REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

Povrv-911/2020-38

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu tog suda Ivani Čuk Prpić, na prijedlog više sudske savjetnice Teodore Gregurić Šoštarić, u pravnoj stvari tužitelja STRUCTURA MARE d.o.o., OIB: 41685370980, [adresa], zastupano po punomoćniku Darku Grafu, odvjetniku u odvjetničkom društvu Alija Hrastinski&Graf, Zagreb, Zagrebačka cesta 50, protiv tuženika COTU COGA d.o.o., OIB: 68852982522, [adresa], zastupano po punomoćniku Robertu Jančiku, odvjetniku u Zagrebu, Vlaška 62/I, nakon javne glavne rasprave zaključene 14. listopada 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, radi isplate iznosa od 7.536,92 eura, 28. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I. U cijelosti se ukida platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Mladena Matoša u Zagrebu, poslovni broj Ovrv-137/2020 od 3. ožujka 2020., kojim je naloženo tuženiku, ranije ovršeniku isplatiti tužitelju, ranije ovrhovoditelju iznos od 7.536,92 eura (ranije: 56.786,89 kuna), sa zateznim kamatama obračunatim počevši od 18. veljače 2020. do isplate, po stopi iz članka 12a Zakona o financijskom poslovanju koja je jednaka referentnoj stopi uvećanoj za osam postotnih poena, kao i naknaditi tužitelju, ranije ovrhovoditelju, troškove ovršnog postupka u iznosu od 323,16 eura (ranije: 2.434,84 kune), sa zateznim kamatama obračunatim počevši od 3. ožujka 2020. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te se tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

Povrv: 911/2020-38

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 1.635,10 eura, u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka u preostalom dijelu u iznosu od 1.000,00 eura.

IV. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 2.684,54 eura kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

U cijelosti se odbija kao neosnovan tužiteljev prijedlog za osiguranje:

" 1. Radi osiguranja novčane tražbine tužitelja STRUCTURA MARE d.o.o. za turizam i usluge, sa sjedištem u [adresa] ([adresa]), [adresa], OIB: 41685370980, temeljem računa br. br. 1/PP1/1/20 od 17.2.2020., u iznosu od 56.786,89 kuna, uvećane za iznos zakonskih zateznih kamata obračunatih na taj iznos u razdoblju od 18.2.2020. do isplate, po stopi iz čl. 12a Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi (Narodne novine br. 108/2012, 144/2012-Uredba, 81/2013, 112/2013-Uredba, 71/2015, 78/2015) koja je jednaka referentnoj stopi Hrvatske narodne banke uvećanoj za 8 (osam) postotnih poena,

određuje se prethodna mjera

kojom se

I. a) zabranjuje banci da tuženiku (ovdje protivniku osiguranja) COTU COGA d.o.o. za usluge, sa sjedištem u [adresa] ([adresa]), [adresa], OIB: 68852982522, ili trećoj osobi, po nalogu tuženika (ovdje protivnika osiguranja), isplati s njegova računa iznos od 56.786,89 kuna, uvećan za zakonske zatezne kamate obračunate na taj iznos u razdoblju od 18.2.2020. do isplate, po stopi iz čl. 12a Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi (Narodne novine br. 108/2012, 144/2012-Uredba, 81/2013, 112/2013-Uredba, 71/2015, 78/2015) koja je jednaka referentnoj stopi Hrvatske narodne banke uvećanoj za 8 (osam) postotnih poena, dok je ova prethodna mjera na snazi, osim radi namirenja osigurane tražbine tužitelja (ovdje predlagatelja osiguranja) STRUCTURA MARE d.o.o. za turizam i usluge, sa sjedištem u [adresa] ([adresa]), [adresa], OIB: 41685370980;

b) nalaže Financijskoj agenciji da odmah po primitku ovog rješenja izda nalog banci odnosno bankama kod kojih tuženik (ovdje protivnik osiguranja) COTU COGA d.o.o. za usluge, sa sjedištem u [adresa] ([adresa]), [adresa], OIB: 68852982522, ima otvorene račune da izvrše nalog o zapljeni iz toč. a) ovog rješenja u cijelosti i o tome izvijeste Financijsku agenciju.

II. Provedbom ove prethodne mjere tužitelj (ovdje predlagatelj osiguranja) STRUCTURA MARE d.o.o. za turizam i usluge, sa sjedištem u [adresa] ([adresa]), [adresa], OIB: 41685370980, stječe založno pravo na predmetu osiguranja – zaplijenjenim novčanim sredstvima tuženika (ovdje protivnika osiguranja).

Povrv: 911/2020-38

III. Ova prethodna mjera bit će na snazi najkasnije do isteka 15. (petnaestog) dana računajući od dana kada pravomoćna presuda iz parničnog postupka koji se između tužitelja (ovdje predlagatelja osiguranja) STRUCTURA MARE d.o.o. za turizam i usluge, sa sjedištem u [adresa] ([adresa]), [adresa], OIB: 41685370980 i tuženika (ovdje protivnika osiguranja) COTU COGA d.o.o. za usluge, sa sjedištem u [adresa] ([adresa]), [adresa], OIB: 68852982522, vodi pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. br. Povrv-911/2020, postane ovršna.

Obrazloženje

1. Predmetni postupak vodi se povodom prigovora tuženika protiv rješenja o ovrsi javnog bilježnika Mladena Matoša u Zagrebu, Ilica 297, poslovni broj Ovrv-137/2020 od 3. ožujka 2020., nakon čega je predmetno rješenje o ovrsi stavljeno izvan snage pravomoćnim rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Povrv- 911/2020 od 15. lipnja 2020. u dijelu u kojem je određena ovrha i ukinute su provedene radnje, a postupak je nastavljen kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

2. Tuženik (ranije: ovršenik) je u prigovoru zaprimljenom na ovome sudu 11. ožujka 2020., koji se sada smatra odgovorom na tužbu, u cijelosti osporio rješenje o ovrsi navodeći da nije ni u kakvom poslovnom i pravnom odnosu s tužiteljem (ranije:ovrhovoditeljem) te da je potraživanje po izdanom računu broj: 1 -PP1/1/20 od 17. veljače 2020. u iznosu od 7.536,92 eura (ranije: 56.786,89 kuna), a koji predstavlja vjerodostojnu ispravu u ovome postupku, potpuno neosnovano te da je tuženik 1. ožujka 2020. izvršio povrat računa tužitelju. Također, tuženik je istaknuo prigovor nedostatka aktivne i promašene pasivne legitimacije. Stoga predlaže da se navedeno rješenje o ovrsi od 3. ožujka 2020. stavi van snage te da se ukinu do sada sve provedene ovršne radnje, a postupak nastavi kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

