaranja, odnosno prilikom sklapanja ugovora o kreditu, na valjan i njoj razumljiv način objasnio postupak formiranja kamatne stope, odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi tužiteljica kao potrošač mogla spoznati učinke koji će za nju u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi.

Nadalje jasno je da je konkretni ugovor o kreditu tipski unaprijed formulirani ugovor, a tužiteljica kao potrošač ni na koji način nije mogao utjecati na sadržaj ugovornih unaprijed formuliranih odredbi. Tuženik je prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio dužan tužiteljicu kao potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti joj pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što nije učinjeno, naime tuženik suprotno nije dokazao.

I iz presude donesene u kolektivnom sporu jasno proizlazi da je tuženik povrijedio interese i prava potrošača-korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, pa je stoga ništetna. Tuženik je prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bio dužan tužitelja kao potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što nije učinio.

U odnosu na pisani iskaz OD sud istog neće uzeti u obzir jer nije bitan za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, naime niti ovaj svjedok nije neposredno pregovarao s tužiteljem te se istim nikako ne može dokazati na koji način je tužitelj bio informiran o svim potrebnim parametrima glede načina promjene kamatne stope i rizicima sklapanja ugovora s valutnom klauzulom u CHF.

Slijedom navedenog ugovorna odredba iz točke 8. ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu koja je ovisna o jednostranoj odluci banke je ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP-a iz 2003. g. i čl. 102. ZZP- a iz 2007. g. pa je odlučeno kao u točki I izreke odluke.

Nadalje ništetna je i dio odredbe ugovora o kreditoru sadržan u čl. 16 u dijelu odredbe članka 16. ZAJEDNIČKE ODREDBE Ugovora, koja glasi: ….“Korisnik kredita izjavljuje da mu je Banka predočila uvjete kredita i efektivnu kamatnu stopu, te da je s njom upoznat i prihvaća je. ……opći akti Banke. Ugovorne strane potpisom ovog Ugovora potvrđuju da su isti pročitale i razumjele, te da, s obzirom da on predstavlja njihovu pravu i ozbiljnu volju, prihvaćaju sva prava i obveze koje iz njega proizlaze.” Naime nesporno je da se radi o tipskom unaprijed pripremljenom ugovoru od strane banke pa da se niti o ovoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo stoga je istu valjalo utvrditi ništetnom jer ista uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača stoga je odlučeno ako u točki I izreke presude.

Činjenica što je ugovor o kreditu solemniziran ne utječe na činjenicu jesu li pojedine ugovorne odredbe ništave jer ako je neka odredba ništava ona je ništava od samog početka i bez solemnizacije. Bilježnik nije bio u obvezi pregovarati sa tužiteljem o pojedinim odredbama ugovora pa tako niti o promjenjivoj kamatnoj stopi. Javni bilježnik je prije ovjere pročitao ugovor strankama no nije im objašnjavao načine i razloge mijenjanja kamatne stope niti pojašnjavao razloge promjene tečaja i posljedice koje iz toga mogu proizaći. To je bila obveza tuženika prilikom sklapanja predmetnog ugovora, a koja obveza nije od strane tuženika ispoštivana.

U odnosu na valutnu klauzulu valja navesti kako valutna klauzula sama po sebi nije ništetna ona je dozvoljena prema čl. 22 ZOO-a no iako je zakonom dopuštena dozvoljeno je ispitivanje jeli ništetna kao dio odredbe ugovora o kreditu koji je zaključen između stranaka u valuti CHF.

