Zakon.hr

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Stalna služba u Opatiji

Maršala Tita 4

51410 Opatija

Poslovni broj P-3353/2019-25

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Opatiji, po sucu toga suda Renati Slavić, kao sucu pojedincu, u parničnoj stvari tužiteljice ĐI, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnici Ani Sokal, odvjetnici u Rijeci, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. OIB:53056966535 zastupanog po punomoćniku Saši Poldanu, odvjetniku u Odvjetničkom uredu Poldan, Gatara, Vižientin, Komorski, Babić i Fruk Morina u Rijeci, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane 15. listopada 2025., u nazočnosti punomoćnice tužiteljice i zamjenice punomoćnika stranaka, temeljem objave od 28. studenog 2025.

p r e s u d i o j e

I-Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 628-50-3236693 sklopljenog između tužiteljice i tuženika dana 23.01.2006.g. kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, sadržana u čl. 2. Ugovora u dijelu koji glasi: „…promjenljiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora“ .

II-Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove Presude, isplati tužiteljici, iznos od 1.123,91 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007.godine, a od 01.siječnja 2008.g. pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31.12.2022.godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023.godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, i koja teče na pojedinačne iznose, od dana njihova dospijeća pa do isplate, kako slijedi:

na iznos od 19,60 € od 7.12.2007 do isplate,

na iznos od 19,50 € od 1.1.2008 do isplate,

na iznos od 19,86 € od 8.2.2008 do isplate,

na iznos od 20,05 € od 6.3.2008 do isplate,

na iznos od 20,38 € od 5.4.2008 do isplate,

na iznos od 19,87 € od 1.5.2008 do isplate,

na iznos od 39,21 € od 6.6.2008 do isplate,

na iznos od 39,70 € od 6.7.2008 do isplate,

na iznos od 38,98 € od 3.8.2008 do isplate,

na iznos od 39,01 € od 7.9.2008 do isplate,

na iznos od 39,42 € od 5.10.2008 do isplate,

na iznos od 42,63 € od 7.11.2008 do isplate,

na iznos od 40,48 € od 1.12.2008 do isplate,

na iznos od 43,20 € od 1.1.2009 do isplate,

na iznos od 43,62 € od 1.2.2009 do isplate,

na iznos od 43,80 € od 1.3.2009 do isplate,

na iznos od 43,27 € od 1.4.2009 do isplate,

na iznos od 43,36 € od 1.5.2009 do isplate,

na iznos od 42,56 € od 7.6.2009 do isplate,

na iznos od 41,96 € od 8.7.2009 do isplate,

na iznos od 42,11 € od 26.8.2009 do isplate,

na iznos od 42,41 € od 27.9.2009 do isplate,

na iznos od 42,38 € od 10.10.2009 do isplate,

na iznos od 42,06 € od 7.11.2009 do isplate,

na iznos od 42,64 € od 8.12.2009 do isplate,

na iznos od 43,10 € od 12.1.2010 do isplate,

na iznos od 43,76 € od 6.2.2010 do isplate,

na iznos od 4,91 € od 22.9.2010 do isplate,

na iznos od 4,85 € od 16.10.2010 do isplate,

na iznos od 4,74 € od 13.11.2010 do isplate,

na iznos od 4,94 € od 23.12.2010 do isplate,

na iznos od 5,22 € od 15.1.2011 do isplate,

na iznos od 5,02 € od 16.2.2011 do isplate,

na iznos od 5,08 € od 15.3.2011 do isplate,

na iznos od 4,99 € od 15.4.2011 do isplate,

na iznos od 5,01 € od 17.5.2011 do isplate,

na iznos od 5,36 € od 15.6.2011 do isplate,

na iznos od 5,39 € od 14.7.2011 do isplate,

na iznos od 5,69 € od 14.8.2011 do isplate,

na iznos od 5,52 € od 15.9.2011 do isplate,

na iznos od 5,35 € od 28.10.2011 do isplate,

na iznos od 5,43 € od 16.11.2011 do isplate,

na iznos od 5,24 € od 15.12.2011 do isplate,

na iznos od 5,50 € od 13.1.2012 do isplate,

na iznos od 4,82 € od 14.2.2012 do isplate,

na iznos od 1,54 € od 23.2.2014 do isplate,

na iznos od 1,55 € od 27.3.2014 do isplate,

na iznos od 1,54 € od 24.4.2014 do isplate,

na iznos od 1,52 € od 25.5.2014 do isplate,

na iznos od 1,52 € od 27.6.2014 do isplate,

na iznos od 1,52 € od 6.7.2014 do isplate,

na iznos od 1,52 € od 7.8.2014 do isplate,

na iznos od 1,54 € od 6.9.2014 do isplate,

na iznos od 1,53 € od 8.10.2014 do isplate,

na iznos od 1,53 € od 12.11.2014 do isplate,

na iznos od 1,53 € od 9.12.2014 do isplate,

na iznos od 1,52 € od 13.1.2015 do isplate,

na iznos od 1,53 € od 8.2.2015 do isplate,

na iznos od 1,52 € od 9.3.2015 do isplate,

na iznos od 1,52 € od 8.4.2015 do isplate,

na iznos od 1,51 € od 13.5.2015 do isplate,

na iznos od 1,51 € od 1.6.2015 do isplate,

na iznos od 1,50 € od 1.7.2015 do isplate,

na iznos od 1,50 € od 1.8.2015 do isplate,

na iznos od 1,49 € od 5.9.2015 do isplate,

na iznos od 1,49 € od 1.10.2015 do isplate

III-Utvrđuje se ništetnom odredba članka 7. Ugovora o kreditu broj 628-50- 3236693 sklopljenog između tužiteljice i tuženika dana 23.01.2006.g. kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak tako što je određeno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF važećem na dan dospijeća.

IV-Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove Presude, isplati tužiteljici iznos od 5.043,59 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007.godine, a od 01.siječnja 2008.g. pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31.12.2022.godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023.godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, i koja teče na pojedinačne iznose, od dana njihova dospijeća pa do isplate, kako slijedi:

