Republika Hrvatska
Općinski sud u Osijeku
Europske avenije 7
31000 Osijek
Poslovni broj: P-1024/2025-7
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski sud u Osijeku, po sutkinji Kameliji Matijašević, u pravnoj stvari tužitelja TD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Tomislavu Bogdanu, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženice Hrvatske poštanske banke d.d. Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB:87939104217, zastupana po gen. punomoćniku Jurici Barbariću, odvjetniku iz Vinkovaca, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 3. studenog 2025. u nazočnosti tužitelja i njegovog punomoćnika, te zamjenice punomoćnika tuženice UD, odvjetničke vježbenice kod odvjetnika Jurice Barbarića iz Vinkovaca, uz javnu objavu dana 28. studenog 2025.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se kako je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 213532, zaključenog dana 09.01.2008. god. između tužitelja TD i Volksbank d.d. Zagreb, pravnog prednika tuženika Hrvatske poštanske banke d.d., a koja u čl. 6. st. 1. glasi:
"Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: Jednokratno 1,10% (jedancijeladesetposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 (petstokunainulalipa) kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita."
II. Nalaže se tuženici Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB:87939104217, da tužitelju TD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 172,22 eura (stosedamdesetdvaeuradvadeset- dvacenta) zajedno sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 12.01.2008. do 31. srpnja 2008. po stopi od 15%, od 01. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. godine po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31.12.2022. god. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, od 01.01.2023. god. po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01.2024. god. po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a stopu koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženici Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB:87939104217, da tužitelju TD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 271,85 eura (dvjestosedamdesetjedaneuroosamdesetpetcenti) sa zateznom kamatom tekućom od dana 28. studenog 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
IV. Odbija se preostali zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 718,75 eura (sedamstoosamnaesteurasedamdesetpetcenti) s pripadajućim zateznim kamatama od 28. studenog 2025. pa do isplate, kao neosnovan.
i
r i j e š i o j e
Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Osijeku, kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tužitelj je protiv tuženice dana 25. srpnja 2025. podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate, koju obrazlaže navodeći da je dana 09.01.2008. sa Volksbank d.d. Zagreb kao pravnom prednicom tužene Hrvatske poštanske banke d.d. Zagreb zaključio Ugovor o kreditu broj 213532, a prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 26.198,53 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita. Navedenim Ugovorom tipa „uzmi ili ostavi“ u čl. 6. st. 1. ugovorena je jednokratna naknada za korištenje kredita od 1,10% (jedancijeladesetposto) cjelokupnog iznosa kredita koja se naplaćuje neposredno prije isplate kredita. S obzirom da je predmetni Ugovor zaključen i realiziran 09.01.2008. tužitelju je 11.01.2008. naplaćen iznos od 1.297,56 HRK kao naknada za korištenje kredita, a što je vidljivo iz prometne kartice po kreditu broj 213532 na ime TD. Ističe kako se toj ugovornoj odredbi za tzv. „ulaznu naknadu“ nije pojedinačno pregovaralo, već je ista unaprijed formulirana od strane tuženika (banke) te implementirana u tipski ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. Isto tako, tužitelj ističe kako mu nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i usluga u ime kojih se ista naplaćuje. Prema odredbi čl. 53. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/22, 59/23) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, a što je u konkretnom slučaju i riječ. Ujedno, navedena odredba (čl. 3.) je i ništetna jer je nedopuštena po čl. 269., 270. i 271. Zakona o obveznim odnosima, sve to u svezi s čl. 322., 323. i 324. ZOO-a. Stoga je tuženik nepošteni stjecatelj sukladno čl. 1115. ZOO-a i istu naknadu mora vratiti. Tome u prilog govori i čl. 96. te čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača (nepoštena i ništetna ugovorna odredba) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora, a ujedno je takvo formuliranje nepoštena poslovna praksa, konkretno zavaravajuća poslovna praksa pobliže opisana u čl. 107. do 110. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07). Dakle, navedena odredba nije bila ugovorena u dobroj vjeri te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega je ista nepoštena i ništetna te ne proizvodi pravni učinak. Za napomenuti je kako je na dan utuženja iznos naplaćene naknade u HRK po fiksnom tečaju konverzije Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/2022, ispravak NN 88/2022) tuženika iznosio 172,22 EUR, stoga ovim putem tužitelj upravo taj iznos potražuje od tuženika. Opreza radi, napominje i kako se protiv tuženika pred Općinskim sudom u Đakovu već vodio parnični postupak radi utvrđenja ništetnosti odredbi koje se odnose na jednostrano povećanu kamatnu stopu i tečaj CHF te isplatu pretrpljene štete i stečenog bez osnove na temelju toga, a koji je pravomoćno završen.
2. U odgovoru na tužbu od dana 28. srpnja 2025. tuženica prije svega ističe prigovor mjesne nenadležnosti, koji obrazlaže navodeći da je odredbom čl. 11.t.4. Ugovora o kreditu broj 213532 od 9.01.2008. za sve sporove proizašle iz tog Ugovora, ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta Kreditora (u Zagrebu), koji je sporazum dopušten odredbom čl. 70. Zakona o parničnom postupku, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda, radi čega je u konkretnom slučaju mjesno nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu kao stvarno nadležan prvostupanjski sud. Tužitelj ničim nije potkrijepio svoje tvrdnje da je ugovor sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu, te da se o mjesnoj nadležnosti nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj dokazao postojanje isključive mjesne nadležnosti drugog suda, pa predlaže Naslovu da se oglasi mjesno nenadležnim za suđenje u ovom predmetu te da spis predmeta dostavi stvarno i mjesno nadležnom sudu u Zagrebu.
