REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5322/2024-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, sudac toga suda Nikola Raguz kao sudac pojedinac u pravnoj stvari tužitelja AN, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa odvjetnik Melita Babić iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., OIB 92963223473, [adresa], kojeg zastupa odvjetnik Sanja Porobija iz Zagreba, poradi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 16. listopada 2026. godine, u nazočnosti tužitelja i zamjenika opunomoćenika stranaka, dana 28. studenog 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba članka 2. Ugovora o namjenskom kreditu, broj ugovora: 3212985228 od dana 10. travnja 2008. godine, sklopljenog između tuženika Zagrebačke banke d.d, kao kreditora i tužitelja AN, kao korisnika kredita, koja nosi naziv „KAMATE I NAKNADA“, u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora“.

II Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., platiti tužitelju AN iznos od 333,12 EUR s zateznim kamatama tekućim od dana 7. svibnja 2008. godine pa do isplate, kao i naknaditi trošak parničnog postupka od 1.182,72 eur sa zateznim kamatama od 28. studenog 2025. godine do isplate, sve po stopi određenoj do 31. srpnja 2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena i od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da su parnične stranke sklopile Ugovor o kreditu 10. travnja 2008. na 56.350,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate te čl. 2. ugovoreno da se tužitelj obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o tarifi naknada za uslugu tuženikovih koji je 6. svibnja 2008. godine naplatio 333,12 eur te smatra ovu ugovornu odredbu ništetnom jer tužitelj nije mogao pregovarati o njoj, niti mu je ona objašnjena, tuženik je unaprijed pripremio ugovor na što tužitelj nije mogao utjecati, te kako tuženik uzrokovao neravnopravnost prava i obveza pa se poziva na Zakon o zaštiti potrošača i zahtjeva kao u tužbi:

" I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 2. Ugovora o namjenskom kreditu, broj ugovora: 3212985228 od dana 10. travnja 2008. godine, sklopljenog između tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 92963223473, kao kreditora i tužitelja AN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, koja nosi naziv „KAMATE I NAKNADA“, u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora“.

II. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 92963223473, da tužitelju VN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime plaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva isplati iznos od 333,12 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 07. svibnja 2008. godine pa do isplate, a koje kamate se obračunavaju po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. godine određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja 2024., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizlašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 92963223473, da tužitelju VN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi trošak ovog parničnog postupka zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja 2024. godine, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, u roku od 15 dana."

2. Tuženik u odgovoru na tužbu prigovara zastari, osporava činjenične navode u tužbu jer je naknada za obradbu kreditnog zahtjeva valjano ugovorena na osnovi Zakona o potrošačkom kreditiranju te je ugovorna odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva i ne uzrokuje nikakvu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka te je kredit konvertiran i sukladno odredbi čl. 19.e Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju potrošač snosi trošak naknada te predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troška parničnog postupka.

3. Sud je proveo dokaz uvidom u tuženikov dopis od 22. srpnja 2024. godine, s potvrdom od 16. srpnja 2024. godine, Ugovor o namjenskom kreditu od 10. travnja 2008. godine i dodatkom od 25. veljače 2016. godine, izvadak iz zemljišne knjige za zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], odluku o tarifi naknada za uslugu iz 2008. godine, Opće uvjete poslovanja te uputu za odobravanje kredita građanima od svibnja 2006. godine te je preslušao tužitelja.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Nije prijeporno da su parnične stranke 10. travnja 2008. godine sklopile ugovor o kreditu na 56.350,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, na 348 mjeseci, radi kupnje stana te se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF na dan dospjelosti te je ugovorena i naknada i troškovi koje se obvezuje platiti korisnik kredita u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge ove banke, što je utvrđeno uvidom u predmetni ugovor, a uvidom u tuženikovu odluku o tarifi naknada je ugovoreno da se za obradu kreditnog zahtjeva naplaćuje 1% naknade od iznosa kredita, najmanje 150,00 kn, najviše 7.000,00 kn, kao što nije prijeporno da je ugovor sastavio tuženik, a isto tako nije ni prijeporno da su stranke sklopile dodatak ugovora o kreditu 25. veljače 2016. godine.

6. Prijeporni su odredba o tzv. ulaznoj naknadi, osnova tužbenog zahtjeva te zastara.

7. Ovdje treba primijeniti odredbe čl. 96.-102 Zakona o zaštiti potrošača, (NN 79/07-79/09), a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora.

8. Glede ništenosti ugovorne odredbe čl. 2 pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su IV-308/2020 od 5. studenog 2020. godine jest da je ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl.49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo a presudom Europskog suda za ljudska prava u spojenim predmetima C-229/19 i C- 289/19 je utvrđeno da odredbe Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da odredba sadržana u aleatornom ugovoru sklopljenom između prodavatelja robe i pružatelja usluga i potrošača, kao što se to ugovori o leasingu dionica, mora smatrati nepoštenom ako se s obzirom na okolnosti sklapanja predmetnog ugovora i uzimajući u obzir datum njegova sklapanja tom odredbom može tijekom njegova ispunjavanja prouzročiti znatnija neravnoteža u pravima i obvezama stranaka, i to čak i u slučaju ako bi ta neravnoteža nastupila samo ako bi se ostvarile određene okolnosti ili ako bi navedena odredba u drugim okolnostima mogla čak koristiti potrošaču te u tim okolnostima je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri je li odredba kojom se unaprijed utvrđuje prednost koju prodavatelj robe ili pružatelj usluga ostvaruje u slučaju prijevremenog raskida ugovora o kreditu mogla prouzročiti takvu neravnotežu od trenutka sklapanja navedenog ugovora, uzimajući u obzir okolnosti sklapanja ugovora, kao i da odredbe ove Direktive treba tumačiti na način da se prodavatelj robe ili pružatelj usluga, koji je kao prodavatelj potrošaču nametnuo ugovornu odredbu koju je nacionalni sud, kada se ugovor može održati na snazi bez te ugovorne odredbe proglasio nepoštenom i posljedično ništetnom ne može pozivati na zakonsku naknadu štete predviđenu dispozitivnom odredbom nacionalnog prava koja bi bila primjenjiva da ne postoji navedena ugovorna odredba. Tako i Ustavni sud Republike Hrvatske, U-III-323/22 od 13. srpnja 2023. godine.

9. Po ocjeni ovoga suda isto stajalište vrijedi i za ugovornu odredbu o naknadi za sklapanje kredita, prihvaćajući tužiteljev iskaz u tom dijelu kao životan i uvjerljiv da s njim tuženik nije pregovarao o ovoj naknadi već je dobio unaprijed pripremljen ugovor s tuženikove strane, uzevši u obzir njegovo zanimanje u vrijeme sklapanja ugovora tj. dizajner tekstila u interijeru u trgovačkom društvu Meblo te je po zvanju viši dizajner za tekstil i odjeću te je tako utvrđeno da je tuženik unaprijed sastavio ugovor , što i nije prijeporno te se o njemu nije pregovaralo posebice o ovima ugovornim odredbama naknadama te tužitelju te odredbe nisu bile ni protumačene.

10. Odredbom čl.6. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05-155/23) je propisano da je zabranjeno ostvarivanje prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato. Čl.10. st.3. istog Zakona je propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan se suzdržati od postupka kojim bi se otežalo ispunjenje obveze drugog sudionika , u ostvarivanju svog prava.

11. U odnosu na čl. 2 ugovora o kreditu tj. o naknadi za sklapanje samog ugovora, sud ocjenjuje da je i ova ugovorna odredba ništetna, budući se o njoj nije pregovaralo te je suprotna navedenim načelima obveznoga prava, zbog čega tužitelj nije ni mogao utjecati na sadržaj ove ugovorne odredbe niti njenu visinu, sve prihvaćajući njegov iskaz kao životan i uvjerljiv zbog prethodno obrazloženih razloga, a to primjenom odredbe čl. 102 st. 1. Zakona o zaštiti potrošača u svezi s odredbom čl.322.st.1. Zakona o obveznim odnosima (NN35/05-155/23) pa primjenom odredbe čl.323.st.1. istog Zakona svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj što je primila na osnovi takvog ugovora, a na osnovi odredbe čl.324. st.1. istog Zakona ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučna pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, koje pretpostavke nisu ispunjene u ovom slučaju jer ugovorena naknada nije bila uvjet ugovora a niti je po tužiteljevom iskazu bila odlučna pobuda već mu je trebao kredit kojeg će moći otplatiti. Sve i da su ispunjene odredbe čl.324.st.1. Zakona o obveznim odnosima, već da je riječ o odlučnoj pobudi zbog koje je ugovor sklopljen, opet treba primijeniti odredbu čl.324.st.2. istog Zakona budući je posebnim propisom tj. Zakonom o zaštiti potrošača ustanovljena ništetnost upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje. Također odredba čl.326. st.2. Zakona o obveznim odnosima se ne primjenjuje, premda je ugovor u cijelosti ispunjen prije utuženja, jer uzrok ništetnosti nije bila zabrana manjeg značenja tj. ovdje je riječ o tuženikovom postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja što je osnovno pravilo obveznih odnosa, a u svezi s odredbom čl.102. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača.

12. Slijedom toga je sud i prihvatio tužbeni zahtjev iz točke 1.

13. Prigovor zastare u odnosu na ovu naknadu nije osnovan primjenom pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su- IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. godine. Naime, kako je ova odredba utvrđena ništetnom, sukladno odredbi čl.322.st.1. Zakona o obveznim odnosima to primjenom odredbe čl.323.st.1. istog Zakona je tuženik dužan vratiti isto što je naplatio na ime tih naknada. Stoga se na ovo vraćanje primjenjuje opći zastarni rok od pet godina po odredbi čl.225. st.1. Zakona o obveznim odnosima te počinje teći od pravomoćnosti ove presude.

14. Među strankama nije prijeporna visina tužbenog zahtjeva od 333,12 eur te da je naknada naplaćena 6. svibnja 2008. kao na ročištu 9. svibnja 2025., a što je i utvrđeno uvidom u tuženikovu potvrdu od 22. srpnja 2024. godine.

15. S obzirom na tužiteljevo zvanje i zanimanje te namjenu kredita i da mu je trebao radi osobnih potreba, sud ocjenjuje da je tužitelj u vrijeme sklapanja tog ugovora bio potrošač po odredbi čl. 3, st1, t . 1. Zakona o zaštiti potrošača, a tuženik nije dokazao drugačije, premda je na njemu dokazni teret.

16. Zatezne kamate teku od prvog dana nakon plaćanja same naknade kao dana dospjelosti sve po stopi određenoj odredbom čl. 29.st.2. i 8. Zakona o obveznim odnosima uz uvećanje od pet tj. tri postotna boda jer nije riječ o trgovačkom ugovoru, a na parbeni trošak teku po odredbi čl.151.st.3. Zakona o parničnom postupku.

17. U odnosu na tuženikove navode da zbog konverzije tužitelj već po starom zakonu plaća naknade, ovaj sud ocjenjuje takav navod neosnovanim, kako zbog prethodno obrazloženih razloga, tako i činjenice što je ovaj Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) jest stupio na snagu nakon sklapanja samog ugovora o kreditu te ne djeluje unazad.

18. Na osnovi odredbe čl.154. st.1. Zakona o parničnom postupku , primjenom tbr 7, 8. i 9. OT je sud tužitelju dosudio trošak odvjetničkog zastupanja i to za tužbu i podnesak od 28.10.2024. te oba ročišta po 200,00 eur svaki, što je 800,00 eur, uz PDV od 200,00 eur, što je 1.000,00 eur, uvećano za trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu od 66,36 eur svako, što je 1.132,72 eur, kao i trošak pribave potvrde o visini naknade za obradu kredita po tbr. 36. i 46. OT i to dva puta ukupno 50,00 eur, što je 1.182,72 eur, trošak ročišta za objavu presude nije priznat primjenom odredbe čl. 155, st. 1. istog Zakona, jer nije potreban ni nuždan za uspjeh u postupku, a premda je naveden u tbr. 9, st. 3. OT sud ga ocjenjuje neosnovanim.

U Zagrebu, dana 28. studenoga 2025. godine

Sudac

Nikola Raguz

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može uložiti žalbu Županijskom sudu u roku 15 dana od uručenja prijepisa. Žalba se podnosi putem ovoga suda.

DNA:

- opunomoćenicima stranaka