3. Tužitelj se podneskom od 16. srpnja 2020. očitovao na navode iz prigovora te je, u odnosu na osporavanje pravne osnove tužbenog zahtjeva, naveo da je prije pokretanja predmetnog postupka tuženiku dostavio predmetni račun sa specifikacijom iz koje proizlazi na što se točno odnosi njegovo potraživanje, detaljno razrađeno po stavkama građevinskog troškovnika, no da je tuženik predmetni račun vratio tužitelju poštom uz vlastiti dopis pod naslovom „Povrat računa broj: 1/PP1/20 od 17. veljače 2020.“ iz kojeg da proizlazi da on ne osporava osnovu tužiteljevog potraživanja odnosno postojanje ugovora između parničnih stranaka, iako u tom smislu da iznosi kontradiktorne navode, prvo da „uvidom u knjige nije nađen ugovor o izvođenju radova izmedju dva navedena trgovačka društva“, a potom i da je "postojao usmeni dogovor s g. DŽ o izvođenju radova...“ te stoga tužitelj smatra da je tuženiku sporna samo visina tužiteljevog potraživanja i da prigovara kvaliteti izvedenih radova, njihovoj pravovremenosti te da se poziva na navodnu štetu koja mu je prilikom njihovog izvođenja počinjena, procjenjujući da bi sveukupno tužitelj trebao tuženiku platiti 14.484,87 eura (ranije: 109.136,25 kuna). Stoga iz ovih tuženikovih navoda tužitelj zaključuje da postojanje ugovora tuženiku nije sporno, a da on uostalom navodi u svome „povratu“ da su se „bezugovorno s gospodinom DŽ dogovorili radovi bez keramičarskog dijela“ itd.

Povrv: 911/2020-38

Stoga, da je pravna osnova tužiteljevog potraživanja ugovor sklopljen između zakonskih zastupnika tužitelja (DŽ) i tuženika (FŽ) kojim da je ugovoreno da će tužitelj izvesti građevinske radove na uređenju tuženikovog poslovnog prostora u [adresa], u dogovoru i koordinaciji s drugim izvođačima radova koje je tuženik angažirao ili će angažirati, te s JŽ iz studija „Franić Šekoranja“ iz Zagreba, Mesnička 30, kao osobom koju je tuženik zadužio za nadgledanje i kontrolu izvođenja radova, a koji studio je bio autor izvedbenog projekta uređenja predmetnog poslovnog prostora. Nadalje, da nije točan navod iz tuženikovog „Povrata“ da je ugovoren točan i fiksan iznos od 5.308,91 eura (ranije: 40.000,00 kuna) za dogovorene građevinske radove, s obzirom da ukupne troškove tužitelju nije bilo moguće unaprijed sagledati zbog iznimno lošeg stanja u kojem se predmetni poslovni prostor nalazio u trenutku sklapanja ugovora početkom svibnja 2019., zbog čega je postojala opasnost, a koja da se u konačnici i realizirala tijekom izvođenja radova, od pojavljivanja dodatnih radova na koje se u početku nije moglo računati. Također, da nije točan navod tuženika da je sinu zakonskog zastupnika tužitelja (BŽ) uplatio dio cijene za izvođenje predmetnih radova, budući da je zakonski zastupnik tuženika tu uplatu proveo kao fizička osoba u svoje ime i za svoj vlastiti račun, a ne u zastupanju tuženika, a radi izvođenja određenih plinoinstalaterskih radova u njegovom privatnom stanu u [adresa] u [adresa], pa da ta uplata nema veze s izvođenjem građevinskih radova od strane tužitelja u predmetnom poslovnom prostoru. Nadalje, da nije točan navod tuženika da je „planirani termin otvaranja dućana bio 15. rujna 2019., a rok završetka radova dogovoren s gospodinom BŽ **.**.2019.“, što da proizlazi ne samo iz stanja poslovnog prostora zatečenog prilikom uvođenja tužitelja u radove početkom svibnja 2019., nego i iz kontinuirane (e-mail) komunikacije između svih osoba uključenih u izvođenje predmetnih radova (zakonski zastupnici tužitelja i tuženika, gđa JŽ kao koordinator i drugi) nastale još tijekom listopada i studenoga, u kojoj sudionici uredno raspravljaju o izvođenju ovih ili onih radova, nabavi ovih ili onih detalja uređenja itd. U konačnici, da tuženik nije tužitelju nikada poslao službenu pritužbu zbog kašnjenja s radovima, pa da je stoga ovaj prigovor tuženika u cijelosti promašen, stoga tužitelj osporava da bi 1. rujna 2020. (ovdje bi ispravno bilo navesti 1. rujna 2019.) uopće bio ugovoreni rok završetka radova, a pogotovo da bi on bio bitan element njihovog ugovora.

Nadalje, tužitelj osporava i tuženikove tvrdnje o navodnoj šteti koju je tužitelj počinio izvođenjem ugovorenih građevinskih radova navodeći da je tuženik tijekom izvođenja građevinskih radova imao zahtjeve za izmjenom početnog plana uređenja (projektnog zadatka) pa da su se onda morali izvoditi dodatni radovi radi usklađivanja već izvedenog stanja s tim novim željama tuženika kao investitora. U konačnici, da iz fotografiranog stanja polovnog prostora tuženika sredinom siječnja 2020. kada su radovi konačno bili dovršeni, proizlazi da je tužitelj uredno ispunio svoj dio obveza iz ugovora o izvođenju građevinskih radova. Tuženikov popis „nedostataka“ odnosno specifikacija navodne štete koja mu je nastala, a sadržana je u tuženikovom „Povratu“ da je potpuno netočna i izmišljena. Tužitelj ističe da svi navodni „problemi“ tuženika s građevinskim radovima i njihovim izvođačima počinju s 3. prosincem 2019. kada je tuženik dobio negativno mišljenje ovlaštenog dimnjačara za korištenje plinskog bojlera u predmetnom poslovnom prostoru, na što da ga je tužitelj već tijekom srpnja 2019. upozorio da bi se moglo dogoditi, što da je tuženik u cijelosti zanemario. Zbog ove se okolnosti i nemogućnosti ishođenja minimalnih tehničkih uvjeta tuženik naknadno, Povrv: 911/2020-38

tijekom prosinca 2019. odlučio za električni bojler, pa da zbog te njegove odluke već izrađene vodovodne instalacije prilagođene plinskom, nisu više odgovarale novom sustavu grijanja, a što da je vodilo novim radovima i tako slično tijekom čitavog razdoblja u kojem su izvođeni radovi u poslovnom prostoru tuženika.

Prema tome, da su tužitelj kao izvođač građevinskih radova i tuženik kao investitor sklopili gore navedeni ugovor kojim su ugovorili što točno predstavlja obvezu tužitelja, a što obvezu tuženika, s time da je tužitelj svoju obvezu u cijelosti ispunio dok tuženik sa svoje strane nije ispunio svoju obvezu na plaćanje vrijednosti izvedenih radova u ukupnom iznosu od 7.536,92 eura po predmetnom računu, koji je, prema dogovorenom datumu dospijeća, tuženik morao platiti odmah po njegovom izdavanju 17. veljače 2020., tj. po dovršetku svih radova.