2.1. Nadalje tužena osporava osnovanost i visinu zahtjeva, prigovara vrijednosti predmeta spora, jer se isplata zahtijeva u iznosu od 172,22 eura. Ističe prigovor zastare potraživanja budući je tužitelj predmetni parnični postupak pokrenuo tužbom dana 25.07.2025. pa prigovara zastari utuženog iznosa s osnova stjecanja bez osnove, sukladno Zakonu o obveznim odnosima. Prema čl. 215. st. 1. ZOO-a, zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Prema navedenom, zastara počinje teći prvoga dana dospjelosti tražbine. Dalje, u čl. 1111. st. 1. istog Zakona navodi se da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Prema navedenom, dospjelost stečenog bez osnove nastupa već u trenutku kada dođe do stjecanja. Dakle, o tog trenutka stjecatelj je dužan vratiti ono što je stekao, a osiromašeni ima pravo zahtijevati vraćanje onoga što je stjecatelj stekao. Takav pravni stav o početku tijeka zastarijevanja kondikcijskih zahtjeva desetljećima je dijelila i naša sudska praksa. Tako je i sam Vrhovni sud Republike Hrvatske, konzistentno tijekom desetljeća zauzimao stajalište da dospjelost stečenog bez osnove nastupa u trenutku stjecanja, a od kada je imovina stjecatelja povećana. Nadalje, za utvrđivanje nepoštenosti pojedine odredbe, tužitelj je dužan dokazati kako osnovu tako i visinu tužbenog zahtjeva. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, kumulativno moraju biti ispunjeni uvjeti; - da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo - da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva - da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Članak 6.1. Ugovora o kreditu jasno propisuje da se tužitelj tuženiku obvezuje platiti temeljem Ugovora naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, pri čemu je iznos naknade jasno i razumljivo izraženu u postotku od 1,10%. Dakle, odredbe su u Ugovoru jasno su postavljene i smještene na vidljivo mjesto, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama koji bi bili napisani manjim slovima ili uključene u fusnotu. Da su odredbe jasne i uočljive nije i ne može biti dvojbeno, budući da su iste sastavni dio Ugovora i u njemu su izričito navedene. Postojanje i naplaćivanje naknade za obradu i administraciju kredita u vrijeme sklapanja Ugovora bila je uvriježena u praksi banaka te je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan pregovarati s tuženikom oko plaćanje spomenute naknade. Također, tužitelj nije potkrijepio niti jednim dokazom tvrdnju da se o spornoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, niti pokušao dokazati da se radilo o formularnom ili tipskom ugovoru na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja. Svi ugovori o potrošačkom kreditu koje tuženik sklapa ili je sklopio s korisnikom kredita, prilagođeni su individualnim okolnostima tog korisnika. Stoga, ugovori o kreditu između različitih korisnika kredita razlikuju se po ključnim faktorima kao što su kamatna stopa, iznos glavnice, rok vraćanja i drugi uvjeti. Jasno je stoga da je o naknadi za administraciju i obradu kredita bilo pregovaranja, s obzirom na to da su ugovorne strane izričito dogovorile primjenu Tarife, te da je tužitelj u svakom trenutku imao mogućnost odabrati neki drugi model kredita koji je bio dostupan na tržištu u to vrijeme. Također, Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Dakle, Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Također, potrebno je istaknuti odredbu članka 83. Zakona o zaštiti potrošača, koja propisuje da će sud prilikom ocjene poštenosti određene ugovorne odredbe uzeti u obzir prirodu robe ili usluge koja je predmet ugovora, sve okolnosti koje su prethodile i koje su pratila sklapanje ugovora, druge ugovorne odredbe te, ukoliko postoji, drugi ugovor koji se odnosi na ugovor koji se ocjenjuje i koji predstavlja glavni ugovor. Dakle, kako Direktiva, tako i ZZP utvrđuju kriterije na temelju kojih se ocjenjuje poštenost ugovorne odredbe. To znači da je i u ovom konkretnom slučaju nužno razmotriti informacije koje su tužitelju kao potrošaču bile dostavljene, kao i okolnosti koje su postojale prije i tijekom sklapanja ovog ugovora o kreditu. U odnosu na navedeno, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita. Ističe kako nema nikakvog zakonskog uporišta u tada primjenjivim propisima, a niti uporišta u sudskoj praksi, da je nedopuštena ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo na naknadu za obradu ugovora o kreditu. Iz samog sadržaja Ugovora o kreditu jasno se može zaključiti da se ne radi o prikrivenim odredbama, već o izričitim, jasno vidljivim i konkretno (u postotku) definiranim uvjetima. S obzirom na svojstvo tužitelja kao stranke u postupku, iskaz svjedoka u ovom kontekstu ne može se smatrati vjerodostojnim. Tužitelj je, nakon što je pročitao ugovor i upoznao se s njegovim uvjetima, imao potpunu mogućnost odlučiti hoće li sklopiti ugovor ili od njega odustati. Što se tiče visine tužbenog zahtjeva, ističe da tužitelj nije dokazao osnovu svog tužbenog zahtjeva, te stoga nije opravdano ulaziti u raspravu o visini istog.
