REPUBLIKA HRVATSKA
Posl. br. P-309/2018-57
OPĆINSKI SUD U PULI-POLA
Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski sud u Puli - Pola, po sucu tog suda Saši Javoranu, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja ŽU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po Igoru Beliću, odvjetniku iz Pule, protiv tužene Addiko banke d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupana po OD Kožul & Petrinović iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave dana 26. studenog 2025. godine održane u nazočnosti punomoćnika tužitelja te nenazočnosti punomoćnika tuženika, na temelju čl. 335 Zakona o parničnom postupku, 28. studenog 2025. godine
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se apsolutno ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl.6.2. Ugovora o kreditu broj 326-97/2006 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 22.09.2006.god., pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene do sklapanja aneksa toga ugovora od 30.3.2016 ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.
II Prihvaća se djelomično kondemnatoran tužbeni zahtjev tužitelja prema tuženoj pa se nalaže se tuženoj da tužitelju isplati iznos od 7.004,20 eura (slovima: sedam tisuća četiri eura i dvadeset centi ), zajedno sa propisanom zakonskom, zateznom kamatom koja teče na pojedinačne iznose kako slijedi:
na iznos od eura 125,14 od 31.10.2009. do isplate;
na iznos od eura 157,13 od 31.11.2009. do isplate;
na iznos od eura 158,84 od 31.12.2009. do isplate;
na iznos od eura 161,29 od 31.01.2010. do isplate;
na iznos od eura 160,71 od 28.02.2010. do isplate;
na iznos od eura 137,86 od 31.03.2010. do isplate;
na iznos od eura 137,30 od 30.04.2010. do isplate;
na iznos od eura 138,31 od 31.05.2010. do isplate;
na iznos od eura 147,29 od 30.06.2010. do isplate;
na iznos od eura 145,41 od 31.07.2010. do isplate;
na iznos od eura 151,04 od 31.08.2010. do isplate;
na iznos od eura 149,05 od 30.09.2010. do isplate;
na iznos od eura 145,87 od 31.10.2010. do isplate;
na iznos od eura 152,47 od 30.11.2010. do isplate;
na iznos od eura 139,25 od 31.12.2010. do isplate;
na iznos od eura 134,04 od 31.01.2011. do isplate;
na iznos od eura 135,99 od 28.02.2011. do isplate;
na iznos od eura 133,64 od 31.03.2011. do isplate;
na iznos od eura 163,02 od 30.04.2011. do isplate;
na iznos od eura 174,86 od 31.05.2011. do isplate;
na iznos od eura 175,96 od 30.06.2011. do isplate;
na iznos od eura 185,83 od 31.07.2011. do isplate;
na iznos od eura 180,69 od 31.08.2011. do isplate;
na iznos od eura 175,06 od 30.09.2011. do isplate;
na iznos od eura 156,78 od 31.10.2011. do isplate;
na iznos od eura 156,34 od 30.11.2011. do isplate;
na iznos od eura 158,67 od 31.12.2011. do isplate;
na iznos od eura 161,95 od 31.07.2012. do isplate;
na iznos od eura 161,04 od 31.08.2012. do isplate;
na iznos od eura 159,17 od 30.09.2012. do isplate;
na iznos od eura 161,06 od 31.10.2012. do isplate;
na iznos od eura 161,93 od 30.11.2012. do isplate;
na iznos od eura 161,19 od 31.12.2012. do isplate;
na iznos od eura 157,45 od 31.01.2013. do isplate;
na iznos od eura 160,49 od 28.02.2013. do isplate;
na iznos od eura 160,70 od 31.03.2013. do isplate;
na iznos od eura 159,41 od 30.04.2013. do isplate;
na iznos od eura 155,53 od 31.05.2013. do isplate;
na iznos od eura 155,37 od 30.06.2013. do isplate;
na iznos od eura 156,23 od 31.07.2013. do isplate;
na iznos od eura 157,64 od 31.08.2013. do isplate;
na iznos od eura 159,63 od 30.90.2013. do isplate;
na iznos od eura 158,48 od 31.10.2013. do isplate;
na iznos od eura 159,16 od 30.11.2013. do isplate;
na iznos od eura 159,93 od 31.12.2013. do isplate,
na način da za razdoblje od dospijeća pa do 31.07.2015.god. tužitelju pripada opisana kamata po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), za period od 1.8.2015.godine pa do 31.12.2022. po kamatnoj stopi primjenom uvećanja prosječne kamatne stope HNB-a na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, za period od 01. 01. 2023. pa do 29.12.2023.godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a za period od 30.12.2023.godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana
III Odbija se tužitelj prema tuženoj za iznos glavnice od 2.274,75 eura zajedno sa propisanim zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose kako slijedi.
na iznos od eura 26,81 od 30.09.2007. do isplate;
na iznos od eura 26,75 od 31.10.2007. do isplate;
na iznos od eura 27,08 od 30.11.2007. do isplate;
na iznos od eura 26,94 od 31 .12.2007. do isplate;
na iznos od eura 27,42 od 31.01.2008. do isplate;
na iznos od eura 27,69 od 29.02.2008. do isplate;
na iznos od eura 97,33 od 31.03.2008. do isplate;
na iznos od eura 94,93 od 30.04.2008. do isplate;
na iznos od eura 93,97 od 31.05.2008. do isplate;
na iznos od eura 95,13 od 30.06.2008. do isplate;
na iznos od eura 93,41 od 31.07.2008. do isplate;
na iznos od eura 93,48 od 31.08.2008. do isplate;
na iznos od eura 94,49 od 30.09.2008. do isplate;
na iznos od eura 102,17 od 31.10.2008. do isplate;
na iznos od eura 97,00 od 30.11.2008. do isplate;
na iznos od eura 119,00 od 31.12.2008. do isplate;
na iznos od eura 120,15 od 31.01.2009. do isplate;
na iznos od eura 120,65 od 28.02.2009. do isplate;
na iznos od eura 119,20 od 31.03.2009. do isplate;
na iznos od eura 119,46 od 30.04.2009. do isplate;
na iznos od eura 117,24 od 31.05.2009. do isplate;
na iznos od eura 115,60 od 30.06.2009. do isplate;
na iznos od eura 116,01 od 31.07.2009. do isplate;
na iznos od eura 116,85 od 31.08.2009. do isplate;
na iznos od eura 156,15 od 30.09.2009. do isplate;
na iznos od eura 29,84 od 31.10.2009. do isplate.
kao neosnovan.
IV Nalaže se tuženoj da tužitelju na ime parničnog troška isplati iznos od 2.722,25 eura zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom po stopi propisanoj čl.29. st.2. ZOO-a koja na taj iznos teče od 28.11.2025. godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana. V Odbija se tužena prema tužitelju u cijelosti sa zahtjevom za naknadom parničnog troška, kao neosnovan.
r i j e š i o j e
I Dopušta se objektivna preinaka tužbe sukladno podnesku tužitelja od 20.10.2025. i 20.11.2025. godine.
II Utvrđuje se da je tužitelj povukao tužbu za iznos glavnice od 1.333,87 eura sa kamatom na isti.
Obrazloženje
1. Tužitelj je u tužbi u bitnom naveo da je s tuženikom sklopio ugovor o kreditu dana 20.09.2006.g. broj 326-97/2006 kojim ugovorom je tužena odobrila tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 140.000,00 CHF. Odredbom čl. 3 tog ugovora ugovoreno je da se na iznos kredita zaračunavaju i kamate koje su vrijedile u vrijeme sklapanja ugovora i iznosile 3,88% godišnje te je čl. 6 ugovora ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci tužene. Tužitelj je naveo da je u vrijeme zaključenja ugovora tužitelj i tužena nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi te nisu bili utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametra koje utječu na odluku o promjeni ugovorene kamate. Tužitelj je naveo da su d početka otplate kredita pa nadalje da se kamatna stopa mijenjala u nekoliko navrata te se ista povećavala te se pozvao na odluku-presudu TS Zagreb P 1401/12 koja je potvrđena odlukom VTS RH Pž-7129/13 a kojim odlukama je utvrđeno da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi a time i ništetnoj. Tužitelj nadalje u konačnici specificirao tijekom postupka svoj tužbeni zahtjev u podnesku od 20.10.2025. glede kondemnacije odnosno objedinjeno u podnesu od 20.11.2025. glede deklaracije i kondemnacije.
2. U odgovoru na tužbu danom u podnesku od 23.06.2015. tuženik je u bitnom naveo da osporava osnovanost osnove i visinu tužbenog zahtjeva navodeći da je postupala sukladno Zakonu o zaštiti potrošača te da je predmetna ugovorna odredba jasna, razumljiva i uočljiva pa da nije dopušteno ocjenjivati poštenost iste. Tužena je nadalje navela u bitnom da je postupala sukladno važećem Zakonu o bankama, d je obavještavala potrošače o promjeni kamatne stope te da je javno objavila metodologiju glede mijenjanja kamatnih stopa "u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo Alpe Adria Banka d.d." list 39 spisa. Tužena je navela da zakon nije propisivao da tužena kao banka treba imati egzaktne parametre te da do stupanja na snagu Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013.g. koje izmjene su stupile na snagu 01.01.2014. nije imao zakonsku obvezu glede izmjena i usklađivanja odredbi o kamatnoj stopi. Stoga je tužena u bitnom navela da je ugovor o kreditu soleminizirani, da ima sve potrebne elemente te je u odgovoru na tužbu predložila saslušanje svjedoka na okolnost sklapanja ugovora list 41 spisa. Nadalje je istaknula i prigovor zastare u odnosu na kondemnatoran dio tužbenog zahtjeva.