Stoga tužitelj predlaže da se platni nalog sadržan u prijedlogu za ovrhu u cijelosti održi na snazi te da se tuženiku naloži plaćanje iznosa od 7.536,92 eura uvećano za zakonske zatezne kamate te nastale troškove parničnog postupka. Radi osiguranja naplate novčane tražbine tužitelja, tužitelj je predložio sudu da na temelju odredbe članka 501. a Zakona o parničnom postupku donese rješenje o osiguranju odnosno odredi prethodnu mjeru.

4. Tuženik je u podnesku od 13. studenog 2020. i dalje tijekom postupka isticao prigovor stvarne nenadležnosti Trgovačkog suda u Zagrebu te je osporavao procesnu legitimaciju stranaka, kako aktivnu tako i pasivnu, u ovome postupku. Naime, tuženik navodi da u konkretnom slučaju nije sporna činjenica da je zasnovan odnos između FŽ s jedne strane i DŽ s druge strane kao fizičkih osoba, no pri tome ističe da taj usmeni dogovor navedenih osoba ne predstavlja trgovački ugovor sklopljen između zakonskih zastupnika, ovdje stranaka. Nadalje, navodi da je iz priloženih dokaza razvidno da je od strane FŽ došlo do isplata određenih iznosa na tekući račun BŽ, sina zakonskog zastupnika tužitelja, a ne na poslovni račun tužitelja Structura mare d.o.o., te ističe da su takve isplate izvršene upravo po nalogu DŽ i to za usluge izvršene na objektu u [adresa] u poslovnom prostoru tuženika, a manjim dijelom i za plinoinstalaterske radove obavljene u privatnom stanu supružnika ŠŽ i FŽ. Osim toga, da je iz prepiske razvidno da je DŽ potvrdio da je primio avans otprije u visini od 10.000,00 kuna te da je isti izričito naveo da račun neće izdati. Stoga da je razvidno da tužitelj spornom fakturom potražuje nešto što mu je plaćeno, a jednako tako da je razvidno da se tužiteljevo ponašanje karakterizira nedozvoljenim raspolaganjem i u suprotnosti s prisilnim propisima te da mu na temelju članka 3. stavka 3. ZPP-a sud ne bi trebao pružiti zaštitu. Ovo zbog toga što je zahtijevao i ostvario plaćanje usluga na privatni račun svog sina, čime da je potvrdio da je to bio odnos zasnovan između fizičkih, a ne pravnih osoba koje su ovdje navedne kao stranke.

Nadalje, tuženik ističe da je poznato da u trgovačkim odnosima isključivo figuriraju pisani dokumenti, a da u konkretnom slučaju između stranaka ne postoji pisana relevantna dokumentacija (kao što su ponuda, narudžba, ugovor i sl.) verificirana od ovlaštenih zastupnika trgovačkih društava temeljem koje bi zasnovao odnos prodaja roba i pružanja usluga.

Povrv: 911/2020-38

5. Tužitelj je u podnesku od 22. veljače 2021. i dalje tijekom postupka tvrdio da je tuženikov prigovor stvarne nenadležnosti iznesen po proteku roka propisanog odredbom članka 17. stavka 2. ZPP-a jer da se tuženik u prigovoru izjavljenom protiv rješenja o ovrsi javnog bilježnika već upustio u raspravljanje o glavnoj stvari te da bi ga trebalo odbaciti kao nepravovremen. Osim toga, ističe da ovaj prigovor nije ni sadržajno osnovan jer da je predmet spora potraživanje tužitelja kao pravne osobe, dakle- trgovca, prema tuženiku koji ima isto to svojstvo te da iz navoda tužbe proizlazi da se spor vodi upravo u vezi s pitanjima iz svoga poslovanja, čime da je ispunjen uvjet iz članka 34. b stavka 1. ZPP-a za stvarnu nadležnost trgovačkog suda. U odnosu na uplate izvršene na račun sina zakonskog zastupnika tužitelja, tužitelj ističe da su zakonski zastupnik tuženika i ŠŽ vršili ta plaćanja isključivo s naslova izvršenih radova u njihovom privatnom stanu u [adresa], a koji radovi uopće nisu predmet ovoga postupka. Navedeno da potvrđuje i tuženik u svome podnesku od 13. studenog 2020., djelomično priznajući ovu činjenicu kada navodi da je te uplate vršio „(...) manjim dijelom i za plinoinstalaterske radove obavljene u privatnom stanu supružnika(...)“. Tužitelj ukazuje da nije logična ni uvjerljiva argumentacija tuženika da su njegov zakonski zastupnik ili njegova supruga plaćali iz svoje privatne imovine troškove uređenja poslovnog prostora umjesto tuženika koji će taj poslovni prostor koristiti, pored notorne činjenice da je proces prebacivanja troškova u praksi trgovačkih društava upravo suprotan. Također, da tuženik ne dostavlja nikakvih dokaza u prilog svojoj tvrdnji da je supruga zakonskog zastupnika tuženika imala bilo kakvog interesa renovirati predmetni poslovni prostor. Dodatno, tužitelj ističe da se tuženik ne izjašnjava o točnom iznosu koji bi, prema njegovoj evidenciji, predstavljao taj „(...) manji dio za plinoinstalaterske radove obavljene u privatnom stanu supružnika (...), a preostali veći za „(...) sporne radove u poslovnom prostoru u Dežmanovoj ulici(...)“, pa ocjenjuje taj prigovor paušalnim i usmjerenim ka izbjegavanju podmirenja tužitelju dužnih iznosa. U odnosu na tvrdnje tuženika da tužitelj spornom fakturom potražuje nešto što mu je plaćeno, tužitelj ističe da potvrde o provedenom plaćanju između trećih osoba, u ovome slučaju ŠŽ i BŽ, ne dokazuju izvršeno plaćanje tuženika prema tužitelju te da je teret dokaza da je ugovorene i izvedene građevinske radove platio tužitelju upravo na tuženiku.

6. U ovoj pravnoj stvari glavna rasprava morala je početi iznova sukladno odredbi članka 315. stavku 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013. i 89/2014. i 70/2019., dalje u tekstu: ZPP) budući da je ročište održano pred sudom u izmijenjenom sastavu, a o čemu je sud odlučio raspravnim rješenjem poslovni broj Povrv-911/2020-28 od 27. svibnja 2025.