2.2. Tužena na pripremnom ročištu od dana 3. studenog 2025. navodi da i nadalje osporava osnovanost tužbenog zahtjeva, ali ne osporava visinu zahtjeva, te ostaje kod prigovora naznačene vrijednosti predmeta spora, kao i svih navoda.
3. Tužitelj podneskom od dana 26. listopada 2025. osporava navode tuženice iz odgovora na tužbu i prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda, navodeći da sporno ugovorno određenje o naplati tzv. ulazne naknade, kao i odredba o prorogaciji mjesne nadležnosti, predstavljaju nepoštene ugovorne odredbe u smislu čl. 53. i čl. 54. t. 19. Zakona o zaštiti potrošača. Naime, čl. 53. st. 1. ZZP-a jasno određuje da je nepoštena ona ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača. Tužitelj nije imao mogućnost pregovaranja o spornoj odredbi, već je ona bila unaprijed formulirana od strane banke u tipskom ugovoru („uzmi ili ostavi“), zbog čega se ista smatra nepoštenom. Nadalje, čl. 54. t. 19. ZZP-a izričito kao primjer nepoštene ugovorne odredbe navodi onu kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom, što je upravo slučaj s ugovorenom klauzulom o nadležnosti suda u Zagrebu, kojom se potrošaču otežava ostvarenje prava pred lokalno nadležnim sudom. Slijedom toga, i odredba o naplati ulazne naknade i odredba o mjesnoj nadležnosti predstavljaju ništetne ugovorne odredbe koje ne proizvode pravne učinke. Nadalje, tuženik neosnovano ističe prigovor zastare. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice od 30. siječnja 2020. zastarni rok za tražbinu povrata temeljem ništetne ugovorne odredbe ne počinje teći u trenutku isplate, već tek od dana pravomoćnosti presude kojom je ta ništetnost utvrđena. Time je jasno potvrđeno da stranka nije u mogućnosti ostvariti svoja prava prije nego što ništetnost bude pravno utvrđena u odgovarajućem parničnom postupku. Ovo pravno shvaćanje obvezuje sve nižestupanjske sudove temeljem članka 26. stavka 1. Zakona o sudovima, a bilo je primijenjeno i u nizu konkretnih predmeta u kojima su sudovi odbacivali prigovore zastare temeljem iste pravne logike. Stoga je prigovor zastare koji polazi od trenutka plaćanja, a ne od pravomoćne odluke o ništetnosti pravno neutemeljen i valja ga u cijelosti odbiti. Istom logikom tužitelj je postavio iznos kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva. Nastavno, tuženik pogrešno osporava pravilnost označenog VPS-a. Tužbeni zahtjev u ovom predmetu obuhvaća kako deklaratorni zahtjev (utvrđenje ništetnosti odredbe o naknadi za obradu kredita), tako i kondemnatorni zahtjev (isplatu iznosa od 172,22 EUR), pa se vrijednost predmeta spora određuje zbrojem vrijednosti oba zahtjeva, sukladno članku 37. stavku 1. Zakona o parničnom postupku. Također, za pojasniti je kako se odredba o naknadi za obradu kredita smatra nepoštenom jer tuženik nije jasno ni transparentno objasnio što ta naknada obuhvaća niti je dostavio dokaze da je zaistu pružena bilo kakva konkretna usluga. Radi se o unaprijed određenom paušalnom iznosu, bez ikakvog pojašnjenja, ili dokumentacije koja bi potvrdila njegovu osnovanost. Takav način određivanja naknade nije u skladu s načelima transparentnosti i ravnoteže prava i obveza ugovornih strana, kako ih zahtijeva Zakon o zaštiti potrošača i Direktiva 93/13/EEZ. Sud Europske unije u više navrata je istaknuo da banka mora potrošaču omogućiti razumijevanje prirode i svrhe takve naknade. U suprotnom, radi se o odredbi koja stvara znatnu neravnotežu na štetu potrošača i kao takva je ništetna. Nadalje, prema praksi Suda Europske unije, osobito u predmetima C-26/13 (T) iC-143/13 (U), ugovorne odredbe u potrošačkim ugovorima moraju biti ne samo jezično jasne i gramatički razumljive, već i ekonomski transparentne. To znači da potrošač, prije sklapanja ugovora, mora biti u stanju razumjeti konkretne pravne i financijske posljedice određene odredbe za svoje obveze. Transparentnost podrazumijeva da potrošač može racionalno procijeniti rizike koji iz ugovora proizlaze, uključujući kako i na temelju čega se formira naknada ili određeni trošak. U konkretnom slučaju, banka nije pružila jasno, razumljivo i dokumentirano objašnjenje mehanizma obračuna naknade za obradu kredita. Nije predočeno što ta naknada obuhvaća, kojim kriterijima se vodi, niti koje konkretne usluge su za nju pružene. Takvo postupanje povređuje članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive 93/13/EEZ, prema kojima netransparentna odredba može biti predmet ocjene nepoštenosti. Ako se odredba ne može jasno razumjeti u ekonomskom smislu, smatra se nepoštenom, a time iništetnom, bez obzira na to što se eventualno odnosi na glavni predmet ugovora ili cijenu usluge. Nastavno, iako se može tvrditi da je klauzula