3. U dokaznom postupku proveden je dokaz čitanjem dokumentacije na listovima: 6-35 spisa, 45-49 spisa, 59-79 spisa, 87-88 spisa, 106-107 spisa, 110-11 spisa-zapisnika, 123-149 spisa, 161-162 spisa, 177-188 spisa-nalaza vještaka, 194- 196 spisa-iskaza vještakinje kao i iskaz tužitelja, 219-226 spisa-dopune nalaza, 248- 322 spisa, 344-376 spisa, 379-383 spisa-druga dopuna nalaza, 396 spisa-podneska tuženika, 415-417 spisa-zapisnika te iskaza svjedoka tuženika, kao i konačno specificiranog i objedinjenog tužbenog zahtjeva tužitelja u podnesku od 20.11.2025.godine.
4. Tužbeni zahtjev tužitelja prema tuženiku temeljem postojećih dokaza u spisu osnovan je u pretežitom dijelu.
5. U ovoj pravnoj stvari temeljem postojećih dokaza u spisu nije sporna činjenica da na listovima 10 do 16 spisa prileži Ugovor o kreditu od 22.09.2006. broj: 326-97/2006, dalje u tekstu predmetni ugovor o kreditu, kojim ugovorom je pravni prednik tužene bivša Hypo Alpe Adria banka d.d ( što među strankama nije sporno cijeneći i sadržaj odgovora na tužbu kao i iskaz svjedokinje AU) kao davatelj kredita odobrila tužitelju kao korisniku kredita iznos od 140.000,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe Adria Banke d.d. važećem na dan korištenja kredita.
6. Nije sporna činjenica da na listovima 19 do 25 spisa te 26 do 28 spisa prileži otplatni plan za predmetni kredit, a da na listovima 347 do 365 prileži specifikacija uplata po predmetnom kreditu. Nije sporna činjenica da na listu 9 spisa prileži od strane prednika tužene dostavljeni podaci o mijenjanju kamatnih stopa.
7. Nije sporna činjenica da na listovima 128 do 131 spisa prileži tzv. Aneks ugovora o kreditu od 30.3.2016.godine iz kojeg je između ostalog razvidno da je izvršena konverzija kredita u kredit u Eure, te da je u članku 2 predmetnog aneksa utvrđena preplata u iznosu od 17.139,09 kn da na 30.9.2015.godine, list 128 spisa.Iz aneksa ugovora članak 2 razvidno je da će se preplata koristiti za namirenje budućih anuiteta i to najviše do 50% sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi.
8. Nije nadalje sporna činjenica da je temeljem članka 3 predmetnog temeljnog ugovora o kreditu ugovorna redovna kamata iznosila 3.88 % godišnje. Nije nadalje sporna činjenica da je člankom 4 rok otplate kredita iznosio 360 mjeseci (30 godina). Nije sporna činjenica da je prema članku 6 predmetnog ugovora o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja će se mijenjati "sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Banke d.d. ili drugo akta Banke",list 11 spisa.Nije sporna činjenica da je prema članku 2 namjena kredita bila za kupovinu stana.
9. Nije nadalje sporna činjenica da je spomenuti predmetni ugovor o kreditu kao i aneks pisan i sastavljen od strane prednika tužene (dalje u tekstu tužene), budući je sastavljen na standardnom obrascu kojeg daje banka što je vidljivo i iz sadržaja cjelokupnog obrasca predmetnog ugovora
10. Nije nadalje sporna činjenica da na listovima 123 do 127 spisa prileži izvadak iz trgovačkog registra iz kojeg je razvidan pravni slijed između prednika tužene i sada tužene.
11. Nije sporna činjenica da se predmetni kredit i prema iskazu tužitelja sa ročišta od 10.4.2019.godine i dalje otplaćuje.
12. Sve navedene činjenice proizlaze iz postojećih pisanih dokaza u spisu.
13. Ono što je sporno u ovoj pravnoj stvari cijeneći sadržaj odgovora na tužbu jest pitanje osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva. Sporno je nadalje pitanje glede ništetnosti ugovora i to dijelu glede odredbe o ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka u kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka što međutim nije predmet ove parnice ali je bitno ukazati i na to radi sagledavanja cjelovitog konteksta, kao i odredbe ugovora vezano za jednostranu promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama banke. U svezi s tim sporno je pitanje da li Odluka iz predmeta Pž-7129/13 se može odnositi na ovaj slučaj vezano za granice pravomoćnosti. U svezi s tim sporan je i prigovor zastare. Sporno je i pitanje da li predmetni ugovor o kreditu predstavlja potrošački ugovor te da li tužitelji ima pravni interes za podnošenjem deklaratorne tužbe. Sporno je i pitanje da li aneks ugovora o kreditu ima one pravne učinke koje u odgovoru na tužbu i tijekom postupka navodi tuženik odnosno u bitnom da li je tim aneksom ugovora o kreditu postignut u cijelosti učinak zaštite tužitelja kao potrošača. Sporna je i visina tužbenog zahtjeva, sporan je i prigovor zastare.
14. Vezano za istaknuti prigovor zastare isti po ocjeni ovog suda nije bio osnovan iz slijedećih razloga. Naime, vezano za to pravno pitanje i u revizijskog odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2245/17 od 20.3.2018. zauzeto je između ostalog i pravno stajalište da prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (tužba je podnesena 4.4.2012.godine u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 koji je pravomoćno okončan presudom Visokog Trgovačkog suda RH PŽ- 7129/13 od 13.6.2014.godine) dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a radi se o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava koja je podnesena 4.4.2012. godine, da je presuda prvostupanjska Trgovačkog suda Zagreb P-1401/2012 donesena 4.7.2013. , da je presuda Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13 donesena 13.6.2014. pa je ista u tom dijelu postala pravomoćna upravo 13.6.2014. (a ista je prošla i kontrolu Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14 od 9.4.2015. godine). Stoga bi relevantno razdoblje vezano za istaknuti prigovor zastare u odnosu na tražbinu s osnova preplaćene kamate bilo razdoblje od 13.6.2014. pa do 6.5. 2019.godine kad je zaprimljena tužba uz primjenu čl. 225 ZOO-a (petogodišnji zastarni rok) budući se radi o kondikcijskoj tužbi pa je razvidno da nije protekao zastarni rok. Nadalje i u revizijskoj odluci Rev- 2245/17-2 od 20.3.2018. jasno se navodi da vođenjem kolektivnog spora dolazi do prekida zastare u smislu članka 241 ZOO-a, a isto tako se radi o restitucijskom zahtjevu iz ništetnih ugovora na koje se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina (što je prihvaćeno i od strane županijskih sudova primjerice Gž-3627/2017-8 odluka Županijskog suda u Zagrebu od 20.4.2021.godine). Stoga Vrhovni sud Republike Hrvatske u navedenoj odluci zaključuje da u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izrazito uređivale prekid zastare zbog pokretanje postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprečava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava revizijski sud nalazi da je vođenje kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske predstavljaju supsidijarni izvor prava kojeg prihvaća u cijelosti i ovaj sud. Isto tako odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14.6.2018.godine ( a isto je potvrđeno i u presudi Vrhovnog suda RH Rev-2221/2018-11 od 3.9.2019.godine) utvrđeno je da su utužene banke (dakle i tužena) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica za švicarski franak a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama važećeg ZZP, slijedom čega su takve ugovorne odredbe ništetne. Stoga da se predmet tužbenog zahtjev odnosio i na preplatu s osnova ništetne odredbe glede valutne klauzule tada bi se relevantno razdoblje gledalo od dana kad je navedena odluka postala pravomoćna tj. od 14.6.2018.godine pa do podnošenja tužbe. Budući nije protekao petogodišnji zastarni rok jer dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, pa kako nije istekao opći zastarni rok od 5 godina (radi se o kondikcijskom zahtjevu, a ne rok od 3 godine kako to pogrešno smatra tužena) to je valjalo odbiti prigovor zastare kao neosnovan primjenom čl. 225 ZOO-a (petogodišnji zastarni rok, u tom smislu ide i recentna sudska praksa uz već spomenutu odluku Gž- 989/21 od 5.10.2021., i primjerice presuda Županijskog suda u Zagrebu Gž-858/2021- 2 od 27.10.2021.godine, itd. Isto tako sukladno recentnoj praksi Vrhovnog suda RH (sjednica Građanskog odjela RH Su-IV-123/2024-5 (2/249 kad je riječ o potraživanju iz iste činjenične osnove (tzv. neprava preinaka) zastare se prekida već podnošenjem (prvotne) tužbe, a opisano se navodi u kontekstu naknadne specifikacije tužbenog zahtjeva glede kondemnacije nakon provedenog vještva. Nadalje, kao što je već i navedeno i u revizijskoj odluci Rev-2245/17-2 od 20.3.2018. jasno se navodi da vođenjem kolektivnog spora dolazi do prekida zastare u smislu članka 241 ZOO-a, a isto tako se radi o restitucijskom zahtjevu iz ništetnih ugovora na koje se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina. Stoga Vrhovni sud Republike Hrvatske u istoj odluci zaključuje da u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izrazito uređivale prekid zastare zbog pokretanje postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprečava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava revizijski sud nalazi da je vođenje kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske predstavljaju supsidijarni izvor prava kojeg prihvaća u cijelosti i ovaj sud.