na iznos od 6,37 € od 7.11.2008 do isplate,

na iznos od 10,06 € od 1.1.2009 do isplate,

na iznos od 12,73 € od 1.2.2009 do isplate,

na iznos od 13,93 € od 1.3.2009 do isplate,

na iznos od 10,61 € od 1.4.2009 do isplate,

na iznos od 11,25 € od 1.5.2009 do isplate,

na iznos od 6,17 € od 7.6.2009 do isplate,

na iznos od 2,44 € od 8.7.2009 do isplate,

na iznos od 3,43 € od 26.8.2009 do isplate,

na iznos od 5,40 € od 27.9.2009 do isplate,

na iznos od 5,23 € od 10.10.2009 do isplate,

na iznos od 3,24 € od 7.11.2009 do isplate,

na iznos od 6,98 € od 8.12.2009 do isplate,

na iznos od 9,97 € od 12.1.2010 do isplate,

na iznos od 14,23 € od 6.2.2010 do isplate,

na iznos od 50,01 € od 22.9.2010 do isplate,

na iznos od 45,68 € od 16.10.2010 do isplate,

na iznos od 38,71 € od 13.11.2010 do isplate,

na iznos od 53,41 € od 23.12.2010 do isplate,

na iznos od 72,12 € od 15.1.2011 do isplate,

na iznos od 58,87 € od 16.2.2011 do isplate,

na iznos od 63,52 € od 15.3.2011 do isplate,

na iznos od 57,61 € od 15.4.2011 do isplate,

na iznos od 58,67 € od 17.5.2011 do isplate,

na iznos od 83,76 € od 15.6.2011 do isplate,

na iznos od 86,20 € od 14.7.2011 do isplate,

na iznos od 107,15 € od 14.8.2011 do isplate,

na iznos od 96,39 € od 15.9.2011 do isplate,

na iznos od 84,61 € od 28.10.2011 do isplate,

na iznos od 59,46 € od 16.11.2011 do isplate,

na iznos od 56,92 € od 15.12.2011 do isplate,

na iznos od 62,82 € od 13.1.2012 do isplate,

na iznos od 66,32 € od 14.2.2012 do isplate,

na iznos od 60,42 € od 14.3.2012 do isplate,

na iznos od 62,24 € od 14.4.2012 do isplate,

na iznos od 92,59 € od 16.5.2012 do isplate,

na iznos od 94,16 € od 13.6.2012 do isplate,

na iznos od 91,52 € od 12.7.2012 do isplate,

na iznos od 92,21 € od 14.8.2012 do isplate,

na iznos od 90,24 € od 27.9.2012 do isplate,

na iznos od 85,97 € od 28.10.2012 do isplate,

na iznos od 90,52 € od 27.11.2012 do isplate,

na iznos od 92,70 € od 29.12.2012 do isplate,

na iznos od 91,17 € od 29.1.2013 do isplate,

na iznos od 82,58 € od 14.2.2013 do isplate,

na iznos od 89,88 € od 12.3.2013 do isplate,

na iznos od 90,52 € od 12.4.2013 do isplate,

na iznos od 87,66 € od 14.5.2013 do isplate,

na iznos od 78,76 € od 15.6.2013 do isplate,

na iznos od 78,54 € od 12.7.2013 do isplate,

na iznos od 80,72 € od 17.8.2013 do isplate,

na iznos od 84,22 € od 14.9.2013 do isplate,

na iznos od 89,07 € od 15.10.2013 do isplate,

na iznos od 86,57 € od 19.11.2013 do isplate,

na iznos od 88,34 € od 18.12.2013 do isplate,

na iznos od 90,35 € od 25.1.2014 do isplate,

na iznos od 78,93 € od 23.2.2014 do isplate,

na iznos od 81,21 € od 27.3.2014 do isplate,

na iznos od 80,46 € od 24.4.2014 do isplate,

na iznos od 77,95 € od 25.5.2014 do isplate,

na iznos od 77,14 € od 27.6.2014 do isplate,

na iznos od 77,50 € od 6.7.2014 do isplate,

na iznos od 80,36 € od 7.8.2014 do isplate,

na iznos od 82,77 € od 6.9.2014 do isplate,

na iznos od 82,27 € od 8.10.2014 do isplate,

na iznos od 84,36 € od 12.11.2014 do isplate,

na iznos od 85,77 € od 9.12.2014 do isplate,

na iznos od 84,94 € od 13.1.2015 do isplate,

na iznos od 86,07 € od 8.2.2015 do isplate,

na iznos od 86,08 € od 9.3.2015 do isplate,

na iznos od 86,08 € od 8.4.2015 do isplate,

na iznos od 86,08 € od 13.5.2015 do isplate,

na iznos od 86,08 € od 1.6.2015 do isplate,

na iznos od 86,08 € od 1.7.2015 do isplate,

na iznos od 86,08 € od 1.8.2015 do isplate,

na iznos od 86,08 € od 5.9.2015 do isplate,

na iznos od 86,08 € od 1.10.2015 do isplate

V-Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove Presude, isplati tužiteljici iznos od 4.640,79 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se do 31.12.2022.godine određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023.godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, i koja teče na iznos od 1.047,65 EUR od dana 20.02.2016.g. pa do isplate, a na iznos od 3.593,14 EUR od dana 29.06.2016.g. pa do isplate.

VI-Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužiteljici prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.652,10 eur, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove Presude pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1.Tužiteljica u tužbi, izjavljenoj 11. lipnja 2019., navodi da je s tuženikom dana 23. siječnja 2006. sklopila Ugovor o kreditu, solemniziran kod javnog bilježnika Vere Lovrović Lečić u Rijeci, pod br. OU-39/2006, a kojim joj je tuženik, kao banka kreditor, tužiteljici, kao korisnici kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kunsku protuvrijednost iznosa od 82.000,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju kreditora važećem na dan plaćanja. Tužiteljici je dana 1. veljače 2006., temeljem navedenog kredita, isplaćena kunska protuvrijednost navedenog iznosa u visini od 387.920,19 kn. Riječ je o dugotrajnom, potrošačkom, stambenom kreditu, s valutnom klauzulom, na rok otplate 360 mjeseci, a radi kupnje nekretnine.

2.Predmetni ugovor je standardiziran i po tuženiku unaprijed sastavljen, o čijim pojedinačnim odredbama tužiteljica nije mogla pregovarati niti na iste utjecati. Člankom 7. Ugovora utvrđena je primjena valutne klauzule CHF tako što se iznos kredita otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita. Člankom 2. utvrđeno je da je redovna kamatna stopa 4,95% godišnje te da je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora.

3.Tužiteljica navodi da Ugovor sadrži nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivosti kamatne stope, koje su protivne Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva te osnovnim načelima propisanim Zakonom o obveznim odnosima (NN 35/05…29/18, dalje : ZOO) te tužiteljica zahtijeva da se sporne odredbe utvrde ništetnima, a tuženiku naloži da joj vrati svu stečenu korist primjenom ništetnih ugovornih odredbi.

4.Tužiteljica ističe da joj tuženik nije pružio jasnu i razumljivu informaciju o svim bitnim uvjetima i parametrima koji utječu na ukupan trošak kredita, o rizicima uzimanja potrošačkog kredita s primjenom CHF valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, kako bi tužiteljica mogla doista razumjeti cjelokupnost ekonomskih posljedica koje bi za nju mogle proizaći iz ovakvog pravnog posla. Koristeći svoju jaču pregovaračku poziciju trgovca, tuženik je tužiteljici kao potrošaču ponudio na sklapanje standardizirani unaprijed formulirani tipski ugovor o kreditu, o čijim odredbama tužiteljici nije bilo dopušten pojedinačno pregovarati, protivno načelu savjesnosti i poštenja nametnuo nepoštene ugovorne odredbe, koje su dovele do izrazitog nesrazmjera međusobnih prava i obveza te povrede načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja i načela ravnopravnosti ugovornih strana, sve na štetu tužiteljice.

5.Neizvjesnost tečaja da čini kredite vezane uz valutnu klauzulu CHF, za građane RH, koji svoja primanja ne ostvaruju u CHF valuti, izrazito rizičnima, što je tužiteljici, kao prosječnom potrošaču, u to vrijeme bilo potpuno nepoznato. Primjena CHF valutne klauzule da nikada nije imala funkciju zaštitne klauzule, već je dovela do ozbiljnog narušenja načela jednakosti ugovornih činidbi, načela ravnopravnosti ugovornih strana te je prouzročila neosnovano osiromašenje tužiteljice i drastičan rast ukupnog zaduženja te nemogućnost otplate, uslijed čega je tužiteljica bila primorana tražiti u dva navrata moratorij na otplatu kredita.

6.Tuženik je tužiteljici prikazao isključivo prednosti kredita s valutnom klauzulom u CHF, u početno nižoj kamatnoj stopi, a nije ju upozorio da nema nikakvog jamstva da će se eventualna početna prednost kredita održati tijekom cijelog otplatnog razdoblja.

7.Nadalje, člankom 2. utvrđena je promjenjiva kamatna stopa, a da nisu ugovoreni kriteriji i način promjene kamatne stope, već je utvrđeno da kamatu mijenja banka sukladno svojim odlukama. Odredba o visini kamatne stope i njezinim promjenama sastavljena je nerazumljivo i netransparentno te ovisi isključivo o volji druge ugovorne strane – tuženika. Predmet obveze tužiteljice da je neodređen i neodrediv i rečena odredba da je ništetna, protivna načelu savjesnosti i poštenja te uzrokuje neravnotežu u prvima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužiteljice.

8.Tijekom ugovornog odnosa tečaj CHF u odnosu na KN je rastao, no tuženik je, unatoč tome, podizao visinu kamatne stope, što je rezultiralo povećanjem visine mjesečnog anuiteta za preko 50%.

9.Tuženik se poziva na odredbe članaka 81. st.1. i 87. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) te članka 323. ZOO. Također se poziva na utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.

10.Tužiteljica ističe i da provedbom konverzije i uspostavom nove Eur neotplaćene glavnice, ista nije obeštećena u cijelosti na način da je vraćena u onu činjeničnu poziciju u kojoj bi se nalazila da nije bilo ništetne odredbe o CHF valutnoj klauzuli.

11.Tužiteljica je dana 28. lipnja 2016. u cijelosti otplatila predmetni kredit, čime je tuženiku isplatila i iznos novo utvrđene Eur glavnice. Tužiteljica od tuženika potražuje povrat svih koristi koje je tuženik neosnovano stekao primjenom nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi.

12.Tužbenim zahtjevom, konačno postavljenim nakon provedenog financijskog vještačenja, tužiteljica predlaže kao što je odlučeno u izreci presude.

13.Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan. Navodi da nije sporno da su tužiteljica i tuženik dana 26. siječnja 2006. zaključili Ugovor o kreditu broj 628-50-3236693, solemniziran po javnom bilježniku Veri Lovrović Lečić iz Rijeke, pod br. OU-39/06. Nesporno je i da su stranke 19. veljače 2016. zaključile Dodatak broj KONV-01/2016 temeljem odredaba članaka 19.a do 19.i Zakona o potrošačkom kreditiranju čime je provedena konverzija kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR.

14.Tuženik osporava navode tužbe da su nepoštene i ništetne odredbe Ugovora u kojima je ugovorena valutna klauzula te klauzula o promjenjivoj kamatnoj stopi.

15.Tužiteljica da se poziva na presude Trgovačkog suda u Zagrebu. Tuženik ističe da se taj postupak vodio radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. Sudovi nisu utvrđivali činjenice o kojima ovisi eventualno utvrđenje ništetnosti u odnosu na pojedine potrošače odnosno pojedinačne ugovore o kreditu već su sudovi na apstraktnoj razini utvrđivali jesu li valutne klauzule i klauzule o promjenjivim kamatnim stopama nepoštene i ništetne.

16.Na tužiteljici je teret dokaza da su sporne ugovorne odredbe ništetne jer da takvo utvrđenje notorno ne proizlazi iz citiranih presuda u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava.

17.Tuženik navodi da je odredba o valutnoj klauzuli sadržana u članku 1. i 7. Ugovora jasna, uočljiva i razumljiva, pa tako i tužiteljici jer iz iste proizlazi da će se tužiteljici isplatiti iznos od 82.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a koji kredit će tužiteljica vraćati u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za Kreditora za CHF. Tužiteljici je već u samoj odredbi ugovora obrazloženo te da joj je moralo biti jasno da visina anuiteta ovisi o srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća budući je tako izričito ugovoreno. I prije i prilikom zaključenja ugovora tužiteljici da su obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz valutu CHF, a koji da su bili i općepoznati.

18.Nadalje, ugovor je solemniziran od strane javnog bilježnika koji da je solemnizacijom potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te odražava njihovu pravu volju.

19.Tuženik ističe da je tužiteljici bilo poznato, odnosno nije joj moglo ostati nepoznato, da su sve valute podložne promjenama te da će se shodno tome mijenjati i troškovi kredita. Sporna odredba da je bila jasna, razumljiva i lako uočljiva pa da slijedom toga nije dopušteno ocjenjivati njezinu nepoštenost sukladno članku 99. ZZP-a.