Što se tiče valutne klauzule valja navesti kako je iz presude Vrhovnog suda posl. br. Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. g. razvidno da se u tom revizijskom postupku između ostalog odlučivalo jesu li ugovornim odredbama iz ugovora o kreditima tužene banke među kojima je i ovdje tuženik skapali u određeno naznačenom razdoblju s korisnicima kredita potrošačima a u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak i njime povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača bile nepoštene i ništetne sve u smislu odredbe čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 odredbe čl. 96. i 97. ZZP-a. Vrhovni sud je u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. U presudi Visokog Trgovačkog suda, a koje shvaćanje prihvaća i Vrhovni sud RH utvrđeno je da su tužene banke među kojima je i ovdje tuženik povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju do 06.08.2007. g. da od 07.08.2007.g. do 31.12.2008. g. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ( NN-79/07 i dr.). Fizičke i pravne osobe se mogu u posebnim parnicama pozivati na prihvaćene zahtjeve tužitelja u postupku Vrhovnog suda Rev-2221/18 kojom je taj sud odbio revizije tamo tuženika u predmetu tužitelja Potrošača- Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, protiv osam banaka a na ta utvrđenja se pozvao i ovdje tužitelj. Tuženik je dakle u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu sa tužiteljem ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu-i to na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a o tome se nije pojedinačno pregovaralo. Stajalište je ovog suda da se vezano za osnov tužbenog zahtjeva dovoljno pozvati na utvrđenja iz Presuda Vrhovnog suda RH Rev- 2221/2018 i Visokog Trgovačkog suda Pž-6632/2017. Tuženik se stoga neosnovani poziv na presudu suda EU broj C-81/19 jer se u konkretnom slučaju uopće ne raspravlja o nepoštenosti same valutne klauzule, koja je nesporno dispozitivna odredba hrvatskog prava, već o tome je li potrošač bio informiran u cijelosti o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u fazi sklapanja ugovora kreditu, a što nije, kako je utvrđeno u kolektivnom sporu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju do 06.08.2007. g. da od 07.08.2007.g. do 31.12.2008. g. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ( NN-79/07 i dr.).

Tužiteljica u iskazu navodi kako su joj u banci ponudili kredit u CHF kao najpovoljniji kredit. Rečeno joj je da je CHF sigurna valuta i da ne bi trebalo biti problema. Znala je da anuitet može varirati, nije mislila da će za toliko porasti ali je vjerovala otplatnom planu. Početni anuitet je iznosio 2.200,00 kn a najviši 3.900,00 kn. Pristala je na konverziju jer je iz medija čula da će rate biti manje.

Svjedok UD, suprug tužiteljice također navodi kako ima je ponuđen kredit isključivo u CHF-u, znali da će anuitet varirati, no nisu očekivalo toliki porast.

Iz iskaza tužiteljice i svjedoka UD ne proizlazi da je ista kao potrošač informirana o svim činjenicama važnim za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF odnosno da je informirana o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede valutne klauzule vezane za CHF. Samo informiranje da je anuitet podložan promjeni zbog rasta ili pada tečaja valute i da tečaj CHF je u prošlosti bio stabilan nije dovoljna informacija iz koje bi tužiteljica kao prosječan potrošač mogla predvidjeti sve ekonomke posljedice koje će za nju proizaći zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF valuti poglavito kraj činjenice da zbog skorog uvođenja eurozone rast tečaja CHF je izgledan te je CHF valuta utočišta koja je kao takva jedni povoljna za trgovca-banku.

Potom prema praksi Europskog suda za ljudska prava u predmetu C-186/2016 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena, već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a tuženica nije dokazala da bi tužitelju pružila dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke, eventualne rizike (promjena tečaja i sl.), a niti je dokazala da je tužiteljici pružila na jasan i nedvojben način sam postupak konverzije.

Stoga je dio odredbe ugovora o kreditu iz čl. 2. čl 7. i 12.toč.3 koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF odnosno da su stranke ugovorile švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica kredita i kamata, kao i da je banka informirala tužitelja o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF ništetan pa je odlučeno kao u točki I izreke odluke.

U odnosu na ostale odredbe ugovora o kreditu čije utvrđene ništetnim tužiteljica traži čl. 6-rok vraćanja, tužiteljica isto ničim nije obrazložila, a sud po službenoj dužnosti nije utvrdio da bi ta odredba koja se odnosi na rok vraćanja bila ništena. Tužiteljica je pristala na rok vraćanja kredita i te isti je jasno određen na 216 mjeseci od prijenosa kredita u otplatu, stoga je taj dio tužbenog zahtjeva valjalo odbiti te odlučiti kao u točki III izreke presude.

Nadalje valja istaknuti i da je Vrhovni sud u svojoj odluci Rev- 3142/2018 od 19.03.2019. g. jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.

Potom prema praksi Europskog suda za ljudska prava u predmetu C- 186/2016 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena, već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a tuženica nije dokazala da bi tužitelju pružila dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke, eventualne rizike (promjena tečaja i sl.), a niti je dokazala da je tužitelju pružila na jasan i nedvojben način sam postupak konverzije.

