Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Trg slobode 9

Poslovni broj: P-23/2024-31

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E  I  P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji toga suda Dubravki Kraljić, u pravnoj stvari tužitelja MZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Marijan Fosin i Božica Petak Vujec iz Varaždina, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne javne rasprave 17. listopada 2025. u prisutnosti punomoćnice tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, te objave presude 28. studenoga 2025.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva za isplatu na način kako je to navedeno u podnesku tužitelja od 23. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe Ugovora o kreditu broj 136-302/2006 od 29. rujna 2006. sklopljen između BZ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] i tuženika Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb, OIB: 14036333877, solemniziran po javnom bilježniku Jagodi Vajdić- Sevšek iz Varaždina pod brojem OU-1235/2006-1 od 2. listopada 2006. u čl. 6. koji glasi:

"Ugovorne strane su suglasne da će se korisniku kredita, ako se pridržava svih odredbi ovog ugovora, 01.03.2007. godine promijeniti kamatna stopa na kamatnu stopu važeću za kredite za mlade. Nakon promjene kamatne stope, ista se mijenja sukladno odluci o kamatnim stopama Hypo-Alpe-Adria Bank d.d. ili drugog akta banke. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest banke o visini kamatne stope i visini anuiteta u skladu s promijenjenom kamatnom stopom.",

te se utvrđuje da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe istog ugovora u čl. 4. koji glasi:

"Kredit se otplaćuje u … mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 555,11 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo-Alpe-Adria Bank d.d. na dan plaćanja.",

te u dijelu čl. 3. koji glasi:

"Kamata se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo-Alpe-Adria Banka d.d. na dan plaćanja …".

II/ Odbija se dio tužbenog zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu navedenog u točki I/ izreke prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak.

III/ Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb, OIB: 14036333877, da tužitelju NZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], u roku od 15 dana isplati iznos od 12.296,05 EUR (dvanaest tisuća dvjesto devedeset šest eura i pet centi) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom:

- na iznos od 574,03 EUR od 29.10.2009. do plaćanja;

- na iznos od 103,72 EUR od 07.11.2009. do plaćanja;

- na iznos od 109,88 EUR od 08.12.2009. do plaćanja;

- na iznos od 109,88 EUR od 09.01.2010. do plaćanja;

- na iznos od 109,88 EUR od 05.02.2010. do plaćanja;

- na iznos od 109,86 EUR od 05.03.2010. do plaćanja;

- na iznos od 109,76 EUR od 08.04.2010. do plaćanja;

- na iznos od 109,56 EUR od 07.05.2010. do plaćanja;

- na iznos od 109,30 EUR od 08.06.2010. do plaćanja;

- na iznos od 202,21 EUR od 08.07.2010. do plaćanja;

- na iznos od 109,62 EUR od 07.08.2010. do plaćanja;

- na iznos od 109,13 EUR od 08.09.2010. do plaćanja;

- na iznos od 108,35 EUR od 08.10.2010. do plaćanja;

- na iznos od 107,64 EUR od 06.11.2010. do plaćanja;

- na iznos od 107,11 EUR od 09.12.2010. do plaćanja;

- na iznos od 168,91 EUR od 08.01.2011. do plaćanja;

- na iznos od 168,66 EUR od 08.02.2011. do plaćanja;

- na iznos od 168,89 EUR od 05.03.2011. do plaćanja;

- na iznos od 508,34 EUR od 08.04.2011. do plaćanja;

- na iznos od 172,58 EUR od 06.05.2011. do plaćanja;

- na iznos od 172,81 EUR od 07.06.2011. do plaćanja;

- na iznos od 172,35 EUR od 07.07.2011. do plaćanja;

- na iznos od 234,64 EUR od 05.08.2011. do plaćanja;

- na iznos od 227,64 EUR od 07.09.2011. do plaćanja;

- na iznos od 140,93 EUR od 15.09.2011. do plaćanja;

- na iznos od 234,72 EUR od 07.10.2011. do plaćanja;

- na iznos od 235,56 EUR od 08.11.2011. do plaćanja;

- na iznos od 235,56 EUR od 08.12.2011. do plaćanja;

- na iznos od 235,56 EUR od 10.01.2012. do plaćanja;

- na iznos od 235,56 EUR od 07.02.2012. do plaćanja;

- na iznos od 235,56 EUR od 08.03.2012. do plaćanja;

- na iznos od 10,63 EUR od 07.04.2012. do plaćanja;

- na iznos od 235,56 EUR od 08.05.2012. do plaćanja;

- na iznos od 235,56 EUR od 07.06.2012. do plaćanja;

- na iznos od 235,56 EUR od 06.07.2012. do plaćanja;

- na iznos od 235,56 EUR od 08.08.2012. do plaćanja;

- na iznos od 235,56 EUR od 08.09.2012. do plaćanja;

- na iznos od 235,56 EUR od 06.10.2012. do plaćanja;

- na iznos od 235,56 EUR od 09.11.2012. do plaćanja;

- na iznos od 235,56 EUR od 08.12.2012. do plaćanja;

- na iznos od 235,56 EUR od 09.01.2013. do plaćanja;

- na iznos od 235,56 EUR od 19.02.2013. do plaćanja;

- na iznos od 234,56 EUR od 09.03.2013. do plaćanja;

- na iznos od 235,56 EUR od 10.04.2013. do plaćanja;

- na iznos od 235,31 EUR od 11.05.2013. do plaćanja;

- na iznos od 235,39 EUR od 08.06.2013. do plaćanja;

- na iznos od 235,56 EUR od 06.07.2013. do plaćanja;

- na iznos od 235,56 EUR od 10.08.2013. do plaćanja;

- na iznos od 235,56 EUR od 07.09.2013. do plaćanja;

- na iznos od 243,89 EUR od 08.10.2013. do plaćanja;

- na iznos od 235,56 EUR od 09.11.2013. do plaćanja;

- na iznos od 235,56 EUR od 10.12.2013. do plaćanja;

- na iznos od 235,56 EUR od 11.01.2014. do plaćanja;

- na iznos od 117,57 EUR od 11.02.2014. do plaćanja;

- na iznos od 117,57 EUR od 08.03.2014. do plaćanja;

- na iznos od 54,21 EUR od 08.07.2014. do plaćanja;

- na iznos od 117,57 EUR od 09.08.2014. do plaćanja;

- na iznos od 117,57 EUR od 06.09.2014. do plaćanja;

- na iznos od 117,57 EUR od 08.10.2014. do plaćanja;

- na iznos od 117,57 EUR od 08.11.2014. do plaćanja;

- na iznos od 117,57 EUR od 09.12.2014. do plaćanja;

- na iznos od 117,57 EUR od 10.01.2015. do plaćanja;

- na iznos od 117,57 EUR od 07.02.2015. do plaćanja;

- na iznos od 117,57 EUR od 07.03.2015. do plaćanja;

- na iznos od 117,57 EUR od 09.04.2015. do plaćanja;

- na iznos od 117,57 EUR od 09.05.2015. do plaćanja;

- na iznos od 117,57 EUR od 09.06.2015. do plaćanja;

- na iznos od 10,93 EUR od 08.07.2015. do plaćanja;

i to:

- po stopi od 14% godišnje od 29. listopada 2009. do 30. lipnja 2011.,

- po stopi od 12% godišnje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015.

- od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,

- od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,

- od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

IV/ Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb da tužitelju NZ u roku od 15 dana naknadi parnične troškove u iznosu od 2.602,92 EUR (dvije tisuće šesto dva eura i devedeset dva centa) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. studenoga 2025. do isplate po stopi po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1.1. Tužitelj BZ podnio je 31. svibnja 2019. tužbu protiv tuženika Addiko Bank d.d., u kojoj navodi da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom dana 29. rujna 2006. sklopio Ugovor o kreditu broj 136-302/2006 kojim se tuženik obvezao staviti na raspolaganje tužitelju iznos od 106.500,00 CHF po srednjem tečaju za devize Hypo-Alpe-Adria Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita. Navodi da je u čl. 3. predmetnog Ugovora ugovorena kamatna stopa koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 3,88%, a u čl. 6. Ugovora ugovorena je promjenjivost kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama banke, dok je u čl. 4. Ugovora o kreditu ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 555,11 CHF po srednjem tečaju banke za CHF važećem na dan plaćanja.