20.Nadalje, kod tuženika da je uvijek moguće pojedinačno pregovaranje o valutnoj klauzuli jer tuženik nudi više opcija, a klijent, ovisno o svojoj kreditnoj sposobnosti, bira jednu od ponuđenih opcija. Tužiteljica je odabrala kredit s valutnom klauzulom u CHF. Valutna klauzula da ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a nije niti suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Valutna klauzula ugovorena je kao dvostrana klauzula koja prati kretanje valute CHF u odnosu na hrvatsku kunu. Tužiteljica je zbog povećanja vrijednosti valute CHF u odnosu na kunu bila dužna vratiti povećane iznose anuiteta u odnosu na početno utvrđen otplatni plan, no isto tako, u slučaju smanjenja vrijednosti valute bila bi dužna vratiti smanjene iznose anuiteta u odnosu na početno utvrđen otplatni plan, a što je bitno za ocjenu postojanja ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Povećanje vrijednosti CHF u odnosu na ostale svjetske valute nije se mogla predvidjeti u trenutku zaključenja Ugovora, a uzrok tome se ne nalazi u postupanju tuženika niti je isti ostvario ikakav dodatni profit. Ukazuje se i na članak 9. Ugovora o kreditu.

21.Tuženik navodi da je tužiteljica postupala protivno načelu savjesnosti i poštenja kada je prvo zaključila ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, a zatim od zaključenja ugovora 2006. do konverzije na temelju zakona (2016.g.) nije tražila konverziju kredita iako je na to imala pravo te tek sad podnosi tužbu tražeći utvrđenje ništetnosti.

22.U odnosu na odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, tuženik navodi da je ista jasna, razumljiva i lako uočljiva, a nalazi se u članku 2. Ugovora. Tuženik je tužiteljici objasnio posljedice ugovaranja iste, a tužiteljica je kao informiran, razumno pažljiv i razborit potrošač mogla shvatiti značenje promjenjivosti kamatne stope. Odredbom članaka 2. i 10. Ugovora, tužiteljica je pristala da se na sve što nije regulirano Ugovorom, primjenjuju opći akti banke i na njoj da je teret dokaza da su u konkretnom slučaju nepoštene i ništetne odredbe Odluka banke kao i drugih općih akata banke temeljem kojih je mijenjana visina kamatne stope. Tuženik da je svoje odluke donosio pošteno i savjesno, o promjenama je tužiteljicu obavještavao i ista nije nikada imala prigovora. Tuženik je mijenjao kamatne stope samo kada je za to imao opravdani razlog, te sukladno načelu savjesnosti i poštenja i zabrane zlouporabe prava. Tuženik je postupio sukladno izmijenjenoj odredbi članka 11.a st.5. ZPK (NN 143/13) te je smanjio kamatnu stopu na način da je od 1. siječnja 2014. iznosila 3,23%.

23.Tuženik navodi da je tužiteljica, kao razumno, dobro informiran, razumno pažljiv i oprezan potrošač, mogla razumjeti i shvatiti značenje i promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a čiji uvjeti su joj obrazloženi prilikom zaključenja ugovora o kreditu. Ona da je svjesno preuzela rizik povećanja kamatne stope, koja je kasnije mogla biti manja ili veća, sukladno parametrima prema kojima se ona određuje. Svjesno da je preuzela i rizik promjene tečaja koji je kasnije mogao biti manji ili veći.

24.Vezano za konverziju, tuženik navodi da je izračun izradio sukladno odredbama članaka 19.a – 19.j. Zakona o potrošačkom kreditiranju. Tužiteljica nije morala pristati na konverziju. Tuženik je imao zakonsku obavezu ponuditi konverziju, koju tužiteljica nije bila obvezna prihvatiti. Dostavljen joj je izračun prije zaključenja Dodatka na koji nije isticala nikakve primjedbe te je na isti pristala.

25.Tuženik osporava pravo tužiteljice na potraživanje bilo kakve isplate. Konverzijom kredita da je prestala novčana obveza tužiteljice prema tuženiku u odnosu na dio glavnice kredita u visini od 17.199,64 eur. Sve uplate izvršene tijekom trajanja ugovora za potrebe konverzije preračunate su u protuvrijednost eur po srednjem tečaju na dan uplate te su primljenim uplatama podmirene mjesečne obveze po novom otplatnom planu.

26.Tuženik osporava da bi sporne odredbe ugovora o kreditu bile ništetne. Potrošači koji su proveli konverziju da ne mogu osnovano tražiti nikakvu isplatu glede uplata s osnove promjene tečaja valute ili promjene visine kamatne stope po osnovnom ugovoru kada su sve uplate sporazumno uračunate u konverziji prema uvjetima za kredit u Eur. Tuženik osporava i visinu tužbenog zahtjeva te ističe i prigovor zastare potraživanja. Predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva te potražuje naknadu parničnih troškova.

27.Sud je proveo dokaze uvidom u Ugovor o kreditu br. 628-50-3236693 od 23. siječnja 2006., solemniziran 26. siječnja 2006., u Dodatak br. 1. Ugovoru o kreditu, od 29. siječnja 2010. te Dodatak br. II od 25. listopada 2011., u Otplatni plan, u obavijesti banke o promjenama kamatnih stopa, u Dodadatk br. KONV-01/2016 od 19. veljače 2016., u prijepis knjigovodstvene kartice, u zahtjev za kredit, saslušanjem svjedokinje LI, osobnim saslušanjem tužiteljice, financijskim vještačenjem po vještaku Tomislavu Prpiću, dipl. eoc., uvidom u nalaz i mišljenje vještaka te u očitovanje vještaka.

28.Provedenim dokazima utvrđeno je da su tužiteljica, kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu br. 628-50-3236693 od 23. siječnja 2006., sa slijedećim osnovnim i relevantnim odredbama :

-U članku 1. ugovoren je kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 82.000,000 CHF po srednjem tečaju za CHF banke tuženika na dan korištenja kredita.

-U članku 2. ugovorena je redovna kamata od 4,95% godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.

-U članku 4. ugovoren je rok otplate od 360 mjeseci.

-U članku 7. ugovoreno je da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita.

29.Banka je sačinila Otplatni plan, a vještak je imao na uvidu kompletnu kreditnu dokumentaciju, o čemu će se nastavno navesti.

30.Stranke su zaključile i Dodatak br. 1. Ugovoru o kreditu, od 29. siječnja 2010. te Dodatak br. II od 25. listopada 2011. kojima su ugovorile moratorije kredita.

31.Stranke su 19. veljače 2016. sklopile i Dodatak broj KONV-01/2016 rečenom ugovoru o kreditu, kojim su ugovorile uvjete za provedbu konverzije kredita u kunski kredit s valutnom klauzulom u Eur. Iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, nakon provedene konverzije, na dan 30. rujna 2015. iznosi 47.167,70 Eur u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora na dan dospijeća.

32.Svjedokinja LI, saslušana, izjavila je da tužiteljicu ne poznaje. 2006. god nije radila kao osobni bankar kod tuženika. Radila je u banci, ali ne u toj poslovnici. Kao prvi izbor nudili su kredite u valuti euro, odnosno nisu nudili već je taj kredit u euro bio primarna ponuda, a kredit u CHF je bio kao dodatna ponuda. Od 2008. su nuđeni krediti u kunama. Nisu posebno nagovarali klijente da uzmu kredit u CHF i nije se radilo po principu "uzmi ili ostavi". Nitko nije mogao znati da će tečaj CHF toliko rasti, čak su djelatnici banke podizali kredite. Upozoravali su korisnike na rizike u vezi valutne klauzule. Kamata po kreditima u euro bila oko 2% viša u odnosu na CHF. Ugovori su bili tipizirani, a naknadno bi se ubacivali podaci o klijentu, njegovom mjestu zaposlenja sudužniku i sl. Sadržaj ugovora klijenti nisu mogli mijenjati. Ne zna da li su aneksi ugovora kojima je vršena konverzija bili tipizirani, ona na tome nije radila. To se radilo u Zagrebu.

33.Tužiteljica ĐI, osobno saslušana, izjavila je da je predmetni kredit bio stambeni. Istim je rješavala svoje stanovanje. Tada je bila zaposlena u Namještaj Mima i kod tužene banke je primala plaću. Otišla je u tu banku kada se odlučila za kredit. U Erste banci nije imala kreditnu sposobnost. Imala je teren te je htjela kupiti montažnu kuću za što joj je bio potreban iznos od 55.000,00 eura. U banci tuženika su joj rekli da može dignuti kredit s valutnom klauzulom u CHF u iznosu od cca 53.000,00 eura. isplaćeno joj je oko 380.000,00 kuna. Da je uzela kredit u valuti euro, u istoj banci su joj nudili podizanje iznosa od 48.000,00 što joj nije bilo dovoljno, pa se odlučila za kredit u CHF.

34.Prvi puta se u banku došla interesirati, drugi puta je donijela potpunu dokumentaciju, a nakon toga su je pozvali na potpis ugovora koji je već bio pripremljen. Nisu joj u banci ništa dodatno pojašnjavali. Pročitala je ugovor, a poslije su ga čitali i kod javnog bilježnika prilikom solemnizacija. Pri sklapanju ugovora bila joj je važna visina rate i dužina trajanja ugovora. U početku je rata iznosila oko 2.000,00 kn što joj je bilo prihvatljivo. Pored toga je plaćala i policu životnog osiguranja na traženje banke u iznosu od 500,00 kuna. Kada se rata digla na 2.400,00, 2.500,00 kn, već joj je postalo problematično pa je tražila i moratorij. Kada je rata iznosila 2.900,00 kuna morala se zaduživati da bi zaključila mjesec.

35.Banka joj je isplatila 380.000,00 kn, a nakon 9 godina otplaćivanja banka ju je izvijestila da joj glavnica iznosi 490.000,00 kn, u obavijesti o ponudi konverzije, samo što je banka pisala u toj ponudi u različitim valutama, a tužiteljica je u tih 9 godina banci isplatila 260.000,00 kn. U konverziji koju je prihvatila glavnica je bila za 5.000,00 eura manja od one isplate koju je dobila.

