REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3572/2023-27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Nataliji Horvatić, u parničnom predmetu tužitelja OZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, zastupano po punomoćniku Luciji Novak odvjetnici u Odvjetničkom društvu Leko & partneri iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 23. listopada 2025. u prisutnosti tužitelja i punomoćnika tuženika, a po objavi presude dana 28. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u točci 12.3. Ugovora broj 9011083756 sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao davatelja kredita od dana 15. ožujka 2006. koja propisuje iznos naknade za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1,50% od odobrenog kredita i naknada za osiguranje kredita u iznosu od 2,00%, a koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita i naknadu za osiguranje u visini od 2,00% sukladno Ugovoru o osiguranju potraživanja.“

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, da tužitelju UZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 (petnaest) dana isplati iznos od 289,26 eura (dvjestoosamdesetdevet eura i dvadesetšest centi) sa zateznim kamatama tekućim od 17. ožujka 2006. pa do isplate, po stopi do 31. prosinca 2007. propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, da tužitelju UZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 (petnaest) dana isplati iznos od 462,82 eura (četristošezdesetdva eura i osamdesetdva centa) sa zateznim kamatama tekućim od 17. ožujka 2006. pa do isplate, po stopi do 31. prosinca 2007. propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

IV. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, da tužitelju UZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 (petnaest) dana naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 318,53 eura (tristoosamnaest eura i pedesettri centa) sa zateznim kamatama tekućim od 28. studenog 2025. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine .

V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka, sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe koju je tužitelj izvršio podneskom od 27. kolovoza 2025.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita, s tuženikom, kao kreditorom, sklopio Ugovor o kreditu broj 9011083756, kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 31.071,19 CHF-a po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita. Kredit je odobren za kupnju vozila.

Točkom 7.2. Ugovora određeno je da tužitelj otplaćuje kredit u 72 jednaka mjesečna anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju VHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja. Navedeni kredit u cijelosti je otplaćen. U točci 12.3. Ugovora korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita i naknadu za osiguranje u visini od 2,00% sukladno Ugovoru o osiguranju potraživanja. Tuženik je tužitelju s te osnove prilikom isplate kredita jednokratno naplatio iznos naknade za obradu kredita u visini od 466,07 CHF-a i naknadu za osiguranje kredita u visini od 621,42 CHF-a. Predmetni Ugovor je sastavljen po unaprijed pripremljenom obrascu u kojem je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu te je kao jača ugovorna strana nezakonito i nepošteno primjenjivo ugovornu odredbu o naknadi za obradu i osiguranje kredita, na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed formuliranog ugovora, a što je u suprotnosti sa odredbama čl. 81., 82. i 87. Zakona o zaštiti potrošača i odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Prije i u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora tuženik nije sa tužiteljem pojedinačno pregovarao o odredbi točke 12.3., niti mu je objasnio koje točno troškove ima u sklopu odobravanja kredita, niti koja je to struktura troškova. Tužitelju prije sklapanja Ugovora nije predan Ugovor o osiguranju potraživanja koji se spominje u točci 12.3. pa niti ne zna na što se konkretno odnosi naknada za osiguranje kredita. Odluke tuženika o naknadama predstavljaju interni tuženikov akt kojeg je tuženik ovlašten jednostrano mijenjati, a tužitelju nisu jasni parametri po kojima se naknada određuje, niti su mu isti objašnjeni, pa je stoga navedena odredba ništetna jer sadrži obvezu tužitelja koja nije određena niti odrediva. Takva odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita kao potrošača u odnosu na tuženika. Takvo ugovaranje naknade je ništetno, a što je potvrdio i sud EU u odluci u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. Stoga tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom će se utvrditi ništetnost spornih odredbi i naložiti tuženiku da isplati tužitelju zatražene iznose.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva s više osnova.

