Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: P-288/2019-51

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, OIB: 14828046348, po sutkinji Meliti Šmentanec - Klarić, u pravnoj stvari tužiteljice RK, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Franji Šebijanu, odvjetniku u ZOU Franjo Šebijan i Mihaela Carović Rukavina u Varaždinu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska Avenija 6, zastupanog po punomoćniku Toniju Smrčeku, odvjetniku u OD Lovrić Novokmet Smrček d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, nakon na dan 17. listopada 2025. zaključene glavne i javne rasprave, u prisutnosti punomoćnice tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženika, 28. studenog 2025., objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska Avenija 6, OIB: 14036333877 da isplati tužiteljici RK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 8.167,45 EUR, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, tekućom na:

- iznos 8,43 EUR od 02.05.2007. pa do isplate,

- iznos 7,62 EUR od 01.06.2007. pa do isplate,

- iznos 7,61 EUR od 30.06.2007. pa do isplate,

- iznos 7,54 EUR od 01.08.2007. pa do isplate,

- iznos 8,81 EUR od 31.08.2007. pa do isplate,

- iznos 14,98 EUR od 01.10.2007. pa do isplate,

- iznos 14,65 EUR od 31.10.2007. pa do isplate,

- iznos 17,30 EUR od 30.11.2007. pa do isplate,

- iznos 17,17 EUR od 03.01.2008. pa do isplate,

- iznos 19,82 EUR od 31.01.2008. pa do isplate,

- iznos 22,08 EUR od 29.02.2008. pa do isplate,

- iznos 18,50 EUR od 31.03.2008. pa do isplate,

- iznos 24,31 EUR od 30.04.2008. pa do isplate,

- iznos 88,07 EUR od 02.06.2008. pa do isplate,

- iznos 45,07 EUR od 18.07.2008. pa do isplate,

- iznos 41,01 EUR od 07.08.2008. pa do isplate,

- iznos 41,32 EUR od 01.09.2008. pa do isplate,

- iznos 45,94 EUR od 21.10.2008. pa do isplate,

- iznos 63,62 EUR od 31.10.2008. pa do isplate,

- iznos 0,63 EUR od 14.11.2008. pa do isplate,

- iznos 50,52 EUR od 01.12.2008. pa do isplate,

- iznos 75,21 EUR od 05.01.2009. pa do isplate,

- iznos 25,41 EUR od 31.01.2009. pa do isplate,

- iznos 50,46 EUR od 02.02.2009. pa do isplate,

- iznos 77,07 EUR od 02.03.2009. pa do isplate,

- iznos 73,76 EUR od 31.03.2009. pa do isplate,

- iznos 74,39 EUR od 30.04.2009. pa do isplate,

- iznos 69,33 EUR od 01.06.2009. pa do isplate,

- iznos 15,74 EUR od 30.06.2009. pa do isplate,

- iznos 49,81 EUR od 01.07.2009. pa do isplate,

- iznos 66,95 EUR od 03.08.2009. pa do isplate,

- iznos 69,48 EUR od 01.09.2009. pa do isplate,

- iznos 67,68 EUR od 01.10.2009. pa do isplate,

- iznos 66,40 EUR od 02.11.2009. pa do isplate,

- iznos 69,62 EUR od 03.12.2009. pa do isplate,

- iznos 73,69 EUR od 04.01.2010. pa do isplate,

- iznos 75,80 EUR od 03.02.2010. pa do isplate,

- iznos 76,40 EUR od 01.03.2010. pa do isplate,

- iznos 83,25 EUR od 01.04.2010. pa do isplate,

- iznos 81,14 EUR od 03.05.2010. pa do isplate,

- iznos 84,65 EUR od 02.06.2010. pa do isplate,

- iznos 101,69 EUR od 30.06.2010. pa do isplate,

- iznos 97,88 EUR od 02.08.2010. pa do isplate,

- iznos 112,74 EUR od 01.09.2010. pa do isplate,

- iznos 104,95 EUR od 01.10.2010. pa do isplate,

- iznos 99,03 EUR od 02.11.2010. pa do isplate,

- iznos 117,47 EUR od 01.12.2010. pa do isplate,

- iznos 122,15 EUR od 04.01.2011. pa do isplate,

- iznos 111,83 EUR od 02.02.2011. pa do isplate,

- iznos 114,78 EUR od 28.02.2011. pa do isplate,

- iznos 105,31 EUR od 05.04.2011. pa do isplate,

- iznos 110,40 EUR od 02.05.2011. pa do isplate,

- iznos 130,08 EUR od 02.06.2011. pa do isplate,

- iznos 135,26 EUR od 30.06.2011. pa do isplate,

- iznos 154,18 EUR od 01.08.2011. pa do isplate,

- iznos 147,58 EUR od 01.09.2011. pa do isplate,

- iznos 133,82 EUR od 30.09.2011. pa do isplate,

- iznos 118,75 EUR od 03.11.2011. pa do isplate,

- iznos 116,35 EUR od 30.11.2011. pa do isplate,

- iznos 120,31 EUR od 09.01.2012. pa do isplate,

- iznos 125,45 EUR od 01.02.2012. pa do isplate,

- iznos 125,59 EUR od 01.03.2012. pa do isplate,

- iznos 122,88 EUR od 03.04.2012. pa do isplate,

- iznos 123,85 EUR od 02.05.2012. pa do isplate,

- iznos 125,59 EUR od 01.06.2012. pa do isplate,

- iznos 124,10 EUR od 02.07.2012. pa do isplate,

- iznos 124,70 EUR od 31.07.2012. pa do isplate,

- iznos 122,14 EUR od 03.09.2012. pa do isplate,

- iznos 118,67 EUR od 02.10.2012. pa do isplate,

- iznos 123,29 EUR od 31.10.2012. pa do isplate,

- iznos 124,27 EUR od 03.12.2012. pa do isplate,

- iznos 123,31 EUR od 03.01.2013. pa do isplate,

- iznos 116,41 EUR od 31.01.2013. pa do isplate,

- iznos 122,69 EUR od 28.02.2013. pa do isplate,

- iznos 123,30 EUR od 03.04.2013. pa do isplate,

- iznos 120,78 EUR od 30.04.2013. pa do isplate,

- iznos 116,65 EUR od 10.06.2013. pa do isplate,

- iznos 112,93 EUR od 01.07.2013. pa do isplate,

- iznos 115,34 EUR od 02.08.2013. pa do isplate,

- iznos 117,82 EUR od 02.09.2013. pa do isplate,

- iznos 121,69 EUR od 02.10.2013. pa do isplate,

- iznos 119,84 EUR od 31.10.2013. pa do isplate,

- iznos 121,37 EUR od 02.12.2013. pa do isplate,

- iznos 119,18 EUR od 09.01.2014.. pa do isplate,

- iznos 62,73 EUR od 07.02.2014. pa do isplate,

- iznos 64,51 EUR od 28.02.2014. pa do isplate,

- iznos 63,31 EUR od 01.04.2014. pa do isplate,

- iznos 61,58 EUR od 05.05.2014. pa do isplate,

- iznos 60,42 EUR od 03.06.2014. pa do isplate,

- iznos 61,56 EUR od 02.07.2014. pa do isplate,

- iznos 62,29 EUR od 04.08.2014. pa do isplate,

- iznos 0,91 EUR od 06.08.2014. pa do isplate,

- iznos 64,85 EUR od 02.09.2014. pa do isplate,

- iznos 65,27 EUR od 01.10.2014. pa do isplate,

- iznos 66,34 EUR od 03.11.2014. pa do isplate,

- iznos 67,21 EUR od 03.12.2014. pa do isplate,

- iznos 67,25 EUR od 02.01.2015. pa do isplate,

- iznos 75,28 EUR od 15.01.2015. pa do isplate,

- iznos 60,58 EUR od 02.03.2015. pa do isplate,

- iznos 67,71 EUR od 31.03.2015. pa do isplate,

- iznos 67,71 EUR od 30.04.2015. pa do isplate,

- iznos 67,71 EUR od 05.06.2015. pa do isplate,

- iznos 2,62 EUR od 06.07.2015. pa do isplate,

po stopama sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, za ostale odnose, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 2.640,45 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 28. studenoga 2025. do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 29. travnja 2019. podnijela ovome sudu tužbu radi isplate iznosa od 67.157,39 kn protiv tuženika Addiko Bank d.d. U tužbi je navela da je 5.6.2006. s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu br. 136-160/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, solemniziran 6.6.2006. po javnom bilježniku Jagodi Vajdić-Sevšek iz Varaždina, broj OU 687/2006-1, kojim joj je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje kredit od 69.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, na rok otplate kredita od 30 godina u 360 jednakih mjesečnih anuiteta, s time da su početno ugovoreni mjesečni anuiteti iznosili 324,66 CHF u kunskoj protuvrijednosti važećoj na dan dospijeća po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Navela je da je bilo ugovoreno da će tuženik naplaćivati redovnu kamatu koja je nakon 28.2.2007. promjenjiva, a utvrđuje ju tuženik mjesečno putem svoje Odluke o kamatnim stopama, a u trenutku sklapanja ugovora iznosila je 3,88% godišnje. Navela je da je određivanje kamatne stope povjereno isključivo tuženiku kao kreditoru, a visina obveze u bitnom je uvjetovana variranjem tečaja CHF-a. Tvrdi da je za vrijeme otplate kredita sukladno Ugovoru, kamatna stopa od strane tuženika više puta mijenjanja na njezinu štetu te da se više puta mijenjao i tečaj CHF-a prema HRK, što je itekako utjecalo na visinu obveze prema tuženiku, na način da su pojedini mjesečni anuiteti značajno porasli u odnosu na one koji su bili ugovoreni. Tvrdi da joj je 2015. od strane tuženika ponuđena konverzija kredita iz valute CHF u EUR, a što je ona, budući da zbog drastično povećanih rata uslijed rasta tečaja valute CHF prema HRK praktični nije imala izbora, ipak prihvatila. Navela je da, iako je tako provedenom konverzijom iz CHF u EUR njezina obveza po predmetnom kreditu stabilizirana, umjesto da bude obeštećena i za prošli period prije konverzije, po izračunu trebala još i doplatiti iznos od 2.260,64 kn. Tvrdi da su ugovorena ništetna valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa, uzrokovale preplatu obveze prema tuženiku za čak 64.896,75 kn. Naime, početna rata iznosila je 1.494,00 kn te su ostali mjesečni anuiteti bili osjetno veći i konverzija nije otklonila oštećenje tužiteljice i tvrdi da se tuženik neosnovano obogatio za utuženi iznos. Budući da joj nije priznata niti jedna lipa preplate, već je čak ona morala tuženiku doplatiti „manjak" prema konverziji od 2.260,64 kn, tužbom potražuje razliku do punog obeštećenja, odnosno iznos od 67.157,39 kn zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim od svakog dana pojedinog iznosa preplate. Navela je da je „manjak” podmirila kroz uplate u budućem razdoblju nakon konverzije i to na način da je taj iznos obuhvaćen uplatom od 23.026,57 EUR (175.500,07 kn) od 18.02.2016. Navela je da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br: Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. u točki Il. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P -1401/12 od 04.07.2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, V. tuženik Hypo Alpe-Adria bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, u razdoblju od 01.06.2004. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Ista presuda je potvrđena revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH, broj Revt-249/14-02 od 09.04.2015., a i Vrhovni sud RH je dana 20.03.2018. svojom revizijskom odlukom br. Rev-2245/17-2 potvrdio presudu u predmetu u kojem je pojedinačnom tužbom korisnik kredita potraživao preplaćene kamate od kreditora, a temeljem toga je i zauzeo stav o tome kako zastarni rok od 5 god. u kojem potrošači mogu ostvariti svoju individualnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014. godine (presuda VTS-a donesena 13.06.2014.), kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe (str. 7. do 10.). Nadalje, je navela da pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br: Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. u točki l. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih V. tuženik Hypo Alpe-Adria bank d.d. u razdoblju od 01.06.2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Tužiteljica tvrdi da je odlukom Vrhovnog suda RH u predmetu Rev-2868/18 zauzet stav da i potrošači koji su konvertirali CHF kredite nisu izgub ili time pravni interes za utvrđenje ništetnosti pojedinih odredaba ugovora i postavljanje zahtjeva za povrat cjelokupnih preplaćenih rata kredita, da ništetnost po zakonu nastaje od trenutka sklapanja ugovora i da ugovor ne postaje valjan niti nakon što uzrok ništetnosti naknadno nestane, da potrošač uvijek ima pravni interes utvrđivati ništetnost i tražiti svoja prava na temelju ništetnosti. Tužiteljica je navela da je kao potrošač, u dobroj vjeri stupila u kreditni odnos s tuženikom, kao bankom, a zbog financiranja rješavanja stambenog pitanja. Pritom joj je ponuđen kredit s valutnom klauzulom, a bez da su predočene moguće štetne posljedice takvog ugovora, niti s njime skopčani rizici. Tvrdi da na odredbu o valutnoj klauzuli i promjenjivosti kamatne stope nije mogla utjecati niti o istima pregovarati, već je tuženik koristio vlastiti obrazac koji je bio identičan u brojnim drugim kreditnim predmetima. Navela je da, s obzirom da su pravomoćnim presudama VTS-a utvrđene ništetnost ugovorene odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10.09.2003. -31.12.2008., kao i ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 01.09.2004.-31.12.2008. god., to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11), dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi Ugovora, sve to u vezi i s čl. 1111., 1115. te 1046. ZOO -a. Pozvala se na odredbu čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14) i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07 i 79/09),sada čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15). Navela je i da ne raspolaže dovoljnim ekonomskim znanjem da bi postavila točno specificirani tužbeni zahtjev s navođenjem svakog pojedinačnog iznosa razlike preplaćene kamate i tečajne razlike u pojedinom anuitetu na koji potražuje zakonsku zateznu kamatu pa je tužbeni zahtjev i iznos VPS-a postavila okvirno, na temelju vlastitog nestručnog izračuna, a tek nakon provođenja knjigovodstveno-financijskog vještačenja te drugih predloženih dokaza na okolnost visine dugovanja tuženika će specificirati će tužbeni zahtjev.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani u cijelosti, te predlaže da sud u cijelosti odbije tužbu i tužbeni zahtjev tužiteljice. Naveo je da je s tužiteljicom 22. siječnja 2016. sklopio Aneks Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija, odnosno promijenjeni su učinci Ugovora o kreditu na način da se ima smatrati da su u trenutku sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF stranke sklopile Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR, te je konverzija izvršena sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Tuženik navodi kako je dužnost na sklapanje Aneksa tj. provođenje konverzije posljedica kogentnih zakonskih odredbi ZPK-a koji po svojoj prirodi predstavlja lex specialis u odnosu na odredbe Zakona o obveznim odnosima i Zakona o zaštiti potrošača. Provedba konverzije nije ovisila o želji i volji tuženika, već je za njega provedba konverzije predstavljala dužnost i obvezu u situacijama u kojima korisnik kredita želi provesti konverziju, a u konkretnom slučaju se upravo to dogodilo, tj. tužiteljica je željela izvršiti konverziju, a kojoj želji je tuženik udovoljio sve s učinkom ex tunc. Aneksom su ugovorili promjenu sadržaja Ugovora o kreditu na način da se ima smatrati da su u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF sklopili ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR, da u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu umjesto početno ugovorene kamatne stope Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF ugovorile kamatnu stopu jednaku kamatnoj stopi koju je tuženik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja na dan sklapanja Ugovora o kreditu, uvažavajući njezine naknadne izmjene. Naveo je da je sporni dio čl. 6. Ugovora o kreditu, kojim je ugovorena promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom tuženika, sklapanjem Aneksa prestao postojati, odnosno ima se smatrati da nikada nije niti postojao jer su zamijenjeni odredbama Aneksa s učinkom ex tunc te da sve i kada bi sud utvrdio da može pristupiti ocjeni postojanja ništetnosti u odnosu na spomenute odredbe Ugovora o kreditu – zahtjev za isplatu u svakom slučaju treba biti odbijen. Smatra da u svakom slučaju ne postoji pravna osnova temeljem koje bi tužitelj ici pripao određeni novčani iznos zbog navodne ništetnosti odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu, kao i odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Nadalje je naveo da sklapanjem Aneksa tužiteljica je, a kako to i proizlazi iz odredbe članka 19.b ZPK, dovedena u položaj u kojem bi bila da je koristila kredit u EUR, obzirom na činjenicu pretvaranja glavnice kredita u EUR po tečaju na dan isplate kredita i na koju je primijenjena kamatna stopa jednaka onoj koju je vjerovnik primjenjivao na kredite u EUR te da se svaka pojedina uplata koju je tužiteljica izvršila na ime namirenja anuiteta početno utvrđenih Ugovorom o kreditu konvertirala u uplatu izvršenu prema novom otplatnom planu, uključujući i one iznose za koje tužiteljica u tužbi traži povrat te da se prilikom konverzije na gore opisan način dolazilo do situacije u kojoj bi se utvrdilo da je korisnik kredita preplatio dugovani iznos po Ugovoru o kreditu i Aneksu, a posljedično bi navedena preplata bila iskorištena za namirenje budućih anuiteta i to najviše do 50% dospjelog anuiteta, sve dok se prepla ta u potpunosti ne iskoristi. Međutim, kod tužiteljice je situacija drugačija te je utvrđeno da u odnosu na njezinu obvezu spram tuženika postoji manjak u iznosu od 295,94 EUR. To drugim riječima znači da tužiteljica ni prije sklapanja Aneksa o konverziji nije redovito ispunjavala svoje obveze na temelju Ugovora o kreditu, a sada se pokušava okoristiti činjenicom da su u međuvremenu donesene presude Visokog trgovačkog suda u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava na koje se poziva u tužbi. Tuženik navodi da je konverzijom dovedena u potpuno identičnu situaciju kao da je na dan sklapanja Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF sklopila ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR, uz primjenu kamatnih stopa koje su se primjenjivale na takve kredite kroz cijelo razdoblje otplate te da je cjelokupno pitanje preplate (koje je bilo nužno urediti kako bi se tužiteljicu dovelo u situaciju kao da je sklopio ugovor o kreditu u valuti EUR) već uređeno sporazumom stranaka. Zbog navedenog tvrdi da tužiteljica nema pravo potraživati nikakvu daljnju isplatu od tuženika temeljem Ugovora o kreditu i Aneksa i da tužbeni zahtjev zbog činjenice da je provedena konverzija treba odbiti, a istaknuo je i prigovor zastare utuženih iznosa.

