Republika Hrvatska

Općinski sud u Bjelovaru

Bjelovar, J. Jelačića 3

Poslovni broj: P-291/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, po sutkinji tog suda Gordani Malvić kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja JF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Predragu Kraliku, odvjetniku iz Bjelovara, Ferde Rusana 4, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupan po punomoćniku Andreju Šooš Maceljski, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o. iz Zagreba, Trg žrtava fašizma 6/III, radi ništetnosti, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 3. studenoga 2025., u nazočnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, temeljem odredbe čl. 335 st. 4. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP- a), dana 27. studenoga 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. „Odredba članka 1. Ugovora o kreditu broj 9013875357 od 03. srpnja 2008. godine zaključenog između tužitelja JF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 kao kreditora koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci jednokratnu naknadu označenu pod (D) u visini od 3,000% od iznosa kredita plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za EUR tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita“, utvrđuje se ništetnom i ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju BF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 964,05 eura uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu prema stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke tekućom od 1. kolovoza 2025. kao od dana donošenja presude pa do isplate, a sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj JF protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. podnio je tužbu radi utvrđenja ništetnosti dana 8. travnja 2025., koja je zaprimljena kod suda 9. travnja 2025. U tužbi navodi da su stranke dana 3. srpnja 2008. sklopili su Ugovor o kreditu br. 9013875357, a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 4.000,00 eura po srednjem tečaju za eur tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita. Kredit je dan na rok otplate od 36 mjeseci.

2. Navodi da je odredbom čl. 1. Ugovora o kreditu, ugovoreno je da se korisnik kredita obvezuje istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu označenu pod (D) u visini od 3,000% od iznosa kredita, a kojom je odredbom Ugovora o kreditu tužitelj de facto bio primoran platiti naknadu kako bi mogao dobiti traženi kredit. Predmetna naknada tužitelju je naplaćena u iznosu od 120,00 eura.

Tom odredbom regulirana je obveza tužitelja na plaćanje naknade za obradu kredita.

3. Tužitelj navodi da se radi o tipskom ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a on kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja u Ugovora. Tim člankom Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se Ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ima smatrati da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

4. Tužitelj navodi da mu tuženik nije pojasnio u čemu se sastoji tzv. ulazna naknada koja mu je naplaćena prije isplate kredita, iz čega proizlazi da je i ugovorna odredba kojom je tužitelj bio primoran platiti naknadu kako bi mogao dobiti traženi kredit nepoštena, a slijedom toga i ništetna.

Stoga predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev uz naknadu troškova postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja presude do isplate.

5. U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnov tužbenog zahtjeva i ističe prigovor zastare.

Tuženik se poziva na presudu suda EU u predmetu C-561/21 od dana 25. travnja 2024. (GP i BG protiv Banco Santander SA) (dalje u tekstu: „presuda C-561/21“), koji je jasno utvrdio da nema osnove za fiksiranje dospijeća, a posljedično i početka tijeka zastare, uz dan pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost pojedine ugovorne odredbe, a isto tako, s tim u vezi, Vrhovni sud Republike Hrvatske u objedinjenom pravnom shvaćanju nije doveo u pitanje petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima.

5.1. Nadalje, ističe da je isti stav, odnosno da nema mjesta računanju početka zastare (tj. datuma dospijeća tražbine) od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, potvrdio je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom posl. br. Pž-2637/2023 od dana 9. travnja 2024.

6. Tuženik osporava osnovanost deklaratornog tužbenog zahtjeva kojim tužitelj zahtijeva utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva (dalje u tekstu: naknada za obradu kreditnog zahtjeva / ulazna naknada). Tuženik ističe da:

- ugovaranje naknade za obradu kreditnog zahtjeva izrijekom je dopušteno pozitivnim propisima;

- ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije nepoštena, a posljedično niti ništetna:

- ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ne uzorkuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača,

- ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva je transparentna.