U odnosu na prigovor zastare valja navesti kako u pravilu na tražbine radi povrata onog što su stranke dale jedna drugoj temeljem ništavih ugovora primjenjuje se institut stjecanja bez osnove time da tražbine stečene bez osnove zastarijevaju u općem petogodišnjem roku iz čl. 225. ZOO-a, a rok zastare počinje teći od dana kada je došlo do isplate onoj stranci koja je dužna vratiti primljeno po osnovi ništavog ugovora. Što se tiče tražbina naknade štete zbog povrede obveze one zastarijevaju za vrijeme određeno za zastaru te obveze (čl. 230. st. 3. ZOO-a). Pitanje zastare riješio je Vrhovni sud RH svojom odlukom posl. br. Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. u kojoj se navodi da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 242. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutke pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe, to uz primjenu općeg zastarnog roka od 5 godina znači da bi pravo tužitelja zastarjelo tek 13. lipnja 2019. g ( u odnosu na zahtjev za preplaćenom kamatom ), a tužba je podnesena u 7. lipnja 2019. g. Što se tiče zahtjeva za isplatom temeljem ništave odredbe o valutnoj klauzuli, pravo tužitelja za isplatom zastarijeva 2023. g. s obzirom da je presuda Pž-6632/17 o valutnoj klauzuli donesena 14. lipnja 2018. g. Ovo stoga što sve posljedice utvrđenja navedenih presuda donesenih u korist potrošača nastupaju od donošenja takve presude suda uvažavajući zastarni rok od pet godina.

U odnosu na preinačeni tužbeni zahtjev također nije osnovan prigovor zastare, naime tužitelj do provođenja financijskog vještačenja nije mogao znati točan iznos preplaćenih iznosa, preinakom tužbenog zahtjeva tužitelj ne postavlja neki novi tužbeni zahtjev već tražbine koje je utužio pravovremeno precizira sukladno nalazu i mišljenju vještaka financijske struke. Pored toga valja uvažiti pravno shvaćanje sa sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 27. svibnja 2024. koje glasi: " U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.", stoga i za preinačeni dio tužbenog zahtjeva zastare nema.

Iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Marimar-fin d.o.o. proizlazi da razlika između stvarno plaćenih anuiteta po kamatnoj stopi koju je jednostrano mijenjao tuženik i kamatnih stopa koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora iznosi 1.595,53 EUR, razlika između stvarno plaćenih anuiteta po tečaju CHF koji se mijenjao tijekom razdoblja otplate kredita i početnom tečaju koji je jednak tečaju na dan isplate kredita iznosi 8.184,86 EUR. Zatim zatezna kamata na svaki pojedinačni preplaćeni iznos anuiteta do 30.09.2015. iznosi 3.351,13 EUR. Razlika nedospjele glavnice iznosi 1.775,58 EUR, koliko je viša kunska protuvrijednost konvertiranog kredita i predstavlja nedovoljno umanjenu glavnicu. Negativne tečajne razlike iznose 113,35 EUR.

Tužiteljica je sa svim svojim realiziranim uplatama premašila iznos koji je potreban da bi se namirile uplate prema simuliranome EUR kreditu, te tako utvrđena preplata iznosi 5.174,59 € na dan 30.09.2015.

Tuženik je proveo konverziju tužiteljičinog kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015., sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15), te je na taj način matematički izjednačio tužiteljicu sa jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR. U obzir su uzete sve uplate tužiteljice, pa tako i oni iznose koji su ovdje iskazani kao njena preplata po kamati i valuti u odnosu na ništetnost promjene kamate i valutne klauzule CHF, ali samo ako se gleda kao usporedba sa kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR, ali ne i sa CHF kreditom sa ništetnim odredbama o promjeni kamate i valutnom klauzulom.

Tužiteljica je sukladno nalazu i mišljenju vještaka precizirala tužbeni zahtjev podneskom od 04. lipnja 2025. te po provedenom vještačenju uredila tužbeni zahtjev za isplatom i to na ime preplate zbog primjene odredbe valutnoj klauzuli u CHF iznos od 8.184,86 EUR, na ime preplate zbog primjene ništetne odredbe o kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke iznos od 1.595,53 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedinačni mjesečni iznos pa do isplate te na ime razlike u glavnici iznos od 455,20 EUR s kamatom od 30. rujna 2015. do isplate

Tuženik je istakao samo prigovore matematičke prirode u odnosu na izračun razlike glavnice jer da vještak nije uzela u obzir sve fiksane parametre.