3. U podnesku od 22. kolovoza 2019. tužiteljica se očitovala na odgovor na tužbu i u bitnom isticala da konverzijom nije otklonjeno cjelokupno oštećenje koje je pretrpjela zbog jednostranog mijenjanja kamatne stope te promjene tečaja valute CHF prema HRK te da naprotiv, još je i povećano, kao tzv. "manjak" koji je još morala doplatiti tuženiku. Osporila je osnovanost prigovora zastare. Tuženik je na pripremnom ročištu predlagao da se od preuzimateljice javno bilježničkog mjesta pok. javne bilježnice Jagode Vajdić Sevšek zatraži podatak tko je solemnizirao predmetni ugovor o kreditu ta da se taj prisjednik sasluša kao svjedok u postupku. Tuženik je predlagao i da se ŽK, gđa. RKE i g. R saslušaju na okolnosti aktivnosti tuženika u pogledu upozoravanja potrošača, a NK na okolnost je li tuženik sam bio u mogućnosti bio predvidjeti kretanje tečaja CHF u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Tužiteljica se protivila dokaznim prijedlozima tuženika za saslušanjem svjedoka koji nemaju neposredna saznanja o predmetnom ugovoru o kreditu. Tuženik je kasnije tijekom postupka odustao od dokaznog postupka za saslušanjem NK i RKE, već je predložio sa se sasluša izjava RKE. Tuženik je tijekom postupka isticao da tužiteljica nije dokazala da ima status potrošača, te da je ista bila nositelj čak dva obrta, oba na istoj adresi na kojoj se nalazi nekretnina koja je financirana kreditnim sredstvima. Naveo je da s obzirom da tužiteljica nije dokazala da ima status potrošača ne može se pozivati na presude iz kolektivne parnice. Osporavao je da bi odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi bile nepoštene, te s toga i ništetne i isticao je da tužiteljica nije ničim dokazala da bi tuženik bio nepošten stjecatelj te je osporio tijek zateznih kamata kako ih tužiteljica potražuje tužbenim zahtjevom.

4. Nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja tužiteljica je precizirala tužbeni zahtjev podneskom od 17. kolovoza 2020. Nakon toga je još podnescima od 22.11.2024., 16.1.2025., 25.4.2025. i 3.9.2025. i 11.9.2025. ispravljala očite omaške u pisanju brojeva i računanju tužbenog zahtjeva. Dakle, podneskom od 11.9.2025. tužiteljica je ispravila sve očite omaške u pisanju brojeva i računanju tužbenog zahtjeva i isti je u cijelosti uskladila s nalazom i mišljenjem stalne sudske vještakinje Vlaste Santo-Olđa. Time je tužiteljica smanjila tužbeni zahtjev. Naime, u tužbi je tužiteljica zatražila isplatu od 67.157,39 kn, što primjenjujući fiksni tečaj konverzije 1 EUR = 7,53450 kn iznosi 8.913,32 EUR, a konačno postavljenim tužbenim zahtjevom tužiteljica potražuje isplatu iznosa od 8.167,48 EUR, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose preplate. O tom konačno postavljenom tužbenom zahtjevu je i sud odlučivao, a smanjenje tužbenog zahtjeva ne smatra se preinakom tužbenog zahtjeva sukladno odredbi čl. 191. st. 3. Zakona o parničnom postupku (NN broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP). Dakle, u konačnici je tužiteljica iskazala tužbeni zahtjev u valuti EUR, s obzirom da je u međuvremenu u Republici Hrvatskoj kao službena valuta uveden euro.

5. Valja reći i da je ovaj postupak bio prekinut raspravnim rješenjem od 13. travnja 2021. i odlučeno je da će se postupak nastaviti nakon donošenja odluke Suda Europske unije povodom Zahtjeva za prethodnu odluku u predmetu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1042/2017 ili kad sud ustanovi da više ne postoje razlozi da se čeka na njegov završetak. Rješenjem poslovni broj P-288/2019-27 od 26. veljače 2024. postupak je nastavljen.

6. Tu valja napomenuti da je Općinski sud u Pazinu u sličnom sporu koji se vodi pod poslovnim brojem P-1413/2019 20. rujna 2019. podnio prijedlog za rješavanje pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava sadržaja: "Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?". Nakon toga je Vrhovni sud Republike Hrvatske zatražio i od ovoga suda podatak o tome koliko se sličnih sporova vodi pred ovim sudom, a rješenje kojih ovisi o istom pravnom pitanju te je Vrhovni sud Republike Hrvatske na mrežnoj stranici e -oglasna ploča sudova 12. prosinca 2019. objavio rješenje kojim je dopušten prijedlog za rješavanje tog pravnog pitanja. Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje na način da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Nadalje, valja reći da iz obrazloženja navedenog rješenja jasno proizlazi, odnosno Vrhovni sud Republike Hrvatske je naveo da glede postojanja, odnosno nepostojanja interesa za zahtjeve da se utvrde ništetnima pojedine odredbe ugovora o kreditu vezanih uz CHF, bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2868/2018-2 od 12. veljače 2019. izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima. Dakle, tužitelj ica ima pravni interes za vođenje ovog postupka.

7. U dokaznom postupku sud je pročitao dokumentaciju u kuverti (stranica 6 spisa), a koja se sastoji od Ugovora o kreditu broj 136-160/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine i potvrdom o Solemnizaciji OU 687/2006-1 javne bilježnice Jagode Vajdić-Sevšek, Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 136-160/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, izračuna konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u švicarskom franku od 5.11.2015., pregled prometa po klijentu od 13.11.2018., specifikacija uplata od 13.11.2018., obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu od 13.11.2018., otplatni plan od 16.6.2006. , pregled prometa za klijenta od 13.11.2018., specifikacija uplata od 13.11.2018., obavijest o provedenoj konverziji od 29.1.2016., obavijest o ukupno plaćenoj glavnici, redovnoj kamati, zateznoj kamati i troškovima za razdoblje od 1.10.2015. do 13.11.2018. , dokumentacije u kuverti (stranica 29 spisa), a koja se sastoji od sudske prakse, novinskih članaka, neslužbene kopije izvadaka iz Obrtnog registra stranica 133 i 137 spisa. U dokaznom postupku sud je proveo financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji Vlasta Santo-Olđa, saslušao svjedokinje SK, ŽK i tužiteljicu kao stranku. Vezano za dostavljenu izjavu RKE valja reći da svjedoci daju svoj iskaz neposredno na ročištu te da zapravo navedena svjedokinja nema nikakvih neposrednih saznanja o pregovaranju i sklapanju ugovora o kreditu s tužiteljicom, odnosno da ista neposredno nije sudjelovala u sklapanju predmetnog ugovora o kreditu s tužiteljicom. Također iz navoda samog tuženika, a i dokumentacija u spisu proizlazi da g. R nije neposredno sudjelovao u sklapanju predmetnog ugovora o kreditu s tužiteljicom, već je njegovo saslušanje bilo predloženo na okolnost aktivnosti tuženika u pogledu upozoravanja potrošača.

8. Na temelju provedenog dokaznog postupka, cijeneći svaki izvedeni dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, u vezi s čl. 221.a. ZPP-a, sud je ocijenio konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljice osnovanim.

9. Između stranaka nije bila sporna činjenica da su tužiteljica i pravni prednik tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. zaključili 5.6.2006. Ugovor o kreditu broj: 136-160/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine. Nije bilo sporno da je pravni prednik tuženika tužiteljici odobrio stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti od 69.000,00 CHF, prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita za kupovinu kuće. Navedeno proizlazi iz preslike predmetnog ugovora o kreditu. Istim ugovorom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, koja je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 3,88%. Bilo je ugovoreno da se ta ugovorena kamatna stopa neće mijenjati do 28.2.2007., ako se korisnik kredita pridržava svih odredbi tog ugovora, ali i da je banka ovlaštena za cijelo vrijeme otplate kredita promijeniti kamatnu stopu u komercijalnu ako se korisnik kredita ne pridržava bilo koje odredbe tog ugovora. Nadalje je čl.6. Ugovora o kreditu bilo ugovoreno da se kamatna stopa mijenja sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta banke. Nadalje iz ugovora o kreditu proizlazi da je rok otplate kredita bio 30 godina od dana stavljanja kredita u otplatu, da se kredit otplaćuje u 360 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 324,66 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., na dan plaćanja, da anuiteti dospijevaju zadnjeg dana u mjesecu, a privi anuitet dospijeva zadnjeg dana u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten (čl.4. Ugovora o kreditu). Nadalje nije bilo sporno da je tužiteljica s pravnim prednikom tuženika sklopila Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 136-160/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine 22.1.2016. temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015, dalje ZID ZPK) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR. Nije bilo sporno niti da je ta konverzija provedena u skladu s tim Zakonom i da tim Aneksom nije utvrđena preplata već manjak na dan 30.9.2015. u iznosu od 295,94 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.

9. Sporno je između stranaka jesu li ništetne pojedine odredbe Ugovora o kreditu broj 136-160/2006 od 5.6.2006. i ima li tužiteljica pravni interes za podnošenje ove kondemnatorne tužbe uz okolnost da su stranke sklopile Aneks uz Ugovor o kreditu, a sve u kontekstu provedene konverzije sukladno ZID ZPK, te je li sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu tužiteljica ostvarila pravnu zaštitu koju traži u ovom postupku. Sporno je i je li nastupila zastara utuženog potraživanja, kao i od kada eventualno tužiteljica ima pravo na isplatu zateznih kamata na eventualno preplaćene iznose. Sporan je i status potrošača tužiteljice, odnosno u bitnom tuženik je osporio osnovu i visinu tužbenog zahtjeva i istaknuo prigovor zastare.