o naknadi za obradu kredita gramatički razumljiva - u smislu da je jasno formulirana i jezično čitljiva - to samo po sebi nije dostatno prema kriterijima Direktive 93/13/EEZ i ustaljene prakse Suda Europske unije. Naime, prava mjerodavna ocjena uključuje i tzv. ekonomsku transparentnost, odnosno pitanje je li potrošaču na jasan i razumljiv način prikazano kako se određena naknada formira, na temelju kojih konkretnih usluga ili aktivnosti banke, te u kojoj mjeri utječe na njegovu ukupnu obvezu. U ovom slučaju, banka nije obrazložila strukturu ni osnovicu za obračun naknade, niti je predočila ikakvu posebnu protučinidbu za isti iznos. Klauzula je bila dio unaprijed pripremljenog obrasca bez ikakve individualne pregovaračke mogućnosti s potrošačem, što dodatno pojačava njezin nepošteni karakter. Takva standardizirana i jednostrano nametnuta ugovorna odredba, bez ikakve transparentnosti o stvarnim ekonomskim učincima, ne može se smatrati poštenom ni prema domaćem ni prema europskom pravu. Naime, Vrhovni sud RH je utvrdio ništetnost odredbe o naplati naknade za obradu kredita u visini 2% iznosa kredita jer nije bila transparentna niti je banka dokazala da je pružila dodatnu uslugu izvan uobičajenog poslovanja. Također, tužitelj kao potrošač nije imao mogućnost pregovaranja o odredbi o naknadi za obradu kredita, koja je bila unaprijed određena, iako jasna i uočljiva. U kombinaciji s ostalim nepoštenim odredbama (o kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli i naknadi za prijevremenu otplatu), takva odredba dovela je do znatne neravnoteže na štetu potrošača. Prema presudi Vrhovnog suda RH broj: Rev- 673/2023-2, sud prilikom testa nepoštenosti ne smije se voditi isključivo time što banka nije dokazala troškove, već mora uzeti u obzir i narav usluge, okolnosti sklapanja ugovora i zahtjev transparentnosti, sukladno čl. 81., 83. i 85. ZZP-a. Tužitelj nije pregovarao o naknadi za obradu kredita, koja je bila unaprijed određena u tipskom ugovoru, niti mu je objašnjena njena svrha i struktura. Iako je znao da mora platiti naknadu, nije znao na što se konkretno odnosi. Banka nije vodila računa o interesima potrošača, što je dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu tužitelja, pa je odredba ništetna prema stajalištu Vrhovnog suda RH, broj: Rev- 266/2024. Također, prema praksi VSRH koji su iskazali u presudi broj: Rev-1035/2024 odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu i naknadi za obradu kredita ništetne su jer banka nije dokazala stvarne troškove, a tužitelj kao potrošač nije imao mogućnost pregovaranja. Takvo postupanje prouzročilo je znatnu neravnotežu na njegovu štetu, pa je tuženik nepošten stjecatelj, a tužitelj ima pravo na zateznu kamatu od dana plaćanja. Ističe i kako tuženik u svom odgovoru nije osporio visinu tužbenog zahtjeva, dapače isti u toč. 4. na str. 4. izričito navodi kako visina nije sporna, već samo osnova
- konkretno, tuženik i nije naveo argumente koji bi ukazivali na njenu neosnovanost. Tvrdnja tuženika da tužitelj nije dokazao osnovu zahtjeva ne znači automatski da je visina spornog iznosa neutemeljena, već upućuje na pitanje dokazivanja činjeničnog stanja, što je predmet redovnog postupka. S obzirom na to da tuženik nije osporio ni visinu iznosa ni podatke na kojima se temelji, tužitelj predlaže da sud provede postupak i donese odluku na temelju dostavljene mu dokumentacije i saslušanja stranke.
4. Sud je na pripremnom ročištu dana 3. studenog 2025. prihvatio prigovor tuženice u odnosu na vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi, te donio rješenje kojim je vrijednost predmeta spora odredio u iznosu od 172,22 eura, sukladno čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023.). Naime, tužitelj je u ovom sporu istaknuo zahtjev za činidbu/isplatu, koji se sastoji od isplate utuženog iznosa; i deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti djela odredbe Ugovora, kojom je ugovorena isplata predmetnog iznosa. Dakle, deklaratorni zahtjev u konkretnom slučaju treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za činidbu/isplatu. U takvim okolnostima, prema stavu ovog Suda, vrijednost predmeta spora određuje se samo prema vrijednosti predmeta spora za činidbu/isplatu, a što je u konkretnom slučaju isplata iznosa od 172,22 eura (tako u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 475/2008-2 od 27.10.2008., Revr-31/2002-2 od 09.05.2002, Rev 688/00-2 od 07.01.2004.).
5. Prije svega, nije osnovan prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda.
5.1. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora dana 9. siječnja 2008., na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07., na snazi od 07.08.2007.).
