REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SESVETAMA

STALNA SLUŽBA U SV. IVANU ZELINI

Vatrogasna 1a, Sv. Ivan Zelina

Poslovni broj: P-634/2025-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama, Stalna služba u Svetom Ivanu Zelini, po sucu pojedincu toga suda Žanet Vidović, u pravnoj stvari tužitelja ŠČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Marijan Belčić, odvjetnik u Zagrebu protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., OIB: 23057039320, iz Rijeke, Jadranski trg 3a, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., iz Zagreba, Lopašićeva 6, radi utvrđenja i isplate, nakon provedene i zaključene glavne i javne rasprave održane 21. listopada 2025. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i u odsutnosti uredno pozvanoga tuženika, dana 28. studenoga 2025. donio, objavio i

p r e s u d i o  j e :

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz čl. 10.st.1. Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51404627-5102883445, sklopljenog dana 06.03.2006. god. Između tužitelja i tuženika, u dijelu odredbe koji glasi: “Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 2,50% naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00

HRK, obračunate s datumom Ugovora. ”

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana isplati iznos od 605,93 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos tekućom od dana 08.03.2006. godine do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do 31.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01. 2024.godine pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije

Poslovni broj: 634/2025-25

refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 553,10 EUR-a zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. U tužbi od 05. ožujka 2025. tužitelj navodi da je dana 06.03.2006. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu br. 2402006- 1031262160/51404627-5102883445, prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 39.100,00 CHF po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj.

Citiranim Ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 10 godina kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima.

Predmetnim tipskim Ugovorom u članku 10. ugovorena je naknada za obradu zahtjeva kredita i to u iznosu jednokratno 2,50 % od ukupnog iznosa kredita, a koja se naplaćuje prilikom isplate kredita.

Tuženik je prilikom isplate kredita dana 07.03.2006. godine naplatio tužitelju naknadu za obradu zahtjeva kredita u iznosu od 4.565,41 kn, a koja protuvrijednost, prema fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR utvrđenog Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, iznosi 605,93 EURA. O ugovornoj odredbi za tzv „ulaznu naknadu“ nije se pojedinačno pregovaralo, već je ista kao takva unaprijed formulirana i od strane tuženika (banke) implementirana u tipskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja.

Naime, tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i usluga na ime kojih se ista naplaćuje.

Navedena odredba nije bila ugovorena u dobroj vjeri te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega je ista nepoštena i ništetna te ne proizvodi pravni učinak.

S obzirom da je tuženik temeljem gore navedene nepoštene odredbe o ulaznoj naknadi u predmetnom ugovoru istu naplatio i time stekao nepripadajuću imovinsku korist, navedeni je kao nepošten stjecatelj, sukladno čl. 1115. ZOO-a, takovu dužan vratiti zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

Poslovni broj: 634/2025-25

2. U odgovoru na tužbu od 16. lipnja 2025. tuženik prigovara naznačenoj visini predmeta spora. Tvrdi da tužitelj nema status potrošača. Naime za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: 1. da se radi o fizičkoj osobi i 2. da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u s u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe, a to ne proizlazi iz tužbe. Ujedno tuženik ističe da se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju.

Tuženik prije svega ističe da odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 2,50% na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe.

Ističe da Direktiva i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje da li je određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu.

U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, tužitelju je bio dostupan i prezentiran Izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe, a u kojem se jasno navodi da je korisnik kredita dužan na pisani poziv Banke uplatiti jednokratnu naknadu koja se obračunava prilikom obrade kredita u propisanom postotku iznosa glavnice kredita ili u apsolutnom iznosu sukladno Odluci o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva, a naplaćuje se prije ili prilikom puštanja kredita u tečaj.

Tuženik osporava navode tužitelja kako tuženik nije imao nikakav trošak prilikom obrade kredita kada su se ulaznom naknadom pokrivali troškovi poput: ➢ operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.),

➢ materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.),

➢ troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine),

➢ povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.).