10.Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio, između ostalih, presudu kojom se i u odnosu na pravnog prednika tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., protivno čl. 81., 82. i 90. (NN 96/03), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama istog Zakona (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., presuda je potvrđena u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 1.6.2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je donio presudu poslovni broj Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu. Dakle, presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba između ostalih i tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača. Valja reći i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske po podnesenim revizijama donio odluku poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o va lutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi. Odredbom čl. 81. st. 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003) je bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

11. Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe se mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati , a upravo na ta utvrđenja se tužitelji i pozivaju u tužbi. Navedeno nikako ne znači automatsku primjenu pravnih stavova iz kolektivnog spora i u konkretnoj parnici već je na tuženiku, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženika vođen navedeni kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni ugovor. Tuženik, zapravo u ovom postupku nije osporavao da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz citiranih presuda donesenih u kolektivnom sporu, odnosno da ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate odlukom kreditora te odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje je razmatrao sud u kolektivnom sporu, već je zapravo tvrdio da tužiteljica nema pravni interes za podnošenje tužbe, a sve u kontekstu provedene konverzije sukladno ZID ZPK te da je sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu tužiteljica ostvarila pravnu zaštitu koju traži u ovom postupku.

12.Iz iskaza svjedokinje SK proizlazi de ne sjeća solemnizacije predmetnog ugovora o kreditu sklopljenog između Hypo Alpe Adria Bank d.d. i tužiteljice. Iskazala se da se prvo prilikom potpisivanja ugovora o kreditu utvrđuje identitet stranke, odnosno stranka daje na uvid osobnu iskaznicu ili putovnicu ili se identitet utvrđuje putem dva svjedoka sa valjanim dokumentima. Nakon što se utvrdi identitet stranke vraća se osobna iskaznica stranci, tumači joj se ugovor, zatim stranka potpisuje svaku stranicu dokumentacije i potpisuje se u knjigu. Iskazala je da se ugovor čita od početka do kraja, upozorava ju se na ovršne klauzule, te se stranku pita je li razumjela ugovor i ima li pitanja. Stranci se posebno naglasi da se radi o privatnoj ispravi koja je solemnizacijom postala ovršna isprava i da se s tom ovršnom ispravom može ići nakon dospjelosti na ovršni postupak. Stranci se tumači ono što u ugovoru piše, odnosno je li kamata fiksna ili promjenjiva te da li ona to zna i na to pristaje , pojašnjava se kako se mijenja kamatna stopa ako to u ugovoru piše, a konkretnog slučaja se ne sjeća. Predmetni ugovor sastavljala banka te da je ona izvršila potvrdu ugovora odnosno te privatne isprave. Iskazala je kako 20 godina radi u javnom bilježništvu i da je način koji je opisala njen stalni način rada.

13.Iz iskaza svjedokinje ŽK proizlazi da je ona bila voditeljica poslovnice i zaposlenica tuženika. Sjeća se tužiteljice jer je ona još uvijek klijentica banke te je ona neposredno sudjelovala pri sklapanju predmetnog ugovora o kreditu kao njezin osobni bankar, no detalja se s obzirom na protek vremena ne sjeća. Iskazala je kako je tužiteljici bilo rečeno da je kamata promjenjiva ovisno o stanju na tržištu, tečaju i odluci banke. Nakon što je napravljen kreditni prijedlog koji je odobrio odbor banke izrađen je ugovor, te je isti solemniziran kod javnog bilježnika i nakon što je uknjižena fiducija ili hipoteka ili što je već bilo, izvršena je isplata kredita. Ne sjeća se je li ju tužiteljica pitala da joj objasni što je to promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula. Na pitanje jesu li su imali praksu da objašnjavaju ugovore o kreditu klijentima, odgovorila je da bi to sve rezimirali kad bi se klijenti raspitivali o kreditima i to kolika je kamatna stopa i koliko je tečaj i da se kamata može mijenjati, ročnosti ili ako je čovjek imao dodatna pitanja. Misli da tu vrstu kredita koji je digla tužiteljica nije bilo moguće podići u kunama, ali da se ne sjeća. Ne zna da li su u banci u to vrijeme imali situaciju da bi netko ne bi bio sposoban za kredit u EUR, a bio je sposoban za kredit u CHF.

14.Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je ona 2006. podnijela zahtjev za kredit i prikupila dokumentaciju koju je banka tražila. Tražila je 40.000,00 EUR kredita, no u banci su joj rekli da nije kreditno sposobna za 40.000,00 EUR kredita, nego da mi mogu ponuditi 69.000,00 CHF te da je za kredit u CHF kreditno sposobna. Banka je sastavila ugovor o kreditu i u banci joj je bio pročitan ugovor o kreditu, a što se tiče valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ne sjeća konkretno kako joj je točno bilo objašnjeno, no nitko joj nije rekao za tako velike oscilacije do kojih je došlo, već je mislila da će to biti u neznatnom iznosu i nije znala da banka može jednostrano promijeniti kamatnu stopu. Kod javnog bilježnika joj ugovor o kreditu bio pročitan i posebno joj je skrenuta pažnja na ovršnost. Nije ni znala što je to ovršnost, te je u vezi toga i postavljala neka pitanja, a nije joj bila skrenuta pozornost da bi još nešto drugo bilo bitno. Na početku je rata bila 1.400,00 kn i počela se polako dizati, a 2009. je bila 2.000,00 kn, a kasnije 2.500,00 kn, što je bilo neizdrživo opterećenje na budžet, a kunski kredit joj nije bio ponuđen. O visini kamatne stope nije mogla pregovarati, Bilo joj je rečeno da CHF stabilna valuta i da su moguće manje oscilacije, a ne vrtoglavi porast tečaja. Kada je Vlada intervenirala banka joj je ponudila konverziju kredita koju je morala prihvatiti jer je u to vrijeme oboljela od zloćudnog karcinoma, te joj je egzistencija bila neizvjesna, te je i nakon konverzije morala doplatiti negdje oko 2.500,00 kn, a sve rate je redovito plaćala. Tužiteljica je iskazala da su joj odredbe ugovora o kreditu bile jasne kao laiku, odnosno da bi moglo doći do neke manje promjene , a kako joj je bilo rečeno, a ne da će rata porasti duplo više. Mislila je joj je banka bitno rekla i da nekih strašnih promjena neće biti. Jasno joj je da svaki tečaj može varirati, ali nije znala da može u takvoj mjeri. Iskazala je da je shvatila da može doći do neznatne promjene kamatne stope, ako će ih biti i to je shvatila kao laik nije bila svjesna da može doći do drastične promjene kamatne stope, a što se tiče javnog bilježnika iskazala je da joj je bilo jasno da to piše u ugovoru. Što se tiče promjenjive kamatne stope ne sjeća je li tražila dodatna pojašnjenja. Na temelju toga što joj je u banci bilo rečeno da je CHF stabilna valuta i da može oscilirati u manjem omjeru je zaključila da se kamatna stopa može malo promijeniti, a ne puno, te da može oscilirati u manjem omjeru te je na temelju toga zaključila da se niti rata ne bi mogla toliko promijeniti. Od strane banke nije bilo prezentirano da će se kamatna stopa mijenjati u manjem ili većem iznosu, a da bi sigurno upamtila da joj je netko rekao da će se kamatna stopa povećati za 2 ili 3 ili koliko već posto, jer bi joj to bilo važno.