5.2. Odredbom čl. 59. Zakona o parničnom postupku, propisano je da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi.
5.3. Odredbom čl. 96. st. 1., 2. i 4. Zakona o zaštiti potrošača, je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenju uzrokuju značajnu neravnotežnu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (1.); Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (2.); Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (4.).
5.4. Odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Identične odredbe sadrži i čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14., 110/15. i 14/19.), a ovaj Zakon usklađen je s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (nastavno: Direktiva). Prema čl. 3. Direktive, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (stavak 1.), time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (stavak 2.).
5.5. Sud Europske unije u nizu svojih odluka zauzeo je stajalište u potrebi tumačenja citirane Direktive i njenih odredbi implementiranih u nacionalno zakonodavstvo (Zakon o zaštiti potrošača) na način da se maksimalno pogoduje potrošačima. Najznačajnije odluke Suda koji je regulativu o nepoštenim ugovornim odredbama kvalificirao kao dio javnog poretka te posljedično tome obvezao nacionalne sudove da ex off ispituje nepoštenost spornih odredbi, bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama, a koje se mogu primijeniti na konkretni slučaj su odluke u predmetu Oceano (spojeni predmeti C-240/98 do C-244/98) i Penzugyi Lizing (C-137/08).
5.6. Kada se utvrdi da je riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi ista će se utvrditi apsolutno ništetnom ex tunk, što je ustaljena praksa Suda kod potrošačkih ugovora.
5.7. U konkretnoj situaciji, odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti (članak 10. Ugovora) predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, obzirom se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Naime, navedena odredba je unaprijed sročena od strane prednice tužene, čija ugovorna pozicija je znatno jača u odnosu na poziciju tužitelja, sa svrhom da nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu u sudu sjedišta Banke, te si time ostvari pogodnost i bitno manje troškove. Tužitelj pak, što se tiče razumijevanja transakcija koje su u pitanju, pa tako i ugovorne odredbe o mjesnoj nenadležnosti, je osoba koja ne posjeduje pravno znanje, a s obzirom da se radi o tipskim ugovorima, nije bio niti u poziciji da o istoj ugovornoj odredbi raspravlja. Predmetni ugovor je sklopljen u Osijeku, tužitelj je osoba sa prebivalištem u [adresa], pa bi prorogiranje mjesne nadležnosti na Općinski građanski sud u Zagrebu, koji je znatno udaljen (oko 280,00 km) od mjesta prebivališta tužitelja ([adresa]) za tužitelja izazvalo visoke troškove dolaska na sudska ročišta, a time i znatnu neravnotežu o procesno pravnom položaju ugovornih stranaka. Dakle, tako zaključen ugovor je zaključen protivno načelima ekonomičnosti i nepravičan prema tužitelju.
5.8. Slijedom navedenog, među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe članka 70. Zakona o parničnom postupku.
5.9. Na pitanje nadležnosti u konkretnom slučaju primjenjuje se odredba čl. 59. Zakona o parničnom postupku, kojom je propisano da je u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta jedinica nalazi, te odredbe članka 46. st. 1. i čl. 48. st. 1. Zakona o parničnom postupku, kojima je propisana općemjesna nadležnost suda prema sjedištu tuženika.
5.10. Kako iz iskaza tužitelja proizlazi da je Ugovor o kreditu zaključen u Osijeku, te je i solemniziran u Osijeku od strane javnog bilježnika Zdenke Pavelić- Musa iz Osijeka pod brojem OV-584/08 dana 10.01.2008., da tuženica nije osporila da bi spor nastao u povodu djelatnosti te Podružnice, to je, u smislu odredbe članka 59. Zakona o parničnom postupku, mjesno nadležan Općinski sud u Osijeku.
5.11. U smislu odredbe članka 46. st. 1. i čl. 48. st. 1. Zakona o parničnom postupu, mjesno nadležan bi bio sud sjedišta tuženice, odnosno Općinski građanski sud u Zagrebu. Prema tome, za suđenje u ovom postupku mjesno nadležan može biti ili Općinski građanski sud u Zagrebu, odnosno Općinski sud u Osijeku. Pošto se tužitelj opredijelio za Općinski sud u Osijeku, to je isti u ovom predmetu mjesno nadležan, slijedom čega se prigovor mjesne nenadležnosti tužene ukazuje neosnovanim, pa je isti valjalo odbiti i odlučiti kao u izreci rješenja.
6. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku saslušao tužitelja na okolnost neposrednog pregovaranja s prednicom tuženice o spornoj odredbi Ugovora, te je li od prednice tuženice dobio potpune informacije i obavijesti koje se odnose na spornu ugovornu odredbu, izvršio uvid i pročitao Ugovor o kreditu broj 213532 od 9.01.2008. (list 5.-11. spisa), Prometnu karticu po kreditu broj 213532 (list 12.-20. spisa), te Otplatnu tablicu po kreditu (list 21. -23.).
7. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje da je ništetna odredba čl. 6.1. Ugovora o kreditu od 9.01.2008. kojom je ugovoreno da korisnik kredita plaća naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita jednokratno 1,10% od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn, neposredno prije isplate kredita, te zahtjev za isplatu iznosa koji je po toj osnovi naplaćen s pripadajućom zateznom kamatom.
8. Među strankama nije sporna pasivna legitimacija tužene, da je tužitelj s pravnom prednicom tužene Volksbank d.d. Zagreb, sklopio dana 9.01.2008. Ugovor o kreditu broj 213532, ovjeren kod javne bilježnice Zdenke Pavelić-Musa iz Osijeka pod brojem OV-584/08 dana 10.01.2008., kojim je kreditor odobrio tužitelju iznos od 26.198,53 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita, s namjenom kupovine pokretnine (osobnog vozila), te da je tužitelj prednici tuženice Volksbank d.d. platio naknadu na ime troška za obradu kredita u iznosu od 1.297,56 kn / 172,22 eura dana 11.01.2008.
9 . Među parničnim strankama je sporna osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno je li odredba kojom je ugovoreno plaćanje za obradu zahtjeva i administraciju kredita u visini od 1,10% od iznosa kredita, jednokratno i neposredno prije isplate kredita, sadržane u članku 6.1. Ugovora o kreditu, ništetna, te da li je nastupila zastara potraživanja.
10. Iz iskaza tužitelja sa ročišta za glavnu raspravu održanog dana 3. studenog 2025. proizlazi da je tijekom 2008. godine zaključio Ugovor o kreditu sa Volksbank d.d. Zagreb, na način da mu je Ugovor o kreditu poslan unaprijed sačinjen u Auto kuću Zubak u Osijeku, u kojoj je kupio vozilo i za kupnju kojeg mu je trebao taj kredit, te uopće nije išao u Banku radi realizacije kredita, već su mu u Auto kući rekli da imaju ugovor sa Volksbank d.d. i da se sve odrađuje preko Auto kuće. Ugovor je zaključio kao fizička osoba, nije bio vlasnik tvrtke, niti obrta i osobno vozilo mu je bilo potrebno radi obiteljskih potreba i prijevoza djece koja su tada bila mala. Nitko mu nije rekao da ću morati plaćati naknadu za obradu kredita, a niti je razgovarao s nekim osobnim bankarom, već se sve odvijalo isključivo u Auto kući. Kada su iz banke poslali u Auto kuću Ugovor o kreditu, on je već bio unaprijed sačinjen od strane Banke sa unesenim ugovornim odredbama na koje on nije mogao utjecati, niti o istima pregovarati, već je samo mogao potpisati Ugovor ukoliko je želio realizirati kredit. Ne bi mogao realizirati kredit da nije pristao na neku od ugovornih odredbi, a prije potpisa Ugovora je isti pročitao i pitao je zašto mora platiti tu tzv „ulaznu naknadu“, ali mu je rečeno da je takva politika Banke i da ukoliko želi kredit, da to mora platiti. Taj iznos su mu skinuli odmah pri isplati kredita, pa mu je iznos kredita bio umanjen.
10.1. Iz samog sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu (list 5.-11.) razvidno je da je isti sastavljen od strane pravne prednice tuženice (Volksbank d.d. Zagreb), prema unificiranom obrascu uz upotrebu strogo formalnih, laiku teško razumljivih izraza, u kojem se mijenjaju samo osobni podaci korisnika kredita, te iznos kredita i rok otplate. Iz članka 6.1. Ugovora (NAKNADE) proizlazi da je ugovoreno da se naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita plaća jednokratno od 1,10% od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn i neposredno prije isplate kredita.
10.2. Uvidom u Prometnu karticu po kreditu broj 213532 (list 12. -20. spisa) je utvrđeno da je naknada naplaćena dana 11.01.2008. u iznosu od 1.297,56 kn.
11. Ocjenjujući svaki dokaz posebno, sve dokaze zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, temeljem odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku, a prema svom uvjerenju, sud je zaključio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti.
12. Stranke su dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, te je svaka stranka dužna iznijeti činjenice u predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika, sukladno odredbi čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku.
13. Sukladno čl. 3. st. 1. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07. na snazi od 07.08.2007.), koji je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu bio na snazi, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja.
14. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023.) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita. Međutim, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.
15. Nadalje, odredbom čl. 96. st. 1., 2. i 4. Zakona o zaštiti potrošača, je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenju uzrokuju značajnu neravnotežnu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (1.); Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (2.); Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (4.).
16. Nadalje, sukladno odredbi čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača, propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.
16.1. Ovdje valja napomenuti to da odredbu čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača, treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Stoga ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti, načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, odredba članaka 6.1. Ugovora o kreditu, nije izuzeta iz ocjene poštenosti.
16.2. Sukladno navedenom, u okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s odredbom čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.
16.3. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, odlučno je ocijeniti bi li tužena, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovala s tužiteljem, mogla razumno očekivati da bi takva ugovorna odredba bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba u članku 6.1. ne sadrže nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tužena mogla razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.
16.4. Također, kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1,10%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.
17. Nadalje, odredbom čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača, propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, te da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Također, odredbom čl. 74. točka 3. Zakona o zaštiti potrošača, propisano je da Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavke pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.
17.1. Posljedice ništetnosti proizlaze iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, kojim je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.
17.2. Odredbom članka 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, propisano je kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.