Zbog činjenice da je tužitelji bio upoznat s obvezom plaćanja ulazne naknade te da je bio i upoznat s točno određenim iznosom koji mora podmiriti za ulaznu naknadu, smatra da tužitelj nije bio u neravnopravnom položaju te da nije došlo do neravnoteže ugovornih stranaka jer ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama.

Ističe i prigovor zastare na potraživanje tužitelja, jer je naknada naplaćena dana 7.3.2006.. Naime, ako bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi cit. odredba bila nepoštena, na eventualni zahtjev tužitelja kojim bi zahtijevao isplatu naplaćene naknade ima se primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja.

Poslovni broj: 634/2025-25

Naime, niti jedna od presuda za kolektivnu zaštitu potrošača, a ni neka druga pravomoćna presuda ne utvrđuje ništetnima ugovorne odredbe o naknadama za obradu kredita. Stoga, jasno je da nema ni tužbe koja bi prekinula tijek zastarnog roka za ovu navodnu tražbinu tužitelja.

Obzirom da, kao što je to kod zastare, postoje i drugi pravni instituti povezani s dospijećem, opravdano je ispitati ovaj stav VSRH i s aspekta tih drugih instituta, osobito vezano za početak tijeka zateznih kamata na povrat onoga što je dano na temelju ništetnih odredbi ugovora.

Stoga, ako sudska praksa, pa tako i VSRH čiji je cilj ujednačavanje prava, već zauzima stav i daje pravo vjerovniku da postavi zahtjev kasnije nego na što bi to imao pravo doslovnom primjenom zakonskih pravila, tada je logično da se odgađanje pravnih učinaka zastare za vjerovnika, jednako prenese i na odgađanje pravnih učinaka u smislu početka tijeka zatezne kamate za dužnika, i to stoga što obveza plaćanja zateznih kamata nastaje kao posljedica zakašnjenja dužnika s ispunjenjem novčane obveze. Predlaže tužbeni zahtjev odbiti.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu i ugovor o oročenom kunskom depozitu (list 6 - 11), potvrdu o visini naplaćene naknade za obradu kredita izdanu od tuženika (list 12), obavijest tuženika o paketu usluge (list 75- 76), te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja (list 126).

4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03, 84/08, 123/08, 57/11,148/11, 25/13, 43/13, 89/14, 70/19, 80/22. i 114/22. u daljnjem tekstu: ZPP) ovaj sud smatra da tužbeni zahtjev nije osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja da sud utvrdi ništetnom i bez pravnog učinka članak 10 Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena ulazna naknada od 2,50% te da mu tuženik isplati naplaćeni iznos naknade za obradu kredita od 605,93 EUR-a zajedno za zakonskim zateznim kamatama od kad je izvršeno plaćanje na temelju ništetne ugovorne odredbe do isplate.

6. Tuženik je istaknuo prigovor previše visoko naznačene vrijednosti predmeta spora zbog čega je sud sa strankama na pripremnom ročištu raspravio navedeno pitanje nakon čega je utvrdio da je vrijednost predmeta spora u ovom predmetu 605,93 EUR-a. Naime, u situaciji kada tužitelj uz deklaratorni tužbeni zahtjev ističe i zahtjev za isplatu odnosno zahtjev na činidbu onda se vrijednost premeta spora utvrđuje samo prema naznačenoj vrijednosti zahtjeva za isplatu. Naime, u ovakvoj pravnoj situaciji utvrđenje ništavosti je samo činjenica od koje ovisi osnovanost zahtjeva za isplatu pa nije opravdano visinu tužbenog zahtjeva određivati kao zbroj zahtjeva za utvrđenje činjenice i zahtjeva za isplatu.

7. Uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno je da su tužitelj i tuženi sklopili dana 6. ožujka 2006. navedeni Ugovor a kojim je odobren i stavljen na raspolaganje tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti 39.100,00 CHF po srednjem tečaju kreditora, ovdje tuženika na dan korištenja kredita, a što među strankama nije bilo prijeporno.