1.2. Tužitelj navodi da su odredbe čl. 6. i čl. 3. Ugovora o kreditu ništetne jer su u suprotnosti s prisilnim propisima i to s odredbama čl. 81. i čl. 84. tada važećeg

Zakona o zaštiti potrošača ("NN" 96/03)

1.3. Tako navodi da je odredba čl. 6. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope sukladno odluci banke ništetna temeljem odredbe čl. 322. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO). Tužitelj navodi da je navedena ugovorena odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke, dakle isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da se istovremeno precizno odrede uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se promjena veže, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Ništetnost ove ugovorne odredbe proizlazi iz protivnosti prisilnim propisima i to članka 81. i 84. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03). Promjenjivost obveze tužitelja kao potrošača u odnosu na kamatu koju banka određuje jednostrano protivna je načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima, a ta povreda postoji zbog povrede odredbe članka 247. Zakona o obveznim odnos ima kojom je propisano da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, gdje su bitni sastojci ugovora o kreditu predmet i cijena, a cijena podrazumijeva kamatu. Predmetni ugovor je standardni ugovor banke na koji tuž itelj kao potrošač nije mogao utjecati, a u ugovoru tuženik nije izričito utvrdio parametre za promjenu kamatne stope ni metode izračuna istih, te je takvim ugovornim odredbama tuženik prouzročio znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, slijedom čega su te odredbe ništetne. Tužitelj se poziva i na odredbe članka 269. i članka 270. Zakona o obveznim odnosima zbog kojih također smatra ovu odredbu o promjenjivosti kamatne stope ništetnom. Tuženik je mijenjao visinu kamatne stope sukladno svojoj odluci, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a tužitelju je o promjeni samo dostavio pisanu obavijest, a da za takvu promjenu nije tražio bilo kakvu suglasnost tužitelja. Tužitelj se poziva na presudu i rješenje Visokog trgovačkog suda RH broj Pž–7129/13- 4 od 13. lipnja 2014. u odnosu na tuženika, a temeljem tužbe tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača kojom je presuđeno da su odredbe ugovora o kreditima koje su na identičan način sadržane i u ovdje predmetnom ugovoru u odnosu na promjenu kamatne stope sukladno odluci banke ništetne.

1.4. Osim toga, tuženik je ugovorio i nepoštene i ništetne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, slijedom čega je tuženik postupao suprotno odredbama članka 81. i članka 84. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03). Tužitelj navodi da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. utvrđena ništetnost upravo takvih ugovornih odredbi budući da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik u svezi zaključenja Ugovora nije potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja imalo za posljedicu neravnotežu u pravim i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

1.5. Tužitelj je s tuženikom 17. ožujka 2016. sklopio Aneks uz ugovor o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("NN" 102/15, dalje: ZID ZPK/15) kojim je provedena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Međutim, ova konverzija nije utjecala na ništetne ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno odluci tuženika i o valutnoj klauzuli u CHF. Naime, sklapanjem ovog dodatka ugovoru nije nestao uzrok ništetnosti budući da tužitelju nije naknađen iznos za koji je oštećen zbog ništetnosti spomenutih ugovornih odredbi, već je i u konverziji tuženik koristio nepoštene i jednostrano promjenjive kamatne stope iz usporedivih kredita u EUR, nije obračunao zakonsku zateznu kamatu te tužitelju nije izvršio isplatu na koju on ima pravo zbog više plaćenog tuženiku. Konverzijom, a ni odredbama ZID ZPK nije propisano uklanjanje ništetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora, pri čemu se tužitelj poziva i na utvrđenja iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2.

1.6. Tužitelj navodi da je izvršio izračun više plaćenog iznosa zbog ugovorene i primijenjene ništetnih ugovornih odredaba o promjeni kamatne stope sukladno odluci banke i ugovorene valute uz koju je glavnica i kamata vezana uz CHF, te je prilikom izračuna uzeta u obzir kamatna stopa koja je bila ugovorena na dan isplate kredita te tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, pri čemu je obuhvatio razdoblje od isplate kredita do prihvaćanja konverzije te je uračunao iznos koji mu je tuženik priznao u preplati (18.609,42 kn), a takvim je izračunom utvrdio da je više platio iznos od 70.825,87 kn. Stoga ovom tužbom tužitelj traži da se utvrde ništetnima sporne ugovorne odredbe na način kako je to navedeno u točkama I/ i II/ izreke presude te temeljem čl. 322. Zakona o obveznim odnosima potražuje preplaćeni iznos zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od preplate svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, kao i parnične troškove zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate.

2.1. U odgovoru na tužbu tuženik najprije ističe prigovor zastare. Smatra da za potraživanje s osnova stjecanja bez osnove treba primijeniti opći zastarni rok od pet godina, što znači da su sva potraživanja nastala prije 31. svibnja 2014. u zastari. U bitnome ističe da podnošenjem tužbe radi zaštite kolektivnih interesa nije došlo do prekida zastare za potraživanje tužitelja sukladno čl. 241. ZOO, već se jedino ovdje predmetna tužba može razmatrati u smislu čl. 241. ZOO. Niti jedan zakonski propis ne navodi da je sudska odluka u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača razlog koji dovodi do prekida zastare, te se radi o kogentnim normama, a drugačija tumačenja Vrhovnog suda RH smatra neosnovanim odnosno suprotnim načelu vladavine prava i zakonitosti te povredom prava tuženika na pravično i pošteno suđenje.

2.2. Tuženik navodi da su stranke sklapanjem Aneksa izmijenile odredbe ugovora o kreditu o valuti obveze i kamatnim stopama tj. napravili su konverziju kredita koja je imala retroaktivni učinak na način da su sve uplate tužitelja pretvorene u ispunjenje ugovorne obveze sukladno tako sklopljenom Aneksu. Svrha Aneksa bila je izjednačiti tužitelja s osobama koje su zaključile ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u EUR, zbog čega je Aneksom i ugovoreno da se sve uplate tužitelja od samog početka ne smatraju uplatama po odredbama prvotnog ugovora o kreditu, već se smatraju uplatama tužitelja kojima je ispunio svoje obveze po Aneksu ugovora. Prema odluci VSRH broj Rev-2221/2018-11 tužitelj nema pravni interes ako je proveo konverziju jer korisnik kredita u CHF (potrošač) nije bio obvezan prihvatiti konverziju, već ju je mogao i odbiti te je vođenje parnica nakon ZID ZPK/15 moguće samo u odnosu na potrošače koji to pravo konverzije nisu iskoristili. Stranke su konverzijom trajno i konačno uredile svoj pravni odnos kako u pogledu svih ranije izvršenih uplata, tako i u pogledu budućih plaćanja po predmetnom ugovoru o kreditu . Budući da je tuženik u cijelosti postupio po ZID ZPK/15, nije zadržao niti najmanji iznos tužitelja bez pravne osnove te su sve uplate tužitelja u konverziji pretvorene u nove uplate po čl. 19.c ZPK, pa je učinak provedene konverzije takav da se ima smatra ti kako stranke nikada nisu sklopile ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i s promjenjivom kamatnom stopom, već su sklopile ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR i sa zakonom dopuštenom ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi. Stoga tužitelj nema pravo potraživati povrat plaćenih iznosa, te se ne može pozivati na presude donesene u kolektivnom sporu budući da su stranke nov im ugovorom tj. Aneksom ugovora o konverziji retroaktivno uredile svoja međusobna prava i obveze. Kod toga tuženik ističe da odredbe ZPK, pa tako i odredbe o konverziji, imaju prednost pred drugim općim normama, pa tako i odredbama Zakona o obveznim odnosima i ništetnosti ugovora. Navodi da je intencija zakonodavca donošenjem pravila o konverziji bila "snažna zakonodavna intervencija" koja je "izvanredna i jednokratna" te "retroaktivna" te se time postavlja "temelj za trajno rješenje problema u CHF -u" s ciljem, između ostalog, rasterećenja sudova; drugim riječima korisnici kredita koji su konvertirali kredit ne bi više mogli ostvariti povrat učinjenih plaćanja s osnova eventualno ništetnih odredbi ugovora u CHF.

2.3. Tuženik smatra da tužitelj nema pravni interes da se utvrdi ništetnost pojedinih ugovornih odredbi predmetnog ugovora o kreditu; ističe da se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda donesenih u kolektivnom sporu, da je isto dopušteno samo u parnicama za naknadu štete (što ovdje nije slučaj), a ne i radi stjecanja bez osnove; smatra da je potrebno sagledati okolnosti svakog konkretnog slučaja, ukazuje na odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača te ukazuje da su sporne ugovorne odredbe jasne, lako uočljive i razumljive zbog čega nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost.

2.4. Tuženik navodi i da tužba uopće ne sadrži koje su konkretne radnje tuženika dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, dakle niti minimalni činjenični opis relevantnih okolnosti, što ne može nadomjestiti apstraktno pozivanje na presude donesene u kolektivnom sporu, pri čemu tuženik osporava vezanost ovoga suda za utvrđenja iz tih presuda budući da nema mjesta primjeni članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14) odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača/2007 i čl. 502.c ZPP, pri čemu ponovno ukazuje da je isto moguće samo u parnicama za naknadu štete, dok tužitelj u tužbi ne iznosi bilo kakve pretpostavke odgovornosti za naknadu štete, pa stoga predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev po pravilima o teretu dokazivanja.