36.Bankarica joj je u razgovoru rekla da je CHF najstabilnija valuta i da nema što brinuti. Rekla da je kamatna stopa promjenjiva, ali ne i kada će se mijenjati i zašto će se mijenjati. Nije bilo opcije kredita s nepromjenjivom kamatnom stopom. Prilikom konverzije je ponuđena fiksna kamata. Konverziju je prihvatila da bi zaustavila rast glavnice, a druga opcija je bila nastaviti tako, pri čemu je glavnica samo rasla. Ponuda konverzije joj je došla poštom te da se javi u banku ukoliko je prihvaća. Nije joj prezentirano da se, ako prihvati konverziju, odriče nekih drugih svojih prava. Nije bilo riječi o ništetnosti ugovornih odredbi i prava koje bi po tom osnovu mogla ostvariti. Kod zaključenja aneksa mogla je samo birati hoću li fiksnu ili promjenjivu kamatu za buduće razdoblje. Banka je izračunala da ima manjak i morala je platiti oko 7.000,00 kn. U jednom trenutku joj je banka ponudila kunski kredit s manjom kamatom s kojim je zatvoren kredit u CHF, a kunski je još otplaćujem odnosno sad je to kredit u eurima i još ima za otplatiti 35.000,00 kn.

37.Prije ugovora taj "švicarac" joj je bio potpuno nepoznat. Pojam promjenjiva kamatna stopa joj je poznat, ali ne i sasvim jasan, a u odnosnu na pojam valutna klauzula ni danas joj nije jasno zašto se nešto veže uz drugu valutu. Nitko joj nije objašnjavao kako će se mijenjati rata. Mislila je da u ugovoru to piše, ali u tome i je glavni problem jer to nije pisalo.

38.Provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Tomislavu Prpiću, dipl. oec. Vještak je nalaz i mišljenje sačinio temeljem slijedeće financijske i ostale relevantne dokumentacije : Ugovor o kreditu broj 628-50-3236693 od 23.01.2006., Dodatak broj I Ugovoru o kreditu broj 628-50-3236693 od 29.01.2010., Dodatak broj II Ugovoru o kreditu broj 628-50-3236693 od 25.10.2011., Preliminarni izračun, Inicijalni otplatni plan, Realizirani otplatni plan, Dodatak Ugovoru broj konv 01/2016 Ugovoru o kreditu broj 628-50-3236693 od 19.02.2016., Otplatni plan EUR, Izračun konverzije na dan 30.09.2015. Vještak je koristio arhivsku tečajnu listu tuženika, dostupnu na web stranici www.rba.hr U nalazu i mišljenju istaknute su dvojne vrijednosti potraživanja HRK i EUR, sukladno fiksnom tečaju konverzije 7,53450 kuna za 1 EUR.

39.Uvidom u Nalaz i mišljenje vještaka utvrđeno je da je tužiteljica 23. siječnja 2006. sklopila Ugovor o kreditu broj 628-50-3236693 s Raiffeisenbank Austria d.d. (solemniziran 26.01.2006.) sa slijedećim bitnim odredbama kredita:

Ugovor/ kreditna parija 628-50-3236693

Datum ugovora 23.1.2006.

Iznos kredita 82.000,00 CHF/387.920,19 HRK

Jednokratna otplata sa zadnjom ratom kredita

Iznos kredita koji se vraća u anuitetima 82.000,00 CHF

Isplata kredita (odobrenje) 1.2.2006.

Tečaj CHF na dan puštanja kredita u otplatu 4,730734

Rok otplate (mjeseci) 360

Rok otplate godine 30

Kamatna stopa prilikom potpisa Ugovora 4,950%

Efektivna kamatna stopa

Anuitet prilikom ugovaranja u valuti 437,69 CHF

Iznos anuiteta na dan puštanja kredita 2.070,59 HRK

Tečaj po ugovoru srednji tečaj banke na dan dospijeća

Zatvaranje kredita Konverzija u kredit sa valutnom klauzulom EUR na dan 30.09.2015

Stanje nedospjelog duga na dan otplate/konverzije 70.372,81 CHF

40.Kamatna stopa koja je iskazana prilikom plasmana kredita tužiteljici iznosila je 4,95 % godišnje, s primijenjenom proporcionalnom metodom obračuna. Tužiteljica je ugovorila iznos od 82.000,00 CHF, što na dan isplate 01.02.2006. (podatak sa realiziranog otplatnog plana iznosi 387.920,19 HRK, prema prosječnom srednjem tečaju banke na dan 4,730734 HRK za 1 CHF.

41.Prema ugovoru i otplatnom planu, kredit se otplaćuje kroz 360 mjesečnih anuiteta u visini od 437,69 CHF, sve prema srednjem tečaju banke na dan dospijeća. Anuiteti dopijevaju na naplatu posljednjeg dana u mjesecu. Prema isplatnom tečaju navedeni anuitet iznosi 2.070,59 HRK.

42.Tužiteljica i tužitelj potpisali su Dodatak broj I Ugovoru o kreditu broj 628- 50-3236693 dana 29.01.2010. kojim je ugovoren moratorij u trajanju od 6 mjeseci u periodu od 01.02.2010 do 01.07.2010. Za vrijeme moratorija tuženik je obračunavao redovnu kamatu koju je po isteku pripisao glavnici za daljnju otplatu. Dana 25.10.2011 Tužiteljica i tužitelj potpisali su Dodatak broj II Ugovoru o kreditu broj 628- 50-3236693 od 25.10.2011. kojim je ugovoren moratorij u trajanju od 6 mjeseci u periodu od 01.10.2011. do 31.03.2012. Za vrijeme trajanja moratorija tuženik je obračunavao i mjesečno naplaćivao samo redovnu kamatu.

43.S danom 30.09.2015. provedena je konverzija kredita s valutnom klauzulom CHF u kredit s valutnom klauzulom EUR, sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15). Konverzija je provedena sukladno potpisanom Dodatku ugovoru o kreditu od 19.02.2016.

44.Tuženik je u periodu otplate kredita pet puta mijenjao kamatnu stopu te se ona kretala kako slijedi:

01.02.2006 do 01.11.2007 4,95% 31.03.2006 437,69 CHF

01.11.2007 do 01.05.2008 5,45% 30.11.2007 462,00 CHF

01.05.2008 do 01.07.2010 5,95% 31.05.2008 486,62 CHF

01.07.2010 do 01.02.2012 5,00% 31.08.2010 459,74 CHF

01.02.2012 do 01.01.2014 4,75% 30.04.2012 453,54 CHF

01.01.2014 do 30.09.2015 3,23% 31.01.2014 392,65 CHF

45.Posljednja izmjena je učinjena sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 143/2013) čijim odredbama je regulirale kamatnu stopu na stambene kredite s valutnom klauzulom CHF.

46.Temeljem prethodno navedene dokumentacije vještak je izvršio izračun visine potraživanja nastale na ime više uplaćenoga s osnova kamata i tečajnih razlika, sve navedeno po mjesecima u utuženom razdoblju.

47.Obzirom na traženo u zadaći vještak je rekonstruirao i početni otplatni plan u CHF prema svim ugovornim odredbama za sve anuitete koji dospijevaju u razdoblju od 31.12.2007. do 31.12.2013. uz primijenjenu kamatu po inicijalnom otplatnom planu, te nakon toga simulirao daljnju otplatu kredita, sve do konverzije kredita, a uz primjenu zakonske kamatne stope 3,23 % od 01.01.2014. Unutar otplate simulirani su i realizirani moratoriji, na način na koji su u naravi i realizirani. Prilikom rekonstrukcije inicijalnog plana korištena je dokumentacija : Ugovor o kreditu broj 628-50-3236693 od 23.01.2006., Dodatak broj I Ugovoru o kreditu broj 628-50- 3236693 od 29.01.2010., Dodatak broj II Ugovoru o kreditu broj 628-50-3236693 od 25.10.2011., Inicijalni otplatni plan.

48.Tablica 3 – Početni otplatni plan u CHF prema Ugovoru o kreditu uz primjenu zakonske kamatne stope 3,23 % od 01.01.2014 sa simuliranim moratorijima

49.Otplatni plan u CHF prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa, za sve anuitete koji dospijevaju u razdoblju od 31.12.2007. do 30.09.2015. godine, sa prikazom datuma na koje je dospjela obveza zatvarana u cijelosti, izrađen na temelju dostavljene dokumentacije: Realizirani otplatni plan, Izračun konverzije na dan 30.09.2015., Tablica 4.

50.Prva zadaća vještaka je izračunati iznos više plaćene kamate, tj. novčanu razliku između iznosa kamate koju je tužitelj po osnovi promjenjive kamatne stope u utuženom razdoblju stvarno platio tuženiku i iznosa kamate koju bi tužitelj u razdoblju do 31.12.2013.g. bio u obvezi platiti prema početnom otplatnom planu i primjenom početno ugovorene kamatne stope od 4,95 % godišnje, a nakon 01.01.2014.g. primjenom zakonske kamatne stope od 3,23 % godišnje, sve iskazano u kunama primjenom srednjeg tečaja tuženika na dan dospijeća svakog anuiteta.

51.Načelno, promjena kamatne stope rezultira većim iznosom povećanja kamate u odnosu na rast anuiteta. Razlog tome je to što je anuitet zbroj dva parametra, kamate i otplate glavnice. Prilikom plaćanja pojedinog anuiteta korisnik kredita otplaćuje kamatu i vrši otplatu glavnice, tj. isplaćenog kredita. Promjenom kamatne stope mijenja se iznos kamate koju korisnik kredita plaća kreditoru (banci), iznos otplate glavnice i sumarno iznos anuiteta. Pri tome povećanje kamatne stope povećava kamatu, umanjuje otplatu glavnice i sveukupno povećava iznos anuiteta. To znači da kada se poveća kamatna stopa, plaćanjem povećanog anuiteta korisnik kredita otplaćuje i novi povećani iznos kamate, ali iznos povećanja plaćene kamate je veći od povećanja iznosa ukupnog anuiteta i to upravo onoliko koliko se istovremeno smanjila otplata glavnice od otplate glavnice prema početnom otplatnom planu.