Poslovni broj: 634/2025-25

8. Člankom 10 Ugovora ugovorena je naknada za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanje kredita od 2,50% od iznosa kredita. Iz potvrde tuženika (list 12 spisa) vidljivo je da je tužitelju na ime naknade za obradu kredita dana 7. ožujka 2006. naplaćena naknada u iznosu od 4.565,41 HRK[1] odnosno iznos od 605,93 EUR-a čiji povrat tužitelj potražuje točkom II tužbenog zahtjeva.

9. Među strankama je prijeporno ima li tužitelj status potrošača, je li nastupila zastara tužiteljevog potraživanja, jesu li stranke o predmetnoj ugovornoj odredbi pregovarale te s tim u vezi je li predmetna odredbe Ugovora o kreditu nepoštena i ništetna te tijek zatraženih zakonskih zateznih kamata.

10. Sud ocjenjuje neosnovanim tuženikov prigovor zastare tužiteljevog potraživanja kao i prigovor da tužitelj nema status potrošača.

11. Naime člankom 328. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05....155/23, dalje u tekstu ZOO) propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti ni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti članka 6.1 Ugovora o kreditu kojega je tužitelj ugovorna strana. Prema članku 327. ZOO na ništetnost se može pozivati svaka zainteresirana osoba. U odnosu na zahtjev za isplatu radi se o restitucijskom zahtjevu. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. doneseno je obvezujuće pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva po kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primili na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice ništetnosti ugovora, počinje teći od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora, a što je u konkretnom slučaju za naknadu za obradu kredita od pravomoćnosti ove presude.

12. Prema članku 3. stavku 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 96/03., 46/07. i 79/07. dalje ZZP/03) koji je valjalo primijeniti s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

13. Tužitelj je u svom stranačkom iskazu koji sud u cijelosti prihvaća ocjenjujući ga životnim i uvjerljivim naveo da je sredstva iz kredita koristio za uređenje kuće u kojoj živi sa obitelji te da tu kuću nije iznajmljivao. Kako je ugovor s tuženikom zaključila fizička osoba, a novčana sredstva iz kredita potrošio je za adaptaciju kuće u kojoj živi, dakle za osobne stambene potrebe, a ne za obavljanje svoje poslovne djelatnosti to tužitelj prema shvaćanju ovog suda ima status potrošača. Osim toga ni iz samog ugovora o kreditu ne proizlazi da ga je tužitelj sklopio unutar neke privatne poslovne aktivnosti, a punomoćnik tuženoga na raspravi kod ovog suda nije tužitelju postavio nikakva pitanja kojima bi doveo u sumnju iskaz tužitelja u tom dijelu.

14. Stoga se na pravni odnos stranaka primjenjuju ZZP/03 jer tužitelj ima status potrošača, a pri ocjeni poštenosti ugovorne odredbe i Direktiva 93/13/EEZ od 5. travnja Poslovni broj: 634/2025-25

1993. (članak 3. st.1. i 2. i članak 5.) te Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – dalje ZOO). Ovdje treba navesti kako unatoč okolnosti što Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu te što je predmetna Direktiva implementirana u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 78/12) da je Sud Europske unije ustanovio u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da tumače nacionalno pravo u svjetlu prava EU te mu kroz tumačenje daju iste učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom prava Zajednice.

15. Direktiva i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje je li ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati mogućnost pregovora između potrošača i tuženika u vrijeme sklapanja ugovora, odnosno okolnosti prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu.

16. U odnosu na okolnosti sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu i pregovaranja o uvjetima koji se odnose na tzv. ulaznu naknadu tužitelj je iskazao da mu nije bilo pojašnjeno što sve plaća iznosom od 2,50% od iznosa kredita koji plaća radi odobrenja kredita te da djelatnika banke nije ni pitao što plaća iznosom od 2,50% od iznosa kredita jer je znao da tu naknadu mora platiti kako bi mu kredit bio odobren. Naveo je i da pri sklapanju ugovora nije ni mogao pregovarati o pojedinačnim odredbama ugovora.

16.1. Iz tog dijela iskaza tužitelja proizlazi da tužitelj nije bio u mogućnosti pregovarati oko

iznosa naknade koju treba platiti za obradu kreditnog zahtjeva te da nije dobio ni adekvatnu informaciju koji materijalni trošak banke treba platiti takvom naknadom dok iz dijela iskaza u kojem tužitelj navodi da je naknadu morao platiti jer je znao da mu kredit neće biti odobren proizlazi da su pregovori ugovornih stranaka vođeni po principu "uzmi ili ostavi" što govori u prilog tužiteljevoj tvrdnji da nije bio ravnopravna stranka ugovornog odnosa prilikom sklapanja predmetnog ugovora. Okolnost što je tipizirani ugovor unaprijed sastavio tuženik te da se zapravo radi o tipiziranom ugovornom obrascu kakav banka sklapa sa većim brojem svojih klijenata odnosno korisnika kredita dodatno govori u prilog tvrdnji da pregovori prije i u vrijeme sklapanja ugovora oko ulazne naknade nisu vođeni.

17. Člankom 59. ZZP/03 propisano je da „Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava a poglavito (između ostalih odredaba) i odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu primijeniti...“

18. Člankom 81. ZZP propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1), Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (stavak 2) Činjenica da se o pojedinim

Poslovni broj: 634/2025-25

aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (stavak 3) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4).

19. Iz navedenih odredaba proizlazi da je na tuženiku teret dokaza da se s tužiteljem pojedinačno pregovaralo o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Tijekom postupka tuženik takvu tvrdnju nije dokazao. Tuženik je na navedenu okolnost predložio saslušanje djelatnice banke no tijekom postupka je od tog dokaznog prijedloga odustao zbog čega taj dokazni prijedlog nije proveden. Tijekom postupka tuženik nije dostavio neke druge dokaze koji bi govorili u prilog činjenici da je s tuženikom vodio pregovore oko visine ulazne naknade (npr. materijalne dokaze o odobrenju snižene naknade konkretnog kredita, i sl.), a nije ni pristupio ročištu na kojem je izveden dokaz saslušanjem tužitelja pa tužitelju na navedenu okolnost nije ni postavljao pitanja prilikom njegovog davanja stranačkog iskaza. Nadalje tuženik tijekom postupka nije osporavao da je tužitelju predmetna ulazna naknada i naplaćena i to ustegom od odobrenog kredita, a navedeno proizlazi i iz potvrde tuženika (list 12 spisa).

20. Nadalje, iz uvida u sam predmetni Ugovor te sadržaj ugovora proizlazi da se radi o tipskom ugovoru na standardiziranom obrascu kakav tuženik sklapa sa većim brojem potrošača.

21. Iako odredba članka 10 Ugovora omogućava tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora predvidi koliko je 2,50% od iznosa kredita, to ne znači da se radi i o poštenoj odredbi, a što je odlučno za ovo pravno pitanje. Ovo posebno kad se ima na umu da tužitelju prilikom pregovora oko sklapanja Ugovora nije pojašnjeno koje troškove banka ima u vezi s odobrenjem kredita i koje troškove će od tužitelja naplatiti. U predmetnoj odredbi Ugovora, a niti drugim odredbama ugovora također nije navedeno niti se iz Ugovora može zaključiti koji se to stvarni i opravdani troškovi banke pokrivaju naknadom za obradu kredita.

22. U daljnjoj fazi postupka ispitana je poštenost predmetnih odredbi Ugovora te je u skladu s čankom 81. stavak 1. ZZP ispitano je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja i postojanje značajne neravnoteže na štetu tužitelja kao potrošača.

23. Iz okolnosti da predmetni ugovor predstavlja ugovor koji je prethodno pripremio tuženik odnosno tipski ugovor u smislu članka 295. ZOO, da iz navoda tužbe i iskaza tužitelja proizlazi da se o visini naknade za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik tijekom postupka nije dokazao suprotno odnosno nije dokazao da je tužitelju pojasnio o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, a što sve upućuje na zaključak da je u postupku pregovaranja povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere) koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa.

Poslovni broj: 634/2025-25

24. Kod ocjene poštovanja načela savjesnosti i poštenja iz čl. 81. stavak 1. ZZP odlučno je ocijeniti bi li tuženik mogao očekivati da bi tužitelj prihvatio predmetnu ugovornu odredbu da se o njoj moglo adekvatno pojedinačno pregovarati. Imajući na umu da je za iznos naknade za obradu kredita tužitelju umanjen iznos kredita koji mu je stavljen na raspolaganje, ne može se zaključiti da je tuženik sa sigurnošću i razumno mogao očekivati da bi tužitelji pristao na tu odredbu da je znao da o takvoj odredbi može pregovarati. Osim toga iz okolnosti da je tužitelj smatrao da mu kredit neće biti odobren ako ne pristane na plaćanje naknade za obradu kredita i da su pregovori vođeni po principu "uzmi ili ostavi" jasno ukazuje na odnos u kojem tužitelj nije imao mogućnost postavljanja pitanja i dobivanja odgovora o tzv. ulaznoj naknadi te na ugovorni odnos u kojem stranke nisu bile ravnopravne.

25. Pri procjeni postojanja znatnije neravnoteže na štetu tužitelja kao potrošača, suprotno tvrdnji tuženoga, neravnoteža se ne procjenjuje samo u odnosu na materijalnu vrijednost (npr. tako da se stavi u omjer ukupan iznos kredita s naknadnom za obradu kredita) jer značajna neravnoteža nastaje već time što je jedna ugovorna strana suprotno materijalnim propisima i načelima ugovornih odnosa o ravnopravnosti ugovornih stranaka i sl. stavljena u nejednakopravan položaj tako da joj se nameću dodatne obveze o kojima nije dobila adekvatnu informaciju i o kojima nije mogla pregovarati.

26. Tužitelju u postupku prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije pojašnjeno što plaća naknadom za obradu kredita niti iz predmetnog ugovora ne proizlazi na što se odnose usluga i troškovi tuženika koje se podmiruju plaćanjem sporne naknade, a što je zahtjev članka 59., a u vezi s člankom 61. ZZP-a, a takvi troškovi tuženoga nisu ni sami po sebi razumljivi. Ovo i s toga jer troškovi koje tuženik može imati pri obradi i odobrenju kredita (npr. trošak uredskog materijala i sl. što tuženik navodi u odgovoru na tužbu) ne bi trebali ovisiti o visini kredita jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem je odobren kredit.

27. Kako je tuženik na tužitelja prenio obvezu plaćanja i naknade i troškova za koje nije moguće utvrditi odgovaraju li stvarno pruženim uslugama to je postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. ZOO na štetu tužitelja i time unio značajnu neravnotežu u odnos među ugovornim strankama. Ugovorne stranke trebaju polaziti i od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz članka 7. ZOO, a kad iz ugovora ne proizlazi, niti je to tijekom postupka potrošaču pojašnjeno, koje to konkretne troškove banka ima i koje naplaćuje iz jednokratne "ulazne" naknade uz sve detaljno naprijed navedeno (okolnosti da se o prijepornim odredbama nije pregovaralo, da je ugovor sastavio tuženik na tipiziranom obrascu) govori u prilog postojanja značajne neravnoteže u pravima obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

28. Prema odredbi Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ( članak 5) u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo, a odredbe ovdje prijepornih dijelova Ugovora ne zadovoljavaju uvjet jasnosti i razumljivosti.

29. Stoga ovaj Sud na temelju članka 81. stavka 1., a u vezi s stavkom 2., 3. i 4. te u vezi s člankom 82. i člankom 87. stavak 1. ZZP ocjenjuje da je ugovorna odredba

Poslovni broj: 634/2025-25

članka 10 Ugovora kojem je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita koja se određuje prema aktu kreditora ništetna jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, što je odredbu unaprijed formulirao trgovac na tipskom obrascu, što tužitelj nije bio adekvatno informiran na što se odnosi naknada niti šta njom podmiruje niti je na sadržaj tipske odredbe sastavljene po tuženiku mogao utjecati, čime je suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovorih strana na štetu tužitelja kao potrošača zbog čega je presuđeno kao pod I izreke. Osim toga prema članku 322. stavku 1. ZOO ugovorna odredba koja je protivna prisilnim propisima ništava je, a što se prema ocjeni ovoga suda odnosi na naprijed navedenu odredbu predmetnog Ugovora.