2.5. Tuženik ističe da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, s obzirom na to da je tužitelj mogao birati između kredita s fiksnom ili promjenjivom kamatnom stopom, kao što se pregovaralo želi li uzeti kunski kredit, kredit s valutnom klauzulom u EUR ili valutnom klauzulom u CHF. Tužitelj je donio odluku da je za njega prihvatljivija promjenjiva kamatna stopa te valutna klauzula CHF. Odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli bile su jasne, lako uočljive i razumljive te su sva prava tužitelja kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti. Tuženik, dakle, ističe da se tužitelj prije sklapanja ugovora o kreditu obratio tuženiku s kojim je u pregovorima te nakon upoznavanja sa svim mogućnostima kreditiranja odlučio zatražiti sklapanje ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF, a tuženik je u tim pregovorima vrlo jasno objasnio sve značajke ugovora, kako o promjenjivosti kamatne stope, tako i o valutnoj klauzuli CHF. Pri tome je tuženik, kako prije sklapanja, tako i za vrijeme trajanja ugovora o kreditu u cijelosti poštovao sve odredbe o pravima potrošača, vodeći računa da tužitelj jasno izrazi svoju ugovornu volju. Ugovor o kreditu imao je vrlo jasan i uočljiv tekst da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi i da se radi o valutnoj klauzuli CHF, što je tužitelj po vlastitom izboru prihvatio, iako je imao mogućnost izbora drugih oblika i vrste ugovora o kreditu. Tuženik ističe da je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu postupao sukladno relevantnim odredbama tada važećih zakona (Zakona o bankama, Zakona o kreditnim institucijama) te je tužitelju predočio i učinio dostupnim sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljiva prava i obveze ugovornih strana, obavještavao ga o promjeni kamatne stope te mu dostavljao izmijenjeni otplatni plan, a objavio je i „Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.“ u kojoj su jasno definirani parametri koji utječu na promjenu kamatnih stopa. Ukazuje i da je za svaki pojedini ugovor o kreditu potrebno provesti test poštenosti uz sudjelovanje djelatnika tuženika koji je sudjelovao u sklapanju Ugovora o kreditu .

2.6. Tuženik iznosi navode o dopuštenosti ugovaranja promjenjive kamatne stope sukladno pozitivnim zakonskim odredbama, ističući i da je općepoznata činjenica da su takvi krediti na tržištu kredita prisutni već godinama te je svakom potrošaču općepoznata činjenica da ugovori o kreditu mogu imati promjenjivu kamatnu stopu. Predmetnim ugovorom o kreditu ugovorne strane izričito su prihvatile odredbe o promjenjivosti kamatne stope temeljem poslovnih uvjeta, odluka o kamatnim stopama te temeljem drugih općih akata tuženika kao i sve njegove kasnije izmjene i dopune. Predmetni ugovor o kreditu sadržava sve zakonom predviđene pretpostavke pod kojima se godišnja kamatna stopa mogla promijeniti, za koju su promjenu postojali poslovni razlozi prema unaprijed predviđenim pravilima i parametrima sukladno Zakonu o zaštiti potrošača te Zakonu o kreditnim institucijama . Tuženik nije mijenjao kamatnu stopu arbitrarno, već sukladno stanju na tržištu, riziku posla i troškovima poslovanja te je njegova djelatnost pod kontrolom regulatora. Ugovorena mogućnost promjene kamatne stope sukladna je pravnim standardima i pravnom uređenju do donošenja izmjene Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013. godine, a koje su izmjene stupile na snagu 1. siječnja 2014., kada je uvedena obveza glede izmjene ili usklađivanja odredbi o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da se uvode egzaktni parametri za promjenu kamatne stope.

2.7. Tuženik ističe da je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika ukazujući na relevantne odredbe Zakona o javnom bilježništvu zbog čega smatra neosnovanim utvrđivanje ništetnosti solemniziranih ugovora budući da je javni bilježnik tužitelju objasnio smisao sklapanja ugovora, uvjerio se u njegovu sposobnost za sklapanje ugovora te u njegovu pravu i ozbiljnu volju za isto. Posebno ističe da tužitelj ni u jednom trenutku trajanja ugovornog odnosa nije doveo u pitanje valjanost ugovora, nije zatražio raskid ugovora niti je prigovorio obavijestima o promjeni kamatne stope.

2.8. Nadalje tuženik navodi da je za ocjenu radi li se o poštenoj odnosno dopuštenoj odredbi ugovora o valutnoj klauzuli potrebno utvrditi kumulativno ostvarenje dviju pretpostavki – da ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to znatnu neravnotežu suprotno načelu savjesnosti i poštenja sukladno čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ (odnosno radi li se o uvjetu dobre vjere). Pri tome tuženik ističe dopuštenost ugovaranja valutne klauzule sukladno čl. 22. st. 1. ZOO te da ista sama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, jer i sam tuženik nije imao kontrolu nad kretanjem tečaja CHF, odnosno sama obveza prema kretanju CHF mogla je biti i niža za tužitelja, tj. podjednake su mogućnosti da tečaj kune u odnosu na CHF padne ili raste. Također, do 2009. nije bilo značajnih promjena tečaja CHF, stoga nije bilo razumno za očekivati da će isti značajno porasti, iz čega proizlazi da tuženik nije postupao nepošteno i nesavjesno. Tuženik je i općenito aktivno radio na edukaciji i upozoravanju potrošača na rizike vezane uz rast tečaja CHF, kod čega ističe da je oglasima upućenim svim klijentima upozoravao na rizike koji proizlaze iz sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Između ostalih, tuženik je u svom glasilu pod nazivom „HYPO Times" iz 2005. upozoravao potrošače na rizik rasta tečaja, a koje glasilo je bilo javno dostupno potrošačima u poslovnicama tuženika i putem interneta, a bilo je i slano klijentima banke na njihove adrese. Tuženik ističe kako porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu valjanosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja Ugovora o kreditu, pri čemu detaljno obrazlaže zbog kojih objektivnih okolnosti tuženik u trenutku sklapanja nije mogao predvidjeti promjenu tečaja CHF koja se dogodila kasnije tijekom trajanja Ugovora o kreditu. Stoga ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne može biti nepoštena budući da nije razumno očekivati od tuženika da predvidi kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu niti je razumno zahtijevati od tuženika da isključivo on snosi valutni rizik.

2.9. Tuženik se protivi i visini tužbenog zahtjeva, tijeku zateznih kamata te predloženom financijskom vještačenju kao i da se vještaku da zadatak izračuna razlike temeljem fiksne kamatne stope i fiksnog tečaja na dan sklapanja ugovora. Pravna praznina koja može nastati u slučaju utvrđenja ništetnim dijela odredbe, popunjava se dopunskim tumačenjem ugovora budući da nema dispozitivnih zakonskih rješenja kojima bi se najprije trebalo popuniti nastalu prazninu. To tim više što sukladno odredbama čl. 324. ZOO, čl. 87. st. 2. ZZP/2003 i čl. 102. st. 2. ZZP/2007 ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost cijelog ugovora, ako on može opstati bez nje. Dopunsko tumačenje ugovora temelji se na pravnim pravilima čl. 319. st. 2. ZOO, a za takvo je sudsko tumačenje ugovora odlučno što bi se ugovorne strane bile dogovorile kao pošteni ugovorni partneri prikladno odmjeravajući svoje međusobne interese u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, ostalim načelima obveznog prava (čl. 4. - 7. ZOO) i svrhom ugovora da su znale za to da ugovorena klauzula o podešavanju promjenjive kamate nije valjana. Tužitelj, međutim, od ovoga ništa ne navodi niti traži, a tuženiku je neprihvativo tumačenje da su stranke ugovorile valutnu klauzulu s fiksnim tečajem valute, što nema ni logike jer bi značilo da stranke zapravo nisu ugovorile valutnu klauzulu. Upravo je zaštitna snaga valutne klauzule, kao dopuštenog instrumenta u ugovorima o kreditu u RH, u primjeni realnog tečaja te valute za vrijeme trajanja ugovora. Sve suprotno navedenome u bitnome bi dovelo tužitelja u povlašteni položaj u odnosu na druge potrošače i tuženika, iz razloga što bi tužitelj stekao nepripadnu korist po tom izračunu.