52.Kako je korisnik kredita smanjio otplatu glavnice, tj. povećanjem kamate, usporio smanjivanje ukupnog duga u danom trenutku otplate, tako se može zaključiti da je razlika plaćene kamate novoga otplatnog plana i inicijalnoga otplatnog plana unutar anuiteta, zapravo ona razlika koja se traži, budući da se nedovoljno umanjeni dug ne može uzeti u obzir, jer isti ostaje kao daljnje dugovanje korisnika kredita, dok razlika preplaćenoga iznosa temeljem promjene kamate nastaje upravo u vrijeme kada je korisnik uplatila.

53.Tijekom otplate kredita otplata glavnice po obračunu banke postaje veća od otplate glavnice prema početnom otplatnom planu, i to da bi dostigla usporenje iz prvog dijela otplatnog razdoblja. Razdoblje manje i veće otplate glavnice se do eventualne konačne otplate neutraliziraju, ali u slučaju prijevremene otplate ili konverzije kredita, zatečena glavnica u tome trenutku različita je od one u početnom otplatnom planu i to kao posljedica gore opisanoga.

54.U razdoblju od odobrenja kredita do konverzije kredita, kamata se mijenjala pet puta, te se kretala u rasponu od 3,23 do 5,95 postotnih bodova. U prvi obračun su sukladno zadaći uzeti pozitivni, preplaćeni iznosi, iskazani kao više uplaćeno na ime plaćene kamate i predstavljaju tužiteljičino potraživanje.

55.Vještak je prilikom izračuna razlika utvrdio iznose koji su više plaćeni na ime kamate u odnosu na inicijalno ugovoreni otplatni plan pod pretpostavkom da je kamatna stopa cijelo vrijeme otplate kredita jednaka onoj navedenoj u Ugovoru o kreditu (4,95%), a nakon 01.01.2014.g. primjenom zakonske kamatne stope od 3,23 % godišnje, koristeći pri tome prosječni tečaj po stvarnim uplatama kako ih je tuženik knjižio u knjigovodstvenoj kartici, prikazujući datum kada je u potpunosti zatvarana dospjela obveza, odnosno datum dospijeća ako je obveza zatvarana prijevremeno , te ih prikazuje u tablici 5. Uplate na ime zateznih kamata i troškova nisu se uzimale u obzir kao uplate za zatvaranje dospjele glavnice i redovne kamate.

56.Pod pretpostavkom da je bila primijenjena kamatna stopa koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, a nakon 01.01.2014.g. primijenjena zakonska kamatna stope od 3,23 % godišnje, tužiteljica je preplatila na ime kamate iznos od 1.123,91 €.

57.Slijedeća zadaća vještaka jest da izračuna iznos više plaćene tečajne razlike, tj. novčanu razliku između svakog plaćenog anuiteta po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja i početnog anuiteta obračunatog po tečaju na dan isplate kredita i primjenom početne kamatne stope od 4,95% do 31.12.2013.g., a od 01.01.2014.g primjenom zakonske kamatne stope od 3,23 % godišnje, pri čemu tečajnu razliku ima umanjiti za već prikazanu razliku po preplaćenim kamatama za pojedini anuitet. U razdoblju od odobrenja kredita do konačne otplate kredita tečaj CHF je oscilirao, te je u razdoblju otplate bio i niži i viši od tečaja prilikom plasmana kredita, a u nastavku su, sukladno zadaći kojom se traže preplate, navedeni iznosi potraživanja za period kada je tečaj dospijeća anuiteta bio viši od tečaja prilikom isplate kredita. Kredit je i isplaćen i otplaćivan prema srednjem tečaju banke, a potraživanje tužiteljice predstavljaju vrijednosti koje odgovaraju iznosu koji čini umnožak dospjelog anuiteta i pozitivne razlike primijenjenog tečaja i tečaja na dan puštanja kredita (4,730734 HRK za 1 CHF), umanjeno za pripadajuću tečajnu razliku već prikazanih preplaćenih kamata, da bi se izbjeglo udvostručenje potraživanja, prikazujući uz to stvarne uplate i prosječni tečaj po uplaćenome, te datume plaćanja, odnosno datume kada je u potpunosti zatvarana dospjela obveza, odnosno datume dospijeća ako je obveza zatvorena prijevremeno.

58.U razdoblju otplate kredita do konverzije, pod pretpostavkom da se tečaj CHF nije mijenjao, tužiteljica je tako preplatila na ime tečajnih razlika iznos od 5.043,59 €, a razlike se prikazuju u tablici : 6.

59.Posljednja zadaća vještaku je da analizira provedenu konverziju i utvrditi :

-iznos neosnovano uvećane nedospjele glavnice na datum 30.09.2015.g. tj. novčanu razliku između stanja neotplaćene glavnice u EUR prema novom otplatnom planu na dan konverzije 30.09.2015.g. iskazano u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan 30.09.2015, i stanja neotplaćene glavnice u CHF prema poslovnim knjigama tuženika na dan konverzije 30.09.2015.g. obračunato u kunama prema tečaju tuženika za CHF koji je primijenjen na dan isplate kredita.

-iznos obračunatog manjka iz konverzije s kojim iznosom je tuženik dodatno zadužio tužitelja sklapanjem Dodatka kojim je provedena konverzija te da utvrdi kada je navedeni iznos tužitelj podmirio tuženiku.

60.Vještak je analizirao provedenu konverziju temeljem slijedeće dokumentacije : Dodatak Ugovoru broj konv 01/2016 Ugovoru o kreditu broj 628-50- 3236693 od 19.02.2016., Izračun konverzije na dan 30.09.2015.

61.Tuženik je proveo konverziju tužiteljičinog kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015, sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15). Suština konverzije jest da se kredit konvertira na način da se simulira otplatni plan EUR kredita, koji za pretpostavku ima slijedeće:

-Početni iznos jest stvarno isplaćeni iznos u kunama pretvoren u EUR po tečaju na dan isplate kredita, tj 387.920,19 kn, odnosno 52.780,64 €

-Ročnost, odnosno trajanje kredita je ista kao i kod CHF kredita

-Banka na simulirani EUR kredit primjenjuje kamatne stope koje su vrijedile za EUR kredite

62.S takvim pretpostavkama simulirani EUR kredit postaje konvertirani, uzimajući u obzir sve uplate koje je tužiteljica izvršila u periodu otplate, do trenutka konverzije. Iznos preostale glavnice prema tako simuliranom (konvertiranom) kreditu prema obračunu banke na dan 30.09.2015.godine, naveden u Dodatku Ugovora o kreditu jest 47.167,70 €, odnosno 359.987,57 kn po primijenjenom tečaju 7,632078 za 1 EUR. Navedeni iznos ostatka glavnice neovisan je o uplatama tužitelja, već predstavlja stanje glavnice po simuliranom EUR kreditu. Preostala glavnica prema stvarno realiziranom otplatnom planu iznosi 70.372,81 CHF, odnosno primjenom tečaja CHF/HRK na dan isplate kredita 332.915,04 kn. Razlika gore navedenih iznosa, odnosno preostale glavnice prema obračunu banke u odnosu na iznos preostale glavnice prema realiziranom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita stoga je jednaka razlici 359.987,57 kn - 332.915,04 kn, što iznosi 27.072,53 kn / 3.593,14 € na dan 30.09.2015 i predstavlja nedovoljno umanjenu glavnicu u provedenoj konverziji , odnosno tablično :Tablica 7

1 Glavnica na dan 30.09.2015 prema obračunu banke (EUR) 47.167,70 €

Tečaj pretvorbe (30.09.2015) EUR/HRK 7,632078

Glavnica na dan 30.09.2015 prema obračunu banke (HRK) 359.987,57 kn 2 Glavnica na dan 30.09.2015 - stanje CHF glavnice prema realiziranoj otplati 70.372,81 CHF

Tečaj pretvorbe - tečaj isplate CHF/HRK 4,730734

Glavnica na dan 30.09.2015 prema realiziranoj otplati (HRK) 332.915,04 kn 3 = 1 -2 Razlika glavnice prilikom konverzije na dan 30.09.2015 27.072,53 kn

63.Gledajući iz perspektive da valutna klauzula CHF nije ništetna, tuženik je umanjio preostalu glavnicu u procesu konverzije za 131.268,97 kn (sa 491.256,54 kn na 359.987,57 kn), no s pretpostavkom da je valutna klauzula ništava, potrebno je bilo glavnicu umanjiti za dodatnih 27.072,53 kn / 3.593,14 € , kao što je navedeno u tablici 7.

64.Tuženik je u obzir uzeo sve uplate tužiteljice po CHF kreditu, te ih stavio u odnos s uplatama koje su bile potrebne da bi se namirila potraživanja po simuliranom EUR kreditu, te primijenjenim tečajem EUR/HRK na dan pojedinih uplata tužiteljice. Tablica 8.