30. Slijedom navedenoga naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos koji je primio na ime naknanade za obradu kredita u iznosu od 605,93 EUR-a uz zakonske zatezne kamate određene prema članku 1115 ZOO od 8. ožujka 2006. kako je tužitelj zatražio tijek zakonske zatezne kamate (naplate naknade je izvršena 7. ožujka 2006. pa bi tužitelj imao pravo na zakonsku zateznu kamatu i od tog datuma kao dana stjecanja od strane tuženika) jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate sukladno naprijed navedenoj zakonskoj odredbi. Prema ocjeni ovog suda odgovornost za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe je na tuženiku pa je stoga obvezan i nadoknaditi zakonske zatezne kamate od dana stjecanja, odnosno izvršenog plaćanja, a ne od dana podnošenja tužbe kako to tuženik navodi u odgovoru na tužbu. Naknada je naplaćena 7. ožujka 2006. u iznosu od 4.565,41 HRK, što prema fiksnom tečaju konverzije (7,53450) izraženo u sadašnjoj valuti Republike Hrvatske iznosi 605,93 EUR-a a što tijekom postupka nije bilo sporno među strankama, a proizlazi i iz materijalnog dokaza potvrde tuženika o datumu i visini naplaćene naknade (list 12 spisa) .

31. Odluka o troškovima postupka temelji se na članku 154. stavak 1. i 155. ZPP- a. Tužitelju je opravdani trošak odmjeren prema troškovniku od 20.10.2025. i prema vrijednosti predmeta spora utvrđenoj na pripremnom ročištu od 605,93 EUR-a

32. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, 138/23. OT). Opravdani trošak tužitelja sastoji se od troška sastava tužbe u iznosu od 100,00 EUR- a prema Tbr 7.1. OT te trošak sastava podneska od 22. rujna 2025., u iznosu od 100,00 EUR-a te pristupa na pripremno ročište i raspravu 24. rujna 2025. i 21. listopada 2025., za svaku radnju po 100,00 EUR-a. Za navedene radnje tužitelju je priznat i zatraženi PDV- od 25% koji iznosi 100,00 EUR-a. Tužitelju je priznat i opravdani trošak koji se odnosi na plaćanje sudskih pristojbi i to na tužbu u iznosu od 26,54 EUR-a i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 26,55 EUR-a, koliko iznosi trošak pravodobno plaćene pristojbe putem e-spis komunikacije jer je tužitelj zastupan po punomoćniku obveznik takve komunikacije, a što sve čini ukupan i opravdani trošak ovog parničnog postupka od 553,10 EUR-a.

33. Tužitelju nisu priznati troškovi za sastav podneska od 18. kolovoza 2025. jer je tim podneskom tražio odgodu pripremnog ročišta te trošak sudskih pristojbi preko dosuđenog iznosa kao ni trošak za pristup ročištu za objavu presude jer tužitelj nije

Poslovni broj: 634/2025-25

pristupio tom ročištu, a niti se radi o nužnom i opravdanom trošku jer je presuda isti dan dostupna tužitelju putem platforme e-spis.

34. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Svetom Ivanu Zelini, 28. studenoga 2025.

S u d a c

Žanet Vidović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano u 3 istovjetna primjerka, u roku od 15 dana od dana objave ove presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište za objavu presude, a uredno je obaviještena o tom ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem je presuda objavljena.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena, rok za žalbu od 15 dana teče od dana dostave prijepisa ove presude.

Dna presudu

-tužitelju po pun. uz poziv na plaćanje pristojbe na tužbu i presudu

-tuženiku po pun.