7. Radi razjašnjenja spornih, a za ovaj postupak odlučnih činjenica, te pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja, sud je izveo dokaze čitanjem sljedećih isprava: računa broj 1/PP1/1/20 od 17. veljače 2020. (listovi 9 i 34 spisa), izvatka iz sudskog registra tuženika (listovi 10-11 i 136-141 spisa), troškovnika- ulični lokal- [adresa] (listovi 35-36 spisa), dopisa tuženika uz povrat računa broj 1/PP1/1/20 od 1. ožujka 2020. (listovi 37-42 spisa), e-mail korespondencije (listovi 43-47 spisa), računa 0578/2/2019 obrta D za dimnjačarske usluge, proizvodnju i trgovinu, izgradnju i sanaciju dimnjaka od 3. prosinca 2019. (list 74 spisa), dimnjačarskog nalaza obrta D za priključenje plinskog trošila od 29. studenog 2019. (listovi 75-76 spisa), WhatsApp korespondencije KŽ i DŽ (listovi 80 i 90 spisa),

Povrv: 911/2020-38

potvrda o provedenom nalogu za plaćanje od 19. srpnja 2019. i 27. rujna 2019. (listovi 81-82, 89 i 91-92 spisa), dopisa Ministarstva financija, Porezne uprave, klasa: 410- 01/2021-001/231, urbroj: 513-007-01-001/22-04 od 28. siječnja 2022. uz presliku knjige primljenih (ulaznih) računa za razdoblje od 1. veljače 2020. do 29. veljače 2020. (list 104-107 spisa), izvatka iz zemljišnih knjiga, broj ZK uloška: [broj ZK uloška] (listovi 130-135 spisa) te je izvršio uvid u fotografije koje prikazuju stanje prije, tijekom i nakon izvođenja radova (listovi 48- 73 spisa).

Također, sud je pročitao pisane iskaze i saslušao na glavnoj raspravi zastupnika po zakonu tužitelja DŽ (listovi 121-122 i 156-158 spisa) i zastupnika po zakonu tuženika FŽ (listovi 117 i 159-160 spisa), svjedoka ŠŽ (listovi 118 i 166-168 spisa), JŽ (listovi 124 i 165-166 spisa), ĐŽ (listovi 126 i 176-177 spisa) i AŽ (listovi 128 i 174-175 spisa).

8. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 7.536,92 eura za izvođenje građevinsko-obrtničkih radova na uređenju poslovnog prostora na adresi [adresa], a koji poslovni prostor je u vlasništvu Republike Hrvatske i u zakupu tuženika.

10. Među strankama nije sporno da su DŽ i FŽ usmeno sklopili ugovor o djelu za izvođenje građevinsko- obrtničke radove na uređenju poslovnog prostora na adresi [adresa] koji je u zakupu tuženika. Osim toga, nesporno je da je DŽ angažirao osobu za obavljanje plinoinstalaterskih radova u privatnom stanu tuženika na adresi [adresa] i u poslovnom prostoru na adresi [adresa], za te radove je primio novac od FŽ i potom primljeni novac dao izvođaču.

11. Među strankama je sporna aktivna i pasivna legitimacija stranaka, odnosno sporno je u kojem svojstvu su ugovorne stranke sklopile predmetni ugovor o djelu, da li kao zastupnici po zakonu trgovačkih društava ili kao fizičke osobe. Također, među strankama je sporna i visina tužbenog zahtjeva odnosno je li za izvedene radove tuženik obavljao isplate i u kojem iznosu, potom jesu li postojali nedostaci i jesu li ugovoreni radovi izvedeni pravovremeno.

12.1. Odredbom članka 590. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015. i 29/2018., dalje u tekstu: ZOO) određeno je da se ugovorom o djelu izvođač obvezuje obaviti određeni posao, kao što je izrada ili popravak neke stvari, izvršenje kakva fizičkog ili umnog rada i sl., a naručitelj se obvezuje platiti mu za to naknadu.

12.2. Dakle, prema svojoj definiciji, ugovor o djelu je neformalni pravni posao te preduvjet njegova nastanka nije pisani oblik.

12.3. Subjekti ugovora o djelu su naručitelj i izvođač, a to mogu biti i fizičke i pravne osobe.

Povrv: 911/2020-38

12.4. U slučaju spora, izvođač, koji potražuje plaćanje naknade za izvršeno djelo, mora dokazati sadržaj ugovornog odnosa (vrstu ugovorenog posla i visinu ugovorene naknade) te izvršenje djela u kvantitativnom smislu (da je obavio upravo ugovorene radove), a naručitelj, ako osporava kvalitetu izvedenih radova, dužan je dokazati da je djelo imalo nedostatke o kojima je pravovremeno obavijestio izvođača, kako bi u parnici radi plaćanja naknade mogao zahtijevati njeno sniženje bez ikakvog roka (čl. 604. – 606. ZOO-a).

13.1. Budući da je tuženik istaknuo prigovor nedostatka aktivne legitimacije, prvotno je trebalo utvrditi pripada li tužitelju pravo da po osnovi obavljanja građevinsko- obrtničkih radova na uređenju poslovnog prostora potražuje utuženi iznos od tuženika, a potom je s obzirom na prigovor promašene pasivne legitimacije valjalo ispitati je li tužitelj osnovano postavio zahtjev za isplatu utuženog iznosa protiv tuženika, a sve s obzirom na to da je sporno jesu li u trenutku sklapanja ugovora DŽ i FŽ djelovali u svojstvu zastupnika po zakonu tužitelja odnosno tuženika ili su predmetni ugovor sklopili kao fizičke osobe. S obzirom na to da predmetni ugovor o djelu nije sklopljen u pisanom obliku, sud je izveo dokaz čitanjem e-mail korespondencije i WhatsApp poruka priloženih u spis predmeta te saslušanjem zastupnika po zakonu parničnih stranaka te svjedoka ŠŽ, JŽ, ĐŽ i AŽ, a sve na okolnost sklapanja ugovora o izvođenju građevinskih radova između stranaka.

13.2. Iako su stranke u spis predmeta dostavile pisane iskaze zastupnika po zakonu i svjedoka s ovjerenim potpisima kod javnog bilježnika u smislu odredbe članka 492. c stavka 1. ZPP-a, s obzirom da su pisani iskazi osporeni i da je to sud ocijenio potrebnim, sud je na glavnoj raspravi izveo dokaz saslušanjem i zastupnika po zakonu i svjedoka.

14. Zastupnik po zakonu tužitelja DŽ je u pisanom iskazu naveo da je s g. FŽ kao zakonskim zastupnikom COTU COGA d.o.o. tijekom 2019. dogovorio izvođenje građevinskih radova na uređenju poslovnog prostora tog društva u [adresa], u dogovoru i koordinaciji s drugim izvođačima radova koje je on angažirao s istim ciljem, te s gđom JŽ iz studija "Franić Šekoranja" iz Zagreba, Mesnička 30, koji je studio bio autor izvedbenog projekta uređenja predmetnog poslovnog prostora u kojemu je naručitelj trebao otvoriti, a u konačnici je i otvorio tijekom veljače 2020. dućan za prodaju kozmetičkih i sličnih proizvoda. Nadalje, da je točno da ugovor o izvođenju građevinskih radova između društava koje su stranke u postupku nije potpisan, ali da je nedvojbeno bilo poznato g. FŽ kao zakonskom zastupniku COTU COGA d.o.o. da građevinske radove ne nudi kao privatna osoba budući da za to ima registrirano društvo STRUCTURA MARE d.o.o., na isti način na koji je i njemu bilo poznato da je poslovni prostor na adresi u [adresa] bilo potrebno urediti radi obavljanja registriranih djelatnosti njegova društva COTU COGA d.o.o. Uostalom, da na to upućuje i adresa registriranog sjedišta toga društva koja se nalazila upravo na toj adresi renoviranog poslovnog protora sve do 28. travnja 2021., kada je promijenjena i sada je registrirana na privatnoj adresi stanovanja g. FŽ.

Na saslušanju na glavnoj raspravi 27. svibnja 2025., zastupnik po zakonu tužitelja je naveo da su ga FŽ i ŠŽ angažirali za izvođenje

Povrv: 911/2020-38

građevinskih radova na uređenju lokala u [adresa]. Nadalje, da su prilikom ugovaranja radova bili prisutni on i FŽ, a nije se mogao sjetiti je li bila prisutna i gđa. ŠŽ. Također, da FŽ te radove nije naručio kao privatna osoba te da pretpostavlja da je znao da zastupnik po zakonu tužitelja ima firmu i da se bavi obavljanjem građevinskih radova. Stoga, da je račun izdan na firmu FŽ, a s obzirom na to da je lokal koji je uređivao bio u vlasništvu ili u najmu njegove firme. Kada ga se pitalo kako je nabavljan materijal za izvođenje radova, zastupnik po zakonu tužitelja je naveo da je on kupovao građevinski materijal i koji je potom ukalkuliran u stavku izvođenja radova. S izvođenjem radova počelo se krajem lipnja 2019., a radovi su završeni u veljači 2020. Za vrijeme izvođenja radova nisu izdavane fakture budući da uobičajeno tako posluje odnosno da izdaje jednu fakturu i to tek po završetku radova. Kada ga se pita ima li ponudu za koju je spomenuo da je dao FŽ, zastupnik po zakonu tužitelja odgovara da nije siguran. Osim u [adresa], navodi da je za FŽ obavljao radove i u njegovom stanu u [adresa] te da je tamo izvodio kompletne plinske instalacije. Nadalje, pojašnjava da su ti radovi bili plaćeni i da je dao novce čovjeku koji je te radove izvodio, a misli da se radilo o iznosu od 15.000,00 ili 20.000,00 kuna , međutim za to nema potvrde. Uplata za te radove je izvršena na privatni račun njegova sina BŽ jer je njegov tekući račun bio u blokadi. Navodi da je od FŽ primio 20.000,00 kuna, ali da se ne sjeća je li taj novac dan u kešu ili je uplaćen na ruke.

15. Zastupnik po zakonu tuženika FŽ je u pisanom iskazu naveo da s DŽ nije zasnovao trgovački odnos između društava koja su predmet ovog spora po pitanju ikakvih poslova pa tako ni izvođenja radova u poslovnom prostoru njegove firme u [adresa]. Pojašnjava da je to bio odnos i dogovor njih kao fizičkih osoba, uz znanje i odobrenje njegove supruge ŠŽ te da društva u to nisu bila uključena niti je on u to vrijeme imao saznanja o postojanju društva čiji je vlasnik DŽ. Također, da nikada nije napravio niti uručio narudžbu u ime svog društva prema društvu DŽ niti je od njegovog društva dobio ikakvu ponudu, a za izvođenje radova ne postoji nikakav ugovor.

Na saslušanju na glavnoj raspravi 27. svibnja 2025. zastupnik po zakonu tuženika je naveo da je prvi puta čuo za društvo Structura Mare d.o.o. kad je zaprimio sporni račun. U kontakt s DŽ da je stupio na preporuku njegove sestre koja živi u blizini te da je angažirao DŽ osobno, a ne njegovu firmu, te da nije znao ni za postojanje te firme niti ju je DŽ spominjao , a ni navodio u porukama i e-mailovima. Također, da je upravo na inzistiranje DŽ isključivo u osobnom svojstvu ugovarao radove za uređenje poslovnog prostora koji koristi njegova firma. Što se tiče aktivnosti plaćanja, navodi da je po nalogu DŽ dio plaćen u kešu, a dio uplatom na račun njegova sina te da je za izvedene radove ukupno plaćeno 45.000,00 kuna, od čega 20.000,00 kuna uplatom na račun njegova sina, a da je preostali iznos plaćen u kešu. Također, od navedenog iznosa 4.500,00 kuna je plaćeno za radove u [adresa], dok je preostali iznos od 40.500,00 plaćeno za radove u [adresa]. Što se tiče dinamike plaćanja, prvo da je uplaćeno 10.000,00 kuna u kešu kao avans, što je razvidno iz razmijenjenih poruka u kojima je DŽ to potvrdio, zatim da je u dva navrata uplaćeno po 10.000,00 kuna na račun njegova sina po njegovoj uputi te nakon toga još 15.000,00 kuna u kešu tijekom izvođenja radova.

Povrv: 911/2020-38

16. Svjedokinja JŽ je u pisanom iskazu navela da je tijekom 2019. radila na projektu uređenja interijera u [adresa], ali da joj nisu poznati detalji poslovnog odnosa između firmi DŽ i FŽ kao niti uvjeti ugovorenih poslova, ali da može potvrditi da je jedan dio građevinskih radova izvodio i DŽ sa svojom firmom STRUCTURA MARE d.o.o.

Na saslušanju na glavnoj raspravi 8. srpnja 2025. svjedokinja je navela da joj nije bilo poznato ima li DŽ firmu ili radove obavlja kao prijatelj FŽ i ŠŽ odnosno jesu li radovi obavljani u fušu. Nadalje, svjedokinja navodi da je stupila u kontakt s DŽ preko FŽ i ŠŽ radi koordinacije i dodatnih pojašnjenja nacrta projekta. Ističe da se s nazivom tužitelja odnosno firmom STRUCTURA MARE d.o.o. susrela tek kada ju je kontaktirao DŽ radi davanja izjave i tada je "guglala" i vidjela ime firme. Nije joj poznato tko je nabavljao materijal za izvođenje radova. Također, navela je da je na gradilištu bilo i drugih ljudi, ali njoj nije poznato jesu li to bili zaposlenici DŽ. Ne sjeća se je li na gradilištu vidjela obilježja društva tužitelja, bilo na radnoj odjeći ili na prijevoznom sredstvu.

17. Svjedokinja ŠŽ je u pisanom iskazu navela da je sa suprugom FŽ privatno angažirala DŽ na interijeru prostora u [adresa] i [adresa] te da su u dogovorima učestvovali, uz njezino znanje i suglasnost, njezin suprug FŽ i DŽ. Radovi da su plaćeni u cijelosti i prema uputi DŽ na privatni račun njegova sina, a da je DŽ rekao da neće izdavati nikakav račun. Radove da su dogovorili usmeno i kao privatne osobe, nije postojao nikakav pisani ugovor ni narudžba ni ponuda, a društva koja su predmet ove parnice nisu bila niti spominjana u njihovim dogovorima.

Na saslušanju na glavnoj raspravi 8. srpnja 2025. svjedokinja je navela da je DŽ angažiran za uređenje poslovnog prostora u [adresa] preko njegove sestre, a koja je poznanica s FŽ, te da mu je dala kontakt i tako su se dogovorili za obavljanje poslova na adresi [adresa] , a da je u privatnom stanu na adresi u [adresa] putem prijatelja ili kooperanata ukinuo plinske instalacije, za što mu je isplaćeno 4.500,00 kuna. Dogovarali su se kao fizičke osobe te je komunikacija išla preko WhatsApp poruka i privatnog e-maila DŽ. Za društvo STRUCTURA MARE d.o.o. čula je tek kada je zaprimljena tužba i do tada nikada prije nije čula za tu firmu. Ističe da je službeni e -mail te firme prvi puta vidjela tek nakon što je po zaprimanju tužbe pretraživala firmu po nazivu na internetu, dok se sva komunikacija između njenog supruga i DŽ odvijala na privatan e- mail: [adresa elektroničke pošte]. Kada je se pita za plaćanje, navodi da je to išlo po nalogu DŽ koji je i prije početka radova tražio avans u iznosu od 10.000,00 kuna, a koji iznos mu je plaćen u „kešu“. Potom je na račun njegovog sina BŽ u srpnju i rujnu isplaćeno po 10.000,00 kuna, a na kraju po završetku radova još 15.000,00 kuna i to u „kešu“. Dakle, za građevinske radove u [adresa] DŽ je plaćeno ukupno 45.000,00 kuna te 4.500,00 kuna za radove u [adresa], pri čemu nije izdan račun ni za rad koji je obavljen u [adresa] preko kooperanta. Svjedokinja ističe da je prostor u [adresa] površine svega 18 m[2] te da je za radove na uređenju tog prostora DŽ plaćeno 45.000,00 kuna. Objašnjava da su radovi plaćeni u gotovini, iako se radilo o uređenju poslovnog prostora, jer je njezin suprug bio ortak u obrtu s IŽ, koja nije željela

Povrv: 911/2020-38

nastaviti djelatnost u obrtu. Državne nekretnine su izlazile na teren i posjednicima koji su zatečeni u nekretninama, ponuđeno je sklapanje ugovora. S obzirom da su u tom trenutku radovi bili u tijeku, sklopljen je ugovor s društvom tuženika.

18. Svjedok AŽ je u pisanom iskazu i na saslušanju na glavnoj raspravi 14. listopada 2025. naveo da je tijekom 2019. radio kao tepetar i jedan od izvođača na uređenju poslovnog prostora tuženika u [adresa], a za koji posao ga je angažirao studio "Franić Šekoranja" koji je osmislio projekt uređenja. U isto je vrijeme građevinske radove izvodio i DŽ sa svojom firmom STRUCTURA MARE d.o.o., no detalji poslovnog odnosa između firmi DŽ i FŽ nisu mu poznati. Dakle, svjedoku nije poznato na koji je način angažiran izvođač građevinskih radova i kakav je odnos s ŠŽ.

U odnosu na izjavu na listovima 128 i 129 spisa, svjedok odgovara da on izjavu nije sastavio sam, već da ga je telefonski kontaktirao izvođač te ga je pitao bi li svjedočio u ovoj pravnoj stvari. Svjedok je rekao izvođaču da pripremi tekst, isti je pročitao, bio je suglasan sa sadržajem i potom su ovjerili tekst izjave kod javnog bilježnika.

19. Svjedok ĐŽ je u pisanom iskazu naveo da je tijekom 2019. radio kao keramičar i jedan od izvođača na uređenju poslovnog prostora tuženika u [adresa], a da je posao dogovorio s FŽ. U isto je vrijeme građevinske radove izvodio i DŽ sa svojom firmom STRUCTURA MARE d.o.o., no detalji poslovnog odnosa između firmi DŽ i FŽ nisu mu poznati.

Na saslušanju na glavnoj raspravi 14. listopada 2025. svjedok je naveo da se ne sjeća sadržaja pisane izjave od 12. listopada 2022., ovjerene kod javne bilježnice Višnje Antoš od 26. listopada 2022., na listovima 126 -127 spisa. Nadalje, da nema nikakvih saznanja o ugovoru i rokovima dogovorenih između parničnih stranaka . Odgovarajući na pitanja, navodi da su svjedoka angažirali ŠŽ i FŽ, ali da se ne sjeća jesu li pri tome nastupali kao fizičke osobe ili kao zastupnici društva, iako mu je u magli da su to učinili kao fizičke osobe. Navodi da je s istima usmeno pregovarao, dao je neku ponudu, ali ne sjeća se kome. Na daljnji upit je li mu taj posao plaćen, svjedok odgovara da se ne sjeća, ali da prema ŠŽ i FŽ nema nikakvih potraživanja, a potom pojašnjava da ti radovi nisu plaćeni u ime buduće suradnje između svjedoka te ŠŽ i FŽ.

20. Iz iskaza svjedoka JŽ, AŽ i ĐŽ razvidno je da isti nemaju saznanja o činjenicama bitnim za odluku u ovoj pravnoj stvari. Sud je utvrdio da su svjedoci JŽ i AŽ radili na projektu uređenja poslovnog prostora u [adresa] preko studija Franić-Šekoranja, i to JŽ kao zaposlenica, a AŽ kao vanjski suradnik, dok je svjedok ĐŽ izričito naveo da je posao dogovorio s FŽ, a da je s ŠŽ i FŽ usmeno pregovarao i dao im ponudu. Međutim, nijednome od svjedoka nije poznato ništa o okolnostima sklapanja ugovora između DŽ i FŽ, odnosno nije im poznato u kojim svojstvu su sklopili predmetni ugovor. Stoga u tom dijelu sud nije posebno cijenio njihove iskaze. Iako su navedeni svjedoci u pisanim iskazima navodili nazive trgovačkih društava koji su

Povrv: 911/2020-38

stranke u ovoj pravnoj stvari, iz njihovih iskaza pred sudom je razvidno da je u tom dijelu sadržaj pisanih izjava pripremljen od strane tužitelja koji je predložio da se saslušaju kao svjedoci, što je potvrdio svjedok AŽ, dok je svjedokinja JŽ navela da se s nazivom tužitelja odnosno firmom STRUCTURA MARE d.o.o. susrela tek kada ju je kontaktirao DŽ radi davanja izjave i tada je "guglala" i vidjela ime firme. Također, vidljivo je da su pisani iskazi sadržajno vrlo slični, a da je u svakome iskazu navedena identična formulacija "nisu mi poznati detalji poslovnog odnosa između firmi g. DŽ i g. FŽ". Sve navedeno upućuje na to da su pisani iskazi unaprijed pripremljeni, a s obzirom na iskaze dane pred sudom, stav je suda da navedeni svjedoci nisu bili upoznati s nazivima trgovačkih društava DŽ i FŽ, a kako bi to proizlazilo iz pisanih iskaza.