65.Potrebne uplate po simuliranom kreditu u EUR 35.941,11 €

Plaćeno po kreditu s valutnom klauzulom u CHF preračunato u EUR 34.906,85 €

Razlika - manje uplaćeno EUR (Manjak) -1.034,26 €

Tečaj pretvorbe (30.09.2015) EUR/HRK 7,632078

Razlika - manje uplaćeno HRK (Manjak) -7.893,55 kn

Razlika - EUR po tečaju pretvorbe 7,5345 (Manjak) -1.047,65 €

66.Tužiteljica tako sa svim svojim realiziranim uplatama nije dosegla iznos koji je potreban da bi se namirile uplate prema simuliranome EUR kreditu, te tako utvrđeni manjak (naveden u dodatku ugovora) iznosi 7.893,55 kn / 1.034,26 € (1.047,65 €) na dan 30.09.2015 (utvrđeno prema dokumentu izračuna konverzije i čl.4 Dodatka ugovora o kreditu).

67.Iskazani manjak veći je u EUR prikazu, jer se prvobitno pretvorio u HRK prema tečaju pretvorbe na dan 30.09.2015. sukladno aneksu (7,638832 HRK za 1 EUR), a potom je pretvoren u EUR prikaz sukladno fiksnom tečaju konverzije od 2023. ( 7,53450 HRK za 1 EUR).

68.Iz mišljenja vještaka utvrđeno je slijedeće :

-Pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, a nakon 01.01.2014.g. primijenjena zakonska kamatna stopa od 3,23 % godišnje tužiteljica je, na ime kamata, do konverzije kredita više uplatila iznos od 1.123,91 €.

-Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita do konverzije tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužiteljica je, na ime tečajnih razlika, više uplatila 5.043,59 €.

-Nedovoljno umanjena glavnica u provedenoj konverziji (razlika glavnice) na dan 30.09.2015. iznosi 3.593,14 € . Dakle, tuženik je za navedeni trebao dodatno umanjiti glavnicu prilikom konverzije.

-Tužiteljica je sa svim svojim realiziranim uplatama nije dosegla iznos koji je potreban da bi se namirile uplate prema simuliranome EUR kreditu, te tako utvrđeni manjak iznosi 1.047,65 € na dan 30.09.2015.

69.Tužiteljica nije imala primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka te je sukladno istome i konačno uredila tužbeni zahtjev podneskom zaprimljenim 18. lipnja 2024.

70.Tuženik je iznio primjedbe na nalaz i mišljenje navodeći u bitnome da je kredit konvertiran u skladu sa zakonskim odredbama te da tužiteljica nema pravo ni na kakvu isplatu. Također da vještak nije utvrdio tzv. negativne razlike zbog promjene kamatne stope i smanjenja tečaja te da ne postoji nikakva preplata na strani tužiteljice.

71.Vještak se očitovao navodeći da su Nalaz i mišljenje sačinjeni u potpunosti sukladno zadaći zadanoj od strane suda. Zadaćom su se izričito tražili više uplaćeni iznosi (preplata), stoga su prigovori kako kroz nalaz i mišljenje nisu prikazane negativne razlika zapravo mogu jedino predstavljati prigovor na zadaću kao takvu. Slijedom navedenoga ostao je pri svome Nalazu i mišljenju u cijelosti.

72.Tužbeni zahtjev je osnovan.

73.Nije osnovan tuženikov prigovor zastare. U konkretnom slučaju ne radi se o naknadi štete već o stjecanju bez osnove – odredba članka 1111. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje : ZOO) čijim stavkom 1. je određeno da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Po odredbi stavka 2. istog članka, pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Stavkom 3. je propisano da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

74.U tom slučaju se na potraživanje tužiteljice ima primijeniti opći zastarni rok od pet godina. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 4. travnja 2012. došlo je do prekida zastare, te je ona počela teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti presude donesene u tom postupku. U odnosu za zahtjev koji se odnosi na preplatu na temelju ništetne odredbe koja se odnosi na promjenjivost kamatne stope zastara je počela ponovo teći s danom 13. lipnja 2014. kada je pravomoćna odluka Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13, za dio zahtjeva koji se odnosi na stjecanje bez osnove na temelju ništetne odredbe o valuti zastara je ponovo počela teći od 14. lipnja 2018., kada je pravomoćna odluka Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17.

75.Tužbu je tužiteljica podnijela 11. lipnja 2019., dakle nije protekao rok od pet godina tj. zastarni rok za stjecanje bez osnove kada se uzme u obzir datum kada je postala pravomoćna odluka iz kolektivnog spora.

76.Presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13–4 od 13. lipnja 2014. koja je donesena po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P–1401/12 od 4. srpnja 2013. u parnici tužitelja Udruge potrošač, protiv ovdje tužene banke i drugih radi zaštite kolektivnih interesa, utvrđeno je u točki 2. da su kamatne stope banke mijenjale bez ugovorenih parametara, s jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Istovremeno je sud u točki 1. izreke preinačio navedenu presudu Trgovačkog suda i odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su banke, među njima i tužena banka, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese prava potrošača, kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koji je vezana glavnica CHF, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

77.Vrhovni sud je u svojoj odluci Revt–249/14 od 9. travnja 2015. odbio revizije tuženika od 1 – 7, a koje su izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž–7129/13–4 od 13. lipnja 2014. kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P–1401/12 od 4. srpnja 2013.

78.Odlukom broj U–III–2521/2015, U-III–2536/2015, U-III–2547/2015, U-III– 2565/2015, U-III–2603/2015, U-III–2604/2015, U-III–2605/2015 od 13. prosinca 2016. Ustavni sud RH je djelomično usvojio ustavnu tužbu tužitelja, te je ukinuo odluku VSRH broj Revt–249/14-2 od 9. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude VTSRH broj Pž–7129/13 od 13. lipnja 2014., a kojim je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici „povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

79.Ponovno odlučujući o reviziji VSRH je Rješenjem broj Revt-575/16–5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu VTSRH broj Pž–7129/13 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su 1 do 7 tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koji je vezana glavnica CHF.

80.VTSRH je donio novu presudu po posl.br. Pž–6632/2017–10 od 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu TS u Zagrebu posl.br. P–1401/2012. od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koji je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, VTSRH je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 tuženih banaka koristile nepoštene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

81.Vrhovni sud RH je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev– 2221/2018-11 od 3. rujna 2019., kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja VTS-a o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

82.Ishod parnice radi zaštite kolektivnih interesa omogućio je potrošačima da u individualnim restitucijskim sudskim parnicama kakva je i ova potražuju preplaćeno s osnove promjene kamatne stope, te s osnove valutne klauzule kod koje je zbog povećanja tečaja švicarskog franka došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF.

83.Tužiteljica je postavila kondemnatorni zahtjev za isplatom. Ništetnost nastupa po samom zakonu i konverzija ne može osnažiti ništetne odredbe.

84.Ovaj je sud ocijenio da su odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštene i time ništetne.

85.U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (2003-NN 96/03), koji u odredbama članaka 81. do 88. određuje o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima.

86.Prema odredbi članka 81. stavak 1. toga Zakona, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. istog članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Sukladno stavku 4. istog članka, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prema odredbi članka 87. stavak 1. istog Zakona, nepoštena odredba ugovora je ništava, a po odredbi stavka 2. istog članka, ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

87.U konkretnom slučaju stranke su sklopile Ugovor o kreditu u unaprijed formuliranom sadržaju od strane tuženika. Tuženik je pri tom u ugovor unio nepoštene odredbe o ugovorenoj valuti uz koju je vezana glavnica kredita, CHF, te odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi kojom je tuženiku omogućeno da ju jednostrano mijenja, a kojim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, odredbe su unaprijed formulirane od strane tuženika, tužiteljica na iste nije imala utjecaja, a što sve te odredbe čini ništavima, odnosno ništetnima.

88.Navedeno je utvrđeno i uvidom u ugovor te saslušanjem svjedokinje i osobnim saslušanjem tužiteljice. Svjedokinja LI, iako nije sudjelovala u pregovorima i sklapanju konkretnog ugovora, iskazala je da su ugovori bili tipizirani, a naknadno bi se ubacivali podaci o klijentu, koji nije mogao mijenjati sadržaj ugovora.

89. Iz iskaza tužiteljice je utvrđeno da joj je banka tuženika ponudila kredit u valuti CHF kao najpovoljniju ponudu, da je banka sastavila ugovor na čiji sadržaj ona nije imala utjecaja, da joj u banci nije ništa dodatno objašnjavano, da joj pojmovi promjenive kamatne stope i valutne klauzule nisu bili potpuno jasni te da joj nije objašnjeno kako će se mijenjati anuiteti. Tužiteljici dakle nisu obrazloženi razlozi rasta anuiteta, nije upozorena na bilo kakve rizike. Anuiteti su jako narasli.

90.Nadalje, u kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač u predmetu koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12 donesena je pravomoćna i ovršna presuda. Utvrđeno je da je tuženik (jedna od ukupno 8 banaka) sklapao s korisnicima kredita u određenom vremenskom razdoblju ugovore koji su sadržavali nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF te nepoštene i ništetne odredbe da banka može svojom jednostranom odlukom, bez utvrđenih egzaktnih parametara i metode njihovog izračuna, mijenjati visinu kamatne stope za vrijeme trajanja ugovora.

91.Odredbe o promjenjivim kamatnim stopama utvrđene su ništetnima, a i odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF također su ništetne, osim ukoliko bi banka dokazala da je potrošača informirala na način da je isti mogao donijeti razboritu i informiranu odluku, što tuženi nije dokazao.

92.Na konkretan slučaj odnosno predmetne ugovor sklopljen između stranaka, primjenjuje se navedena presuda u kolektivnom sporu (članak 502.c ZPP-a).

93.Vezano za promjenjivu kamatnu stopu, iz presude u kolektivnom sporu proizlazi da se radi o ništetnoj odredbi u dijelu kojom se mijenja kamatna stopa i to iz razloga jer banka nije ugovorila parametre za promjenu kamatnete stope pa je predmetna odredba nepoštena. Razlozi promjene kamatnih stopa nisu bili jasni i provjerljivi.