7. Prvenstveno, tuženik ističe kako ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, stoga je jasno kako je ista odredba u svemu u skladu s jednim od temeljnih načela obveznih odnosa, odnosno načelom slobode uređivanja obveznih odnosa. Također, smatra da je ugovaranje naknade za obradu kreditnog zahtjeva izrijekom dopušteno pozitivnim propisima.

7.1. Naime, naknada za obradu kreditnog zahtjeva upravo je naknada za uslugu tuženika, a na koju naknadu tuženik ima pravo sukladno svojim internim propisima te je takva ugovorna odredba sastavljena sukladno tada važećem Zakonu o bankama (Narodne novine br. 84/2002, 141/2006, 117/2008), a koji zakon nije zabranjivao ovakvu vrstu naknade, već je u čl. 173. prepoznao pojam naknada odnosno provizija koje banka zaračunava korisniku kredita.

Osim toga, Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007, 79/2007, dalje u tekstu: ZZP) ne zabranjuje ugovaranje ovakve naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Ujedno, Zakon o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, 128/2022, 156/2023, dalje u tekstu: ZPK) koji je usklađen s pravnom stečevinom Europske unije, također nije zabranio naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

8. Tuženik upire kako je na temelju ZPK, donesen Pravilnik o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine 15/2014), a kojim pravilnikom je u čl. 3. istoga izrijekom dopušteno obračunavati i naplatiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva. navedenim u vezi, tuženik naglašava kako Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite nije uvedeno novo pravno pravilo koje bi tuženiku dalo mogućnost ugovoriti i naplatiti spornu naknadu, već je jasno kako je istim Pravilnikom isključivo detaljnije, na razini podzakonskog akta, normirano postojeće stanje o dopuštenosti ugovaranja naknada, posljedično i naplaćivanja takve naknade. Dakle, navedeno upravo upućuje na zaključak o dopuštenosti ugovaranja odnosno naplaćivanja sporne naknade i prije stupanja na snagu Pravilnika o naknadama za potrošačke kredite.

9. Tek stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 101/2017, 128/2022, 156/2023), kreditnim institucijama nije dopušteno potrošaču naplatiti neke naknade, čega se tuženik pridržava u cijelosti.

Dakle, budući je ugovaranje ulazne naknade izrijekom dopušteno pozitivnim propisima, ugovaranje takve naknade ne može biti suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

10. Nadalje, smatra da odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije nepoštena, a posljedično niti ništetna.

Ističe da je Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, dalje u tekstu: (Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima) propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Svi prethodno navedeni uvjeti propisani Direktivom o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, također su sadržani u odredbama čl. 81. – čl. 85. ZZP-a, a koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Dakle, Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje je li određena ugovorna odredba poštena, što znači da je u svakom pojedinačnom slučaju potrebno ispitati okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog Ugovora o kreditu, odnosno ocijeniti je li ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nepoštena, a posljedično tome i ništetna.

11. Pozivanje tužitelja na eventualni izostanak pregovora o predmetnoj ugovornoj odredbi nije dostatna pretpostavka za pravnu zaštitu potrošača u smislu primjenjivih propisa Europske unije, kao i propisa Republike Hrvatske. Naime, sukladno odredbi čl. 81. ZZP-a, ugovorne odredbe smatrat će se nepoštenima, posljedično ništetnima, ako se o istima nije pojedinačno pregovaralo te ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

12. Da izostanak pojedinačnih pregovora nije dostatna pretpostavka za utvrđenje ništetnosti pojedine ugovorne odredbe potvrđuje i VSRH u svojoj presudi posl.br. Rev- 673/2023-2 od dana 13. veljače 2024. godine, a kojom presudom VSRH utvrđuje kako sud ocjenu o nepoštenosti pojedine ugovorne odredbe nikako ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i na tome da tuženik nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita. Navedenom presudom, VSRH jasno određuje kako je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li sporna ugovorna odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, a nakon toga utvrditi i druge okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, sve u smislu odredbe čl. 81. ZPP-a.

13. Argumentirajući tužbeni zahtjev, tužitelj neosnovano problematizira činjenicu kako je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u fiksnom iznosu. Ističe da Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite izrijekom, u odredbi članka 2. stavka 1. dopušta kreditnim institucijama obračunati i naplatiti naknade po kreditima, uključujući i naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, u fiksnom ili varijabilnom iznosu, prema vlastitoj odluci kreditne institucije. Pravo kreditne institucije odrediti i naplatiti naknadu u fiksnom iznosu potvrđuje i Sud EU u presudi od dana 3. listopada 2019. godine u predmetu broj C-621/17.

14. Obzirom je tužitelju isplaćen kredit u iznosu od 4.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti, u konkretnom slučaju iznos ulazne naknade od 120,00 EUR ne može uzrokovati neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja.

Međutim, čak i kada bi odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, što tuženik izričito osporava, prima facie je vidljivo kako se naplaćeni iznos naknade nikako ne bi mogao smatrati značajnim u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a.

15. Isto tako, tuženik napominje kako je i VSRH, u prethodno navedenoj presudi posl.br. Rev-673/2023-2, jasno utvrdio da je sud prilikom ocjene o postojanju značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, dužan provesti kvantitativnu ocjenu odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade.

Pritom tuženik naglašava kako tužitelj ne iznosi bilo kakve argumente ili dokaze kojima bi eventualno dokazao da bi se iznos sporne naknade mogao smatrati značajnim u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a. Uzimajući u obzir okolnosti ovog konkretnog predmeta, a osobito postojanje izričite zakonske odredbe koja dopušta ugovaranje i naplatu predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa, razumni iznos obračunate i naplaćene naknade te okolnosti da su tužitelju pružene sve obavijesti i informacije o navedenoj naknadi prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, evidentno je kako nije ispunjena niti jedna opća ili posebna pretpostavka za utvrđenje predmetne odredbe o obračunu i naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva ništetnom, na temelju odredbe čl. 81. ZZP-a.

16. Ističe da je odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva je transparentna, u prilog tome da nije dopušteno ocjenjivati (ne)poštenost ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, jasno govori činjenica da je predmetna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva, kako to jasno proizlazi iz odredbe čl. 84. ZZP-a. Nadalje, tuženik naglašava kako je tužitelju iznos ulazne naknade prije samog sklapanja ugovora bio dobro poznat obzirom je isti određen u fiksnom iznosu i nije vezan nekim vanjskim kriterijima koji bi mogli utjecati na njegovu visinu. Ističe se kako iznos koji je prihvaćen sklapanjem ugovora o kreditu objektivno ne može biti podložan naknadnim promjenama jer je njegov izračun jasno i nedvosmisleno određen odredbama Ugovora o kreditu i u takvom iznosu u konačnici i isplaćen. Da je tužitelju predmetna naknada, odnosno jasno određeni fiksni iznos naknade itekako bio poznat te da je tužitelj dobrovoljno pristao na navedenu ugovornu odredbu, upravo proizlazi iz načela konkurentnosti na tržištu. Naime, tužitelj je slobodno izabrao sklapanje ugovora upravo s Privrednom bankom Zagreb d.d. Kako je zadovoljen zahtjev transparentnosti iz članka 85. ZZP-a, odnosno transparentnost nije niti upitna obzirom je sporna odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, tuženik naglašava kako nije niti dopušteno provoditi test (ne)poštenosti sukladno članku 84. ZZP-a.

17. Dodatno, tuženik ističe kako je sporna naknada obračunata i naplaćena sukladno objavljenoj Tarifi, odnosnom Općim uvjetima poslovanja PBZ d.d. s građanima (dalje u tekstu: Opći uvjeti), a s kojim Općim uvjetima je tužitelj prilikom potpisa predmetnog Ugovora o kreditu upoznat te je pristao na njihovu primjenu. Nadalje, tuženik naglašava kako je i iz Općih uvjeta vidljivo da su pod točkom 3.8. regulirane naknade, odnosno provizije koje Banka zaračunava korisniku kredita te da korisnik kredita plaća naknadu za obradu kreditnog zahtjeva utvrđenu Odlukom o naknadama i drugim troškovima Banke i samim Ugovorom o kreditu. Također, ističe se kako su sve naknade iskazane u pisanom obliku te su svakodobno dostupne tužitelju na poslovnoj mreži i drugim distribucijskim kanalima tuženika.

17.1. Obzirom je primjena Općih uvjeta tuženika ugovorena predmetnim Ugovorom o kreditu te obzirom su Opći uvjeti javno objavljeni na internetskim stranicama tuženika, a sve sukladno članku 295. ZOO-a i članku 303. Zakona o kreditnim institucijama (Narodne novine br. 159/2013, 19/2015, 102/2015, 15/2018, 70/2019, 47/2020, 146/2020, 151/2022, dalje u tekstu: ZOKI), jasno je kako je primjena Općih uvjeta tuženika valjano i zakonito ugovorena te kako su samim time i valjane odredbe Općih uvjeta kojim je predviđena naplata naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Navedeno je potvrdio Visoki trgovački sud u Zagrebu u odluci broj Pž-120/2023-2 od dana 19. srpnja 2023. godine u kojoj odluci je utvrđeno kako je za valjanost primjene općih uvjeta ugovora, jedino potrebno da se u nekoj ugovornoj odredbi poziva na Opće uvjete, a što je u konkretnom slučaju ispunjeno.

18. Nadalje, tuženik osporava zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata kako je to specificirano tužbenim zahtjevom iz razloga što se tuženik ne može smatrati nepoštenim stjecateljem, budući je tijekom otplate kredita u svemu postupao u skladu s propisima kojima je strogo regulirano tuženikovo poslovanje te se stoga tuženik eventualno može smatrati poštenim stjecateljem.

Stoga predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti kao neosnovan, a sve uz obvezivanje tužitelja da tuženiku nadoknadi prouzročene parnične troškove ovoga postupka, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom.

19. Radi razjašnjenja izveden je dokaz uvidom očitovanje tuženika od 19. prosinca 2024. (list 4-5), Ugovor o brzom gotovinskom kreditu broj 9013875357 od 3. srpnja 2008. (list 6), Opće uvjete poslovanja s građanima (list 20-28), sudsku praksu predanu po tužitelju (list 34-66).

20. Izveden je dokaz saslušanjem tužitelja (list 71-72).

21. Dokazi izvedeni tijekom postupka ocijenjeni su u smislu odredbe čl. 8. ZPP.

22. Tužbeni zahtjev je osnovan.

23. Između stranaka nije sporno da je tužitelj kao korisnik kredita sa tuženikom dana 3. srpnja 2008. sklopio Ugovor o kreditu, broj br. 9013875357, kojim je Ugovorom (čl. 1.) tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 4.000,00 eura po srednjem tečaju za euro tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, a isti je ugovoren da je rok otplate kredita na razdoblje od 36 mjeseci.

24. U konkretnom slučaju tužitelju je odobren nenamjenski kredit (Ugovor o brzom gotovinskom kreditu).

25. Sporno je između stranaka da li je ugovorna odredba čl. 1. Ugovora o kreditu ništetna i nepoštena te da li je nastupila zastara za pravnu zaštitu tužitelja podnošenjem deklaratornog tužbenog zahtjeva.

26. Naime, odredbom čl. 1. Ugovora o kreditu, propisano je da se korisnik kredita obvezuje istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,000% od iznosa kredita.

27. Iz dopisa tuženika priloženog uz tužbu od 19. prosinca 2024., proizlazi da je predmetni kredit korišten 3. srpnja 2008. i da je po istom naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 868,80 kn što u kunskoj protuvrijednosti iznosi 120,00 eura, a koji je kredit redovito dospio.

28. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je s tuženikom zaključio Ugovor o kreditu, da se radi o tipskom Ugovoru koji je bio unaprijed napisan, da nije pregovarao niti o jednoj odredbi Ugovora, pa tako niti o odredbi čl. 1. kojom je odredbom propisano da je u obvezi platiti naknadu u visini od 3% iznosa kredita, što mu je predočeno prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, da mu je na njegov upit priopćeno da tu naknadu mora platiti ukoliko želi dobiti takav kredit, odnosno da postoji obveza plaćanja te naknade koja je iznosila nešto više od 100,00 eura, a koji mu je iznos naplaćen od iznosa odobrenog kredita. Nije mu obrazloženo temeljem čega se određuje ta naknada i od čega se sastoji. Nema nikakovu ekonomsku naobrazbu, tako da mu nije bilo jasno temeljem čega je određena naknada i od čega se ista sastoji, nitko ga nije upoznao s činjenicom da ne bi trebao istu platiti ili s mogućnošću podnošenja zahtjeva da se ista ne plati. Kako se radilo o nenamjenskom kreditu, novac je utrošio za osobne potrebe, a ne za nikakovu obrtnu ili gospodarsku djelatnost. Ugovor je pročitao, a isti je i pročitan od strane bankarske službenice. Kako je bio časnik Hrvatske vojske, nije mogao, a niti je imao otvoren obrt ili trgovačko društvo.

Iskaz tužitelja prihvaćen je kao istinit, logičan i uvjerljiv.

29. Odredbama čl. 81. st. 1. i st. 2. te članka 82. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pri čemu se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, uz napomenu da je odredbom članka 84. ZZP-a propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni samo ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive, dok je uvidom u sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu utvrđeno da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koje odredbe su šture, nerazumljive i nedorečene.

29.1. Istovjetno je propisano čl. 96. st. 1. i st. 2. te čl. 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu (Narodne novine broj 79/07, 125/07 i 79/09, u daljnjem tekstu ZZP/07), te odredbom čl. 99. ZZP/07.

30. Nadalje, čl. 87. istog Zakona, propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, odnosno čl. 102 ZZP/07.

31. Sukladno odredbi čl. 269 st. 2 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO) činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema odredbi čl. 272 ZOO, činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, dok je čl.270 st.1 ZOO propisano da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

32. Isto tako, odredbom čl. 323. ZOO propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralima društva ništetan, osim ako je cilj povrijeđenog prava ne upućuju na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje nešto drugo.

Člankom 323. st. 1. istog zakona, propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj, sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

33. Ocjenom provedenih dokaza proizlazi da tuženik sa tužiteljem prilikom sklapanja predmetnog Ugovora nije pregovarao oko odredbi o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva, jer se radi o odredbama, a kako je to prethodno navedeno, koje je tuženik unaprijed formulirao u Ugovoru o kreditu (čl. 1.), pa stoga tužitelj nije niti imao mogućnost utjecaja na sadržaj navedene odredbe Ugovora, a što nedvojbeno proizlazi iz sadržaja samog Ugovora o kreditu i iskaza tužitelja pa je prigovor tuženika u tom pravcu neosnovan.

Osim toga, tuženik tijekom postupka nije dokazao, a niti to proizlazi iz izvedenih dokaza, da je prije i u vrijeme zaključenja Ugovora u cijelosti informirao tužitelja u čemu se točno sastoji predmetna naknada te koje troškove pokriva. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti tu odredbu ugovora kako bi tužitelj mogao predvidjeti posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a kako to osnovano ističe tužitelj.

34. Prema odredbi čl. 3 st.1 Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl.5 iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

35. Sporna odredba iz čl. 1., kako je pobliže opisana pod obrazloženjem 26., nije sročena jasno i razumljivo, o njoj se nisu vodili pojedinačni pregovori pa je kao takova prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz Ugovora o kreditu koji su sklopile stranke ovog postupka.

Tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom u vezi predmetne naknade pa je navedena odredba predmetnog Ugovora o kreditu po ocjeni suda ništetna.

36. Stoga je sud zaključio da se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama ugovornih stranaka, obzirom da tužitelju prije i u vrijeme sklapanja ugovora nije pojašnjeno koji su to točno troškovi u vezi postupka obrade i odobravanja kredita, niti struktura navedenih troškova, a nije mu ni razjašnjena korelacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, odnosno koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita.

Također, suprotno načelu savjesnosti i poštenja sukladno odredbi čl. 4. ZOO-a tužitelju je nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, a što je očito za cilj imalo isključivi dodatni profit tuženika. Naime, svi sudionici obveznog odnosa dužni su međusobno postupati obzirno uz uvažavanje interesa obiju ugovornih strana. Stoga je odredba čl. 1. nepoštena i radi se o ništetnoj odredbi.

37. Takvo pravno shvaćanje, izraženo je i u presudi Vrhovnog suda RH broj Rev- 673/2023 od 13. veljače 2024., gdje je izraženo da iako se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svijetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice, a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

38. Imajući u vidu izneseni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske i činjenicu da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03), nedvojbeno proizlazi da je tuženik postupao nepošteno i nesavjesno.

Nadalje, u obrazloženju Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-673/2023 od 13. veljače 2024., obrazloženo je uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

39. Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C- 620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno je:

„1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“

Za napomenuti je da se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12).

40. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP/03, odnosno čl. 100 ZZP/07 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

40.1. Zahtjev (materijalne) transparentnosti prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, obvezuje tuženika da korisniku kredita pruži dovoljno informacija kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu, zahtjev transparentnosti znači da ugovornu odredbu o navedenim naknadama kredita, potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za obvezu plaćanja naknade, nego da može precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. S obzirom na to da tužitelj negira obaviještenost o odredbi, Ugovor o kreditu ne sadrži visinu naknade niti način utvrđivanja njezine visine, a tuženik na kojem je teret dokaza (čl. 221a i čl. 219 st. 1 ZPP-a), to nije dokazao, obveza informiranja potrošača je na trgovcu. U tom pogledu zahtjev transparentnosti znači da ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita kao i za prijevremenu otplatu kredita potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za obvezu plaćanja naknade nego da može precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

41. Kako se u konkretnom slučaju radi o tipskom Ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe ni oko njenog prihvaćanja, to je nedvojbeno da je takvo postupanje tuženika prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

42. Imajući u vidu navedeno, a kako se o odredbi o plaćanju naknade za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita), a kako ovo je i stajalište izraženo u citiranoj presudi Vrhovnog suda broj Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024., to je i u odnosu na odredbu čl. 1. Ugovora o kreditu utvrditi ništetnom i presuditi kao pod toč. I. izreke.

43. U konkretnom slučaju, tužitelj je u ovom postupku i dokazao svoj status potrošača, iz njegovog iskaza nedvojbeno proizlazi da ne obavlja trgovačku, poslovnu, obrtničku ili profesionalnu djelatnost.

U konkretnom slučaju, a kako to nedvojbeno proizlazi iz iskaza tužitelja pa i samog sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu, a koju činjenicu tuženik svojim navodima nije osporio niti predložio dokaze iz kojih bi to proizlazilo, radi se o kreditu odobrenom za osobne potrebe, a ne u svrhu poslovne djelatnosti ili poduzetničke aktivnosti nedvojbeno je da tužitelj ima svojstvo potrošača i uživa zaštitu koja je potrošačima zajamčena.

Prema odredbi čl. 3. st. 1. toč. 4 i toč. 8 ZZP/07, propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, dok je trgovac bilo koja osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u okviru svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, uključujući i osobu koja nastupa u ime ili za račun trgovca.

43.1. Neosnovan je prigovor zastare na koji se poziva tuženik u odgovoru na tužbu. Naime, predmet tužbenog zahtjeva je utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za obradu kredita tzv. ulazna naknada, a zastara počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, a što je i izraženo u pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., poslovni broj Su-IV-47-2020-2.

Dakle, u konkretnom slučaju zastara će početi teći tek od pravomoćnosti ove presude.

44. O troškovima parničnog postupka odlučeno je primjenom odredbe čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP. Tužitelj je u cijelosti uspio u postupku te mu je tuženik u obvezi nadoknaditi troškove postupka.

Priznati troškovi tužitelja sastoje se od troška sastava podneska od 28. studenoga 2024. koji je upućen tuženiku radi pribave podataka vezano za predmetni kredit kada je naplaćena ulazna naknada za obradu kredita i u kojem iznosu, a po kojem je tuženik postupio i tužitelju dostavio podatke 19. prosinca 2024., koji su podaci korišteni za sastav tužbe u iznosu od 50,00 eura (tbr. 37.), sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura, za sastav podneska od 28. svibnja 2025., kojim je dano očitovanje na navode odgovora na tužbu u iznosu od 200,00 eura (tbr. 8. t.1), zastupanje na 1. pripremnom ročištu dana 3. studenoga 2025., na kojem je zaključen prethodni postupak i nastavljeno ročište za glavnu raspravu u iznosu od 200,00 eura, zastupanje na ročištu radi objave presude u iznosu od 100,00 eura (tbr. 9. t. 3.), PDV-a u iznosu od 187,50 eura, pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eura, čl. 7 Zakona o sudskim pristojbama, Narodne Novine 118/18, 51/23 dalje ZSP, tbr. 1. toč. 1), u ukupnom iznosu od 964,05 eura, na koji iznos je tužitelju priznata zakonska zatezna kamata sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO, tekuća od 27. studenoga 2025. kao od dana donošenja presude sukladno čl. 30 Ovršnog zakona (Narodne novine broj 112/12, 25/13 i 93/14, 55/16, 73/17, 131/20 i 114/22, 6/24) do isplate, a kako je presuđeno pod toč. II. izreke presude.

45. Nisu priznati troškovi tužitelju, kao nepotrebni i neodlučni za ishod postupka u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a, sastav podneska od 10. travnja 2025. uz koji dostavlja obavijest o plaćenoj pristojbi na tužbu, jer navedeni trošak ne može ići na teret tuženika, kao ni troškovi poštarine u iznosu od 2,10 eura (tbr. 48), budući da tužitelj uz navedeni podnesak nije dostavio potvrdu o preporučenoj pošiljci i plaćenoj poštarini. Isto tako, tužitelju je priznat sastav podneska od 28. studenoga 2024., kojim se zahtijevaju podaci vezano za Ugovor o kreditu (kao požurnica) po kojem je zahtjevu tuženik i odgovorio dopisom od 19. prosinca 2024., tako da nisu priznati troškovi za sastav podneska od 11. listopada 2024., a sve u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a.

46. Tužitelju nije odmjeren trošak sudske pristojbe na presudu, obzirom da nije dostavio dokaz da je ista i plaćena, a o navedenom trošku odlučit će se po plaćanju iste po tužitelju naknadnim posebnim rješenjem.

47. Parnični troškovi odmjereni su sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23), Tbr. 7. točka 1., Tbr. 8. točka 1., Tbr. 9. točka 1. i točka 3., Tbr. 37., Tbr. 46., Tbr. 48.)

48. Slijedom izloženog odlučeno je kao u izreci presude.

U Bjelovaru, 27. studenoga 2025.

Sutkinja

Gordana Malvić

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave odluke nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi ovome sudu u tri istovjetna primjerka.

Naredba:

Presuda objavljena na ročištu dana 27. studenoga 2025. i ovjereni prijepis uručen zamjeniku punomoćnika tužitelja

Dostavi presudu:

- punomoćniku tuženika Andreju Šooš Maceljski, objavom na e-oglasnoj ploči suda Tužitelj po punomoćniku u obvezi, pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 eura (tbr. 2. toč. 1.