21. Na prijedlog tužitelja, a sukladno odredbama članka 221.b ZPP -a, sud je od Ministarstva finanacija, Porezna uprava zatražio podatak o tome je li tuženik koristio pravo na odbitak pretporeza po računu tužitelja broj 1/PP1/1/20 od 17. veljače 2020. u ukupnom iznosu od 56.768,89 kuna te je u dopisu od 31. siječnja 2022. nadležna Porezna uprava navela da tuženik predmetni račun nije evidentirao te da nije iskazao pretporez na temelju istoga u prijavama poreza na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. veljače 2020. do 29. veljače 2020. S obzirom na navedeno, teret dokaza o postojanju utužene tražbine ostao je na tužitelju.

22. Prema odredbi članka 219. stavka 1. ZPP-a, svaka stranka je dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika. Ako sud na temelju izvedenih dokaza (članka 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja (članka 221.a ZPP-a).

23.1. U predmetnoj pravoj stvari nije sporno da su DŽ i FŽ usmeno sklopili ugovor o djelu za izvođenje građevinsko- obrtničkih radova na uređenju poslovnog prostora koji je u zakupu tuženika. Kao što je navedeno u točki 12.2. obrazloženja, ugovor o djelu je neformalni pravni posao za koji nije propisani pisani oblik kao uvjet nastanka, što znači da su zastupnici po zakonu tužitelja i tuženika mogli sklopiti taj ugovor usmeno. Zastupnik po zakonu tužitelja je u iskazu naveo da je ugovoreno izvođenje građevinskih radova prema ponudi koju je dao FŽ, no da nije siguran da je ima. S obzirom na navedeno, sud zaključuje da bi se radilo o ponudi koja je dana u pisanom obliku, u protivnom bi zakonski zastupnik tužitelja odgovorio da ponudu nema jer ju je dao u usmenom obliku, međutim u spis predmeta nije dostavljena nikakva ponuda. Također, zastupnik po zakonu tužitelja je naveo da pretpostavlja da je FŽ znao da ima firmu i da se bavi obavljanjem građevinskih radova. Nejasno je kako je zastupnik po zakonu tuženika trebao znati da DŽ ugovara izvođenje radova kao direktor trgovačkog društva ako kod pregovora, sklapanja ugovora i izvođenja radova to drugoj ugovornoj strani nije jasno dano do znanja. Naime, nesporno je da izvođenje građevinsko-obrtničkih radova predstavlja gospodarsku djelatnost te da bi je stoga trebali obavljati bilo obrtnici bilo trgovačka društva koja su za to registrirana, no jednako je tako nesporno da se često upravo ta vrsta poslova obavlja “na crno“ odnosno „u fušu“ u cilju izbjegavanja poreznog opterećenja ili namirenja vjerovnika u slučaju da se provodi ovrha na novčanim sredstvima, dok je naručitelju takva vrsta rada prihvatljiva jer u pravilu znači i niže cijene robe ili usluga. U svome iskazu zastupnik po zakonu tuženika i svjedokinja

Povrv: 911/2020-38

ŠŽ su naveli, a tužitelj nije osporio, da su stupili u kontakt s DŽ preko njegove sestre, a koja je poznanica KŽ, što znači da se radilo o usmenoj preporuci. Dakle, tuženik je mogao znati da DŽ ima registrirano trgovačko društvo koje će izvoditi ugovorene radove samo ako je to među strankama bilo iskomunicirano, a što ne proizlazi iz izvedenih dokaza.

23.2. Nadalje, uvidom u dostavljenu e-mail korespondenciju (listovi 43-47) je razvidno da su korišteni privatni mailovi ŠŽ ([adresa elektroničke pošte]), FŽ ([adresa elektroničke pošte]) i DŽ ([adresa elektroničke pošte]), dakle da parnične stranke nisu koristile službeni e-mail. S obzirom na to da ŠŽ u vrijeme izvođenja radova nije imala poslovne udjele niti je bila osoba ovlaštena za zastupanje tuženika, stav je suda da je u dogovorima sa izvođačima nastupala kao supruga FŽ, budući da nije bila ovlaštena nastupati u ime tuženika po bilo kojoj osnovi.

23.3. Ovdje se valja osvrnuti i na WhatsApp poruke koje se nalaze na listu 80 spisa te dokaze o plaćanju od 19. srpnja 2019. i 27. rujna 2019. koje je ŠŽ izvršila na račun BŽ u iznosu od po 10.000,00 kuna. Navedene isprave sud uzima kao vjerodostojne budući da su WhatsApp poruke predočene zastupniku po zakonu tužitelja koji je potvrdio da su to poruke izmijenjene između njega i FŽ. Naime, iz tih poruka je razvidno da je DŽ primio avans u iznosu od 10.000,00 kuna, da je čovjeku koji je obavljao plinoinstalaterske radove plaćeno 4.500,00 kuna za plin u [adresa] i 3.300,00 u [adresa] i to bez računa, a da je također naveo da će njemu trebati još 10-15 tisuća kuna. Nadalje, u svome iskazu je zastupnik po zakonu tužitelja naveo da je primio novac za plin u [adresa] i [adresa] te za neke stvari koje su kupovane, ali da radovi za plinske instalacije na navedenim adresama nisu obuhvaćeni osporenim računom koji je predmet ovog spora. Također, zastupnik po zakonu tuženika i svjedokinja F J naveli su da su isplatili DŽ 25.000,00 kuna u gotovini, od čega avansno iznos od 10.000,00 kuna te nakon toga još iznos od 15.000,00 kuna tijekom izvođenja radova te još 20.000,00 kuna na račun njegova sina, dakle ukupno iznos od 45.000,00 kuna. S obzirom da je njihov iskaz u tom dijelu u skladu s onime što je sadržano u porukama i priloženim dokazima o plaćanju, sud je u tom dijelu njihove iskaze ocijenio istinitim. Razlika u njihovim iskazima je u tome što je zastupnik po zakonu tuženika FŽ naveo da je od ukupno uplaćenih 45.000,00 kuna za radove u privatnom stanu u [adresa] plaćeno 4.500,00 kuna, a preostali iznos od 40.500,00 kuna za radove u [adresa], dok je svjedokinja ŠŽ navela da je iznos od 45.000,00 kuna plaćen za radove u [adresa], dok je 4.500,00 kuna plaćena za radove u [adresa]. Međutim, bez obzira na navedenu razliku, sud je prihvatio iskaze zastupnika po zakonu tuženika i svjedokinje ŠŽ da je primljenim uplatama DŽ plaćeno izvođenje radova u [adresa] budući da su u tom dijelu iskazivali životno, logično i neposredno uvjerljivo. Naime, iz sadržaja poruka i navedenih iskaza sud je utvrdio da je za plinoinstalaterske radove isplaćeno 4.500,00 kuna za stan u [adresa] i 3.300,00 kuna za poslovni prostor u [adresa], dok je preostali iznos uplaćen DŽ za radove koje je izvodio u u [adresa], a budući da tijekom postupka nije ni tvrdio da je on osobno izvodio radove u privatnom stanu FŽ i ŠŽ. Konačno, nejasno je zašto bi se uplaćivalo 20.000,00 kuna na račun BŽ, koji nije izvršavao nikakve radove