94.Nepoštena je i ništetna ugovorna odredba kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije i u vrijeme sklapanja ugovora banka nije s potrošačem pojedinačno pregovarala i utvrdila egzaktne parametre i metode izračuna, što je dovelo za posljedicu nastanak neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka, na štetu tužitelja.

95.Iz odluke Vrhovnog suda RH proizlazi da je odredba o kamatnoj stopi ništetna, osim u dijelu u kojem je utvrđena početna kamatna stopa (Revt-249/14-2) od 9. travnja 2015. Početna kamatna stopa nije sporna, a odredba o načinu promjene kamatne stope je ništetna. Među strankama ostaje valjano dogovorena početna kamatna stopa.

96.Tuženik je u unaprijed formulirani ugovor unio nepoštenu odredbu o načinu promjene kamatne stope koju je sud proglasio ništetnom. Time što je tuženiku omogućeno da jednostrano mijenja kamatnu stopu, povrijeđena su tužiteljeva prava kao potrošača, na način da je tuženik koristio nedopuštenu ugovornu odredbu.

97.Navedena povreda ugovornih odredbi utvrđena je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. donesenoj u kolektivnom sporu koji je radi zaštite prava potrošača pokrenula udruga Potrošač protiv osam banaka koje posluju u RH između ostalog i tuženika. Pravomoćnost se odnosi na dio vezan uz promjenu kamatne stope jednostranom odlukom tuženika.

98.Odredbe predmetnog Ugovora o kreditu o kamatnoj stopi, navedene u izreci, su nepoštene ugovorne odredbe. Tuženik je bio dužan, sukladno Zakonu o zaštiti potrošača, tužitelju kao potrošaču, u pisanom obliku dati sve potrebne informacije koje se odnose na ukupan iznos kredita, da bi tužitelj kao potrošač donio informiranu odluku. Bio je dužan prije sklapanja ugovora pružiti tužitelju odgovarajuća objašnjenja koja bi tužitelju omogućio procjenu da li je predloženi ugovor prilagođen njegovim potrebama i financijskoj situaciji te mu pojasniti bitne značajke predloženog proizvoda i posebnih učinaka koje oni mogu imati na tužitelja, a koja obveza tuženika proizlazi i iz Zakona o kreditnim institucijama. Tuženika na ovakvo ponašanje obvezuju i sama načela obveznog prava i to načelo savjesnosti i poštenja s dužnom primjenom profesionalne pažnje, načelo jednake vrijednosti prestacija sa zabranom zloupotrebe prava i načelo zabrane prouzročenja štete drugoj strani.

99.Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je na unaprijed formuliranom standardnom obrascu te se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranke nisu pregovarale, pa tužiteljica nije imala nikakvog utjecaja na njihov sadržaj. To proizlazi i iz stranačkog iskaza tužiteljice, a koji je prethodno citiran.

100.Zakon o zaštiti potrošača (2003.) u članku 81. stavak 1. propisuje da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom članka 82. ZZP utvrđeno je koje se odredbe mogu smatrati nepoštenima, a primjenjivo na konkretan slučaj to su : odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog, razloga, odredba kojom se potrošač obvezuje na ispunjenje ugovorne činidbe, dok je ispunjenje obveze trgovca uvjetovano okolnošću čije ispunjenje ovisi isključivo o volji trgovca, odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom. Nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

101.Zakon o obveznim odnosima u članku 270. stavak 1. propisuje da je ugovor ništetan u slučaju da je činidba neodređena ili neodrediva, a po članku 272. činidba je odrediva u slučaju da ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane postavile trećoj strani da je odredi. Dakle, ništetna je odredba po kojoj je jednoj od ugovornih strana ostavljeno da određuje činidbu. Naknadno određivanje moguće je samo ukoliko to obavlja treća strana, u suprotnom činidba mora biti određena u samom ugovoru.

102.U predmetnom ugovoru visina kamatne stope nije određena niti je odrediva obzirom je ugovorena kao promjenjiva na temelju odluke tuženika, tj. jedne od ugovornih strana. Odredba o promjeni ugovorne kamate ovisi isključivo o odluci jednog ugovaratelja, a nisu ujedno precizno bili određeni uvjeti promjenjivosti i referentne stope za koje se veže promjena. Isto uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača. Banka je jednostrano odredila obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a nema niti egzaktnih kriterija kojima bi mogao provjeriti pravilnost promjene. Radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama stranaka, na štetu potrošača. Povrijeđeno je pravo potrošača na informiranje, kao osnovno načelo zaštite potrošača, jer prilikom sklapanja ugovora potrošaču kao neprofesionalcu nisu pružene dostatne informacije o kalkulaciji koja utječe na promjenjivost kamatne stope. Za vrijeme trajanja ugovornog odnosa, kamatna stopa tužitelju je povećavana i mijenjana nekoliko puta, a kako to i proizlazi iz dokumentacije te nalaza i mišljenja vještaka. To je rezultiralo porastom rate kredita.

103.Nadalje, tuženik je bio dužan tužiteljici kao potrošaču, a sukladno Zakonu o zaštiti potrošača, dati sve potrebne informacije i objašnjenja koji se tiču valute i vrste tečaja, te druge potrebne podatke, a kako bi tužiteljica donijela informiranu odluku.

104.Zakon o obveznim odnosima dopušta valutnu klauzulu, no sukladno Zakonu o zaštiti potrošača ta konkretna odredba nije jasna i razumljiva te ne daje dovoljno informacija, a ni sam tuženik to nije učinio na drugi način koji bi bio prikladan. Odredba o riziku promjene tečaja mora biti razumljiva, odnosno potrošač mora biti uredno obaviješten, mora znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu i moći procijeniti gospodarske posljedice koje bi takva odredba moga imati za njegove financijske obveze.

105.Teret dokaza o tome da je tuženik informirao tužitelja na prikladan način o valutnom riziku jest na tuženiku koji to nije dokazao. Ovaj sud ocjenjuje da tuženik nije, sukladno svojoj obvezi, detaljno i razumljivo informirao tužiteljicu, a kako bi ista donijela razboritu i informiranu odluku.

106.U presudi poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. Vrhovni sud RH odbio je revizije banaka u kolektivnom sporu Udruge Potrošač čime je riješeno i pitanje valutne klauzule za valutu CHF te je odlučeno da pojedinačni potrošači imaju pravo tražiti povrat iznosa preplaćenih s osnova valutne klauzule u toj valuti.

107.Utvrđeno je da su banke propustile u fazi pregovaranja i komuniciranja s potrošačima dati im sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u ugovorima o kreditu i sve rizike koje takve ugovorne odredbe nose, a priroda i specifičnost valute CHF je poznata bankama.

108.Iz rečene Presude Vrhovnog suda RH br. Rev-2221/2018 proizlazi da su ugovorne odredbe u ugovorima o kreditu u kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF bile za klijente nerazumljive, da nisu na valjani način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, da su banke (među njima i ovdje tuženik) kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF i da su svjesno propustile o tome informirati klijente.

109.Iz svega navedenog proizlazi i da su ugovorne odredbe u kojima se glavnica kredita vezana uz CHF, navedene u izreci, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, nepoštene, time i ništetne.

110.Tužiteljica u svom iskazu navodi da joj je tuženik ponudio kredit u valuti CHF kao najpovoljniji, a iz njenog iskaza proizlazi da nije upozorena na rizike i ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule, da je ugovor bio pripremljen i da nije imala utjecaja na njegov sadržaj.

111.Temeljem odredbe članka 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje ZOO), posljedica ništetnosti je da je svaka ugovorna strana dužna vratiti ono što je primila na temelju ništetne odredbe. Početna visina kamatne stope je između stranka usuglašena, utvrđen je i nesporan iznos glavnice kojeg je tuženik isplatio tužiteljici, te istoj osnovano pripadaju iznosi koje je tuženik stekao temeljem ništetnih odredaba odnosno koje je stekao bez osnove.

112.Tužiteljica je tužbeni zahtjev konačno uredila i postavila nakon provedenog financijskog vještačenja, a što je i mogalo učiniti tek po izradi nalaza i mišljenja vještaka, te se ne radi o nedopuštenoj preinaci tužbe, odnosno sud istu dopušta, sukladno odredbi članka 190. stavak 3. ZPP-a, kao svrsishodnu za konačno rješenje odnosa među strankama.

113.Sud prihvaća nalaz i mišljenje vještaka kao stručan i nepristran, sačinjen sukladno određenoj zadaći, a tužiteljica je svoj tužbeni zahtjev i postavila sukladno istom. Visina tužbenog zahtjeva je dakle utvrđena financijskim vještačenjem, iz kojeg su utvrđeni utuženi iznosi, odnosno tužiteljica se zahtjev za isplatu postavila sukladno nalazu i mišljenju vještaka, a koji je prethodno detaljno obrazložen.

114.Iz mišljenja vještaka je naime utvrđeno slijedeće :

-Nedovoljno umanjena glavnica u provedenoj konverziji (razlika glavnice) na dan 30.09.2015. iznosi 3.593,14 € . Dakle, tuženik je za navedeni trebao dodatno umanjiti glavnicu prilikom konverzije.

115.Tužiteljica je stoga navedene ukupne iznose osnovano utužila, a na utužene mjesečne iznose osnovano zahtijeva i zateznu kamatu sukladno članku 29. ZOO-a.

116.Sklapanjem Dodatka ugovora nije otklonjena posljedica ništetnosti dijela odredbi Ugovora o kreditu u pogledu kamatne stope i valutne klauzule.