15. U odnosu na pravni interes tužitelji je u ovoj pravnoj stvari podnio ne samo deklaratornu nego i kondemnatornu tužbu zbog čega nema mjesta primjeni članka 187 ZPP-a. No i neovisno o navedenom ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, članka 326 st. 1 ZOO-a osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326 st. 1 ZOO-a. Opisano pravno stajalište izraženo je i u Revizijskoj odluci Vrhovnog suda RH Rev-2868/2018 od 12.2.2019.godine, Rev 3142/2018 od 19.3.2019., Rev 18/2018 od 26.5.2020. itd. Isto tako sukladno odluci Vrhovnog suda Rh Rev-809/2201-2 od 21.12.2022.godine činjenica sklapanja dodatka Ugovora (Aneksa) o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog ugovora (Rev-3142/2018-2 od d19.3.2019.,Rev 18/20 od 26.52020. itd.).
16. U odnosu na sam meritum spora tužitelj je sukladno nalazu i mišljenju vještaka točnije dopuni istog od 20.11.2019.godine listovi 219 do 225 spisa u konačnici specificirao svoj tužbeni zahtjev glede kondemnacije sukladno nalazu i mišljenju vještaka financijske struke (dopuni) na listovima 407 do 409 (podnesak od 20.10.2025.) i u eurima u podnesku od 20.11.2025.godine prema tim pojedinačnim iznosima o čemu će kasnije biti riječi.
17. Nadalje, vezano za prigovore tužene, sukladno recentnoj sudskoj praksi primjerice presude Županijskog suda Pula Gž-520/2018 od 10.6.2019., a takvo pravno stajalište je u suglasju i s pravnim stajalištem većine Županijskih sudova te pravnim stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4.7.2013. i presudom Visokog Trgovačkog suda RH posl. br. Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt- 249/14 od 9.4.2015. u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača pokrenutom tužbom u smislu čl. 502.a ZPP-a utvrđena je povreda propisana Zakonom o zaštititi potrošača i ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke i u odnosu na tuženika za ugovore sklopljene u razdoblju od 10.9.2013. do 31.12.2013. godine. I prema čl. 138.a ZZP-a propisano je odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštita potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
18. Isto tako i člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 57/11, 25/13, 89/14, 70/19) dalje u tekstu ZPP, propisano je da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojim će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st 1. ovog zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Opisano se navodi u kontekstu brojnih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske a vezano za istu činjeničnu i pravnu problematiku kao i u ovom sporu.
19. Radi sagledavanja cjelovitog konteksta iako nepoštena ugovorna odredba o valutnoj klauzuli koja se veže za valutu CHF nije činjenični osnova tužbenog zahtjeva, ukazuje se da je primjerice u rješenju Revt-575/16 od 3.10.2017. kojim je bila ukinuta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. ali samo u dijelu u kojem je bilo odlučeno o zahtjevu tužitelja upravljenom na utvrđenje povrede kolektivnih prava i interesa potrošača-korisnika kredita od strane svih tuženika banaka time što su banke u potrošačkim ugovorima o kreditu koristile nepoštene ugovorne odredbe u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu CHF čemu se nije pojedinačno pregovaralo Vrhovni sud Republike Hrvatske je polazeći od ranije ukidbene odluke Ustavnog suda RH od 13.12.2016. određeno ukazao drugostupanjskom sudu i na daljnja sporna pitanja vezano za primjenu čl. 81. i 84. ZZP03 odnosno odredbi čl. 96. i čl. 99. ZZP/07 (test poštenosti ugovornih odredbi) i njihovom tumačenju u duhu prava Europske unije ocijeniti osnovanost ili ne tog zahtjeva tužitelja. Drugostupanjski sud je postupajući po tom ukidnom rješenju utvrdio da vezano za pregovaranju odnosno sklapanje s klijentima ugovora o kreditu o kojima je glavnica kredita bila vezana u valuti CHF vezano za sklapanje tih ugovora o kredita s ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom banaka da su te ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kredita svih tuženik banaka bile nerazumljive za klijente jer im nisu na valjani način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošača. Štoviše navedeni drugostupanjski sud je utvrdio i da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF te da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Utvrđeno je da su tužene kao banke imale sva saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju CHF prema kuni na štetu potrošača te su ih unatoč tome poticale na sklapanju ugovora o kredita s valutnom klauzulom u CHF ste da su time banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Sve opisano je ponovljeno i u revizijskoj odluci Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev - 2221/2018 od 3.9.2019. godine, list 25 obrazloženja iste.
20. Vezano za navode tužene kako iz odgovora na tužbu tako i tijekom postupka koji bi se u bitnom mogli svesti na tvrdnju da je tužitelj svjesno odabrao kredit u valuti CHF, da je u konkretnom slučaju bilo više nepredvidivih faktora na koje tuženik nije mogao utjecati jer da se radilo o neočekivanim faktorima, zatim tvrdnji da se radi o odredbama o valutnoj klauzuli koje su jasne, uočljive i razumljive te da nije postojala neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, da je tužitelj provedbom, konverzije sukladno ZID ZPK u potpunosti ostvario pravnu zaštitu itd., proveden je dokaz i saslušanjem tužitelja kao parnične stranke. Naime iz objektivnog i životnog iskaza tužitelja saslušanog na ročištu od 10.04.2019. godine proizlazi da se radi o predmetnom ugovoru o kreditu na listu 10-16 spisa, kao i da je zaključio ovaj aneks na listu 128-131 spisa. Na upit suca da li je banka isplatila novčani iznos koji se spominje u ugovoru o kreditu od 22.9.2006.g. odgovorio je da isplatila je onome od koga sam ja kupio stan. Isplatila mu je bila u kunama. Tužitelj je iskazao da ne može reći koliko je to bilo u kunama ali pretpostavlja oko 80.000,00 eura jer je tada tečaj bio 7,2 za euro. Na upit suca u principu uvijek je bio u skladu s otplatnim planom dok nije došlo do promjene kamatne stope i dok CHF nije počeo "letiti". Na upit suca zašto je potpisao ovaj aneks odgovorio je da je početna rata iznosila 2.800,00 kuna da bi se popela nakon toga na nekih 5.000,00 i nešto kuna, da je on došao u fazu da on to više ne može plaćati. Ta rata se popela na tih 5.000,00 i nešto 2013. godine kad je to Ž zaustavio. Samo je jedan razlog zašto je potpisao aneks na listu 128-131 spisa jednostavno su ga izmorili i bilo je u varijanti ako mu se bilo šta desi, ako trebaju napraviti neku ovrhu, poanta je bila u tome da je htio to bude vezano samo na stanu a oni su htjeli napraviti razliku da obuhvate još nešto drugo. Htio je odustati od tog kredita još prije. Zvali su ga iz banke a kad ga sudac pita na koji način su mu prijetili s obzirom da je rekao da mu je iz predmetnog ugovora o kreditu banka isplatila u protuvrijednosti u kunama novčani iznos tog kredita direktno prodavatelju, s obzirom da je rekao da je tih 140 CHF iznosilo cca 80.000,00 eura i s obzirom da je rekao da je tečaj eura iznosio 1 eur=7,2 kune što bi prema nekim još važećim pravilima matematike davao iznos od 576.000,00 kuna uzimajući u obzir promjene tečaja nekih 580.000,00 kuna na upit suca da li je s obzirom na način postavljenog tužbenog zahtjeva kraj činjenica da je predmetni ugovor o kreditu određen na 30 godina da li je uopće otplatio glavnicu ovog kredita odgovorio je u realnosti ne. Na upit suca s obzirom na navode što traži u postupku odgovorio je ono što je pretplatio se odnosi na ime povišenih kamata. Na upit suca da li je pokrenuo neki parnični postupak kojim traži utvrđenje ništetnim ili poništenje aneksa na listu 128 spisa odgovorio je da ne, da ne vodi. Na upit suca ako ne vodi parnicu da li se slaže s izračunom pretplate iz aneksa na listu 128 spisa odgovorio je da je bio uvjetovan te je bilo rečeno da ako ne prihvati neće biti konverzije, bilo je uzmi ili ostavi. Na upit suca da li se njemu smanjila rata kredita nakon što je potpisao aneks odgovorio je da nije. Naveo je da u protuvrijednosti u kunama danas plaća ratu kredita 4.300,00 kuna odnosno 4.400,00 kuna. Na upit ako nije doveden u financijski povoljniju poziciju jer mu se rata kredita anuitet nije smanjio zašto prihvaća aneks odgovorio je jer prihvatom aneksa eventualne posljedice idu samo na taj stan koji je kupio a ne na neku drugu nekretninu ili nešto treće. Na upit suca s obzirom na čl. 2 a vezano za uračunavanje pretplate najviše do 