15. Analizirajući iskaz saslušanih svjedokinja i tužiteljice valja reći da sud na temelju istih utvrdio da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor te da tužiteljica nije bila u dovoljnoj mjeri informirana o tome što utječe na promjenu ugovorene (promjenjive) redovne kamatne stope, kao i o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik tužiteljicu prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a ugovornom odredbom predmetnog ugovora o kreditu je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i da tuženik s tužiteljicom nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ju je je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu. Naime, iz iskaza svjedokinje SK proizlazi da se zbog proteka vremena ne sjeća solemnizacije predmetnog ugovora o kreditu, a i iz iskaza svjedokinje ŽK proizlazi da se ne sjeća detalja oko sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Nadalje iz njihovih iskaza ne proizlazi da bi one objašnjavale tužiteljici što utječe na promjenu ugovorene promjenjive kamatne stope, kao i o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta i o drugim bitnim parametrima vezanim uz tu valutnu klauzulu. Tuženik, dakle, prema stajalištu suda nije dokazao da su tužiteljici pri sklapanju ugovora njegovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi i da su mu te odredbe učinili razumljivima, ne samo formalno i gramatički, već i suštinski, a kako to razmatra i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, a jednako tako i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke na temelju kojih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Analizom predmetnog ugovora o kreditu ovaj sud je zaključio da je isti unaprijed formuliran od strane pravnog prednika tuženika i da tužiteljica nije imala utjecaja na njegov sadržaj. Ugovorena ovlast tuženika iz čl.6. predmetnog ugovora za jednostranu promjenu kamatne stope i primjena od strane kreditora u suprotnosti je sa načelom savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, te je kao takva nepoštena. Glede jednostrane promjene kamatne stope valja reći i da je time tuženik mijenjao dužni iznos mjesečnih anuiteta tužiteljice, a odredbe ugovora kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa su ništetne i za tužiteljicu je jedina kamatna stopa s kojom je bila upoznata te koja je bila razumljiva i određena, ona kamatna stopa koja se primjenjivala u vrijeme sklapanja ugovora, a koja je iznosila 3,88% godišnje, slijedom čega je tuženik, stekao bez osnove iznose koje je tužiteljica platila u anuitetima preko iznosa kamatne stope od 3,88% godišnje, kao i zbog promjene tečaja CHF od onog na dan isplate kredita. Dakle, analizom predmetnog Ugovora o kreditu sud je zaključio da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1402/2012 od 4.srpnja 2013. utvrđene ništetnim.

16. Što se tiče osporavanja tužiteljici svojstva potrošača valja reći da iz sadržaja predmetnog ugovora o kreditu sklopljenog 5.6.2006. jasno proizlazi da se radi o stambenom kreditu za kupnju kuće. Nadalje iz neslužbenih izvadaka iz Obrtnog registra proizlazi da je tužiteljica osnovala obrt 5.3.2012. koji je prestao s djelatnosti 31.12.2013. te da je osnovala obrt 24.3.2017., koji je prestao s djelatnosti 3.8.2018. Dakle tužiteljica je te obrt osnovala godinama nakon sklapanja predmetnog ugovora o kreditu broj 136-160/2006 te je na temelju njezinog iskaza i dokumentacije u spisu sud ocijenio da je tužiteljica taj ugovor o kreditu sklopila kao potrošač u smislu odredbe čl.3. Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/03 i 46/07).

17. U vrijeme podnošenja ove tužbe 16. svibnja 2019. važile su odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15 i 14/19), a prema odredbi čl. 118. tog zakona, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a identično je bilo propisano i odredbom čl. 138.a. ZZP/07. U prilog takvom zaključivanju govori i odredba čl. 120. ZZP/14, prema kojoj pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog na temelju čl. 106. st. 1. tog zakona, ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovoga zakona i drugih propisa koji su navedeni u članku 106. st. 1. ovoga zakona, prouzročena šteta, da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv trgovca koji joj je nedopuštenim postupanjem prouzročio štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima.

18. Zakonom o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje: Novela), u odredbi čl. 19.b. propisano je načelo konverzije kredita tako da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

19. Kao način konverzije kredita, u odredbi čl. 19.c. st. 1. točka 1. i 2. Novele propisano je da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se:

1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

20. Učinak prihvata konverzije propisan je, između ostalog u odredbi članka 19.e stavak 7. i 8. tako da ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita:

– učinak konverzije iz članka 19.c stavka 1. točke 8. ovoga Zakona snosi vjerovnik, a ona se u poslovnim knjigama vjerovnika iskazuje kao usklađenje tražbine zbog promjene tečajeva, odnosno rashod temeljem povrata preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. podtočka 1. i 2. ovoga Zakona,

– razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz članka 19.c stavka 1. točke 1. ovoga Zakona, iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova iz članka 19.c stavka 1. točke 4. ovoga Zakona, iznos kamate i tečajnih razlika na ime preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. ovoga Zakona snosi potrošač. Ako su ugovorom o kreditu denominiranom u CHF i denominiranom u kunama u valutnoj klauzuli u CHF potrošaču bile odobrene pogodnosti u vidu smanjene kamatne stope, posebnog tečaja ili druge specifične pogodnosti po odluci vjerovnika, vjerovnik ih nije dužan primijeniti na izračun konverzije iz članka 19.c ovoga Zakona, već one padaju na teret potrošača. Pritom se pogodnostima ne smatraju posebna smanjenja kamatnih stopa, posebni tečaj ili povoljniji uvjeti odobreni određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

21. Iz Aneksa uz Ugovor o kreditu od 22. siječnja 2016. proizlazi da su stranke prihvatile konverziju te su mijenjale valutu kredita, kamatnu stopu i iznos neotplaćenog kredita te utvrdile da ne postoji preplata već manjak u iznosu od 295,94 EUR . Aneks uz Ugovor o kreditu od 22.1.2016. nije ništetan kao što je to zaključio u istovjetnom predmetu Vrhovni sud u svojoj odluci Gos-1/2019. Naime, u citiranoj odluci zauzet je pravni stav po kojem Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Ustavni sud Republike Hrvatske u svojem rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom tog Zakona (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama – "Narodne novine" broj 102/15). U svojoj odluci je Ustavni sud Republike Hrvatske pored formalne i materijalne ustavnosti istaknuo da osporeni ZID ZPK ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima. U takvim okolnostima, a imajući nastavno na umu da je ZID ZPK poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 11/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO/05) te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK, o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji. Međutim Vrhovni sud apostrofira da je sporazum trebao biti sklopljen sukladno prisilnim propisima ZID ZPK, odnosno Novele. Razlozi za preuzimanje obveze u vidu sklapanja sporazuma o konverziji na strani potrošača nisu otpali naknadnim utvrđenjem ništetnosti valutne klauzule u subjektivnom smislu, a ni u objektivnom smislu – cilju u vidu izjednačavanja njihovog položaja s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR-e. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 Ž protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.