117.Dana 30. rujna 2015. donijet je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK) temeljem kojeg je pružena mogućnost korisnicima kredita konvertirati svoje kreditne obveze iz valute CHF u valutu EUR. Rečenim zakonom određena je metodologija izračuna novog iznosa kreditne obveze potrošača koja se u bitnom sastojala u tome da se od početka kredita izradi preračun iz valute CHF u valutu EUR kako bi se dobila nova glavnica kredita na dan 30. rujna 2015. u EUR po kojoj će se pro futuro plaćati kredit. Način izračuna konverzije propisan je člankom 19.c ZID ZPK, a sastojao se u tome da su se uplate potrošača po stvarnom kreditu uspoređivale s uvjetima simuliranog kredita u valuti EUR, stvarnim uplatama se zatvarao fiktivni kredit i na taj način se izradilo stanje kredita na dan 30. rujna 2015. Navedenom usporedbom potrošači su imali manjak ili višak plaćenih sredstava te im je na temelju tog stanja ponuđena mogućnost sklapanja dodataka ugovora o kreditu za daljnju otplatu kredita (čl. 19.e st. 1. ZID ZPK). Tužiteljica je potpisala dodatak ugovora. Time je osigurana istovjetnost postojećeg ugovornog odnosa.

118.Cilj ZID ZPK bio je izjednačiti korisnike kredita u CHF s korisnicima kredita u valuti EUR. Tužiteljica se nije odrekla svog potraživanja niti prava na potpuno obeštećenje, a što je i propisano odredbom članka 41. Zakona o zaštiti potrošača. Potrošač se ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti. Sukladno pravnom shvaćanju iz presude Suda EU C-452/18 (Ibercaja Banco) odricanje potrošača od zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 može biti samo ukoliko to potrošač želi i izričito iskaže (slobodno i informirano). Cilj ZID ZPK bio je prvenstveno gospodarske prirode, a to je da se olakša otplata kredita potrošačima i da ih se dovede u situaciju da od 30. rujna 2015. otplaćuju kredite na način kako ih otplaćuju potrošači koji su ugovorili kredite s valutnom klauzulom u EUR. ZID ZPK nije do 30. rujna 2015. ispravljao odredbu o kamatnoj stopi niti je propisana posebna metodologija obračuna kamata u konverziji, a niti je kredit sveden na kredit u kunama bez valute CHF. Primjenom tog propisa nije se za potrošača utvrđivao pojedinačni iznos za koji je potrošač bio oštećen po nepoštenim ugovornim odredbama, niti su utvrđivani iznosi koje je trgovac neosnovano stekao. Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje odluke Gos 1/2019 navodi da je cilj navedenog propisa bilo otklanjanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i otklanjanje dužničke krize.

119.Konverzija dakle ima samo učinak promjene valute kredita, a ne i saniranja nevaljane odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi odnosno ne i obeštećenje potrošača.

120.Vrhovni sud Republike Hrvatske je u oglednom postupku broj Gos 1/2019 4. ožujka 2020. donio odluku da "Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli." Ustavni sud Republike Hrvatske ZID ZPK ocijenio je usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske, te Rješenjem broj U-I- 3685/20'15 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog za ocjenu suglasnosti s Ustavom tog Zakona. Ustavni sud navodi da pored formalne i materijalne ustavnosti ZID ZPK ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize, te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se htio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera, a niti je njome nametnut prekomjeran teret kreditinim institucijama.

121.Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom postupku nije eksplicitno dao odgovor na pitanje obeštećenja potrošača po provedenoj konverziji. Iako ukazuje na to da presuda Đ ne bi bila primjenjiva iz razloga što je konverzija u Republici Hrvatskoj bila dobrovoljna, u citiranoj je presudi sud zauzeo shvaćanje o utjecaju zakonodavne intervencije na prava potrošača temeljem Direktive 93/13 na način da ona ne ukida pravo na obeštećenje potrošača i da ne može ukinuti pravo potrošača na povrat koristi koju je trgovac stekao na temelju nepoštenog ugovora odnosno nepoštenih ugovornih odredbi, a da pravo na potpuno obeštećenje nema posebnog utjecaja na karakter intervencije, da li je bila izravna ili dobrovoljna.

122.Vrhovni sud Republike Hrvatske je Rješenjem posl. br. Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pitanje na način da sporazum o konverziji koji je zaključen na osnovu Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Također je zauzet stav da bez obzira na sklapanje Dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja ih pripadaju, a riječ je o kondemnatornim novčanim zahtjevima.

123.Prema praksi Suda Europske unije u predmetu broj C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena, već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju, niti je tuženik dokazao da je tužitelju pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke.

124.Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto je stajalište da nakon zaključenja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverziji bio na snazi osnovni ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji se odnose na ispunjenje obveze korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

125.Iz presude C-452/18 proizlazi da se potrošač kod dobrovoljnog sporazuma zaštite iz Direktive 93/13 pa i prava na potpuno obeštećenje može odreći samo izričito, slobodno i informirano. U konkretnom slučaju takvog odreknuća nema.

126.Temeljem Direktive 93/13 i citiranih presuda Dunai i Ibercaja Banco, proizlazi da neovisno o tome na koji način nacionalni sud cijeni na temelju zakonske intervencije sklopljene dodatke ugovora, da li kao izravnu intervenciju ili volju stranaka, oni ne smiju i ne mogu umanjiti zaštitu koju jamči Direktiva 93/13 na način da ne smiju onemogućiti povrat koristi koju je trgovac neosnovano stekao, a pogotovo ne protivno volji potrošača ako se takve zaštite i obeštećenja nije odrekao.

127.Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. navodi da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju.

128.Presudom Europskog suda u predmetu broj C-26/13 od 30. travnja 2014. određeno je da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da: ''ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva'' već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

129.U presudi Suda Europske unije u predmetu C-118/17 od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.

130.Iz predmeta C-452/18 od 9. srpnja 2020. slijedi da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom, odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste, samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se tim pristankom odriče. Tužiteljica se, kako to proizlazi i iz njenog iskaza, sklapanjem dodatka ugovora nije odrekla tog prava niti je dala niti je mogla dati slobodan i informiran pristanak te se nije odrekla svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome sadržano. Da je i dala takav pristanak, ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku obzirom da u vrijeme sklapanja dodatka ugovora valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom.

131.Potpisivanje dodatka ugovoru o kreditu između stranaka nije od značaja na utvrđenje u ovom postupku obzirom se niti odredbama ZID ZPK, a niti u Dodatku ugovora izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditu sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa te se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope.

132.Zakonom se položaj korisnika kredita u CHF kao potrošača izjednačio s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valutu EUR, a Dodatkom ugovora se uređuje pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja dodataka. Njime se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka.

133.To što su stranke zaključile Dodatak ugovoru o kreditu kojom je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate, ne upućuje na to da je tužiteljici vraćen iznos razlike između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi.

134.Ovaj sud je ocijenio, a temeljem rezultata provedenog financijskog vještačenja, da provedena konverzija nije dovela do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima među strankama.

135.Obzirom da je utvrđeno kako konverzijom nije u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovornim odredbama, to tužiteljica ima pravo na ostvarivanje pune zaštite.

136.Tužiteljica je tužbeni zahtjev postavila sukladno nalazu i mišljenju vještaka te je tuženik dužan istom vratiti utužene iznose, temeljem odredbe članka 1111. ZOO-a, sa zahtijevanom zakonskom zateznom kamatom, jer je tuženik nesavjesni stjecatelj, obzirom je do stjecanja došlo po njemu sastavljenih ništetnih ugovornih odredbi.

137.U odnosu na činjenicu da je ugovor solemniziran kod javnog bilježnika, pa da se razumljivost ugovora predmnijeva obzirom na obvezu javnog bilježnika da upozori stranke na nerazumljive odredbe, valja navesti da javni bilježnik ispituje da li su stranke ovlaštene i sposobne za poduzimanje i sklapanje posla, isti im objašnjava smisao i posljedice posla te je dužan uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Javni bilježnik neće ovjeriti ugovor ako korisnik kredita izjavi da ugovor podnesen na solemnizaciju ne razumije. No razumijevanje se odnosi na smisao i posljedice posla, a ne na smisao i posljedice pojedinih ugovornih odredaba.

138.Tuženikove primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka nisu osnovane te predstavljaju ustvari tuženikovu pravnu ocjenu ovog spora, a tužiteljica je tužbeni zahtjev postavila sukladno nalazu i mišljenju.

139.Vezano za tzv. negativne razlike, tužiteljica nije ništa primila od tuženika, da bi bila dužna vraćati, a također tuženik nije niti isticao prigovor prijeboja, odnosno protutužbeni zahtjev, da bi sud o tome odlučivao.

140.Tužiteljica je dakle u cijelosti uspjela u sporu. Stoga je sud odluku o parničnom trošku temeljio na odredbi članka 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 dalje : ZPP).

141.Trošak je odmjeren sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i troškovniku tužitelja. To su radnje sastava tužbe (tbr.7.st.1.), sastava podnesaka od 26. veljače 2021., 18. svibnja 2021. i 17. lipnja 2024. (tbr.8.st.1.) te zastupanja na ročištima od 17. ožujka 2021., 7. ožujka 2023., 23. svibnja 2023. i 15. listopada 2025., (tbr.9.st.1.), sve u iznosima od po 100 bodova po radnji, ukupno 800 bodova – 1.600,00 eur, koji iznos je uvećan za PDV od 25% (400,00 eur), kao i za trošak vještačenja od 500,00 eur te sudsku pristojbu na tužbu od 152,10 eur. Sveukupno to iznosi 2.652,10 eur, zajedno sa zateznom kamatom od donošenja prvostupanjske presude do isplate. Tužiteljica nije obveznik plaćanja sudske pristojbe za presudu.

142.Slijedom svega navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

U Opatiji, 28. studenog 2025.

S u d a c :

Renata Slavić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana održavanja ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. Žalba se podnosi pismeno, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. Pun tužiteljice

2. Pun. tuženika

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte