Republika Hrvatska
Županijski sud u
Zadru
Zadar, Borelli 9
Poslovni broj: Kž-419/2024-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to Ive Lovrin univ. spec. iur., kao predsjednice vijeća, te Hrvoja Viskovića i Dijane Grancarić, kao članova vijeća, uz sudjelovanje Silvane Čubrilo, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv okrivljenog ĆSU, zbog kaznenog djela iz čl. 118. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15 - pročišćeni tekst, 101/17, 118/18, 126/19, 84/21, 114/22, 114/23 i 36/24, dalje: KZ), odlučujući o žalbi okrivljenika putem branitelja podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu broj K-236/2018-45 od 19. prosinca 2022. godine, po čl. 475. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 80/22, 36/24 i 72/25, dalje: ZKP), u sjednici vijeća održanoj 27. studenog 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Djelomično se prihvaća žalba okrivljenika NSU, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kaznenoj sankciji, time da se prihvaća utvrđena kazna zatvora okrivljeniku u trajanju od 7 (sedam) mjeseci zbog izvršenja kaznenog djela iz čl. 118. st. 1. KZ za koje je tom presudom proglašen krivim, s time da se temeljem čl. 56. st. 1., 2. i 3. KZ izriče uvjetna osuda, pa se izrečena kazna zatvora u trajanju od 7 (sedam) mjeseci neće izvršiti ako počinitelj u roku kušnje od 5 (pet) godina ne počini novo kazneno djelo.
II. U ostalom dijelu se žalba okrivljenika NSU, odbija kao neosnovana, te se u preostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu, potvrđuje presuda suda prvog stupnja.
Obrazloženje
1. Presudom Općinskog suda u Splitu broj K-236/2018-45 od 19. prosinca 2022. godine, okrivljenik NSU oglašen je krivim zbog učina kaznenog djela protiv života i tijela – teškom tjelesnom ozljedom iz čl. 118. st. 1. KZ, i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od sedam mjeseci.
1. 1. Na temelju čl. 148. u svezi čl. 145. st. 2. toč. 1. i 6. ZKP, okrivljeniku NSU nalaže se da podmiri troškove kaznenog postupka u ukupnom iznosu od 4.520,00 kuna/ što preračunato u eure prema fiksnom tečaju konverzije (1 EUR=7,53450 HRK) iznosi 599,91 EUR od toga na ime sudsko-medicinskog vještačenja u iznosu od 2.000,00 kuna, iznos od 520,00 kuna na ime vještačenja na raspravi, iznos od 2.000,00 kuna na ime paušalne svote.
2. Protiv navedene presude žalbu je podnio okrivljenik putem braniteljice Tatjane Marković, odvjetnice u Splitu, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog povrede Kaznenog zakona, zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se usvoji žalba, preinači pobijana presude na način da se okrivljenika oslobodi od optužbe, podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje i odluku.
3. U odgovoru na žalbu okrivljenika, državni odvjetnik je predložio da se žalba odbije i potvrdi pobijana presuda.
4. U skladu s odredbom čl. 474. st. 1. ZKP spis predmeta je dostavljen ŽDO u Zadru na dužno razgledanje.
5. Žalba je djelomično osnovana.
6 . Neosnovana je žalba zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, jer su iznijeti razlozi o odlučnim činjenicama u prvostupanjskoj presudi potpuno jasni i neproturječni, dok se iznijeti razlozi zbog tog žalbenog osnova svode na činjenične prigovore. Time što okrivljenik ne prihvaća iznijete razloge u prvostupanjskoj presudi, ne ostvaruje se žalbeni osnov bitne povrede odredaba kaznenog postupka, već to predstavlja žalbeni osnov pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.
7. Ovaj drugostupanjski sud prihvaća u cijelosti razloge iznijete u obrazloženju prvostupanjske presude, gdje su određeno i potpuno izložene činjenice koje je prvostupanjski sud utvrdio izvedenim dokazima, iznijeti su razlozi za donijete zaključke, kao i razlozi kojima se taj sud vodio pri rješavanju pravnih pitanja, a posebno pri utvrđivanju postojanja kaznenog djela i krivnje okrivljenika, a što je sve sukladno odredbi čl. 459. st. 5. ZKP, tako da ne postoji nikakva bitna povreda kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. t. 11. ZKP, na koju bi se mogao odnositi sadržaj žalbe, zbog čega se okrivljenik još jednom upućuje na obrazloženje prvostupanjske presude.
8. Ni ispitivanjem prvostupanjske presude po službenoj dužnosti, prema odredbi čl. 476. st. 1. ZKP, ovaj drugostupanjski sud nije utvrdio postojanje bilo kakvih bitnih povreda kaznenog postupka označenih u točki 1. čl. 476. st. 1. ZKP, niti da je na štetu okrivljenika povrijeđen kazneni zakon.
9. Naime, iz sadržaja žalbe se zaključuje kako ista upire i na postojanje nužne obrane od strane okrivljenika budući ga je oštećenik najprije udario veslom po ramenu, a onda pokušavao ugušiti, pa da je svojim postupanjem okrivljenik od sebe odbijao istodobni ili izravno predstojeći protupravni napad. Međutim, ovdje nema niti govora o bilo kakvom postupanju oštećenika koje bi zahtijevalo počinjenje ovakvog kaznenog djela. Tako su sve njegove ozlijede lake naravi (oguljotine, te oteknuće i podljev na lijevom laktu) mogle nastati djelovanjem noktiju ili udarcem tupo tvrdim predmetom silom srednjeg intenziteta. Ove ozlijede sve da ih je oštećenik i uzrokovao na način kako to opisuje okrivljenik u svojoj obrani ne zahtijevaju nikakvu posebnu reakciju ili uzvraćanje takvog intenziteta kakvo je uslijedilo. Tezu obrane o navodnom gušenju okrivljenika otklonio je medicinski vještak koji je naveo da samo subjektivni osjećaj teškog gutanja bez ikakvih vidljivih tragova tog gušenja uopće ne predstavlja tjelesnu ozljedu.
10. Neosnovano se okrivljenik žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer iz provedenih dokaza, primarno iskaza oštećenika, koji je potkrepljen iskazom njegove supruge i vještačenjem ozljeda koje je oštećenik zadobio utvrđeno kako je ovaj doista kritične prigode zadobio tešku tjelesnu ozljedu, na način koji se uklapa u iskaz oštećenika i njegove supruge. S druge strane, s pravom sud nije povjerovao obrani okrivljenika prema kojoj su se on i oštećenik hrvali na tlu, a potom bili na koljenima jer takvo kretanje nije spojivo s ozljedom koju je oštećenik zadobio, koji se nakon pada više nije nikako mogao osoviti na noge. Iz istog razloga prvostupanjski sud, nije povjerovao iskazu okrivljenikovog oca ESU koji je opisao da su nakon sukoba obojica sudionika otišli svojim kućama, što je za oštećenika, obzirom na zadobivenu ozljedu bilo nemoguće. Ni bacanje oštećenika na pod nije nemoguće kako se to žalbom pokušava prikazati jer je medicinski vještak naveo kako je za obaranje oštećenika na tlo bilo dovoljno da ga se izbaci iz ravnoteže ili podigne koji centimetar od zemlje.
11. Žalbeni prigovori zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, svode se u suštini na pobijanje sudačkog uvjerenja utemeljenog na slobodnoj ocjeni dokaza u kaznenom postupku (čl. 9. st. 3. ZKP), pa kako je prvostupanjski sud u obrazloženju svoje presude u svemu postupio prema odredbi čl. 450. st. 2. ZKP i iznio uvjerljive, logične i prihvatljive razloge, koji su u skladu s rezultatima izvedenih dokaza tijekom glavne rasprave, te razloge, kao pravilne prihvaća i ovaj drugostupanjski sud i na njih još jednom upućuje okrivljenike.
12. S pravom se okrivljenik žali zbog izrečene kazne. Naime, odredbom čl. 47. st. 1. KZ traži se da se kazna temelji na stupnju krivnje i težini djela i zahtjeva se određeni odnos tih dviju veličina i visine same sudske kazne. Mjerila za ocjenu krivnje i težinu prijekora nalaze se u počinitelju i njegovu djelu, pri čemu se mjera kazne kreće u području intenziteta krivnje, koji je utvrdio sud imajući u vidu sve okolnosti koje dimenzioniraju nepravo samog djela, kao i sve (subjektivne) okolnosti koje utječu na razinu prijekora. U konkretnom slučaju na strani okrivljenika kao otegotna okolnost je pogrešno ocijenjena iskazana upornost i brutalnost jer je riječ o kratkom fizičkom sukobu u kojem okrivljenik nije iskazao nikakvu posebnu upornost niti brutalnost, koja bi na bilo koji način premašivala nasilje koje uobičajeno prati ovakav oblik počinjenja kaznenog djela. S druge strane kao olakotno je cijenio okrivljenikovu neosuđivanost prije, ali i nakon počinjenja kaznenog djela, a riječ je o osobi staroj 47 godina života što sve govori u prilog tezi kako kazneno djelo za koje je okrivljenik pobijanom presudom proglašen krivim, a koje je počinjeno prije osam godina, predstavlja jedan izolirani eksces u njegovom ponašanju te nema nikakvu posebno izraženu sklonost činjenu kaznenih djela. Konačno, izricanje bezuvjetne zatvorske kazne u trajanju kraćem od jedne godine, upitno je i s penološkog aspekta jer se time ne može ostvariti svrha kažnjavanja propisana čl. 41. KZ. Upravo zbog toga pobijana presuda je preinačena u pogledu odluke o sankciji na način se okrivljeniku izriče uvjetna osuda zbog koje će okrivljenik još pet godina živjeti pod prijetnjom opoziva te uvjetne osude što će po mišljenju ovog sudskog vijeća svakako utjecati na njega da korigira svoje ponašanje i ne upušta se u činjenje kaznenih djela pogotovo ne na štetu oštećenika koji je njegov susjed i s kojim ima narušene susjedske odnose. Upravo će se na ovaj način po mišljenju ovog vijeća najbolje ostvariti ciljevi generalne, ali i specijalne prevencije propisani čl. 41. KZ.
13. Slijedom svega naprijed navedenog, a sukladno čl. 486. st. 1. ZKP trebalo je odlučiti kao u izreci.
U Zadru 27. studenog 2025.
ZAPISNIČAR
PREDSJEDNICA VIJEĆA
Silvana Čubrilo
Iva Lovrin univ. spec. iur.