Povrv: 911/2020-38

ni na jednoj od adresa, a da bi on taj novac onda prebacivao na račun osobe koja je izvodila plinoinstalaterske radove. Naime, da je taj novac uistinu bio namijenjen za plinoinstalaterske radove u privatnom stanu na adresi [adresa], tada je jedino logično da bi se taj novac isplatio izravno na račun izvođača. Što se pak tiče navoda zastupnika po zakonu tužitelja da je od tako uplaćenih novaca kupovao neke stvari za radove, važno je istaknuti da zastupnik po zakonu tužitelja tijekom postupka nije tvrdio ni dokazao da bi ta sredstva bila položena na račun tužitelja, iz čega je sud utvrdio da tako primljenim novcem nije raspolagao u ime i za račun tužitelja. Isto tako, u svome iskazu zastupnik po zakonu tužitelja je naveo da je on kupovao građevinski materijal koji je ukalkuliran u stavku izvođenja radova. Međutim, u spis predmeta ne dostavlja račune iz kojih bi proizlazilo da je građevinski materijal naveden na troškovniku dostavljenom uz račun uistinu bio kupljen u ime i za račun tužitelja.

23.4. Dakle, tužitelj nijednim dokazom izvedenim tijekom postupka nije dokazao da je predmetni ugovorni odnos zasnovan s ovdje tuženikom; u spis predmeta nije dostavio ponudu koju je navodno dao tužitelju, ugovor je sklopljen u usmenom obliku, e-mail korespondencija odvijala se isključivo privatnim mailovima pri čemu je u dogovorima i nadzoru oko izvođenja radova sudjelovala je supruga zastupnika po zakonu tužitelja koja u vrijeme trajanja ugovornog odnosa nije imala nikakvu funkciju u društvu tuženika. Osim toga, tužitelj nije dostavio račune kojima bi dokazao da je tijekom izvođenja radova u ime i za račun tužitelja nabavljao materijal naveden na troškovniku, a plaćanja su prema uputi zastupnika po zakonu tužitelja vršena na račun sina DŽ i njemu osobno u gotovini.

24. Slijedom svega navedenoga, stav je suda da je ugovorni odnos o izvođenju radova u poslovnom prostoru na adresi [adresa] sklopljen između DŽ i FŽ te je ocijenio osnovanim prigovor nedostatka aktivne legitimacije i promašene pasivne legitimacije. Stoga je sukladno odredbi članka 451. stavka 3. ZPP-a platni nalog u cijelosti ukinut i tužiteljev zahtjev odbijen kao neosnovan.

25. Budući da je sud utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan jer ugovorni odnos iz kojeg potječe utuženo potraživanje nije nastao između parničnih stranaka, neosnovan je i zahtjev tužitelja za određivanje prethodne mjere u smislu odredbe članka 501. a ZPP-a. Stoga je odlučeno kao u izreci rješenja.

26. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1., čl. 155. i čl. 164. st. 1. i 2. ZPP-a. Visina naknade troškova za rad odvjetnika utvrđena je na temelju Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/2023. i 107/2025., dalje u tekstu: Tarifa) i zahtjeva tuženika (list 181 spisa).

27. Sukladno članku 154. stavak 1. ZPP-a stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove postupka te je tuženiku sukladno citiranim zakonskim odredbama dosuđena naknada troškova parničnog postupka prema vrijednosti spora i to za sastav prigovora protiv rješenja o ovrsi u vrijednosti od 100 bodova (Tbr. 11./1. Tarife), za sastav podneska od 13. studenog 2020. u u vrijednosti od 100 bodova (Tbr. 8./1. Tarife) te za pristup na ročišta 27. rujna 2022., 27. svibnja 2025., 8. srpnja 2025. i 14. listopada 2025. u vrijednosti od po 100 bodova za svako ročište (Tbr. 9./1. Tarife), a što sukladno Tbr. 54. Tarife iznosi 1.200,00 eura. Na

Povrv: 911/2020-38

naprijed navedene troškove sud je tuženiku priznao i PDV u skladu s odredbom Tbr. 46. Tarife, a što ukupno iznosi 1.500,00 eura. Tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe na prigovor protiv rješenja o ovrsi od 135,10 eura na temelju odredbe članka 28 stavka 4.. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj: 118/2018. i 51/2023., dalje: ZSP) u vezi s Tar.br.1. TSP. Stoga ukupni iznos troška priznat tužitelju iznosi 1.635,10 eura te je odlučeno kao u točki II. izreke presude.

28. S druge strane, tuženiku nije priznat trošak za sastav podnesaka od 18. ožujka 2021., 4. prosinca 2023. i 22. siječnja 2024. s obzirom da u navedenim podnescima tuženik ne iznosi nove činjenice ni ne predlaže nove dokaze, već isključivo ponavlja prigovore i navode iznesene u podnesku od 13. studenog 2020. Uz navedeno, u podnesku od 28. studenog 2023. tuženik se očitovao i na dostavljene pisane iskaze zastupnika po zakonu tužitelja te svjedoka HŽ, AŽ i ĐŽ. Međutim, tuženik se na pisane iskaze koje je dostavio tužitelj mogao očitovati i na ročištu za glavnu raspravu, stoga sud nalazi da podnesci navedeni u ovoj točki obrazloženja nisu bili potrebni za vođenje parnice u smislu članka 155. ZPP-a.

29. Slijedom navedenoga, odlučeno je kao u t. III. izreke presude.

30. Budući da je tužitelj u cijelosti izgubio parnicu, sud je odbio njihov zahtjev za naknadu parničnog troška i odlučio kao u točki IV. izreke presude.

U Zagrebu 28. studenog 2025.

Sudac:

Ivana Čuk Prpić

Nacrt odluke izradila:

Teodora Gregurić Šoštarić, viša sudska savjetnica

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 (petnaest) dana od dana ročišta za objavu presude (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno u roku od 15 (petnaest) dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), koja se podnosi putem informacijskog sustava e-Komunikacija ovog suda.