Tuženik ističe da iz pregleda uplata po kreditu na dan 01. ožujka 2023. ne proizlazi da je tuženik tužitelju jednokratno naplatio iznos naknade za obradu kredita u iznosu od 466,07 CHF i naknadu za osiguranje kredita u iznosu od 621,42 CHF. Ukazuje kako su naknada za obradu i osiguranje naknade za uslugu tuženika na koje isti ima pravo sukladno svojim internim propisima, sastavljenima sukladno Zakonu o kreditnim institucijama i Zakonu o potrošačkom kreditiranju. Naime, tuženik je tužitelju ponudio sklapanje ugovora o kreditu uz određenu naknadu kao protučinidbu za pruženu uslugu, a koja su ugovorene u postotku od iznosa kredita, stoga je tužitelju na temelju jasne i određene odredbe ugovora, moglo biti poznato koliko će takve naknade iznositi te je mogao donijeti informiranu odluku o prihvatu ponude i sklapanju ugovora.

Postupanje tuženika je prije i u vrijeme sklapanja ugovora bilo transparentno, a s time i savjesno i pošteno te nema osnove za suprotni zaključak, pogotovo uzimajući u obzir okolnost da tuženik nije jedini na tržištu nudio sklapanje ugovora o kreditu, pa stoga niti jednostrano definirao cijenu svojih usluga. Dakle, iznos naknade je tužitelju prije samog sklapanja ugovora bio poznat s obzirom da je isti određen u fiksnom iznosu i nije vezan nekim vanjskim kriterijima koji bi mogli utjecati na njegovu visinu, osim načela konkurentnosti na tržištu koji jedino može ići u korist potrošaču. Također, naknade za obradu i osiguranje kredita su dovoljno jasno određene da se na temelju njih može utvrditi njihova konkretna visina, a koju se tužitelj u konačnici prihvatom ponude obvezao platiti.

Potpuno je paušalna tvrdnja tužitelja da ništetnost odredbe proizlazi iz činjenice da se o njoj navodno nije pregovaralo te pritom ni ne pokušava dokazati da bi tom odredbom, protivno načelu savjesnosti i poštenja, bila uzrokovana znatna neravnoteža na tužiteljevu štetu. Na navedenu okolnost Sud Europske unije već je iznio stajalište u presudi C-621/17 od 03.10.2019., a koje je bazirano na tumačenju čl. 3. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima.

Također, Zakon o zaštiti potrošača ne zabranjuje ugovaranje ovakvih naknada. Zakon o potrošačkom kreditiranju koji je usklađen s pravnom stečevinom Europske unije također nije zabranio naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Niti Zakon o bankama (NN84/02 i 12/06) koji je bio na snazi u trenutku sklapanja ugovora, nije zabranjivao ovakvu vrstu naknade, već je u čl. 173. prepoznao općenito pojam naknada odnosno provizija koje banka zaračunava korisniku kredita. Te iste naknade prepoznate su i kao takve unesene u naknadno donesene, odnosno mijenjane zakone, kao npr. Zakon o kreditnim institucijama (ZOKI) i Zakon o potrošačkom kreditiranju (ZPK). Upravo je kroz navedene zakone zakonodavac detaljno uredio pitanje naknade za obradu i osiguranje kredita i na taj način priznao opravdanim naplatu takve naknade kao posebne usluge. Dodatno se ističe da je na temelju ZPK, Ministarstvo financija donijelo i Pravilnik o naknadama za potrošačke kredite (NN 15/14) kojim je, među naknadama koje je vjerovnik ovlašten naplatiti dužniku, izričito navedena i naknada za obradu kreditnog zahtjeva.

Na ovakav način, naknadama je priznat status posebnih usluga koje su banke i do tada uobičajeno naplaćivale i one nikada nisu imale kompenzacijski karakter u odnosu na izgubljenu zaradu niti je intencija Banke bila bezrazložno bogaćenje naplatom naknada kako to potpuno promašeno sugerira tužitelj. Stoga je jasno kako naplata naknade za obradu i osiguranje kredita ne predstavlja niti naknadu štete niti ugovornu kaznu, nego cijenu za uslugu tuženika, koju tuženik nesporno ima pravo naplaćivati, i koja očito, a kako je ranije detaljno obrazloženo, proizlazi u cijelosti iz svih relevantnih propisa.