U svom pisanom očitovanju od 03. kolovoza 2025. vještak navodi kako je primjedba tuženika neosnovana iz razloga što nedospjelu glavnicu u konverziji prema početnom otplatnom planu i početnom tečaju nije ispravno uspoređivati iz sljedećih razloga: - utvrđenjem iznosa preplate u anuitetima iz prve i druge alineje zadaće vještačenja pod pretpostavkom ništetnosti kamatne stope i tečaja otplaćivan kredit se u suštini sveo na početni otplatni plan i početni tečaj tj. početne uvjete kredita u pogledu kamatne stope i tečaja. Preostala nedospjela glavnica je različita u odnosu na početni otplatni plan, jer je zbog rasta kamatne stope iznos kamate u novom anuitetu veći, a glavnice manji, i obrnuto u slučaju niže kamatne stope. Posljedično, preostala nedospjela glavnica može biti viša ili niža. Anuliranjem promjena kamatne stope i tečaja početna promatrajuća pozicija je trenutna i promatra se trenutno stanje kredita na dan 30.09.2015. godine, dok je u odnosu na početni otplatni plan sva razlika sadržana u razlikama s osnova promjene kamatne stope i tečaja. Dakle, može se promatrati isključivo stvarni ostatak nedospjele glavnice kredita s vk u CHF koja je konvertirana, i nedospjele glavnice konvertiranog kredita.

Sud nalaz i mišljenje vještaka Marimar-fin d.o.o. u cijelosti prihvaća kao objektivnog i izrađenog sukladno pravilima struke. Vještak je u potpunosti odgovorio na danu mu zadaću od strane suda te je pisanim očitovanjem otklonila sve primjedbe tuženika.

Tuženik je proveo konverziju tužiteljičinog kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015., sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15), te je na taj način matematički izjednačio tužiteljicu sa jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR što nije sporno među strankama. U obzir su uzete sve uplate tužiteljice do konverzije pa tako i oni iznose koji su ovdje iskazani kao njegova preplata po kamati i valuti u odnosu na ništetnost promjene kamate i valutne klauzule CHF, ali samo ako se gleda kao usporedba sa kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR, ali ne i sa CHF kreditom sa ništetnim odredbama o promjeni kamate i valutnom klauzulom, za kakvo bi obeštećenje tuženik još dugovao iznose preplaćene kamate, preplaćenog tečaja i razlike glavnice.

Nema govora o dvostrukom namirenju tužitelja prihvaćanjem tužbenog zahtjeva radi isplate stečenog bez osnova zbog primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF i ništetnoj odredbi o kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke, jer da je tužitelj kroz konverziju već obeštećen. Radi se dva potpuno različita obračuna, jedan je matematički obračun koji je primijenjen u konverziji sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju sve sukladno odredbi čl. 19 c u kojem je jasno razrađeno kako i na koji način će se izvršiti konverzija kredita iz valute CHF u valutu EUR, a drugi je matematički obračun zbog primjene ništetnih odredbi uz osnovnog ugovora o kreditu prema kojem obračunu radi utvrđenja visine stečenog bez osnove u kojem obračunu se primjenjuje početna kamatna stopa i početni tečaj kao jedini poznati parametar od kojih parametara niti jedan nije korišten prilikom izračuna konverzije na dan 30.09.2015.

Usporedbom rezultata provedenog vještačenja s rezultatima provedene konverzije može se usporediti pravna i činjenična pozicija u kojoj bi se tužitelj nalazio ako bi mu se priznalo njegovo pravo na restituciju sukladno kolektivnoj presudi, u odnosu na pravnu i činjeničnu poziciju u koju je tužitelj stavljen provedbom konverzije. Iz svega navedenoga slijedi da provedbom konverzije tužitelj nije ostvario ona prava koja potražuje ovom tužbom, a to je povrat u onu činjeničnu i pravnu poziciju u kojoj bi se nalazio da ništetnih ugovornih odredbi nije bilo i to kroz povrat svih koristi koje je tuženik stekao.