2.10. Tuženik osporava zatraženi tijek kamata, osobito onih kojih se zaht ijevaju prije podnošenja tužbe. Tuženik nije pao u zakašnjenje prema tužitelju, niti mu je obveza koju bi trebao ispuniti uopće izvjesna ili poznata, slijedom čega nema govora o zakašnjenju tuženika. Nadalje, kada se uzme u obzir da je tuženik cijelo vrijeme trajanja ugovora postupao sukladno pozitivnim propisima, u skladu s dobrom poslovnom praksom, savjesno i pošteno prema svakom svom klijentu, tada nema govora da bi tuženik morao snositi svojevrsnu „sankciju“ u vidu plaćanja kamata. Ukoliko se bilo kakva obveza utvrdi prema tuženiku, tada je on za tu obvezu saznao tek primitkom presude, kada će mu sada neodrediva obveza biti pretvorena u novčanu obvezu, slijedom čega sud može obvezati tuženika na plaćanje kamata tek od dana donošenja prvostupanjske presude.

3. U podnesku od 30. srpnja 2020., kojim se očitovao na odgovor na tužbu, tužitelj se protivi tuženikovom prigovoru zastare ukazujući na stav VSRH iz odluke broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. o prekidu zastare pokretanjem kolektivnog spora te početku tijeka zastare individualnih restitucijskih zahtjeva tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke povodom kolektivne tužbe, dakle od 13. lipnja 2014., a ova je tužba utemeljena upravo na presudama iz kolektivnog spora. Protivi se i tuženikovim navodima kako sklapanjem Aneksa ugovora o kreditu tužitelj nema pravni interes na podnošenje ove tužbe budući da ništetne ugovorne odredbe sklapanjem Aneksa ugovoru o konverziji ne postaju poštene ni valjane niti osnovni ugovor može biti zamijenjen drugim jer se ne radi o novaciji budući da se tužitelj Aneksom nije obvezao na novu činidbu niti na različitu pravnu osnovu. Iz ranije navedene presude VSRH broj Rev-2245/17-2 proizlazi da korisnik kredita ima pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti kako bi na temelju toga ostvario prava za koja smatra da mu pripadaju. Po stajalištu tužitelja konverzija predstavlja ekonomski termin odnosno podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute odnosno valutne klauzule, a ne predstavlja pravni termin iz čl. 325. ZOO odnosno konvalidaciju ništetnih ugovornih odredbi zamjenom. To bi značilo cjelokupnu ništetnost prvotnog ugovora s posljedicom da svaka stranka vraća ono što je primila, no tuženik prilikom konverzije po ZID ZPK/15 tužitelju nije izvršio takvu isplatu. Tužitelj posebno naglašava da se Aneksom ugovora o kreditu nije odrekao prava na ostvarivanje povrata preplate s osnova ništetnih ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli u CHF. Naime, Aneksom ugovora stranke reguliraju nastavak ugovornog odnosa nakon sklapanja Aneksa te uvjete daljnjeg kreditiranja, ali ne reguliraju situaciju prije konverzije. Tužitelj ukazuje i na stajališta sudske prakse kao i na presudu Europskog suda u predmetu broj C-452/2018 od 9. srpnja 2020. koja govori u prilog njegovih navoda kako se potrošači konverzijom kredita nisu odrekli sudske zaštite i zaštite koju im jamči Direktiva 93/13, a to je povrat svih koristi koje je nepošteni trgovac stekao. Protivi se i navodima tužitelja o neosnovanom pozivanju na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu navodeći da se na ta utvrđenja poziva sukladno čl. 205.c Zakona o parničnom postupku, a što proizlazi i iz odluke VSRH broj Rev-2221/18 i drugih odluka sudske prakse. S obzirom na pravomoćna utvrđenja iz presuda u kolektivnom sporu bespredmetna su i neosnovana obrazloženja tuženika o metodologiji i parametrima promjene kamatnih stopa kao i o valutnoj klauzuli u CHF. Osporava navode tuženika da bi tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama; tužitelj nije mogao birati između različitih vrsta kredita, već je po pravilima tuženika bio kreditno sposoban jedino za ovaj kredit; sporne odredbe tužitelju n isu bile jasne, lako uočljive i razumljive niti su mu bili prezentirani parametri promjene kamatne stope te kako će se to reflektirati na njegovu ratu kredita; nisu mu bili prezentirani parametri promjenjivosti tečaja CHF niti objašnjen rizik koji preuzima ugovaranjem valutne klauzule u CHF kao što mu nije prezentirano ni značenje pojma "valute utočišta" te kakvi se rizici vežu uz to; tužitelj ga nije informirao da, osim općeg rizika vezanog uz svaku valutnu klauzulu, preuzima i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta (jer bi tada to bilo izričito navedeno u pisanom obliku u ugovornim odredbama); javni bilježnik koji ugovor solemnizira ne može nerazumljivu ugovornu odredbu učiniti razumljivom potrošaču, što je obrazloženo i u presudi VTS RH broj Pž- 6632/17 u kojoj je dano obrazloženje i u pogledu tuženikovih navoda o obavještavanju potrošača o rizicima valutne klauzule u CHF putem svojih glasila. Tuženik, iako je znao, nije upozorio potrošača na postojanje rizika kod kredita s valutnom klauzulom u CHF kao specifične valute, već je stavio općenitu obavijest u svojim glasilima da bi na taj način od sebe otklonio buduću odgovornost, a istovremeno je reklamirao i poticao potrošače na sklapanje ugovora s valutnom klauzulom u CHF kao povoljnijih u odnosu na ugovore s valutnom klauzulom u EUR. U odnosu na tuženikove prigovore o načinu izračuna visine preplate tužitelj navodi da je posljedica ništetnosti ta da ništetna ugovorna odredba ne može biti sastavni dio ugovora, a tada preostaje jedino tečaj koji je vrijedio u trenutku zaključenja ugovora, a kako sud ne može nepoštenu ugovornu odredbu zamijeniti drugom ugovornom odredbom, ne može se niti kao parametar za vještačenje kreirati neka druga kamatna stopa kako to predlaže tuženik. Zatezna kamata i njezin tijek zatraženi su sukladno sudskoj praksi i zakonskim propisima od dana padanja tuženika u zakašnjenje prema tužitelju za svaku pojedinu preplatu od trenutka kada je ona nastala.

4. Daljnjim podnescima u postupku stranke ostaju kod svojih navoda koje dodatno obrazlažu.

5. Kako je tužitelj BZ tijekom postupka preminuo, postupak je rješenjem broj P-506/2019-9 od 6. ožujka 2023. prekinut, te je sukladno rješenju o nasljeđivanju javnog bilježnika Lane Mihinjač iz [adresa] broj O-466/2023-11 od 29. ožujka 2023. (kojim je kao dio ostavinske imovine utvrđena i ovdje predmetna tražbina prema tuženiku), postupak nastavljen rješenjem broj P-506/2019-12 od 7. prosinca 2023. s nasljednikom tužitelja – MZ kao novim tužiteljem, i to pod novim brojem P-23/2024.

6. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u svu dokumentaciju u spisu, provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji za ekonomiju, financije i računovodstvo Vlasti Santo Olđa iz [adresa], pročitan je nalaz i mišljenje vještakinje od 30. lipnja 2025., provedeno je usmeno saslušanje vještakinje i tužitelja MZ, dok je tuženik odustao od saslušanja svjedoka RZ, a saslušanje svjedoka MZĆ, ČZ, LZ i JZ, kao ni javnobilježničke prisjednice SZ sud nije provodio budući da smatra kako se radi o nepotrebnim dokazima usmjerenim na dokazivanje činjenica koje nisu relevantne za presuđenje.

7. Nakon provedenog vještačenja tužitelj je podneskom od 23. srpnja 2025. uskladio svoj tužbeni zahtjev radi isplate s nalazom i mišljenjem vještakinje tako da potražuje iznos od 12.296,05 EUR. Budući da je time tužitelj povećao tužbeni zahtjev radi isplate, u tom je smislu preinačio tužbu sukladno čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), a unatoč protivljenju tuženika toj preinaci (u podnesku od 6. listopada 2025.), sud je istu na temelju odredbe čl. 190. st. 2. i st. 3. ZPP dopustio te odlučio kao u izreci rješenja smatrajući da bi navedena preinaka bila svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama te da je ista dopuštena i nakon zaključenja prethodnog postupka budući da se radi o usklađenju s nalazom i mišljenjem vještaka koje je vještačenje provedeno nakon zaključenja prethodnog postupka (a o kojoj je dopustivosti preinake tužbenog zahtjeva u predmetima po tužbama korisnika kredita u CHF nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem stav zauzeo i VSRH, kako je to javno objavljeno na stranicama VSRH – izvod iz zapisnika broj Su- IV-162/2021 od 26. studenoga 2021.).

8. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, temeljem čl. 8. ZPP, sud je odlučio kao u izreci presude.

9. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti spornih odredbi ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka kojima je ugovorena kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci tuženika te valutna klauzula u CHF, kao i potraživanje preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti ovih ugovornih odredbi.

10.1. Između stranaka nije sporna činjenica da su tuženik (tada pod tvrtkom Hypo Alpe-Adria bank d.d.) kao kreditor i BZ kao korisnik kredita dana 29. rujna 2006. sklopili Ugovor o kreditu kojim je banka korisniku kredita odobrila kredit u iznosu od 106.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF važećem na dan korištenja kredita (čl. 2. toč. 1. Ugovora) uz redovnu kamatu promjenjivu sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika ili drugog akta banke (koja je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 3,88% godišnje – čl. 3. i čl. 6. Ugovora) te se korisnik kredita navedeni iznos obvezao tuženiku platiti u 300 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja (čl. 4. toč. 3. Ugovora), sve kako je to utvrđeno i uvidom u navedeni Ugovor. Nesporno je da se radilo o potrošačkom stambenom kreditu (čl. 2. toč. 1. Ugovora).

10.2. Nesporno je i da su ugovorne strane 17. ožujka 2016. sklopile Aneks uz Ugovor o kreditu broj 136-302/2006 (dalje: Aneks) kojim je provedena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15. Ovim Aneksom stranke su u čl. 1. utvrdile da je sklopljen Ugovor o kreditu broj 136-302/2006 (osnovni ugovor). U čl. 2. Aneksa stranke su utvrdile da se ovim Aneksom regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju; utvrdile su visinu glavnice na dan 30. rujna 2015. (53.969,78 EUR) kao i visinu preplate na isti dan (18.609,42 kn) koja će se koristiti za namirenje budućih anuiteta. Nadalje, stranke su u čl. 3. Aneksa utvrdile način promjene kamatne stope, a u čl. 4. novi rok vraćanja kredita (31. listopada 2031.), odnosno visinu anuiteta i rokove dospijeća prema novom otplatnom planu, a koji se anuiteti plaćaju u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za EUR na dan plaćanja.

11. Iz naprijed navedenog proizlazi, dakle, da su stranke provele konverziju kredita u CHF na način propisan glavom IV.a (člancima 19.a do 19.i) Zakona o potrošačkom kreditiranju, koje su odredbe u navedeni zakon unesene Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15, dalje: ZID ZPK/15). Tako je u čl. 19.b. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15 i 102/15, dalje: ZPK/15) propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. U čl. 19c. st. 1. ZPK propisan je i način na koji se vrši i izračunava konverzija, pa se tako prema točki 1. na iznos početno odobrene glavnice kredita u CHF izračuna iznos glavnice kredita u EUR po tečaju primjenjivom na dan isplate kredita (koji je tečaj jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR); prema točki 2. umjesto početne ugovorene kamatne stope kredita u CHF primjenjuje se kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu (uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu u CHF); prema točki 4. početno utvrđen otplatni plan kredita u CHF zamjenjuje se novim otplatnim planom na temelju kojeg se izračunava novi obroci odnosno anuiteti u EUR; prema točki 4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvaraju se u EUR i u valutnu klauzulu po tečaju primjenjivom na datum uplate te takvi iznosi predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu; u točki 5. propisuje se način korištenja preplate tj. ukupnih uplaćenih iznosa utvrđenih u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. koji je veći od ukupnog iznosa obroka ili anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3.; u točki 6. regulira se način namirenja ukoliko su ukupno uplaćeni iznosi u EUR manji od ukupnog iznosa obroka odnosno anuiteta u EUR; u točki 7. propisuje se da se iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30.09.2015.g. kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno toč. 3. i uplaćenih iznosa sukladno toč. 4.; prema točki 8. učinak konverzije utvrđuje se kao razlika stanja neotplaćene glavnice u CHF i valutnoj klauzuli u CHF izračunata u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015. godine. Prema odredbi čl. 19.e st. 1 ZPK vjerovnik je dužan u roku od 45 dana od dana stupanja na snagu tog zakona dostaviti potrošaču izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. godine izračunatim u skladu s čl. 19.c tog Zakona, zajedno s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu, a prema stavku 5. istog članka u slučaju prihvata konverzije kredita potrošač je o prihvatu izračuna konverzije dužan obavijestiti vjerovnika u roku od 30 dana. Ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita ili ne sklopi s vjerovnikom sporazum iz čl. 19.c st. 1. toč. 6. tog Zakona, sukladno čl. 19.e st. 6. ZPK otplata kredita nastavlja se prema važećim ugovorenim uvjetima i sukladno odredbama ovoga Zakona.

12. Sporna je, u bitnome, neposredna primjena pravnih utvrđenja iz presuda donesenih u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača u ovom postupku, nadalje jesu li sporne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF jasne, lako uočljive i razumljive odnosno jesu li ništetne, jesu li uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, je li o njima pojedinačno pregovarano, kao i je li tuženik korisniku kredita (pravnom predniku tužitelja) dao sve potrebne informacije prilikom sklapanja ugovora o spornim ugovornim odredbama. Sporna je i visina tužbenog zahtjeva, tijek zatraženih zakonskih kamata kao i je li nastupila zastara potraživanja radi isplate. Sporno je i ima li tužitelj pravni osnov za svoje potraživanje imajući u vidu da je provedena konverzija sukladno odredbama ZID ZPK/15.

13.1 Prije svega, valja reći da prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine”, broj 96/2003, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, dalje: ZZP/03) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Odredba članka 87. stavak 1. ZZP/03 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a stavkom 2. da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Odredbom članka 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

13.2. Odredbom članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, koje su odredbe na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu; dalje: ZOO) propisane su posljedice ništetnosti na način da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju ništetnog ugovora, a što proizlazi i iz općeg pravila stjecanja bez osnove iz članka 1111. stavak 1. ZOO, pri čemu odredba članka 1115. ZOO regulira i plaćanje zateznih kamata u slučaju stjecanja bez osnove na način da se iste plaćaju od dana stjecanja ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

14.1. Ovdje valja reći da iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P - 1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio protiv osam tuženih banaka, između ostalih i tuženika, presudu kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 1.1.2004. do 6.8.2007., i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.8.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora sa korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

14.2. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014., presuda je potvrđena u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna.

14.3. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

14.4. Valja reći da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio presudu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su osam banaka, između kojih je i tuženik, koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

14.5. Naposljetku, Vrhovni sud Republike Hrvatske po podnesenim revizijama donio je odluku broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

15.1. Odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 i 14/19; koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, dalje: ZZP/14) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a odredbom čl. 502.c ZPP propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama ne samo za naknadu štete, već i za isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Osim toga, imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u ovakvom postupku kao što je ovdje slučaj u kojem se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav smisleni način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

15.2. Isto tako, u odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. Ustavni sud RH obrazložio je razloge obvezujuće primjene tj. direktni učinak presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava (potrošača) propisan u članku 502.c ZPP (posebno u točki 19.2. i 19.3. obrazloženja navedene odluke), pri čemu se ističe da su odluke Ustavnog suda obvezatne za sve (članak 31. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, "Narodne novine" broj 99/99, 29/02 i 49/02) te se upućuje i na obrazloženje te (javno objavljene) odluke.

15.3. S obzirom na nespornu činjenicu, koja je utvrđena i uvidom u predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 29. rujna 2006. (dakle u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava), da je odredbama tog ugovora ugovorena kamatna stopa promjenjiva sukladno jednostranoj odluci tuženika kao i valutna klauzula u CHF na način da je ugovorena otplata kredita u kunskoj protuvrijednosti vezano uz valutu CHF te da se radi o potrošačkom ugovoru, unaprijed formuliranom od strane tuženika kao trgovca, a upravo su takve ugovorne odredbe spomenutim presudama donesenim u postupku kolektivne zaštite interesa potrošača utvrđene nepoštenima te stoga ništetnima, ovaj sud smatra kako je tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

16. Iako se tužitelj tijekom postupka protivio saslušanju svjedoka – djelatnika banke koji je sudjelovao u sklapanju ugovora o kreditu, iz ranije navedene odluke Ustavnog suda broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. proizlazi da predmet kolektivnog spora i dokazivanja nisu bile obavijesti dane određenim potrošačima u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu te da su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba te da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, pristao na sklapanje takvog ugovora. Na tu spornu okolnost provedeno je saslušanje tužitelja, dok je od saslušanja predloženog svjedoka RZ, iako se radi o djelatniku banke u predmetnom razdoblju, tuženik odustao, a ostali svjedoci koje je tuženik predložio (izuzev javnog bilježnika) predloženi su na okolnosti općenitog informiranja potrošača, o čemu je raspravljano u kolektivnom sporu, zbog čega njihovo saslušanje nije bilo potrebno u ovom postupku.