50% ističe da mu je anuitet doista bio manji u prvih 6 mjeseci te je iznosio oko 2.200,00-2.300,00 kuna. Na upit da li ga je bankarska službenica obavijestila o kriterijima po kojima će se mijenjati kamatna stopa odgovorio je da ne, da to uopće nije bio predmet njihovih pregovora. Na upit kako je tekao proces odobravanja kredita odgovorio je da je odbijen u eurima, a prihvaćen u CHF, da je on predao zahtjev u Hypo Alpe Adria Bank u Flanatičkoj ulici gdje je sada Addiko bank, jedan dan mu je odbijen u eurima a druga banka mu je odobrila u CHF. On je išao u banku i pitao da li bi mogao dobiti kredit (Hypo Alpe Adria Bank), rekli su mu u banci da bi mogao ali da pripremi papirologiju, on je pripremio papirologiju, ali je odbijen jer mu je falilo 100,00 kuna razlike u primanjima. Pošto je imao račun u Hypo banci otišao je platiti nešto, otišao je u banku na Giardinima, pitali su ga što je bilo, rekao je da je odbijen i na Corsu su mu rekli da će to riješiti u CHF te je zaključio ugovor na listu 10 spisa u CHF. Na upit da li je razmatrao kad je tražio kredit ponudu drugih banaka i zašto je odabrao tu banku odgovorio je ne jer je imao žiro i tekući račun u toj banci. Na upit suca da li je u to vrijeme ponuda vezano samo za visinu kamatne stope u CHF bila povoljnija u odnosu na visinu kamatne stope za EUR odgovorio je da to stvarno ne zna. Na upit suca s obzirom na predmet tužbenog zahtjeva da li on smatra da je pretplatio do one faze u kojoj je postavio tužbeni zahtjev rate anuiteta u odnosu na ono što je početno bilo ugovoreno odgovorio je da smatra da je pretplatio. Na upit nakon 6 mjeseci je primijetio da se kamata mijenja. Kao korisnik je imao samo jednu opciju raskinuti ugovor što bi značilo da mora vratiti cijeli iznos. Na upit da li je tražio izmjenu kamatne stope odgovorio je da su mu rekli da i banka mora od nečeg živjeti, da mu je to rekla A kad se žalio na šalteru. Na upit suca da li je on nakon što je potpisao, iznos od 17.139,09 kuna da li je ukomponirao u zaključak da je više platio odgovorio je da mu se 17.000,00 kuna za njegovu pretplatu činilo jako malo, međutim, potpisao je iz razloga koje je već naveo. Na upit pitao ih je samo da li bi spustili kamatu na razinu onih koji prvi put uđu u banku, njihov odgovor je bio da bi spustili 800,00 kuna ali da on nije kreditno sposoban a oni su ga doveli na razinu kreditne nesposobnosti. Naveo je da je on očekivao da će povećanje ići do trećine prianja, ne više od toga. Na upit suca koja su bila njegova primanja kad je zaključio ugovor odgovorio je da misli da je imao oko 8.000,00-8.900,00 kuna. Očekivao je da će ta rata kredita biti 2.900,00, 3.100,00 kuna ne da će ići na 6.000,00 kuna. Kao što je rekao ništa mu nije bilo objašnjavano vezano za kamatnu stopu. Na upit suca da li je razumio izraz "promjenjiva kamatna stopa" odgovorio je da nije. Na upit suca da li je pitao što znači izraz "promjenjiva kamatna stopa" odgovorio je da se njemu to podrazumijevalo da može ići neki mali postotak gore i dolje a ne da dođe do tog iznosa u tako kratkom roku. Na upit suca dobio je redovno obavijest banke na kućnu adresu o promjeni kamatne stope. Više nije ni otvarao jer je znao što je. Ovaj iznos iz kredita mu je trebao za kupnju stana za stanovanje. Iskaz tužitelja ovaj sud prihvaća kao objektivan budući je isti bio životan i spontan (blagodat načela neposrednosti). Nadalje niti iskaz osobnog bankara tužene nije potkrijepio navode tužene o obaviještenosti tužitelja glede svih bitnih elemenata predmetnog ugovora. Tako je svjedokinja AU saslušana na ročištu od 29.10.2025. list 416 spis u bitnom iskazala da je ona doista bila zaposlena u nekadašnjoj Hypo Alpe Adria banci od 2001-2007.g. te joj je bio poznat ugovor na listu 10-16 spisa te se njen potpis nalazi u donjem lijevom kutu, uz potvrdu parafa na listu 16 u donjem desnom kutu. Svjedokinja je u bitnom iskazala da su takve ugovore sačinjavali pravnici banke te se radilo o uobičajenim ugovorima s člancima te ona nije sudjelovala u pregovorima s tužiteljem već je samo bila potpisnik ugovora jer je radila u djelu za pravne poslove. Svjedokinja je iskazala da nema nikakvih konkretnih saznanja vezano za odobrenje kredita s tužiteljem. Svjedokinja je navela vezano za dodatak ugovora o kreditu na listu 128-131 spisa da ona nije niti u potpisu niti u parafu. Na upit da li je klijent mogao pregovarati vezano za temeljni ugovor o kreditu imenovana je odgovorila citira se: "ne to su bili članci za sve ugovore koliko ja znam". Svjedokinja je potvrdila da u to vrijeme nisu postojali stambeni krediti u kunama ali joj se čini da u eurima jesu. Vezano za karakteristiku švicarca kao valute svjedokinja je iskazala da je i njima kao djelatnicima bilo prezentirano da je to stabilna valuta te joj nije bilo poznato dna koji način je klijentima prezentirano da će se mijenjati kamatna stopa ali je rekla da misli da im je trebalo biti objašnjeno uz potvrdu citra se: "mi smo objašnjavali onako kako piše u ugovoru" list 2 zapisnika. Štoviše svjedokinja je iskazala da je i ona bila korisnik ovakvog kredita kojeg je konvertirala te da su opni kao djelatnici imali drugačije uvjete "koji nisu baš sjajni; poslije je dugoročno to ispalo neisplativo".Stoga iz iskaza tužitelja i imenovane svjedokinje tuženika jasno proizlazi da tužena tužitelju nije pružila potrebite informacije osim onoga što piše u samom ugovoru (iskaz svjedokinje AU) te da tužitelj nije mogao pregovarati oko ugovornih odredbi.
21. Nadalje, predmetni ugovor po ocjeni ovog suda spada u potrošačke ugovore budući je svrha istog bila rješavanje stambenog pitanja, što jasno proizlazi i iz iskaza tužitelja da mu je isti trebao za kupnju stana, pa je teret suprotnog dokaza ležao na strani tužene.
22. Na temelju analize postojećih dokaza u spisu ocjena je ovog suda da su ispunjene pretpostavke iz čl. 81 Zakona o zaštiti potrošača NN 96/03 koji se primjenjivao u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kredita od 18.10.2006. godine. Naime prema tom članku propisano je u stavku 1. da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istog članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, člankom 87. st 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.
23. Tužitelji svoj zahtjev zasniva na tvrdnji da je tužena kao banka njemu kao potrošaču nametnula sporne ugovorne odredbe o jednostranoj promjeni kamate sukladno Odluci banke na način koji je suprotan načelu savjesnosti i poštenja zbog čega je tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj, a njegova je ugovorna obveza zbog ovisnosti o promjenjivom elementu postala rizična, nejasna i neodrediva. Tužitelj stoga smatra da je opisano ponašanje tužene kao banke dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.
24. Po ocjeni ovog suda temeljem postojećih dokaza u spisu proizlazi da je tužena, ponudila ciljano tužitelju zaključenje predmetnog ugovora i to na unaprijed pripremljenom sadržaju obrasca ugovora predloženom od strane banke te tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj niti vezano za odredbu o jednostranoj promjeni kamate sukladno Odluci banke ( tako ni na odredbe kojima se glavnica veže za valutu CHF što nije predmetom ovog postupka), te se o istima nije pojedinačno pregovaralo niti se moglo pregovarati. U takvom kontekstu odredbe ugovora o kreditu o u kojoj se mjesečni anuitet obračunava uz valutnu klauzulu CHF (opisano nije predmetom ovog spora ali se ukazuje radi sagledavanja cjelovitog konteksta što će se odnositi i na kasnije navode glede valutne klauzule) kao i odredbe o jednostranoj promjeni kamate sukladno Odluci banke koje je tužitelj unaprijed prihvatio i s kojima se suglasio, a glede kojih se suprotno načelu savjesnosti i poštenja nije pojedinačno pregovaralo po ocjeni ovog suda uzrokovalo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja i tužene kao ugovornih strana, ali na štetu tužitelja kao potrošača zbog čega su te odredbe nepoštene. Upravo zbog navedenog vezano za ugovaranje valutne klauzule u CHF i vezano za odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope sukladno Odluci banke tužena se kao banka nije pridržavala u tom dijelu načela savjesnosti i poštenja jer se niti o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo te banka nije vodila računa o interesima tužitelja kao potrošača budući mu nije dala osnovne i nužne informacije o rizicima pregovaranja iz spomenutih ugovornih odredbi što je uzrokovalo znatnu neravnotežu na štetu tužitelja zbog čega su i u tom dijelu ništetne ugovorne odredbe.
25. Stoga su po ocjeni ovog suda ništetne navedene ugovorne odredbe o jednostranoj promjeni kamate sukladno Odluci banke, kao i odredbe kojima se glavnica veže za valutu CHF i to kako u temeljnom ugovoru od 22.9.2006.godine, tako i u tzv. aneksu od 30.3.2016.godine
26. Isto tako, vezano za ugovorne odredbe u kojima su stranke ugovorile valutne klauzulu vezano za CHF, a što ponavlja se nije predmetom ove parnice ali se ukazuje radi sagledavanja cjelovitog konteksta, potrebno je naglasiti da je ovdje odlučno ponašanje tužene kao banke koja je financijska ustanova i koja je, što je bitno naglasiti, znala odnosno po redovom tijeku stvari mogla znati da u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne izmjene u kretanju tečaja CHF s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora i okolnosti kako u gospodarstvu Republike Hrvatske tako i globalno a što će izvjesno i izgledno utjecati na tečaj CHF prema kuni u tom budućem razdoblju. Tužena kao financijska institucija je takve informacije uskratila tužitelju prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora o kredita zbog čega je tužitelj bio i onemogućen procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem ugovora o kredita s navedenim odredbama, a vezano za obim njegovih obveza i što je bitno naglasiti i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Nadalje, ukazuje se da prilikom ocjene nepoštenosti spornih ugovornih odredbi o promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke, te o valutnoj klauzuli koja je vezano za CHF potrebno je imati u vidu da su obje ugovorne odredbe sastavni dio standardnog ugovora o kreditu na unaprijed sastavljenom obrascu od strane tužene što je potvrđeno iskazom tužitelja, da se o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, te da tužitelj kao potrošač nije mogao imati utjecaj na njihov sadržaj, te da je potrebito sagledati da je tim ugovornim odredbama tužitelju nametnuta obveza suprotno načelu savjesnosti i poštenja i ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima kao temeljnim načelima obveznog prava koje tužitelj objektivno gledano u vrijeme zaključenja tog ugovora nije mogao sagledati kao cjelinu. Isto tako tužena nije dokazala, da predmetni kredit ne spada u ugovore iz članka 3 ZZP odnosno da je tužitelj nekretninu koristio eventualno za svoju poslovnu aktivnost odnosno poduzetničku djelatnost ili nešto treće što bi ukazivalo da ne potpada pod definiciju potrošača. Naprotiv iskaz tužitelja, kao i namjena samog kredita jasno dokazuje da je novac iz predmetnog ugovor korišten upravo radi njegovog stambenog zbrinjavanja. Teret suprotnog dokaza ležao je na strani tužene.
27. U pravnom smislu učinak nepoštenih ugovornih odredbi djeluje ex tunc, unatrag od trenutka sklapanja ugovor pa se smatra da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da u odnosu na tužitelja kao potrošača ona nikad nije ni bila ugovorena i ne može imati učinak (u tom smislio ide i presuda Europskog suda za ljudska prava ŽUE i AUE protiv Cjasaur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria Say spojenim predmetima C 154/15, C 307/15 i C 308/15 u kojima je Europski sud definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite o nepoštenoj odredbi.
28. Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za tužitelja je kao potrošača nastalo subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa temeljem takvih ugovornih odredbi i pozivom na čl. 1111. u svezi s čl. 1115. ZOO (NN 35/05). Povratno predmetni ugovor kreditu neovisno o navedenim ugovornim odredbama koje su ništetne te uzrokuju samo djelomičnu ništetnost tog ugovora (a tim sadrži sve druge bitne elemente nužne za njegovu egzistentnost i pravnu valjanost zbog čega te ugovorne odredbe ne dovode do ništetnosti cijelog ugovora. Isto se odnosi i na tzv. aneks ugovora o kreditu od 30.3.2016.godine.Stoga je valjalo odlučiti kao u stavku I izreke ove presude te uvrditi apsolutno ništetnom odredbu o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržane u čl.6.2. Ugovora o kreditu broj 326-97/2006 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 22.09.2006.god., pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene do sklapanja aneksa toga ugovora od 30.3.2016 ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana, stav I izreke ove presude. Nadalje, sukladno rješenju Vrhovnog suda RH Gos-1/2019- 36 od 4.3.2020.godine zaključeno je da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada s ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Isto tako to ne isključuje postavljanje kondemnatornog tužbenog zahtjeva onda kada konverzija nije ispravila posljedice nepošteno ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu ( u tom smislu i recentna sudska praksa primjerice presuda Županijskog suda u Zadru Gž-612/2022-5 od 3.7.2023. itd.).
29. Nadalje vezano za sporno pravno pitanje glede pravnog značenja sklopljenog Dodatka predmetnom ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija te uz izračun konverzije a u svezi s time i prava tužitelja na potpunu restituciju ocjena je ovoga suda da sklapanjem sporazuma o konverziji tužitelj nije izgubio pravo na isticanje nepoštenosti i ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu što je prethodno i obrazloženo, a niti je sklapanjem dodatka temeljnom ugovoru o kreditu tužitelj izgubio pravo na što je bitno naglasiti potpunu restituciju iz razloga koji će se obrazložiti u nastavku. Isto tako sukladno pravnom stajalištu Vrhovnog suda Rh Rev-809/2021-2 od 21.12.2022.godine činjenica sklapanja dodatka predmetnom ugovoru o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog temeljnog ugovora (istovjetno i Rev 3142/2018-2 od 19.3.2019. , Rev 18/2018-2 od 26.5.2020. itd.).
30. Naime, ovaj sud smatra da je potrebno naglasiti, cijeneći neustaljenu praksu sudova na svim razinama o tom iznimno bitnom pravnom pitanju da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi, osnovno i možda najvažnije pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako se to osnovno i najvažnije potrošačko pravo ukida ili ograničava to mora biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona a ne nekakvim "tumačenjima" koja nemaju niti pravno logičnu opstojnost . Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju u slučaju ništetnosti odredaba potrošačkog ugovora) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora dakle, prema stavu ovog suda, biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog suda, mora biti restriktivno. Drugim riječima, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK/15. Naprotiv zakonodavac, što je znakovito, to nije učinio, tako da ne postoji pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju. Pritom je potrebno i napomenuti vrlo važnu stvar a to je da je predmet reguliranja ZID ZPK/15 bila samo konverzija, a ne restitucija. S obzirom da je predmet reguliranja ZID ZPK/15 konverzija, a ne restitucija, onda i nije neočekivano da ZID ZPK/15 ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Kada se analiziraju odredbe ZID ZPK/15 što je bitno naglasiti u cjelini može se zaključiti da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača koji su sklopili ugovore o kreditu u valuti CHF ili su vezani za tu valutu od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka.
31. Osim toga i sam Ustavni sud Republike Hrvatske često u svojim odlukama ističe da se objektivni pravni poredak u društvu utemeljenom na vladavini prava ne može graditi niti se zaštita ustavnih prava pojedinaca zasnivati na razlozima koji ne počivaju na argumentu "zdravog razuma", pa stoga svako tumačenje mjerodavnog prava mora imati uporište u zdravom razumu i pravnoj logici, jer bi u protivnom moglo imati apsurdne učinke na ostvarivanje i zaštitu pojedinačnih prava i na stvaranje pravne nesigurnosti. Takva tumačenja i primjene mjerodavnog prava posljedično se ne mogu drukčije nazivati nego arbitrarnim. Ako bi se prihvatilo pravno stajalište da potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju (to tim više što o istovjetnom činjeničnom pitanju postoje čak tri potpuno oprečne odluke Vrhovnog suda RH i to Rev-637/2019-2 od 15.11.2022.godine, Rev 586/2019-14 od 21. 12.2022.godine i Rev-1096/2022-2 od 8.11.2022.godine, tada i neovisno što o tome ne govori bilo koja odredba zakona, nejasno je koji bi onda pravo opstojni razlozi opravdavali takvo, u suštini nejednako i diskriminatorno postupanje prema njima. Ovom sudu je potpuno neprihvatljivo da primjerice potrošač koji je podigao kredit primjerice u 2006. godini kao i tužitelj, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a tužitelj koji je kredit konvertirao to pravo uopće nema ili mu je isto ograničeno i to ne od strane zakonodavca već nečijim tumačenjem. Još je manje jasno zašto bi pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) trebala bi slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača. U biti može se reći da u ovom postupku sporno pravno pitanje se zapravo svodi na odgovor na bitno pitanje imaju li potrošači koji su kredit konvertirali pravo na potpunu restituciju ili nemaju? Po ocjeni ovog suda i potrošači koji su kredit konvertirali imaju pravo na potpunu restituciju (u tom smislu ide i presuda Županijskog suda u Zagrebu Gž-635/2020-2 od 11.2.2025.godine). Za ovaj sud iz ranije obrazloženih razloga dvojba zapravo i ne postoji jer iz ranije analiziranih odredbi ZZP/03, ZOO i ZPK jasno proizlazi da to njihovo pravo (pravo na potpunu restituciju) nije ukinuto, dokinuto ili na bilo koji način ograničeno od strane zakonodavca. Osim toga, nema ikakvih logičnih ili razumnih razloga koji bi mogli opravdati postupanje prema kojem potrošači koji su konvertirali kredite imaju nižu razinu zaštite potrošačkih prava koja im ne omogućuje ostvarivanje temeljenog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome da li su dizali kredite u drugim valutama, kupovali kućanske aparate ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu. Zaključak da potrošač ima pravo na potpuno obeštećenje potvrđen je uostalom i odlukom Vrhovnog suda RH Rev 1096/2022-2 od 8.11.2022.godine u kojem je jasno izraženo i pravno stajalište da su svi hrvatski sudovi dužni postupati u duhu i prema načelima prakse Suda Europske unije temeljem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je Republika Hrvatska potpisala 19.10.2001.godine a koji sporazum je stupio na snagu 1.2.2005.godine (dalje SSP) što znači i prije sklapanja spornog ugovora o kreditu naročito u kontekstu kad se RH temeljem članka 74 st. 2 al. 1 SSP obvezala osigurati usklađenost zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u Rh zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji primjerice Odluka suda EU broj c-118/17 BU protiv Erste bank HUngary Zrt od 14.3.2019.godine iz koje odluke proizlazi da potrošač uvijek im pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora. Isto tako i u odluci Europskog suda za ljudska prava u predmetu B protiv Rh od 1.9.2022.godine Europski sud je između ostalog naveo "da banka potpisivanjem aneksa ugovora (dodatak ugovoru o kreditu) nije udovoljila tužbenog zahtjevu" kako je to formulirao podnositelj , pa se može zaključiti kao i Europski sud za ljudska prava smatra kako sklapanjem sporazuma o konverziji nije udovoljeno zahtjevu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora.