Prema mišljenju ovoga suda preplatu priznatu u konverziji treba uzeti u obzir prilikom donošenja odluke o isplati preplaćenih iznosa zbog primjene ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope. Naime prema odredbi čl. 19 toč. 5 ZID ZPK ako ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovoga stavka veći od ukupnog iznosa obroka ili anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovoga stavka smatra preplatom koja se:– ako iznos preplate ne prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, koristi za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR koji će dospjeti na način da se sukcesivno kod plaćanja budućeg obroka odnosno anuiteta koji će dospjeti iznos do najviše 50% dospjelog obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR namiri preplatom, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, pri čemu ako iznos preplate prelazi više od 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, vjerovnik i potrošač sporazumom definiraju način iskorištavanja iznosa preplate iznad 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR.

U ovoj konkretnoj pravnoj stvari čl. 5.3 Aneksa stranke su suglasno utvrdile kako će se iznos preplate 5.174,59 eur koristiti za namirenje budućih obroka sve prema čl. 19 toč. 5 ZID ZPK, a taj iznos preplate zapravo predstavlja samo minimalno obeštećenje potrošača ovdje tužitelja zbog primjene ništetnih odredbi o kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke i odredbi o valutnoj klauzuli u CHF stoga je potraživanje tužitelja valjalo umanjit za navedeni iznos preplate. Stoga primjenom pravila o uračunavanju iz čl. 171 i 172 ZOO-a valjalo je preplaćene iznose kamate u visini od 1.595,93 EUR te preplaćene iznose tečaja u visini od 8.184,86 EUR kao i zatezne kamate na te preplaćene iznose od 3.351,14 eur -primjena pravila o uračunavanju, umanjiti za iznos preplate koji je tužiteljici priznat u konverziji u visini od 5.174,59 EUR te se tada dolazi do iznosa od 7.956,93 EUR a neosnovan je dio zahtjeva u visini od 1.823,46 EUR.

Na t iznos od 7.956,93 EUR tužitelju pripada i zakonska zatezna kamata od 01.10.2015. dana nakon provedene konverzije, a sve budući je na preplatu kamate i tečaja već obračunata zakonska zatezna kamata do 30.09.2015. ( ukupno 3.351,13 EUR) i koja je priznata prilikom uračunavanja preplate iz konverzije primjenom odredbi čl.171 i 172 ZOO-a, a koje kamate kao takve tužitelj potražuje te tužitelj ne može na pojedinačno utvrđene iznose preplate kamate i tečaja potraživati zateznu kamatu od dospijeća do 30.09.2015. kako je potraživao konačno postavljenim tužbenim zahtjevom, a sve radi primjene odredbe o uračunavanju prema čl. 171 i 172 ZOO-a, pa na te iznose preplate daljnja kamata može teći od 01.10.2015.

Tuženik je danom uplate tužitelja stekao određeni iznos bez osnove. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH utvrđeno je nepošteno postupanje banaka prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope pa je onda jasno da su banke nesavjesno postupale slijedom čega zakonska zatezna kamata koja je izračunata kao uglavničena na iznose preplate tečaja i kamatne stope ima teći od dana stjecanja-uplate tužitelja, a sve temeljem odredbe čl. 1115 ZOO-a, a ne kako to tuženik tvrdi u odnosu na preplaćene kamate od dana nakon pravomoćnosti odluke VTS- a dakle 14. lipnja 2014. odnosno na preplaćene iznose po osnovi valutne klauzule od dana 15. lipnja 2018. ili pak podnošenjem tužbe jer je tuženik nepošteni stjecatelj navedenih preplaćenih novčanih iznosa i od dana uplate po tužitelju teče zakonska zatezna kamata na iste.

Stoga je odlučeno kao mu točki II i III izreke ove presude.

Tužiteljici nadalje pripada i iznos od 1.775,58 EUR na ime razlike obračunate preostale glavnice na dan 30.09.2015. a sve budući je tuženik obračun preostale glavnice u CHF na dan 30.09.2015. vršio po tečaju na taj dan koji se ne može primijeniti zbog ništetnosti valutne klauzule u CHF već je trebalo primijeniti početno ugovoreni tečaj CHF-a. Navedeni zahtjeva tužitelja nije u zastari jer je istog tužitelj utužila u općem zastarom roku od 5 godina. Na navedeni iznos tužiteljici pripada sa zakonskom zateznom kamatom od 30.09.2015 kao dana stjecanja tog iznosa od strane tuženika bez osnove pa je odlučeno kao u točki II izreke.