U konkretnom slučaju riječ je o ugovoru, obveznopravnom odnosu, koji je sklopljen potpisom obaju ugovornih strana. Obje ugovorne strane pristale su na odredbe predmetnoga ugovora o kreditu i potpisale ga te solemnizirale po javnom bilježniku, a sam ugovor sastavljen je u skladu s Općim uvjetima poslovanja tuženika i tada važećim zakonskim propisima.

Stoga tuženik osporava osnovanost tužbenog zahtjeva u cijelosti, ističe prigovor zastare te predlaže tužbu i tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom.

3. Podneskom od 27. kolovoza 2025. tužitelj je nakon provedenog financijskog vještačenja povećao tužbeni zahtjev na način da potražuje iznos od 289,26 eura na ime naknade za obradu kredita i iznos od 462,82 eura na ime naknade za osiguranje kredita, a koju je preinaku sud dopustio obzirom je ista izvršena upravo nakon provedenog vještačenja te jer je istu ocijenio kao svrsishodnu za konačno rješenje odnosa među strankama, te uzevši u obzir da se tuženik istoj nije protivio, pa je stoga odlučeno kao u izreci rješenja.

4. Tijekom provedbe dokaza sud je izvršio uvid u Ugovora o kreditu (l. 5.- 9. spisa), plan otplate (l. 10.-11., l. 26.-27. spisa), knjigovodstvenu karticu (l. 12. -25., l. 96.-109. spisa), pregled uplata po kreditu sa tečajnom listom (l. 28. -30. spisa) te je proveo financijsko vještačenje i saslušanje tužitelja kao stranke.

5. Među strankama nije sporno da su stranke sklopile dana 15. ožujka 2006. Ugovor o kreditu broj: 9011083756, a kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 31.071,19 CHF po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita.

6. Sporno je u ovom predmetu je li odredba ugovora o naknadi za obradu i osiguranje kredita ništetna, da li su iste naplaćene, visina tužbenog zahtjeva, kao i da li je potraživanje u zastari.

7. Savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza zasebno, kao i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, temeljem čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne Novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; dalje: ZPP-a), sud je utvrdio kako je tužbeni zahtjev osnovan.

8. Uvidom u priležeći ugovor o kreditu vidljivo je da je točkom 12.3. određeno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita i naknadu za osiguranje u visini od 2,00% sukladno Ugovoru o osiguranju potraživanja.

9. U odnosu na sporne okolnosti informiranja tužitelja i pregovaranja oko naknade za obradu kredita sud je saslušao tužitelja koji je iskazao da je kredit podigao radi kupnje auta, koristio ga je u privatne svrhe. Otišao je u svoju tadašnju banku gdje su mu ponudili više opcija kredita, najpovoljnija ponuda je bio ovaj kredit u švicarcima. Nije pregovarao o pojedinim odredbama kredita, a kada je u ugovoru vidio naknade pitao je za njih, a bankarica mu je samo ukratko rekla da je to uobičajeno, nije mu objasnila što te naknade predstavljaju, nije bila opcija da bi mogao pregovarati o visini tih naknada, to je na kraju bilo da ukoliko želi kredit da to mora platiti, a naplaćeno je bilo tako da su obje naknade bile uzete od isplate kredita. Za kredit se nije se interesirao kod drugih banaka jer je bio klijent ove banke, a to mu je bio prvi ugovor o kreditu. Prije potpisivanja kredita u cijelosti je pročitao ugovor, ali ga nije potpuno shvatio. Za one odredbe koje nije razumio pitao je za objašnjenje bankaricu ali mu je rečeno da je to uobičajeno.

10. Sud prihvaća iskaz tužitelja u cijelosti, ocjenjuje ga uvjerljivim i istinitim, budući da isti ima neposredna saznanja o odlučnim činjenicama, a sadržaj iskaza tužitelja nije ničim doveden u sumnju, niti je tuženik prigovarao istinitosti danog iskaza.

11. U konkretnom slučaju primjenjuju se odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08; dalje: ZOO-a) jer je predmetni Ugovor o kreditu zaključen dana 15. ožujka 2006. Odredbom čl. 269. st. 1. ZOO-a propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju. Stavkom 2. iste odredbe propisano je kako činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema odredbi čl. 272. st. 1. ZOO-a činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Stavkom 2. iste odredbe propisano je da ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan. Prema odredbi čl. 270. st. 1. ZOO-a kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

12. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03; dalje: ZZP-a), koji odredbom čl. 81. st. 1. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, st. 2. iste odredbe propisano je kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 3. iste odredbe propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Stavkom 4. iste odredbe propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Člankom 59. al. 3. ZZP-a propisano je kako Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Člankom 87. st. 1. ZZP-a propisano je kako je nepoštena ugovorna odredba ništava. Stavkom 2. iste odredbe propisano je kako ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

13. Također, čl. 84. ZZP-a propisuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Sud je analizirajući točku 12.3. predmetnog Ugovora o kreditu utvrdio da navedena ugovorna odredba ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno „glavni predmet ugovora“, pa se stoga na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti. S obzirom da pri ocjeni o tome da li je neka ugovorna odredba obuhvaćena pojmom „glavni predmet ugovora“ treba uzeti u obzir narav, opću strukturu i odredbe ugovora, pravni i činjenični kontekst ugovora. Sud EU je postavio određene kriterije nacionalnim sudovima za ocjenu predstavljaju li pojedine odredbe ugovora o kreditu glavni predmet ugovora ili ne, odnosno mogu li se te odredbe i pod kojim uvjetima testirati na poštenost pa je tako u presudi broj C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine utvrdio da se točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena“ u smislu odredbe članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ne može odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošače“ pa se naknada za otvaranje kredita ne može smatrati bitnom činidbom hipotekarnog zajma samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Dakle, bitne činidbe ugovora, „glavni predmet ugovora“ su odredbe kojima se utvrđuju bitne činidbe ugovora koje ga određuju kao takvog, karakteriziraju ugovor i bez kojih to nije taj ugovor, za razliku od ugovornih odredbi akcesornog karaktera, koje ne definiraju glavni predmet ugovora, pa stoga podliježu testu poštenosti, a u koje odredbe se svakako ubraja i odredba o naknadi za obradu zahtjeva i osiguranje kredita, jer ta odredba ne definira bit ugovora o kreditu, iako ulazi u „ukupne troškove kredita za potrošače“. Nadalje, u predmetu C-224/19 Sud EU tumači čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. Iako je prethodni postupak vezan uz određeni predmet koji se vodi pred nacionalnim sudom, jednom kad Sud EU protumači odredbu europskog prava, takva odluka postaje mjerodavna i obvezna i za ostale nacionalne sudove koji razmatraju jednak problem, odnosno tumačenja su retroaktivna jer objašnjavaju značenje norme od trenutka kad je ona nastala. U pogledu pravnih odnosa i sporova koji su proizašli iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, postoji obveza hrvatskih sudova tumačiti nacionalno pravo u duhu prava EU i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu Suda EU), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005. godine.

14. Ocjenom provedenih dokaza sud je utvrdio da je točka 12.3. predmetnog Ugovora o kreditu, kojim je ugovorna naknada za obradu i osiguranje kredita, nepoštena ugovorna odredba, a sve temeljem odredbe čl. 87. st. 1. ZZP-a, a time i ništetna. Naime, prema mišljenju suda predmetna odredba nije jasno napisana u smislu članka 85. ZZP-a, jer nije omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu tih naknada.

15. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu i osiguranje kredita i visini te naknade, a tuženik isto nije dokazao. Osim toga, iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o unaprijed formuliranoj odredbi ugovora, sastavljenoj od strane tuženika kao banke, a koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva. Isto je dovelo do toga da je tužitelj pristao na odredbe sastavljene unaprijed od strane tuženika, bez mogućnosti utjecaja na sadržaj istih odredaba. Tuženik je, dakle, iskoristio svoj položaj ''jače'' ugovorne strane te je ugovorio naplatu naknade za odobrenje kredita u postotku od ukupnog iznosa kredita, radi čega je postupao potpuno suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. Osim toga, tuženik u sadržaj Ugovora nije unio, a niti je objasnio tužitelju koji je to opravdani razlog zbog kojeg je bilo nužno ugovoriti plaćanje iste naknade i zašto visina naknade izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita. Stoga tužitelj kao potrošač nedvojbeno nije imao utjecaj na sadržaj predmetne odredbe. Predmetni Ugovor je potrebama tužitelja prilagođen samo u dijelovima koji se tiču iznosa kredita, roka otplate, namjene kredita, no navedeno ne otklanja činjenicu da je i dalje riječ o standardiziranom obliku ugovora o kreditu kojem se mijenjaju samo navedeni elementi ovisno o slučaju, ali glavni oblik je i dalje isti, a naravno i oni bitni elementi na kojima tuženik kao kreditor ustraje i bez kojih isti niti ne bi bio sklopljen, a kakve ugovore tuženik sklapa u velikom broju slučajeva. Spornom ugovornom odredbom u biti je tuženik sam odredio visinu naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Stoga je sporna ugovorna odredba zaista i prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dakle ista predstavlja nepoštenu odredbu u potrošačkom ugovoru, u smislu odredbi ZZP. Tuženik je kao trgovac, prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita imao određene troškove, koji troškovi se „pokrivaju“ tom naknadom, a u pitanju su razni operativni troškovi i materijalni troškovi. Sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Tuženik dakle nije tužitelju razjasnio razloge zbog kojih mu je naplatio naknadu za obradu kredita, odnosno nije dokazao opravdanost naplate naknade. Tuženik je morao određeno popisati što čini troškove obrade kredita, a ne samo isto naplatiti sukladno svojoj jednostranoj odluci, čime su zapravo korisnici kredita dovedeni u neravnopravan položaj, budući da su veći troškovi za obradu kredita naplaćivani od korisnika koji podigne veći iznos kredita.

16. Prema članku 295. ZOO-a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. Tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost visine iznosa, niti jasnoću odnosno određenost niti odredivost, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača. Imajući izneseno na umu sud je zaključka da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, kao potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, a bez propisanih parametara izračuna i o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, potrošača te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna. Navedeno rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj. Stoga je primjenom čl. 81. st. 1. ZZP te čl. 87. st. 1. ZZP sud odlučio kao u točki I. izreke presude.

17. Nadalje, radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku dipl. oec. Darku Prpiću iz Darfin d.o.o.

Vještak je u svom nalazu i mišljenju od 27. siječnja 2025. izračunao da ukupno naplaćena naknada za obradu zahtjeva iznosi 289,26 eura, dok je u odnosu na naknadu za osiguranje kredita naveo da nije mogao utvrditi osnovu naplate iznosa od 745,51 CHF-a.

Naime, vještak je u dopuni Nalaza i mišljenja od 11. lipnja 2025., a nakon dostave dokumentacije po tuženiku, utvrdio da je Ugovorom o kreditu definiran samo postotak za izračun naknade za osiguranje kredita od 2,00%, ali da nije definirana osnovica za obračun naknade, a temeljem dostavljene dokumentacije je utvrdio da je na dan isplate kredita ustegnut iznos od 466,07 CHF-a (naknada za obradu kredita, odnosno iznos od 289,26 eura) i iznos od 745,01 CHF-a, ali nije mogao utvrditi osnovu naplate za iznos od 745,01 CHF-a, već samo da je taj iznos naplaćen prilikom isplate kredita.

Također je naveo kako općenito tipski Ugovori obvezuju korisnika kredita platiti naknadu za osiguranje tražbine po ugovorenoj premijskoj stopi koja se obračunava na ugovoreni iznos kredita uvećan za 20%, a ukoliko bi uzeo u obzir isplaćeni iznos kredita od 31.071,19 CHF na dan 16.03.2006, te ga uvećali za 20% dobili bi osnovicu za izračun naknade od 37.285,43 CHF, a na koju osnovicu je primijenjena stopa od 2,00%, pa bi dobili iznos od 745,71 CHF, odnosno kunska protuvrijednost iznosila bi 3.487,14 kn, odnosno po fiksnom tečaju eura 462,82 eura. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka od 27. siječnja 2025., kao i dopunu od 11. lipnja 2025., budući da je isti stručan i objektivan, izrađen u skladu sa pravilima znanosti i vještine.

18. Stranke nisu prigovorile tako izrađenom Nalazu i mišljenju, ali je tužitelj predložio da se uzevši u obzir da tuženik nije dostavio dokumentaciju iz koje bi bilo moguće sa sigurnošću utvrditi osnovicu odnosno visinu naknade za osiguranje kredita donese presudu kojim usvaja tužbeni zahtjev tužitelja.

19. Dakle, uzevši u obzir da tuženik ne spori sadržaj točke 12.3. Ugovora o kreditu, kojom je ugovoreno da će tužitelj prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i naknadu za osiguranje, dok istodobno u odnosu na iznos od 462,82 eura ne tvrdi da se radi o naplati s neke druge osnove, a vještačenjem je utvrđeno da se navedeni iznos od 462,82 eura dobije upravo uvećanjem uobičajene osnovice za 20% (od iznosa kredita) na koju se primjenjuje ugovorena stopa od 2,00%, tada je sud ocijenio da se navedeni iznos upravo odnosi na ime naknade za osiguranje kredita.

20. Temeljem članka 323. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom pa je temeljem iste odredbe valjalo prihvatiti i zahtjev za vraćanje primljenog iznosa, kao stečenog bez osnove, temeljem čl. 1111. ZOO-a, zajedno sa zateznim kamatama, s obzirom da je nakon sklapanja Ugovora o kreditu tužitelju uistinu i naplaćen navedeni iznos naknada, a tužitelj potražuje kamate počev od 17. ožujka 2006. pa do isplate.

21. Nadalje, prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Osim toga, odredbom čl. 323. st. 2. ZOO-a propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu plaćanja unaprijed neodređenog novčanog iznosa za naknadu za obradu i osiguranje kredita. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužitelju razliku u vidu više plaćenog iznosa zbog ništetne ugovorne odredbe u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a.

22. Dakle, utvrđeno je u ovom slučaju da je tužitelj na ime naknade odnosno troškova obrade i osiguranja kredita po predmetnom Ugovoru o kreditu platio iznos od 289,26 eura i 462,82 eura, pa su na taj iznos dosuđene zatezne kamate, tekuće od dana plaćanja tuženiku, a na temelju odredbe čl. 1115. ZOO-a, imajući u vidu da tuženik nije bio savjestan.

23. Visina stope zatezne kamate određena je na temelju Uredbe o visini stope zatezne kamate, kao i na temelju odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a te Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 156/22).

24. Nadalje, neosnovano tuženik ističe prigovor zastare. Naime, budući da je člankom 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi pa ne može zastarjeti zahtjev kojim se traži utvrđenje ništetnosti čl. 12.3. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 glede zastarnog roka u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, a isti počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, imajući u vidu navedeni pravni stav Vrhovnog suda RH, proizlazi da zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti.

25. Nadalje, odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. st. 1. i 2. ZPP-a.

Tužitelju je stoga uz primjenu odredbi čl. 151. i 155. ZPP-a dosuđen trošak provedenog financijskog vještačenja u iznosu od 265,45 eura, trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 26,54 eura i sudske pristojbe za presudu u iznosu od 26,54 eura, pa je ukupno dosuđena naknada troškova parničnog postupka u iznosu od 318,53 eura.

Na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a dosudio i zatražene zatezne kamate tekuće od dana donošenja presude do isplate.

U Zagrebu, 28. studenog 2025.

Sutkinja

Natalija Horvatić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju

2. Tuženiku po punomoćniku