22. Točno je da je tužiteljica kao korisnik kredita mogla odbiti konverziju koju joj je banka prethodno bila dužna ponuditi. Tužitelj ica ne osporava da je izračun prilikom provođenja konverzije napravljen temeljem spomenute Novele, odnosno da je izračun tuženika točan. Sklapanje Aneksa uz Ugovor o kreditu između stranaka ne znači da su istovremeno s njegovim sklapanjem stranke riješile pitanje ugovornih odredaba kojima se u ugovoru o kreditu sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa niti se tim Aneksom uz Ugovor o kreditu rješava pitanje ništetnosti utuženih dviju odredaba ugovora koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Okolnost da su stranke sklopile Aneks uz Ugovor o kreditu i utvrdile iznos manjka, ne upućuje nikako na zaključak da je provedenom konverzijom tužiteljici vraćen iznos kao razlika između plaćenih ugovornih kamata na temelju utvrđene ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i onoj početno ugovorenoj kao niti razlika u tečaju CHF na dan isplate kredita i na dan plaćanja daljnjih rata kredita. Jednako i prema odredbi čl .

41. Zakona o zaštiti potrošača koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Dodatka Ugovora o kreditu, koja propisuje da se potrošač ne može odreći, niti mu se mogu ograničiti prava koja ima temeljem citiranog zakona. Tu valja reći i da je predmet Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/2015) bila konverzija, a ne restitucija, te da zakonodavac nije propisao da potrošači konverzijom CHF kredita trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

23. Na okolnost utvrđivanja visine potraživanja tužitelja sud je izveo dokaz financijsko

-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Vlasti Santo-Olđa radi izračuna visine preplate za svaki mjesečni anuitet koji se odnosi i na kamatnu stopu i na valutnu klauzulu u CHF s obzirom na početni otplatni plan, te da uzme u obzir i dodatak (aneks) ugovora o kreditu kojim je tužiteljici utvrđen određeni manjak, te da se očituje je li konverzija provedena u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15).

24. Iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje Vlaste Santo-Olđa proizlazi da je nalaz izrađen na temelju dokumentacije u spisu, te da je 5.6.2006. zaključen Ugovor o kreditu broj 136-160/20006 između Hypo Alpe-Adria Bank d.d. (sada Addiko Bank d.d.) i RK (ranije CK, N, [adresa]) kao korisnika kredita i založnog dužnika. Kredit je odobren na iznos od 69.000,00 CHF uz redovnu kamatu od 3,88% godišnje. Rok otplate kredita je 30 godina (360 mjeseci), a otplaćuje se u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 324,66 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji je trebao biti uručen korisniku kredita po isplati kredita. Promjenjiva kamatna stopa po kreditu broj 136-160/2006 je od 5.6.2006. do 28.2.2007. iznosila 3,88% a iznos anuiteta je bio 324,66 CHF, od 28.2.2007. do 31.8.2007. kamatna stopa je bila 4,60% a anuitet 353,22 CHF, od 31.8.2007. do 29.2.2008. kamatna stopa je bila 5,00% a anuitet 369,40 CHF, od 29.2.2008. do 30.11.2008. kamatna stopa je bila 5,99% a anuitet 410,40 CHF, od 30.11.2008. do 30.11.2010. kamatna stopa je bila 6,20% a anuitet 419,20 CHF, od 30.11.2010. do 30.9.2011. kamatna stopa je bila 5,95% a anuitet 409,25 CHF, od 30.9.2011. do 31.12.2013. kamatna stopa je bila 5,45 a anuitet 390,15 CHF, od 31.12.2013. do 30.9.2015. kamatna stopa je bila 3,23% a anuitet 316,24 CHF. Nadalje iz nalaza i mišljenja proizlazi da je tužiteljici kredit isplaćen 20.6.2006. po tečaju 1 CHF = 4,653000 kn tj. ukupno 321.057,00 kn. Iznos anuiteta 324,66 CHF x tečaj na dan korištenja kredita 4,653000 kn iznosi 1.510,64 kn. Nadalje proizlazi da je tužiteljica u razdoblju od 31.7.2006. do 3.1.2008. uplaćivala manji iznos od mjesečne obveze iskazane na opisani način (324,66 CHF x tečaj na dan korištenja kredita 4,653000 kn iznosi 1.510,64 kn) pa je za navedeno razdoblje potrebno obračunati zateznu kamatu radi kašnjenja u podmirenju obveza. Ukoliko se primjeni kamatna stopa koja je bila na snazi na dan sklapanja ugovora o kreditu od 3,88% godišnje i obveze izraze u kunama po tečaju na dan korištenja kredita, tužitelja je do 30.9.2015. tj. do konverzije više uplatila 61.537,69 kn. Nadalje iz nalaza i mišljenja proizlazi da je tužiteljica 22.1.2016. s bankom sklopila Aneks uz Ugovor o kreditu radi provedbe postupka konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u EUR. Prema izračunu konverzije na dan 30.9.2015. neotplaćena glavnica iznosi 38.192,19 EUR, a manjak iznosi 295,94 EUR koji će se naplatiti na način da se pripiše nedospjeloj glavnici. Iznos od 295,94 EUR izračunat po tečaju na dan korištenja kredita (1EUR = 7,256 kn) iznosi 2.147,37 kn, a na dan izračuna konverzije 2.260,64 kn. Nadalje iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje proizlazi da ukoliko se izvrši izračun uz primjenu kamatne stope koja je bila na snazi na dan sklapanja ugovora o kreditu od 3,88% godišnje i preračune obveza po tečaju na dan korištenja kredita do 30.9.2015., odnosno do izvršene konverzije kredita iz valute CHF u EUR, bez uzimanja u obzir Aneksa Ugovora kojim je izvršena konverzija kredita više je uplaćeno 61.537,69 kn. Iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje proizlazi da prema izračunu konverzije na dan 30.9.2015. neotplaćena glavnica iznosi 38.192,19 EUR, a manjak 295,94 EUR, koji će se naplatiti na način da se pripiše nedospjeloj glavnici. Iznos od 295,94 EUR obračunat po tečaju na dan korištenja kredita (1 EUR = 7,256 kn) iznosi 2.147,34 kn, a po tečaju na dan izračuna konverzije (1 EUR = 7,63884 kn) iznosi 2.260,64 kn.

25. Vještakinja je usmeno obrazložila svoj nalaz i mišljenje te iskazala da proizlazi da je tuženik podneskom od 16.9.2020. prigovorio nalazu i mišljenju u smislu da nije odgovoreno je li konverzijom uspostavljena ravnoteža kamate i tečaja, na što se očitovala da je konverzija izvršena sukladno Zakonu o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju međutim istom nije uspostavljena ravnoteža u smislu fiksne kamatne stope i fiksnog tečaja, a sam izračun konverzije izvršen je prema programu banke, a vještak nije u mogućnosti prekontrolirati svaku stavku koja je sadržana u tom izračunu. Iskazala je da između stranaka nije sporno da je konverzija provedena sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, no sporno je li tužiteljica time potpuno obeštećena.