17.3. Zaključno treba naglasiti da iz čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, proizlazi da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, s tim da identično proizlazi i iz čl. 102. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača. Štoviše iz čl. 324. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, proizlazi da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.
18. Direktivom 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača, jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.
19. Sukladno citiranoj odredbi čl. 96. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati, u konkretnom slučaju, na tuženici je bio teret dokaza da se pojedinačno pregovaralo o spornoj ugovornoj odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, a tuženica u provedenom postupku nije dokazala tu činjenicu. Iz iskaza tužitelja saslušanog u dokaznom postupku, te iz samog Ugovora o kreditu, proizlazi da je kredit odobren namjenski, isti je tužitelj utrošio na kupnju osobnog vozila koji mu je trebao za vlastite (osobne) potrebe i potrebe obitelji, a iz čega proizlazi da isti ima svojstvo potrošača u konkretnom ugovornom odnosu. Dakle, tužitelj je u smislu čl. 3. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača, s pravnom prednicom tuženice kao trgovcem sklopio predmetni Ugovor o kreditu, u svrhe koje nisu namijenjene tužiteljevom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, niti je u to vrijeme bio vlasnik obrta ili tvrtke. S druge strane, kako je pravna prednica tuženice banka i davanje kredita je proizvod bankarske djelatnosti kojom se bavi, to je predmetni Ugovor potrošački i tužitelj u tom ugovornom odnosu ima status prosječnog potrošača u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača.
20. U odnosu na spornu činjenicu jesu li stranke pregovarale oko naknade za obradu kredita ugovorene u članku 6.1. Ugovora o kreditu, odnosno je li tužitelj imao utjecaj na sadržaj te odredbe Ugovora, sud je saslušao tužitelja iz čijeg iskaza proizlazi da je ugovor o kreditu bio unaprijed sastavljen od strane prednice tuženice po principu „uzmi ili ostavi“, te nije imao mogućnosti pregovaranja oko ugovornih odredbi, te nije niti odlazio u Banku, već mu je Ugovor dostavljen u Auto kuću Zubak u Osijeku u kojoj je kupio osobno vozilo, te ga nitko nije upozorio da će morati platiti spornu naknadu, a kada je istu uočio u Ugovoru prilikom čitanja istog, rečeno mu je da je takva politika Banke i da to mora platiti ukoliko želi realizirati kredit.
20.1. Na temelju iskaza tužitelja proizlazi da istom nije pojašnjeno od čega se sastoji ulazna naknada, da se o toj naknadi nije moglo pregovarati, već je tužitelju ponuđen na potpis gotov, unaprijed sastavljen Ugovor od strane Banke, koji je mogao ili potpisati/prihvatiti ili odbiti. Dakle, tužitelj nije bio u poziciji da može pregovarati o bilo čemu, te je prihvatio i poštivao navedenu ugovornu odredbu, koja je bila unaprijed sročena i pripremljena od strane Banke, jer inače ne bi dobio iznos kredita koji je iskoristio za kupovinu osobnog vozila.
20.2. U takvim okolnostima, treba naglasiti da ne bi bilo dostatno niti da je tužitelju sporna odredba u vrijeme sklapanja Ugovora pojašnjena samo formalno i gramatički ili kroz kratke obavijesti djelatnika pravne prednice tuženice, putem npr. promotivnih letaka, ako tužitelju takve obavijesti ne bi bile suštinski razumljive. Pravna prednica tuženica je tužitelju trebala pružiti potpune informacije, temeljem kojih je tužitelj suštinski mogao shvatiti značenje odredbe o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva i njezinoj visini, te kako bi na temelju toga nastavno mogao procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogle imati za njegove financijske obveze. To je prednica tuženice mogla samo da je tužitelju omogućila aktivno pregovaranje i potpune obavijesti, kojima se sporna ugovorna odredba čini suštinski razumljivima, a ista očito to nije omogućila, jer je prema izjavi tužitelja, istom predan na potpis unaprijed sastavljen Ugovor, koji da je tužitelj odbio potpisati, tada moguće ne bi realizirao kredit. Na taj način, prednica tuženica je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja kao potrošača, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, o čemu se upravo radi u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.
20.3. Dakle, plaćanje troškova obrade kredita, uz to bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, u visini od čak 1,10% na iznos kredita, prema mišljenju ovog suda, prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Naime, predmetna odredba je transparentna u smislu čl. 100. Zakona o zaštiti potrošača, jer je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu ocijeni visinu te naknade, ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi, ne znači ujedno da je odredba poštena. Pored navedenog treba napomenuti da iz sadržaja samog Ugovora i odredbe čl. 6.1. nije vidljivo od čega se sastoji ta naknada i zašto je određena baš u visini od 1,10 % od iznosa kredita, te koje to troškove ona pokriva, budući tuženica kao banka nije dokazala kakve je imala stvarne troškove vezano uz sklapanje Ugovora o kreditu, kao niti visinu istih, a to ne proizlazi niti iz sadržaja Ugovora.
21. Slijedom ovako utvrđenog činjeničnog stanja, kako se o odredbi čl. 6.1. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, te je odredba bila unaprijed formulirana od strane prednice tuženice i tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj, te uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, to znači da je navedena odredba Ugovora o kreditu, nepoštena u smislu odredbe čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača, a nepoštenost predmetne odredbe temeljem čl. 102. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača, posljedično povlači za sobom ništetnost onog djela odredbe čl. 6.1. Ugovora, koji se odnosi na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva.