U odnosu na eventualno potraživanja tuženika spram tužiteljice istaknutog u prigovoru radi prijeboja, a radi plaćanja anuiteta po nižem tečaju od početno ugovorenog u visini od 112,15 EUR valja navesti kako nije osnovano. Plaćanjem tih anuiteta po tečaju nižem od početnog tužitelj nije primio niti stekao bez osnove ništa jer je čitavu uplatu primio tuženik pa ni ne postoji njegova obveza za vraćanjem nečega što nije primio. Zato ne postoji niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Tuženik je svjesno prešutio i zatajio tužitelju okolnosti vezane uz rizičnost valutne klauzule pa je krivnja za ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli na tuženiku kao i okolnosti vezano uz način promjene kamatne stope sukladno jednostranoj odluci banke. stoga je taj prigovor neosnovan te je odlučeno kao u točki IV. izreke ove presude.

Naposljetku valja navesti kako je rješenjem Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023. odlučeno - "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita." Tuženi je dakle postavio procesno pravni prigovor prijeboja no ovaj sud je mišljenja da za te iznose ne treba umanjiti potraživanje tužitelja, naime te iznose tužitelj ni na koji način nije stekao niti se za te iznose okoristio, tužitelj nije nepošten stjecatelj pa da bi te iznose bio dužan tuženiku isplatiti stoga nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 323 ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovora je i za štetu suugovoratelju koji trpi zbog ništetnosti, ako ovaj nije znao niti morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

Ostali navodi parničnih stranaka nisu posebno obrazlagani budući nisu bili važni za presuđenje u ovoj pravnoj stvari.

Odluka o parničnim troškovima tužiteljice temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a pa je tužiteljici uzimajući u obzir da je tužiteljica u odnosu na osnov tužbenog zahtjeva uspjela u omjeru od gotovo 100%, dok je u odnosu na visinu uspjela u omjeru od 84%, dakle, sveukupno u ovome postupku njezin uspjeh je 92%, dok je uspjeh tuženika u odnosu na osnov 0%, a u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva 16%, dakle, njegov konačan uspjeh u sporu iznosi 8%, te oduzimajući postotak tužiteljice kojim je u većoj mjeri uspjela u ovome sporu od postotka tuženika kao stranke koja je u manjoj mjeri uspjela u sporu, dolazi se do postotka od 84%.

Tužiteljici zastupanoj po punomoćniku valjalo je priznati trošak za sastav tužbe u visini od 100 bodova, (Tbr 7 toč.1), za sastav podneska od 12.11.2019., 11.08.2020.,04.06.2025. i 21.06.2025. svaki u visini od po 100 bodova (Tbr 8 toč.1), za sastav podnesak od 05.01.2021. i 03.05.2023. svaki u visini od 50 bodova (Tbr 8 toč2) za zastupanje na ročištima 16.10.23, 15.01.24.i 02.10.25 svako u visini od po 100,00 eur (Tbr 9 toč.1), vrijednost boda 2,00 EUR odmjereno sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika što sveukupno iznosi 1.800,00 EUR no isto je zbog uspjeha u sporu valjalo odmjeriti u visini od 84 % dakle 1.512,00 EUR. Zatim je valjalo priznati i trošak financijskog vještačenja u cijelom iznosu od 400,00 EUR budući je bio nužan za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, te sudsku pristojbu na tužbu u visini od 140,69 EUR-list 41 spisa , kao i trošak preliminarnog vještačenja u visini od 79,63 EUR koji je bo nužan za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva, dakle ukupno iznos od 2.132,32 EUR. Na dosuđeni iznos trošak temeljem odredbe čl. 151 st. 3 ZPP-a tužiteljici pripada i zakonska zatezna kamata od presuđenja. Slijedom svega navedeno odlučeno je u točci V. izreke ove presude.

U Rijeci 28. studenog 2025.

SUDAC

Katarina Bajčić Ivančević

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud u RH.

DNA:

-pun tužitelja

-pun tuženika