26. Ocjenjujući nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje Vlaste Santo-Olđa valja reći da je sud isti prihvatio u cijelosti kao objektivan, argumentiran i izrađen u skladu s pravilima struke.

27. Kako su ništetne spomenute odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, to takvo utvrđenje ništetnosti mora ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takvih odredaba nije bilo. Iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018- 2 od 12. veljače 2019. proizlazi da da bez obzira na sklapanje Aneksa uz Ugovor o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualno prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima, pa je sud zaključio da tužitelji koji su sklopili Aneks uz Ugovor o kreditu i nadalje imaju pravo i postaviti kondemnatorni tužbeni zahtjev. Kako je provedenim vještačenjem po vještakinji Vlasti Santo-Olđa, čiji nalaz i mišljenje je sud u cijelosti prihvatio, utvrđeno da je tužiteljica do konverzije, ako se primjeni kamatna stopa koja je bila na snazi na dan sklapanja Ugovora o kreditu od 3,88% godišnje i obveze izraze u kunama po tečaju na dan korištenja kredita do 30. rujna 2015., više platila 61.537,69 kn, sud obvezao tuženika isplatiti tužiteljici zatraženi iznos od 8.167,48 EUR, sa zatraženim zateznim kamatama na pojedinačne iznose navedene u izreci presude primjenom odredbe čl. 1111. ZOO-a i 1115. ZOO-a koja propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tu valja reći da je vještakinja izradila nalaz i mišljenje u vrijeme dok je službena valuta bila kuna, a u međuvremenu je u Republici Hrvatskoj euro postala službena valuta pa je sud prihvat io da uslijed zaokruživanja na dvije decimale pojedinačnih mjesečnih iznosa preplate i primjene fiksnog tečaja konverzije preplata tužiteljice iznosi 8.167,48 EUR. Sud je zahtjev tužiteljice isplatom zatezne kamate od dana preplate svakog pojedinog preplaćenog iznosa do isplate, a kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještakinje i to iz razloga što je tuženik, odnosno njegov pravni prednik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, koje je sam uvrstio u Ugovor o kreditu, dakle bez valjane pravne osnove, zbog čega se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa. Odluka o zateznoj kamati u skladu je s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a.

28. U odnosu na prigovor zastare valja reći da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim presudama broj: Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske, međutim, revidirao je naprijed navedeno shvaćanje donošenjem Zaključka na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020., te navodi da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Zastarni rok kod stjecanja bez osnove iznosi 5 godina. Međutim, kako se tužiteljica poziva na presude Trgovačkog suda u Zagrebu, to je nakon pravomoćnosti presude P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je postala pravomoćna 13. lipnja 2014., saznao za utvrđenje povrede prava potrošača iz ugovora o kreditu, zbog čega rok zastare teče tek od 13. lipnja 2014., a uz okolnost da je tužba u ovom predmetu podnesena 29. travnja 2019. to nije nastupila zastara potraživanja vezana uz promjenu kamatne stope. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnim ugovornih odredaba kojima je u spornom ugovoru o kreditu ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, ništetnost takvih ugovornih odredaba utvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018., tako da u tom slučaju također nije nastupila zastara tražbina za podnošenje konkretne tužbe. Napominje se i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici održanoj 27.5.2024. zauzeo pravno shvaćanje da u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. S lijedom svega navedenoga, prigovor zastare ocijenjen je neosnovanim u cijelosti.

29. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. i 155. ZPP-a. Tužiteljica je s konačno postavljenim tužbenim zahtjevom uspjela u cijelosti. Stoga je sud odlučio da je tuženik dužan tužiteljici nadoknaditi sve troškove koji su bili potrebni za vođenje ove parnice. Sud je priznao tužiteljici kao potrebne za vođenje parnice zatražene troškove koji se odnose na troškove zastupanja po punomoćnicima odvjetnicima i to za sastav tužbe 250,00 EUR, sukladno tbr. 7.t.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 dalje: Tarifa), u vezi s tbr.46. i 54. Tarife, a imajući u vidu vrijednost konačno postavljenog tužbenog zahtjeva u iznosu od 8.167,48 EUR. Za zastupanje na pripremnom ročištu na kojem se raspravljalo samo o procesnim pitanjima održanom 1.7.2019. tužiteljici je priznat trošak u iznosu od 125,00 EUR, sukladno tbr.9.t.2. Tarife, u vezi s tbr.46. i 54. Tarife. Za zastupanje na ročištima održanim 27.8.2019., 5.5.2020., 1.12.2020., 13.4.2021. i 1.10.2024. tužiteljici je priznat trošak u iznosu od 250,00 EUR, za svako, sukladno tbr.9.t.1. Tarife, u vezi s tbr.46. i 54. Tarife. Tužiteljici je priznat trošak i sastava obrazloženih podnesaka od 22.8.2019., 6.5.2020. i 17.8.2020., u iznosu od 250,00 EUR, za svaki, sukladno tbr.8.t.1. Tarife, u vezi s tbr.46. i 54. Tarife. S obzirom da trošak sastava podnesaka od 22.11.2024., 16.1.2025., 25.4.2025., 3.9.2025., 11.9.2025. kao i trošak zastupanja na ročištima održanim 10.3.2025. i 17.10.2025., prema stajalištu suda ne bi nastao da tužiteljica nije imala očite pogreške u pisanju brojeva i računanju prilikom postavljanja tužbenog zahtjeva sud trošak sastava tih podnesaka i ročišta nije ocijenio opravdanim i potrebnim na teret protivne stranke, odnosno tuženika. Pritom je sud imao u vidu sadržaj čl.155. ZPP-a kojim je propisano da će sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti, osobito vodeći računa o pravilima tog zakona koja za pripremanje glavne rasprave određuju upućivanje podnesaka i jedno pripremno ročište te jedno ročište za glavnu raspravu. Dakle, za zastupanje po punomoćnicima odvjetnicima tužiteljici je priznat trošak u iznosu od 2.375,00 EUR. Tužiteljici je priznat i trošak plaćenog predujma za vještačenje u iznosu od 265,45 EUR. Dakle, zahtjev tužiteljice za naknadom troškova postupka je ocijenjen osnovanim za iznos od 2.640,45 EUR, te je tuženik dužan parnične troškove u tom iznosu nadoknaditi tužiteljici sa zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja ( čl.151.st.3. ZPP-a.).

30. Slijedom svega navedenoga, odlučeno je kao u izreci.

Sutkinja

Melita Šmentanec-Klarić

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana izjaviti žalbu, a koji rok se računa: od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila ili od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi pismeno ovome sudu u 3 primjerka, odnosno sukladno čl.106.a st. 5. ZPP-a, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužiteljici po punomoćniku Franji Šebijanu, odvjetniku u ZOU Franjo Šebijan i

ŽKE u Varaždinu

2. Tuženiku po punomoćniku Toniju Smrčeku, odvjetniku u Zagrebu