REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U RIJECI

Rijeka, Zadarska 1 i 3

Poslovni broj P-487/2024-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Rijeci, po sucu Mariji Sušanj Tepša, u parničnom predmetu tužitelja-protutuženika THD d.o.o., Karlovac, Slunjska Selnica 47A, OIB: 83394607253, zastupanog po punomoćniku Miljenku Mrakovčiću, odvjetniku iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Miljenko Mrakovčić i Bojan Milić iz Rijeke, A. Medulića 5, protiv tuženika-protutužitelja EU METAL TRADE d.o.o., Zagreb, Hećimovićeva 5, OIB: 92498703617, zastupanog po punomoćnici Tomislavi Furčić, odvjetnici iz Rijeke, B. Blečića 2, radi utvrđenja, ispunjenja i naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja-protutuženika i punomoćnika tuženika-protutužitelja, objavljene 28. studenoga 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ugovor o kupoprodaji nusproizvoda (mješavine željezne rudače i kamenog ugljena) sklopljen između trgovačkih društva THD d.o.o., Karlovac, Slunjska Selnica 47A, OIB: 83394607253 i EU METAL TRADE d.o.o., Zagreb, Hećimovićeva 5, OIB: 92498703617, sklopljen 6. ožujka 2023., raskinut.

II. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja-protutuženika koji glasi:

"Nalaže se tuženiku EU Metal Trade d.o.o., I. Loparska 1, Zagreb, OIB: 92498703617 naknaditi tužitelju THD d.o.o., Slunjska Selnica 47A, Karlovac, OIB: 83394607253 štetu u iznosu od 120.000,00 eura zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja tužbe pa do isplate."

III. Odbija se protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja koji glasi:

" I. Nalaže se tužitelju/protutuženiku THD d.o.o. Karlovac, Slunjska Selnica 47A, OIB: 83394607253 isporučiti tuženiku/protutužitelju EU Metal Trade d.o.o. Zagreb, Hećimovićeva ulica 5, OIB: 92498703617 količinu od 30.000 tona nusproizvoda (mješavine željezne rudače i kamenog ugljena) te osigurati ukrcajne operacije na brod prema potrebnoj tehnologiji i ukrcati navedenu količinu nusproizvoda (mješavine željezne rudače i kamenog ugljena) u transportno sredstvo (brod) tuženika/protutužitelja EU Metal Trade d.o.o. Zagreb, Hećimovićeva ulica 5, OIB: 92498703617 na lokaciji Luka Rijeka d.d., Terminal Bakar, a sukladno Ugovoru o kupoprodaji nusproizvoda (mješavine željezne rudače i kamenog ugljena) od 06.03.2023., sve u roku od petnaest dana.

II. Nalaže se tužitelju/protutuženiku THD d.o.o. Karlovac, Slunjska Selnica 47A, OIB: 83394607253 omogućiti tuženiku/protutužitelju EU Metal Trade d.o.o. Zagreb, Hećimovićeva ulica 5, OIB: 92498703617 separaciju ostatka nusproizvoda na lokaciji Luka Rijeka d.d., Terminal Bakar, tako dobiven nusproizvod (mješavina željezne rudače i kamenog ugljena) isporučiti tuženiku/protutužitelju EU Metal Trade d.o.o. Zagreb, Hećimovićeva ulica 5, OIB: 92498703617, te osigurati ukrcajne operacije na brod prema potrebnoj tehnologiji i ukrcati navedenu količinu nusproizvoda (mješavine željezne rudače i kamenog ugljena) u transportno sredstvo (brod) tuženika/protutužitelja EU Metal Trade d.o.o. Zagreb, Hećimovićeva ulica 5, OIB: 92498703617 na lokaciji Luka Rijeka d.d., Terminal Bakar sukladno Ugovoru o kupoprodaji nusproizvoda (mješavine željezne rudače i kamenog ugljena) od 06.03.2023., sve u roku od petnaest dana."

IV. Nalaže se tužitelju-protutuženiku THD d.o.o., Slunjska Selnica 47A, Karlovac, OIB: 83394607253 isplatiti tuženiku-protutužitelju EU METAL TRADE d.o.o., Zagreb, Hećimovićeva 5, OIB: 92498703617 iznos od 36.666,25 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 2. listopada 2024. do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke (referentna stopa) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu, preko iznosa od 36.666,25 EUR do zatraženog iznosa od 206.072,65 EUR, odnosno za iznosa od 169.406,40 EUR sa zakonskom zateznom kamatom, protutužbeni zahtjev tuženika- protutužitelja, odbija kao neosnovan.

V. Nalaže se tuženiku-protutužitelju EU METAL TRADE d.o.o., Zagreb, Hećimovićeva 5, OIB: 92498703617 naknaditi tužitelju-protutuženiku THD d.o.o., Slunjska Selnica 47A, Karlovac, OIB: 83394607253 trošak parničnog postupka u iznosu od 10.453,20 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. studenoga 2025. do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke (referentna stopa) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja-protutuženika, te zahtjev tuženika-protutužitelja za naknadu troška parničnog postupka odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj-protutuženik (dalje tužitelj) je 9. rujna 2024. podnio tužbu protiv tuženika-protutužitelja (dalje tuženik) radi utvrđenja da je ugovor o kupoprodaji nusproizvoda (mješavine željezne rudače i kamenog ugljena) sklopljen između stranaka 6. ožujka 2023. raskinut, te naknade štete u iznosu od 120.000,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom. U tužbi navodi da su tužitelj i tuženik 6. ožujka 2023. zaključili ugovor o kupoprodaji nusproizvoda (mješavine željezne rudače i kamenog ugljena) kojim ugovorom se tužitelj obvezao prodati, a kupac kupiti i preuzeti nusproizvode u ukupnoj količini na Terminalu Bakar, koja količina se trebala utvrditi geodetskim snimkom. Navedenim ugovorom da se tuženik obvezao prilikom potpisa ugovora uplatiti 30000 tona nusproizvoda u ukupnom iznosu od 36.666,25 EUR sa uključenim PDV-om, te izdati tužitelju neopozivu i na prvi poziv naplativu bankovnu garanciju u iznosu od 225.000,00 EUR, a koja bankovna garancija je trebala trajati do okončanja posla, s pravom tužitelja istu aktivirati u slučaju povrede ugovora od strane tuženika zbog nepreuzimanja kompletne količine robe ili samovoljnog odustajanja od posla iz bilo kojeg razloga, kao i prije utovara 30000 tona robe platiti tužitelju troškove utovara u iznosu od 6,00 EUR/t uvećano za pripadajući PDV. Isporuka robe da se trebala, sukladno ugovoru, vršiti po potrebi tuženika o čemu je bio dužan unaprijed obavijestiti tužitelja pisanim putem, a kako bi tužitelj pravovremeno osigurao sva potrebna tehnička sredstva za utovar robe. Iznos od 36.666,25 EUR tuženik da je uplatio, ali sa zakašnjenjem od dva mjeseca. Predmetni ugovor da je sklopljen na određeno vrijeme, i to 90 dana od dana potpisa ugovora, slijedom čega da je prestao važiti 6. ožujka 2023. Nadalje, ističe da tuženik, suprotno preuzetoj obvezi, te načelu savjesnosti i poštenja nikada nije dostavio vlastitu bankovnu garanciju već je naknadno izdao nenaplativu bankovnu garanciju od strane društva DUX MINERALS LLC sa sjedištem na Kosovu, a s kojim društvom tužitelj nikada nije bio u poslovnom odnosu. Također, navodi da tuženik, iako je preuzeo obvezu izrade geodetskog snimka radi utvrđenja ukupne količine nusproizvoda na Terminalu Bakar, isti nikada nije izradio, ali da se slobodnom procjenom radi o količini od oko 70000 tona nusproizvoda. Tuženik da nikada nije uplatio ukupnu kupoprodajnu cijenu, a niti je preuzeo u dijelu nusproizvode za vrijeme važenja ugovora, a niti pozvao tužitelja da izvrši isporuku i ukrcaj robe u skladu s odredbama ugovora. U konačnici, tuženik da nije dostavio odgovarajuću dokumentaciju koju je potrebno dostaviti nadležnim institucijama radi izdavanja dozvole za izvoz robe iz carinske zone, a bez koje dokumentacije nije moguće ishoditi odobrenje (izlaznu dozvolu) temeljem koje bi se isporuka i ukrcaj robe mogli izvršiti, a sve s obzirom da se radi o posebnoj vrsti robe na čiju trgovinu se primjenjuju posebni uvjeti. Slijedom iznijetog, a budući da nisu zaključili aneks ugovora, niti na bilo koji način dogovorili njegovo produljenje, da je obavijestio tuženika da smatra da je ugovor raskinut, odnosno da je prestao važiti nakon proteka roka na koji je bio zaključen. Stoga, a budući da iz navedenog proizlazi da je tužitelj svoje obveze iz ugovora uredno ispunjavao, te izvršio separaciju većeg dijela nusproizvoda i na taj način isti pripremio za preuzimanje u skladu s rokovima i količinama predviđenim ugovorom, a da tuženik isti nije preuzeo, da mu je nastala šteta, odnosno troškovi koji mu nikada nisu nadoknađeni. Isto tako, navodi i da je tuženik bio obvezan tužitelju platiti i trošak utovara robe u iznosu od 6,00 EUR/t uvećano za PDV i to prije nego li utovar uopće započne. Stoga, da je tuženik, a sukladno odredbi članka 1046. i 1089. Zakona o obveznim odnosima, dužan nadoknaditi prouzročenu štetu koja je tužitelju nastala radi neispunjenja ugovornih obveza i raskida ugovora njegovom krivnjom. Tuženik da je uplatio dio kupoprodajne cijene u iznosu od 36.666,25 EUR sa dva mjeseca zakašnjenja, dok šteta koja je nastala tužitelju, kada bi se oduzeo navedeni iznos, iznosi između 120.000,00 EUR i 237.333,75 EUR, sve ovisno o geodetskoj snimci kojom se utvrđuje količina nusproizvoda.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu u cijelosti osporio tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja. Istaknuo je da su u cijelosti neosnovani navodi tužitelja vezani za bankovnu garanciju, budući da je tuženik 2. lipnja 2023. e-mail porukom poslanom tužitelju dostavio predložak garancije s unesenim podacima, te zamolio tužitelja za provjeru teksta kako bi mogao poslati garanciju u postupak, a što je tužitelj e-mail porukom istoga dana potvrdio, te uputio tuženika da može krenuti u finalizaciju. Iz navedenog predloška teksta garancije da je razvidna oznaka izdavatelja garancije DUX MINERALS LLC, kao i korisnika garancije, ovdje tužitelja. Nadalje, istaknuo je da je tuženik po ovlaštenom geodetu izradio geodetski snimak iz kojeg je jasno razvidno da je količina nusproizvoda skoro i duplo manja od tužiteljeve slobodne procjene od oko 70000 tona. Separaciju većeg dijela nusproizvoda da je izvršio upravo tuženik o svom trošku angažirajući za to ovlašteno trgovačko društvo TIA AUTO d.o.o., stoga da je neosnovan navod tužitelja da je on izvršio separaciju nusproizvoda. Tužitelj da nikada nije obavijestio tuženika da je materijal spreman za preuzimanje, već da je tuženik stalnim upitima molio tužitelja da mu omogući pristup kupljenoj robi, te dovršetak separacije, a u konačnici i izvoz cjelokupne količine nusproizvoda iz carinske zone, a što tužitelj nikada nije učinio. Također, navodi da je netočan navod tužitelja da mu nikada nije dostavio dokumentaciju potrebnu za izdavanje dozvole za izvoz iz slobodne zone jer da je, na traženje tužitelja, 31. srpnja 2023. i 2. kolovoza 2023. dostavio pisma namjere krajnjih kupaca iz kojih je razvidno tko je krajnji kupac i odredište na koje će se nusproizvod otpremiti. Ističe i da je netočan navod tužitelja da je dio kupoprodajne cijene u iznosu od 36.666,25 EUR platio sa zakašnjenjem, budući da je navedeni iznos platio 2. svibnja 2023., odnosno istog dana kada mu je tužitelj izdao račun broj 04/2023. Iz svega navedenog da je razvidno da je tuženik sve svoje obveze temeljem sklopljenog ugovora ispunio na vrijeme za razliku od tužitelja koji nije ispunio niti jednu od obveza preuzetih ugovorom.

3. Tuženik je, uz odgovor na tužbu, podnio protutužbu u kojoj je naveo da je, s obzirom na sve izneseno u odgovoru na tužbu, tužitelj taj koji je tuženiku prouzročio značajnu materijalnu štetu. Stoga da trpi štetu zbog gubitka krajnjih kupaca, penala koje mora platiti zbog neisporuke robe krajnjem kupcu, te plaćanja troška separacije robe kojoj nema pristup, a što je sve prouzročilo značajan gubitak u njegovom redovnom poslovanju. Separaciju robe da je zbog proteka vremena potrebno ponovno izvršiti, a što da mu predstavlja dodatan trošak. Istaknuo je da se naknada štete očituje u iznosu od 36.666,25 EUR na ime plaćenog računa tužitelja broj 02/2023 od 2. svibnja 2023., 59.390,70 EUR na ime plaćenog računa za separaciju, 5.625,00 EUR na ime troška izdavanja garancije od 2,5%, 15.000,00 EUR na ime naknade posredniku od 0,511 EUR/t, 30.000,00 EUR na ime putnih troškova i gubitka u poslovanju, te najmanje 30.000,00 EUR na ime penala zbog neisporuke robe na dan podnošenja protutužbe, bez uračunatih kamata banci za vrijeme blokade sredstava temeljem izdane garancije, odnosno sveukupno 206.072,65 EUR. Stoga, zaključuje da prema tužitelju ima zahtjev s osnova ispunjenja ugovora i naknade štete, slijedom čega predlaže da sud donese presudu kojom će naložiti tužitelju da omogući tuženiku separaciju ostatka nusproizvoda na lokaciji Luka Rijeka d.d., Terminal Bakar i tako dobiven nusproizvod (mješavina željezne rudače i kamenog ugljena) isporuči tuženiku u količini od 30000 tona nusproizvoda (mješavine željezne rudače i kamenog ugljena), te osigura ukrcajne operacije na brod prema potrebnoj tehnologiji i ukrca navedenu količinu nusproizvoda (mješavine željezne rudače i kamenog ugljena) u transportno sredstvo (brod) tuženika na lokaciji Luka Rijeka d.d., Terminal Bakar, a sukladno ugovoru o kupoprodaji nusproizvoda (mješavine željezne rudače i kamenog ugljena) od 06. ožujka 2023., sve u roku od petnaest dana, te naknadi štetu u iznosu od 206.072,65 EUR sa zakonskim zateznim kamatama. U konačnici je osporio i vrijednost predmeta spora označenu u tužbu.

4. U odgovoru na protutužbu tužitelj je osporio da bi tuženiku nastala bilo kakva šteta, a ukoliko mu je šteta i nastala, da je ista posljedica propuštanja činjenja, odnosno odgovornost tuženika jer nije ispunio ugovorom preuzete obveze. Također ističe da ukoliko bi se i utvrdila osnova naknade štete, da u cijelosti osporava visinu štete koju tuženik potražuje. U odnosu na prigovor tuženika vezano za označenu vrijednost predmeta spora navodi da se kao vrijednost predmeta spora ima uzeti zbroj tražbina iz protutužbe i tužbe, slijedom čega predlaže da se vrijednost predmeta spora utvrdi u iznosu od 326.072,65 EUR.

5. U daljnjem tijeku postupka tužitelj je ustrajao kod navoda iz tužbe. Istaknuo je da je tuženik potpisom predmetnog ugovora preuzeo obvezu kupnje i preuzimanja nusproizvoda u ukupnoj količini koja se nalazi na Terminalu Bakar, kao i da će utovar za tuženika izvršiti tužitelj po cijeni utovara u iznosu od 6,00 EUR/t uvećano za PDV. Naveo je da je pristao sklopiti predmetni ugovor isključivo iz razloga jer je trebao vršiti utovar robe za tuženika po gore navedenoj naknadi, radi čega da su ugovorili da u slučaju povrede ugovora od strane tuženika zbog nepreuzimanja kompletne količine robe ili samovoljnog odustajanja od posla tužitelj može aktivirati bankovnu garanciju od strane kupca. Tuženik ne samo da nije pozvao tužitelja na isporuku robe, već da nikada nije dostavio potrebnu dokumentaciju za izlazak robe iz luke, s obzirom da se radi o robi na koju se odnose posebna ograničenja u prometu. Istaknuo je da je za upis robe u Očevidnik nusproizvoda potrebno prethodno provesti upravni postupak u kojem postupku se mora dostaviti dokumentacija izdana i ovjerena od budućeg korisnika nusproizvoda, a što tuženik nikada nije dostavio. Navedena dokumentacija da je propisana člankom 4. Pravilnika o gospodarenju otpadom i člankom 15. Zakona o gospodarenju otpadom. Stoga, a s obzirom na neispunjenje ugovorom preuzetih obveza u za to ugovorenom roku od strane tuženika da je tužitelj opravdano raskinuo ugovor i to isključivo krivnjom tuženika. U odnosu na visinu štete ističe da bi predmetnim poslovnim odnosom, a s obzirom na ugovorenu cijenu utovara u iznosu od 6,00 EUR/t, da je tuženik u cijelosti ispunio preuzete obveze iz ugovora, nesporno ostvario korist u iznosu od najmanje 180.000,00 EUR uvećano za iznos PDV-a. Odredbe o utovaru robe i cijeni robe da su bili bitni sastojci ugovora i uvjet bez kojeg ne bi došlo do sklapanja predmetnog ugovora. Također je istaknuo da nema znanja niti može potvrditi naplativost garancije stoga da autentičnost i naplativost bankovne garancije provjerava upravo banka, kao i da ista nije dostavljena na ispravan način iz kojeg razloga je i predložio saslušanje djelatnice DB.

6. Tuženik je u daljnjem tijeku postupka naveo da je u potpunosti nejasan navod tužitelja da je pristao sklopiti predmetni ugovor isključivo iz razloga jer je trebao vršiti utovar robe za tuženika budući da je predmet zaključenog ugovora kupoprodaja nusproizvoda, a ne utovar istog, budući da utovar robe od strane tužitelja nigdje nije definiran kao uvjet sklapanja ugovora i realizacije samog posla. Tužitelj da nije dostavio nikakav dokaz da je on izvršio separaciju nusproizvoda, a niti dokaz navodne ponovne separacije istog. Pisma namjere koje je tuženik dostavio tužitelju da su dostavljena na traženje tužitelja, te da isti nikada nije prigovorio njezinom sadržaju, a da tužitelj nikada nije pisanim putem zatražio dokumentaciju potrebnu za ishodovanje dozvola, a ono što je zatražio usmenim putem da mu je i dostavljeno. U odnosu na navode tužitelja vezano za bankovnu garanciju je istaknuo da je bankovnu garanciju dostavio u izvorniku i to upravo na ime DB iz OTP Banke, a sukladno predloženom tekstu garancije potvrđenom od strane tužitelja.

7. Raspravnim rješenjem od 26. veljače 2025., a nakon što je strankama omogućeno da se o tome izjasne, određena je vrijednost predmeta spora po tužbenom zahtjevu u iznosu od 120.000,00 EUR, a po protutužbenom zahtjevu u iznosu od 206.072,65 EUR. Naime, u situaciji tužbe i protutužbe prvenstveno treba navesti da su tužba i protutužba po svojoj pravnoj prirodi samostalne tužbe, pa se i vrijednost predmeta spora određuje posebno za svaku od njih, neovisno od činjenice zajedničkog raspravljanja, a ne kao zbroj tražbina iz tužbe i protutužbe.

8. Sud je u tijeku postupka izveo dokaz uvidom u dokumentaciju priležeću spisu, iskaz zastupnika po zakonu tuženika BB, te svjedoka SB, TB i ŠB.

9. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje ZPP), sud je utvrdio da su tužbeni zahtjev tužitelja i protutužbeni zahtjev tuženika djelomično osnovani.

10. Predmet tužbenog zahtjeva je zahtjev tužitelja da se utvrdi da je ugovor o kupoprodaji nusproizvoda zaključen 6. ožujka 2023. raskinut, te zahtjev za isplatu iznosa od 120.000,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom na ime naknade štete zbog raskida ugovora, dok je predmet protutužbenog zahtjeva tuženika zahtjev da se naloži tužitelju ispunjenje ugovora, odnosno da se naloži tužitelju da omogući tuženiku separaciju ostatka nusproizvoda na lokaciji Luka Rijeka d.d., Terminal Bakar i tako dobiven nusproizvod (mješavina željezne rudače i kamenog ugljena) isporuči tuženiku u količini od 30.000 tona nusproizvoda (mješavine željezne rudače i kamenog ugljena), te osigura ukrcajne operacije na brod prema potrebnoj tehnologiji i ukrca navedenu količinu nusproizvoda (mješavine željezne rudače i kamenog ugljena) u transportno sredstvo (brod) tuženika na lokaciji Luka Rijeka d.d., Terminal Bakar, a sukladno ugovoru o kupoprodaji nusproizvoda (mješavine željezne rudače i kamenog ugljena) od 06. ožujka 2023., te zahtjev za isplatu iznosa od 206.072,65 EUR sa zakonskom zateznom kamatom na ime naknade štete zbog neispunjenja ugovora od strane tužitelja.

11. Među strankama nije sporno da je između tužitelja i tuženika 6. ožujka 2023. zaključen ugovor o kupoprodaji nusproizvoda (mješavine željezne rudače i kamenog ugljena), kojim se tužitelj, kao prodavatelj obvezao prodati, a tuženik kao kupac kupiti i preuzeti nusproizvod u ukupnoj količini koja se nalazi na Terminalu Bakar, a koja ukupna količina se trebala utvrditi geodetskim snimkom.

12. Međutim, sporno je je li predmetni ugovor raskinut, a posljedično tome sporna je i obveza tužitelja na ispunjenje navedenog ugovora, kao i obveza stranaka na naknadu štete zbog neispunjenja ugovora, odnosno raskida ugovora krivnjom druge strane.

13. S obzirom na sporno, odnosno tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenjem da je predmetni ugovor o kupoprodaji nusproizvoda raskinut, te protutužbeni zahtjev tuženika da se naloži tužitelju ispunjenje ugovora, prvenstveno je valjalo odlučiti o tome je li navedeni ugovor raskinut.

14. Neosnovan je navod tužitelja da je ugovor o kupoprodaji raskinut istekom vremena na koji je isti zaključen. Točno je da je odredbom članka 15. (trajanje ugovora) ugovora o kupoprodaji nusproizvoda (list 8-11 spisa) ugovoreno da se ugovor sklapa na određeno vrijeme, a vrijedi 90 dana od dana potpisa. Međutim, prema stavu ovoga suda, navedena odredba ugovora predstavlja rok za ispunjenje ugovora, a ne rok na koji je ugovor sklopljen. Sukladno tome, utvrđenje je li ugovor raskinut istekom tog roka ovisi o tome je li ugovoreni rok ugovoren kao bitan sastojak ugovora ili rok za ispunjenje ugovora nije ugovoren kao bitan sastojak ugovora.

15. Odredbom članka 361. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22, 145/23 i 155/23; dalje ZOO) propisano je da kad je ispunjenje obveze u određenom roku bitan sastojak ugovora, pa dužnik ne ispuni obvezu u tom roku, ugovor se raskida po samom zakonu, dok je stavkom 4. propisano da to pravilo vrijedi kako u slučaju kada su ugovorne strane predvidjele da će se ugovor smatrati raskinutim ako ne bude ispunjen u određenom roku, tako i onda kada je ispunjenje ugovora u određenom roku bitan sastojak ugovora po naravi posla.

16. Sukladno citiranim zakonskim odredbama, da bi se radilo o situaciji kada je rok ispunjenja bitan sastojak ugovora, potrebno je, ne samo da stranke u ugovoru navedu rok ispunjenja obveze, nego da to izrijekom ugovore tako da bude jasno i izričito izražena volja stranaka da će se ugovor smatrati raskinutim ako ne bude ispunjen u tom roku. U konkretnom slučaju iz ranije navedene odredbe članka 15. ugovora ne proizlazi da su stranke jasno i izričito izrazile svoju volju da se ugovor smatra raskinutim ukoliko ne bude ispunjen u roku od 90 dana od njegova sklapanja, dok je iz drugih isprava u spisu, posebno e-mail korespondencije stranaka (list 33 spisa), ortofoto karti s obračunatim volumenom iz listopada 2023. (list 31-32 spisa), kao i iskaza saslušanih svjedoka TB i ŠB i zastupnika po zakonu tuženika BB razvidno da su stranke i nakon isteka navedenog roka vršile radnje i komunikaciju s ciljem ispunjenja obveza iz ugovora. Stoga, prema stavu ovoga suda, rok od 90 dana od dana sklapanja ugovora nije ugovoren kao bitan sastojak ugovora.

17. Međutim, tužitelj u tužbi, osim pozivanja na rok, ističe i da je do raskida ugovora došlo i zbog neispunjenja ugovora od strane tuženika, odnosno iz razloga neispunjenja ugovorne obveze izdavanja bankovne garancije, kao i nedostavljanja odgovarajuće dokumentacije, radi čega tužitelj nije mogao ishodovati odobrenje (izlaznu dozvolu) temeljem koje bi se mogla vršiti isporuka i ukrcaj robe, kao i neispunjenja obveze uplate ukupne kupoprodajne cijene za ukupnu količinu proizvoda.

18. Odredbom članka 362. stavak 1. ZOO-a propisano je da kad ispunjenje obveze u određenom roku nije bitan sastojak ugovora, dužnik zadržava pravo da i nakon isteka roka ispuni svoju obvezu, a vjerovnik da zahtijeva njezino ispunjenje, a stavkom 2. da ako vjerovnik želi raskinuti ugovor, mora ostaviti dužniku primjeren naknadni rok za ispunjenje, dok je stavkom 3. propisano da ako dužnik ne ispuni obvezu u naknadnom roku, nastupaju iste posljedice kao i u slučaju kad je rok bitan sastojak ugovora.

19. Iz e-mail korespondencije stranka od 31. srpnja 2024. (list 19-20 spisa) proizlazi da je tužitelj tuženiku dao izjavu o raskidu ugovora jer da isti nije ni u naknadnom roku ispunio ugovornu obvezu izdavanja bankovne garancije sukladno ugovoru, kao niti dostavio dokumentaciju potrebnu nadležnim institucijama za izdavanje dozvole za izvoz robe iz carinske zone.

20. Sukladno navedenom, a budući da je od isteka roka od 90 dana od sklapanja ugovora (lipanj 2023.), pa do izjave o raskidu ugovora od strane tužitelja zbog neispunjenja ugovornih obveza od strane tuženika proteklo više od godinu dana, pri čemu je nesporno da obveze iz ugovora nisu ispunjene niti u primjerenom naknadom roku, što godina dana svakako jest, nastupile su posljedice kao i u slučaju kad je rok bitan sastojak ugovora, odnosno nastupio je raskid ugovora.

21. Stoga je tužbeni zahtjev tužitelja da se utvrdi da je ugovor raskinut osnovan, a posljedično čemu je neosnovan protutužbeni zahtjev tuženika kojim isti zahtjeva nalaganje tužitelju ispunjenja ugovora, budući da su, sukladno odredbi članka 368. stavka 1. ZOO-a raskidom ugovora obje strane oslobođene svojih obveza, osim obveze naknade štete.

22. Odredbom članka 368. stavka 2. ZOO-a propisano je da ako je jedna strana ispunila ugovor potpuno ili djelomično, ima pravo na povrat onoga što je dala.

23. Odredbom članka 1111. stavka 1. ZOO-a propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, dok je stavkom 2. propisano da se pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom, a stavkom 3. da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

24. Među strankama nije sporno da je tuženik tužitelju na ime dijela kupoprodajne cijene 2. svibnja 2023. isplatio iznos od 36.666,25 EUR. Navedeno, osim iz navoda tuženika, proizlazi i iz tužbe tužitelja u kojoj je isti naveo da mu je tuženik uplatio dio kupoprodajne cijene u iznosu od 36.666,25 EUR, kao i iz naloga za nacionalno plaćanje u eurima (list 36 spisa), slijedom čega, a budući da je osnova temelj koje je tužitelj primio navedeni iznos otpala, tužitelj je dužan tuženiku vratiti navedeni iznos.

25. Odredbom članka 1115. ZOO-a propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

26. Iz citirane zakonske odredbe proizlazi da je odlučno je li prilikom stjecanja stjecatelj bio pošten ili nepošten, a tužitelj je prilikom stjecanja bio pošten stjecatelj, jer je stekao utuženi iznos na osnovi ugovora između stranaka, koji je tek kasnije raskinut.

27. Kako je, dakle, tužitelj dužan vratiti stečeno bez osnove s obzirom na osnovu koja je kasnije otpala, primjenom odredbe članka 1115. ZOO-a, valjalo je naložiti tužitelju isplatu zateznih kamata od dana podnošenja protutužbe 2. listopada 2024., kako je to tuženik protutužbenim zahtjevom i zatražio, iako bi mu iste pripadale od dana raskida ugovora, kada je tužitelj postao nepošteni stjecatelj.

28. Nadalje, odredbom članka 346. stavka 1. ZOO-a, propisano je da vjerovnik ima pravo na naknadu obične štete i izmakle koristi, te pravičnu naknadu neimovinske štete, koje je dužnik u vrijeme sklapanja ugovora morao predvidjeti kao moguće posljedice povrede ugovora, a s obzirom na činjenice koje su mu tada bile poznate ili morale biti poznate.

29. Odredbom članka 1045. stavka 1. ZOO-a propisano je da tko drugome prouzroči štetu dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

30. Citirana zakonska odredba, kojom je propisan kriterij pretpostavljene krivnje, primjenjuje se i na odgovornost za štetu nastalu u okviru ugovornog odnosa, sukladno odredbi članka 349. ZOO-a.

31. Pretpostavke odgovornosti za ugovornu štetu su malo šire (1. postojanje ugovora, 2. neispunjenje dužnikove obveze, 3. šteta vjerovniku, 4. postojanje uzročno posljedične veze, 5. postojanje protupravnosti odnosno nepostojanje neke od okolnosti koja dopušta oslobođenje dužnika od odgovornosti) od onih propisani za izvanugovornu štetu, te je teret dokaza pretpostavki za naknadu štete na oštećeniku.

32. Budući da je u ovoj parnici tužbenim i protutužbenim zahtjevom istaknut zahtjev za naknadu štete, prvenstveno je odlučno pitanje postoji li krivnja tužitelja ili tuženika za raskid ugovora. Naime, za odluku je od odlučnog značaja je li opravdan raskid ugovora od strane tužitelja, odnosno je li tužitelj ili tuženik kriv za raskid ugovora, s obzirom da o tome ovisi i pitanje odgovornosti za eventualnu štetu koju trpi tuženik, odnosno tužitelj.

33. U konkretnom slučaju, tužitelj svoj zahtjev za naknadu štete na ime izmakle koristi temelji na navodima da je do raskida ugovora došlo zbog neispunjenja ugovornih obveza od strane tuženika, dok tuženik svoj protutužbeni zahtjev za naknadu štete na ime obične štete temelji na navodima da je ispunio sve obveze temelje ugovora, ali da tužitelj nije ispunio niti jednu od svojih obveza iz ugovora.

34. Prema stavu ovoga suda, u konkretnom slučaju, krivnja za raskid ugovora je na obje ugovorne strane, budući da je do neispunjenja ugovora, te u konačnici raskida istog došlo zbog nedovoljnog iskustva i nedovoljne pažnje obje ugovorne strane.

35. Naime, u konkretnom slučaju predmet ugovora o kupoprodaji bio je nusproizvod – mješavina željezne rudače i kamenog ugljena, koji se nalazio na području Luke Rijeka – Terminal Bakar. Navedeni nusproizvod je proizvodni ostatak, koji nije ni otpad ni proizvod, a nastaje kao rezultat proizvodnog procesa, gradnje građevine ili tehnološkog procesa, čija primarna svrha nije proizvodnja te tvari ili predmeta, a promet istim je uređen posebnim propisima. Ti posebni propisi su Zakon o gospodarenju otpadom („Narodne novine“ broj 84/21 i 142/23), te Pravilnik o gospodarenju otpadom („Narodne novine“ broj 106/22, 138/24 i 108/25). Navedenim propisima promet nusproizvodom uvjetovan je upisom tog nusproizvoda u Očevidnik nusproizvoda, za koji upis je potrebno ispuniti određene propisane uvjete. Upravo navedena činjenica „posebnosti“ prometa takvom robom zahtjeva da stranke prilikom zaključenja ugovora o kupoprodaji tog nusproizvoda budu upoznate s navedenim, te u zasnivanju i ispunjenu obveza iz tog poslovnog odnosa postupaju s pažnjom dobrog gospodarstvenika.

36. Odredbom članka 5. ZOO-a propisano je da su sudionici obveznih odnosa dužni surađivati radi potpunog i urednog ispunjenja obveza i ostvarivanja prava u tim odnosima, dok je odredbom članka 10. stavka 1. ZOO-a propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju svoje obveze postupati s pažnjom koja se u pravnom prometu zahtijeva u odgovarajućoj vrsti obveznih odnosa (pažnja dobrog gospodarstvenika, odnosno pažnja dobrog domaćina).

37. Međutim, već iz sadržaja predmetnog ugovora o kupoprodaji nusproizvoda od 6. ožujka 2023. proizlazi da stranke prilikom sklapanja ugovora nisu postupale na navedeni način, budući da odredbe ugovora uopće ne sadrže odredbe vezano za specifičnost prometa navedenim nusproizvodom, odnosno uopće ne sadrži odredbe o obvezama stranaka vezano za pribavu dokumentacije i koje dokumentacije potrebne za ishodovanje rješenje nadležnog tijela za upis u Očevidnik nusproizvoda, kao niti stranci ili osobi koja je to rješenje dužna ishoditi, a što je u prometu takvim proizvodima od ključnog značaja za „uspjeh“ ugovornog odnosa.

38. Isto tako, iz iskaza svjedoka TB (list 67-71 spisa), koji je kao punomoćnik tužitelja (kako je to iskazala zastupnica po zakonu tužitelja SB u vrijeme zaključenja ugovora) zaključio predmetni ugovor i zastupnika po zakonu tuženika BB proizlazi da niti jedna od stranaka nije bila u potpunosti upoznata s svim potrebnim „koracima“ potrebnim za prodaju i kupnju navedenog nusproizvoda. Tako je svjedok TB iskazao da tuženik nije znao što treba napraviti, odnosno što je potrebno za ishodovanje rješenja nadležnog tijela Primorsko- goranske županije vezano za predmetni nusproizvod, te da mu nikada nije dostavio potrebnu dokumentaciju, ali je neovisno o navedenom zahtijevao izdavanje bankovne garancije od strane tuženika, te dopuštao vršenje separacije navedenog proizvoda od strane tuženika, odnosno vršenje radnji koje bez navedenog rješenja Primorsko- goranske županije ostaju bez značaja.

39. S druge strane, zastupnik po zakonu tuženika BB (list 71-74 spisa) iskazao je da je tužitelju dostavio dokumentaciju potrebnu za izdavanje rješenja nadležnog tijela, i to dva pisma namjere (list 34-35 i 53-58 spisa) stranih trgovačkim društava za koje je naveo da su krajnji kupci nusproizvoda. Međutim, ukoliko je isti, kako je to naveo u svom iskazu, bio upoznat sa sadržajem Zakona o gospodarenju otpadom i Pravilnika o gospodarenju otpadom, odnosno uvjetima za izdavanje tog rješenja, istome nije moglo ostati nepoznato da navedena pisma namjere nisu dovoljna za ispunjenje uvjeta za izdavanje rješenja.

40. Isto tako, niti jedna od stranaka u spis nije dostavila dokaz da je drugu ugovornu stranu na bilo koji način upoznala sa posebnim obvezama vezano za promet nusproizvoda, iako tvrde da su s istima bili upoznati, a niti da je zahtijevala dostavu uredne i potpune dokumentacije, a koju obvezu druga ugovorna strana onda nije ispunila, te na taj način postupila suprotno ugovornim obvezama, što bi rezultiralo raskidom ugovora krivnjom druge ugovorne strane.

41. Navedeno potkrjepljuje i iskaz jedinog nepristranog svjedoka ŠB (list 83-84 spisa), kojeg je sud prihvatio, budući da je isti iskazivao okolnosno i logično, pri čemu je i sam svjedok naveo da je i nadalje sa strankama u dobrim odnosima. Također, svjedok TB i zastupnik po zakonu tuženika BB naveli su da je svjedok ŠB prisustvovao njihovim sastancima, te sudjelovao u predmetnom poslovnom odnosu kao posrednik, kako prije zaključenja ugovora, tako i tijekom trajanja ugovornog odnosa. Stoga bi životno i logično bilo da je isti detaljno upoznat s poslovnim odnosom stranaka, kao i obvezama koji iz istog proizlaze. Međutim, navedeni svjedok je u svom iskazu naveo da uopće nije upoznat s predmetom ugovora o kupoprodaji nusproizvoda, sadržajem tog ugovora, kao ni obvezama stranaka, te u konačnici razlozima raskida ugovora. Stoga, navedeno upućuje da ni stranke nisu u potpunosti bile upoznate sa posebnostima i okolnostima sklapanja i izvršenja ugovora o prometu nusproizvodima.

42. Slijedom svega navedenog, zaključak je ovoga suda, da niti jedna ugovorna strana nije u izvršenju svojih obveza postupala sukladno ranije navedenim temeljnim načelima obveznog prava, olako smatrajući da će predmetni posao biti „jednostavan“ i „brz“, a što je u konačnici dovelo do neispunjenja ugovornim obveza obje ugovorne strane, te raskida ugovora.

43. Iz navedenih razloga sud se nije upuštao u ocjenu navoda tužitelja u odnosu na valjanost bankovne garancije dostavljene od strane tuženika, budući da ista, s obzirom na ranije navedeno, nije odlučna za odluku u ovoj pravnoj stvari, zbog čega je i raspravnim rješenjem od 21. listopada 2025. odbio dokazni prijedlog za saslušanjem svjedoka DB.

44. Isto tako, a s obzirom da je sud utvrdio neosnovnim osnove zahtjeva tužitelja i tuženika za naknadu štete, raspravnim rješenjem od 21. listopada 2025. odbijeni su dokazni prijedlozi stranaka za saslušanjem svjedoka ĆB, te da se od Luke Rijeka pribavi podatak o dozvoli za ulazak djelatnika TIA AUTO d.o.o. Lovran na područje Terminala Bakar, a koji dokazni prijedlozi nisu relevantni za ocjenu osnovanosti zahtjeva, već eventualno visine tužbenog i protutužbenog zahtjeva.

45. Slijedom navedenog, o tužbenom i protutužbenom zahtjevu odlučeno je kao u točki I. – IV. izreke ove presude.

46. O troškovima parničnog postupka odlučeno je primjenom odredbe članka 154. stavka 2. i članka 155. ZPP-a.

47. Kako je već ranije navedeno, tužba i protutužba su po svojoj pravnoj prirodi samostalne tužbe, pa se i vrijednost predmeta spora određuje posebno za svaku od tih tužbi neovisno od činjenice zajedničkog raspravljanja, a ne kao zbroj tražbina iz tužbe i protutužbe. Stoga je valjalo posebno odlučiti o troškovima postupka nastalim vođenjem postupka po tužbi sukladno vrijednosti predmeta spora u iznosu od 120.000,00 EUR, a posebno vođenjem postupka po protutužbi, sukladno vrijednosti predmeta spora u iznosu od 206.072,65 EUR.

48. Nadalje, u konkretnom slučaju tužitelj je djelomično uspio sa tužbenim zahtjevom, a tuženik je djelomično uspio sa protutužbenim zahtjevom.

49. Tužitelj je podnio tužbu radi utvrđenja i naknade štete, te je u konačnici uspio u odnosu na zahtjev za utvrđenje, dok je sa zahtjevom za naknadom štete odbijen, slijedom čega je isti uspio sa 50% tužbenog zahtjeva.

50. Stoga, tužitelju pripada nagrada za sastav tužbe u iznosu od 904,00 EUR (50% od 1.808,00 EUR), sukladno Tbr. 7. točki 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23; dalje Tarifa), sastav podneska od 20. studenoga 2024. u iznosu od 904,00 EUR (50% od 1.808,00 EUR), te zastupanja na ročištima 26. veljače 2025., 10. lipnja 2025. i 21. listopada 2025. u iznosu od 904,00 EUR (50% od 1.808,00 EUR), sukladno Tbr. 9. točki 1. Tarife, zajedno sa pripadajućim PDV-om u iznosu od 1.130,00 EUR, odnosno ukupno iznos od 5.650,00 EUR. Također, tužitelj ima pravo i na naknadu troškova pristojbe na tužbu u iznosu od 331,81 EUR i pristojbe na presudu u iznosu od 331,81 EUR, a koji troškovi tužitelju pripadaju u punom iznosu, neovisno o uspjehu u sporu. Stoga tužitelju pripada naknada troška parničnog postupka u sveukupnom iznosu od 6.313,62 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. studenoga 2025., kao dana donošenja presude, sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP-a. U preostalom dijelu, zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka nije osnovan, budući da je sukladno ranije navedenom zatražen u previsokom iznosu.

51. Tuženik je podnio protutužbu radi nalaganja tužitelju izvršenja ugovora i naknade štete, te je u konačnici djelomično uspio u odnosu na zahtjev za isplatom, dok je zahtjev radi nalaganja izvršenja ugovora odbijen, slijedom čega je isti uspio sa 50% u odnosu na osnovu protutužbenog zahtjeva. Međutim, tuženik je djelomično uspio i u odnosu na visinu zahtjeva za isplatu. Stoga je kod odlučivanja o troškovima parničnog postupka kod parcijalnog uspjeha stranaka u sporu, u situaciji kad su sporni osnova i visina tužbenog zahtjeva, potrebno ocjenjivati (uzimati u obzir) uspjeh stranaka ne samo u pogledu visine prihvaćenog, odnosno odbijenog tužbenog zahtjeva, već je potrebno ocjenjivati uspjeh stranaka kako s obzirom na osnovu zahtjeva, tako i s obzirom na visinu prihvaćenog, odnosno odbijenog tužbenog zahtjeva.

52. Tužitelj je u odgovoru na protutužbu osporio osnovu i visinu protutužbenog zahtjeva za isplatu, a tuženikov zahtjev je djelomično usvojen, slijedom čega se ima smatrati da je glede osnove uspio 50% (sukladno ranije navedenom u točki 53. obrazloženja presude), a glede visine zahtjeva u omjeru uspjeha u sporu prema postavljenom protutužbenom zahtjevu, odnosno sa 18%. Aritmetičkom sredinom između uspjeha glede osnove i omjera glede visine dobiva se omjer uspjeha u sporu tuženika (uspjeh u sporu = (uspjeh glede osnove + uspjeh glede visine) : 2), slijedom čega je tuženik uspio sa 34%.

53. Tužitelj je u odnosu na osnovu protutužbenog zahtjeva uspio sa 50%, a u odnosu na visinu 82%. Aritmetičkom sredinom između uspjeha glede osnove i omjera glede visine dobiva se omjer uspjeha u sporu tužitelja (uspjeh u sporu = (uspjeh glede osnove + uspjeh glede visine) : 2), slijedom čega je tužitelj uspio sa 66%.

54. Konačan uspjeh stranke u sporu dobiva se razlikom između omjera uspjeha tužitelja u odnosu na omjer uspjeha tuženika, iz čega proizlazi da je tužitelj uspio u sporu po protutužbenom zahtjevu u omjeru od 32%, slijedom čega tužitelj ima pravo na naknadu troškova, a s obzirom na utvrđeni uspjeh u sporu od 32%.

55. Stoga, tužitelju pripada zatražena nagrada za sastav odgovora na protutužbu u iznosu od 960,64 EUR (32% od 3.002,00 EUR), sukladno Tbr. 8. točki 1. Tarife, te zastupanja na ročištima 26. veljače 2025., 10. lipnja 2025. i 21. listopada 2025. u iznosu od 960,64 EUR (32% od 3.002,00 EUR), sukladno Tbr. 9. točki 1. Tarife, zajedno sa pripadajućim PDV-om u iznosu od 960,64 EUR, odnosno ukupno iznos od 4.803,20 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. studenoga 2025., kao dana donošenja presude, sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP-a. U preostalom dijelu, zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka nije osnovan, budući da je sukladno ranije navedenom zatražen u previsokom iznosu.

56. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u točki V. izreke ove presude.

U Rijeci, 28. studenoga 2025.

Sudac

Marija Sušanj Tepša

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ovog rješenja nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka iste.

Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.