32. Stoga, u konkretnom slučaju sklapanjem aneksa Ugovoru o kreditu tj. dodatka ugovoru onim kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita, nije otklonjena posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, a niti iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi se tužitelj aneksom ugovora odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi (to ne proizlazi niti iz njezinog iskaza), što je uostalom proizlazi iskaza tužitelja. Stoga, prema stavu ovog prvostupanjskog suda tužitelj unatoč sklopljenom aneksu -dodatku ugovora kojim je izvršena konverzija kredita ugovorenog u CHF u protuvrijednosti kuna u kredit u EUR u protuvrijednosti kuna, pripada pravo potraživati od tuženika vraćanje iznosa koji je tuženik stekao na temelju ništetnih ugovornih odredbi odnosno pravo na potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa s osnove ništetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu sukladno pravnoj stajalištu i vrhovnog suda RH Rev 1096/2022-2 od 8.11.2022.godine.I već spomenuta odluka Suda Europske unije u skladu je sa takvim pravnim shvaćanjem izraženom u presudi od **.**.2019., BU protiv ERSTE Bank Hungary Zrt.,C-118/17, ECLI:EU:C:2019:207, prema kojem potrošaču pripada pravo na potpuno obeštećenje tj. na uspostavu činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba nije postojala, a osobito pravo ostvariti povrat koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu na temelju nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Pri tome, nije relevantno što je u tom predmetu riječ o zakonskoj intervenciji na temelju sudskog utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju riječ je o izmjeni ugovora intervencijom stranaka, jer je ZID ZPK-a predviđena mogućnost potrošača da odbije sklapanje ponuđenog sporazuma o konverziji s obzirom na okolnosti u kojima je donesen taj zakonski propis i u kojima je obavljen konverzija (stalni rast i nepredvidivost tečaja CHF te posljedično tome značajno povećanje iznosa mjesečnih anuiteta u odnosu na vrijeme sklapanja osnovnog ugovora o kreditu) bilo upitno je li potrošač stvarno bio slobodan u izboru prihvatiti ili odbiti konverziju kad je zbog navedenog doslovce doveden pred "svršeni čin". Naime, jedina alternativa potrošaču bila je ostanak u ugovornom odnosu u kojem je njegova novčana obveza bila sve veća i nepredvidiva u odnosu na vrijeme sklapanja ugovora o kreditu s obzirom na kretanje tečaja CHF, a mnogi potrošači sklapali su dodatke ugovora upravo iz razloga spašavanja vlastite egzistencije. Također, prethodno izraženo pravno shvaćanje ovog suda u skladu je i s pravnim shvaćanjem Suda Europske unije izraženom u presudi od 9. srpnja 2020., XZ protiv Ibercaja Banco,SA, C-452/18, ECLI:EU:C:2020:536, prema kojem nepoštene odredbe ugovora koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača i uzima se kao da nikada nisu postojale te nemaju učinak prema potrošaču. Posljedično tome iste se izuzimaju od primjene osim ako potrošač na temelju slobodnog i informiranog pristanka izjavi da se protivi isključenju njihove primjene i učinaka koji bi mogli za njega proizaći iz nepoštenih odredbi ugovora, što u konkretnom slučaju nije utvrđeno. Stoga, a na ocjenu suda o djelomičnoj ništetnosti predmetnog ugovora o kreditu, tužitelju pozivom na čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO-a pripada pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetnih ugovornih odredbi vezanih (i) za jednostranu promjenu kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama banke.
33. Stoga nije osnovano niti pravno stajalište da tužitelj nakon konverzije kredita nema nikakav pravni interes postavljati bilo kakav zahtjev prema tuženiku. Naime tužbeni zahtjev, osim deklaratornog dijela, sadrži i kondemnatorni dio za isplatu temeljem nastanka obveze restitucije a odredbom čl. 328. ZOO propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa kada se navedena odredba dovede u svezu s procesnom odredbom čl. 187. st. 3. ZPP koja regulira mogućnost isticanja deklaratornog zahtjeva za utvrđenjem postojanja ili nepostojanja pravnog odnosa koji je između stranaka sporan (tzv. deklaratornog preambula) jasno je da tužitelj ima pravni interes za podnošenje takve tužbe. Dakle, okolnost da su ugovorne strane sklopile Sporazum tj. dodatak o konverziji temeljem odredbi ZID ZPK/15 kojim su izmijenile osnovni ugovor o kreditu u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa glavnice kao je ostala neotplaćena, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu (identično pravno shvaćanja izraženo je i u odlukama Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019., Izbor 2/2018-18, Rev-809/2021 od 21. prosinca 2022., Rev-1070/2019 od 21. prosinca 2022. i Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).
34. U odnosu na izražena pravna stajališta da će se utvrđeni iznos preplate nakon konverzije koristiti za namirenje budućih anuiteta potrebno je navesti bitnu činjenicu, a to je da navedeni iznos preplate nije posljedica restitucije i vraćanja onog što je dano u ispunjenju odredbi ugovora za koje se utvrdilo da su nepoštene. Naime, po logici stvari kada se kredit u jednoj valuti (CHF) preračunava u kredit u drugog valuti (EUR) na točno određeni dan (30. rujan 2015.), logično je da će zbog drugačije visine stope i drugačijeg tečaja za pojedine valute nastati određena novčana razlika koja može biti pozitivna (čl. 19.c st. 1. toč. 5. ZPK), ali u određenim, rjeđim slučajevima (primjerice, ako potrošač kredit nije uredno otplaćivao), i negativna (čl. 19.c st. 1. toč. 6. ZPK). Stoga je logično da zakonodavac, osim same metode izračuna, propiše na koji će se način će se ta razlika, ako je pozitivna (preplata) vrednovati potrošaču u budućem (konvertiranom) ugovornom odnosu odnosno na koji način će se razlika, ako je negativna (manjak), namiriti vjerovniku. U odnosu na preplatu zakonodavac je u odredbi čl. 19.c st. 1. toč. 5. ZPK) propisao uvjete pod kojima se ista koristiti za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta (čl. 19.c st. 1. toč. 5. alineja 1 ZPK), a pod kojima uvjetima se ista vraća potrošaču (čl. 19.c st. 1. toč. 5. alineja 2 ZPK). U odnosu na manjak (čl. 19.c st. 1. toč. 6. ZPK) zakonodavac je propisao da isti potrošač mora namiriti sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača. Dakle, postojanje preplate i manjka nije posljedica restitucije uzrokovane nepoštenim odredbama u potrošačkom ugovoru, već je postojanje istih, a što je bitno navesti, posljedica matematičkog izračuna tj. preračunavanja (konverzije) kredita iz jedne valute u drugu na točno određeni dan u sklopu kojeg zbog različitih parametara izračuna (tečaja, kamatne stope, urednosti ispunjavanja kreditnih obveza) nužno mora doći do postojanja određene novčane razlike (preplate ili manjka). Međutim, iako je postojanje preplate posljedica konverzije, a ne restitucije, to ne znači da iznos preplate koji je utvrđen u postupku konverzije sud prilikom odlučivanja o restitucijskom zahtjevu zbog nepoštenosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu treba zanemariti već naprotiv. Naime, prema stavu ovog prvostupanjskog suda, novčani iznos preplate ne može se dva puta vrednovati potrošaču prvi puta kroz potpuno neposredno vraćanje preplate ili manje buduće anuitete konvertiranog ugovora o kreditu (čl. 19.c st. 1. toč. 5. ZPK), a drugi puta kroz restituciju u slučaju postojanja nepoštenih odredbi ugovora o kreditu (čl. 323. st. 1. ZOO u svezi s čl. 87. st. 1. ZZP), jer bi takvim postupanjem potrošač dva puta stekao isti novčani iznos (u tom smislu i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022., toč. 23.).
35. Sukladno obrazloženom, ovaj sud prilikom odlučivanja o zahtjevu za isplatu preplaćenih iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi je morao voditi računa o iznosu preplate ( u tom smislu ide i recentna sudska praksa Gž-635/2020-2 od 11.2.2025.godine, Gž-3404/2020-4 od 2.5.2024., itd.). Naime iz aneksa ugovoru o kreditu od 30.3.2016.godine jasno proizlazi da je utvrđeni iznos preplate iznosio 17.139,09 kn ili prema fiksnom tečaju 7,53450 sada iznos od 2.274,75 eura, a što je trebalo uzeti u obzir o čemu će kasnije biti detaljnije riječi.
36. Sukladno svemu prethodno obrazloženom valjao je utvrditi osnovanost osnove tužbenog zahtjeva i temeljem čl. 324. ZOO-a u svezi s čl. 81 st 1. i 87 ZZP/03 pa je valjalo prihvatiti deklaratoran tužbeni zahtjev odnosno utvrditi da su ništetne ( bez pravnog učinka) navedene ugovorne odredbe iz predmetnog ugovora o kreditu od 22.9.2006..godine a sve na način kako je to sadržajno navedeno u stavku I izreke ove presude da se sve sadržajno ne ponavlja.
37. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku financijske struke Erike Calagaz Poropat. Iz pisanog nalaza i mišljenja imenovane zaprimljenog dana 10.12.2018. list 188 spisa utvrđeno je u bitnom da temeljem postojeće dokumentacije u spisu: ugovora, početnog otplatnog plana, obavijesti o povećanju kamatne stope, i izvršene simulacije otplatnih planova sa moratorijem, visina potraživanja tužitelja na način da se uzme u obzir početna ugovorena kamatna stopa 3,88% i svaka promjena koju je tuženik tijekom otplate učinio, za period od 31.03.2007. godine od kraja prosinca 2013. godine prema Ugovoru o kreditu broj: 326-97/2006 od 22.09.2006. godine, iznosi 18.922,57 CHF odnosno 103.141,41 HRK prema srednjem tečaju HAAB d.d.. Uzme li se u obzir čl. 6. st. 2 Ugovora pa se kamata od 01.03.2007. mijenja na kamatnu stopu važeću za "kredite za mlade", koja je tada iznosila 4,6% te se ta kamata usporedi sa svakom promjenom koju je tuženik tijekom otplate učinio, za period od 31.03.2007. godine od kraja prosinca 2013. godine, visina potraživanja tužitelja iznosi 12.697,01 CHF odnosno 69.912,25 HRK prema srednjem tečaju HAAB d.d. list 188 spisa. Sve opisano vještakinja je izložila na ročištu od 10.4.2019.godine, listovi 194 do 196 spisa. Tuženik je na tom ročištu prigovorio da vještakinja nije uzela u obzir iznos preplate od 17.139,09 kn, list 194 poleđine spisa. Tuženik je stoga predložio da vještakinja sačini dopunu vještva sukladno podnesku tuženika od 14.9.2015.godine i članku 6 predmetnog ugovora a kao to vještakinja i navodi u dopuni nalaza od 20.11.2019.godine listovi 219 do 226 spisa.Iz pisane dopune nalaza i mišljenja imenovane vještakinje zaprimljene dana 20.11.2019. list 219 spisa utvrđeno je u bitnom daje dopuna provedena temeljem postojeće dokumentacije u spisu: ugovora, početnog otplatnog plana, obavijesti o povećanju kamatne stope, i izvršene simulacije otplatnih planova sa moratorijem, visina potraživanja tužitelja na način da se uzme u obzir čl. 6. st. 2 Ugovora pa se kamata od 01.03.2007. mijenja na kamatnu stopu važeću za "kredite za mlade", koja je tada iznosila 4,6% te se ta kamata usporedi sa svakom promjenom koju je tuženik tijekom otplate učinio, za period od 31.03.2007. godine od kraja prosinca 2013. godine, visina potraživanja tužitelja iznosi 12.697,01 CHF odnosno 69.912,25 HRK prema srednjem tečaju HAAB d.d. list 226 spisa. Sve opisano vještakinja je prikazala i prema pojedinačnim iznosima na listovima 222 do 225 spisa zadnja kolona pod "razlika u kunama". U odnosu na prijedlog tužene glede ispravnosti izvršene konverzije iz druge pisane dopune nalaza i mišljenja imenovane zaprimljene dana 12.02.2025. list 379 spisa utvrđeno je u bitnom da je tuženik ispravno izvršio konverziju na način da je sve iznose koje je primio od tužitelja na ime otplate glavnice i kamate po kreditu s valutnom klauzulom u CHF, uključujući i ona plaćanja koja su posljedica povećanja tečaja CHF i povećanja kamate stope, upotrijebio za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu s valutnom klauzulom u EUR, pa je položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, list 383 spisa.
38. Sud prihvaća u cijelosti dopunu nalaza i mišljenja imenovane vještakinje a na listovima 219 do 226 spisa budući je tom dopunom sveobuhvatnije utvrđeno činjenično stanje cijeneći članak 6 predmetnog ugovora te visinu ugovorene kamatne stope od 28.2.2007.godine a od 1.3.2007.godine u visini od 4,6% pa je takva metoda obračuna bila ispravnija, a dopuna nalaza i mišljenja je sačinjena sukladno pravilima struke, ali i postojećim dokazima u spisu. Tužitelj je sukladno toj dopuni nalaza vještaka i specificirao svoju tražbinu glede kondemnacije u podnesku od 20.11.2025.godine zatraživši isplatu iznosa od 9.278,95 eura sukladno toj dopuni nalaza prema pojedinačnim iznosima sa listova 222 do 225 spisa na način da je primjenom fiksnom tečaja 7,53450 pretvorio iznose iz kune u eura vodeći pri tom računa da kod decimale 5 ili veće decimale zaokružuje se iznos na veću decimalu, dakle ukupno postavljeni konačan iznos je postavio prema ukupnom zbroju tako pretvorenih pojedinačnim iznosa iz kuna u eure. Međutim po ocjeni ovog suda sukladno prethodno obrazloženom da se ne ponavlja valjalo je uzeti u obzir iznos preplate od 17.139,09 kn ili 2.274,75 eura (1 euro = 7,53450 kn). Naime na izričit upit suda u skladu s načelom otvorenog pravosuđenja (dva puta op.a.) na ročištu od 26.11.2025.godine tužitelj nije želio predlagati daljnje dokaze, list 2 tog zapisnika. Opisano se navodi što bi se dopunom vještva primjenom članaka 171 i 172 ZOO-a - princip uračunavanja vezano za takvu preplatu dopunom vještačenja izračunale zakonske zatezne kamate na svaki pojedini iznos preplate sa listova 222 do 225 spisa zadnja kolona od dospijeća pa do 30.9.2015.godine te bi se tako dobiveni iznos kamata obračunatih do 30.9.2015.godine prebijao sa iznosom preplate, pa ukoliko je preplata bila veća tada bi se ostatkom preplate ako bi ga eventualno i bilo umanjivali iznosi glavnica sukladno članku 171 i 172 ZOO-a. Kako toga nije bilo valjalo je od strane suda takvu preplatu uzeti u obzir i umanjivati glavnice one koje su tuženoj najtegotnije, a po ocjeni ovog suda to su upravo oni iznosi koji su dospijevali najranije. Stoga su iznosom preplate od 2.247,75 eura (ranije 17.139,09 kn) pokriveni svi iznosi pojedinačnih glavnica počev od prvog dospijevajućeg 26,81 eura od 30.9.2007.godine pa sve kronološki do 156,15 eura sa dospijećem 30.9.2009.godine i to u cijelosti, nakon čega od preplate preostaje iznos od 29,84 eura (ili 2.274,75 – 2.244,91 = 29,84 eura). Od ostatka preplate je djelomično podmiren točnije smanjen iznos od 154,98 eura nakon čega preostaje iznos od 125,14 eura sa dospijećem 31.10.2009.godine (ili 154,98 – 29,84 = 125,14 eura). Sukladno prethodno obrazloženom valjalo je stoga prihvatiti ostatak kondemnacije počev od iznosa 125,14 eura (raniji iznos od 154,98 eura umanjen za ostatak preplate od 29,84 eura) sa dospijećem od 31.10.2009.godine pa kronološki sve kasnije iznose sve do 159,93 eura sa dospijećem 31.12.2013.godine, a sve prema izračunu vještakinje iz dopune nalaza i mišljenja listovi 222 do 225 zadnja kolona, te odlučiti sadržajno kao u stavku II izreke ove presude. Naglašava se tužitelju pripada uvijek zbroj tih pojedinačnih iznosa koji iznosi 7.004,20 eura.
39. Tužitelju sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a pripada i propisana zakonska zatezna kamata koja na navedene iznose pretplate iz stavka II izreke ove presude vezano za preplaćenu razliku plaćene kamate teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa sukladno članku 1115 ZOO-a a kako je to navedeno u stavku II prema datumima da se sve ne ponavlja. Sukladno obrazloženom valjalo je odbiti tužitelja prema tuženoj za iznos glavnice od 2.274,75 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose kako je to i prikazano u stavku III izreke ove presude, da se sve ne ponavlja. Radi razumijevanja zadnji iznos koji je djelomično bio pokriven ostatkom preplate bio je iznos od 154,98 eura od 31.10.2009.godine pa je valjalo glede istog odbiti tužitelja za 29,84 eura od 31.10.2009.godine (jer je preostao nepokriveni iznos od 125,14 eura) , a u odnosu na sve kronološki dospijevajuće iznose prije tog iznosa valjalo je odbiti tužitelja u cijelosti, stav III izreke ove presude.
40. Tužena nije istaknula prigovor radi prebijanja, a isto tako niti materijalno pravni prigovor prijeboja da bi sud eventualno umanjivao tražbinu tužiteljice ( u tom smislu ide Rev 549/23 od 18.12.2023.godine, Rev-984/2024-2 od 11.2.2025.godine) vezano za tzv. manje plaćene iznose tzv. negativne razlike. No čak i da tome nije tako vezano za pitanje da li je od iznosa tzv. pozitivnih razlika trebalo odbiti i iznose negativnih razlika u onim razdobljima kad je tužitelj plaćao manje anuitete za navedeno postoji proturječna sudska praksa Županijskih sudova. Tako primjerice u presudi Gž-1043/2021-1 od 16.9.2021.godine (kojom je zbog toga i preinačena prvostupanjska presuda) se doista ukazuje iz obrazloženja u bitnom da je prema pravilima o stjecanju bez osnove predmetni ugovor o kreditu potrebno razmatrati kao jedinstveni pravni odnos prava i obveza ugovornih strana, pa ukoliko jedna ugovorna strana zbog ništetne ugovorne odredbe nešto primi dužna je to vratiti drugoj ugovornoj strani ali je i druga ugovorna strana dužna vratiti ostvarenu korist stečenu na temelju takve ništetne ugovorne odredbe. Međutim vezano za isto pitanje Županijski sud u Puli u primjerice u presude Gž-299/2020-2 od 6.4.2020.godine iznosi drugačije pravno shvaćanje navodeći u bitnom da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi u ugovoru o kreditu koja je ostala neizmijenjena, te nije bila nedopuštena niti nepoštena, tako da se na ugovor primjenjuje odredba članka 11 a st. 5 Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 85/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 52/16 dalje ZPK) jer samim tim što sklopljeni Ugovor o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa nije zbog toga postao ugovor sa ugovorenom fiksnom kamatnom stopom. Naime sama ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije ništetna (u tom smislu ide i presuda Županijskog suda u Puli Gž-311/2018-2 od 3.9.2018.godine), što prihvaća u cijelosti i ovaj sud , već je ništetan onaj dio odredbi kojeg sadržajno ispravno navodi i sam tužitelj. Konačno ne može se tužitelju dosuditi ništa više od onoga što je od stvarno i preplatio a to su po ocjeni ovog suda upravo oni iznosi koje je utvrdila i vještakinja na listu 113 spisa. Isto tako i Županijski sud u Splitu Gž-755/2021-2 u presudi od 13.10.2021.godine zauzeo je istovjetno pravno stajalište kao i Županijski sud u Puli citira se: "21. Pravilno je prvostupanjski sud smatrao da nije osnovan prigovor radi prebijanja. Manje kamatne stope proizlaze iz činjenice što je banka jednostrano mijenjala kamatnu stopu (pa i na niže), a manje plaćeni anuiteti zbog tečajne razlike CHF koja, cijeneći sve naprijed navedeno, nije bila jasno predočena pa tužena ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Plaćanjem anuiteta tužiteljica nije ništa primila pa stoga ne postoji niti obveza vraćanja nečeg što nije primila, a time niti tražbina tužene po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, dok je osnovan i prigovor zastare budući je od prvog dospjelog iznosa 2. 5. 2006. (kamata), odnosno 2. 2. 2014. (valuta), do zaključno 23. 12. 2014. i postavljanja prigovora radi prebijanja 21.1.2020. nastupila zastara, te zastarjelo potraživanje nije moguće prebiti a tuženu ne štiti kolektivna tužba za zaštitu potrošača, koja je prekinula zastaru u odnosu na potraživanje tužiteljice" završen citat. Osim toga vezano za pravno stajalište Županijskog suda u Bjelovaru Gž-1043/2021-3 od 16.9.2021. potrebito je ukazati da stavovi različitih drugostupanjskih sudova nisu pravno obvezujući za druge sudove (u tom smislu ide i primjerice presuda Županijskog suda u Osijeku Gž- 1616/2019-2 od 18.6.2020.godine). Konačno sud ukazuje na to da čl. 1. Protokola 1 uz Europsku konvenciju o ljudskim pravima navedeno da svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svog vlasništva te je nitko ne smije lišiti svog vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Pritom pojam vlasništva obuhvaća "postojeće vlasništvo" i imovinu, uključujući i zahtjeve, a u odnosu na koje podnositelj može tvrditi da ima barem "legitimno očekivanje". U situaciji kad za istovjetni pravni i činjenični osnov postoje dvije odluke koje su međusobno oprečne uvažavanje i tzv. negativnih razlika unatoč prethodno obrazloženom opisano bi predstavljalo povredu čl. 1. Protokola broj 1 uz EKLJP dakle, povredu tužiteljevog prava na mirno uživanje svog vlasništva – imovine. Stoga i iz tog razloga ovaj sud prihvaća stajalište da su se morali uzeti u obzir samo iznosi tzv. pozitivnih razlika na ime pretplate.
41. U odnosu na postupovni dio ove parnice tijekom cijelog postupka primjenjivano je načelo otvorenog pravosuđenja pa i na ročištu od 26.11.2025.godine na kojem se tužitelj na izričit upit suda suglasio da sud sudi temeljem provedenih dokaza u spisu bez potrebe odgađanja ročišta i bez potrebe provođenja daljnjih dokaza što je 2 puta ponovljeno list 2 zapisnika. Na istom ročištu zakazano je ročište za objavu presude za dan 16.12.2025.godine, ali je isto spriječenosti rješenjem zbog spriječenosti za dan 28.11.2025. godine. Isto tako valjalo je dopustiti objektivnu preinaku tužbe sukladno podnescima tužitelja od 20.10.2025. i 20.11.2025.godine stav I izreke ovog rješenja. Budući je tužitelj prvotno potraživao iznos od 80.000,00 kn to je primjenom fiksnom tečaja 7,53450 potraživao u eurima iznos od 10.617,88 eura pa kako je u konačnici potraživao manji iznos od 9.278,95 eura valjalo je odlučiti kao u izreci stavka II rješenja budući se tužena nije protivila povlačenju tužbe u tom dijelu, list 418 spisa.
42. Odluka parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 5 ZPP-a budući tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog tužbenog zahtjeva od 12%.Naime tužitelj je uspio u cijelosti glede osnovanosti osnove dok je glede kondemnacije odbijen postotno od 24 % odnosno gledano u cjelini za 12% . Međutim valjalo je cijeniti i kvalitativan uspjeh tužitelja u parnici kao i uspjeh glede tereta dokazivanja osnove i visine tužbenog zahtjeva. Naravno radi se o pravnom pitanju u slučaju drugačijeg pravnog stajališta.
43. Tužitelj je u ovoj pravnoj stvari bio zastupan po punomoćniku odvjetniku pa mu je sukladno troškovniku valjalo priznati nagradu za: sastav tužbe 100 bodova Tbr 7/1, za sastav obrazloženih podneska od 25.8.2015. i 20.10.2015.godine po 100 bodova za svaki taj podnesak po tbr.8/1, za zastupanje na ročištima od: 21.9.2015., 4.11.2015., 15.3.2018., 10.4.2019., 29.10.2025. godine po 100 bodova za svako to ročište po tbr. 9/1, a za ročište od 2.2.2016.godie 50% ili 50 bodova tbr. 9/3, što iznosi ukupno 850 bodova ili 1.700,00 eura (tbr. 48/3 u svezi s tbr. 50 vrijednost boda =2 eura ) uz PDV od daljnjih 25% ili 425,00 eura, odnosno po toj osnovi zbrojeno 2.125,00 eura. Tužitelju pripada i trošak vještva u cijelosti jer je tužena osporavala kako osnov tako i visinu u iznosu od 398,17 eura (ili ranije 3.000,00 kn) , kao i iznos sudske pristojbe za tužbu od 199,08 eura po tar. br. 1 st. 1 ZOSP-a. Sukladno obrazloženom tužitelju pripada na ime ukupnog parničnog troška pripada iznos od 2.722,25 eura (ili 2.125,25 eura + 398,17 eura + 199,08 eura) koji iznos parničnog troška je tužena dužna isplatiti tužitelju , stav IV izreke ove presude zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom po stopi propisanoj čl.29. st.2. ZOO-a koja na taj iznos teče od 28.11. 2025. godine (dan objave presude) pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, stav IV izreke ove presude.
44. Sukladno obrazloženom valjalo je odbiti tuženu prema tužitelju u cijelosti sa zahtjevom za naknadom parničnog troška, kao neosnovan, stav V izreke ove presude.
45. U odnosu na navode tužene glede troška iz podneska od 31.10.2025.godine ispravno se tužitelj pozvao na recentnu sudsku prasku Vrhovnog suda RH jer samim djelomičnim povlačenjem tužbe nije došlo do promjene u tarifnom razredu tbr. 7 Odvjetničke tarife.
U Puli, 28. studenog 2025. godine
Sudac:
Saša Javoran
POUK O PRAVNOM LIJEKU
Protiv presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka ove odluke. Žalba se podnosi putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka, a o istoj odlučuje nadležan Županijski sud.
Dna:
1. tužitelju po pun.
2. tuženoj po pun.
