Republika Hrvatska
Županijski sud u Sisku
Sisak, Trg Ljudevita Posavskog 5
Poslovni broj: Gž-960/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Županijski sud u Sisku po sucu pojedincu Ljiljani Milina, u pravnoj stvari tužiteljice GE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] koju zastupa punomoćnik Martina Radić Šunjić, odvjetnica u [adresa], protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u OD Metelko, Knežević i Partneri iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda u Splitu poslovni broj: P-2014/2023 od 3. travnja 2024., 28. studenog 2025.,
r i j e š i o j e
I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d. i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Splitu poslovni broj: P-2014/2023 od 3. travnja 2024.
II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskim rješenjem odbijen je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti kao neosnovan.
2. Protiv rješenja žalbu je pravovremeno izjavio tuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i bitne povrede postupka iz članka 354. stavak 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19.,80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP), te drugih bitnih povreda, odnosno iz svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. ZPP s prijedlogom da se pobijano rješenje ukine i predmet vrati na ponovni postupak ili isto preinači. Traži trošak žalbe u iznosu od 125,00 eura.
2.1. U bitnome, osporava odluku jer smatra da sud nije ovlašten u ovom stadiju postupka donositi odluku o nepoštenosti ugovorne odredbe, jer ispitivanje (ne)poštenosti neke ugovorne odredbe može biti predmet isključivo kontradiktornog postupka u kojem će sud provoditi dokaze na tu okolnost, između ostalog i prije svega saslušanjem stranaka. Stoga smatra da je počinjena i bitna povreda postupka iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP. Smatra da je sud zanemario ili pogrešno primijenio odredbe članka 55. i članka 81. stavak 4. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03., dalje: ZZP), te sud uopće ne navodi koje je kriterije primijenio prilikom donošenja odluke, niti su utvrđene sve činjenice, budući je potrebno prosuđivati svaki konkretni spor, a eventualnu neravnotežu prosuđivati s obzirom na različite okolnosti. Zaključuje da se ne može smatrati da je ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti nepoštena odnosno ništetna, te u slučaju da nije bila ugovorena nadležnost suda u Rijeci, u ovom pravnoj stvari bio bi nadležan sud u Rijeci sukladno odredbama članka 46. i 48. ZPP, pri čemu se poziva na različitu sudsku praksu.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba je neosnovana.
5. U pobijanom rješenju ovaj sud ne nalazi bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje je ukazano u žalbi, niti su počinjene one bitne povrede na koje je na koje u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP, dužan paziti po službenoj dužnosti. Pobijano rješenje ima u osnovnim crtana navedene razloge i može se ispitati. Prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava nije osnovan.
6. Stranke su 30. srpnja 2004. u Splitu sklopile stambeni ugovor o kreditu br. 240206-1031262160, te je odredbom tog ugovora između stranaka za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika (kreditora).
7. Takva ugovorena klauzula predstavlja nepoštenu odredbu ugovora sve u smislu Direktive 93/13 EEZ vijeća od 5. travnja 1993. (dalje: Direktiva), o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora, koja je u cijelosti implementirana u hrvatski pravni sustav.
8. Odredbom članka 81. ZZP, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, bilo je propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je odredbom članka 87. stavak 1. ZZP kojom je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Jednako je propisano i odredbom članka 49. stavak 1. i 2., a svezi s odredbom članka 50. točka 19. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14., 110/15., 14/19.).
9. Pored toga, ovdje se ukazuje i na praksu suda Europske unije odnosno na presudu Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i dr. (spojeni predmeti C-240/98 do C-244/98), kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. U toj je odluci sud utvrdio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bila posebno pregovarana, te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
10. Na sastanku Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova, održanom on line 5. studenog 2020., zaključeno je da prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke je klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stana na štetu potrošača imajuću u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti (zaključci Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Su IV-308/2020 od 5. studeni 2020., zaključak br. 11.).
11. U tužbi je navedeno da stranke nisu posebno pregovarale o odredbi o ugovorenoj nadležnosti, niti je tuženik u prigovoru mjesne nenadležnosti isticao da se o toj odredbi pregovaralo, tako da je pravilno prvostupanjski sud zaključio da je ista odredba formulirana od strane trgovca (tuženika), a potrošač (tužiteljica) nije imala utjecaja na njen sadržaj. Takva odredba je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama, budući bi radi ostvarenja svojih prava tužiteljica iz Splita morala putovati u Rijeku, koji put iziskuje dodatno vrijeme i trošak.
12. Nepravilno je stajalište žalbe da je sud, prije donošenja odluke o mjesnoj nadležnosti, trebao provesti konktradiktoran postupak uključujući i saslušanje stranaka, jer je upravo tuženik prije odgovora na tužbu podnio prigovor mjesne nenadležnosti zbog ugovorene nadležnosti suda u mjestu sjedišta tuženika, izričito tražeći da sud odmah po primitku prigovora donese rješenje o mjesnoj nenadležnosti suda. U razlozima prigovora mjesne nenadležnosti tuženik nije naveo da se odredbi o mjesnoj nadležnosti u slučaju spora pojedinačno pregovaralo, niti je osporavao navode tužbe da je takva odredba bila unaprijed pripremljena na obrascu ugovora o kreditu.
13. Kako je ugovor između stranaka zaključen u Splitu, u poslovnoj jedinci (podružnici) tuženika, pravilno je prvostupanjski sud primijenio odredbu članka 59. ZPP, prema kojoj, ako spor nastane u povodu djelatnosti poslovne jedinice pravne osobe izvan sjedišta pravne osobe, pored suda općemjesne nadležnosti, nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi. Nepravilno je stajalište žalbe da se ne radi o sporu nastalom iz djelatnosti te poslovne jedinice, jer je upravo u podružnici Split potpisan ugovor o kreditu.
14. Slijedom navedenog odbijena je žalba tuženika kao neosnovana, a pobijano je rješenje potvrđeno, članak 380. točka 2. ZPP.
15. Tuženik nije uspio u žalbenom postupku, pa je o troškovima žalbenog postupka odlučeno kao u točki II. izreke ovog rješenja (članak 166. ZPP, u vezi s člankom 154. stavak 1. i članak 381. ZPP).
Sisak, 28. studenog 2025.
Sutkinja
Ljiljana Milina