17.1. Iz tužiteljevog iskaza proizlazi da je on u vrijeme kada je njegov pok. otac BZ sklopio ovdje predmetni ugovor o kreditu bio dijete te je išao u sedmi razred osnovne škole, te mu je poznato samo da se radilo o kreditu koji je kupljen za kupnju i adaptaciju stana u kojem su zajedno živjeli te on i danas živi u tom stanu, dakle radilo se o obiteljskoj nekretnini koja se nikada nije iznajmljivala niti se ikada koristila za neku poslovnu djelatnost. Zna da se radilo o kreditu u CHF, da su otac i majka uzeli u obzir više opcija, da nisu srljali u kredit, te da su se odlučili za predmetni kredit jer su smatrali da je najpovoljniji. Poznato mu je i da je bilo problema s otplatom kredita, iako mu nije poznato koliko su iznosile rate kredita, no zna da je bilo dosta teško razdoblje, koje su nekako otac i majka uspjeli prebroditi, a njega time nisu zamarali, a kasnije i na studiju u Rijeci. Zna da je došlo do konverzije u EUR vjerojatno za vrijeme kad je bio na studiju, a otac i majka morali su se odlučiti na to jer nisu mogli spojiti kraj s krajem, uzdržavali su ga u razdoblju kada je studirao od 2012. do 2017., dok je on povremeno preko ljeta radio neke poslove.

17.2. Tužiteljev iskaz sud je ocijenio vjerodostojnim, budući da je iskazivao realno i uvjerljivo.

18. U odnosu na navod tuženika kako je predmetni ugovor o kreditu solemniziran kod javnog bilježnika koji je potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju, ističe se da javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatnih stopa odnosno rizike fluktuacije tečaja CHF koji nisu bili na navedeni u ugovoru koji je solemnizirao, a niti je imao takve zakonske ovlasti (na što ukazuje i Ustavni sud RH u svojoj spomenutoj odluci od 30. lipnja 2022.), zbog čega je nepotrebno i irelevantno saslušanje javnog bilježnika (odnosno javnobilježničkog prisjednika) koji je sudjelovao u solemnizaciji konkretnog ugovora o kreditu.

19. U ovom sporu nije relevantna ni dokumentacija koju tuženik prilaže na okolnost općenitog informiranja potrošača o tečajnim rizicima (članak objavljen u glasilu banke i dokument s nazivom "Metodologija promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama HYPO ALPE -ADRIA-BANK d.d.") budući da se o navedenom raspravljalo u kolektivnom sporu.

20.1. Slijedom navedenog sud utvrđuje kako niti u konkretnom slučaju korisnik kredita BZ, kojega sud smatra prosječnim potrošačem budući da s obzirom na svoje zanimanje navedeno u solemnizaciji ugovora o kreditu (carinik) sasvim sigurno nema potrebna stručna znanja, od strane tuženika uopće nije bio informiran o egzaktnim parametrima promjene i načinu izračuna kamatne stope te o rizicima vezanim uz valutnu klauzulu u CHF, niti su isti navedeni u konkretnom ugovoru o kreditu koji je, kao što je to među strankama nesporno, standardni ugovor o kreditu, unaprijed pripremljen od strane banke, a niti je tuženik dokazao da bi o spornim ugovornim odredbama stranke pojedinačno pregovarale odnosno da bi uopće postojala mogućnost da korisnik kredita utječe na sporne odredbe (budući da je odustao od saslušanja svjedoka – djelatnika banke koji je sudjelovao u sklapanja predmetnog ugovora o kreditu). Ovaj sud tako zaključuje da korisnik kredita kao prosječan potrošač prilikom sklapanja ugovora od strane tuženika nije na njemu razumljiv i transparentan način bio informiran o spornim ugovornim odredbama, što je prouzročilo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama jedne (i to sasvim očigledno slabije) ugovorne strane (korisnika kredita i potrošača) u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženika kao davatelja kredita i trgovca), i to suprotno načelu savjesnosti i poštenja budući da je sav rizik ovakvog ugovaranja prebačen upravo na potrošača kao slabiju ugovornu stranu (koji toga uslijed nedovoljne informiranosti nije bio niti svjestan, dok je banka kao specijalizirana institucija za takve rizike sasvim sigurno znala), slijedom čega su sporne ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne.

20.2. Stoga sud ocjenjuje kako su i u ovdje konkretnom slučaju sporne ugovorne odredbe o kamatnoj stopi promjenjivoj sukladno jednostranoj odluci tuženika te o valutnoj klauzuli u CHF ništetne upravo iz razloga kako je to utvrđeno u presudama donesenima u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača, budući da ni u konkretnom slučaju nije utvrdio bilo kakve drugačije okolnosti koje bi isključile primjenu navedenih presuda.

20.3. S obzirom na obvezujući učinak presuda donesenih u kolektivnom sporu radi zaštite interesa i prava potrošača, koje se, kako je rečeno, primjenjuju i u konkretnom sporu, sud smatra za ovaj spor irelevantnima navode tuženika o zakonitosti ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule (pri čemu se samo napominje kako među strankama niti nije sporna zakonitost njihovog ugovaranja, niti je njihova nezakonitost utvrđena u kolektivnom sporu, već je zaštita potrošačima dana zbog drugih razloga koji se tiču unošenja u ugovor spornih odredbi, o kojima stranke nisu pojedinačno pregovarale, već ih je banka unaprijed pripremila, i to uz nedovoljnu informiranost potrošača te posljedično tome prouzročenog narušavanja ravnoteže između prava i obveza stranaka, sve na način kako to proizlazi iz izreke i obrazloženja prvostupanjske presude donesene u kolektivnom sporu). Iz istog razloga direktnog učinka presude iz kolektivnog spora u pogledu istovjetnih ugovornih odredbi nisu relevantni ni navodi tuženika o tome da su ovdje sporne odredbe jasne, lako razumljive i uočljive i da nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzročile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kao ni navodi o objektivnim razlozima rasta tečaja CHF u odnosu na HRK odnosno promjeni kamatne stope na koje tuženik nije mogao utjecati niti ih je mogao predvidjeti.

20.4. Neosnovanima sud smatra i tuženikove navode da se radi o ovršnom javnobilježničkom aktu čija se ništetnost ne može utvrđivati jer ni jedna zakonska odredba ne zabranjuje utvrđenje ništetnosti takvog ugovora.

21. Što se tiče tuženikovih navoda o izvršenoj konverziji kredita sklapanjem Aneksa ugovoru o kreditu sukladno odredbama ZID ZPK/15, po ocjeni ovoga suda, potpisivanje tog dodatka ugovoru o kreditu nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev budući da se odredbama ZID ZPK/15 niti navedenim dodatkom ugovoru o kreditu izrijekom ne spominje način rješavanja spornih ugovornih odredbi, odnosno ne spominje se na koji bi se način trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF, a koja je ništetnost nastupila, kako je rečeno, zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita same tj. nepošteno mijenjale kamatne stope u ugovorima o kreditima s valutnom klauzulom u CHF odnosno iz razloga što banka potrošača (korisnika kredita) nije informirala o svim okolnostima potrebnim za donošenje informirane odluke o sklapanju kredita s valutnom klauzulom u CHF. Stoga je i glavni motiv te svrha ZID ZPK/15 bila da se položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Aneksima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje je preplate došlo zbog nepoštenog postupanja banaka koje je utvrđeno ništetnim. Drugim riječima, sklapanjem dodatka ugovora o kreditu nije otklonjena posljedica ništetnosti ovdje spornih odredaba, zbog čega nisu osnovani navodi tuženika kako tužitelj neosnovano potražuje isplatu koju bi eventualno imao pravo potraživati da nije prihvatio konverziju. Činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona (ZID ZPK/15) bile proglašene nepoštenim i ništetnim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može imati učinak na smanjenje zaštite zajamčene potrošačima (što proizlazi i iz presude Europskog suda u predmetu broj C-118/17), dakle potrebno je uspostaviti potpunu ravnotežu u pravima i obvezama stranaka budući da konverzijom nisu izvršena vraćanja preplaćenih iznosa zbog ništetnih ugovornih odredbi. Uvidom u Aneks ugovora o kreditu utvrđeno je da se u istom tužitelj ni jednom odredbom tog dodatka nije odrekao svojih potraživanja ili prava na obeštećenje, niti je bilo kakvo odricanje u tom smislu propisano odredbama ZID ZPK/15. Pri tome se napominje i kako je u čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog dodatka ugovoru o kreditu) propisano da se potrošač ne može odreći svojih prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača niti mu se ista mogu ograničiti, te je i u čl. 19.e st. 9. ZPK/15 propisano da ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita, vjerovnik neće postavljati dodatne uvjete potrošaču kojima bi se derogirala njegova druga prava. Isto shvaćanje zauzeto je i u presudi Suda EU broj C 452/18 prema kojoj odricanje potrošača od zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 može biti samo ukoliko to potrošač želi i iskaže izričito, slobodno i informirano, a što tužitelj, kako je rečeno, nije izričito učinio. Slijedom svega navedenog, sud je utvrdio da tužitelj ima pravo tražiti povrat preplaćenih iznosa uslijed primjene ništetnih odredbi Ugovora o kreditu od 29. rujna 2006. o kamatnoj stopi promjenjivoj sukladno jednostranoj odluci banke te o valutnoj klauzuli u CHF, neovisno o izvršenoj konverziji, i to za razdoblje važenja ugovora o kreditu u CHF do dana izvršene konverzije. Napominje se da je jednako pravno shvaćanje zauzeto i u odluci Vrhovnog suda broj Rev-1096/2022 od 8. studenoga 2022., a što se tiče sudske prakse koja je različita u odnosu na ovdje navedeno shvaćanje, valja reći da je osiguravanje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zadatak upravo Vrhovnog suda RH propisan u čl. 20. toč. 1. Zakona o sudovima ("Narodne novine" broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22, 60/22, 16/23, 155/23 i 36/24).

22. Slijedom svega navedenog sud je ocijenio da je osnovan dio tužbenog zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti spornih ugovornih odredbi kojima je ugovorena jednostrano promjenjiva kamatna stopa te valutna klauzula u CHF i to odredbi navedenih u točki I/ izreke presude.

23. Nadalje, što se tiče dijela tužbenog zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti odredbe članka 2. Ugovora o kreditu temeljem koje je glavnica vezana uz valutu CHF, valja reći da je tim člankom utvrđena obveza tuženika da korisniku kredita stavi na raspolaganje iznos u kunama kojima odgovara protuvrijednosti od 106.500,00 CHF po srednjem tečaju banke za CHF na dan korištenja kredita, a takva odredba koja se odnosi na obvezu banke, a ne na obvezu potrošača, u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača nije utvrđena nepoštenom i posljedično ništetnom. Stoga bi utvrđenje ništetnosti članka 2. Ugovora o kreditu izlazilo iz okvira pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. zbog čega u tom dijelu navedena presuda nema obvezujući učinak primjenom članka 502.c ZPP. S druge strane, tužitelj tijekom postupka nije iznio nikakve posebne navode iz kojih bi proizlazila ništetnost upravo ovdje sporne ugovorne odredbe kojom je ugovorena obveza banke na isplatu kredita korisniku kredita u kunskoj protuvrijednosti iznosa ugovorenog u valuti CHF, već su tužiteljevi navodi tijekom postupka usmjereni isključivo na nepoštenost, a time i ništetnost ugovornih odredbi kojima je obveza korisnika kredita na otplatu kredita vezana uz valutu CHF (a koja je ništetnost ovakvih ugovornih odredbi i utvrđena presudama donesenim u kolektivom sporu). Slijedom navedenog sud je ocijenio tužbeni zahtjev u tom dijelu neosnovanim budući da na temelju činjenica iznesenih tijekom postupka te provedenih dokaza ne nalazi da bi ova ugovorna odredba bila nepoštena odnosno ništetna u smislu citiranih odredaba čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03, odnosno da bi bila suprotna Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva, tim više što je ugovaranje valutne klauzule dopušteno u smislu čl. 22. st. 1. ZOO, a što među strankama nije ni bilo sporno. Napominje se da je jednako stajalište zauzeto u sudskoj praksi (odlukama Županijskog suda u Varaždinu broj Gž - 189/2023 i Gž-787/2024).

24. Što se tiče dijela tužbenog zahtjeva radi isplate preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, u pogledu tuženikovog prigovora zastare valja primijeniti opći zastarni rok od 5 godina propisan člankom 225. ZOO, s time da prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31. siječnja 2022. ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Navedeno pravno shvaćanje u potpunosti je sukladno i s najnovijim pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama Suda EU donesenim u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19 prema kojima potrošač koji je sklopio zajam izražen u stranoj valuti i nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe uključene u taj ugovor o zajmu ne može biti izložen roku zastare za povrat iznosa plaćenih na temelju te ugovorne odredbe. Drugim riječima, zastara je počela teći od pravomoćnosti odluke donesene u tom postupku (tj. od 13. lipnja 2014. u pogledu tražbine preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate, a od 14. lipnja 2018. u pogledu tražbine preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli). Budući da je predmetna tužba podnesena 31. svibnja 2019., to do tog trenutka nije protekao zastarni rok od 5 godina, kako za tražbinu s osnova preplate zbog ništetnosti promjenjive kamatne stope, tako ni u odnosu na tražbinu s osnova preplate zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, zbog čega je tuženikov prigovor zastare u cijelosti neosnovan. Iako je tužitelj tužbeni zahtjev u dijelu radi isplate precizirao podneskom od 23. srpnja 2025. te je i u odnosu na ovaj povišeni tužbeni zahtjev tuženik istaknuo prigovor zastare (podnesak od 6. listopada 2025.), ovaj sud smatra da se kao relevantan trenutak za prosuđivanje nastupa zastare valja uzeti datum podnošenja tužbe budući da je već u tužbi tužitelj zatražio isplatu po istoj osnovi za koju je iznos kasnije precizirao (nakon provedenog vještačenja) te je već u tužbi naveo činjeničnu osnovu za svoje potraživanje. Suprotno tumačenje kojim bi se pretjerano otežavalo ostvarivanje prava koja potrošači imaju na temelju Direktive 93/13 dovelo bi do povrede načela djelotvornosti (presuda Suda Europske unije C-80/21 do C-82/21). Napominje se da je istovjetno pravno stajalište zauzela i sudska praksa npr. u odluci Županijskog suda u Zagrebu broj Gž -845/2023- 2 od 7. ožujka 2023.

25.1. Na okolnost osporene visine tužbenog zahtjeva sud je proveo financijsko- knjigovodstveno vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji Vlasti Santo Olđa iz [adresa] koja je u svom nalazu i mišljenju od 30. lipnja 2025. izvršila vještačenje postupajući po rješenju suda broj P-23/2024-8 od 27. veljače 2025. kojim je određeno provođenje vještačenja te je određen zadatak vještaku. Tako je vještakinja utvrdila da je korisnik kredita u razdoblju od sklapanja ugovora o kreditu do dana konverzije, zbog promjene kamatne stope prema odlukama tuženika, u odnosu na prvobitno ugovorenu kamatnu stopu više platio 41.323,84 kn (i to kada je kamatna stopa bila viša od ugovorene, više je platio iznos od 41.895,67 kn, a kada je bila niža, platio je manji iznos od -571,83 kn). Vještakinja je izvršila i izračun preplate uslijed promjene tečaja CHF prema HRK u odnosu na tečaj po kojem je kredit isplaćen korisniku kredita, koja preplata iznosi 61.401,55 kn (i to više od obveze iznos od 74.729,88 kn, a manje iznos od -13.328,33 kn), pri čemu je vještakinja naznačila i pojedinačne preplaćene iznose i datume preplata. Nadalje, vještakinja je utvrdila da je konverzija prema Dodatku ugovoru od 21. ožujka 2016. izvršena u skladu sa ZID ZPK/15 te da je prema izračunu konverzije na dan 30. rujna 2015. preplata iznosila 18.609,42 kn. Umanjenje iznosa preplate po osnovi promjene kamatne stope i valutne klauzule za iznos utvrđen u postupku konverzije vještakinja je izračunala na dva načina i to: a) najprije uz obračun kamate na preplatu uvećano za negativne tečajne razlike za razdoblje do iskorištenja preplate uz prvenstveno namirenje zatezne kamate na te iznose te je na taj način utvrdila ukupnu preplatu u iznosu od 12.296,05 kn te je navela pojedinačne iznose i datume preplate (tabela 14 nalaza); te b) uz obračun zatezne kamate na preplatu uvećano za negativne tečajne razlike od dana preplate do 30. rujna 2015. pri čemu se iznosi preplate uvećavaju za tako obračunatu kamatu na koji je način utvrđena ukupna preplata nakon uračunavanja iznosa priznatog u konverziji u iznosu od 17.177,38 EUR s napomenom da na preplatu utvrđenu na taj način kamata teče od 1. listopada 2015.

25.2. Tužitelj na nalaz i mišljenje vještakinje nije imao primjedbe, već je s istim uskladio svoj tužbeni zahtjev. S druge strane, u podnesku od 6. listopada 2025. tuženik je prigovarao nalazu i mišljenju kao neodređenom i nejasnom smatrajući da vještakinja ne obrazlaže način izračuna. Ističe da postoje i razdoblja u kojima je tužitelj plaćao anuitete po tečaju nižem od početnog te da bi iznos navodne preplate valjalo umanjiti za te tzv. negativne razlike. Prigovara da vještak inja nije uzela u obzir prijedlog tuženika za izračun kamatne stope u odnosu na kunske kredite za referentno razdoblje, već je nalaz i mišljenje izradila na način kao da se radi o ugovoru o kreditu s fiksnom kamatnom stopom te s fiksnim tečajem, iako su tužitelj i tuženik sklopili ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom te s valutnom klauzulom u CHF. Tuženik ističe kako je vještakinja, izračunom financijskog vještačenja isključivo po prijedlogu tužitelja, zanemarila okolnost da je kamatna stopa na kredite koji su odobravani u HRK bila znatno viša od one koja je vrijedila za kredit odobren u valutnoj klauzuli CHF u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, odnosno da bi izračun na način na koji je proveden tužitelja doveo u pravnu i činjeničnu poziciju da za njega vrijedi ugovor o kreditu u HRK i najniža kamatna stopa koja je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu vrijedila na tržištu, a odnosila se na ugovor o kreditu u CHF, što dovodi tužitelja u bitno povoljniji položaj od onih potrošača koji su inicijalno sklopili ugovor o kreditu u EUR ili HRK, te umjesto uspostave ravnoteže u ugovornom odnosu stvara neravnotežu na štetu tuženika.

25.3. Saslušana na glavnoj raspravi 17. listopada 2025. vještakinja je u cijelosti ostala kod nalaza i mišljenja danog u postupku, te je vezano uz prigovore tuženika pojasnila metodologiju izračuna.

25.4. Budući da je, po stavu ovoga suda, vještakinja izradila svoj nalaz i mišljenje stručno i u skladu sa zadatkom koji joj je dan od strane suda, te je isti valjano obrazložila pri čemu je otklonila i sve prigovore tuženika koji se tiču samog načina izračuna, sud njezin nalaz i mišljenje u cijelosti prihvaća.

25.5. Što se tiče daljnjih prigovora tuženika koji se odnose na zadatak vještačenja, valja reći da se radi o prigovorima pravne naravi te da sukladno članku 259. stavak 1. ZPP zadatak vještaku daje sud koji rukovodi vještačenjem. Vještačenje koje je provedeno na način kako je to obrazloženo posljedica je ništetnosti spornih ugovornih odredbi, pri čemu učinci ništetnosti djeluju ex tunc tj. od trenutka sklapanja ugovora te se smatra da takve ugovorne odredbe nikad nisu bile ugovorene te ne mogu imati učinak u odnosu na potrošača. Stoga ugovor egzistira bez ništetnih odredbi, a sud nije ovlašten svojom odlukom nadomještati sporne ništetne ugovorne odredbe. Drugim riječima, u predmetnom ugovoru nije ništetna cijela odredba kojom je ugovorena promjenjiva stopa ugovorene kamate, već samo onaj dio ugovorne odredbe kojom je ugovoren način promjene jednostranom odlukom kreditora bez ugovorom navedenih, potrošaču potpuno jasnih i razumljivih, objektivnih kriterija. To znači da nije ništetan ni onaj dio odredbe u kojem je ugovorena početna stopa ugovorne kamate od 3,88 % godišnje, a s obzirom na to i s obzirom da sud nije ovlašten svojom odlukom nadomještati ništetnu ugovornu odredbu, visinu preplate ništetnosti jednog dijela ugovorne odredbe bilo je moguće utvrditi jedino prema navedenom važećem dijelu ugovorne odredbe o stopi ugovorne kamate. Isto vrijedi i za izračun visine preplate zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, dakle budući da je ništetan način na koji je ugovorena valutna klauzula, kojim se tečajna razlika zbog rasta tečaja isključivo prebacuje na potrošača, to je i ovu preplatu bilo moguće utvrditi jedino prema onom tečaju prema kojem je korisniku kredita isplaćen odobreni iznos kredita. Slijedom navedenog sud smatra kako nije potrebno dopuniti nalaz mišljenje vještaka na način kako je to predlagao tuženik (zbog čega je i odlučio kako se daljnji dokazi neće provoditi).

26. Kako je, dakle, sud utvrdio osnov tužbenog zahtjeva radi isplate s osnova ništetnih ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, to je u tom dijelu ocijenio konačno postavljeni tužbeni zahtjev osnovanim, pri čemu je njegovu visinu utvrdio sukladno nalazu i mišljenju vještakinje.

27. Zakonske zatezne kamate tužitelju su dosuđene, po njegovom zahtjevu, za svaki pojedinačni novčani iznos preplate od datuma preplate, i to sukladno odredbi članka 1115. ZOO, budući da je banka stekla određenu korist na temelju ništetnih odredbi koje je sama banka inicirala stavljanjem istih u tipski ugovor, bez mogućnosti utjecaja korisnika kredita kao protivne ugovorne strane na njihov sadržaj, zbog čega sud smatra tuženika nesavjesnim stjecateljem te je istoga sukladno citiranoj zakonskoj odredbi i obvezao na plaćanje zakonskih zateznih kamata na način kako je to navedeno u izreci presude, pri čemu je stopa zateznih kamata u pojedinim razdobljima precizirana sukladno izmjenama odredbe članka 29. stavak 2. ZOO.

28.1. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP kojom je propisano da sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje je imala protivna stranka ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi. U ovom postupku tužitelj nije uspio samo s dijelom tužbenog zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti (u pogledu članka 2. Ugovora o kreditu), pa sud smatra da nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi.

28.2. Kao potrebne troškove sud je tužitelju priznao troškove sastava tužbe s PDV u zatraženom iznosu od 250,00 EUR sukladno vrijednosti predmeta spora (VPS) te tbr. 7. toč. 1. i tbr. 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023, dalje: Tarifa), podneska od 28. srpnja 2020. s PDV (kojim se očitovao na odgovor na tužbu) u iznosu od 250,00 EUR sukladno tbr. 8. toč. 1. i tbr. 46. Tarife, troškove zastupanja na ročištima 17. rujna 2020., 11. veljače 2025. i 17. listopada 2025., svakoga u zatraženom iznosu od 250,00 EUR s uključenim PDV, sve sukladno tbr. 9. toč. 1. i tbr. 46. Tarife. Priznat je trošak sastava podneska od 26. travnja 2023. s PDV (kojim se nasljednik pokojnog tužitelja prijavljuje u postupak) u zatraženom iznosu od 62,50 EUR sukladno tbr. 8. toč. 4. i tbr. 46. Tarife te troškovi sastava obrazloženih podnesaka od 14. veljače 2025., 23. srpnja 2025. i 13. listopada 2025., svakoga u zatraženom iznosu od 250,00 EUR (uključen PDV) sukladno tbr. 8. toč. 1. i tbr. 46. Tarife. Napominje se da su naprijed navedeni troškovi tužitelju priznati temeljem tbr. 54. Tarife kojim je propisana vrijednost boda u iznosu od 2,00 EUR te temeljem tbr. 52. toč 3. Tarife. Kao nepotrebne za vođenje parnice sud ocjenjuje te ne priznaje troškove sastava podnesaka od 6. lipnja 2019. i 7. ožujka 2025. budući da njima tužitelj samo dostavlja uplatnice o plaćenoj pristojbi odnosno predujmu za vještačenje, a koje je mogao dostaviti bez podneska, kao što je nepotreban i trošak podneska od 28. travnja 2023. kojim novi tužitelj dostavlja punomoć za zastupanje, a što je mogao učiniti već u podnesku od 26. travnja 2023. kojim se prijavio u postupak. Tužitelju je također priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u zatraženom i plaćenom iznosu od 140,42 EUR sukladno VPS i Uredbi o tarifi sudskih pristojbi, kao i trošak plaćenog predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 400,00 EUR.

28.3. Na taj način tužitelju su priznati ukupni parnični troškovi u iznosu od 2.602,92 EUR koje mu je dužan nadoknaditi tuženik i to sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude do isplate sukladno članku 151. stavak 3. ZPP.

U Varaždinu, 28. studenoga 2025.

Sutkinja

Dubravka Kraljić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana od dana dostave odluke izjaviti žalbu. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelj po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda TZ i M

B N iz [adresa]

2. Tuženik po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Ćurković & Šanjug iz Zagreba