22. Slijedom navedenog, sud je utvrdio ništetnim ugovornu odredbu iz članka 6.1. Ugovora o kreditu, o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i administraciju kredita u visini od 1,10% od iznosa kredita.
23. Ovdje treba naglasiti da predmetna odredba nije utvrđena ništetnom, jer da bi bila protivna prisilnim propisima, već je utvrđena ništetnom, jer se o istoj nije pregovaralo.
24. Pored navedenog, vezano uz pitanje ništetnosti ulazne naknade za obradu kredita, sud ukazuje da je odredbom čl. 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993. godine, propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom, ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st.1) i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ona sastavljena unaprijed, pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st. 2). Isti pravni stav zauzeo je i sud EU u presudama donesenih u predmetu C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe čl. 4. Direktive 93/13/EEZ te spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 koje se odnose na problematiku naplate naknade za obradu kredita. Inače, ugovorna odredba je jasna i razumljiva, ako je ta odredba, ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.
25. Isto tako, presudom Suda Europske unije u presudi od 03. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, ECLI:EU:C:2019:820, prema kojoj čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.
26. Sud je prilikom odlučivanja imao u vidu i mišljenje koje proizlazi iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-673/23-2 od 13. veljače 2024. u kojoj je navedeno da sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti) u smislu odredbe čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita, već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva, te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti), te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. u vezi s čl. 83. i čl. 85. Zakona o zaštiti potrošača.
27. Prigovor zastare nije osnovan, budući sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. poslovni broj: Su-IV- 47/2020-2, zastara restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, te da se predmetni spor ne tiče kolektivne presude. Slijedom navedenog, kako u konkretnom slučaju zastara počinje teći od dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je ovom presudom kao prethodno pitanje riješeno pitanje ništetnosti odredbe čl. 6.1. Ugovora o kreditu, to zastarni rok propisan odredbo čl. 225. Zakona o obveznim odnosima, od pet godina nije protekao.
28. Nadalje, tuženica je na pripremnom ročištu od 3. studenog 2025. učinila nespornom visinu plaćene naknade, a koja je utvrđena i uvidom u Prometnu karticu po kreditu broj 213532 na ime tužitelja TD, pa je stoga tuženica iznos od 172,22 eura dužna vratiti tužitelju temeljem odredbe čl. 323. u vezi s odredbom čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, jer je predmetni iznos ujedno dio imovine tužitelja, koji je bez valjane osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci druge nadležne vlasti ili zakonu, prešao u imovinu tuženice. Odnosno, sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.
28.1. Kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja (naplate naknade u konkretnom slučaju), a inače od dana podnošenja zahtjeva, kako je to propisano odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima. Tuženica je nepoštena od dana stjecanja utuženog iznosa, jer to proizlazi iz provedenih dokaza i isprava koji se nalaze u spisu, kako je obrazloženo.
29. Slijedom navedenog, tužitelju zatezna kamata na iznos od 172,22 eura pripada od slijedećeg dana po uplati i to od 12.01.2008. pa do isplate, dok je visina stope zatezne kamate utvrđena sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima.
30. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod I. i II. izreke presude.
31 . Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, prema kojoj stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.
31.1. Tužitelj je podnio zahtjev za naknadu parničnog troška od 990,60 eura.
31.2. Zahtjev tužitelja za naknadu troška je osnovan do iznosa od 271,85 eura, a sastoji se od troška zastupanja po punomoćniku odvjetniku na ime sastava tužbe od 50,00 eura (Tbr. 7.t.1.), obrazloženog podneska od 26.10.2025. od 50,00 eura (Tbr. 8.t.1.), zastupanja na ročištu od 3.11.2025. u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 9.t.1.) i na ročištu za objavu presude od 28.11.2025. od 25,00 eura ( Tbr. 9.t.3.), te obračunatog PDV-a na te iznose od 43,75 eura (Tbr. 46.) i plaćene pristojbe na tužbu od 26,55 eura, te pristojbe na presudu od 26,55 eura, a što je sukladno navedenim odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023.), te vrijednosti predmeta spora koju je sud odredio rješenjem na ročištu od 3.11.2025., u vezi s Tbr. 52. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023.), te čl. 151., čl. 155. i čl. 164. st. 1. -4. Zakona o parničnom postupku, radi čega je odlučeno kao pod III. izreke.
31.3. Preostali zahtjev tužitelja za naknadu troška od 718,75 eura nije osnovan, jer nije postavljen sukladno vrijednosti predmeta spora koju je sud odredio po prigovoru tužene, dok se podnesak od 28.07.2025. odnosi samo na obavijest sudu da je pristojba na tužbu plaćena, što nije nužan trošak, radi čega je odlučeno kao pod IV. izreke.
U Osijeku, 28. studenog 2025.
Sutkinja
Kamelija Matijašević
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda nadležnom županijskom sudu. Stranci koja nije uredno obaviještena o datumu objave presude, rok za izjavljivanje žalbe teče od dana primitka presude.
Dostaviti:
1.Punomoćniku tužitelja
2.Punomoćniku tuženice
